Ivana Seletković je stekla BA (2008) i MA (2011) stupanj na
  Odsjeku za komparativnu književnost, i PhD stupanj (2016) na
  Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
   
  Objavljuje tekstove (književna kritika, eseji, poezija) u
  časopisima u Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i Republici
 

Srbiji. Područja njenog interesiranja su sociologija kulture,

  sociologija umjetnosti, sociologija glazbe, komparativna
književnost, i društvena fenomenologija.
 
 
 
 
E-mail adresa: si0802984@gmail.com
 
 
 
 
Ljubica Ostojić
RECENZIJA RUKOPISA KNJIGE POEZIJE IVANE SELETKOVIĆ
DLANOVI ZNOJNI OD ČEKANJA
Rukopis knjige poezije Ivane Seletković DLANOVI ZNOJNI OD ČEKANJA je ugodno
iznenađenje, rara avis reklo bi se, u masi uradaka poezije koji su preplavili našu suvremenu
književnost. Jer ovo je epoha banalne književnosti veli na kraju jednog svog teksta Milko
Valent na tu temu. Pjesme su najčešće nalik fragmentima krute i apsurdne svakodnevice,
gledane i snimane na mobitel. Pa potom složeni u formu pjesme, isječeni u stihove. Kakva je
to poezija? Bez dvojbe, suvremena pod svaku cijenu. I poezija (počesto vrlo upitno), pod
svaku cijenu. S ambicijom da bude angažirana, uglavnom time što prikazuje i komentira zbilju
doslovno i agresivno. I u velikoj mjeri, moglo bi se reći osrednja, da nema citata koji slijedi i
koji je tačan.
....osrednja poezija uopće ne postoji. Ako je poezija loša, onda nije poezija. veli Erica
Jong. I odista, poezija ili jest ili nije.
A poezija Ivane Seletković u ovom rukopisu, jest. U svim svojim segmentima. Snažna i
osvještena. Koja sebe promišlja i zna što želi reći, i kako.
Također, promišlja poeziju kao biće. Njezine prostore, kontekste i konotacije. Kao napr. dio
pjesme Umijeće otpora:
A da ne zna
Što stvara
Što izaziva
Rastrojstvom
Ogledalima
Riječima
Novom poetikom boli
Nadrealnog postojanja
Ili u pjesmi Zbogom iluzije:
Dođi do smisla iako je smisao daleko
Dođi do sebe iako se ne poznaješ
Ova poezija jest angažirana time što gotovo kroz cijelu knjigu angažira vlastitog
Sugovornika čije je prisustvo zamjetljivo ifunkcionalno u više aspekata. A time dakako i
konsumenta koji postaje aktivni sudionik i ne odlučivši se svjesno na to.
Većina pjesama Ivane Seletković implicite sadrže dijalog. Po Mukaržovskom kao nezaobilazni
i sveprisutni aspekt jezičke pojave, dijaloga, spada u prvi, kao odnos Ja i Ti, naglašena
polariteta, tako da se uzajamni odnos učesnika doživljava kao napetost. A objektivizira kao
psihološka situacija razgovora. Formulirajući tip razgovora, poznat kao Lični, stvaraju se
emotivni i voljni elementi, kao i ekstremni slučajevi /svađa, raspra/.
Ali spisateljskim umijećem koje ova poetesa uvelike posjeduje, Sugovornik nije vidljiv i čujan
konsumentu, već samo njoj. Dakako, u većini pjesama. Ali prisutan jest, što kod čitača
stvara osobit dojam i reakciju. Ovo nije dijalog prvog susreta, sugovornici se dobro znaju i
dulje su u dijalogu. Nije to ni Pratilac iz klasicističke tragedije, koji zna sve i utječe
komentarom na strukturu monologa. Ali je vrlo bitan i inspirativan. I za poeziju, i za
konsumenta, koji ima potrebu da se osobno angažira. Posebice na mjestima otvorenim za
takav angažman. I emotivno, i misaono, i verbalno. Zanimljiv postupak koji uvlači u Lični
dijalog, i ne dopušta pasivno čitanje. Već stvara potrebu za dopisivanjem ovog dinamičnog
poetskog svijeta građenog i na tom segmentu komunikacije.
Rukopis je podjeljen na tri ciklusa: Tuga, Nestajanje, Musica Sacra.
Nudi brojne pjesme i fragmente pjesama za citiranje u tekstu o sebi. Ilustrarivne i poticajne
i za tu vrst komunikacije. Citirat ćemo još samo završnu, Obitelj
OBITELJ
je najtužnija institucija
Puna svađe i propalih ambicija
Sinergije percepcija
Orkanskih vjetrova osjećaja
Folder je vremena
Sukoba prošlosti i budućnosti
Pirika – u svemu tome
Gle, pirika u zadnjem stihu?
Pirika (Agropyrum repans) čudna biljka. Ambivalentna vrlo, i u simboličkom i u bukvalnom
značenju. Biljka duga bijela korjena, silno rasprostranjena i gotovo neuništiva, raste
svugdje, a najčešće kao žestok korov u obradivim površinama zemlje. U isti mah vrlo
ljekovita i iscjeliteljska, pa se kao takva koristi kroz vrijeme za liječenje mnogih boljetica.
Što nam zapravo pirika hoće reći na kraju knjige koju preporučam za tisak, smatrajući je
vrlo kvalitetnom, snažnom, osvještenom, i osobito samosvojnom? Pa vjerojatno nešto o
svojoj iscjeliteljskoj moći, u doba banalne književnosti koja buja i osvaja obradiva tla.
Ova poezije jest suvremena, ali drugačija. Rara Avis.
  Ljubica Ostojić
 
 
 
Nijaz Ibrulj
RECENZIJA RUKOPISA KNJIGE POEZIJE IVANE SELETKOVIĆ
DLANOVI ZNOJNI OD ČEKANJA
Rukopis zbirke poezije Ivane Seletković: Dlanovi znojni od čekanja (eng.naslov: The Palms
Sweaty Of Waiting) u kojem su pjesame raspoređene u nekoliko blokova: Tuga (I),
Nestajanje (II), Musica Sacra (III), samo na prvi pogled ostavlja prostora čitatelju da
formira jednu parcijalnu ili fenomenološku, nekonzistentnu i proturječnu sliku internalnih
stanja i procesa koji iznose tu sliku iz autoricine Scripture Mentis. Ali rekurzivnost postupka
u kojem se smjenjujuju ulomci kanonske tekstualnosti i muzička metafora traži stalno iznova
čitanje u kojem se na koncu fenomenološka razina njenih pjesama pretvara u model poetske
istine koji ima svoj početak i kraj, svoju emotivnu aksiomatiku i svoje racionalne konstrukcije
(racionalizacije).
U prvom bloku pjesama (I.Tuga) obuhvaćene su pjesame koje samo dopuštaju da iz njih
probija nevidljiva ontologija tuge koja nije usmjerena na neki objekat strasti, nego, više od
neposjedovanja stvari ili bića, ovdje su u pitanju objekti smisla egzistencije, njihovo
odsustvo u poretku smisla ljudskih “veličanstvenih” efemerija! U pjesmi Umoriti se od voljenja
najupečatljivije se pokazuje taj preskok od veličanstvenog ushićenja ka prozaičnoj efemeriji
kojom se ono, za autoricu po pravilu, završava. U drugom bloku pjesama (II.Nestajanje)
sakupljene su pjesame koje produbljuju mentalne metamorfoze koje skrivljuju aveti
postojanja, iluzije i košmari u glavi, sve ono što se samo pojavljuje kao biće, a nije, sve što
se samo čini kao istinito, a nije, sve što bi samo moglo biti, a neće nikada.
U pjesmi I sada jasno se vide dva dijela pjesme ili dva dijela jedne misli kako se ruše jedan
u drugi: najprije oduševljenje, a onda pad u ništavilo! U trećem bloku pjesama (III.Musica
Sacra) sabrane su pjesme koje zaista imaju u sebi najviše pustoši, i to one koju iza sebe ili
pred sobom ostavljaju ideali koji propadaju u antitetičkoj i dihotomijskoj postavci koju
autorica stvara iz pjesme u pjesmu. Sahraniti misli, umrijeti, otići, pobjeći, biti griješan,
pokajati se, biti kažnjen, odustati od putovanja, ...sve je tako jedna follia koja u sebi sadrži
knjigu posrnuća, knjigu pokajanja i knjigu iskupljenja. Pjesma Vapaj grešnicesamo u nekoliko
redaka na drastičan način poveže sve konsekvence negacije i raspadanja jednog mogućeg
ljudskog plana zasnovanog na konvencijama. Zapravo je značajan vokabular ove pjesnikinje
povezan sa vokabularom klasične muzike u kojoj su muzički kanoni izmješani sa katehizmima
koji su propušteni i neizrečeni upravo zbog muzike / glazbe!
 
Iz svega navedenog jasno slijedi da poezija Ivane Seletković nije optimistična konstrukcija
ni vanjskih ni unutarnjih stanja ni događanja. Ona nije ni simplificirani izraz stanja duše;
ovdje autorica jednostavno daje čitateljstvu na uvid kako stvari za nju izgledaju, kakvim ih
ona čini. Percepcija čitatelja se neprekidno vraća na poeziju Ivane Seletković kao na tekst
koji udaljenim označiteljima obznanjuje mentalnu scripturu u stihovima bez rime ali sa
propozicijskim sadržajem: empatiju, strah, želju, očekivanje, nadanje, očajanje, tugu,...i
istovremeno provodi racionalizaciju svih intenzivnih mentalnih stanja poetičkim okretom ka
ironijskoj kontingenciji koju svako stanje, svaka emocija, svaka misao, ima u sebi od
početka. Odsustvo rime u ovoj poeziji doznačuje da je iz nje odustan svijet koji bi se mogao
postaviti u semantički sklad ili da kod autorice ne postoje apriorne forme semantičkih
dvojnika koje bi uveseljavale čitateljstvo svojim ritmičkim pojavljivanjem, svojom
fonološkom ili morfološkom ekvivalencijom i ekvivokacijom.
Umjesto toga, pjesnikinja je toliko sposobna da racionalizira sva mentalna stanja i mentalna
djelovanja izmišljenih ili stvarnih fenomenoloških jastava / sopstava, koja često nisu
usklađena i međusobno se isključuju, da sve što podražajnim značenjima riječi dovede u
raspad i disoluciju i dezintegraciju ponovo integrira jednom jedinom riječju i poveže u smislen
poredak osjećanja i misli.
Poezija Ivane Seletković je duboko lična, iako u njoj nigdje ne postoji ontologija i
epistemologija prvog lica. Nekada je hermetična i nedostupna onom tko nije spreman da
čeka, ko ne zna čekati, ko ne zna ili ne može vidjeti iza riječi sjenke koje prave značenja
njenog vokabulara, ko ne zna skrenuti pogled u stranu i za trenutak stvoriti logičku sliku
svijeta koja lebdi nad njenim stihovima. A ta logička slika njene poezije sadrži puno
konstativa koji nemilosrdno referiraju na nepostojeća stanja stvari i ne ostavljaju bilo što
konstativa koji nemilosrdno referiraju na nepostojeća stanja stvari i ne ostavljaju bilo što
koje autorica ne ublažava i ne želi mijenjati.
Poseban kvalitet ove zbirke poezije Ivane Seletković je da se pjesnikinja odlučila na
dvojezično izdanje svojih pjesama. Neke od njenih pjesama čak bolje zvuče na engleskom
jeziku i za eventualnog izdavača ove zbirke sigurno će značiti dodatnu vrijednost.
Zbog svega rečenog iskreno preporučujem rukopis Ivane Seletković za objavljivanje.
 
  Nijaz Ibrulj
 
 
  
  
 
 
Predgovor (Nijaz Ibrulj)
 
I Tuga
 
II Nestajanje
 
III Musica Sacra
 
Recenzija (Ljubica Ostojić)
 
Recenzija (Nijaz Ibrulj)
 
Bilješka o pjesnikinji
 
 
9
 
44
 
60
 
90
 
148
 
158
 
169
   
   
   
 
 
Preface (Nijaz Ibrulj)
 
I Sadness
 
II Disappearance
 
III Musica Sacra
 
Review (Ljubica Ostojic)
 
Review (Nijaz Ibrulj)
 
A note on the poet
 
27
 
45
 
61
 
91
 
154
 
162
 
169
  
 
 
 
Copyright ; Nenad Grbac & Impero present