I pjesma o Kačalovljevom psu Džimiju ima svoju veselu priču.
Pred dolazak na Kavkaz, u martu 1925, Jesenjin je zajedno sa piscem Borisom Piljnjakom posjetio Vasilija Kačalova, čuvenog glumca Hudožestvenog kazališta. Glumac je pamtio scenu: psić, star svega četiri mjeseca, veselo je lajao na pjesnika.
On ga je jednom rukom mazio po glavi, a drugom držao za šape i promuklim glasom govorio: “Pogledaj ti tu šapu, nikad nisam vidio takvu!” Živahni Džimi se otimao, gromko lajao, a kad bi mu se ukazala prilika – liznuo bi Jesenjinu nos. A, on bi se branio: “Džimi je kao pijanac, stalno bi se ljubio”.
Večer je prošla brzo u prijateljskom druženju. Glumcu se svidjelo to kako Jesenjin izgovara svoje stihove: prirodno i iskreno, bez grimasa, naprezanja, a na spokojnom licu vidjeli bi se osjećaji.
Nekoliko dana kasnije, Kačalovu su njegovi ukućani rekli da su dolazili Jesenjin i Piljnjak. Pjesnik je nosio cilindar, rekao je da ga je stavio zbog svečanosti: donio je pjesmu posvećenu Džimiju. Ali, pošto svečanoj predaji pjesme treba da bude prisutan i domaćin, obećao je da će doći drugi put.
Nije došao, a pjesmom se oglasio mjesec dana kasnije u Bakuu.
Kačalovljevom psu
Za sreću, Džimi, daj mi šapu ti.
O takve šape nitko neće naći…
I hajde sad na tišinu da lajemo mi
baš kada plav će mjesec zaći.
Za sreću, Džimi, daj mi šapu ti.
Oprosti, mili, i ne liži me tako.
Shvati bar ono što je najprostije.
Jer ne znaš ti da živjet nije lako
i da na svijetu dobro nije.
Tvoj gospodar je i slavan i mio.
Dom mu je prepun na priliku svaku.
I svaki gost bi rado pogladio
tvoju sjajnu i mekanu dlaku.
Baš kažem da ti si lijepo pseto.
Svakom u susret trčiš lakovjerno.
I ne pitajuć, tko je prijatelj pravi,
grliš ga i ljubiš neizmjerno.
Mili moj Džimi, kod tebe, znam, ima
gostiju mnogo, skoro prava sila,
al najtužnija, među njima
da slučajno nije dolazila?
I doći će ona, kunem ti se
i kada upreš u nju svoje zjene,
za sve što sam kriv i što nisam
lizni joj ruku ti umjesto mene.
Napisao: Sergej Jesenjin
Preveo: Gustav Krklec
Tko je bio Sergej Jesenjin?
Sergej Aleksandrovič Jesenjin (1895. – 1925.) je bio ruski pjesnik.
Rođen je u selu Konstantinovu gdje je završio osnovnu četverogodišnju školu. Narodno sveučilište polazi u Moskvi, ali ne završava studij. Bavio se književnim radom. U Petrograd je došao 1915. i ušao u književne krugove. Kao sljedbenik ruskih simbolista, pisao je poeziju posvećenu selu i prirodi, vrlo melodioznu i s puno metafora. Oduševljeno je pozdravio revoluciju.
Jesenjinov život je bio buran, a takve su bile i njegove ljubavi. Živio je kao skitnica. Nikada nije imao nikakvu imovinu, osim kofera i ono što u njih stane. I onih dana kada je i sam Lenjin aplaudirao njegovim stihovima na pod zidinama Kremlja, u čast prve godine Oktobarske revolucije, stanovao je kod prijatelja. U tuđim stanovima proveo je sve godine u Moskvi. Živio je od honorara, a od tih rubalja odvajao je za sestre Kaću i Šuru, koje je doveo iz Konstantinova da se školuju u Moskvi.
Jesenjinovo pjesničko ime, kad je imao samo dvadeset godina, već su krasili antologijski stihovi nezaboravne ljepote – Pjesma o kuji, Krava i Lisica. Kujino stradanje istinit je događaj iz Jesenjinovog sela Konstantinova. Svjetsku slavu Pjesme o kuji prati i nezaboravni zapis Maksima Gorkog. Pri susretu s Jesenjinom u Berlinu, maja 1922, stihovi ove pjesme potresli su Gorkog, a pjesnika rasplakali.
Godine 1922. upoznaje slavnu američku balerinu Isadoru Duncan s kojom se iste godine ženi. Zajedno putuju Europom, a 1923. borave u Americi. Iste godine Jesenjin se vraća u Rusiju i rastaje od Isadore Duncan. Godine 1925. ženi se Sofijom Andrejevnom Tolstoj, unukom ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja. U to se vrijeme liječi od alkohola.
Posljednje godine života, Jesenjin je u neprestanom stvaralačkom zanosu. “Ne mogu ih zaustaviti”, “to je kao navijeni stroj”, govorio je poznanicima. No, 27. prosinca, u stanju jake potištenosti i duševnog nemira, poslije ponoći između noći 27. i 28. prosinca 1925., počinio je samoubojstvo: presijecanjem vena, vješanjem i izgaranjem uz cijev parnog grijanja.
Pokopan je u Moskvi 30. prosinca 1925. godine na Vaganjkovskom groblju.
——
Napisao, uredio i obradio: Nenad Grbac
—————————-
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
