Umberto Eco: Vječni fašizam

Nakon fašističkog ili navodno “domoljubnog”, napada na policajca na Markovom trgu u Zagrebu (u kojem glavni junak tog nesretnog događaja mrzi Srbe na isti način na koji je vjerojatno i Adolf Hitler mrzio Židove), upitali smo se što o pojavi i značenju fašizma misle istaknuti književnici i pisci. I naravno odmah smo se prisjetili eseja po imenu “Vječni fašizam”, Umberto Eco-a.

Vjerujemo da taj esej sjajno objašnjava i zavodljivost i posljedice fašizma. A, da ne dužimo napomenuti ćemo samo da je taj esej  je prvi put objavljen 22. juna 1995. u „New York Review of Books”, a zatim i u „Utne Reader” u prosincu  iste godine.

 


 

“Vječni fašizam”, Umberto Eco

Godine 1942, kada sam imao deset godina, osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi Juvenilesu, dobrovoljnom i obavezujućem takmičenju za mlade talijanske fašiste, što će reći – za svakog mladog Talijana. Retorički vješto elaborirao sam na temu „Trebamo li umrijeti za slavu Mussolinija i besmrtnost Italije”. Odgovorio sam pozitivno. Bio sam pametan dječak. Proveo sam svoje dvije rane godine među fašistima, SS-ovcima, republikancima i partizanima, koji su svi pucali jedni na druge, pa sam naučio kako izbjegavati metke. Bila je to dobra vježba.

U aprilu 1945. partizani su osvojili Milano. Dva dana kasnije došli su u gradić u kojem sam tada živio. Bio je to trenutak radosti. Glavni trg je bio pun ljudi koji su pjevali i mahali zastavama, dozivajući Mima, regionalnog partizanskog vođu. Kao negdašnji maresciallo Carabiniera, Mimo se pridružio pristašama generala Badoglia, Mussolinijevog nasljednika, i izgubio nogu u jednom od prvih okršaja s preostalim Mussolinijevim trupama. Mimo se pojavio na balkonu gradske vijećnice, blijed, oslonjen na štaku i mašući rukom pokušao umiriti okupljenu masu. Ja sam čekao govor, jer je cijelo moje djetinjstvo bilo obilježeno velikim i historijskim Mussolinijevim govorima, čije smo najznakovitije odlomke učili napamet u školi. Tišina. Mimo je govorio promuklim, jedva čujnim glasom. Rekao je: „Građani, prijatelji. Nakon toliko bolnih žrtava… tu smo. Slava onima koji su pali za slobodu.” I to je bilo to. Vratio se unutra. Građani su vikali, a partizani su podigli svoje puške i svečarski zapucali. Mi djeca požurili smo skupljati čahure, dragocjene stvarčice, no ipak sam imao vremena naučiti da sloboda govora znači oslobođenje od retorike.

Nekoliko dana kasnije vidio sam američke vojnike. Bili su to Afroamerikanci. Prvi Yankee kojeg sam upoznao bio je crnac, Joseph, koji me u uveo u svijet čuda Dicka Traceyja i Li’la Abnera. Njegovi jarko obojeni stripovi lijepo su mirisali. Jedan oficir (kapetan ili major Muddy) bio je gost u vili porodice, čija kćerka je bila moja školska kolegica. Upoznao sam ga u njihovom vrtu, gdje su neke dame, okružujući kapetana Muddyija, pričale zavodljivi francuski. Kapetan Muddy znao je nešto francuskog, također. Moja prva slika američkih oslobodilaca bila je – nakon toliko bijelaca u crnim košuljama – slika kulturnog crnog čovjeka u žuto-zelenoj uniformi, koji govori: Oui, merci beaucoup, Madame, moi aussi j’aime le champagne… Nažalost, nije bilo šampanjca, ali sam od kapetana Muddyija dobio svoj prvi Wrigley Spearmint, koji sam žvakao po cijele dane. Uvečer sam svoju kaugumu stavljao u čašu vode kako bi sutradan bila svježa.

U svibnju smo čuli da je rat završen. Mir je za mene bio zanimljiva senzacija. Bilo mi je rečeno da je stalno ratovanje prirodno stanje za jednog mladog Italijana. U narednim mjesecima sam otkrio da Otpor nije bio samo lokalni nego evropski fenomen. Naučio sam nove, zanimljive riječi poput: réseau, maquis, armée secrète, Rote Kapelle, varšavski geto. Vidio sam prve fotografije holokausta, iako sam značenje razumio prije nego sam naučio samu riječ. Shvatio sam od čega smo bili oslobođeni.

U mojoj zemlji danas postoje ljudi koji se pitaju da li je Pokret otpora uopće imao realnog vojnog utjecaja na tok i ishod rata. Za moju je generaciju ovo pitanje nevažno: mi smo neposredno razumjeli moral i psihološki značaj Otpora. Za nas je predmet ponosa bilo znati da mi Europljani nismo pasivno čekali na oslobođenje. A, za mlade Amerikance koji su svojom krvlju plaćali našu slobodu ipak je nešto značilo znati da su tamo iza linija fronta bili neki Evropljani koji su unaprijed otplaćivali svoj dug.

U mojoj zemlji danas postoje oni koji govore da je mit o Otporu bio komunistička laž. Istina je da su komunisti Otpor eksploatirali kao da je njihovo lično vlasništvo, jer su igrali glavnu ulogu u njemu, no ja se sjećam i partizana s maramama različitih boja. Noći i noći sam proveo prilijepljen uz radio i slušao poruke partizanima odašiljane preko Voice of London.

Bile su to istovremeno šifrirane i poetične poruke (The sun also rises, The roses will bloom), a većina od njih bile su „messaggi per la Franchi”. Neko mi je došapnuo da je Franchi, čovjek legendarne hrabrosti, bio vođa najjače ilegalne mreže u sjeverozapadnoj Italiji. Franchi je postao moj heroj. Franchi (čije je pravo ime bilo Edgardo Sogno) je bio monarhista i takav antikomunista da se odmah poslije rata pridružio ultradesničarskim grupama, a potom bio optužen za kolaboraciju u projektu reakcionarnog državnog udara. Koga briga? Sogno je i dalje bajni heroj mog djetinjstva. Oslobođenje je bilo zajednički čin ljudi različitih boja.

U mojoj zemlji danas postoje oni koji kažu da je oslobodilački rat bio tragično vrijeme podjela i da je sve što trebamo nacionalno pomirenje. Pamćenje tih strašnih godina trebalo bi biti potisnuto, refoulée, verdrängt. Ali Verdrängung izaziva neurozu. Ako pomirenje znači suosjećanje i poštovanje za sve one koji su vojevali svoje ratove u dobrim namjerama, onda oprost ne podrazumijeva i zaborav. Mogu čak i priznati da je Eichmann iskreno vjerovao u svoju misiju, ali ne mogu reći „Okej, vrati se i uradi to opet”. Tu smo da se sjetimo šta se desilo i svečano kažemo da „Oni” to ne smiju opet napraviti.

Ali, tko su oni?

Ako još uvijek mislimo na totalitarističke vlade koje su vladale Evropom prije Drugog svjetskog rata, onda nam je lako reći da se one ne mogu ponovno javiti u istom obliku u drugačijim povjesnim okolnostima. Ako je Mussolinijev fašizam bio utemeljen na ideji karizmatičnog vođe, na korporativizmu, na utopiji imperijalne sudbine Rima, na imperijalističkoj volji za osvajanjem novih teritorija, na razjarenom nacionalizmu, na idealu cijele nacije uniformirane u crne košulje, na odbacivanju parlamentarne demokracije, na antisemitizmu… onda bez ikakvih teškoća mogu potvrditi da današnja italijanska Alleanza Nazionale, nastala iz post-ratne fašističke stranke MSI, a sada desničarska politička stranka, ima, za sada, veoma malo sličnosti sa starim fašizmom. Na istoj liniji, premda jesam zabrinut zbog raznih nacistoidnih pokreta koji se javljaju tu i tamo u Evropi, što uključuje i Rusiju, ne mislim da će se nacizam u svom originalnom obliku nanovo javiti kao svenarodni pokret.

Međutim, iako politički režimi mogu biti srušeni, iako se ideologije mogu kritizirati i može ih se odricati, ipak iza režima i njegove ideologije uvijek postoji način mišljenja i osjećanja, mješavina kulturnih navika, opskurnih instinkata i nedokučivih nagona. Postoji li još uvijek neki drugi duh koji se šunja Evropom (o drugim dijelovima svijeta da ne govorim)?

Ionesco je jednom rekao – računaju se tek riječi, sve ostalo je puko brbljanje. Lingvističke navike često su važni simptomi dubinskih osjećanja. Shodno tome, vrijedi upitati se zašto su ne samo Otpor nego i cijeli Drugi svjetski rat generalno diljem svijeta (bili) definirani kao borba protiv fašizma. Ako nanovo pročitate Hemingwayov roman Za kim zvona zvone, primijetit ćete da Robert Jordan svoje neprijatelje imenuje „fašistima”, čak i onda kada misli na španjolske falangiste. A Roosevelt je rekao: „Pobjeda američkog naroda i njegovih saveznika biti će pobjeda nad fašizmom i mrtvom rukom despotizma kojeg predstavlja.”

Tijekom Drugog svjetskog rata, Amerikance koji su odlazili u španjolski građanski rat nazivali su „prenagljenim antifašistima”, što će reći da je borba protiv Hitlera u 40-tim godinama bila moralna dužnost za svakog Amerikanca, a borba protiv Franca, malo ranije, u 30-tima, s druge strane, zaudarala je, jer su je uglavnom vodili komunisti i drugi ljevičari… Zašto su američki radikali trideset godina kasnije koristili izraz fašistička svinja govoreći o policajcu koji ne odobrava njihove pušačke navike? Zašto nisu govorili cagoulardska svinja ili falangistička svinja ili ustaška svinja ili nacistička svinja?

Mein Kampf je manifest kompletnog političkog programa. Nacizam je sadržavao rasističku teoriju o izabranosti arijevske rase, precizne opise degenerirane umjetnosti (entartete Kunst), filozofiju volje za moć i filozofiju Übermenscha.

Nacizam je bio striktno antikršćanski i neopaganistički, dok je Staljinov Diamat (zvanična verzija sovjetskog marksizma) bio vulgarno materijalistički i ateistički. Ako se pod totalitarizmom podrazumijeva svaki režim koji svaki čin pojedinca i pojedinca samog podređuje državi i njenoj ideologiji, onda su i nacizam i staljinizam bili istinski totalitaristički režimi.

Talijanski fašizam je zasigurno bio diktatura, ali nije bio u potpunosti totalitarizam, ne zbog svoje blagosti, već zbog filozofske slabosti svoje ideologije. Nasuprot uopćenom mišljenju, italijanski fašizam nije imao posebne filozofije. Članak o fašizmu kojeg potpisuje Mussolini, a koji je objavljen u enciklopediji Treccani, u osnovi je inspiriran Giovannijem Gentileem i reflektira kasno hegelijansko razmatranje o apsolutnoj i etičkoj državi, što Mussolini nikada nije realizirao. Mussolini nije imao nikakvu filozofiju; imao je samo retoriku. Na početku je bio militantni ateista, a kasnije je ipak potpisao konvenciju s Crkvom i tolerirao biskupe koji su blaglislovljavali fašističke zastavice. U svojim ranijim antiklerikalnim godinama, u nekom govoru koji je po svemu sudeći legenda, jednom je zatražio od Boga da ga udari ravno u lice, ukoliko postoji. Kasnije je Mussolini često spominjao ime Božje u govorima i nije mu smetalo da ga nazivaju čovjekom Proviđenja.

Talijanski fašizam bio je prva desničarska diktatura koja je zavladala jednom evropskom zemljom, a svi kasniji slični pokreti pronalazili su neku vrstu arhetipa u Mussolinijevom režimu. Talijanski fašizam je prvi utemelji vojnu liturgiju i folklor, pa čak i način odijevanja sa svojim crnim košuljama, daleko utjecajniji nego li će Armani, Benetton ili Versace ikada biti. Upravo u tridesetim godinama pojavili su se fašistički režimi, s Mosleyom u Velikoj Britanij, pa u Latviji, Estoniji, Litvaniji, Poljskoj, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Grčkoj, Jugoslaviji, Španjolskoj, Portugalu, Norveškoj, pa čak i u Južnoj Americi. Upravo je talijanski fašizam uvjerio mnoge evropske liberalne vođe da novi režim donosi zanimljivu socijalnu reformu i da osigurava ugodnu revolucionarnu alternativu komunističkoj prijetnji.

Ipak, povijesno pravo mi se ne čini dovoljnim argumentom da objasnim zašto je riječ fašizam postala sinegdoha, odnosno riječ koja se upotrebljava za različite totalitarističke pokrete. Sigurno ne zbog toga što je fašizam možda sadržavao, u svom kvintesencijalnom stanju, sve elemente bilo kojeg kasnije oblika totalitarizma. Naprotiv, fašizam nije imao kvintesenciju. Fašizam je bio uzburkan i zbrkan totalitarizam, kolaž različitih filozofskih i političkih ideja, košnica razlika. Je li moguće pojmiti istinski totalitarizam koji je bio u stanju kombinirati monarhiju s revolucijom, Kraljevsku vojsku s Mussolinijevom miliziom, davanje privilegija Crkvi s državnim obrazovanjem koje je slavilo nasilje, apsolutnu državnu kontrolu sa slobodnim tržištem? Fašistička partija rodila se hvaleći se da je donijela revolucionarno novi poredak, a finansirali su je najkonzervativniji zemljoposjednici koju su od nje očekivali da bude kontrarevolucionarna. U početku je fašizam bio i republikanski, a ipak je preživio dvadeset godina javno izražavajući svoju odanost kraljevskoj porodici, dok je Duce išao ruku pod ruku s Kraljem, kojem je čak nudio i titulu cara. Ali kad je Kralj otpustio Mussolinija 1943, partija se ponovo javila dva mjeseca kasnije, s podrškom Njemačke, sa zahtjevom za „socijalnu” republiku, reciklirajući svoju staru revolucionarnu skriptu, obogaćenu skoro pa jakobinskim nadtonovima.

Postojala je samo jedna jedina nacistička arhitektura i nacistička umjetnost. Ako je nacistički arhitekta bio Albert Speer, onda nije bilo mjesta za Miesa van der Rohea. Isto tako, pod Staljinovom vlašću, ako je prihvaćen Lamarck, onda nije bilo mjesta za Darwina. U Italiji su postojali izvjesni fašistički arhitekti, ali tik do njihovih pseudokoloseuma stajale su građevina inspirirane modernim racionalizmom Gropiusa.

Nije bilo fašističkog Ždanova koji bi zadao jasan i striktan kulturni pravac. U Italiji su tada postojale dvije važne umjetničke nagrade. Premio Cermonu je kontrolirao fanatični fašista Roberto Farinacci, koji je podržavao umjetnost kao propagandu. (Mogu se prisjetiti slika kao što su „Slušanje Duceovog govora na radiju” ili „Stanja svijesti stvorena fašizmom”). Premio Bergamo sponzorirao je kultivirani i razumni fašista Giuseppe Bottai koji je štitio koncept umjetnosti radi umjetnosti same, ali i mnoge avangardne koncepte koji su u Njemačkoj proglašeni izopačenim i kriptokomunističkim.

Nacionalni pjesnik bio je D’Annunzio, boem kojeg bi u Njemačkoj ili Rusiji poslali pred streljački odred. Proglašen je režimskim bardom zbog svog nacionalizma i kulta herojstva, koji je ustvari bio dobrano izmiješan s utjecajima francuske fin de siecle dekadencije.

Uzmimo futurizam. Olako se da reći da je i on bio jedno stanje degenerirane umjetnosti, kao što su to bili ekspresionizam, kubizam i nadrealizam. Ali rani talijanski futuristi bili su nacionalisti, podržavali su ideju učešća Italije u Prvom svjetskom ratu iz estetskih razloga; slavili su brzinu, nasilje i izazov, a sve to lako je povezati s fašističkim kultom mladosti. Dok se fašizam samoidentificirao s Rimskim carstvom i nanovo otkrivenim ruralnim tradicijama, Marinetti (koji je tvrdio da je automobil ljepši od Nike sa Samotrake, pa čak i mjesečinu želio ubiti) proglašen je u međuvremenu članom talijanske akademije, u kojoj se na mjesečinu gledalo s velikim poštovanjem.

Mnogi budući partizani i mnogi budući intelektualci Komunističke partije školovali su se na GUF-u, fašističkoj organizaciji studenata, koja je bila kolijevka nove fašističke kulture. Ovi klubovi bili su svojevrsni kipući lonci u kojima su cirkulirale nove ideje bez ikakve stvarne ideološke kontrole. To ne znači, ipak, da su partijski ljudi bili tolerantni prema radikalnom mišljenju, no neki od njih ipak nisu koristili sredstva za kontrolu.

Tijekom ovih dvadeset godina, poezija Montalea i drugih pjesnika okupljenih oko grupe „Ermetici”, bila je, zapravo, reakcija na bombastični stil režima, a ovim pjesnicima bilo je dozvoljeno razvijati svoj literarni protest iz svojih, kako je tada viđeno, bjelokosnih kula. Raspoloženje poezije iz „Ermetici” grupe bilo je potpuno suprotno heroizmu i optimizmu režima. Režim je tolerirao njihovo nesumnjivo, mada društveno nevidljivo, disidentstvo, jer fašisti naprosto nisu obraćali pažnju na tako hermetične jezike.

Sve ovo ne znači da je talijanski režim iskazivao tolerantnost. Gramsci je držan u zatvoru sve do smrti, opozicioni lideri Giacomo Matteotti i braća Rosselli su ubijeni, ukinuta je sloboda štampe, raspušteni su sindikati, a politički disidenti su poslani na daleke otoke. Zakonodavna vlast je bila poprilično fikcionalna, pri čemu je izvršna vlast, koja je na sebe preuzela i ovlasti pravosuđa, sama donosila nove zakone, među kojima i one o zaštiti rase (što je formalna gesta talijanske podrške onome što je postalo holokaust).

Kontradiktorna slika koju opisujem nije rezultat tolerancije, nego političke i ideološke neuravnoteženosti i raspršenosti. Ali, treba naglasiti, bila je to rigidna raspršenost, strukturirana konfuzija. Fašizam filozofski nije, zapravo, postojao, ali je emocionalno bio čvrsto privezan za neke arhetipske podloge.

Tako stižemo do druge važne točke. Nije postojao sam jedan nacizam. Ne možemo Francov hiperkatolički falangizam označiti kao nacizam, jer je nacizam u suštini paganski, politeistički i antikršćanski. No, fašistička igra može se igrati na mnogo načina, a naziv igre se ne mijenja. Pojam fašizma ovdje nije drukčiji nego Wittgensteinov pojam igre. Igra može biti natjecateljska ili ne, može zahtijevati neke posebne vještine ili ne, može podrazumijevati novac, ali i ne mora. Igre su različite aktivnosti koje pokazuju jednu istu „porodičnu sličnost”, kako kaže Wittgenstein.

 


 

Tko je bio Umberto Eco?

Umberto Eco (1932 – 2016.)  bio je talijanski romanopisac, esejist, filozof i jezikoslovac. Radio je kao redovni profesor semiotike na Univerzitetu u Bologni. Bio je stručnjak za estetiku i etiku srednjeg vijeka, a njegov književni opus je sezao od knjiga za djecu, književnih kritika, eseja o srednjovjekovnoj estetici, antropologiji, do eseja i romana. Svoje sveobuhvatno znanje o srednjem vijeku Eko je iskoristio u romanu Ime ruže, objavljenom 1980. godine, po kojem je kasnije snimljen i film. koji je njegovo ime proslavio u široj javnosti.

Autor je i sjajnih djela Fukoovo klatno i Otok prethodnog dana. Putovao je širom svijeta držeċi predavanja na akademskim konferencijama, te prilikom prodaje njegovih knjiga i zabavama na kojima su prisustvovale slavne ličnosti. Bio je u stanju da drži predavanja na 5 jezika. Svoje posljednje godine proveo u Milanu. Njegova privatna knjižnica sastojala se od više od 30 000 knjiga. Radio kao profesor na bolonjskom sveučilištu i redovno je pisao svoju kolumnu pod nazivom “La Bustina di Minerva”.

Ecov rad ilustrira postmodernistički književni pojam o hipertekstualnosti, tj. o utjecaju za koji teorija tvrdi da postoji između djela i njihovih tumačenja. Od 1985. Umberto Eco je dobio preko 30 počasnih doktorata diljem svijeta i brojne književne nagrade.

Umro je u Milanu, 19. veljače 2016 godine.

 

 

——–

Uredio, nadopisao i obradio: Nenad Grbac
———————————–

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.