Stjepan Radić (iz knjige “Znamenite Hrvatice i Hrvati (crtice)”, Dr. Marka Jukića)

Stjepan Radić (1871. – 1928.) književnik, prevoditelj, političar, pravnik, politolog.

Predsjednik Hrvatske seljačke stranke; trajanje službe 22. prosinca 1904. – 8. kolovoza 1928.

Ministar prosvjete Kraljevine SHS; trajanje službe studeni 1925. – veljača 1927.

Za života je postao jednom od najuglednijih i najpopularnijih osoba hrvatske političke scene u prva tri desetljeća 20. stoljeća. Dosljedno je zastupao hrvatske nacionalner interese, napredne ideje unaprijeđenja hrvatskoga sela.

Bio je za demokratske promjene u društvu i stvaranje hrvatske seljačke republike.

Radićeve politička djelatnost započinje borbom protiv mađarizacije i tiranije bana Kuena Hédervárya pa je zbog toga bio zatvaran. 1893. isključen je s Pravnoga fakulteta u Zagrebu i osuđen na 4 mjeseca zatvora. Nakon spaljivanja mađarske zastave na Trgu bana Josipa Jelačića (16. listopada 1895.), prigodom posjeta cara i kralja Franje Josipa I. bio je drugooptuženi na sudskom procesu te je osuđen na 6 mjeseci zatvora. Bio je u dva navrata u Rusiji (1896.). Zabranjeno mu je studiranje na sveučilištima Austro-Ugarske Monarhije pa odlazi u Pariz gdje je 1899. završio Višu političku školu. Nakon završetka studija u Parizu vratio se u Prag (njegova supruga je bila Čehinja) i surađivao s više listova. Protjerali su ga iz Praga pa je otišao u Zemun gdje je pokrenuo tjednik Živa Domovina. Od 1902. živio je u Zagrebu i radio kao tajnik Hrvatske ujedinjene oporbe.

Od 1902. godine pa sve do 1906. godine, glavni je urednik mjesečnika Hrvatska misao. S bratom Antunom, Benjaminom Šuperinom, Svetimirom Korporićem, Milanom Krištofom i Ivanom Gmajnerom krajem 1904. godine osniva političku stranku, HPSS (Hrvatska pučka seljačka stranka). Pri organiziranju Seljačke stranke Radić je zapisao da se ima boriti:

“samo ustavnim sredstvima, dotično, ako ustavnih sredstava nema, samo pisanom i živom riječi, riječju muževnom i odvažnom, do potrebe i bez obzira na posljedice. Borit se valja i činom, i to plugom i motikom, udruživanjem i javnim sastajenjem, skupnim peticijama i prosvjedima, ali nikada pod nikoju izliku i u nijednu svrhu kakvim mu drago materijalnim oružjem, bio to kamen ili bomba, batina ili puška, kolac ili sjekira.”

Radić je bio mirotvorac. U svojoj knjizi Hrvati i Srbi, napisao je: „Tim sramotnim pojavam izvor je baš u tome, što se misli, da se borba ima voditi do istrage (uništenja) vaše ili naše, a sve, gle, oko nas svjedoči, da se ta borba vodi do istrage vaše i naše… Zdrav razum svakog našeg seljanina, kojega još ne otrovasmo svojom “politikom” sudit će o ovoj borbi “do istrage vaše ili naše” kao o najstrašnijem zločinstvu, kao o pravom narodnom izdajstvu … danas samo kretenski um ili zločinačka duša može propovijedati srednjovječnu razornu plemensku mržnju … treba što prije pokazati, da ipak nismo tako besvijesna masa, da bi se u nas do vijeke mogao štrcati tuđinski otrov razdora i mržnje, da već jednom hoćemo i možemo biti narod bilo to s dva, pa i više ravnopravnih imena.

Suprostavio se bezuvjetnom ujedinjenu s Kraljevinom Srbijom, 1918. godine. Radić je, na sjednici Središnjega odbora Narodnoga vijeća od 23. studenoga 1918. godine, podnio prijedlog da se zajednička država uredi kao savezna država u kojoj bi vrhovnu vlast imala tri regenta: srpski prijestolonasljednik, hrvatski ban i predsjednik slovenskog Narodnog sveta.

Dana 24. studenoga 1918. godine, na sjednici Središnjega odbora Narodnoga vijeća SHS, Radić drži govor i suprotstavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Radić opominje :

“…upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti… Mi Hrvati za to nismo. Naš hrvatski seljak – a to je devet desetina hrvatskoga naroda – u ratu postao je potpun čovjek, a to znači, da ne će više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju…”

Radić upozorava: “Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu.”

Na kraju završavajući:

“Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška stavljati svoj rođeni narod pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodarskoj voljici bez naroda i proti narodu. Ako to ne vjerujete, dao vam Bog svima proživjeti toliko – to ne će biti dugo – da vidite, kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas odpuhnuti baš u času, kad ćete misliti, da se je narod smirio, a vi da ste ga dobro zajašili. Živjela Republika! Živjela Hrvatska!”

Nisu ga poslušali i guske su otišle u maglu!

U novoj državi, SHS, Radić je praćen i zatvaran. U veljači 1919. bio je uhićen, ali i članovi njegove obitelji i nekoliko članova HPSS-a. U veljači 1919. obraća se Mirovnoj konferenciji u Parizu Memorandumom u kome zahtijeva za hrvatski narod pravo na samodređenje:

Mi svi potpisani i potkrižani hrvatski državljani i državljanke iznad 18 godina izjavljujemo na temelju međunarodno priznatoga prava samoodređenja naroda, da smo po svojoj duši i pameti za neutralnu hrvatsku seljačku republiku, te za hrvatski tisućljetni državni narod. Zahtijevamo saziv posebne hrvatske konstituante, i to bezuvjetno prije nego što mirovni kongres u Parizu stvori konačnu odluku o sudbini hrvatskoga naroda. Ovlašćujemo glavni odbor Hrvatske pučke seljačke stranke i predsjednika HPSS g. Stjepana Radića, da ovaj naš zahtjev iznese pred mirovni kongres u Parizu.“

Dana 4. kolovoza, 1920. godine Stjepan Radić biva osuđen na 2 godine i 6 mjeseci tamnice. Amnestiran je 27. studenoga 1920. godine i pušten. Na izborima 28. studenoga 1920. HPSS postaje najveća hrvatska politička stranka. Da bi bolje naglasio program HPSS-a, u prosincu 1920. Godine, na skupštini u Zagrebu HPSS mijenja ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS). Promjenom imena stranke Radić se zalaže za seljačku republiku, a protiv unitarističko-centralističke politike Karađorđevića.

Osporavao je pravo Ustavotvornoj skupštini da donosi ustav za Hrvatsku. U Sisku je 1920. bio pokušaj atentata na Stjepana Radića.

Godine 1923. bio je u Londonu, Beču, Moskvi gdje je HRSS uključio u Međunarodni seljački savez (Seljačka internacionala). Vratio se u kolovozu 1924., a u veljači 1925. godine uhićen je u zgradi Seljačkog doma. Nakon što je 25. ožujka 1925. godine Pavle Radić pročitao, u ime HRSS-a, izjavu kojom se priznaje dinastija Karađorđevića i Vidovdanski ustav, pušten je iz zatvora. Radić priznaje dinastiju da bi mogao izići iz zatvora i nastaviti borbu jer iz zatvora ne može napraviti ništa. Priznajući dinastiju Karađorđevića odriče se republikanizma i mijenja ime stranke u Hrvatska seljačka stranka (HSS). Iste godine sastavljena je Pašić-Radićeva Vlada “narodnog sporazuma” u kojoj je Stjepan Radić od studenoga 1925. godine bio ministar prosvjete. U veljači 1927. godine HSS je napustio koaliciju s radikalima te prešao u oporbu prihvaćajući suradnju s Pribićevićevom Samostalnom demokratskom strankom (SDS), čime je u studenome 1927. godine osnovana Seljačko-demokratska koalicija (SDK) kao oporbu beogradskom režimu.

Radić je (27. srpnja 1928.) zahtijevao raspuštanje Narodne skupštine, nove izbore i reviziju Vidovdanskoga ustava. Radikalni srpski zastupnici prijete ubojstvom HSS-ovim zastupnicima. Radikal Puniša Račić ostvaruje prijetnju. Ubio je 20. lipnja 1928. godine u beogradskoj skupštini HSS-ove zastupnike: Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a ranio Ivana Pernara, Ivana Granđu i Stjepana Radića. U Hrvatskoj su izbile velike demonsracije koje je policija brutalno zaustavila (ubila tri osobe, ranila 60 osoba i uhitila 120 osoba u Zagrebu). Od posljedica ranjavanja (atentata) Radić umire 8. kolovoza 1928. u Zagrebu.

Slika 1. Spomenik Stjepanu Radiću u Petrinji

Književno stvaralaštvo

U vremenskom razdoblju od 1893. do 1928. godine Stjepan Radić napisao je i objavio 65 brošura i knjiga među kojima su neke i od oko 400 stranica (Moderna kolonizacija i Slaveni 1904., Savremena Evropa 1905., Današnja financijalna znanost, 1906.) te oko 3.500 rasprava, članaka, zabilježenih govora i sl.

Prevodio je s češkoga i francuskoga jezika objavivši četiri knjige prijevoda s francuskoga na češki i hrvatski te s češkoga na hrvatski jezik. Znao je sve slavenske jezike te francuski, njemački i engleski, a služio se madžarskim i talijanskim jezikom.

Citati:

..„Visoko dignite zastavu hrvatskoga državnoga prava, daleko raširite plamen hrvatske narodne sviesti, duboko usadite u srca vjeru u ujedinjenu i samostalnu Hrvatsku!”(u Varaždinu, 4. travnja 1893.)

..„Ili smo dotle pali te nam zbilja više nije stalo do svog ponosa – ili smo luda što grije u svojim njedrima zmiju koja sprema otrov da ga u svoje vrijeme uštrca našu krv. Ili – Hrvati – imamo li što da izgubimo ako se skroz otuđimo tom elementu? Gdje su nas podupirali? Gdje su stupili s nama u borbu kad se radilo bilo o kojem našem političkom pravu ili kulturnoj kojoj stečevini? Gdje? Nigdje! Obratno! Svuda su protiv nas – svuda! Ovdje s Madžaronima, u Slavoniji s Madžaronima i sa Švabama, u Dalmaciji s Talijanima. Neka se prelomi svaka naša zajednica s njima, mi nemamo šta od toga izgubiti – obratno: možemo samo dobiti!”(Zagreb, 30. kolovoza 1902.)

„Kako je s jednim čovjekom, tako je i s cijelim narodom. (…) Može narod biti radin i bogat, ali je lud, to jest, nema svijesti narodne, nema narodne sloge, i takav narod ne može biti svoj gospodar. A napokon, može narod i sve imati, ali ne zna gospodariti: manje zaradi nego što treba, više troši nego što ima; i takav narod nije svoj. ”(Zagreb, 1902. )

„Hoćemo da budemo sa Srbijom, ali ne pod Srbijom, hoćemo Srbina za brata, a ne za gospodara”(Zagreb, 1919.)

„Ovo ćemo i zaboraviti, neću reći zaboraviti, nego prekrižiti, ali to se ne zaboravlja da je 30,000 naših seljaka bilo izbatinano i zatvoreno samo radi republikanizma i da su naše žene, naši starci i naši mladići i djeca batinani, to se neće nikad zaboraviti. Nikad više neće se naći čovjek u našim redovima koji će reći da smo mi i Srbi jedan narod. Krvnik i njegova žrtva nisu jedno.”(Zagreb, 15. travnja 1923.)

„Odnošaj Hrvata prema Srbima je jasan. Može se sa bratom biti najbolji brat, ali ja radim na svojem a ti na svojem. Mi možemo zajedno gospodariti, ali ti nećeš mojoj djeci rezati kruha, jer bi pretanko odrezao. Srpska gospoda toga neće da vide, ali narod to shvaća. Mi nećemo beogradskog centralizma, jer toga neće ni Vojvodina, ni Bosna, ni Slovenija, a kamo li Hrvatska koja treba da bude potpuno ravna Srbiji ili dvije sestre, ali svaka k sebi…” (Vrpolje, 1924.)

Braćo, s vladom kao s vladom, a s bandom kao s bandom!” (Osijek, 10. lipnja 1928.)

Slika 2. Grobnica na Mirogoju

Stjepan Radić umro je u Zagrebu 8. kolovoza 1928. od posljedica ranjavanja u beogradskoj skupštini. Njegovo tijelo položeno je na odar u Hrvatskom seljačkom domu u Zagrebu, gdje je bilo 4 dana kako bi mu narod iskazao posljednju počast. Pokopan je 12. kolovoza 1928. godine u Zagrebu, u arkadama na Mirogoju.

Prvi spomenik Stjepanu Radiću otkriven je u Petrinji 1936. Godine. Napravila ga je hrvatska kiparica Mila Wod (1929.).

20. lipnja je Dan sjećanja na Stjepana Radića i lipanjske žrtve.

Izvori: Zvonimir Kulundžić, Hrvatska enciklopedija, Ivo Perić

 

—————————————–

Doc. dr. sc. Marko Jukić

Marko Jukić rođen je u Sinju 1950. godine. Živi i radi u Splitu, specijalista anesteziologije i intenzivne medicine, subspecijalista intenzivne medicine. Osnivač i voditelj Ambulante za liječenje boli do umirovljenja. Domoljub. Nije nikada bio član nijedne političke stranke. Aktivni član Hrvatske udruge Benedikt. Dragovoljac Domovinskog rata, član mobilnih kirurško- anestezioloških ekipa (1991.-1994.) , – Koordinator saniteta pri Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske (1994.-2000.).

 

—————————————–

 

Preuzmite knjigu – “Znamenite Hrvatice i Hrvati (crtice)”, Dr. Marka Jukića

Knjigu “Znamenite Hrvatice i Hrvati (crtice)“, Dr. Marka Jukića moći ćete

preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/jukic4.php

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

 

 

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.