AMENOVANJE UZ HRVATSKA ZANOVIJETANJA
Tomislav Supek/Mladen Vuković: HRVATSKA ZANOVIJETANJA/AMENOVANJE, Zagreb, 2017.
Kada objavljuju knjige naši pisci obično izbjegavaju koautorstva. Osim, naravno, ako im se ukaže čast uvrštavanja u antologije i zbornike, koji takvu vrstu kolektivnog predstavljanja književnog djela podrazumijevaju.
Ipak, u posljednje vrijeme pojavilo se nekoliko naslova čiji su koautori hrvatski aforisti Andrić, Ilić, Supek i Vuković. Riječ je o knjigama: Prosijane misli/Hrvatska zanovijetanja (Andrić/Supek) Aforizmi i druge bodlje (Ilić/Andrić) i Hrvatska zanovijetanja 6/Amenovanje (Supek/Vuković).
Suautori posljednjeg dvoknjižja u tom aforističkom nizu; Tomislav Supek i Mladen Vuković ponudili su čitateljstvu svoje najnovije aforizme obogaćene karikaturama Ice Voljevice i Žarka Luetića. Knjiga je tako dobila i likovnu prepoznatljivost humorističkih umjetnika koji desetljećima uljepšavaju stranice listova i uveseljavaju čitače diljem Hrvatske i drugih zemalja. Supek i Vuković, uz Luetića i Voljevicu u samom su vrhu duhovitih promotora naše smiješne zbilje i njihova humoristička djela postala su trajnom sastavnicom hrvatske kulture i umjetničkog stvaralaštva.
Aforist Tomislav Supek u posljednjih je desetak godina objavio šest knjiga pod zajedničkim naslovom: Hrvatska zanovijetanja. Na njihove stranice uvrstio je više tisuća aforizama koji su plod njegovog polustoljetnog stvaralaštva i seciranja naše i bjelosvjetske društveno-ekonomske i političke zbilje. Kada jedan autor Supekovog bogatog znanja i životnog iskustva, zasije literarno polje sjemenom osobnog duha i društvene raznolikosti, dobije se leksički urod koji će hraniti i uveseljavati generacije sadašnjih i budućih ljubitelja humorne pisane riječi i misaone prepoznatljivosti. Gotovo svaki Supekov aforizam predstavlja minijaturni roman ili priču o našoj lijepoj zemlji i sumornoj stvarnosti koja je prati, kako bi se kolokvijalno reklo, od stoljeća sedmog. A što znači to stoljeće sedmo znaju, možda, samo oni koji tu sintagmu koriste da bi naglasili vlastitu veličinu koju malo tko, osim njih, vidi i prepoznaje. Naši životi započinju od godine rođenja, a završavaju se godinom smrti. Sve drugo je pohranjeno u sferi povijesti i atmosferi spekulacija koje neupućeni slave kao osobne životne poluistine i nerealizirane sanje svojih prethodnika i krvnih srodnika.
Tomislav Supek je preozbiljan čovjek i odveć realan pisac da bi preuveličavao ono što je malo, ili prenapuhao ono što je tanko, jer mu je odavno znano da sve što se napuše vrlo lako puca i ispuše. Zato je svaki njegov aforizam primjeren prostoru i vremenu u kojem živimo. I svaki ima glavu, trup, ruke i noge kojima se kreće iz površne zbilje u dubinu misli i odatle nazad u široki svijet do daleke budućnosti, koju nitko od nas neće dočekati. Njegovi aforizmi zapravo su uzeti iz sadašnjosti, oplemenjeni stilskim figurama i sadržajnom leksikom i ponuđeni kao duhovni lijek za smijeh onima koji do toga drže i koji to cijene. Svima drugima preostaje teška i grčevita borba do duha i kruha, ako već nemaju pametnijeg posla i ne cijene rad.
Nije kod nas sve tako crno da bi nam bijeli miševi igrali pred očima, niti je sve bez veze kao što tvrde neki bezveznjakovići. „Ako tvrdite da je kod nas sve bez veze, pokušajte se zaposliti“ reći će Supek tim nevjernim Tomama. To što naši mladi ljudi emigriraju na zapad za političare i nije neki problem, jer nam stižu nove snage s istoka. Problem je jedino u tome što te novo pristigle „migrante koji traže azil u Hrvatskoj, prvo šalju na psiho-testove“. Ne činimo mi to slučajno već planski, što bi se reklo; po starom neprevaziđenom socijalističkom sistemu ‘ništa nas ne smije iznenaditi’. Dok nam se mlada populacija sve više osipa, aforist primjećuje da… „Ženska udruga „Roda“ poklanja mladencima bocu rakije od afričke šljive“. Tako ćemo, po pisanom aforističkom receptu, pojačati našu muškost i više ne ćemo imati noćne more „Dablin ili Minhen“.
Humoristi nisu zlopamtila, pa jako dobro i dugo pamte stara dobra vremena kad se gradilo i radilo ono što se od ranih devedesetih rasprodalo ili se rasprodaje po bagatelnim cijenama. S tim u korelaciji je aforizam „Sve nam je teže u kapitalizmu: rasprodali smo svu imovinu iz socijalizma“. A zna se i kome. Uglavnom nesposobnim tajkunima koji su postali alfe i omege u našemu društvu. Oni i danas vedre i oblače, bez obzira što firme propadaju, a mnogi novopečeni moćnici ‘ubijaju’ vrijeme u centralnom i lokalnim zatvorima. „I svezani tajkun drži sve konce u svojim rukama“, zaključit će aforist, nakon sagledavanja stvari u njihovom prav(n)om obliku. A zašto i ne bi kad su kod nas „Suci Ustavnog suda veliki vjernici. Oni oslobađaju krivce vjerujući da će im kazna stići s Neba“. Sudska pravovjernost se u nekim slučajevima pokazala opravdanom i smislenom, i bila bi prava šteta ako bi nas i Bog u tome iznevjerio. A to nije moguće jer, Bog je Svevišnja sila i njemu se takvi propusti ne mogu dogoditi.
No, nije aforist zakleti pesimist pa da bijelu zastavu stavlja na pola koplja, kako to neki čine. On i u neradne dane očekuje nove radne pobjede. I u vrijeme ekstremnih suša i još ekstremnijih poplava vidi izlaz iz tunela, najavljujući vedrije vrijeme i svjetlije noći. Zato optimistično, s figom na papiru, poručuje: „Očekuju nas veselije godine. Grožđe je odlično rodilo“. A gdje ima roda, bit će i poroda. Ako nas ne iznevjeri naša dobročiniteljica – roda.
Aforist svjetskih pogleda ne zapaža i ne secira samo lokalne ili domaće probleme i njihove uspješne proizvođače. Njegov bistar i britak pogled prelazi državne granice, uočavajući brojne inovacije koje primjenjuju napredne strane vlade u neograničenoj borbi za slobodu i demokraciju svoga roda i naroda. Njihova plemenita nastojanja iščitavamo u aforizmu „Neke države čuvaju svoju demokraciju. Ograde je žicom“. Za našu državu takva željezna pravila ne važe jer, mi demokraciju ionako izvozimo. Skupa s mladim ljudima koje školujemo i osposobljavamo za strana tržišta. A i zašto ne bi, kad je kod nas „Pojeftinilo studiranje. Diplomu fakulteta možeš kupiti već za tri tisuće eura“.
Parlamentarnim zaključcima dokazano je da naše gospodarstvo nije u krizi. To nikako ne znači da kriza nije u našem gospodarstvu. S tom konstatacijom slaže se i Tomo Supek, ocjenjujući kako „Imamo gospodarstvo s posebnim potrebama“. A posebne potrebe kod nas se, u pravilu, rješavaju uvozom. Na taj način prevladavamo sve proizvodne probleme i hrabro ulazimo u nove dugove. Bez pokrića, zna se.
Zato je naš narod nepovjerljiv prema svakoj vlasti koju izabere demokratskim putem, vrludajući kad-tad… lijevo-desno. A nekad bogme i gore-dolje. Po sistemu: tko bi gori, sad je doli. I obrnuto. Stoga je narod vazda u dilemi ili trilemi. Ako bi se to prevelo na aforistički jezik: „Narod misli da bi ‘rezovi’ trebali početi od glave“. No, na sreću, ima i onih koji uopće ne misle, pa se tako problem rješava šutnjom, iliti apstinencijom druge polovice stanovništva.
Glede i unatoč svega toga, što bi rekli eks feralovci, aforist Supek svoj mladalački optimizam s godinama je uobličio u starački pesimizam, navodeći svoj ateizam kao razlog nevjerovanju u vladino obećanje kako nam dolazi bolje sutra. A i kako ne bi kad je nama, koji smo zašli u duboke godine, bolja budućnost ostala u prošlosti. Ne kaže Zmaj badava „Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba“.
Za razliku od aforističkog veterana Tomislava Supeka, njegov srednjovječni duhoviti pajdaš, Mladen Vuković u drugom dijelu knjige bavi se pitanjima i problemima sekularnog i aktualnog društveno-političkog „Amenovanja“. U svom pristupnom aforizmu, koji otkriva i zorno svjedoči ‘di smo i kako smo’, on konstatira kako „Umjesto New Deala dobismo nove dilere“. I to je zapravo prava istina o našoj tranziciji i prevođenju toploga na hladno. Naši dobri i predobri transformatori su to učinili „U ime naroda! A za svoje prezime!“ Tako ti je to rode tj. rođo moj. Pa kom’ opanci, a kome obojci. A ‘zna se’ dobro tko je danas ‘boss’ i čije su gaće, nakon sve te ujdurme, ostale na štapu. Narodne, brale, a čije bi druge?
Mladen Vuković poznati je splitski radijski urednik i aforistički antologičar, čija je antologija hrvatskog aforizma objavljena u Rumunjskoj, jer nije pronašla domaćeg banana nakladnika. Kako i priliči hrvatskoj (h)umorističkoj sceni. Hrvati su inače poznati po tome što izvoze kvalitetni domaći humor u susjedne i druge strane zemlje, a uvoze polovne bosanske viceve o Sulji, Muju, Hasi, Husi i njihovoj jaranici Fati. Ako ne vjerujte, bacite pogled na stranice smiješnih dnevnih novina „24 sata“ i njima sličnih, pa će te se i sami uvjeriti u tu tužnu i nakaradnu istinu. Domaća štampa uglavnom je protjerala humor i humoriste sa svojih stranica, osim karikature kao iznimke, i zato su hrvatski građani među najtužnijima u Europi i svijetu. Pogledajte samo njihova lica u tramvajima, busevima i na ulici i sve će vam biti jasno. U nas se za kavanskim stolom rijetko pričaju vicevi, ali se zato masovno prepričavaju nebulozne saborske raspre i replike te brojne druge trivijalne izjave političara i lokalnih zgubidana.
Ono malo zdravog humora koji bi trebao uveseliti narod i skinuti mu izgled zabrinutosti s lica, domaći aforisti, satiričari, kozeri i drugi humoristi objavljuju u stranim listovima i elektronskim medijima ili u nisko tiražnim domaćim, uglavnom, lokalnim glasilima. Bilo bi mi drago da nisam u pravu, ali koliko me pamćenje služi, ne sjećam se da je bilo koje ministarstvo ili ured za kulturu, u novije vrijeme, izdvojio ma i jednu kunu za potporu objavljivanja neke humorističke knjige ili lista. Ako u tome griješim, unaprijed se ispričavam onima na čiju je štetu taj grijeh adresiran. A u svoju obranu prepisujem Vukovićev aforizam „Griješio je samo zato da bi drugi učili na njegovim greškama“. Valjda će moj grijeh i Mladenov aforizam pomoći nadležnima u kurikularnoj reformi hrvatskog obrazovnog sustava. Da se slične greške više ne ponavljaju. I da nam djecu, kako bi aforist rekao, „Ne odgaja i slijepa ulica“.
U vrijeme kad su neki u nas i danas „za dom spremni“, a vlast danonoćno razmišlja kako da primiri narod pomirbom ustaša i partizana, aforist Vuković ima kolosalan kolokvijalni prijedlog koji glasi „Za vic spremni“. Jedino tako se može izbjeći posljedica opisana u aforizmu „Tko god sadi tikve s vragom, dobit će GMO sjeme“. Ako vlast i državu takvo sjeme zanima, tada se tabla s natpisom „za dom spremni“ može premjestiti koji kilometar dalje i naknadno zakloniti onom s natpisom „za vic spremni“. Tako će pomirba između ustaša i aforista biti izvršena na jednostrano zadovoljstvo. Jedna strana će time biti zadovoljna, a druga će ostati nezadovoljena. Baš kao u dvoriječnom aforizmu dalekosežnoga dometa koji glasi: „Zadovoljen – zadovoljan“. A tko ili što, to je već drugo pitanje.
Osim gore spomenutih tema i dilema, Mladen Vuković u svome misaonom Amenovanju bilježi i brojne druge aforističke aktualnosti koje umrežavaju našu društvenu i političku zbilju, dajući joj sliku koju svijet prati sa zanimanjem te manjim ili većim zgražavanjem. Tako konstatira kako je „Pranje novca naša najuspješnija sapunica“, kako su „ Svi čuli da je prešutio istinu“, kako je „Poznat po tome što ima hladnu glavu. Svako malo oblije ga hladan znoj“, kako „Političar u narodu vidi tijelo bez duše“ te, na koncu slavodobitno zaključuje: „Ostvarili su mi se svi snovi. I najcrnji!“.
Mladen Vuković je umjereni optimist u vremenu koje je obojeno pesimizmom, a zvuči optimistično iz glasa domaćih političara. On aforizmom ne sije paniku među pričuvnim neprijateljima, niti pruža lažnu nadu standardnim prijateljima. Njegova je riječ odmjerena, a ton umjeren i dovoljno kritičan da i neupućene uputi na razmišljanje, a upućene na promišljanje svega što je rečeno i zapisano. Mudra misao je prijeki lijek uspavanom mozgu. Knjige koje život znače kod nas se sve manje čitaju. Umjesto njih, na društveno-političku scenu su u prvi plan izbile knjižice. Pitate se, koje? Partijske, zna se. A kako i ne bi kad „Knjižice više pridonose karijeri nego knjige.“
Na kraju svoje aforistične besjede Vuković se, uz svjetonazorske teme, bavi i religijskim dilemama, napominjući kako „Izgleda da nam na kraju tunela svijetli samo međugorski kip“. A to nam dođe nekako i normalno. Jer, „I onaj kome ništa nije sveto, vidjet će na kraju svoga Boga“.
Kako bilo da bilo, dvojica pisaca s kormilarom – aforizmom, uspješno brode našim mutnim društveno-političkim morem, pokušavajući narodu vratiti ugašeni osmijeh na lice, a vlastima ukazati da od njihovog grijeha itekako znadu, duhovitim mislima i riječima, sagraditi ratom i tranzicijom ugašenu hrvatsku tvornicu smijeha. Neka im je bistar um na pomoći, a onima koji baštine neku drugu vjeru, ionako će na drugom svijetu prvu pomoć pružiti dobri Svevišnji Gospodin Bog. Amen!
———————————
Ivo Mijo Andrić
Rođen je 17.11.1948. godine u Čanićima kod Tuzle. Osnovnu školu pohađao je u Dobrnji, Mramoru i Lipnici, a srednju tehničku u Tuzli.
Završio je Fakultet političkih nauka i postdiplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, gdje je proveo veći dio života.
Radio je u privredi, obrazovnim ustanovama, sindikatima i državnim institucijama Bosne i Hercegovine te kraće vrijeme u hrvatskom obrazovanju.
Od sredine 2004. g. živi i stvara u Zagrebu.
Kontakt:
Više podataka o gospodinu Ivi Miji Andriću moći ćete saznati i tako da ga izravno kontaktirate.
Kontakt: E-mail: ivomijoandric@yahoo.com
——————–
Preuzmite knjigu “Moždani udar©i”, Ive Mije Andrića
Ovaj članak preuzet je iz knjige “Moždani udar©i”,
Ive Mije Andrića, koju možete preuzeti na sljedećoj adresi:
http://www.digitalne-knjige.com/andric21.php
——-
Odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
