2001: Odiseja u svemiru : Filmska Biblija




Remek djelo i jedan od najistaknutijih filmova SF žanra svih vremena Stanleya Kubricka "2001: Odiseja u svemiru" je naslov koji ako niste pogledali nedvojbeno spada u kategoriju obavezno gradivo. On u stvari ne spada u filmsku umjetnost, on je ono što je Biblija u književnom i filozofskom smislu za pisanu riječ, početak i kraj.


Film je snimljen 1968. i obrađuje teme umjetne inteligencije, ljudske evolucije i izvanzemaljskog uticaja na život na Zemlji. Film je poznat po svom realizmu, revolucionarnim specijalnim efektima i simboličnoj priči. 


"2001: Odiseja u svemiru" se nalazi i na listi 250 najboljih filmova kinematografije na stranici: IMDb.com.


Sadržaj filma:


Četiri miliona godina prije Krista, majmuni na Zemlji pronalaze neobični crni monolit. Uskoro jedan od majmuna uzima kost mrtve životinje i koristi kao alat, ali i oružje i evolucija čovjeka može započeti. Dvije hiljade godina poslije Krista, naučnici pronalaze još jedan monolit u krateru Clavius, američkom teritoriju na Mjesecu. Monolit odašilje neobične radio-talase prema Jupiteru. Osamnaest mjeseci kasnije, svemirski brod Discovery poslat je na Jupiter da prati signal i otkrije mu uzrok. Posadu čine dr Frank Poolman (Gary Lockwood) i dr Dave Bowman (Kier Dullea), a tri člana posade u stanju su hibernacije kako bi se uštedjelo na hrani i njihovoj energiji. Njihovo zdravlje nadgleda H.A.L. 9000, šesti član posade. Hal (glas Douglas Rain) je kompjuter koji je u stanju obavljati većinu funkcija ljudskog mozga, ali puno brže. Nepogrešiv je i ujedno najvažniji faktor cijele misije...


Manje poznati detalji:


Mnogi ljudi misle da je film snimljen prema istoimenoj knjizi Arthura C. Clarkea, ali istina je, da je film sniman istovremeno kada je pisana i knjiga, s tim da Clarke dan-danas nije svjestan činjenice da je sve bilo upravljano s Kubrickove strane, bez obzira na to što je on napisao knjigu. Knjiga sadrži neke činjenice koje su izostavljene u filmu i na taj ga način nadopunjuje.


Zbog kompleksnosti filma, Kubricka su često ispitivali o "Odiseji". Uvijek je odbijao da govori o njenom značenju, govoreći da je ispravno ono što sami shvatimo. Tematika filma je beskrajna, govori o uticaju tehnologije na čovjeka, o tome kako čovjek postaje rob vlastitim pomagalima i o tome kako čovjek mora evoluirati kako bi mogao upoznati, istražiti i osvojiti svemir. Hal je oličenje mašine kojoj ljudi postaju robovi. Time prelazi granice ljudskog morala i glavna ideja kojom Hal nastaje automatski pada u vodu.


Izostanak dijaloga (40 minuta dijaloga u 140 minuta filma) dodatno ističe izvrstan vizuelni ugođaj filma. Kubrick takođe čini prekretnicu u upotrebi muzike u filmu i podiže je na novi nivo. Umjesto da muzikom popunjava tišinu, stvara ambijent i koristi je za pričanje priče. Režiser je prvo zatražio Alexa Northa koji je napisao muziku za Spartaka, ali je na kraju ipak upotrijebio klasične i avangardističke radove. Sam film počinje s Atmospheresom Gyorgyja Ligetija uz crnu sliku, dalje se sva pojavljivanja monolita prate Kyrieom iz Ligetisovog Reqiuema i ostatak soundtracka s Lux Aeterna i Aventures. Prva scena poslije pojavljivanja logotipa filmskog studija prikazuje Sunce, Mjesec i Zemlju u konjunkciji. Sunce izlazi, te se čuje uvod iz "Tako je govorio Zarathustra" Richarda Straussa. Legendarnu scenu u kojoj svemirski brod obilazi svemirsku stanicu, pratila je muzika Johanna Straussa "Na lijepom plavom Dunavu".


Snimanje "2001" počelo je 29. decembra 1965. u Shepperton studiju u Engleskoj. Studio je izabran zbog svoje veličine pa je tako u njemu izgrađen set za scenu u kojoj astrounauti istražuju mjesečev krater Tycho. To je bila prva scena koja je snimljena. Od 1966. snimanje se nastavilo kod MGM britanskog studija, takođe u Engleskoj. Uvodne scene u Africi doista su snimljene na tom kontinentu, ali su ljudi u kostimima majmuna nastupili u britanskom studiju, a kako bi se dočaralo afričko okruženje, upotrijebljena je posebna projekcija snimljenih krajolika kroz srebrno staklo, postavljeno dijagonalno ispred kamere, u pozadini glumaca.


Do ožujka 1968. Kubrick je počeo montirati film, te je dovršio završnu verziju samo nekoliko dana prije svjetske premijere 6. travanj 1968. Budžet filma popeo se sa planiranih šest miliona na 10,5 miliona dolara.


Na premijeri film nije doživio posebne pohvale kritičara, ali u međuvremenu je reputacija prerasla u jedan u najhvaljenijih filmova 20. vijeka.


Zanimljivosti:


Kubrick je jednom izjavio da je priča o potrazi za monolitom zapravo alegorija o potrazi za Bogom.


U originalnom scenariju svemirski brod je trebalo da putuje do Saturna, ali je Kubrick odustao od te ideje, jer specijalni efekti nisu mogli dovoljno uvjerljivo dočarati prstene oko planeta.


U ranijoj verziji scenarija priča je imala naratora.


Originalni film je pri premijeri trajao 160 minuta, ali je Kubrick kasnije izrezao 20 minuta kako bi udovoljio kritičarima koji su prigovorali zbog predugog trajanja.


U knjizi, HAL je star četiri, a u filmu devet godina.


Prvi dijalog u filmu javlja se tek poslije 25 minuta.


HAL 9000 i IBM


HAL9000 je jedan od najbitnijih detalja u cijelom filmu, dok se oko njega već trideset godina vode kojekakve rasprave. Naime u svijetu, među "kjubrikolozima", vlada uvjerenje da, ako se slova h, a i l pomaknu udesno za jedno slovo abecede, dobiju slova i, b i m; kratica američke fabrike računara IBM. Clarke je u svojoj knjizi "Izgubljeni svjetovi 2001" demantovao bilo kakvu povezanost između imena HAL i IBM, dok se sam Kubrick najvjerovatnije nije htio s tim ni zamarati.


Ono što jest zanimljivo u vezi s HAL-ovim imenom je upravo broj 9000. Devet je prema Bibliji najsavršeniji broj upravo zbog činjenice da je broj tri Božji broj. A Božji broj pomnožen sa samim sobom daje devet.


----------------------------------------


Nagrade:


Oscar za najbolje specijalne efekte i tri nominacije za najbolju režiju, scenario i scenografiju.


Osvojene tri BAFTA za najbolju fotografiju, zvuk, scenografiju i jedna nominacija za najbolji film.


-----------------------------------------


Odiseja u svemiru 2001, isječak iz istog filma sa karakterističnim scenama:


Odiseja u svemiru 2001, isječak iz filma sa karakterističnim scenama nalazi se na sljedećoj adresi:

http://digitalne-knjige.com/oxwall/video/view/130



----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Rujan 28 '14 · 1 Komentiraj · Oznake: 2001: odiseja u svemiru

VLAST JE SLAST I NARKOTIK




Kad čovjek zdravog razuma makar površno pogleda tok predizborne aktivnosti najrazličitijih subjekata, ne može se oteti dojmu da se raspametio cijeli svijet. Još malo razuma i svijesti može može se nazrijeti kod opozicionara, mada, ni njihovo maslo nije za Ramazana jer se i oni bore za vlast, pa treba brižljivo odvagnut. Mnoštvo je primjera. Padaju u trans Lagumdžija Zlatko i Bakir izetbegović. Izluđeni željom za vlašću bljuju nebuloze kao lavu. Milorad Dodik prijeti kao vulkan čas prije ne go će eruptirati. Lagumdžija se kune u Boga i Tita. Izetbegović u mrtvoga oca i Turke. Milorad Dodik inkvizitorski prijeti najgorim mukama crkavanja od gladi i neimaštine i to upravo onima koji treba da ga izaberu na najvišu dužnost po četvrti put, mada je iz tri puta uspio samo u lopovlucima i gomilanju bijede. Zlatko Lagumdžija pravi lakrdiju i obećava upravo ono u čemu ni najmanjim dijelom nije uspio tokom posljednjih dvadesetpet godina. 


NARKOTIK VLASTI IM JE NAOČIGLED POMUTIO RAZUM PA TO VIŠE NE UMIJU NI PRIKRITI: SVOJU STRAST ZA VLAST ISTIČU KAO SVOJ NAJVEĆI KVALITET I NAJPRIVLAČNIJI RAZLOG ZA BIRAČE. MISLE VALJDA DA JE I NARODU ISTO TAKO STALO DA BAŠ ONI BUDU NA VLASTI


A NARODU PUN KUFER SVEGA. NAROD JE TO I POKAZAO NA PROSVJEDIMA U GRADOVIMA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE SA BOŠNJAČKOM VEĆINOM. SAMO VLASTODRŠCI NISU NIŠTA UPAMTILI. ZA NJIH JE SVE ISTO DOK SU NA VLASTI. NE ZNAJU DA JE SVE ISTO I ZA NAROD DOK SU ISTI VLASTODRŠCI. NEKO SEBI KROJI USRANE GAĆE. MOŽDA SADA MINISTRI IPOLETE SA VIŠIH KATOVA. ČEMU PALJENJE NAŠIH OBJEKATA.


Napisao: Atif Kujundžić


Rujan 28 '14 · Oznake: vlast je slast i narkotik

Hrvatski akademici nude rješenje za spas zemlje iz 17. stoljeća





Autor: Branimir Čatipović


Glavno pitanje koje preostaje jest treba li raspustiti ovakav HAZU i praviti novi jednog dana kada budemo sposobni pridržavati se kriterija pri izboru članova?


Sa zaprepaštenjem sam pročitao intervju u Nedjeljnom Jutarnjem 20. rujna 2014. , u kojem predsjednik HAZU akademik Kusić i akademici Družić i Neidhardt u revijalnom tonu daju recept za bolju Hrvatsku. Revijalni ton me i ne iznenađuje toliko koliko dubina nebuloza koje su iznijeli.


AKADEMICI IMAJU FORMULU ZA SPAS HRVATSKE Zašto mislimo da mornarica može spasiti ekonomiju

Tri akademika svojom analizom i preporukama apsolutno vrijeđaju normalnu inteligenciju svakog hrvatskog građanina.


1. Izlaz iz ekonomske krize oni vide u tom da država gradi trgovačku mornaricu. To je recept iz 17. stoljeća koji su primijenili Velika Britanija, Nizozemska, Portugal i Španjolska globalno, a Dubrovnik i Venecija lokalno. Danas predlagati to kao rješenje za krizu je, blago rečeno, totalni anakronizam. Grčka ima ogromnu trgovačku mornaricu pa je opet u teškoj krizi. S čim bismo mi to trgovali i s kim? Tko bi to trebao raditi nakon što država napravi mornaricu: neki kadrovi koje su imenovali naši političari? Akademici, naravno, nisu bili specifični.


2. Političari nisu glavni krivci za situaciju u zemlji. Problem je dublji i, naravno, leži u samim građanima, koji trebaju više raditi za manje novca, tvrde naša tri akademika.


Svakome tko ima osnovnu školu jasno je da su političari svojim kadroviranjem i totalnim neznanjem i neodgovornošću upropastili ovu državu. I to političari svih boja, iz HDZ-a, SDP-a, HNS-a i ostalih stranaka koje mi financiramo proračunom. Što je motivacija našim trima akademskim perjanicama za amnestiranje političara kao glavnih krivaca za krizu u Hrvatskoj? I to je jasno svakome tko ima osnovnu školu, pa HAZU je značajnim dijelom klub elitnih političara znanstvenika u koji se ulazi politikom, vezama, spletkama, trgovinom.


Uz časne rijetke iznimke kao što su akademik Viktor Žmegač, akademik Vlatko Silobrčić i nekolicina njima sličnih, mnogi članovi HAZU tamo su došli po pogrešnim kriterijima.


3. Kad ljudi u Hrvatskoj izgube posao, oni optužuju druge umjesto da traže novi posao kao što se to radi u Americi i drugim zemljama.


Naš akademski trio stvarno kao da živi zajedno s Alisom u zemlji čudesa pa, izgleda, ne znaju da je kod nas tržište rada smrznuto s više od 300.000 nezaposlenih, odnosno nezaposlenošću od 20 posto. Pa gdje će naći posao netko tko danas dobije otkaz u Hrvatskoj? Nisu obični ljudi tako snalažljivi kao naši akademici.


4. Država treba potaknuti poljoprivredu, strane investicije, korištenje vjetra, Sunčeve energije, biotermalnih izvora, biomase, vodnog potencijala....


Ovu preporuku naše akademske elite davnih je dana čuo svatko tko gleda HRT i sluša naše političare u Dnevniku kad daju svoje programe. Takve fraze možete čuti u svakoj kavani s više od četiri gosta. Toliko o akademskom biovjetru i biomasi.


5. Hrvatski zdravstveni sustav i dalje je najbolje organiziran, kaže predsjednik HAZU Kusić.


Ovu izjavu ne znam ni kako komentirati jer je hrvatsko zdravstvo je u ubraznoj fazi raspadanja.


Ovaj intervju potiče nekoliko drugih pitanja. Koga mi plaćamo 60 milijuna kuna godišnje, koliki je sadašnji proračun HAZU, i za što? Znači, oko 400.000 kuna po akademiku. Akademik Kusić vozi se službenim Mercedesom i ima službenog vozača. Istodobno, nedavno mu je, u 68. godini, produljen rad na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i KBC-u Sestre milosrdnice jer se bez njega ne može.


Bilo bi zanimljivo napraviti analizu o tome koliko je bolesnika akademik Kusić liječio u posljednjih godinu dana te koliko je predavanja i vježbi studentima održao na Medicinskom fakultetu. Jer za to je plaćen. A plaćen je i da vodi HAZU te da nam daje ovakve analize i proporuke.


Glavno pitanje koje preostaje jest treba li raspustiti ovakav HAZU i praviti novi jednog dana kada budemo sposobni pridržavati se kriterija pri izboru članova?


( Branimir Čatipović diplomirao je i doktorirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a šest godina proveo na specijalizacijama na sveučilištima Johns Hopkins u Baltimoreu i Vanderbilt u Nashvilleu. Ima dugodišnje iskustvo rada u američkim bolnicama)


Preuzeto s adrese: http://www.jutarnji.hr/


KORUPCIJA - FENOMEN LOŠE ORGANIZIRANIH DRUŠTAVA 




Prema samom /latinskom/ značenju riječ korupcija znači pokvarenost, podmitljivost, potkupljivost, podmićivanje. Korupcionaš ili korupcionist je čovjek koji prima i daje mito. To je kvaran čovjek, potkupljiv i podmitljiv, čovjek koji misli na taj i takav način mimo svakog sistema i odnosa pribavi korist koja mu nikako ne pripada. 


Vrlo je često, a sasvim krivo mišljenje kako su korupcionaši pojedinci koji uzgred nekome nešto tutnu u džep da bi ostvarili svoju korist na što brži način, a posebno tamo gdje na tu korist uopće nemaju niti mogu imati pravo. Tako pribavljena korist ne ide ni u kakav sistem, to je kapital koji se ne oporezuje, a samo se u privtne svrhe oplođuje i ide dalja iz džepa u džep, u paralelnom sistemu uvećavanja i trošenja  u strogoj privatnost. 


Stvar je neusporedivo složenija već od mjesta na kojem se kaže:

Evo tebi pa ti njega sredi, a onoga sljedećeg sredit ću sam, njega osobno znam, to mi je kum, tetka od sestre, etc. Posebna je priča kada se korupcionaši organiziraju da bi smišljali i promišljali realizaciju kriminalnih djela. U društvu kakvo je naše, korupcija je već u najvećem dijelu zamijenila i postala osnovni društveni sistem bez kojega se ništa ne može riješiti i zbog kojega se ništa ne može zakonito riješiti u sistemu. Korupcija je roganizirana pljačka organiziranog društva. 


Društvo je postalo prdina bara u kojoj se korupcionaši baškare i krokodilski keze, da bi jednoga dana izronili sa leptir mašnama, slugama, vozačima, ljubavnicama, osvanuli  u svojim vilama i na teniskim igralištima ili se pojavili na zatvorenim klupskim krugovima i rekreativnim igralištima iza kojih u pravilu stoji neizmjerni humanitarni rad ili rad nevladinog sektora. 


Naime, korupcionaši su izvrsno organizirani u svoje klubove za razne potrebe, u svoja kartaška društva, šetališta i odmarališta, u svoje krugove za ismijavanje društvenog sistema i glupave sirotinje. Među njima najbolje kotiraju najgori i oni koji su sa najvišima u talu, oni koji su već imućni pa ljudi misle kako im više ništa nije potrebno. Što bi se zezali sa stvarima iza kojih čeči i zatvorska kazna?!


LJUDI NIŠTA NE ZNAJU O NJIHOVOJ NEZAJAŽLJIVOSTI I NEZASITOSTI.


Oni se drže mudro i uzvišeno, kao oni se ni ne pomišljaju baviti koječim banalnim i nezakonitim. Uistinu, bave se samo time Korupcija šta vam je sad pa to? 


USTVARI, NE POSTOJI DRUŠTVENI SLOJ KOJI SE NE MOŽE KORUMPIRATI I KOJI KAO PRETPOSTAVKU TE OPCIJE VEĆ NEMA U SEBI VIRUS KORUPCIJE.


* * *

Rujna, anno Domini 2014.  Atif Kujundžić

KRST NA ZLATIŠTU 




Što se mene tiče, niti bih otpočeo niti vodio neku bitku ili neki rat. Ne umijem ni misliti o tome, ni odbraniti se ako hajvani nasrnu na mene. Mada, događalo se u dječačkom dobu da se čarke pretvore u okršaje. Tada, kako sam bio snažan i volio borilačke vještine znalo se ispostaviti, ako me bez veze zakače, da im pokažem kako Musa dere jarca. Majmuni su poslije znali pričati: na Pravdi Boga ili od Boga Pravda. 


A sve je proizašlo samo iz onoga: niko ne da na se. Čak ni prase.


Jutros portal TuzlaL!VE javlja da je na Zlatištu ponad Sarajeva osvanuo: 

SPOMEN-KRST KAO ZNAK SJEĆANJA NA VIŠE OD 6.500 UBIJENIH SARAJEVSKIH SRBA TOKOM MINULOGA RATA.


Predsjednik Saveza logoraša Republike Srpske, Dukić /ne znam mu ime/ reče: 


Podigli smo spomen-krst da ga gleda Bog i da ga gledaju ljudi i čuvaju Srbi. Niko nema pravo da zaboravi sjećanje /a niko im i ne brani da pamte koliko znam/ na 6.500 Srba stradalih u Sarajevu, ili da poriče da je u tom gradu bilo 126 logora u kojima 5.000 stradalnika nikad nije dočekalo slobodu. 


Sada, kako se probude i progledaju, Sarajlije mogu pogledati na Zlatište i reći: Pomaže VAM Bog, Dobro VAM jutro ili: Lahka VAM ZEMLJA BOSANSKA. Jer, taj Dukić je zaboravio da kaže puno stvari. Njegove brojke su proizvoljnosti i aproksimacije, ali pobijene Sarajlije i sarajevska djeca nisu. Ubijena su na licu mjesta. Kao ni činjenica da su Sarajevo triipol godine Srbi uz pomoć suradnika držali opsjednuto i nisu propustili da ubiju, sruše, zapale i razvale sve što je bilo u dometu njihovoga naoružanja.


A bilo je sve.

 

Dakle, objektivno:


SPOMEN-KRST NA ZLATIŠTU PODIGNUT JE KAO SPOMENIK TROIPOGODIŠNJOJ OPSADI i NEUSPJELOM TROIPOGODIŠNJEM UBIJANJU SARAJEVA, SARAJLIJA I SARAJEVSKE DJECE.

/Pitanje je sad: otkud Sarajlijama pravo da se brane?/


Šta misli taj Dukić i da li uopće o nečemu misli? Srbi su pošli u rat, objavili su to na sva zvona i mislili su postići što žele, a da pri tome niko od njih ne bude ni ogreban. 


ČISTO LUĐAČKA PREDSTAVA O RATU I SVOJOJ ULOZI U NJEMU.


* * *

POKOJ MRTVIMA MA KO DA SU I MIR ŽIVIMA KO GOD I GDJE GOD DA JESU. 


/Ali, s Dukićevom pameću, teško svima nama./


21. rujna anno Domini 2014. Atif Kujundžić                             

Rujan 23 '14 · Oznake: krst na zlatištu

RAZGOVOR SA DR. ZLATANOM GAVRILOVIĆ KOVAČEM O PRAXIS FILOZOFIMA





Gospodine  Gavriloviću u javnosti ste poznati kao  kritičar praxis filozofije. Kako je izgledao vas prvi susret sa praksisovcima?


Gavrilović: Pa ja nisam poznavao praksisovce do moga dolaska na Sveučilište u Zagrebu. Ja sam do tada uglavnom poznavao Bakarića i Kardelja, jednim dijelom Tita ali je to bilo vrijeme kada su  svi manje više poznavali Tita. Znači niti ja nisam bio neki izuzetak. Ali je istina da sam se susreo sa praxis filozofima tek na svome studiju filozofije i sociologije u Zagrebu. I tada je to na početku bilo prilično mutno poznavanje s obzirom da su studenstke obveze bile prešnije nego poznavanje individualne povijesti  naših predavača. Ali nije bilo moguće izbjeći ta pitanja koja su podjednako tangirala i filozofiju i našu kurentnu socijalističku politiku. Tako je sa vremenom rasla spoznaja o karakteru odnosa  naše humanističke inteligencije i  socijalističke politike i ja sam unekoliko i otpočeo svoj spisateljski rad pitanjima o tome odnosu tako da je u Studenstskom listu iz 1981 godine i štampan jedan od mojih prvih većih teoretskih tekstova pod skraćenim naslovom Lijeva inteligencija. I ja sam tada odao počast našim filozofima  prije svega  profesoru Mikecinu kojega  tada nisam osobno poznavao ali sam posebno apostrofirao stajališta Kardelja koji je meni tada bio jako veliki naš mislilac. Danas mislim nešto drugačije. Međutim se ta moja stajališta o takozvanoj  lijevoj humanističkoj inteligenciji i napetostima njenim prema komunističkom pokretu nisu svidjela uredniku teoretske rubrike Sla Nenadu Kordi pa je došlo do jednoga velikoga spora između njega i glavnoga urednika Oreškovića i to na takav način da je Nenad napustio uredničkom mjesto u Studenstkom listu. A kao što već vidite povod je bila moja rasprava o odnosu komunizma i humanističke inteligencije kod nas. Danas iz jedne posve drugačije perspektive i to nakon više od tri decenije mislim da je kolega Orešković bio sasvim u pravu jer je moj tekst bio benigan u odnosu na praksisovce, štoviše mislim da im je išao na ruku   pa je Kordin isključivi stav bio sasvim bezrazložan. Ali su i inače naši mladi praksisovci bili jako isključivi mladići. A ja nisam volio takvu osobinu kod mladih ljudi.


Da li je bilo više takvih susreta? 


Pa jest. Sa vremenom tih i takvih sličnih susreta je bivalo sve više i više. Jedan susret posebno pamtim a to je prvi susret sa Žarkom Puhovskim na  prvoj godini studija, ja sam malo kasnio na njegovo predavanje ali sam ipak pronašao predavačku sobu pa sam pokucao i zakoračio jednom nogom u učionicu sa pitanjem: ''Oprostite profesore mogu li uči'' na što sam dobio odgovor: '' Pa već ste ušli kolega''. I tako sam ušao u učionicu ali sam od stida pred ostalim studentima izabrao posljednje mjesto i posljednju klupu na dnu učionice, toliko sam se  stidio. Danas se tome naravno smijem!!! Od onda nadalje imao sam naravno mnoštvo susreta sa  ovim predavačem od kojih mnogi i nisu bili u kontekstu studija filozofije nego su bili stvar politike jer sam ja za razliku od mnogih mojih prijatelja i kolega krenuo prema postojećim institucijama Partije zanemarujući  prigovore povodom toga koji su dolazili pored ostaloga i od mojih predavača. I od tada imam mnoštvo negativnih iskustava sa praksisovcima  mada se cijelo vrijeme kretalo u okvirima marksizma samo je postojala razlika kako gledamo na taj marksizam. Jer nema sumnje da je postojala izvijesna razlika između titoizma kao proklamirane ideologije socijalizma kod nas i legitimnoga marksizma koji se naučavao na našim studijima  pored ostaloga i na našem  studiju filozofije. A kako mnogi nisu voljeli taj socijalizam tako je  mene već od rana počeo pratiti glas režimskoga čovjeka i ''špijuna Centralnoga Komiteta'' koju je ideju plasirao baš taj Žarko Puhovski jer je to bio najbolji način rješavanja od ljudi koji su smetali i koji su bili procijenjeni kao potencijalni suparnici. Tako sam ja uglavnom  od rana prilično negativno ocjenjen mada danas mislim da su mnogi bili zavidni na tu moju poziciju političkoga lidera  jer oni o tome nisu mogli niti sanjati...


Znači vi ste prilično rano došli u centar sve žeščih sukoba  na našoj ljevici. Možete li nam reći o čemu je tu zapravo bio spor?


Gavrilovic :  Pa ja ne mogu govoriti o sporu praxsisa sa komunistima od ranije, ja mogu govoriti o sporu u moje vrijeme a to je vrijeme početka , sredine I kraja 80tih godina, dakle  o vremenu koje je prethodilo ratnim zbivanjima kod nas. Nema nikakove sumnje da je taj spor politike I praksis filozofije bio  od ranije I vjerojatno seže u vrijeme našega sukoba sa Informbiroom. Poznato je da su mnogi naši marksisti u to vrijeme  stradali kao staljnisti  I da su bili na neko vrijeme zatvarani I proskribirani. Međutim u moje vrijeme taj je sukob  poprimio drugačije forme mada je u sadržaju to I dalje ostala manje više lijeva marksistička debata o solucijama  realnoga  socijalizma kod nas . Međutim ono što ja prigovaram praxisovcima  jest jedan njihov radikalni nihilizam koji je bio privlačan  mnogim mladim ljudima na našim studijima  pored toga da su naši predavači mislili da  njih najbolje odgajaju baš u vremenu njihove najkritičnije I najburnije faze. I to je jednim dijelom bilo točno, naime da se naši student naučavaju radikalnoj kritici svega postojećega u  njihovim najburnijim I najkritičnijim vremenima. Odatle I moje stajalište da praxis  filozofi snose najveću moguću odgovornost za ratno vrijeme kod nas I da su unekoliko idejni   suučesnici najbrutalnijega ratnoga pokolja na tlu Europe nakon Drugoga svjetskoga rata. Baš tom činjenicom da su generacije naših mladih ljudi odgajane na njihovoj filozofiji radikalne kritike citavoga svijeta u cjelini  koju je  filozofiju možda najbolje istaknuo u svojim radovima Milan Kangrga dok je Petrović spekulativno zaključio svoj filozofski put u takozvanom ‘’ mišljenju revolucije’’.  S druge strane Milan Kangrga je naučavao totalnu destrukciju čitavoga svijeta u cjelini  I vjerojatno je mislio da misli najbolje ukoliko Heideggera shvati na taj jedan prilično primitivan način   pa je ta filozofska ideja destrukcije tradicionalne metafizike vidimo kod Kangrge zavrsila u totalnoj destrukciji građanskoga svijeta  kako bi se inaugurirala nova socijalistička zbilja koja svijetli plamenom Oktobra I sličnim budalaštinama. Dakle hoću reći da je ova filozofija direktno odgovorna za stanje fakata u našemu bratoubilačkome ratu koji je trajao sveukupno  nekih desetak godina I kojega se niti do danas nismo sasvim oslobodili….Kasnije je stanje stvari bilo takvo da su svi praksisovci doživjeli jednu takoreći renesansu kod nas pa su postali viđene prilike na našim televizijama I radijima  jer su oni mislili da je sada napokon došlo njihovo vrijeme . Stare Titove Jugoslavije nema ali možda jedna nova država bude išla na ruku praxisovcima. Tako su oni na koncu došli do javnosti hvaljeni I slavljeni od svih mada nikome nije bilo jasno kakva bi nam to budućnost  bila  ukoliko se njihova  filozofija nanovo etablira kao državna filozofija neke nove moguće države. Ili stvari mogu stajati drugačije a to je da se praxis filozofija shvati kao kruna I totalni kraj sveukupne filozofije kod nas . Tako je ovdje tobože filozofija doživjela svoj maksimalni  vrhunac I na koncu evaporirala sa Balkana kao što je nestala I država koja ju je pretpostaljala. Odatle  filozofije više nema niti je potrebno više da je bude nego samo postoje zadace  mišljenja  I mi sada vidimo kako je ta Heideggerova misao sazrijevala kod nas I kako je bila sumanuto razumijevana kao totalno dokidanje filozofije u nas   mada je istina da se u Hrvata na primjer  filozofija naučava na materinjem I stranim jezicima više od tisuću godina. Tako je dakle sa praxisom  filozofija trebalo totalno odumrijeti  a trebalo je preostati samo jedno naše lijepo sjećanje na dubinu I širinu  praxisa koji svijetli žarom prometejskoga nihilizma I koji priprema  revoluciju onda kada filozofsko  mišljenje postane takoreći nova kultura čovječanstva. Da je ovdje bilo riječi o totalnim nebulozama koje su   našu filozofiju mogle koštati njene suvremene egzistencije mislim da nije potrebno ovdje posebno naglašavati.


Kako mislite da je danas stanje sa praksis filozofijom?


Gavrilović: Pa praksis filozofiju više nitko ne spominje, ona je uglavnom zaboravljena kao što su mnoge stvari kod nas zaboravljene. Najveći prasisovci su otišli sa ovoga svijeta ili su otišli u penziju tako da se ova  filozofija više ne naučava kod nas. Međutim u moje vrijeme ona je bila poput kvantne fizike a to znači da niste mogli otiči na zahod bez ove  filozofije. Također je poznato da je postojao jedan animozitet praksisa prema nama mladim studentima koji smo se profilirali u Studentskom listu i kasnije u Poletu i Pitanjima . I taj animozitet je postojao zato jer su praksisovci zapravo bili jako ljubomorni na nas mlađe koji smo pravili bolje novine i bolje časopise od njih. Nema nikakove sumnje da su naši SL I Polet kao i časopis Pitanja bili daleko bolji i uticajniji od  casopisa Praxis. I to je praksisovce strahovito smetalo, naime to da jedna grupa  njihovih studenata  radi bolji časopis od njihovoga službenoga glasila. Ali taj sukob nije bio samo oko našega prvenstva u odnosu na časopis Praxis. Taj sukob bio je fundamentalnije prirode jer mi nikako nismo htjeli pristati na  njihov nihilizam, mi nismo htjeli dovoditi neke  naše vrijednosti u pitanje. Ja sada ne bih mogao reći da smo mi bili religiozniji od praksisovaca ali smo svakako bili veći vjernici od njih jer smo vjerovali da postoji istina, pravda , dobrota i ljubav dakle svi oni atributi koje su praksisovci ismijavali na svakom koraku te zemlje i koji su bili  dovršeni u  filozofiji prakse koju su oni shvaćali u smislu revolucionarne prakse a to znači u smislu da je moguće koješta ukoliko to zahtijeva revolucinarna situacija. Dakle mi nismo htjeli dovoditi u pitanje neke naše ideje, neke naše stavove i stajališta, jednu vjeru da je moguća borba za bolje i pravednije društvo i da nas nitko u tome ne može spriječiti. Međutim se ipak dogodilo da smo spriječeni u tim svojim nastojanjima. Gledajući retrospektivno na to vrijeme ja danas od praksisa vidim samo jednu bulumentu primitivnih ljudi koji su bili spremni gaziti i po živima i po mrtvima kako bi njihova  filozofija bila shvaćena kao živa pokretačka sila  povijesti mada je zapravo bila jedna plitka politika koja je uglavnom odgovarala prosječnom nivou  humanističke obrazovanosti. Ona je bila ta  koja je  gurnula večinu naše inteligencije na frontove i zgarišta napačene domovine sa idejom da imaju dužnost obranu  svoje zemlje i njena naroda a zapravo su inicirali  time jedan nehumani odnos prema našoj sirotinji koja se samo spašavala od povampirenih hordi ratnika sa kavašnjikovima i bombama koji su od domovine napravili  dobar biznis i prođu . I tako je ta filozofija završila tamo gdje je davno trebala biti- na smetlištu historije  kojega se sjetimo samo onda kada trebamo baciti korpu vlastitoga smeća. Jer je istina da praksisovstina živi u svakome od nas – samo je pitanje kako se sa njome nosimo u našim dnevnim potragama za  smislom našega života.


I konačno bih vas pitali ako je praksis izgubio svoj medij opstanka na Balkanu imali i uopće  filozofija izgleda kod nas?


Gavrilovic: Praksis je izgubio svoj medij zahvaljujući upravo tome da nije bio  filozofija nego da je bio politika. Ili ako hoćete bio je politička  filozofija koja je samo nanijela seriju poraza našim najsiromašnijim socijalnim slojevima. Pri tome se ona pozivala na jednakost i solidarnost a    zapravo je bila oružje i oruđe u rukama političke elite koja je parazitski živjela na tijelu naše radničke klase. Te filozofije  više nema i ja bih bio jako sretan ako bih mogao ustvrditi da je više nikada neće  niti biti. Ali ne bih se ovoga puta htio baviti prognozama.


Rezgovarao: Nenad Grbac


Goran Simić: Brišite me iz članstva Društva Pisaca..i to tri puta




Da su društva književnika čudne skupine ljudi koje umjesto ljubavi prema književnosti i poticanju nacionalnih kultura vežu i razdvajaju razni interesi svjedoći nam i ovo pismo BiH književnika Goran Simić. Za neupućene ćemo reći i da situaciju u BiH nije ništa lošija od situacije u Hrvatskoj te da sva ta navodna cehovska udruženja više od književnosti zanima politika, državni poticaji i naravno podjela tog novca. Sve to dovelo je pisce u neobičnu situaciju, dok jedni pišu i stvaraju drugi broje, zbrajaju i dijele državne poticaje. I ne trpe nikakvu konkurenciju jer i novac i zasluge se lakše dijele ako je članova društva manje. A da bi ih bilo što manje nove ne treba primati, a stare nepodobne i nepravovjerne treba ili izbaciti ili ih na bilo koji način prisiliti da sami odu. 


Brišite me iz članstva Društva Pisaca..i to tri puta


Nakon ostavki na članstvo u Društvu Pisaca BiH mojih kolega Ivana Lovrenovića, Envera Kazaza i Atifa Kujundžića ne želim više biti članom Društva koje već godinama doživljava književnu, moralnu, estetsku eroziju pa vas molim da me brišete iz svoga članstva gdje se pisci već duže vremena dijele na podobne i nepodobne, pravovjerne i one druge. Ja sam onaj drugi. Ganula me je do suza izjava vašeg člana Abdulaha Sidrana kojem ste, sudeći prema pisanju dnevnika “Oslobodjenje”, dali počast da otvori vašu sesiju što je počelo tradicionalnim pljuvanjem mene a nastavilo se nečim što se zove ispovijest o paralelnoj istoriji zločina Udruženja Književnika.


Nisam jedini član-pisac koji postavlja pitanje ko je to odlučivao 1993. godine da li je smrt našeg kolege pjesnika Jakova Jurišića, manje vrijedna od slobode kolege pisca Zlatka Topčića, ili obratno, čime su se očito bavili isti oni pisci koji su kao uslov za slobodu govora i pisanja i pripadanja Bosni i Hercegovini samim piscima uskratili slobodu da pišu na vlastitim jezikom, kako god se on zvao. Već dugi niz godina koje se mjere sa dvije cifre, suočavamo se sa strašnim pitanjem lažnog ili nelažnog datuma nastajanja Društva Pisaca u ovome pravnom obliku u kojem neuvjerljivo postoji i danas. Svaki laik može provjeriti, makar po objavljenim i dostupnim saopštenjima u dnevnom listu “Oslobodjenje” iz 1992. godine, da je naša asocijacija postojala, zajedno sa kuhinjom za gladne i sa (uz inat) održanim “Sarajevskim Danima Poezije” u zgradi starog radija Sarjeva. Ovdje se suočavamo sa pitanjem ko je i gdje davao zeleno svjetlo nacionalno podobnim ili nepodobnim piscima i takozvanom novom Društvu Pisaca, kojem sam, eto to koji minut prije pripadao.


Vidljive ideološke i nacionalne podijele na “mi i oni”, fašističke podjele na “podobne i nepodobne” bez obzira na književne kvalitete, jesu elementi koji su doveli do erozije slobode govora članova Društva Pisaca i osipanja članstva. Naš kolega pisaca Dževad Karahasan koji se nedavno prihvatio funkcije Predsjednika UP, mada niko ne zna iz kojih motiva, moraće nam odgovoriti na neka pitanja koja se tiču funkcionisanja naše asocijacije u budućnosti ali i o prošlosti koja se tiče objavljene izjave A.Sidrana u “Oslobodjenju” o “kućnim dogovorima” iz 1992. godine, o čemu se Karahasan kao Predsjednik DP još nije izjasnio. Mada je morao. Ako ništa, ono zbog brojnih članova Društva Pisaca koji se plaše hoće li biti podobni ili nepodobni u vremenu koje nam dolazi. A ja takvom Društvu Pisaca ne želim da pripadam i molim vas da moje ime u članstvu ovakvog Društva Pisaca prekrižite tri puta.


                                                                                      Goran Simić


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Intervju Slavko Kulić: Kapitalizam je amoralno društvo




Autor: Tatjana Gromača Vadanjel


Mi smo pristali na odnose i društvo za koje moral nije ono što uređuje odnose među ljudima. Politika je bila i ostala ono što određuje odnose među silama, a moral ono što određuje odnose među ljudima. Zato politika nikada nije trebala moralne ljude, ili pak moralni ljudi ništa nisu mogli napraviti u politici 


Prof. dr. sc. Slavko Kulić netipičan je hrvatski znanstvenik, koji promišlja aktualnu stvarnost u kojoj se nalazimo i vrlo izravno, bez zadrške reagira na probleme, razmišljajući prije svega o koristi zajednice koju njegovo djelovanje može polučiti. Misao dr. Slavka Kulića sinteza je više vrsta znanja, i onih s područja ekonomije, koja je bila polazišna točka obrazovanja i egzistencije ovog dugogodišnjeg profesora na Ekonomskom institutu u Zagrebu, a koji je danas u mirovini, ali i s područja sociologije, prava, filozofije, međunarodnih odnosa, polja na kojima se tijekom života dodatno usavršavao.  Iza ovog iznimno vrijednog humanista cijeli je niz objavljenih radova, spomenut ćemo tek nekoliko – »Lažna zora globalizacije«, »Globalizacija i trajektorij RH u svijetu interesa i država«, »Kvartalni kapitalizam i njegovi dometi na tlu Hrvatske«, »Što je to samosvijest suvremenog svijeta?«… Dr. Slavko Kulić aktivan je član ljudske zajednice, na čijoj dobrobiti želi raditi, a protiv nasilja i zlouporabe temeljnih ljudskih vrijednosti, ugroženih danas posvuda u svijetu. Stalni je član Hrvatske akademije ekonomskih znanosti, Hrvatskog vijeća europskih pokreta, Međunarodnih filozofa za mir, Svjetskog parlamenta… Misao dr. Slavka Kulića oslobođena je mnogih uvjetovanosti, pa je uvijek poticajna za susret i njeno približavanje čitateljstvu.


 Vi ste već nekoliko godina unazad isticali da u Hrvatskoj ne znamo točnu visinu našega vanjskoga duga. Da li trenutno postoje neke raspoložive informacije o točnoj visini duga?


  – Pravi bi odgovor bio da je najteže saznanje da ne znamo stanje inozemnog duga. Život i način života na dug pita za stanje deficita svijesti. Dug nije problem, nego je problem psihologija pomoći – najamna psihologija, najamna ekonomija i najamna politika. Znači dug nije slučajan, on je posljedica načina vođenja društva. Istina je da nemamo svijesti o tome, jer naša svijest izvire iz našeg primitivnog načina mišljenja i života. Jer ta primitivna struktura koja misli da će opstati na tuđoj moći ima duboki problem u sebi i duboko nerazumijevanje, zato naša svijest ne upravlja našom stvarnosti, već stvarnost civilizacije koja počiva na novcu i počiva na nasilju i pohlepi, takva stvarnost pita da li smo mi razumjeli uvjete svoga načina života i svoga opstanka? Vlast na dug ne može biti beskonačna, na taj način se narod vodi u zabludu. Mi ne možemo opstati na tuđoj moći. Inteligentna bića i kralježnjaci svoj život obavljaju pomoću svog samokretanja, dakle proizvodnjom slobode i slobodom proizvodnje svoga života. Znači, problem je u nama, i rješenje je u nama. Nije problem u ustroju svijeta, koji počiva na pohlepi i na nasilnim odnosima, već u nama, koji nismo razumjeli uvjete svoga života, i to da opstanak na tuđoj moći nije moguć. Na to sam upozoravao još 60-ih godina prošlog stoljeća, kada sam upozoravao da socijalizma na dug nema, i da će nam se dogoditi ono što se je dogodilo.


  Vi također kažete da mi nemamo ni vlastitu monetarnu vlast, niti monetarni sustav, naša valuta zapravo nema težinu, ona služi samo kao sredstvo transakcije…


  – Točno je. Hrvatska ima dublje probleme od ovih koji se nama pokazuju. Trebamo rekonstituciju društva i države, promjenu ustava RH koji bi uključio monetarnu vlast u jedinstvo vlasti RH. S obzirom da se hrvatsko društvo nije politički konstituiralo, bez političkog konstrukta nema pravnog konstrukta. Na to upozoravam već 24 godine, ali na to se nitko ne obazire, nitko od onih upravljačkih struktura koje na vrlo primitivan način upravljaju ovom stvarnošću. Moje je mišljenje da bez konstrukta društva mi i dalje idemo u sve dublju neravnotežu, u smislu stabilne neravnoteže, na sve nižoj razini kvalitete života. Stanje svijesti naroda je takvo kakvo jest, problem više nije ni u vjerskom ni u političkom determinizmu, ja mislim da je ipak prije svega problem u znanstvenom determinizmu, zbog nekritičkog mišljenja o tome što se događa. Jer takozvana znanost je kolaborirala sa evolucionizmom, sekularizmom, ili podupire kreacionizam. Svijest naroda ovog prostora je proizvod ograničenosti koja proizlazi iz kreacionizma, vjerskog determinizma – njih je otprilike 89 posto – i oko 11 posto je onih koji spadaju u sekularizam, etatizam ili evolucionizam, koji je po svojoj prirodi nasilan, koji nas je zagrlio, a savez s njim je stvorila i naša financijska i politička oligarhija koja radi u svom interesu. 


Evolucionizam i kreacionizam


Evolucionizam isključuje moralnost u ponašanju ljudi?


  – Evolucionizam isključuje moralnost u ponašanju pojedinca i naroda spram drugih, dok kreacionizam ipak nije izostavio moralnost, ali on gradi svoju moć na filozofiji straha od boga u zagrobnom životu, pa na taj način može iznuditi pobožnost, ali opet podređenost. I evolucionizam i kreacionizam javljaju se nad ovom stvarnošću kao paraziti, i kod jednih i drugih manjina vlada nad većinom. Ta dva ograničena mišljenja nas onesposobljavaju da prosuđujemo po dubini svoju ljudsku prirodu, koja nije životinjska, već bi morala biti moralna. Jer taj dublji uvid u ljudsku prirodu ipak je onaj koji daje prostor procesu očovječavanja, za razliku od ovih procesa koji nas vode u rasčovječavanje.


  Ta društvena subjektivnost koja odbacuje radno sposobnog pojedinca u društvu pita – tko je taj tko ima pravo da isključuje ljude iz socijaliteta? Mi ljude u školama već pripremamo za nasilno ponašanje, jer ono pogoduje kasnije politici koja se bazira na nasilnom prisvajanju. Nasilje ne daje razvoj, a nema se tko suprotstaviti nasilju kao obliku razvoja koji trenutno vlada svijetom. Međutim, znanost je tu zakazala, nije razumjela da se liberalna doktrina transformirala u nešto što smo samo prihvatili – u neoliberalnu. Dug je postao sredstvo manipulacije svijetom, 93 posto ljudi svijeta su dužnici. Sve što se danas događa upozorava da svijet ima nemirnu budućnost, jer bogati i moćni nemaju mjere u hranjenju svoje pohlepe. Kada se radi o odnosima sa Zapadnom Europom, koja je imperijalistička, mi smo prisiljeni da svoj proizvod dajemo ispod cijene, cijenu rada nismo i ne možemo nikada naplatiti. Nama sa Zapadnom Europom ostaju dvije mogućnosti – da plaćamo veću cijenu kapitala, ili da radimo za nižu cijenu rada. Po svoj prilici tu se radi o ovom drugom. Pa se otvara pitanje da li je nezaposlenost, proces rasčovječavanja, da li je on na kraju, ili je tek na početku? Ne možemo optužiti svijet, već one koje misle da vode ovu našu stvarnost tu u Hrvatskoj. Mi ovdje nemamo političkog konstrukta, niti pravnog konstrukta. Znači, sve je i dalje raspoloživo do konačne pokradenosti. Ako smo se prepustili tome, onda ja više ne vidim problem u onima koji misle da nas vode, nego u onima koji dozvoljavaju takvo loše vođenje. Financijska i politička oligarhija je privatizirala monetarnu politiku i otuđila s interpersonalnim savezom financijske oligarhije zapada. Hrvatska akumulacija je oko 340 milijardi kuna data na upravljanje stranim bankama, pa je sve skuplje koristimo kao tuđu. 


Trgovačka strategija


  Mi bismo se kao društvo prema vašem mišljenju trebali orijentirati na stvaralačko, a ne na trgovačko. Međutim kod nas se baš stvaralačka komponenta želi zakočiti. 

 

  – Ona je u potpunosti izostavljena iz konstrukta društva. A mi ne možemo opstati na tuđoj moći. Moć na kojoj možemo opstati mora biti iz nas samih. A ona se dobiva stvaranjem novih vrijednosti, od poljoprivredne proizvodnje do industrije. Međutim mi smo i poljoprivredu i industriju u potpunosti izostavili i okrenuli se trgovačkoj strategiji u kojoj je država nabavna služba koja može uvesti što hoće, ali ako plati PDV unaprijed. Ja ne vidim problem u izvršnoj vlasti, već u zakonodavnoj, jer zakonodavna ima mogućnost da po članku 80. iz ustava kontrolira vladu, međutim Vlada je proizvela tolike dugove a da nitko u Saboru to ne zna, a niti u hrvatskoj javnosti. Tu se otvara pitanje kako to da je hrvatski Sabor prešutio to što Vlada radi, a Sabor mora kontrolirati izvršnu vlast? Ako nema osobne i društvene odgovornosti kod ljudi koji su ovo društvo dvadeset i više godina vodili, a čak i prije, vjerojatno ćemo se pitati i za njihovu povijesnu odgovornost.


Cijeli proces privatizacije koji nas je, kao državu, jako koštao, zapravo uopće nije zakonski proveden?


  – Točno. Oko 90 posto pretvorbe i privatizacije je nezakonito, na to smo upozoravali. No to nije samo pitanje tko je dozvolio takva politička odobravanja i na koji način preuzimao poduzeća, kapital i sve što se zateklo, nego je problem danas da li je hrvatsko poduzetništvo legitimno na tako stečenom vlasništvu ili nije? Znači, strani investitori ne dolaze k nama slučajno, već oni znaju za to stanje u kojem se naše poduzetništvo nalazi, a ono je nešto što traži odgovornost i objašnjenje načina na koji su došli do kapitala. Mi imamo daleko dublje probleme od onih za koje naša javnost zna. Međutim, znanost je to prešutjela, politika je to zloupotrijebila, a crkva je uspjela povratiti imovinu kroz čin refeudalizacije odnosa i oživjela do te mjere da stječe moć da se miješa u socijalitet i određuje što će tko učiti otvarajući škole vjerskog determinizma. Mi se gubimo u tranziciji, nismo razumjeli procese u koje nas je netko uveo na razini svijeta ni Europe, što znači da nam prijeti opasnost da nestanemo u tranziciji kao druge kulture prije nego što postanemo subjekt civilizacije, odnosno država. O tome se ne govori. Ono što se govori nema nikakvo znanstveno ni stručno utemeljenje, tako da živimo u gomili lažnih odnosa, i tragično je da je laž još uvijek jača od svake istine na ovom prostoru, bilo da je priopćavaju javnosti pojedinci ili institucije. 

  

Povijesna odgovornost


Vjerojatno imate uvid u to kakva je situacija trenutna u našem susjedstvu, na tlu Europe?


  – Ono što se za sada zna, najdalje su u tranziciji pogrešno otišli Mađari, a mi smo odmah iza njih. Oko nas, stanje na južnom dijelu istočne Europe je stanje podložnosti evropskom kapitalizmu. Znači da su prihvatili podložnost kao oblik postojanja do daljnjega. Dakle u okolici stanje nije ništa bolje da bi mogli kazati da je naše stanje najgore. Naše je stanje uvjetovano, kao i stanje u našem okruženju, gdje je, uz pomoć privatizacije, manjina došla do društvenog bogatstva pomoću kojega sada vlada većinom. Cijela materijalna i kulturna osnovica društva je rastvorena i ona se nalazi u vlasti pojedinaca, koji su se na taj način obogatili preprodajom. Ovdje je pitanje povijesne odgovornosti onih koji su izvršili promjenu političko-pravnog uređenja, s ciljem da stvore državu, a ne da opljačkaju narod i da ga ostave u stanju siromaštva, neizvjesnosti, nezaposlenosti i svega onoga što nam tek predstoji. Nama predstoji proces otpuštanja zaposlenih iz državne uprave, iz banaka, iz svega onoga što neće moći opstati u smislu takozvane evropske konkurencije koja se nameće. Mi ne možemo konkurirati po pravu jačega prema centrima moći, i tu se opet vraćamo na naše stanje svijesti i upravljačkih struktura koje su se morale pozabaviti sistemom privređivanja, zbog dugoročnog uređivanja odnosa rada i kapitala u prostoru, ako su htjeli kapitalističko društvo. Međutim, također se moralo znati da je kapitalizam amoralno društvo, što znači da smo mi pristali na odnose i društvo za koje moral nije ono što uređuje odnose među ljudima. Politika je bila i ostala ono što određuje odnose među silama, a moral ono što određuje odnose među ljudima. Zato politika nikada nije trebala moralne ljude, ili pak moralni ljudi ništa nisu mogli napraviti u politici.


Ako vi smatrate da je politika amoralna sama po sebi, kako onda uređivati društvo i voditi ga, na koji način?


  – U zadnjih deset, petnaest godina ja sam se pridružio manjem broju ljudi u svijetu koji institucionalno promišljaju drugačije viđenje svijeta, izvan geobiopolitičkog tipa razumijevanja. Geobiopolitički tip razumijevanja opstanka i razvoja života temelji se na antropocentrizmu, na pozitivističko-materijalističko-utilitarističko-hedonističkom tipu vrijednosti, gdje manjina preferira takav sustav vrijednosti na štetu i teret većine. Ja zagovaram, sa suradnicima na razini svijeta i Europe, biosocijalni tip razumijevanja života, gdje je temeljni princip suradnja, za razliku od geobiopolitičkog tipa koji počiva na sukobu, na socijaldarvinizmu. Na tu temu sam napisao knjigu »Neoliberalizam kao socijaldarvinizam«, gdje sam upozorio na sve posljedice takvog tipa razumijevanja života. Nasilje ne može biti oblik razvoja. Ako mi sami ne proniknemo u mogućnost svoga opstanka iz sebe i pomoću sebe, za naš nestanak neće nitko biti kriv ako mi sami to ne uspijemo. 

  

Tržište i bojište


Mislioci, stručnjaci, znanstvenici s kojima ste se povezali i koji svoj program viđenja svijeta baziraju na suradnji – je li to vrst udruženja, tko vas financijski podržava?


  – Nas poziva i podržava onaj koji je razumio da život na Zemlji ne može opstati na ovaj način. Sva otkrića i izumi, sve tehnologije koje je ljudska vrsta do sada proizvela su u funkciji toga da Homo sapiens brže osvaja prostor i brže prisvaja dobra. Nitko nije ništa pridonio očovječavanju. Znanosti su zakazale. Skupovi na koje sam pozivan od Filozofskog foruma svijeta u Ateni, sjednice Lisabonskog savjeta, Ekonomskog foruma Europe, Komisije za denuklearizaciju Europe, Etičke komisije Europske komisije, do Znanstvenog foruma svijeta u Rio de Janeiru, pokušavaju razumjeti uvjete opstanka života i osvijestiti ljudsku vrstu putem morala, putem obrazovanja, da se suoči s vlastitim sukobom s prirodom i posljedicama toga sukoba, da bi život na Zemlji uopće opstao. Znači ja se bavim problemom, i pridružio sam se ljudima koji se time bave na razini svijeta, da se spasi život na Zemlji, a ne ljudska vrsta. Jer ljudska vrsta je postala organizirani neprijatelj i prirode i drugih vrsta života. Ona je postala vrlo opasna jer tu pohotu i nasilje koje hrani dovodi do toga da svijet postaje globalno ratište sa sve većim brojem tržišta i sve većim brojem bojišta. Jer se na tržištu i bojištu nasilno preraspodjeljuje ono što netko stvara. Dakle, ja sudjelujem na znanstvenim i stručnim forumima i raspravama, bilo da se radi o pozivima znanstvenih institucija, bilo da se radi o predsjednicima vlada koji nas pozivaju da im pomognemo.


Da li se još netko od naših mislećih ljudi priključio poput vas tim nastojanjima?


  – Ja nisam sreo niti u okviru radnih tijela Europske komisije, pa ni na svjetskim forumima, ljude iz Hrvatske, što znači da ne pratimo što se događa u sociologiji Europe, pa ni odnosima zapada i Istoka, a da olako prihvaćamo pravila koja nam nameću. To znači da mi i dalje živimo u neznanju jer to ne interesira niti strukture vlasti, niti naše predstavnike u toj novoj ekonomskoj geografiji ili geografskoj ekonomiji Europe. Suvremena patologija života Europe i svijeta proizlazi iz klimatskih promjena, klimatske promjene proizlaze iz biocidnih tehnologija, koje pak proizlaze iz ekonomije nasilja, geobiopolitičkog tipa razumijevanja u cilju profita kao političke paradigme u prisvajanju prirode i dobara. Taj okatedreni evolucionizam i okatedreni kreacionizam kao ograničeno mišljenje su temeljni problemi, a to smo vas učili u školama, da prihvatite kao ispravno, a ono to nije. Nova svijest na kojoj radimo raspravlja o opstanku života u opozitu spram tri ljudska važeća mišljenja koja nisu valjana – vjerskog, političkog i znanstvenog. Um intelektualaca bi trebao biti u funkciji ethosa, a ne da podupire lažne odnose u koje nas guraju evolucionizam i kreacionizam. Moral je kulturna paradigma, moral se uči, on se u čovjeka ukorjenjuje, a mi smo ga izbacili u potpunosti iz učenja. Moral je kozmička paradigma, to je ono što nam daje ravnotežu, ljudska priroda nije isključivo životinjska, ona je i čovječna. Školovanje danas izostavlja moralnost, preferira disciplinarnost. Komponenta obrazovanja je nestala, a ona uključuje moralnost i preferira transdisciplinarnost.


________________________________


PROAMERIČKI I EUROPSKI TIP KAPITALIZMA  


Naše društvo nije stvorilo bazičnu političku konstituciju, u smislu da se je u vrijeme osamostaljenja dogovorilo što mi zapravo želimo, koji tip socijalnih odnosa? 

 

  – Mi smo se tada, 1991. godine, nakon razlaza kao izlaza iz jednog civilizacijskog ustroja, morali politički konstituirati u okviru geobiopolitičkog tipa razumijevanja opstanka, za tip socijalnih odnosa koji se prakticiraju u svijetu i Europi. S obzirom na to da su u tom momentu postojala dva tipa: proamerički kapitalizam ili individualizam te europski kontinentalni tip kapitalizma, gdje su dioničari vlasnici poduzeća. Mi smo po konstruktu samoupravnog socijalizma ipak bili po tipu samoupravljanja bliži ovom drugom načinu. Međutim, problem je u tome što je hrvatska stvarnost sve više pod utjecajem anglosaksonskog prava i proameričkog tipa kapitalizma, nego ovog europskog ili kontinentalnog. Tu se otvara pitanje da nismo uopće razumjeli što je pravna stečevina EU kao sredstvo uređivanja odnosa u društvu? Da li pravna stečevina uopće može biti pravo naroda ovog prostora, ako narod ovog prostora nije sudjelovao u stvaranju i usvajanju te pravne stečevine? Oni koji su je usvajali, HDZ i SDP, pristali su da mi kroz dvadeset, trideset godina nestanemo kao subjekti ove kulture i ovoga prava tradicionalno, socijalno i nacionalno. To znači da više nećemo imati pravo na svoju kulturu, već pravna stečevina postaje naše pravo, odnosno bit ćemo asimilirani u druge kulture koje će nas preuzeti kao svoju. To narodu nitko nije kazao, ili je narod, u želji za samoobmanom, prihvatio taj način vođenja društva. 


________________________________


RASPRODAT ĆEMO ŠTO NAM JE PREOSTALO, A VIŠE SE NE MOŽEMO ZADUŽIVATI  


Vi kao najveći problem našeg društva ističete manjak svijesti…


  – Da, najveći problem vidim u stanju deficita svijesti. Naša nas je svijest dovela do tog beskoncepcijskog stanja u kretanju i društva bez konstrukta, i ta nas je neoliberalna stvarnost dovela u stanje eutanazije i uskraćivanja uvjeta života sve većem broju stanovnika.


  Mi ćemo rasprodati ono što nam je preostalo, a više se zaduživati ne možemo, jer smo potrošili kapacitet zaduživanja. Politička struktura će prodati sve ono što je ostalo u smislu državnih udjela, ovih 600, 800 udjela, i kada to potrošimo problem je čime će oni drugi nakon njih vladati u smislu bilo kakve izvjesnosti ove stvarnosti.


Preuzeto s adrese: http://www.novilist.hr/

MUĆKAROŠ




Milorad Dodik je intelektualna i politička slabotinja i pihtija i zbog toga je tiranin i jajara. 


Bodo Weber, njemački stručnjak za Zapadni Balkan, uvjerava nas kako je čak cijela Zapadna Europa znala od trenutka kada je Vladimir Vladimirovič Putin Ruskoj Federaciji priključio Krim – da je i Milorad Dodik na gotovs za otcjepljenje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine i da ga je u tome samo spriječilo nepristajanje Aleksandra Vučića /izvor: e-novine/. 


Kako osobno nemam povjerenja u Dodikovu ljubav prema Srbiji, osim u njegovu beskrajnu želju da stvori mutljagu i nered u kojem će se izgubiti njegovi mutni poslovi i uvećati imetak, sklon sam misliti kako za svoju škart zamisao nikako ne može pridobiti pametne ljude poput Dragana Čavića, Mladena Bosića, Mladena Ivanića, Miće Mićića, Obrena Petrovića, etc. jer ima ih još – i nebroj pametnih ljudi iz Republike Srpske koje u odsustvu međusobnih komunikacija ne ne znam i ne umijem ni pobrojati.


Naprotiv, ogroman je broj Srba koji znaju šta je i gdje je Republika Srpska i koji priželjkuju miran i slobodan život bez političkih pritisaka, prijetnji ratom i tiranije, kao i pomirenje sa Hrvatima i Muslimanima. I drugi narodi osjećaju da su izbori zgodan trenutak za puno dobrih stvari. Ali, Milorad Dodik ne osjeća ništa osim sebe.


Inače, ako je frajer i ima podršku u Republici Srpskoj, cijela stvar se ponajviše tiče Republike Srpske i Dejtonskog Mirovnog ugovora u koji se kune, pa, zašto to ne uradi?! Ne radi to ni Putinu ni Vučiću, pa zašto ih pita šta da čini? To je samo po glavi Srbima u Republici Srpskoj. Zašto ne otcijepi Republiku Srpsku, ako se ne plaši da će završiti kao Bennito Musollini, obješen za noge na granici sa Republikom Srbijom koja ima dovoljno svojih problema? Možda bi i bilo pošteno na taj način Republici Srbiji zalijepiti na obraz sve ono što su Srbi u Bosni i Hercegovini zajedno sa rezervistima iz Srbije uradili u minulom ratu.


Na ovom mjestu se dominantno, barem u dvije opcije pokazuje Republika Srpska: prvo, kao proizvod teritorijalnog – entitetskog razgraničenja nakon zaustavljanja ratnih dejstava 1992. – 1995. godine i drugo, kao državnopravni okvir stvoren u strahu i želji da zaštiti Srbe koji su izdali svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu i sudjelovali u nebroj zločina nad Muslimanima i Hrvatima.  


Europa se pokazuje uvijek istom: boli je hepek za sve osim za njezinu fajdu. Zaholcala je tu stvar sa Srbijom o prijemu u Europsku Zajednicu, a sada DONIJELA ODLUKU O TOME DA U NAREDNIH PET GODINA NEĆE NIKOGA PRIMITI, iz nekih svojih razloga. Dakako, to i jeste njezina stvar ako ne znamo geografiju i faktičku činjenicu da smo Europa i Europljani, a da oni jedu govna i morbidno se izživljavaju na slabijima. Podjednako, kao što ovo nije Dodikova stvar, inače bi je izveo za svoj ćeif. Da li Europa priželjkuje podjelu Bosne i Hercegovine, jer, za pet godina su novi izbori? 


Kakav Dodik i koja to ekonomski i politički skrhana Republika Srpska ponajviše zahvaljujući Dodiku? On je jedna pištalina, a narodi koji su oduvijek u Bosni i Hercegovini zajednički živjeli, dobro znaju šta je ništarija. Najznačajnije političko i ekonomsko pitanje je gdje će Republika Srpska prodavati kupus iz Semberije ako ne u Tuzli? Ako donese odluku o otcjepljenju od Bosne i Hercegovine radi kupusa će morati što brže donijeti odluku o normalizaciji odnosa? Sasvim je ozbiljno pitanje je li taj Milorad Dodik uopće uman i normalan čovjek?


Ako mu se Aleksandar Vučić suprotstavio, Vučić zaslužuje priznanje kao političar koji drži do svoje pameti i riječi narodu u Srbiji. I, ne samo to. Kao čovjek koji zna da bi Dodikova glupost producirala tragediju za koju bi i njega osobno /Aleksandra Vučića/ okrivljivali za neofašističku podršku jednom očiglednom maloumniku koji mlatara šupljom pričom, a ne može dovesti u red ni najobičnije stvari.


Kardinalo je pitanje: otkuda nama to bespogovorno povjerenje da bi nas o Dodikovim namjerama obavijestila Zapadna Europa? Pa, baš je briga za tu igru u kojoj ne sudjeluje i koja nije njezina stvar. Europa je bez riječi i stida gledala kako joj se u Ukrajini događa Rusija cijelu godinu dana i sve i nadalje traje.

 

Prije desetak godina, akademik, prof. dr Omer Ibrahimagić tek uzgredno izgovori neporecivu, krucijalnu istinu: Puno, najviše zemalja ima političku sadržinu. Ali, Bosna i Hercegovina ima kulturnu sadržinu oduvijek, nastalu na mjestu susretanja svjetova, nacija, konfesija, kultura i civilizacija... Za takav konglomerat ne vrijede uobičajena mjerila... Kad nešto tako nastane to je kao od Boga dato. Bosna i Hercegovina je kulturnocivilizacijska tekovina svijeta par exellence. I ona kao takva nastavlja opstajati usprkos raznim nevoljnicima koji naporno rade protiv nje.


Šta o tome može znati Milorad Dodik da bi to poštovao kao kulturnocivilizacijsku vrijednost koju ne mora voljeti? Ništa. Pouzdano, on ne može biti čovjek koji je posvećen u takvu tajnu. On to ne može znati ni na kakav način, mada je to još jedina koheziona sila koja Bosnu i Hercegovinu drži na okupu. Ali jaka sila. On samo guli u smjeru osobne koristi i skrivanja osobnih nepodopština i lopovluka. Ljudi to oko njega osjećaju, više nego što znaju, ali, nerijetko i jasno vide.


Ta kreatura će uz Srbe oštetiti još mnoge s interesima sličnima njegovim i srpskima, tobože. A, nije ih malo poslije minuloga rata. A Republika Srpska gdje je tu je. Ni makac. Ne postoje sile koje bi je mogle pomjeriti geografski, kad bi je ko zna kako sve i preimenovali u nešto drugo.


Milorad Dodik je ljudska nebuloza koja može proizvesti rat i hiljade žrtava među Narodima bez i najmanje brige za njihovu smrt i budućnost mada među narodima i ne postoji stvarna granica. Milorad Dodik je bezobrazna i neodgovorna osoba ružnog karaktera naklonjena zaluđivanju naroda samo radi osobne koristi. U njegovoj debeloj guzici nema odgovornosti ni za samoga sebe kao ni za ono što bi svojim neodgovornim postupcima proizveo. Je li nacist ili fašist – svejedno mu jest.


Pisali smo o strahu Srba instaliranom u ideju Reublike Srpske kao državnopravni okvir za zaštitu zločinaca. Želimo reći: zločince ne može niko zaštiti, nigdje na Planeti. Ratni zločin ne zastarijeva, ali to je stvar Suda ma gdje da su i neka se ne boje komšija za ono što su učinili kao stvar osobnoga nedjela koje ih ne može mimoići. Njihov strah koristi Milorad Dodik za svoj kratki partner i vilu na Dedinju. A pravda će stići. Pa mi smo i prije živjeli zajedno poslije onih zločina. I bili uspješni. Milorad Dodik nikad nije imao skrupula, a sada vidimo ni pameti.


Sada se Dodik predano i civilizacijski sramotno bavi i tiranijom prema djeci u vlastiotom sistemu obrazovanja  isključujući im grupu nacionalnih predmeta u školama i na svoju ruku im preimenujući jezik u bošnjački. Doista, kad jednom narodu nekažnjeno učiniš sva zlodjela koja si učinio u ratu 1992. – 1995. godine, pa možeš mu učiniti i sve drugo što poželiš, baš koga briga za to što je riječ o aparthejdu! 



12. rujna, anno Domini 2014. Atif Kujundžić.

Rujan 15 '14 · Oznake: mućkaroš

Zašto su Skandinavske krimi serije toliko uspješne?




Milijuni ljudi širom svijeta postali su ljubitelji onoga što se naziva nordijskim noarom - detektivskim i krimi pričama koje se odvijaju u Skandinaviji. Naime najveći dio tih Skandinavskih serija našim ljudima je daleko zanimljiviji i draži nego američke serije koje se snimaju sa stotinu puta većim budžetom. Naravno nakon toga postavlja se i pitanje– zašto su te serije i takav pristup snimanja tako uspješne?


Poznato je i da je posljednja epizoda dansko-švedske krimi drame "Most" (Broen, The Bridge) u Britaniji privukla više od milijun gledatelja što je samo još jedna potvrda za najnoviji uspjeh nordijskih filmova, knjiga ili serija u svijetu.


Paralelno sa finalom serije, tokom vikenda je u Londonu organizirana je konferencija “Nordikana” koja je okupila "sve nordijske stvari" od glumaca do hrane i samo naglasila pitanje koje je na svačijim usnama - zašto su toliko popularni?


"Nadam se da je to zbog kvalitete i suštinskih pitanja čovječanstva koja su aktuelna u svim zemljama", rekla je Rojtersu glumica Sidse Babet Knudsen koja igra Brigitu Niborg, prvu fiktivnu premijerku Danske u poliričkoj drami "Borgen".


Život je kasnije imitirao umjetnost kada je Hele Torning Šmit postala prva premijerka Danske 2011. godine.


Nordijski noar ima dužu povijest. Možda najpoznatiji noviji uspjeh je trilogija Stiega Larsson" Milenijum" koja je pretočena u filmove - kako švedske tako i američke. Larssonivi romani prodati su u preko 60 Milijuna primjeraka.


Ali za nordijske televizijske drame, prekretnica je serija “Ubojstvo” (Forbrydelsen, The Killing) danska serija gdje Sofie Gråbøl igrala detektivku Saru Lung.


"Serije poput 'Borgena’ ne bi postojalo da nije bilo 'Ubojstva”, rekla je Babet Kudsen Rojtersu.


"Ubistvo" je prodato u preko 135 zemalja, u SAD je napravljen remake, a veste  koje Lung nosi postale su modni hit. Piv Brent, producent serije, rekao je Rojtersu da je "Ubistvo" ovorilo novi put pričanja krimi priče.


"Jedno ubistvo u 20 epizoda - morali ste da odgledate sve da bi saznali tko je to ubojica", rekao je on. "Istovremeno, ponudili smo duboku priču o ljudima i sudbinama u modernom društvu."


Postoji nekoliko tema koje se provlače konstantno kroz nordijski noar a jedna od njih su ženski likovi koji naglašavaju jednakost spolova. Tu je i neizbježna zima.


"Naši pejzaži su mračni, a to se odražava i u našim scenarijima, režiji, glumi, to je srž nodijskog noara", objasnio je scenarist "Borgena" Adam Prajs.


On smatra da je je jedan od uspjeha "Borgena" to što je televizija DR naručila više epizoda tako da su scenaristi mogli da razviju kompleksne priče koje se duže odvijaju.


Tu je i kontrast između bogatih regija (prema izvještaju UN o najsretnijim zemljama 2013, Danska je na prvom, Norveška na drugom, a Švedska na petom mjestu) i problema sa kojima se suočavaju njeni građani.


"Raj na zemlji ne postoji. Švedski sistem je sve manje siguran, a sve više ljudi teško žive", zaključuje Sofija Helin koja igra detektivku Saga u "Mostu" - čiji je remake također snimljen u SAD.







------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 



RADNICI I SELJACI, POŠTENA INTELIGENCIJO! DRŽAVU TREBA PRAVITI ISPOČETKA 




Kao i sve što je zahvaćeno ratom, država je potpuno uništena i nikakvim mjerama se ne može funkcionalizirati. To su glupa i nepromišljena nastojanja raznoraznih mandarina koji se čak usuđuju i javno davati dobronamjerne recepte za pravljenje država na prostoru ex-YU. /Kao recepte za brzu hranu ili neku pitu!/ Pogotovo, državu ne mogu popraviti oni koji su je razvalili i oni koji su se s jugovinom izjednačili, a koji su sada na vlasti. Dakako, oni prije svega nastoje sačuvati svoja mjesta i pozicije za mandarine, tj. mudrace koji im uz najbolje plaće asistiraju, podržavajući ih u onome što su o sebi i svojoj vrloj pameti umislili. 

  

Bosanci, Hrvati, Srbi, Muslimani, Katolici, Hrvati Pravoslavci i Ostali, ma šta mislili - ako nisu već na vlasti - uopće nemaju državu. Ako su već na vlasti, oni su apsolutna manjina koja sitematski proizvodi džehennem za većinu. Čak, ako im se priključe i milioneri. Pouzdano, nemaju oni pameti da naprave uljuđenu državu, a da ne naprave još jedan rat i pokolj. No, na vlasti su i vidjet ćemo. Šta su napravili za /18/ godina vidimo. Gore je nego li i za vrijeme rata.  

  

Država nije fikcija i skalamerija kao ovo što imamo. Država su organizirani ljudi. Ljudsko društvo. Države se mogu praviti u Americi, ali, to su američke države. Mi smo u Bosni i Hercegovini i treba nam bosanskohercegovačka država koja je i sama svoj model. Drugih obrazaca i šema nema.  


Kakav Dejton i vojna baza Rajt Peterson? Koje prkno? Kakva i čija gubernija?


Doista, zar je potrebno da nam Dušanka Majkić kaže kako ovo uopće nije država čiji Dan državnosti obilježavamo 25. studenoga, pa da shvatimo kako te države nema /21/ godinu /zahvaljujući i dobro plaćenoj Dušanki/? Zar nikome osim gospođi Majkić nije jasno koliko je tačno to što je rekla, da države čiju godišnjicu državnosti obilježavamo, nema? 

  

Nije. Pogledajmo samo šta naši mudraci govore, pišu i rade. Literatura fikcije u najstravičnijem vidu. Sve same utvare. Ova država je simulacrum. Najcrnja noćna mora za svoje građane. Ova država nema veze ni sama sa sobom, kao ni mudraci u njezinom pročelju sa svojom pameću. Mada, itekako imaju veze sa svojim pozicijama i općom tragedijom koju produciraju iz dana u dan.

 

Jesmo li u stanju uopće pojmiti koliko je stav gospođe Majkić poražavajuće po zdravu pamet realan i izbrušen segregacijom i podjelama, kao Dodikovom belegijom? Možda i na njegovom tocilu! Zato sija kao da je od rostfraja. Države čiji Dan državnosti - 25. 11. 1943. godine - nema već /21/ godinu. Čak ni države u kojoj se nalazila! Za jednog mudraca to su samo godine našeg gladovanja, ali nisu i godine mandarinskog uživanja i zgrtanja /zna se čega, ne govana/. Dakle, kako za koga. Mudraci se uvijek nadaju najboljem, jer njima je sjajno. Dotični ne reče i da su to godine izetbegovićevih i inih gazdovanja. 

  

Zašto uludo gubimo vrijeme i živote? Guramo nepostojeću državu, a propadamo u sadašnjoj. Nije inteligentno ni za prosječnu ljudsku pamet, upravo je gluparija i sramota. Cijela stvar postaje krajnje kontraproduktivna. 


Zašto ne razmislimo o tome koliko je otvoreno pismo Predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika istim povodom /upućeno kojekuda/ uistinu zasnovano i prepisano iz izlaganja gospođe Dušanke Majkić? Ili napisano u njezinom izlaganju? Ustvari, Dodik i Majkićeva guraju istu stvar koja nije baš netačna. 

  

Zašto se toliko plašimo istine i raspakiranja Dejtonskog sporazuma?! Ko i zašto se boji? Šta mu treba dati da se ne plaši života u BiH? Lilihip? Pa, nismo imali Dejtonski sporazum ni kad smo po mišljenju nekih mudajajaca bolje živjeli. Vidite li kako nam naš jezik kao čovjekova kuća bitka /Martin Hajdeger/ sam otkriva cijelu istinu? Riječ mudrac/a otkriva kako je uistinu mudar čovjek onaj koji ima i muda i jajca. /Doduše, i osobno su mi eksplozije u toku rata oštetile sluh, pa nikako ne mogu naštimovati svoju dvanaesticu/. 

  

Svi smo bili napadnuti i nismo ratovali, ali u Dejtonu je zaustavljen rat. Sve drugo u tom Sporazumu je skica za rovove, tranšee, vojničko razdvajanje snaga i minskih polja između dvije crte, što je transformirano do entitetskih razgraničenja i svih mogućih i nemogućih međuljudskih podjela. Kad se tome doturi promjena društvenoekonomske formacije, pa globalizacija i tranzicija, planetarna recesija i globalno zagrijavanje planete Zemlja - fašizirani mandarini mogu uživati kao u džennetu do kraja svijeta. 


Naime, ovo što zovemo državom Bosnom i Hercegovinom, 25. studenoga 1943. godine, ne bi partizani napravili ni u bunilu od najgore brlje. Ovo je proizvod naše tradicionalne trezvenosti i kama humanizma.

  

To smo napravili mi sa našim patriotima, vjerskim poglavarima i političkim uglednicima, poštenom inteligencijom, a bez radnika i seljaka. Ustvari, otkud sad oni - koji nemaju radna mjesta niti finansijske poticaje?! Imaju šljemove i kalašnjikove, sijače smrti, zaštekanu municiju, granate, minobacače i topove. Iracionalno guramo svoje sljepilo i nerazum. I tako do delirijuma koji zovemo rat, za koji je uvijek kriv neko drugi. Posebno za počinjena zlodjela.

  

Dakle, je li to Dan državnosti iz inata, kaprica, kad države koja je stvorena 25. studenoga 1943. godine uopće nema od prvih višestranačkih izbora?! Nema više niti jednog primjerka Ustava Republike Bosne i Hercegovine na osnovu kojega i mišeljenja 64,7% svojih građana izraženog na Referendumu - je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata! Čak i ako na taj način utjerujemo Republiku Srpsku u Bosnu i Hercegovinu /gdje svakako jest/, činimo krivo i protivno dobroj volji i suglasju s kojim je Bosna i Hercegovina opstajala, ne samo od 25. 11. 1943. godine, već: oduvijek.


 Bez sumnje, države se ne mogu praviti da svakom pojedincu budu po volji, ali mogu da budu pristojne i da služe većini svojih stanovnika, etnija, konfesija, građana, brđana, prđana, a svima garantiraju ljudska prava, pa i onima koji je odriču. Dakako, govorimo o pravnoj državi i građanskom društvu u kojem će se militanti i sami osjećati kao strana tijela i misliti i o svojoj djeci koju neće učiti da druge ljude prepoznaju po bolji kože, etniji i konfesiji. Moramo naučiti pobjeđivati dobrotom. Makar bio i dušmanin, mora da ima dušu.

  

Eto, u Dejtonu su zatvorili šupčine na mjesec dana u magacin, dali im dovoljno vode, kahve i Joni Walkera /šta ko voli/ i zaustavili rat koji smo zdušno vodili /4,5/ godine. Zatvorimo bosanskohercegovačke granice sve dok naši izetbegovići, silajdžići, komšići, dodici i mandarini, ne počnu raditi na opću dobrobit, a u korist cijele bosanskohercegovačke nacije ili ih zvanično proglasimo štetnima i opasnim luđacima. 

 

Ko pravi države? Ljudi. Konkretnije? Iz dosadašnjeg pozitivnog iskustva: Radnici. Seljaci. Poštena Inteligencija. Radnici i seljaci su uvijek isti i pošteni, bez ikakve idealizacije i demagogije. To je njihova od Boga data pozicija, Radnici i seljaci kao lopuže i neradnici ne mogu preživjeti niti opstati. Takav je rad na zemlji ili za strojem u tvornici. 

  

Dakle, problem je u inteligenciji koja nije imala poštenja i karaktera što joj je povijesno blisko. Prava i poštena inteligencija je uvijek bila za progresivne promjene. Zašto su u vreme suspendiranog Ustava i belog terora tridesetih XX stoljeća pobijeni sedam sekretara skoja, a u partizanima bili ljudi kao Koča Popović, Avdo Humo, Vladimir Nazor, Moša Pijade, akademik Pavle Savić, Andrija Hebrang, Ivan Goran Kovačić, Hasan Kikić, Branko Ćopić, Božidar Jakac, Jure Galić...? 


/Ako je uopće potreban odgovor na prethodno pitanje: bili su poštena inteligencija, pisci, umjetnici.../ 


U prethodnom je skoro, pa vrlo precizna, definicija našega problema danas. I u minulom ratu, bili su i gladni samo pošteni ljudi, mahom radnici i zemljoradnici koji su stradali i  ginuli. Intelektualci su izdali najbolje tradicije intelektualnog angažiranja u razvoju društva. Za njih je bilo nehumano ići u rat protiv najcrnjeg velikosrpskog fašizma, a za slobodu. Sada su se razbaškarili prdinoj bari koju održavaju lupeži kako bi nesmetano krali i gomilali osobna bogatstva. 

  

Kraj prethodnoga pasusa neodoljivo podsjeća na neka, ovima slična i teška, revolucionarna i brutalna vremena, kada su glave letjele kao glavice kupusa. Na vremena od kojih se ježimo i bježimo, koja ne želimo ponoviti. Kretalo se ispočetka, a mora se opet. Neko mora podmiriti neplaćene račune. Podsjeća nas to i na odsustvo bilo kakvih organiziranih snaga koje bi to danas pametno i dobro uradile.   Riječ je o škripcu u koji smo zapali, a koji bi mogli ne griješeći puno nazvati: društvo koruptivnog fašizma.

  

Pokušaji sa slobodnim izborima donijeli su samo katastrofu na već postojeću tragediju. U pomenutim i opskurnim vremenima svako obraćanje bilo je oštar poziv na diferencijaciju i prijetnja lopovima: RADNICI, SELJACI, POŠTENA INTELIGENCIJO. 

  

Moramo reći i sada bez ikakvoga ideološkoga priziva: RADNICI, SELJACI, POŠTENA INTELIGENCIJO, NA VAMA JE DA NAPRAVITE PRISTOJNU DRŽAVU! NE SUTRA, VEĆ ODMAH! DANAS. ORGANIZIRAJTE SE ZA TAJ POSAO ILI SE NOSITE! Kapak. To je to. Nema više. Klapna je pala. Ostalo je za prijezir. Zločin i kazna. Parazit i nečist.

  

Aha.


Sindikati šute. Stranke furaju etnošovinističke i fašističke farse. Intelektualci na sinekurama. Oko kazana su s kutljačama i porcijama, oko objekata brze prehrane i buregdžinica. Koja i kakva bijeda. Odzada i sprijeda. Radnici štrajkuju. Rade samo po dvije škole u jednom objektu, a negdje i nekoliko dječaka i djevojčica. Djeca i roditelji iz Konjević Polja, tri mjeseca borave pred OHRom u Sarajevu. Kreću se upisati u osnovnu školu na Skenderiji. Džabe od gladi umiru nane i babe. Branitelji čine samoubojstva. Narodne kuhinje uzalud rade, mali im kapaciteti. Unosno je samo krasti. 


Ustvari, odnos prema intelektualcima promijenjen je danas i u svjetskim razmjerama zbog njihove potkupljivosti. Pravi intelektualac ima bolesnu kičmu koja se nikad ne savija. Ni naprijed ni natrag. Ni pred kim. Ni zbog čega. Ni po cijenu života. Takvi su intelektualno poštenje i stavovi. Ima li toga više uopće? Ima li iko od nas malo obraza i nešto pameti? - pita kapetan Džon Piplfox, gusare na svome brodu i dodaje: I treba li nam? Ako nemamo pameti kako ćemo uloviti i ubiti to čudovište? /autor Duško Radović?/

                                                        

Studenoga, anno Domini 2013.  Atif Kujundžić.


----------------------------------------------------------


Preuzeto iz knjige - "Dnevnik građanskih prosvjeda ili pretapanje etnosa u građanski demos u gradovima Federacije BiH sa bošnjačkom većinom", Atifa Kujundžića koju možete besplatno preuzeti sa sljedeće adrese: http://www.digitalne-knjige.com/kujundzic9.php  



Rujan 14 '14

MAXIMUM SIMUL CONTRACTUM ABSOLUTUM ili o Isusu Kristu




Konačno treba reći da teoriju Kuzanskoga o ljudskome iskupljenju i izbavljenju nije moguće razumjeti bez njegovih kozmoloških ideja. Medutim mi se nečemo mnogo  zadržavati na ovoj problematici. Samo ćemo uputiti na neke bitke točke filozofije Kuzanskoga i ukazati na činjenicu  da ova njegova Kristologija ne odstupa u znatnoj mjeri od uobičajenih ortodoksnih pogleda. Ona se poziva na Isusovu nevinost i bezgrešno začeče, na jedinstvo njegove dvojne prirode i konačno na uskrsnuće od mrtvih kroz njegovu moć, posljednji sud prije nego  zauzme veličanstveno prijestolje svih ljudskih i andeoskih bića.


I kako već najavismo mi nećemo sada ulaziti u sve te teološke raspre koje bi valjano osvijetlile mišljenje Kuzanskoga o Isusu kristu. Mi ćemo samo ukratko ukazati na neke bitke točke njegova vjerovanja sa poantom da je ovdje na djelu jedna Kristologija koja se u zadnje vrijeme sve više naučava i koja postaje sve uticajnija kao što sve više postaje predmet interesa teologa i stručnjaka iz područja  filozofije i humanističkih znanosti: Kuzanski identificira contractum absolutum sa  individuima koje pronalazimo  u ljudskom svijetu kao ljudsku prirodu Isusa Krista. Ova ljudska priroda jedinstvo je ljudskih karakteristika kroz svetu prirodu Isusa Krista tako da se može reći da je on oboje i svet i ljudski. Nema dakle nikakve sumnje u to  da Kuzanski bazira ovo identificiranje  na autoritetu Novoga Zavjeta i na svjedočanstvu Crkve. Pri tome on se poziva na Anselma.


Isus je Bog i čovjek  i podjednako kao što je Isus Bog tako je on i čovjek. U tom smislu on i posjeduje  ljudsku i božansku prirodu  ili drugačije izraženo  ljudske stvari koincidiraju sa božanskim stvarima. Ljudskost Isusa  je contractum maximum  individua  i kao što je pun savršenstva  tako je on perfekcija ljudske vrste . I ta ljudskost egzistira  u individualnom čovjeku . Prema tome maximalna  ljudska priroda  je individualizirana ovdje  tako da je  Isus  čovjek različit od ostalih ljudi koji nemaju maksimalnu prirodu. Isus je dakle perfekcija svih stvari i univerzalno restriktivno biće svakoga stvorenja  kao što je također i forma i esencija ili istina svih stvari koje vjerojatno jesu kod ljudske vrste.


Isusov maximalni ljudski intelekt egzistira u božanskome intelektu na taj način  da je to Bog. I ovu prirodu je Kuzanski uspoređivao sa  poligonima , trokutima i ostalim geometrijskim figurama kako bi pokazao božansku prirodu ovoga intelekta i  samoga Isusa krista. I nema nikakove sumnje da je u ovim komparacijama Kuzanski prilično originalan.


Konačno na kraju ovih naših razmatranja o De Docta Ignorantia  mi bismo rekli da je Kristologija Kuzanskoga  podjednako originalna kao što u sebi sadrži i tradicionalne aspekte. U tom  smislu i aristotelovsko tomistička terminologija  nije ovdje više puki ornament. Međutim program kojega je Kuzanski iskazao  u ovome svome  radu  trebao je pokazati ograničenja ljudske spoznaje  kroz prikazivanje  racionalnih limita različitih domena. I ovo razmatranje  granica naših spoznajnih moći moglo je potaknuti Kanta u njegovim Kritikama kao što i mišljenje Kuzanskoga da gledamo precizno u ono što ne možemo vidjeti ima direktne uticaje na suvremeno znanstveno i filozofsko mišljenje.


Time smo mi unekoliko iscrpili glavne momente njegove rasprave De Docta Ignorantia i na taj način sumirali osnovne ideje o racionalnom svebitku kojim pokušava ovladati jedna  sustavna znanost. Ovaj put je kasnije išao prema Kepleru i Descartesu kojima otpočinje novo moderno doba i nova europska  filozofija.


Zlatan gavrilović kovač

NAŠ SVIJET  KAO MAXIMUM CONTRACTUM




Ovo mišljenje  da su sve stvari obuhvaćene u Bogu ontološki je primarno od njihova stvaranja  i ako su one obuhvaćene u Bogu one su sam Bog. Ako su stvari u Bogu  koji im je uzrok  onda je on sila njihova uzroka. Naš kozmos nije u Bogu vremenski prioritetan u odnosu na stvaranje zato što ovo ''prije'' stvaranja jest bez vremena. Kao i Augustin ranije  Kuzanski vjeruje  da je vrijeme stvoreno zajedno sa svijetom. I ako je svijet oduvijek  postojao  postojao je od pocetka vremena. Ali ono također nije postojalo oduvijek. U tom smislu  vrijeme  ima svoj početak. Dakle Bog je primaran  i prije je svijeta  u smislu zavisnosti: bez Boga svijet bi bio ništa, ne bi svijeta uopće bilo, ali bez svijeta Bog bi bio vječan i nepromjenjiv Bog. 


Svijet dakle nije identičan Bogu  nego je unekoliko image Boga. Dakle ako je Bog Absolute Maximum  naš svijet je Maximum Contractum, ako je bog Apsolutno Jedno naš  svijet je  Jedno u pluralitetu svijetova, ako je Bog Trojstvo svijet je također Trojstvo. Bog je naprotiv  Apsolutna Esencija svih stvari. Zato Kuzanski smatra da je '' Aristotel u pravu kada je sve stvari  na svijetu podijelio na supstanciju i akcidenciju.''


Ako kažemo da su sve stvari u Bogu i ako kažemo da je Bog  u svim stvarima  onda isto kažemo da je svaka stvar u nekoj drugoj stvari. Bog je međutim prezentan  u svim stvarima u smislu da svijet koji se sastoji od svojih dijelova '' jest poput stolareva dizajna  kao cjeline  koja je prije dijelova- kuća je prije  njenih zidova- tako su slično tome  sve stvari u našem  svijetu  prezentne u  Bogu''. Tako  su Sunce i Mjesec i svaka data stvar u Bogu pa zato Kuzanski kaže : '' Bog je u svim stvarima''.


Ukoliko kanimo shvatiti ovu metafiziku odnosa Boga i Kozmosa  onda trebamo uputiti  na one dijelove opusa Kuzanskoga  koji ovdje uspostavljaju  postojanje svjetske duše u kojoj su  pronađeni primjeri svih  stvorenih stvari. Svjetska duša jest  obuhvaćena  Bogom na način da je u Bogu nestvoreni Primjer svjetske  duše  kao nestvorenoga pluraliteta. Ova svjetska duša ili kako se ona još naziva- svjetski um- jest uzrok kretanja  i ovaj je uzrok također  primaran ontološki. Dakle  Bog se također može zvati svjetskom dušom. Odatle proizilazi  da je ''apsolutno kretanje u Bogu'' i da ''apsolutno kretanje  obuhvaća svo kretanje''. Prema tome Bog je uzrok kretanja nebeskih sfera. 


Znači Kuzanski je prihvatio ovu Ptolomejevu sliku svijeta  ali on nije prihvatio  da je Zemlja ili bilo koje drugo nebesko tijelo  fiksirani centar  našega kozmosa.  Fiksirani i nepokretni fizički centar trebao bi biti sa minimumom kretanja . Međutim to nije slučaj. Ako je Zemlja fiksirani centar svijeta njeno kretanje  bi trebalo biti po kružnici  što ono nikako nije.  Prema tome svijet nema fizikalni fiksirani centar ni fiksirani fizikalni opseg  kao što centar Zemlje nije centar našega svijeta . Zemlja je nesavršena sfera i ne može postojati  kao centar kozmosa. 


Prema  Kuzanskome savršena sfera i savršeni krug zapravo niti ne postoje. Zemlja takoder nije nepokretna  nego se sfera kreće  kružnim kretanjem oko nebeskih polova. Zato Kuzanski kaže : '' Svjetski mehanizam ima svoj centar bilogdje  i njegov opseg nigdje, prema tome možemo reći za Boga koji je  svugdje i nigdje  da je njegov opseg i centar.''


Međutim Kuzanski i dalje vjeruje da svijet ima kretanje  i svoj oblik. Isto tako on vjeruje  da Zemlja i Mjesec imaju svijetlost, da imaju toplinu i da su međuzavisni i pod uzajamnim uticajima.

U svojim razmišljanjima  da je zemlja veća nego Mjesec Kuzanski je  posegnuo  za jednom jako značajnom evidencijom naime za našim iskustvom  eklipse . Kao što je poznato ova će razmatranja  posebnu vrijednost kasnije imati kod Keplera.


Kada dakle Kuzanski pretpostavlja da Zemlja  i Mjesec imaju vlastitu toplinu  ili da postoji život  na svim drugim zvijezdama  onda on ne polazi  od direktnih empirijskih evidencija  nego su to više metafizičke špekulacije. Jedna takva metafizička špekulacija  jest i ona  da je svaka stvorena stvar konačna  beskonačnost i da naš univerzum nije niti konačan niti beskonačan. Svijet u  kojem nebeska kretanja jesu  pretpostavljena  preciznim mjerenjima i mišljenje da postoje živi stanovnici koje možemo pronaći u centru univerzuma nije u vrijeme Kuzanskoga  predstavljalo dovoljno snaznu avanturu filozofije koja bi bila primjerena novom vremenu. 


U ovom vremenu sredine 15 stoljeća  kada nastaje  njegova rasprava  De docta ignorantia  već možemo govoriti kao o zalazu renesanske i renesansnoga mišljenja  koje je gurnulo  njemačku duhovnost prema novim i drugačijim izazovima.


Zlatan Gavrilović Kovač    

Rujan 11 '14 · Oznake: naš svijet kao maximum contractum

DAJTE VLASTI POLITIČKOJ KASTI DA NASTAVI KRASTI




Jednako kao brojne nominacije socioloških kategorija: narod, nacija, klasa, politička stranka, država, kasta je odrednica za zatvorenu društvenu grupu koja ljubomorno čuva svoju izdvojenost i izoliranost svojom pozicijom. Riječ je o precizno izgrađenim i skoro pa neizmjenjivim unutarnjim odnosima i ophođenju prema vanjskom svijetu radi čuvanja privilegija kojima je društveno i povijesno kasta artikulirana kao svojim nedvosmislenim i neporecivim interesima. Najtvrdokornije primjere kastinskih odnosa imamo u Indiji.


U primjeru Bosne i Hercegovine medijsko nabacivanje termina politička klasa u prvi mah izgledalo je kao dovitljiva metafora i pošalica. Razvojem događaja pokrenutih socijalnim buntom u gradovima sa bošnjačkom većinom u Federaciji Bosne i Hercegovine i povremenom upotrebom riječi klasa uz riječ politička, sve češće smo to čuli kao politička kasta. Pomenuta sintagma zablistala kao precizno određenje koaliranja nacionalističkih, klerofašističkih i socijaldemokratskih oligarhija koje same sebi tepaju kao elitama i kitama. Isključiva namjera tog odnosa je da svakako podijele i za sebe zadrže sve vidove vlasti, a tako narode na čijoj su grbači učine robovima koji ne mogu doći svijesti o tome šta im se događa. 

  

U sva tri nacionalna konstitutivna korpusa entitetskih vlasti stvar je ista. U Federaciji Bosne i Hercegovine socijaldemokratski faktor je najljigaviji i najbezličniji primjer pohlepe za vlašću koji se dogodio ikad u povijesti socijaldemokratije, jer ima sve tri narodnosne komponente u svome sastavu, čak i one koje rado nazivaju ostalima. 


Socijaldemokratska politička opcija je upravo ono najprljavije što se ikad dogodilo u povijesti klasnih borbi, a  moglo se dogoditi samo u Bosni i Hercegovini, u vremenu tranzicije i pretvorbe vlasništva i neprincipijelnog koaliranja između različitih oblika političkog organiziranja u čemu je došlo i do ideološkog izjednačavanja. 


U Republici srpskoj su socijaldemokrati najmoćnija stranka i in continuo duže od deset godina na vlasti doveli svoj narod do agonije i očaja. Baš kao što u Federaciji Bosne i Hercegovine nacionalne stranke veslaju s razlogom izrugujući se socijaldemokratima kao tobožnjoj opoziciji. Socijaldemokrati u Republici srpskoj politikantski pljuju po strankama s nacionalnim predznakom kao oponentima jer se upravo nacionalistički bolje furaju od njih. U njihovom primjeru nacionalne stranke su naglašeno bliže razumu i socijalnom aspektu vladavine. Imaju više sluha za narodne mase. 

  

Dva entiteta su izjednačena u nakaznoj nacionalističkoj i socijaldemokratskoj opciji vladavine na najbeskrupulozniji i najbizarniji način do neofašizma. U beskrajnoj ljubavi prema vlasti sasvim su isti u entitetima i na nivou Bosne i Hercegovine. Više se ni formalno nemaju oko čega sporiti. Ne postoji prljavština koju ne bi učinili pojedinačno i skupno kako bi dobili fotelju i parče vlasti više na korištenje. 

  

U tom smislu prilike u Bosni i Hercegovini su sasvim primjeren izraz najgorih solucija bezobzirne borbe za vlast i odsustva bilo kakve odgovornosti vlastodržaca za svoju ulogu. Vlast uvijek ima onaj ko je brojniji i tako jači. Opozicaja je jeftina lakrdijaška maska i prevara za mase koja ih štiti u vršenju bezobzirnih zakulisnih radnji.  


Da nije demonstracija iliti građanskih prosvjeda iz opravdanih socijalnih razloga, mogli smo i sasvim nestati, a da nikad ne saznamo dubinu bijede u koju smo potonuli. Prava slika stanja opustošenog i zapuštenog naroda najbolje se vidi u okljaštrenoj i sada prestravljenoj pljačkaškoj političkoj kasti koja se oblikovala bezobzirnom vlašću tokom četvrt stoljeća u zemlji koja upravo izašla iz rata. Sada vlastodršci - predstavnici političke kaste - drhte pred prosvjednicima jer nemaju niti riječ opravdanja za sve ružno što su počinili dok su se kleli u socijaldemokratski program. 

  

Našavši se u novoj situaciji, sada ne umiju ni riječ reći i prozboriti o sebi i svojoj ulozi, a nekmoli o narodu kojemu je zasjela na grbaču. Ustvari riječ je nebroj nakaznih rješenja i anahronizmima svake vrste, a tako i kovitlacu arhetipa, atavizama i simulacruma kojima mu prijete previše. Sad su ugledali razlog za osobno prosvjetljenje i svoju korist, pa se kao građani i doživjeli bogomdanim za drugačiju mogućnost.


Sintagmu politička kasta ili klasa, što je svejedno, mada je riječ kasta s obzirom na izdvojenost i zatvorenost vlastodržaca tačnija, u praksi moramo razumijevati i shvatiti kao jedinstvenu nadgradnju i rezultantu inzistiranja na prethodnim etničkim, konfesionalnim i političkim podjelama u Bosni i Hercegovini. Ako imamo u vidu povijesni aspekt događaja vidjet ćemo i u kojoj mjeri stvarnost političke kaste generira i emanira kao socijalna i politička nužnost i napetost u razvoju bosanskohercegovačkih prilika i kao prijetnja na predstojećim izborima.

  

Podjele su ostvarene na tragu minuloga rata i neosviještenih, neznalačkih želja za političkim pluralizmom bez svijesti o tome da instaliraju aparthejd koji je u jednakoj mjeri protiv svih. Stvorena je i zlurado dočekana nakazna dejtonska konstrukcija koja je političkim oligarhijama dala priliku i pravo neograničene pljačke i referentno stalnog pogoršavanja međusobnih odnosa. Izgrađen je i stvoren kozmos nevjerojatnih etnofašističkih relacija koje koriste samo pljačkašima i vlastodršcima prema njihovoj želji i za njihove potrebe s licem neofašizma. 

  

U procesu koji je identičan pojmu galimatijas nestali su svi ljudski ideali izuzev osobne vjere u Boga kao moguću i eventualno dostižnu instancu pravde koja je u moći apsoluta. Mase su ostale same na svijetu bez igdje ikoga i skontale da sa njima nikad nije nikoga ni bilo, da su bili izloženi političkim lažima i zloupotrebama svih vrsta. Da je sve do čega su u najširem smislu držali zlorabljeno i upotrijebljeno protiv njih, a u korist novonastale političke kaste koja je oblikovala nesreću narodnih masa i tako sebe uzdigla na pijedestal svemoći. 


Tokom događaja koji su producirani prosvjedima pokazalo se kako je politička kasta daleko dogurala tako da više nema niti jednoga čovjeka koji bi mogao reći suvislu riječ o kasti i razložno se obratiti masama, progovoriti o njihovome odnosu i pozicijama. Kasta je definitivno postala sama sebi svrha. Građani prosvjeduju zbog toga što im je kasta uradila u minulih skoro četvrt stoljeća bezočno lažući i pljačkajući. Sada prosvjednici traže ostavke. Premijer Federacije Bosne i Hercegovine takve zahtjeve smatra nekorektnim jer je posao koji je kasta nakastila obaviti nedovršen. Sada bi bilo neodgovorno dati ostavku i otići neobavljena posla. Ljudi čekaju četvrt stoljeća, a oni koji nisu uradili ništa osim što su pljačkali za svoj groš, sada trebaju još vremena, valjda, kako bi dokusurili ovaj svijet i ostali sami u svome bogatstvu. Kasta više uopće ne zna ni na kojem je svijetu, ako već nije u džennetu/raju koji je za sebe stvarala. Izgubila je svaku mjeru.


Kasta, definitivno, ni o čemu nema pojma, ne zna jezik ni poziciju naroda. Što god da narod kaže, kasta besplodno laže i melje svoje, nikome osim njoj razumljive mantre i tričarije. Jednako kao što je četvrt stoljeća tantavice istrajno vježbala na svojim sjednicama i kongresima, sada iste bljezgarije govori u medijima. Iz njihovoga nesuvisloga obraćanja vidi se nepremostiva provalija između kaste i naroda. Nikada dvije klase nisu bile tako udaljene. Robovlasnici i robovi bili su puno bliži, ponekad i prijatelji. Ovdje više nema ničega između. Svaki pokušaj komuniciranja može se ostvariti samo kao incident. 


Nema govora, kasta je sve u svoju korist dobro naučila do mjere, pa ni sama više niti umije, niti želi izaći iz naučenih vještina i svoje uloge. Jednostrano nastojanje mase da komunicira sa kastom sasvim je besplodno. Gluhi telefoni i povezivanje gluhoćom kao oblikom međusobne segregacije. 


Svaki pojedinac iz bh političke kaste sasvim je jednak predsjedniku Ukrajine Viktoru Janukoviču. Igrajući za račun Rusa zasrao je koliko god je mogao. Pet mjeseci prosvjednici razvaljuju i spaljuju Kijev, a on ne popušta. Na kraju /prije neki dan/ napustio je Kijev i pobjegao. Pokušao izaći preko granice da bi se sakrio u Rusiji, ali su ga Ukrajinci spriječili. Onda se javio iz Harkova i odricao podnošenje ostavke, rekao da ne priznaje ni opoziciju niti rad ukrajinskog parlamenta. Veli, kad mi ne daju u Rusiju pod šinjel kod Vladimira Putina, ostat ću ovdje i biti to što hoću, a to je samo predsjednik - dovijeka, makar to niko ne želio. 

  

Bjesomučno, nema šta. Niko nije ni veći ni jači od njega. Kakav Vitalij, kakav Kličko. Nema junaka nad Janukoviča. To je taj neizmjenjivi i rigidni kastinski odnos koji gura svoje do svoje smrti ili smrti cijeloga svijeta. Svijetli lik i djelo nedjela zauvijek. Nikako da shvati kako je igra za Ruse postala ruski rulet u kojem je već cijev naslonio na svoju sljepočnicu. 


Nemogućnost brze izmjene ustavopravnog okvira sada je najviši garant za boljitak najgorih koji su i proizveli nepodnošljivost prilika, siromaštvo, bijedu, međusobnu nesnošljivost, nezaposlenost i beznađe. Isti razlog limitira prosvjednike u ostvarivanju i sasvim razboritih plenumskih ideja i prijedloga, kao i budalaštinja. Ustavnopravni okvir štiti i prosvjednike /kao legaliste/ i od njih samih, što je dobro. Prosvjednicima nema fajde, a vlastodršcima nema štete. Olakšice su prosvjednicima slaba korist, a pripadnicima političke kaste produžavaju vladavinu. 


Prosvjednici bi sada trebali o svome ruhu i kruhu i primjereno svojim lijepim željama mjesecima raditi prosvjedujući na ulici, forumski, komisijski ili plenarno, kako im volja, ali svakako i samo da bi davali upute kasti kako da dalje ostane na vlasti. Samo tako će vlastodršcima i reći šta žele /mada to nikako ne umiju/ i voditi računa da se vlastodršci prema dobro izgrađenim navikama ne zalijeću /mada to neizbježno moraju/. 

  

Vlastodršci će i dalje raditi za visoke plaće, a prosvjednici će po navici biti besplatna narodna sila i kobila za svakojaku upotrebu, kao komunalni radnici bez plaće. Ući će se u beskrajne reforme koje se mogu provoditi ne desetljeće, već stoljećima. 

  

Da se barem hoće ući, pa će se i svršit nekako.


Ožujka, anno Domini 2014. Atif Kujundžić.


----------------------------------------------------------


Preuzeto iz knjige - "Dnevnik građanskih prosvjeda ili pretapanje etnosa u građanski demos u gradovima Federacije BiH sa bošnjačkom većinom", Atifa Kujundžića koju možete besplatno preuzeti sa sljedeće adrese: http://www.digitalne-knjige.com/kujundzic9.php  


                                     


BOG I SVJETSKA KONAČNOST ili rasprava o De Docta Ignorantia u kritičkom svijetlu




Najveću večinu matematičkih ideja Nikole Kuzanskoga  možemo pronaći u njegovim radovima  De Docta Ignorantia, De Visione  Dei i On Conjectures. On je također pisao i o kvadraturi kruga u svojim matematičkim spisima. Astronomski pogledi kardinalnih metafizičkih pitanja  i inače su raspšena duž cjeline  njegovih radova. 


Evidentna je tu jedna nezavisnost od tradicionalnih doktrina koja je bazirana na simbolizmu brojeva i simbolizmu geometrije gdje je riječ radije o  apstraktnim metafizičkim špekulacijama radije nego o konkretnim astronomskim opservacijama. Zemlja je zvijezda kao i ostale zvijezde, ona nije centar našega kozmosa, ona ne miruje niti su njeni polovi  fiksni. Nebeska tijela nisu striktno sferična  kao što ni njihove orbite nisu sasvim kružne. 


Razliku između teorije i konkretnih opservacija  objašnjavao je  Kuzanski  relativnim kretanjem. Nema dakle nikakove sumnje u to da je i veliki Nikola Kopernik također stajao pod uticajem ideja Kuzanskoga  koji je bio ohrabren njegovim zapažanjima tako da je publicirao i svoje vlastito djelo temeljeno na postavkama Kuzanskoga. Također je kao i Nicole Oresme naučavao vjerojatnost pluraliteta svijetova što je posebno cijenio  tragični renesansni filozof Giordano Bruno.


U svom radu De  Docta Ignorantia  Kuzanski raspravlja  o beskonačnom pravcu. U beskonačnom pravcu svi pravci  su beskonačni pravci. Isto tako u  Absolute Maximum sve stvari su Absolute Maximum. Ako pri ovome umovanju nailazimo na kontradikcije  onda treba zapaziti da Bog sveobuhvatno obuhvaća sve stvari pa prema  tome i kontradikcije. 


Ova doktrina zapravo je povezana sa stajalištem  da je u Bogu sadržano jedinstvo suprotnosti. Kao što je beskonačni pravac mjera svih pravaca  tako je i Absolute Maximum  Mjera svih stvari. Savršenstvo  svih stvari derivira se iz Boga  i njegove  egzistencije  koji ih je stvorio  kako bi egzistirale  na najbolji  mogući način. Ali jedna  je stvar savršenija od druge u smislu njenoga učešča u Uzvišenome Savršenstvu.


Kao što je Absolute Maximum beskonačan  tako je i Maximum Concractum konačan. Prvi dio De Docta Ignorantia raspravlja dakle o Maximum Absolutum dok je drugi  dio ove rasprave rasprava o Maximum Concractum. Tako na primjer kada razmatramo i razmišljamo o kvantitativnim dijelovima našega kozmosa  kao na primjer o Mjesecu tada ono može biti veće ili manje  od drugoga dijela kao što je to na primjer  Zemlja. Međutim mi ne dodajemo svim kvantitativnim dijelovima  tako da oni postanu beskonačni. Slično tome  jedan poredak savršenstva  kao na primjer ljudska bića  mogu biti veća ili manja  od drugoga poretka savršenstva  kao što su to opeta anđeli  ali mi ne povećavamo stupanj poretka perfekcije  za koju kažemo da ne može biti veća od Boga. 


Slično tome  kvantitativni i nekvantitativni dijelovi  našega kozmosa su konačni i usporedivi  ali oni ne mogu biti povečani  do Maximuma. Odatle je kozmos također konačan. Ako je naš kozmos konačan  onda prema Kuzanskome  treba biti svijestan da 1. kozmos sam po sebi  nema sile koja mu omogućuje da  ga poveća 2.da je Bog veći nego naš kozmos i nije mjesto prebivanja Boga.

Odatle jedan paralelizam između svijeta i Boga : isto tako kao što i sudimo o Bogu  kao beskonačnom tako mi sudimo o našem svijetu kao o konačnom i kao što ne možemo shvatiti  Božju beskonačnost isto tako ne možemo shvatiti svjetsku konačnost.


Kozmos nije dakle samo infinitum ili maximum  on je takoder concractum. A kako Kuzanski definira taj concractum  najbolje vidimo iz ovih njegovih stajališta. On piše: '' Concractum  znači restrikciju nečega tako da može biti i ovo i ono.''


Dakle Bog je Absolutni Maximum gdje kontradikcije koincidiraju kao na primjer mišljenje  da ne može postojati ništa veće  od Boga a odatle  je  kozmos  reducirani maximum na način  da taj maximum predstavlja  pluralitet različitih svijetova  u jedinstvu Jednoga. Dakle univerzum egzistira na jedan restriktivan način i Kuzanski svagda naglašava  da je  Bog apsolutan  dok ostalo egzistira na taj restriktivan način.


Povrh svega to se odnosi na pitanje Kuzanskoga o tome da stvaranje nije Bog. Stvaranje je refleksija Boga, u neku ruku ono je  image Beskonačne  Forme. Ali refleksija Boga nije sam Bog , stupanj perfekcije  stvari ne dolazi  od Boga, njihovo nesavršenstvo  i njihovi limiti ne dolaze niti od Boga niti od pozitivnoga uzroka nego kroz ''kontigenciju''. Kod Augustina ovaj se pojam pojavljuje   u smislu deficijentnoga uzroka . Zato Kuzanski piše: '' Preostaje jedino da kažemo da pluralitet stvari narasta iz fakta da je Bog prezentan u ničemu''.


Djeluje malo začudno ovaj negativizam, ovaj nihilizam  Kuzanskoga  s obzirom  na njegovo ranije stajalište da Bog obuhvaća sve stvari i da su sve stvari u Bogu i da on obuhvaća sve stvari i da je on u svim stvarima, dakle malo začuđuje ovaj negativizam  budući je prethodno bilo uspostvljeno jedinstvo Svijeta i Boga u jednoj  zapravo panteističkoj koncepciji.


Zlatan Gavrilović Kovač   

DOKLE ĆEMO PODNOSITI DIVLJAKLUK MILORADA DODIKA?




Konačno je ljudski kuražno i razgovjetno, Predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine Živko Budimir postavio pitanje odgovornosti Predsjednika Republike Srpske – entiteta u Bosni i Hercegovini – Milorada Dodika, za destruktivno i bezobzirno, neodogovorno i bezobrazno djelovanje prema Bosni i Hercegovini, ali i pitanje njegove odgovornosti za neprovođenje Aneksa 7. – Dejtonskog mirovnog sporazuma o povratku proganika na svoje – mada je Dejtonski sporazum dokumenat međunarodnoga značaja u koji se Milorad Dodik najčešće kune kao u osobnu svetinju i kućnu slavu.


Međutim, kad bi se Hrvati i Muslimani vratili na svoje, što Dodik sistematično onemogućava, ne bi mogao pričati takvu priču o Republici Srpskoj jer bi se pojavio veliki broj Hrvata i Muslimana koji takvu priču ne bi htjeli slušati. Njegova priča je zgodna i može odjekivati samo u etnički čistom prostoru entiteta Republika Srpska i samo u srpskim ušima. Ovoliki bezobrazluk i segregaciju naočigled cijeloga svijeta, pouzdano, do sada niko nije vidio. Kune se u dokument Dejtonskog sporazuma koji ne provodi, a pred ljudima koje je izbacio iz njihove svojine! 


Ustvari, prije neki dan sam pisao, kako je njima Republika Srpska potrebna kao državnopravni okvir i aparat za zaštitu od odgovornosti za počinjena zlodjela u minulom ratu i sva se ljubav prema Republici Srpskoj svodi na činjenicu da Srbi imaju svoj grunt – što je normalno, i Republiku Srpsku kao /entitetski/, pa sada hoće da to bude i državno-pravni aparat za zaštitu od odgovornosti za počinjena zlodjela u minulom ratu, što je i bezobrazno i nemoralno pred licem cijeloga svijeta, a u suštini manifestacija čistoga straha za ososbni dio odgovornosti u minulom ratu. 


Pred agresivnim velikosrpstvom, veliki korak natrag učinili su Hrvati omađijani Dodikovom podrškom da će dobiti treći entitet. Kako je na to nasjeo Dragan Čović – ostat će nejasno. Ovaj uvjet podmetnut od Dodika krajnje je drzak. Uzima Hrvatima Posavinu i ogroman prostor u Krajini, a Hrvati već sve dugove i odgovornosti platili pred Sudom u Hagu i ne mogu imati nikakav interes za treći entitet kad je ovako cijela Bosna i Hercegovina njihov životni prostor. Muslimani naročito, ne mogu imati nikakav interes za podjelu kad su podnijeli tolike žrtve. U suštini, takav interes ne mogu imati ni Srbi, jer su brojniji od Hrvata, a njihova veza sa Srbijom je direktna i ni od koga ometana. Ali mogu imati tako budalastog političara kao što je Milorad Dodik koji bi ih mogao uvući u još jedan rat.


Dakle, priča o Republici Srpskoj je dio velikosrpskog fašističkog projekta koji želi Srbe izolirati od cijeloga svijeta kao da su zvijeri kako bi ih Milorad Dodik mogao jahati i mamuzati do mile volje bez ikakve odgovornosti.


Interesantno je koliko dugo i šta sve radi Milorad Dodik protiv normalnog funkcioniranja Bosne i Hercegovine, a protiv njega niko ništa ne preduzima. To je neshvatljivo. Nasrće na državu u kojoj živi i u kojoj je predsjednik entiteta. Nipodaštava njezine vrijednosti i svoje obaveze. 


Na drugoj strani, predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine Živko Budimir biva za čas posla već nekoliko puta hapšen i pritvaran, a potom pušten u odsustvu dokaza za suđenje. Nigdje nikoga da Miloradu Dodiku makar ljudski prigovori koliko je to što čini ružno i opasno. 

Možda Bosne i Hercegovine već i nema, a mi ne znamo?


Predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine Živko Budimir konačno i javno poziva Bosnu i Hercegovinu na otpor Miloradu Dodiku. /TUZLALIVE, 05. 09. 2014./


Predsjedniče Budimir ja sam Za.


Milorade bekrijo, sve si šanse propio. Propio si sve do banke.


TO TI VIŠE NISU NIKAKVI NOVCI.


05. 09. 2014.       


Napisao: Atif Kujundžić

NIKOLA KUZANSKI ILI O BESKONAČNOSTI SVIJETA





Kod Nikole Kuzanskoga Božja beskonačnost mogla se izraziti matematičkom simbolikom. Ta ideja koja se specifično oblikovala kod Keplera bila bi neprimjećena da nije riječ o začecima posve nove ideje o beskonačnom svebitku povezanom sa jednom racionalnom znanošću koja ga sistematski osvaja. Od tada je cjelokupni naš svijet jedan univerzalni oblik svijeta kome odgovara geometrija. Kao univerzalna konfiguracija svih tijela  on ima totalnu formu koja obuhvaća sve  forme  a ona se može idealizirati i savladati konstrukcijom.


Biti će dakle potrebito ukazati na neke značajke ove filozofije bez da ulazimo u detaljna obrazlaganja kako bismo zadovoljili početnim intencijama da dadnemo jednu sliku razvoja ideje znanosti u renesansi do modernih  solucija Nikola Kuzanski koji je živio u ranom 15 stoljeću od 1401 do 1464 studirao je na Sveučilištima u Heidelbergu, Padovi i Cologneu. U Padovi na primjer on je studirao matematiku i prirodnu filozofiju  gdje je bio svjedokom stvaranja nove hipoteze o karakteru našega Kozmosa i kretanja nebeske sfere. Ali je bio pod uticajima  Echarta i njegova spekulativnoga misticizma , tradicije Pseuso Dionizija i Boethiusove  matematike  zajedno sa novom kozmološkom idejom  koja je ujedinjavala filozofiju sa teologijom iskupljenja. 


Međutim ovo jedinstvo nalazimo  kod Kuzanskoga  u čitavom njegovom opsežnom djelu  koje ima u vidu  maximum absolutum  ili Boga , maximum contractum ili kozmos  i maximum simul constractum et absolutum ili Isusa  Krista. Bog je jedinstvo ovoga trojstva  kao što je  kozmos  trojstvo vjerojatnosti, aktualnosti i jedinstvo samo po sebi što je kretanje . Iako je istina da je beskonačno kao beskonačno nama nepoznato mi ipak govorimo o Bogu   kao jedinstvu i trojstvu , da je Bog  bitak i da je  svijet Boga Riječ duše, da je Bog centar i opseg cjelokupnoga  kozmosa, da je on prezentan u svakoj stvari, da je svaka stvar prezentna u drugim stvarima ali da je u fundamentu ljudska spoznaja limitirana i da mi zapravo govorimo o onome što ne poznajemo dovoljno dobro.


Kuzanski govori o Bogu kao o Apsolutnom Maximumu. Maximum je ovdje mišljeno kao ''ono što od njega ne može biti ništa veće''. Međutim Maximum je također i ono što je ''sve što može biti''. Budući je maximum apsolutum aktualno  sve ono što može biti  ono je sa one strane  svih atributa i diferenciranih karakteristika. U tom smilsu ovaj Maximum ne može za nas biti  razumljiv nego u sebi ovaj predmet nalazi mnoštvo  kontradiktornih predikata. Ali je istina da je Apsolutni Maximum beskonačan. Maximum ne može  ''pasti'' u egzistenciju i nema ništa što  treba egzistirati ako ovaj Maximum ne egzistira. Odatle je ovaj maximum Apsolutna Nužnost. Maximum na primjer ne može biti broj  niti može biti izražen brojevnim odnosima zato što brojevi  koji podrazumijevaju odnose veličina  ne mogu biti niti  maximalni  niti minimalni  što je sa one strane  sve kompartaivne relacije . Zato 


Kuzanski poseže za konačnim i beskonačnim  figurama  matematike odnosno geometrije  koje sve izražavaju na jedan simbolički način, maximum svih stvari, maximum crte svih crta ili maximum pravca  svih pravaca koji nije ništa drugo nego beskonačni pravac, a beskonačni pravac je ravna crta,- maximalni trokut, maximalni krug i maximalna sfera- sve su to u osnovi  sa svim karakteristikama  zapravo ravne crte ili ravni  pravci. Dakle ako uopće postoji  ravni pravac, beskonačni pravac  on bi aktualno bio konačan. Jedan beskonačni pravac  ne može biti duži ili kraći nego  drugi nego mogu biti samo isti beskonačni pravci. Odatle proizilazi  da ne može biti više od jednoga  beskonačnoga pravca. U beskonačnom  pravcu svaki dio  je cjelina  i također je beskonačan. 


Odatle Kuzanski razmišlja  da je beskonačni pravac  nedjeljiv a odatle proizilazi da je beskonačni pravac esencija  konačnoga pravca s obzirom na mogućnost beskonačne njegove djeljivosti. Odatle se i  Bogu može  govoriti  kao o beskonačnom pravcu. Kao što je maximalni pravac  esencija  svih pravaca  tako je i Apsolutni Maximum  esencija svih esencija. Kao što je maximalna linija svake linije  maximalna linija  tako je i Apsolutni Maximum svega također Apsolutni Maximum. I kao što je maximalni pravac mjera svih pravaca  tako je i Apsolutni Maximum mjera svih stvari.


Kuzanski zove Bogom  esenciju svih esencija, formu svih formi, formu bića,  bitak  bića ali i esenciju svih stvari i bitak stvari pa onda proizilazi  da Kuzanski kao i Echart u svojoj metafizici  odbacuje mogućnost individualne  egzistencije stvari bez njihova vlastitoga genusa. Dakle ono što Kuzanski naučava  jest doktrina  da konačne stvari imaju apsolutno nezavisan  bitak dakle nešto što bi bilo rezervirano samo za  Boga. Ali stvari trebaju biti derivirane  na način da ne trebaju  biti stvari Bitka.  

Kao što  Bog koji je uzrok  svih stvari ne  odbacuje egzistenciju  drugoga uzroka  tako za njega , da bi bio esencija  svih stvari, ne treba  odbaciti  egzistenciju druge esencije . Tako je stvaranje Božjih bića što je vječnost također subjekt vremena što nije poteklo od Boga  koji je vječan. Odatle svjetska stvorenja  jesu oboje i vječno i temporalno. Stvaranje je Božji  Bitak  i kao takvo je vječno jedino ukoliko egzistira u Bogu. Ali ako ono egzistira u Bogu ono je sam Bog i nije nešto konačno i diferencirano 


Zlatan Gavrilović Kovač

LEKCIJA GRAĐANSKOG NEPOSLUHA ili SREBRENIK JE NAŠ



 

Iza slogana SREBRENIK JE NAŠ krenuli su, pouzdano, prvi građanski prosvjedi u povijesti grada Srebrenik. O Srebreniku  se zna od veljače 1333. godine, tj. iz vremena kada je Srebrenik bio stolni grad moćnog bana Stjepana Kotromanića Drugog, dakle iz vremena kada je geografski gledano Bosna u svojoj dugoj historiji bila najveća.

 

U toku organiziranih prosvjeda Srebrenik je na veličanstven način obilježio svoju 681. godinu pisanoga traga o svome postojanju, tj. od pisanja Povelje bana Stjepana Kotromanića Drugog. Taman toliko vremena je prošlo od prvoga pisanog  traga o Srebreniku do prvih prosvjeda građana Srebrenika. Bez sumnje, Srebranik je postojao i ranije.

 

Poveljom koju pominjemo, ban Stjepan Kotromanić Drugi ustupio je, tj. darovao Dubrovniku bez naknade Rt, Rat, Ston, Pelješac, brojne manje otoke i Prevlaku koja se nalazi na ulazu u Bokokotorski zaljev. Bosna je to imala, mogla dati i dala. Prisjetit ćemo se kako je bosansko pamćenje o sebi, svojoj pismenosti i povijesti često vezano uz Dubrovnik. Dubrovnik je bio miroljubiv Grad Republika pametnih ljudi i sa okruženjem je komunicirao zvanično o brojnim pitanjima međusobnih odnosa. Dokaze o toj komunikaciji čuvao je radi sebe. Povelja Kulina Bana na kojoj Bosna temelji pamćenje o svome milenijskom postojanju, svojoj pismenosti i državničkoj toleranciji samo je jedan od mnogih dokumenata, a također, tiče se trgovine sa Dubrovnikom.

 

I danas, kad god nečega ne možemo da se prisjetimo, kad god nešto ne znamo o sebi, pogledajmo u Arhiv grada Dubrovnik koji je bio dobar i važan susjed, pa je pouzdan i dragocjen  svjedok o zajedničkoj opstpjnosti.

  

Povod ovome tekstu jesu prosvjedi koji su organizirani u Srebreniku 25. veljače, 2014. godine. Građanski prosvjedi s klicom socijalnog bunta, zbog loše organizirane države, pohlepne i korumpirane vlasti, nezaposlenosti i socijalne bijede protutnjali su u minulih dvadesetak dana Federacijom Bosne i Hercegovine i nerijetko ostavili ružne dojmove, ali su potvrdili svoju opravdanost i iznudili ostavke, pokazali volju građana i pokrenuli procese za izmjenu stanja.

 

Postepeno, prvih dana burni, prosvjedi su sve češće bili mirni i dostojanstveni. Izlazeći na ulice radi prosvjeda, građani su demonstrirali istrajnost svoga stava spram bešćutne vlasti, a kako su sve više željeli biti efikasni, prelazili su na rad u plenumima, forumima, sesijama, radnim grupama. Zakonodavnoj vlasti upućuju sve više prijedloga i sugestija i sve intenzivnije prate kako vlast reagira.

 

Organizirajući prosvjede Grad Srebrenik pokazao je svima građansko lice, dostojanstvo građanskoga neposluha i otpora samovolji bezobzirne vlasti. Pokazalo se da između okupljanja građana kao početne tačke ispoljavanja njihovoga raspoloženja do neke krajnje u kojoj demonstranti mogu gubiti razum i biti zloupotrijebljeni, postoji čitav registar različitih tonova ispoljavanja njihove volje. Pokazalo se i da se ta volja nikad ne smije zanemarivati, ma koliko vlast bila bezobrazna.

 

Građani Srebrenika su pod jedan stali iza slogana SREBRENIK JE NAŠ. Time su rekli osnovnu stvar sada i zauvijek. To je grad građana Srebrenika i nema pravo nikakva vlast koju građani biraju smatrati da je s vlašću na sasvim određeni mandat, dobila i Grad na neograničeno raspolaganje i ličnu upotrebu. Dobila je samo ovlaštenje da vršeći vlast odgovorno postupa radi zajedničke dobrobiti. To je ono što nikad neće biti drugačije. Svoju vlast uvijek će birati Građani svojih Gradova i Države. Kakva god da je vlast to će uvijek biti isto. Uvijek će se znati ko je ko.

 

Nažalost, naši narodi nemaju tradiciju i iskustvo građana koje neko sluša i osluškuje njihovu riječ, njihovo mišljenje. To je u svakom slučaju nasljedstvo višedecenijskog prisustva totalitarnog modela vlasti koji je harao i zatirao svaki građanski refleks, volju i potrebu za ostvarivanjem utjecaja na procedure vršenja vlasti. Ali to je ono što se evo očigledno mijenja u korist građanskog, civilnog društva i to na lijep i primjeren način, bez padanja u jarost, zlu volju i pravljenje štete.

 

Tuzla, Sarajevo, Zenica, Mostar i drugi gradovi su u proteklih dvadesetak dana vidjeli kako prosvjedujući građanski neposluh može imati ružne posljedice, jer postaje eskalacija nagomilanoga građanskog nezadovoljstva. Povrijeđeni prosvjednici i policajci, spaljene zgrade, velika materijalna šteta, ružne slike i osjećanja, usprkos žaljenju vlastodršci su bacali ostavke nastojeći biti što dalje od događaja. Jedan Gračanlija kaže: Pucaju ostavke ko žito po stoju!

 

Očito, koristeći iskustva prosvjedovanja iz cijeloga svijeta, jer takvim iskustvima raspolaže nevladin sektor - centri civilnih inicijativa - Srbrenik je pokazao kako to treba raditi i biti odlučan i efikasan u ispoljavanju neposluha i svoje volje. Okupljeni prosvjednici /njih nekoliko stotina/ uz povremene povike lopovi, lopovi, došli su pred općinsku kuću i sada konkretno, vrlo glasno i razgovijetno vikali: Fahro, napolje! Fahro, napolje!

 

Održali su kratak i jasan govor koji sugerira da u Srebreniku postoji i funkcionira građansko društvo koje neće dopustiti da se vlast vrši mimo njegove volje, a koje zahtijeva, da vlast bude vrijedna i korektna u mandatu koji joj je povjeren. Građani poručuju vlastima da prate šta i kako rade. Poručuju da će pratiti i po potrebi opet doći. 

 

U povijesti bosanskohercegovačkih prostora pokazalo se po prvi put, kako vršenje vlasti ne mora biti teferič i pljačka od beskrupuloznih izabranika kojima se vjerovalo  uoči izbora i na riječ. Pokazalo se kako vršenje vlasti može biti i veoma neprijatno po vlastodršce koji se zaborave pa posegnu za ovlaštenjima samo radi svoje fajde i koristi njima dragih i bliskih. Pokazalo se kako su Srebreničani mudro procijenili prilke u okruženju i trenutak da se usprave sasvim - građanski osviješteni i pokažu ko je gazda u Srebreniku: građani, dakako!.

 

Nadajmo se kako je to trenutak u kojem se ta stvar i činjenica događa Bosni i Hercegovini u cijelosti, makar prvi put, ipak jedanputa zauvijek. Nadajmo se kako će dostignuta građanska zrelost i samosvijest odsada trajati na opću korist. To je ono što nam je oduvijek nedostajalo i što se vrlo teško shvata, dostiže, postiže i pametno prakticira u životu. Nešto što se kod nas nije događalo, a sada postaje praksa, makar su i izbori na vidiku.

 

Na ovome mjestu neophodno je istaknuti kako je važno da građani budu sasvim slobodni, pa da krećući od neformalne grupe ispolje svoju nepopustljivu građansku volju prema vršiteljima vlasti, da iznesu svoje mišljenje, svoje zahtjeve, svoj sud i procjenu. Jasno je i to kako je neodgovrno vršenje vlasti oslobodilo građane. Sada je i sasvim jasno zašto se totalitarni modeli vlasti toliko boje neformalnih grupa koje rado proglašavaju  unutarnjim neprijateljem. Nasreću, ta vremena su prošla.

 

Totalitarni modeli vlasti se plaše građanskoga neposluha, građanske zrelosti naroda, a svojom krutošću i drskošću, omalovažavajuim donosom prema građanima ruše sami sebe i svoje povlastice. Zaustavljajući sazrijevanje naroda u građane, zaustavljaju svijest građana na određenom stupnju razvoja, a volju građana gaze kako im se sviđa i kako im odgovara radi ostvarivanja svoje bijedne koristi. Srećom, bilo je još gradova u Bosni i Hercegovini u kojima se mirno prosvjedovalo, ali prosvjedi u Srebreniku su za primjer svima.

 

SREBRENIK NAM JE DAO ODLIČNU LEKCIJU GRAĐANSKOG NEPOSLUHA.

 

Radujemo se i čestitamo građanima općine Srebrenik jer su pokazali kako su osvojili upravo ono što je vrlo teško postići makar je uvijek tu nadomak

SVOJU SLOBODU.


26. veljače, anno Domini 2014. Atif Kujundžić.


----------------------------------------------------------


Preuzeto iz knjige - "Dnevnik građanskih prosvjeda ili pretapanje etnosa u građanski demos u gradovima Federacije BiH sa bošnjačkom većinom", Atifa Kujundžića koju možete besplatno preuzeti sa sljedeće adrese: http://www.digitalne-knjige.com/kujundzic9.php  


 

Eto kako se prodaju knjige: Kupi moju knjigu ili padaš: Profesor podijelio i uplatnice




Da bi položili ispit kod profesora Radovana Grandića na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, studenti moraju da donesu uplatnicu kojom dokazuju da su kupili njegove knjige.


SRAMOTA - On ne samo da studentima dijeli uplatnice u kabinetu, već tajno organizira polaganje ispita i akademcima uzima brojeve mobilnih telefona.


- Ispit se ne prijavljuje regularno, već postoji osoba koju profesor zaduži da pravi spiskove studenata za polaganje. Na pismenom dijelu ispita studenti su dužni da profesoru ostave broj mobilnog, jer je oijcenu moguće saznati isključivo preko SMS-a. Kad položimo pismeni dio, profesor nas pozove u kabinet i tamo nam da uplatnicu sa sumom koju treba da platimo - priča jedna od studentkinja.


Na uplatnici je već napisan broj računa na koji se novac uplaćuje, a namena je - kupovina knjiga.


- Profesor, navodno na osnovu bodova koje smo prethodno kod njega skupili, odredi knjige koje treba da kupimo za usmeni dioo ispita. To su često udžbenici koje nemaju nikakve veze sa njegovim predmetom. On predaje teoriju obrazovanja, a meni je, recimo, dao knjigu o prevenciji narkomanije - kaže ovaj student.


Kad dođu sa uplatnicom, profesor ih, pričaju studenti, i ne sluša što odgovaraju. Profesor Grandić ne poriče da daje uplatnice studentima i da im traži broj mobilnog telefona. Ipak, kako kaže, nikada ih ne primorava da bilo što od toga prihvate.


- Nikada im nisam rekao da moraju da uzmu uplatnicu i da moraju da plate kako bi izašli na ispit. Telefone im uzimam da bi odmah znali koju su ocijenu dobili - odgovara profesor Grandić.

 

Inspekcija primila prijavu protiv Grandića


DOPIS - U Republičkoj prosvjetnoj inspekciji kažu da se problemom neetičkog ponašanja profesora bave etički komiteti fakulteta. Ipak, pokrajinska prosvjetna inspekcija potvrdila je da je primila prijavu u vezi sa profesorom Grandićem i da će ispitati slučaj.


Preuzeto s adrese: http://www.24sata.rs/

GRAĐANIMA BOSNE I HERCEGOVINE ČESTITAMO 

DAN NEZAVISNOSTI  /01. ožujka 2014./




Prije /22/ dvadestdvije godine na Referendumu koji je inicirala Europska zajednica, 64,2% građana izjasnilo se o statusu Bosne i Hercegovine ZA NEZAVISNU REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU.


Referendum je brižljivo nadziran, a referendumsku odluku prihvatio je Svijet. Zastava sa ljiljanima zavijorila se na Ist Riveru ispred sjedišta Ujedinjenih Naroda.  

 

Građani su naivno odahnuli u velikosrpskom propagandom već naelektriziranoj atmosferi. Uslijedilo je sve što još dobro pamtimo i znamo, a zovemo rat. Osjećajući se i pripadajući većini koja je za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, ljudi su se nakon Referenduma za nju i borili u ratu, jednako kao što su glasali na Referendumu.


To je povijesni trenutak izražavanja građanske volje i odlučnosti većine građana Bosne i Hercegovine o svojoj domovini. Usprkos svemu što je bilo protiv njih, to im je dalo i moralnu snagu da se kao većina naroda u Bosni i Hercegovini suprotstave agresiji iz susjednih zemalja Hrvatske i Srbije, kadrovski i velikosrpski instrumentaliziranoj i moćnoj Jugoslavenskoj armiji. Slika je bila nevjerojatna, ali jasna. Spram te slike svako se mogao orijentirati i postaviti kako nalazi za shodno. 

 

Čak je i bandoglavi Slobodan Milošević mogao znati kako ne može poraziti više od dvije trećine građana Bosne i Hercegovine koji su na Referendumu rekli za nezavisnost svoje Domovine. Ali, Milošević je uzase imao dva psihijatra i gomilu krvoločnih ugursuza koji su željeli i činili samo zlo. 


Dogodilo se što se dogodilo. Bosanskohercegovački Srbi su nakaradnim Dejtonskim sporazumom u Bosni i Hercegovini dobili entitet kojemu rado tepaju kao svojoj državi priskrbljujući joj sve moguće šumske atribute. Mada, znamo kako su i partizani nakon pet godina u Drugome svjetskome ratu izašli iz šuma i gora. Ma kako tepali svome entitetu sa njim ne mogu nikuda iz Bosne i Hercegovine. I referendumom koji malo-malo, pa prizivaju, postao je šuplje govno u koje sviraju. Naročito predsjednik Republike srpske koji se u referndum za otcjepljenje kune. Kao da je Republika srpska fascikla koju će uzeti pod pazuho ili ubaciti na zadnje sjedište svoga avta i otići kud mu prahne. Opsesija o referendumu njegova je osobna stvar. 


Interesantno jest, on koji se u referendum kao najviši oblik tajnoga odlučivanja građana kune i kojim kao Bosni i Hercegovini prijeti /?/, ne poštuje i omalovažava referendumske rezultate dobijene voljom građana onako kako se dogodilo 1992. godine i na šta je obavezan prema svim civilizacijskim normama, te kao građanin  Bosne i Hercegovine, makar je bio i protiv i u manjini. Mora znati da je među 64,2% glasova za bilo i puno srpskih glasova. To, kao jedno. 

  

Kao drugo, nisu mu nikako ni svi Srbi u entitetu za to otcjepljenje o kojem stalno tambura. Ako ih i izmanipulira i preglasa propagandom i konstrukcijama šta će s referendumskom odlukom kad je Republika srpska u Bosni i Hercegovini? To što radi, ponajvećma radi sam protiv sebe i srpskoga naroda. Ako bi ih nakon moljakanja i ulagivanja Srbija i prihvatila, što je nemoguće u ovome trenutku i najmanje u narednih deset godina pregovora o uključivanju u Europsku zajednicu, Srbija bi tako negirala same pregovore, a u svojoj borbi protiv korupcije, prvo bi Dodika morali uhapsiti, a potom i puno drugih njegovih igrača sa kojima godinama sistematski razvaljuje entitet. 


U drugom dnevniku tv-bn, 27. veljače 2014. godine,  predsjednik se usprotivi prosvjedima boračke organizacije Republike srpske /od kojih strahuje mada ih naziva bivšim/, a na koje inače i ne obraća pažnju, iznoseći kao glavni argument to što su prosvjedi organizirani za 28. veljače 2014. godine, a to je, jelte, dan koji građani Federacije Bosne i Hercegovine obilježavaju kao dan održavanja Referenduma na kojem su odlučili o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. 


Ustvari, očajno paranoičan predsednik Republike srpske insinuira čak i borcima Vojske Republike Srpske da svojim opravdanim prosvjedima ustvari obilježavaju referendumski dan o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Tako bezočno difamira i borce i njihove prosvjede, a potiče i snaži besmisao međunacionalne netrpeljivosti i nepovjerenja koje je već rezultiralo troipogodišnjim ratom i žrtvama. Teško je razlučiti šta je gore u predsednikovom nastupu, jer kako god gledano to što čini nikako ne valja. Čak ni to što borce Republike srpske naziva bivši borci. Čak i ako su oni bivši, on nije ni bivši ni sadašnji.

  

Upitan o predsjednikovoj izjavi, organizator prosvjeda kratko reče: to predsjedniku nije ni državnički, ni mudro. Jeste mu nešto drugo što nećemo reći.

 

Čovjek ima poganu narav i skraćenu pamet, ili obrnuto, jer svejedno jest.   


Sljedstveno referendumskoj odluci donijetoj 29. veljače 1992. godine većinom glasova građana Bosne i Hercegovine  


GRAĐANIMA BOSNE I HERCEGOVINE

ČESTITAMO DAN 

NEZAVISNOSTI 

                                                       * * *


/u oba entiteta i koje god etničke i konfesijske pripadnosti jesu/


                                                        * * * 


27. veljače, anno Domini 2014. Atif Kujundžić.


----------------------------------------------------------


Preuzeto iz knjige - "Dnevnik građanskih prosvjeda ili pretapanje etnosa u građanski demos u gradovima Federacije BiH sa bošnjačkom većinom", Atifa Kujundžića koju možete besplatno preuzeti sa sljedeće adrese: http://www.digitalne-knjige.com/kujundzic9.php  


  




Tomislav Ladan I knjige u doba rata ili priča o tome kako su me mjerili po debeloj I tankoj krvi




Tomislav Ladan stigaše u Zagreb iz Bosne na nagovor Krleže jer je Krleža smatrao da mi  nemamo boljih klasičnih  filologa. Bio je poznat po svojim literarnim radovima ali više kao prevodilac sa latinskoga I starogrčkoga jezika. Preveo je tako čitavog Aristotela na hrvatski jezik pa su mnogi smatrali da on zapravo I nije ništa drugo napravio nego položio svoju varijantu hrvatskoga jezika kroz prijevod u “temelje” a to će reći u Aristotela I na taj način učini da njegov hrvatski jezik postane paradigma za učene Hrvate. 


Pored ambicije koju je dijelio sa Brankom Despotom da sačini takoreći jednu fundamentalnu reformu filozofije kod  nas  koja se trebala osloboditi banalnosti novinarskoga jezika koji se prakticirao na sve strane  zahvaljujući ponajprije dominatnome marksizmu ali I provincijalnome duhu naših filozofa. 


Tako je ta reforma otpočela preciziranjima  filozofske terminologije  koja se oslanjala na  njemačke I latinske zasade mada je  danas svima jasno da u toj reformiranoj našoj filozofiji nitko obrazovan nije dopustio da se bulazni o  filozofiji na latinskom I njemačkom.  Nakon godina suradnje sa Krležom oni se raziđu na način da je Ladan prigovorio Krleži: “ma pusti ga, on nema ni srednju školu” a Krleža mu na to opsuje “tetku”. Tako se njih dvoje raziđu a bilo bi za Bosnu I za Hrvate I Bosance  bolje da se nikada nisu niti sastali.


Tomislav Ladan bijase tobože veliki hrvatski pisac ali je svoje ime imao kako već najavih zahvaljujući prije svega svojim prijevodima sa latinskog I grčkog. Bijaše dakle klasičnim filologom porijeklom negdje iz katolicke Bosne čini mi se. Bijaše omanjim lijepo građenim I pristalim sredovječnim čovjekom kratke prosijede kose I visoka čela. Svi govorahu kako je riječ o našem velikom talentu koji bi mogao imati značajnu karijeru kada bi konstelacije bile nešto bolje. I doista te političke konstelacije postadoše bolje, štoviše izvrsne u doba domovinskog rata Hrvata  te tako Ladan nakon akademske karijere preko noći postade hrvatskim jezikoslovnim savjetnikom koji je svoje priloge iz povijesti hrvatskog jezika objavljivao na Hrvatskoj televiziji u posebnom serijalu gospođe Fattorini. 


Ta je Fattorini  bila jako mala ne veća od metra I po ali bijaše neobično lijepa žena, spiker te televizije koja je diplomirala fonologiju na filozofskom fakultetu u Zagrebu, zgodna, lijepa hrvatska akcenta , mlada I puna pudera I talka. I nitko se ne mogaše oteti dojmu da ovo dvoje iskazivahu lijepe simpatije jedno prema drugome pa su zato te njihove emisije I programi bili  puni neke neobične napetosti I emotivnosti kao što smo redovito svjedoci tih karakterističnih pojava kod mladih zaljubljenih ljudi. Jer to se ponajviše vidjelo iz njena zanosa I žara da hrvatskim gledateljima  predstavi njihov vlastiti jezik u njegovu takoreći genuinom obliku pa je Ladan tumačio geneologiju I povijest pojmova koji su se kretali od ženskih gačica I korzeta do dimljaka na parobrodima. A I danas vidimo pogubno djelovanje tih programa jer se kod Hrvata I danas  svaka šuša bavi jezikom I poviješću njegovih pojmova. 


Tako jedared bijaše riječi I o karakterističnim pojmovima hrvatskog jezika  u svezi sa nacionalnom pripadnošću te nam Ladan objavi kako se nacionalna pripadnost zapravo mjeri parametrima takozvane debele I tanke krvi. Tako je debela krv linija potekla od oca dočim je tanka krv linija potekla od majke. Ja naravno ne bih sada htio posebno isticati da je u tom dobu  domovinskog rata Hrvata ,ali I ne samo njih, posebno kurentna bila baš ta ideologija krvi I tla sa svim derivacijama I filozofemima suvremena odnosno postmodernistička stava. Treći program radio Zagreba koji je donosio priloge iz kulture uglavnom je tada bio na stajalištima kako je rat herojski napor hrvatskog  čovjeka I kako valja uznastojati na tome naporu protiv dekadencije suvremena vremena I degeneracije najfinijih sposobnosti I akata čovjeka. 


Isto tako, iako je od Drugog svjetkog rata prošlo već više od 50 godina što je više od pola stoljeća očigledno to se nitko u doba titoizma ne poduhvati prijevoda Hitlerova Mein Kapfa mada za time postojaše potreba nego se prvi hrvatski prijevod pojavi baš u te nesretne dane te kao da se htjede reći kako sada u novoj hrvatskoj stvarnosti nema više takvih ideoloških tabua jednoumnog komunizma već da nam je dostupna sva sloboda koja vidimo da se prakticirala I na ovakav način. 


Da su Fattorini I Tomislav unekoliko znali zastraniti u svom prometejstvu to nam se danas čiji jasnijim ali nam nije posve jasno danas kakav odnos trebamo imati prema osobama koje su prakticirale svoje hrvatstvo vidimo I na kakav porazan način. Jer to da smo mi određeni debelom krvi  naših očeva  jednako je tako primitivan primordijalan neukus debele predrasude o otacdžbinstvu  kojega ne bismo mogli  skladno povezati sa takvim finim I suptilnim nastojanjima jednoga suvremenoga  hrvatskoga jezikoslovca. Prije bismo to mogli povezati sa našim kumicama na placu kojima je važno da nas zakinu na vagi za koju deku a da  nam naplate punu cijenu. Taj je Tomislav Ladan kasnije postao direktorom Krležinog Leksikografskog zavoda a danas je na tom mjestu moj bivši novinar Vlaho Bogišić. A I on je sada nekamo drugdje. Pa ako je Hitler u neku ruku doživio svoju rehabilitaciju ako nigdje drugdje onda baš kod Hrvata koji su ga do samo 50 godina ranije kao I feld maršala Ludendorfa držali sa 12 divizija  na jugoistočnom frontu tako da je I on lamentirao:” Nein, nein, das ist Titoische bandit” to je sada na ulicu izmililo svo to historijsko smeće jednodušno ponavljajuci: “Zna se HDZe” I “Za Hrvatsku I Krista a protiv komunista.” 


U takovim dakle konstelacijama moj je sin Ezra čitao jednog jako lijepog našeg pisca za djecu I omladinu a njegovo ime bijase Branko Ćopić. On bijaše Srbinom negdje iz Krajina, mislim iz Bihaća I bijaše poznat po svome ratnome opusu izuzetne snage I vedrine I velim ja jedared mome Ezri: “Znaš što sine, bilo bi dobro da odemo do biblioteke pa da posudimo Ćopićevu knjigu Orlovi rano lete.” I on je kasnije doista I čitao o Jovančetu I Nikoletini I uživao u toj literaturi. Uostalom Ćopić mu je bio poznat I od ranije svojom Ježevom kučicom koju danas ima prilike čitati njegov brat u  engleskom prevodu njegove majke I Jona vjerojatno zna za Ćopića. 


Ali je isto tako istina  da je u tim ratnim danima moj sin čitao I velikoga  Nazora I njegovu Guščaricu Anku kao što se I divio snazi I volji hrvatskoga džina Veloga Jože koji je na koncu  sam odlučio da raskine svoje sužanjstvo kod stranih gospodara. Dakle istina je da je bila uslijedila sva ta retrogradna svijest itd. I da su knjige lijeve orijentacije I partizanske tematike I marksizma bile proskribirane u Hrvatskoj za vrijeme domovinskoga rata ali mi se ipak danas čini da nisu kao u Hitlerovo doba bile spaljivane. Još I to! Prema tome ipak postoji razlika u tim našim iživljavanjima kada se oni usporede I dovedu u svezu sa europskim kontekstom. A to je već velika stvar!!!!


Dr.Zlatan Gavrilović Kovač

Rujan 2 '14 · Oznake: tomislav ladan i knjige u doba rata

Sjećanje na hrvatske velikane - Vjenceslav Novak




U ugledno društvo hrvatskih književnika, odnosno romanopisaca, novelista možemo ubrojiti još jednog člana za kojeg ste sigurno čuli, a radi se o Vjenceslavu Novaku istaknutom akademiku koji je svojim djelovanjem itekako utjecao na život svih onih koji su živjeli u njegovo vrijeme, ali isto tako i na sve kasnije generacije koje se na neki način osjećaju dužnima.


Vjenceslav Novak rodio se 11. rujna 1859. godine u Senju i to u doseljeničkoj češkoj obitelji, gdje mu je majka vukle korjene iz bavarske obitelji. Svoje školovanje započeo je i završio u Senju i Gospiću, a nakon završene preparandije u Zagrebu, neko je vrijeme radio kao učitelj u Senju.


Vrlo brzo nakon što se okušao kao učitelj, odlučio se zaputiti prema Pragu gdje je nastavio glazbeni studij. Vezano uz taj dio života, radio je kao profesor muzike na Učiteljskoj školi u Zagrebu. Nakon nekoliko godina lutanja različitim područjima života, bilo glazbe ili nekog drugog dijela umjetnosti, Vjenceslav se počeo okretati književnosti i djelima koji će uvelike obilježiti njegov rad.


Jedan je od prvih pisaca u Hrvatskoj književnosti koji je u svojim djelima počeo sa opisivanjem problema društvenih nepravdi i nevolja koje su pogađale siromašni svijet. Recimo da je na neki način bio Robin Hood tadašnjeg doba i to na području pisanja.


Na područje književnosti ušao je 1881. godine pripovijetkom "Maca". Napisao je sedam romana te objavio otprilike trideset pripovjedaka, a osim njih bavio se pisanjem pjesmi, feljtona, dramskih pokušaja, recenzija, kritika i rasprava iz muzikologije i muzičke pedagogije. Kao što možemo vidjeti radilo se o jednom svestranom akademiku koji je pokušavao biti uspješan na više životnih polja, što mu je i uspjevalo.


U svom je proznom stvaralaštvu prikazivao sve slojeve hrvatskog društva, a ujedno je otkrivao moralnu i psihološku stranu ljudskog života. Pored toga se bavio psihologijom ljubavi, roditeljstva i braka. Poznat je po tome što je u hrvatsku književnost uveo jednu novinu, a radi se o prikazu malog čovjeka, odnosno svih onih potlačenih koji nisu imalo toliko sreće u životu. Umro je 20. rujna 1905. godine u Zagrebu.


Poistovječenost Vjenceslava Novaka s običnim ljudima i vjerodostojnost njegovog pisanja možemo opisati i sljedećim opisom samog pisca: Imao je brojnu obitelj, bolovao od tuberkuloze, borio se s neimaštinom. Bio je romanopisac, pripovjedač, kritičar i prevoditelj te je stvarao sve do kraja života. 


Posebne napomene


Za one kojima nije poznato reći ćemo i to da smo na portalu digitalne-knjige.com dosad objavili jednu knjigu istog književnika.  

 

Knjiga "Odabrane pripovjetke" nalazi se na našem multimedijskom CD-u "Klasici hrvatske književnosti"

 

Više podataka o toj knjizi moći ćete saznati tako da svojim mišem kliknete na sljedeći link:


http://www.digitalne-knjige.com/multimedijski-cd/novak.php


Tamo možete preuzeti i pokazni primjerak te knjige.


--------------------------------


Napisao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Rujan 1 '14