Predstavljamo vam pisce i književnike: Milan Rupčić

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

———–

Milan Rupčić

Bilješka o piscu:

Milan Rupčić rodio se (15.siječnja 1948.) u Vrbovljanima kod Okučana.

Kako se mali Ličan rodio u srcu Slavonije?

Bilo je to vrijeme poraća, nakon Velikog rata. Kuća djeda Martina Rupčića (Trutine) u Rastoci kod Smiljana, bila je puna djece, stasalih za samostalan život. Skromnost i neimaština pokrenuli su poznati lički egzodus odlaska ljudi od kuće, nazvan „trbuvom za kruvom”. Kako tko, netko na školovanje a neki na rad u tvornice – gdje se tko snađe u to dinamično i burno vrijeme.

Kao i sedmero braće i sestara i djevojka Kata uputila se u svijet za svojom sudbinom, boljim i sigurnijim životom. Tražeći zaposlenje našla ga je, sticajem okolnosti, u Slavoniji. Tu je srela zgodnoga i pristalog Simu, planula ljubav na prvi pogled – što bi rekli: „lička vatra zapalila slavonsku slamu”…

I, tako, rodio se mali Milan. Ali, slama ne gori dugo, nitko se ogrijao nije, vatra se ugasila. Nakon godine dana samohrana Kata dolazi sa sinom u Zagreb. Smješta se u jednu sobicu na Roosweltovu trgu (današnja Gospodarska komora) kod ujca Tome Jelića. Nalazi ubrzo i posao, ali dijete ostaje samo jer ga nema tko čuvati. Odlučuje sina povjeriti didu Martinu.

Tako se mali Milan, u dobi od 3-4 godine vratio svojim ličkim korjenima i praiskonu, kod djeda u Rastoku.

Tada je život u Rastoci bio vrlo živ i dinamičan, s puno naroda, u svim kućama i na rodnim poljima i oranicama brojni članovi obitelji različitih generacija i dobi, radila je osnovna

škola s bogatim društvenim i zabavnim životom. Uz puno seoskog rada, čuvanja blaga, odlaska u drva i sličnih poslova, našlo se vremena i za mnogo dječjih događanja.

Tako Milan počinje i proživljava djetinjstvo, stiče prva znanja i iskustva. Tu stvara i svoje svjetonazorske temelje. Istina, nije okružen obiteljskom toplinom i roditeljskom ljubavlju. Bez roditelja, sestre ili brata, samo s djedom i ujakom, bez i bake, rekli bi oskudno ličko življenje.

U rastočkoj školi polazi i prva četiri razreda osnovne škole. Drugi dio školu nastavlja u Zagrebu, po odluci majke i njenog novog čovjeka, a zbog rješavanja uvjeta stanovanja.

Osnovnu školu završava 1963.g.

Poslije osnovne škole roditelji ga upisuju i upućuju na školovanje u srednju vojnu školu u Zadru, koju završava 1967. Zadar i bogata školska biblioteka ostavljaju upečatljiv trag. Školske raspuste uvijek provodi u Rastoci s djedom i ujakom.

Nakon trogodišnjeg službovanja 1970. vraća se u Zagreb gdje i ostaje trajno (tada prvi put vidi i upoznaje oca).

Nastavlja školovanje uz rad i diplomira organizaciju rada te politologiju 1989. Prvo zaposlenje našao je u tvornici ambalaže a raditi je nastavio u Radio-televiziji.

Ponosan je i na svoj sindikalni rad, boreći se za boljitak i veću dobrobit radnika. To baš i nije pomoglo u poslovnoj karijeri u firmi ali je stvaralo zadovoljstvo i omogućilo profesionalni rad u sindikalnoj organizaciji grada.

U međuvremenu stekao je status oca četvero djece, sada već odraslih ljudi. Burno je to vrijeme i dinamično, ispunjeno mnogim aktivnostima i obvezama na oblikovanju i usmjeravanju djece. Bilo je vrlo zahtjevno i sadržajno. Može se reći – trud se višestruko opravdao.

Život i turbulentno vrijeme u kojem je živio i radio bili su inspiracija nekih tekstova.

———–

Kontakt:

E-mail adresa: milank.rupcic@gmail.com

———–

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:

“Krugovi na površini”, zbirka radova; digitalne knjige, 2020.

http://www.digitalne-knjige.com/rupcic.php

“Kaplje od vremena” zbirka radova; digitalne knjige, 2020.

http://www.digitalne-knjige.com/rupcic2.php

—————

Naslovnice knjiga:

—————

Bibliografija

Književnik Milan Rupčić, literarni rad započeo je relativno kasno, zbog čega do sada ima deset izdanja zbirki pjesama, pripovijetki, haiku-pjesama, limerick- pjesama, tradicijskih napjeva i aforizama.

Kronološkim redom to izgleda ovako:

Sjećanja pod hrastom;   pjesme, 2012. g.

Sjećanja pod hrastom; dopunjeno izdanje, 2013. g.

 Kaleidoskop jednog života;   pjesme, 2013. g.

 Iz okrugle krletke; pjesme, 2014. g.

 Nakon isteka; pjesme, 2016. g.

 Kamen u grudi snijega;pjesme i pripovijetke,2017.g

 Kaplje od vremena; pjesme i pripovijetke, 2018. g.

 Boje, zvuci, mirisi; haiku-pjesme, 2018. g.

 Mi ili o nama ; limerick pjesme, 2018. g.

 Krugovi na površini, zbirka radova, 2019.g.

—————

Kritike

MUDROST UTKANA U STIH

Stihovi Milana Rupčića stvaraju galeriju umjetničkih slika koje otvaraju dušu čitatelja i bude emocije.

Veličanstvena priroda Rastoke, u kojoj je odrastao, oblikovala ga je, prvenstveno kao čovjeka, a onda i kao vrsnog umjetnika: …Utkala si ljubav prema prirodi / smisao za lijepo i skladno / i brižnost o drugima i slabima…

U prvom dijelu zbirke – Mjesec nad Otešicom, nostalgična se prisjećanja na boje, mirise i zvukove zavičaja isprepliću s bolnim slikama praznog doma, kao zahrđalog spomena neostvarenim obećanjima o povratku. Čežnju potaknutu sjećanjima produbljuje svijest o sadašnjem vremenu koje je obilježeno površnim zna- njima, lošim kopijama i povijesnim reprizama: „Novi” umjetnici i umjetnine / trebaju i novu publiku/ za neke stare slike i predstave.

Istina o pravoj svrsi čovjekova postojanja gubi se u vrtlogu besmislenih sukoba uzrokovanih željom za posjedovanjem. Ispod prašine vremena nestala su i vrijedna znanja starih, vrsnih majstora: Znanja duboko zakopana / pod naslagama vremena,/ zahrđao lanac tradicija,/ jede ga vlaga zaborava.

Rupčićeve Limerick pjesme, oblikovane od pet vješto nanizanih akcenatskih stihova stroge forme, inspirirane su crticama iz života pa su tematski vrlo različite. Ljudske sudbine, karakterne osobine, te uvriježene navike nepresušan su izvor kreativne pjesničke imaginacije. Humor prožima odabir bliskih i prepoznatljivih motiva (zagrebački purger, sloboštinski penzić, zagrebački gospon, šibenska braća, splitski… ), a dodatno je naglašen dijalektalnim izražavanjem te umjerenom ironijom i satirom. Takvi smo kakvim nas i drugi vide.

Društveno-kritičko promišljanje snažna je odrednica Rupčićeve osobnosti, što je i ovdje prisutno.

Haiku pjesme prenose jasnu pjesničku sliku, vrlo često popraćenu dojmom, odnosno čovjekovim unutrašnjim doživljajem: U stogu sijena/ miš dočekuje zimu/ s obitelji. Te su pjesme jednostavne i rasterećene patetike, a slika koja se njima oblikuje je poput skice koju nadopunjuje čitateljeva mašta. One potiču na razmišljanje o neodvojivosti čovjeka od prirode te raspršuju iluziju o čovjekovoj nadmoćnosti.

Haiku poezija nas oplemenjuje – uči nas pridati pažnju nečemu, naizgled običnome i u tome prepoznati ljepotu.

Prije Aforizama, kojima Rupčić završava ovu zbirku, priložena je „uputa” o čitanju, jer osvještavanje istine može imati trajne posljedice.

Tvrdnje su izrečene na duhovit način, pa kada se smijete slikama, koje nam je Milan oslikao riječima, znajte da se, zajedno s Milanom, smijete – istini.

U ponekim aforizmima glupost je personificirana (Glupost sa zastupničkim imunitetom; Gluposti ne treba motoristička kaciga; Gluposti imaju svoju republiku, kraljevstvo ili carstvo), što jasno pokazuje da glupost u velikoj mjeri upravlja društvenim procesima. Ona je eskalirala s tehnološkim napretkom i modernizacijom društva, u smislu komunikacije i informatizacije (Po mailu se dan poznaje; S mobitelom nikad nisi sam…). Nestajanje direktne komunikacije rezultiralo je bujanjem površnosti i nesigurnosti te nepostojanjem stvarnog znanja i nepoznavanjem prirodnih zakona. Ljubav se više ne iskazuje dodirom ili pogledom kao ogledalom duše, već sms-om i prikladnim gif-om. I eto plodnog tla za rast i razvoj gluposti!

Nije lako osjetiti posljedice gluposti na vlastitoj koži, ali u gomili gluposti i naša vlastita (a, ne možemo je poreći) više nema toliku snagu.

Glupost je čovječji proizvod, koji se i dalje uporno uzgaja. Prestat će onoga trenutka kada uspijemo racionalno sagledati posljedice svoga djelovanja i kada je zamijeni – mudrost.

U moru beskrajnih propagandnih trikova, kvaziintelektualnih frazeologija, mondenih apstraktnih prenemaganja, prava je rijetkost susresti stvarnog, iskrenog, prirodnog i razumljivog umjetnika riječi – kakav je Milan Rupčić.

Ovu knjigu smatram istinskim poklonom duši, pravim poetskim biserom.

Neka se pjesnikovi krugovi, kao na vodi, dalje nesputano šire, do čitatelja, koji će u čitanju doživjeti sav smisao nalaženja na zajedničkoj doživljajnoj obali.

Maja Grubišić

—————-

KAPLJE OD LITERARNIH UGODA

Književnik Milan Rupčić potpisuje novu pjesničko-proznu zbirku Kaplje od vremena, kojom nastavlja graditi svoju poetiku. Zbirka se očituje velikim zanimljivostima s formalne i sadržajne strane. U ovom ćemo ih tekstu nastojati opisati, no krenut ćemo od naslova kao važnog mjesta u tekstu.

Sintagmatski izraz kaplje od vremena predstavlja usmeno književni izraz (od vremena) i time se evocira pjesnička i kulturna tradicija. S te se strane Rupčićevo stvaralaštvo dopunjava, čineći horizont očekivanja prijemčivijim za čitateljsku i kritičarsku publiku. Zavičajni areal i njemu svojstvena baština, kao i mnoge druge poetičke odrednice njegova pjesništva, pripadaju vrlo zavidno razrađenoj tradicionalnoj poetici.

U navedenoj se zbirci Rupčić kreće raznorodnim putanjama. Prije svega, to su uzusi ispovjednog i refleksivnog pjesništva. U ispovjednom pjesništvu prevladava intimistička (ljubavna) tematika, dok su u refleksivnom prisutne brojne općeljudske teme.Važno je naglasiti kako je refleksivno pjesništvo u ovoj knjizi iznimno razvedeno i tako se, inače ustaljene teme, vrlo pomno razrađuju. Zato, refleksivna tematika zaslužuje posebno sagledavanje. Ona se, prije svega, izražava stihom govorne komunikacije što daje pjesničkoj građi ton nepatvorene ležernosti, sugestivnosti i dubine.

Pjesma, kojom je naslovljena zbirka, postavlja odnos pjesnika i čitatelja koristeći asocijativne zamjene (riječi, misli, redci) za pjesmu i postavljajući ideju knjige kao špilje. U pjesmi Pišem, znači postojim, koju možemo smatrati temeljnim načelom očitovanja pisanja pjesme (uz preoznačavanje Descartesove krilatice), nalazimo iznimno izražajnu snagu figure usporedbe i asocijativnog motivskog niza (kosac, žetelac, težak, orač) kojim se opisuje pjesnik kao radnik, kovač i tvorac riječi i teksta. Uz motiv sizifovske muke, sama se ideja osnažuje.

Ostale refleksivne pjesme uporabljuju ideje prolaznosti i vječnosti i to u jednoj mudrosnoj, iskustveno obilježenoj tematizaciji. Pjesme, koje se snagom najviše ističu u tom sloju, su (Druga šansa, Ispisane stranice, Zrnce u svemiru).

Orijentacija na prošlost i sjećanja, koja rezultira nostalgičnim govorom lirskog subjekta, prisutna je u pjesmama (Leti vrijeme, Snovi ispod vremena, Deveti život, Sjećanja ). Njima autorski ton još više izoštrava nostalgičnu tematiku i tvori nerazdruživ zagrljaj s vlastitom stvarnom osobom.

U pjesmama (Iskupljenje, Zagledati dublje, Davati više i Biti zagrljen) nostalgični se sloj puni i uzvišenim značenjem u kojima se propituje vjerovanje, doživljaj smrti kao punine ljudskog bića i iskupljenje za greške u životu. Važno je naglasiti kako subjekt pritom razigrava samu ideju i svoj svijet, njegova ludička funkcija olakšava mudrosnu poziciju i time se izraz čini prijemčivijim, jasnijim i estetski kvalitetnijim.

U ispovjednoj tematici postoji personalni glas samog subjekta koji izražava svoje želje i misli (npr. pjesma Valovi za dušu), no i one intimističke, u kojima se tematizira ljubav, koja je temeljna u razumijevanju i pripadanju ljudskih bića (Gramatika snova, Ona je, Utjeha, Jesen je, kiši).

Osim intimističke tematike, u ciklusu Mlin na Otešici, postoji zavidan broj pjesama evokacijske naravi koje vješto prianjaju u Rupčićevu zavičajnu poetiku. Njih možemo povezati s ispovjednim intimizmom na smisaonoj razini. U njima se sjajno razrađuju obiteljska sjećanja (Otešica i mi), kozmičko jedinstvo čovjeka i zavičaja (Rijeka, obale i mi), evokacija starih običaja i življenja (Momačka, Djevojačka, Šapat breza, Milozvučje, Pogled na Jaginicu) i manifestna pjesma Lika, koja se nadaje kao dojmovni rukovet prošlosti i sadašnjosti, izražena toplim, iskrenim i životnim metaforama, koje time literarnosti daju na težini.

U formi Limerick, Rupčić ispisuje ciklus Od Limericka do Rastoke. Tim činom širi prostor svog književnog stvaranja, istražuje i nove mogućnosti.

Tu oblikuje epsku poeziju koja usmeno književnom evokacijom vješto opjevava zgode i crtice iz života svojih sumještana ili znanaca, opisujući time njihove karaktere i osobine naravi. Sadržaj i ton su ironični, humorni i topli, kako ta forma predmnijeva u zadatom okviru.

U dijelu Pripovijetke, Rupčić pripovjedač, kao i u prethodnoj knjizi, ustrajava na dokumentarističkoj građi i njezinoj literarizaciji, vođenoj tonom usmenog pripovjedača. U stilu pravog pripovjedača Rupčić ne predmnijeva strogi dokumentarizam kakva etnografa ili drugog istraživača baštine, već čovjeka izraslog iz navedenih okolnosti, koji humornim i sentimentalističkim   tonom oblikuje svoja sjećanja u dragulje, koji se nižu na niski njegove – zavičajne poetike.

Pretpostavljamo da će Milan Rupčić, koji sada već ima pozamašan broj napisanih i izdatih knjiga, postati jedno od nezaobilaznih imena i regionalne ličke književnosti. Koliko god regionalizam djeluje arhaično danas, toliko je važno obnavljati ga i izgrađivati njegovu životnu vitalnost.

Tin Lemac

 

—–

Uredio i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.