ŠTA JE ONDA DUŽNOST DRUŠTVA KAO KOLEKTIVNOG TIJELA, TO JEST KAO DRŽAVE?



 

Svaka nacija predstavlja jednu vrstu ljudskoga roda. Blagostanje čovječanstva u najširem smislu ostvarit će se procvatom i širenjem najboljih vrsta. Po izlasku iz pljačkaške faze napretka, i u fazi u kojoj se natjecanje između društava odvija bez nasilja, doći će, ako je sve ostalo jednako, do sve veće i veće prevlasti društava koja daju veći broj boljih jedinki.

 

Proizvodnja i održavanje najboljih jedinki ostvaruje se poštivanjem zakona da svako treba da pobere i dobre i loše rezultate svoje naravi i ponašanja koje iz nje slijedi; a u društvenom stanju, ponašanje svake jedinke, koje joj donosi te rezultate, mora se odvijati unutar granica koje nameće prisustvo drugih jedinki, koje isto tako rade i pobiru rezultate. Stoga, ako je sve ostalo jednako, najveći procvat i najveći broj sposobnih jedinki pojavit će se tamo gdje je svaka sačinjena tako da može ispuniti zahtjeve vlastite naravi, ne ometajući druge u ispunjenju zahtjeva njihove naravi. Šta je onda dužnost društva kao kolektivnog tijela, to jest kao države? Uz pretpostavku da više ne treba da čuva od vanjskih opasnosti, šta mu još ostaje što treba da radi?

 

Ako ono što je poželjno podjednako za jedinke, društvo i rod jest da jedinke budu takve da svaka može ispuniti svoj život podvrgavajući se navedenim uvjetima, tada društvo kao kolektivno tijelo treba da brine da se ti uvjeti tome prilagode. Svejedno da li neka vlast ima ili nema da čini i nešto više od toga kada nema ratova, jasno je da barem o tome mora da brine. A jasno je da to podrazumijeva zabranu da se čini bilo šta što ometa ispunjenje te dužnosti. Stoga pitanje granica postaje pitanje da li država, onkraj održavanja pravde, može činiti išta drugo a da se ne ogriješi o pravdu. Razmotrivši ga, uvidjet ćemo da ne može. Jer ako država čini više nego da ispunjava svoju dužnost kako smo je gore odredili, ona to mora činiti na jedan ili drugi od dva načina koji se, i svaki za sebe i združeni, protive njezinoj dužnosti.

 

Od djelanja koja ona preduzima povrh gore navedenih, jedna skupina potpada pod odrednicu djelanja koja ograničavaju slobodu nekih jedinki više nego što to zahtijeva očuvanje iste takve slobode drugih jedinki; a takva djelanja sama po sebi predstavljaju kršenja zakona jednake slobode. Ako pravda potvrđuje slobodu svakoga, ograničenu samo istom takvom slobodom svih drugih, onda je nametanje svake nove granice nepravedno; i sasvim je svejedno da li moć koja je nameće potječe od jednog čovjeka ili milion njih. Kao što smo vidjeli kroz ovo djelo od početka do kraja, opšte pravo koje smo izrazili i posebna prava koja se iz njega izvode ne postoje na osnovu autoriteta države; država postoji kao sredstvo da se ona sačuvaju. Stoga ako država u ta prava dira umjesto da ih štiti, ona čini nepravdu umjesto da sprečava nepravdu.

 

Naše društva, ako već ne i sva društva, vjerojatno bi smatralo zločinom ubijanje sve djece koja prema mjerilima vlasti nisu dovoljno tjelesno i umno razvijena, čak i ako bi to djelo počinili mnogi pojedinci a ne samo jedan; i za razliku od davnih vremena, vezivati ljude za zemlju na kojoj su rođeni i zabranjivati im da se bave bilo kojim drugim zanimanjem osim onoga koje im je propisano, smatralo bi se danas nedopustivim napadom na njihove slobode. 

 

No ako su ta krupna kršenja njihovih prava pogrešna, onda su pogrešna i manja kršenja. Kao što smatramo da je krađa krađa, bez obzira da li se radi o ukradenoj funti ili peniju, moramo smatrati i da je napadaj, napadaj, bio on veliki ili mali.U drugoj skupini slučajeva, nepravda nije posebna i neposredna, već je opšta i posredna.

 

Ako se od građanina uzima novac ne da bi se platili troškovi zaštite njega, njegovog vlasništva i njegove slobode, već da bi se platili troškovi drugih djelanja za koja on nije dao svoj pristanak, to nanosi štetu umjesto da je sprečava. Imena i navika, toliko sakrivaju činjenice da ga obično ne smatramo ograničenjem slobode; on to ipak sasvim jasno jest.

 

Novac uzet na ime poreza predstavlja određenu količinu obavljenog rada; i kada se pojedincu oduzme proizvod toga rada, on ili ostaje bez koristi koju bi iz njega izvukao, ili mora da obavi više rada. U feudalno doba, kada su podjarmljene klase morale, pod imenom tlake, da vlasteli vrše usluge izražene u vremenu ili poslu, djelomično ropstvo bilo je sasvim očito; a kada su usluge pretvorene u novac, odnos je u biti ostao isti iako je promijenio obličje.  A takav je i sada.

 

Poreski obveznici podvrgnuti su državnoj tlaci, koja nije ništa manje očigledna zato što umjesto posebnih vrsta rada daju odgovarajuće iznose; i ako je tlaka u svom izvornom neprerušenom obliku bila lišavanje slobode, ona to predstavlja i u svom modernom, prerušenom obliku. »

 

Ovoliko od vašega rada bit će upotrebljeno kako odgovara nama a ne vama«,kažu vlasti građanima; i u kojem god to stupnju bilo, građani su u tolikoj mjeri robovi vlasti.  [...]

 

(Herbert Spencer)


----------------------------------

 

Preuzeto iz knjige "Istorija Filozofije V (od Pozitivizma do Egzistencijalizma)", Branka Milića, , koju možete preuzeti na sljedećoj adresi: http://www.digitalne-knjige.com/milic6.php








Uredio i obradio: Nenad Grbac



Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 

Tko je napisao knjigu u manje od mjesec dana i koliko tko nije spavao




Napisala: Teuta Butuč


Mitska savjetodavna funkcija Googleove tražilice jednom mi je na pitanje “Koja je razlika između pisaca i ne-pisaca.” dala šećerasti, klišejevski odgovor kao prava virtualna gatara – “Pisci nekako nađu vremena pisati”. Bio Google u pravu ili ne, pisanje romana je herkuleanski pothvat koji često traje mjesecima, godinama ili čak više od desetljeća, kao što je bio slučaj s Tolkeinom kojem je trebalo 12 godina da napiše Gospodara Prstenova, uvelike zbog manjka vremena i njegovog osobnog perfekcionizma. Mislim da bi svatko tko voli knjige jednom u životu trebao pokušati napisati barem jednu knjigu. Nakon toga, makar i ne uspjeli završiti svoju knjigu, romani dobiju jednu sasvim novu dimenziju vrednovanja – shvatite koliko je truda uistinu uloženo u pisanje knjiga. Pa čak i onih loših ili prosječnih. Pa čak i Twilighta i 50 Shades of Gray… Tko zna, možda u procesu shvatite da ste pisac. Donosimo vam neke od poznatijih književnih djela nastalih u rekordnijem roku od “McDonald’sa”.


Kockarski dugovi i knjiga u 26 dana


Pisanje pod zadanim rokom nešto je što većina pisaca i ne voli baš pretjerano. Douglas Adams govorio je kako “voli šuštavi zvuk rokova dok prolijeću pored”. Ipak, strogi rokovi potiču ljude na čudne stvari. Tako je Dostojevski uspio napisati svoju novelu Kockar u 26 dana kako bi otplatio kockarske dugove i izvukao se iz više nego okrutnog ugovora s izdavačem Stellovskym koji bi dobio prava na sva autorova djela nastala u sljedećih 9 godina, bez da autoru plaća išta, ako knjiga ne bude dostavljena na vrijeme. Fjodor je Kockara diktirao stenografkinji Ani Grigorevnoj, koja mu je kasnije postala i žena. “I’ll get by with a little help from my friends”, ustvrdio je Dostojevski očito davno prije nego li su Beatlesi uopće izašli iz pelena…


Sherlock Holmes Ekspress




Prvi roman o fascinatnto ekscentričnom fascinantnom detektivu Sherlocku Holmesu i njegovu sidekicku Dr.Johnu Watsonu (srednje ime “Hamish”), Arthur Conan Doyle napisao je za manje od tri tjedna. Roman je objavljen godinu dana kasnije, 1887., a mase Viktorijanskog Londona dobile su književnog heroja prisutnog u skoro svim slojevima tadašnjeg društva. Kasnije pripovjetke o Holmesu izlazile su u magazinu Strand, a nakon što je Conan Doyle “ubio” svog junaka u priči The Final Problem, ljudi su po Londonu hodali s crnim vrpcama oko ruku zbog Sherlockove “smrti”. Pritisak publike na autora zbog oduzimanja omiljenog im heroja bio je toliki da je Conan Doyle 10 godina kasnije Holmesa uskrsnuo.


Mehanizam opijuma iza Užasne djece Jeana Cocteaua


Jean Cocteau radio bavio se svačime, od treniranja boksa do filma, drame,proze i poezije. No bio je i ovisnik o opijumu, koji u “lijepim dvadesetima” art-deco Pariza nije bio smatran ničim neobičnim. Svoje najpoznatije djelo Les Enfants Terrible, koje tematizira izoliranost i odrastanje brata i sestre Paula i Elisabeth, napisao je u u toku tjedan dana težeg intoksiciranja opijumom…


Jack Kerouac zvan “3 dana”


Bitnička legenda Kerouac navodno je svoju novelu Podzemnici napisao u samo 3 dana. Nije spavao, jeo je sporadično, vjerojatno se nakrcao opijatima i na 72 sata u potpunosti uronio u vlastitu svijest iz koje je proizašao polufikcionalni memoar o jazzu, kratkoj romansi s afroameričkom famme fatale Mardou Fox i svakodnevnom životu tadašnjih umjetnika. Većina likova u Podzemnicima zapravo su drugi bitnici poput Ginsberga, Burroughsa, Luciena Carra ili Neala Cassadyja, kojima su samo imena promijenjena. To nije niti tako čudno budući da je bitnički književni pokret nastao iz uske družine pisaca koji su samo htjeli biti objavljeni.




2 i pol dana pisanja za Dječaka u Prugastoj Pidžami


Irac John Boyne napisao je svoj roman Dječak u Prugastoj Pidžami u dva i pol dana, bjesomučno pišući o devetogodišnjem dječaku koji odrasta u Berlinu za vrijeme Drugog Svjetskog rata, jedva spavajući sve dok nije završio prvi draft knjige koja će kasnije postati međunarodni bestseller prema kojem je snimljen istoimeni film redatelja Marka Hermana.




Iako su mnoge od “brzinski” napisanih knjiga bile uvelike upogonjene raznolikim opijatima, vjerujem kako to i nije najbolja opcija ako se slučajno odlučite za ovako ekstremnu metodu istipkavanja književnog djela u svega nekoliko dana ili tjedana. Opskrbite se radije kavom, kolačima, šećerom, diktafonom ili kakvim softverom koji automatski transkribira glasovni input u pisani tekst. Spavati vjerojatno nećete. Ali možda možete napisati knjigu u tri dana. No, ako je razlika između pisaca i onih koji bi htjeli biti pisci tek manjak vremena…pišite u svakom slobodnom trenutku. Nosite olokvu i papir sa sobom čak i na zahod. Čak i u Konzum. Čak i na plac. Pišite dok čekate tramvaj. Red u referadi. Izdavanje nove osobne iskaznice u nadležnoj policijskoj upravi. Budite onaj “čudak” sa samostalno iniciranim graničnim slučajem skribomanije koji neprestano nešto piše po svemu i svačemu. Tekst će se već sam od sebe nakupiti.





------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 

Rujan 26 '13

MODRE DUBINE




U suvremenoj fizici često se govori o malom ili velikom, o konačnom ili beskonačnom, koliko je nešto teško ili masivno, kolika je snaga , masa ili količina. U literarnoj kritici za razliku od fizike na primjer mi se često bavimo ''dubinom'' dotične poezije odnosno utiscima koje je ona ostavila u nama.

 

Pri tome ne treba smetnuti sa uma da ovaj pojam dubine svatko doživljava na različiti način i da nema jedinstvena slaganja u pogledu njega. Isto tako nema svatko isti doživljaj dubine poezije nego svatko gleda na svoj način u zavisnosti od njene predstave koju je stekao od najranijih dana.

 

A kakva je moja predstava dubine najbolje svjedoče moji najraniji susreti sa morem u okolici Dubrovnika od kojih i danas imam sliku dubine povezane sa golemom morskom masom na kojoj pluta mala ribarska barka. Ovdje se obala naglo i strmo spušta prema dnu tako da su dubine mora u okolici Dubrovnika već nakon nekoliko zaveslaja prema pučini neobično velike.

 

Taj vas osjećaj težine mora i njegove dubine prati na jedan neobjašnjiv način već dok ste sasvim blizu obale gledajući prema horizontu kojim dominira modro plavetnilo morskoga oceana. Ja sam znao tim oceanom plivati jos od najranijih dana i to od uvale Pile prema Dančama i onda uvalom ispod Boninova do hotela Libertas.

 

I tada bih zamišljao kako neka golema kornjača sva obrasla algama izranja iz tih dubina i nosi me na svojem oklopu. I onda bih doživljavao stravu pa bih plivao jače i jače dok ne bih naišao na plitko more ili kakvu stijenu na koju bih mogao stati svojim nogama.

 

Za vrijeme toga preplivavanja ili pak ribanja na otvorenoj pučini ispod zidina Grada događalo bi se da bih postao svjestan dubine mora na takav način da sam pratio zrake sunca koje su se gubile morskom bezdanu. Zrake sunca se koso prelamaju na morskoj površini i prodiru duboko prema dnu u paralelnim linijama i ja bih onda pratio te zrake sunca koje bi se nakon nekoliko metara gubile u morskoj modrini iza koje je ležalo beskonačno carstvo morske tame do koje svjetlost sunca nikada ne dopire.

 

Od tih najranijih iskustava imam predstavu dubine kao te beskrajne modrine našega mora do koje svjetlost sunca jedva da dopire. A takve sam dubine našao kod naših najvećih pjesnika kakav je Tin Ujević ili Šimić i nema nikakve sumnje da su ovi najraniji utisci dubine mora razlogom da ja danas u hrvatskoj literaturi vrednujem poeziju samo s obzirom na one najdublje i najveće naše pjesnike. To možda smeta mnogima koji imaju drugačije kriterije odnosno kriterije koje su izgradili na sasvim drugačijim predstavama.

Zlatan Gavrilović Kovač 
Rujan 25 '13

NAJČEŠĆE POGREŠKE U PRAVOPISU I GRAMATICI


 

Pravopis (ili ortografija od grč. (orthos) pravilno (grafein) pisati) je naziv za skup pravila koji određuje način pisanja nekog jezika.

 

O pravopisu bi vam sasvim sigurno mogli reći još štošta počevši od i više nego dosadnih hrvatskih političara i jezikoslovaca, koji svako malo donose i izglasavaju neki novi pravopis, no ovaj put vas nećemo maltretirati s tim mračnim kreaturama modernog doba, nego ćemo vam ponuditi pregled

najčešćih pogrešaka pri pisanju.

 

Tko zna možda vam to i pomogne…


Napisao i obradio: Nenad Grbac

 

1. S i sa


Pogrešnoj upotrebi prijedloga s/sa svjedočimo svakodnevno, a kako bi ta pojava bila sve rjeđa – slijede kratka (i jasna) pravila. Inačica sa upotrebljava se samo ispred riječi koje počinju glasovima c, s, z, č, ć, š, ž, đ, dž (npr. idem sa sestrom/sa Željkom/sa Sonjom), ispred riječi koje počinju suglasnikom, a iza kojega se nalaze s, z, š ili ž (npr. sa psom) ili skupina koje se teže izgovaraju (npr. sa mnom). Inače se upotrebljava prijedlog s.

 

2. Č i ć

Ovi suglasnici često uzrokuju ”probleme”, no pravila koja se na njih odnose posve su jednostavna. Riječi koje u korijenu imaju č ili ć zadržavaju ih i u svim ostalim oblicima, a kada je riječ o palatalizaciji, treba imati na umu da suglasnik č ispred e ili i zamjenjuje glas k (npr. vuk -> vuče, vojnik -> vojniče). Ponekad se i c mijenja u č ispred e ili i (hotimice -> hotimičan).


Č ili ć dobit ćemo i nakon jotacije: c + j ili k + j tvore č (npr. klicati -> kličem, vikati -> vičem), a t + j daju ć (čvrst -> čvršći).

 

3. Zarez

Zarez je rečenični i pravopisni znak kojim se odvajaju manji dijelovi unutar rečenice radi lakšeg razumijevanja, a obilježava nizanje, naknadno dodavanje ili suprotnost. Postoji više podskupina i pravila kada je o zarezima riječ, a izdvojit ćemo samo one slučajeve u kojima se najčešće pogrešno koriste ili se ne koriste na pravome mjestu u rečenici.


Zarezom se odvajaju suprotne rečenice s veznicima a, ali, nego, no, već, dok se ispred sastavnih (i, pa, te, ni, niti) i rastavnih (ili) rečenica zarez ne piše.


Napomena: U iznimnim slučajevima, zarezi se mogu pisati ispred sastavnog ili rastavnog veznika ako je riječ o umetnutoj ili rečenici koja nešto objašnjava.

 

3. Futur 1

Futur prvi glagolski je oblik kojim se izražava buduće vrijeme, a tvori se od infinitiva glagola i prezenta pomoćnoga glagola htjeti (ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će). No ono što svakako treba imati na umu pri njegovoj tvorbi jest da kad infinitiv na –ti dolazi prije oblika pomoćnoga glagola, završno –i se ispušta te treba pisati gledat ću, pjevat ću, bit ću, čitat ću. Drugim riječima, pogrešno je pisati i izgovarati: gledati ću, pjevati ću, biti ću, čitati ću.

 

4. Sljedeći i slijedeći

Riječi slijedeći i sljedeći razlikuju se svojom vrstom – riječ sljedeći je pridjev, a slijedeći je glagolski prilog sadašnji. U praksi to znači da je sljedeći onaj ”koji slijedi, koji je na redu” tj. ”idući, naredni” (npr. ”Sljedeći ćemo vikend više učiti”, ”Neka uđe sljedeći pacijent”, ”Sljedeći put idemo u drugi restoran”). Slijedeći se, pak, odnosi na ”nešto što slijedi”, ”hodati za kim, pratiti koga” (npr. ”Slijedeći djevojku, došao sam do njezine kuće”, ”Slijedio sam Anu i pronašao Marka”).

 

5. Pleonazmi

Pleonazmi su skupine riječi u kojima je jedna od njih suvišna, odnosno njezino je značenje istoznačno ili pak sadržano u značenju druge riječi. Primjerice ”mala beba” je pleonazam jer beba je sama po sebi mala, pa je uz nju nepotreban pridjev koji je kao takvu opisuje. Neki od pleonazama koji se svakodnevno upotrebljavaju su: ”mala kućica”, ”velika većina”, ”oko desetak”, ”nužno potrebno”, ”često puta”, ”žena vozačica”, ”mjesec veljača”, ”ja mislim”, ”četvrta godina zaredom”.

 

6. Mala početna slova

Primjećujemo kako se nekim fan stranicama upravlja kao s privatnim profilima i obično se ne vodi računa o tome hoće li rečenice započeti velikim ili malim početnim slovom. Takva praksa na službenim fan stranicama ili profilima, ovisno o kojoj je društvenoj mreži riječ, često odaje dojam neozbiljnosti pa o tome itekako treba voditi računa.

 

7. Odnosni pridjevi

S druge strane, odnosni se pridjevi (na –ski, –ški, –ćki, –čki) izvedeni od vlastitih imena često pišu velikim slovom, a ispravno ih je pisati malim slovima (npr. istarski, hrvatski, zagrebački).

 

8. Pretjerivanje s točkama

Točke se često koriste kao ukras, no njihova primarna funkcija je označavanje nezavršenosti rečenice te služe kao oznaka nenavedenog ili izostavljenog teksta, pa treba pripaziti i izbjegavati pretjerivanje.

 

9. Negacija

Kad je riječ o niječnoj čestici ne, ona se piše odvojeno od glagola – ne učim, ne čitam, ne radim. Međutim, glagolhtjeti je poseban slučaj. Njegov nenaglašeni oblik (ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će) i čestica ne – pišu se zajedno (neću).

 

10. Deklinacija kratica

Kratice nastale od početnih slova određenoga naziva, koje se pišu bez točke iza pojedinih (velikih) slova, primjerice HT – Hrvatski telekom, HBO – Home Box Office, HNK – Hrvatsko narodno kazalište, dekliniraju se tako da dobivaju padežni nastavak koji se od kratice odvaja spojnicom i piše se malim slovima (HT-a, HT-u; HBO-a, HBO-u). No ta pravila ne vrijede za kratice koje imaju oblik promjenjivih riječi (npr. Nama).


Dakle, nećemo pisati ”Bio sam u Nama-i”, nego ”Bio sam u Nami”.


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 


Rujan 24 '13
Kreativno pisanje: pisanje romana - kako piše Umberto EkO




Onaj tko piše (tko slika, ili oblikuje kipove, ili stvara glazbu) uvjek zna što radi i koliko ga to košta. Zna da mora riješiti neki problem. Može se desiti da su polazišta u tmini, u nagonu, u opsesiji, da budu pusti hir, ili uspomena. No potom se problem rješava teorijski, ispitivanjem građe na kojoj se radi - građe koja donosi vlastite prirodne zakone, ali ujedno sa sobom donosi i sjećanje na kulturu u kojoj je stvorena.

 

Kada nam autor izjavi da je radio u trenutku nadahnuća, budite sigurni, on laže.

 

(Umberto Eko, Postile uz "Ime Ruže")

 

Da li ste nekada, makar potajno, poželjeli da napišete roman? Ta privlačna zamisao, sa gotovo jednakom učestalošću, javlja se kod većine pasioniranih ljubitelja književnosti, kao i kod ljudi koji su pročitali svega jednu ili dvije knjige u životu, ali ih uzbuđuje ideja da na taj način podjele sa svijetom svoju životnu priču. Naš cilj je da, putem ovog i sljedećih tekstova, ohrabrimo ljude iz prve i obeshrabrimo one iz druge grupe – naravno ne potpuno i ne zauvijek, već samo da ih navedemo da prvo malo čitaju.

 

Prije nego što osjetite nemoć pred bjelinom papira ili monitora, ne bi bilo loše da znate da ni veliki majstori proze nisu prosto sa lakoćom nizali rečenice: pred njima su bili veliki, ambiciozni projekti, kao i problemi koje je trebalo rješavati inventivnim stilskim sredstvima, svaki put na drugačiji način. Srećom po nas, mnogi od tih pisaca ostavili su za sobom i neke zabelješke o tom mukotrpnom procesu. Ponoviti ćemo još jednom da ne postoje univerzalna pravila dobrog pisanja i da svaki veliki roman jeste svijet za sebe, ali to ne treba da nas spriječi da učimo iz iskustava majstora. Za početak smo odabrali Umberta Eka, iz više razloga: prvo, zato što je on uspio u onome što je, čini mi se, cilj svakog pisca - njegov roman "Ime ruže" odlikuje se u isto vrijeme književno-umjetničkom vrijednošću i komercijalnim uspjehom. Drugi razlog je to što u Postilama uz "Ime ruže" Eko razmatra niz esencijalnih pitanja vezanih za pisanje romana uopće. Napokon, Eko je naš suvremenik i malo je pismenih osoba koje se, na bilo koji način, nisu susrele sa njegovim djelom.

  

Stvaranje svijeta

 

Otkrio sam da roman, u prvoj instanci, nema nikakve veze sa rječima. Pisati roman je kosmološka radnja, poput one o kojoj kazuje "Poslanje".


Od trenutka kad se javila apstraktna ideja o romanu, do dana kada je Eko konačno sjeo i počeo da piše "Ime ruže" prošlo je, ako ćemo mu vjerovati na riječ, čitavih godinu dana. Trebalo je iskonstruirati čitav jedan svet, stvoriti privid fizičke opipljivosti, zamisliti sve likove i napisati im biografije, rekonstruirati duh vremena, pri tom voditi računa o svakom detalju, bez obzira da li se radi o replikama između likova, meteorološkim prilikama ili arhitekturi manastira. Tek nakon tih opsežnih priprema može se pisati "u jednom dahu". Moramo u potpunosti savladati građu kako bismo je predstavili sa lakoćom i u materiju ujeli život. Evo kako se Eko pripremao, a kako je realizirao pisanje o jednom seksualnom činu - u pitanju je izuzetno uspela intertekstualna igra:


Jasno je da se scena snošaja u kuhinji u potpunosti zasniva na citatima iz religioznih tekstova, počevši od "Pjesme nad pjesmama pa sve do svetog Bernarda i Žana de Fekana, ili svete Hildegarde od Bingena. Ili je, barem, to primijetio i onaj tko nije upućen u srednjovjekovnu mistiku, ali ima sluha. No, kada me neko sada pita odakle su ti citati i gdje završava jedan i počinje drugi, više ne mogu da se sjetim.

 

Naime, imao sam na desetine kartica sa svim tekstovima, tu i tamo stranice iz knjige, i fotokopije, mnogo fotokopija, daleko više nego što mi je posle trebalo. No kada sam pisao ovu scenu, napisao sam je u jednom dahu (tek sam je kasnije brusio, kao da sam preko nje nanio sloj boje, da je ujednačim i da se manje vide šavovi). Dakle, pisao sam, imao sam sve tekstove kraj sebe, razbacane bez ikakvog reda, i bacao sam pogled čas na jedan, čas na drugi, prepisao bih neki odlomak, a onda ga odmah spajao sa nekim drugim. Ovo sam poglavlje, u prvoj verziji, napisao brže nego sva ostala. Kasnije sam shvatio da sam to pokušavao da prstima pratim ritam snošaja, što znači da nisam mogao da se zaustavljam kako bih odabrao pravi navod. Mjerilo pravog navoda na datom mjestu bio je ritam u kom sam ga sastavljao, pogledom sam otpisivao one koji bi zaustavili ritam prstiju...

 

Pripovjedač


Može li se izjaviti "Bilo je lijepo jutro kasnog prosinca" a da se čovjek ne osjeti kao Snupi? A kada bih to stavio u usta Snupiju? Naime, kada bi ono "bilo je lijepo jutro..." rekao neko tko to s pravom izjavljuje, zato što se u njegovo vrijeme moglo to učiniti? Maska, eto što mi treba.

 

Narator nije autor. Naravno, kada je u pitanju "Ime ruže" to je više nego očigledno, Eko se poslužio višestrukim posredovanjem, uveo nekoliko narativnih instanci, zamišljenih posrednika između autora i čitaoca. Čak i u najočiglednijem pripovjedaču, Adsu, kriju se dva naratora: naivni iskušenik i stari monah koji piše memoare. Pripovjedač je osnovno sredstvo pripovijedanja, treba ga što promišljenije iskoristiti, jer nije svejedno tko izgovara neki tekst.

 

 Čitatelj

 

Značenje neke poruke, osim samog teksta te poruke, određuju i subjekt koji je izgovara (piše) i primalac (čitalac). Autor je potpuno slobodan da stvori idealnog naratora, ali može li da stvori idealnog čitatelja? Zapravo, može, kaže Eko.

 

No kada pisac planira nešto novo, kada projektira drugačijeg čitaoca, on neće biti samo istraživač tržišta koji popisuje izražene zahtjeve, nego i filozof koji stiče uvid u duh vremena. On želi da vlastitoj publici otkrije ono što bi ona trebalo da želi, iako to ne zna. On hoće da samom sebi otkrije čitatelja.

 

Kada je roman jednom završe, - pisac više ne postoji, tj. ne može i ne bi trebalo da se miješa u razumijevanje svog dijela.


Napisala: Valentina Đorđević 


Obradio: Nenad Grbac


 

POEZIJA KRISTINE KOREN ILI O LJUPKOSTI



Danas je u izdanju digitalnih knjiga u Zagrebu objavljena prva zbirka pjesama gospođe Kristine Koren pod naslovom U sjeni izgubljenoga vremena.

 

Predgovor odnosno recenziju ovoj knjizi poezije sačinila je gospođa Jadranka Varga. Kada se pogledaju bilješke o pjesnikinji onda se zapaža da je možda previše naglašena biografska nota da je riječ o jednoj sasvim nepoznatoj i neafirmiranoj osobi kojoj bi budućnost trebala donijeti priznanje u literarnom svijetu.

 

Međutim ovaj biografski podatak možda i nije sasvim točan jer je riječ o pjesnikinji koja je ostala zapamćena po svome nesebičnom angažmanu u humanitarno volonterskoj udruzi Plamen ljubavi kao što je također istina da je u časopisu te udruge koje ima ime PLAMEN ona također objavila i svoju poeziju pod imenom Dragi moj Isuse koja je zapravo molitva koju je autorica napisala prije svoga obraćenja 2009 godine. Dakle ne bi se sasvim moglo reći da je riječ o posve anonimnoj i nepoznatoj osobi.

Zbirka poezije o kojoj je riječ uglavnom jest ljubavna. Međutim također nije dovoljno reći da prevladava poezija ljubavne tematike već bismo bili bliže određenju njenom ukoliko bismo ovu poeziju shvatili onakvom kakva ona doista jest, naime poeziju svu prožetu dražesnošću i ljupkošću. Dakle ovdje nije riječi o nekom stogom stilu poezije koji bi bio sasvim opor i strog ili precizan. Taj strogi stil predstavlja apstrakciju lijepoga koja zastaje kod onoga što je važno ili kod onoga što ona smatra da je važno, izražava ga i prikazuje u onome po čemu je ono masivno, po čemu je ono grandiozno kao što je na primjer slučaj Kantovih primjera iz njegove treće kritike odnosno iz Kritike rasudne snage.

 

Međutim kod gospođe Kristine Koren nigdje nema te masivnosti i grandioznosti nego je ovdje riječ o poeziji koja zrači umilnošću i ljupkošću koje se ne trude oko usavršavanja sporednih stvari kako bi poezija bila što čišća ili preciznija . Ovdje nije riječ o tome da se oslanja na izvanjske stvari koje bi bile objektivne već se ostavlja na volju subjektivnoj moći maštanja pa je prema tome predmet daleko ljudskiji i možda najljudskiji u kojem također ima mnogo toga slučajnoga i naizgled beznačajnoga. Prema tome za razliku od strogoga stila koji poštuje samo veliku višu apstrakciju lijepog ovdje je dozvoljeno da u poeziju prodire samovolja i sloboda pjesnikinje gdje su motivi jednostavni ali zato ljudskiji, gdje ima mnogo prikazanih ciljeva od kojih je ljubav najvažniji cilj pa se prikazuje velika raznovrsnost u pojedinostima oblika.

''Tužno izviru prašnjavi stari naslikani spomenari,

dok kao skriveni lopov pronalazim put,

u ovoj bešćutnoj sjeni izgubljenoga vremena''
(u sjeni izgubljenoga vremena)

S druge strane stil Kristine Koren mogli bismo nazvati čistim lijepim stilom kojeg obilježava to što se u njemu izražava najuzvišeniji život u nekoj lijepoj i tihoj veličini. Ovdje svi momenti poezije izražavaju jednu živahnost u kojoj nema ništa bezizraznoga već je sve djelotvorno i od utjecaja te se svuda u ovome prvijencu pokazuje uzbuđenje jednoga ,u svojoj najdubljoj biti, slobodnoga života, jedna fundamentalna živahnost koja prikazuje autoričin život kao jednu cjelinu koja je izraz njenog duhovno duševnoga sadržaja, koja je izraz njene individualnosti i njenih nastojanja i nadanja.

''Moj život je jedna tužna priča, koja nema kraja...

u ovoj hladnoj noći punoj vjetra i zime, ugrije me samo kad izgovorim tvoje ime ''
(tvoje ime)

U jednoj takvoj pravoj živahnosti mi vidimo da se kroz cijelu ovu zbirku poezije provlaći dah ljupkosti koja se pokazuje kao znak zahvalnosti i ljubaznosti prema drugim ljudima. I ova autoričina unutrašnja mirnoća kojom ona čitateljstvu dočarava svu draženost i ljupkost poezije jest ono što sačinjava ovu lijepu zbirku pjesama koja u svojoj pojavi pridaje neposrednu vrijednost i značenje i najmanjim stvarima. A za to smo iskustvo autorici neobično zahvalni.


I konačno trebalo bi reći da smo zahvalni autorici na ovako lijepoj zbirci pjesama koja bi trebala značiti samo jedno predvorje za budući uradak a do tada bit ćemo strpljivi očekujući prinove u što skorijoj budućnosti. Hvala 

Adelaide 18.9.2013.

 

Napisao: Zlatan Gavrilović Kovač


----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/koren.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

Logičnije ne može




Zlatko Šporer “Uh, ta matematika”


Napisao: Josip Ćirić


Filozofirajući za život, jedna ponavljajuća okolnost me ne prestaje fascinirati. Koliko truda i energije pojedini filozofi ulažu u dokazivanje kako im logika ne treba, što, znate li mrvu logike, predstavlja sasvim lijep paradoks – dokazivati kako je sustav napravljen primarno za dokazivanje, nepotreban za dokazivanje upravo vašeg stava.


Čuju se razni argumenti, pa bih se pozabavio s nekolicinom.


“To je matematika, a ona s filozofijom nema previše veze.” Ovo je pogrešno koliko može biti. Ne samo da je Platon podigao matematiku na razinu gotovo religije (OK, malo je “posudio” od Pitagorejaca), nego je upravo razvoj matematike omogućio razvoj tehike i nastanak novovjekovne civilizacije. Sjetite se analitičke geometrije i tri ortogonalna pravca koja je povukao Descartes – prevođenjem geometrijskih problema u aritmetičke napokon je postalo moguće rješavanje kompleksnih tehničkih zadataka. S Leibnizom i Newtonom i nastankom diferencijalnog računa napravljen je temelja za mnoštvo stvari koje danas uzimamo zdravo za gotovo.


“Filozofija se bavi duhom i do filozofskih spoznaja dolazi samospoznajom duha.” O introspekciji i Kantovoj ideji kako je to put za otkrivanje zakona spoznaje može se napisati puno problematičnih stvari. No, kako god došli do nekog broja spoznaja, i dalje postoji mogućnost njihove nekonzistentnosti, a iz nje slijedi bilo što. Filozofski sustav iz kojeg slijedi bilo što i nije baš nešto. 


Drugi je problem što je ovakvo razmišljanje tipično za tzv. magijsko mišljenje koje se ravna po dva načela: dodiru i sličnosti. Ako se dva objekta dodirnu, onda prenose svojstva s jednog na drugog; a ako su dva objekta slična, onda imaju i slična svojstva. Po prvom pravilu funkcioniraju aukcijske kuće – zarađuju novac prodajući stvari koje su pripadale slavnim osobama, pa tom linijom razmišljanja, i vrijede više. Drugo pravilo je na djelu kada oklijevate pojesti čokoladnog pauka (osam nogu, okrugli zadak, četiri para očiju), ali su čokolada srca simpatičan poklon za Valentinovo.


“Logika nema uzvišenost metafizičkog promišljanja.” – ovo je slobodnije semantičko sažimanje raznolikih budalaština iz struke. Budalaština iz jednostavnih razloga: i) metafizičko promišljanje je logički ispravno ili nije (ne želim ulaziti uopće u priču što bi to trebalo biti; razumijem to kao mišljenje vodootporno na pogrešku); ii) počinjena je i pogreška spoznajno-etičkog paralelizma, tj. teza kako određeni oblici mišljenja više vrijede od drugih, pa se, onda, i njihovi zaključci tretiraju također kao vrjedniji; iii) pretpostavka kako postoji oblik mišljenja koji prethodi logički ispravnom, što bi značilo da je metafizika – logika; iv) dokazivati tezu mimo logike znači tvrditi kako postoje drugi kriteriji ispravnog mišljenja onih koji se mogu dokazati, što znači ništa drugo nego pozivanje na vlastiti autoritet, a to je onda čisti dogmatizam, a ne filozofija. Možda i narcisoidnost.


“Koja korist od učenja formula?” Ovo je možda najsuvisliji argument vezan uz logiku koji sam čuo. Nažalost, dobar dio nastave logike se svede, u gorem slučaju, na bubanje tradicionalne logike, a u boljem na rješavanje zadataka iz matematičke logike. Na koncu, za studente je glavna svrha logike da je – polože. Znanje logike neophodni je alat za analizu argumenta – koliko god dobro “zvučao”, logički je moguće riječ o ispraznom nizu iskaza. Prevođenje iz objektnog u formalni jezik vjerojatno je najteža lekcija logike i posvećuje mu se kriminalno malo vremena (ako uopće). Razumijevanje znanstvene metodologije, statističkog zaključivanja, programskih jezika, i ništa manje važno, stjecanje discipline u zaključivanju su teško dostižni bez edukacije u formalizmu.


“Znam misliti.” Pogrešno – možete misliti, ali to ne znači da i znate. Dapače, date li ljudima jednostavne premise poput “Svi ljudi su smrtni. Sokrat je čovjek.” praktički će svatko zaključiti kako je Sokrat smrtan. Ali ako se malo zaigramo negacijama, pa ponudimo da “Sokrat nije čovjek” neće biti istina ono što većina zaključuje “Sokrat nije smrtan”, već da o Sokratovoj smrtnosti ne možemo ništa znati sa sigurnošću. A to je tek jedna formula. Istraživanja iz kognitivne psihologije pokazuju kako smo loši u rješavanju zadataka u objektnom jeziku, čak i ako smo učili logiku, osim ako ih ne rješavamo kao formule.


“Mrzim matematiku.” Reda radi, ovo je teza koju najčešće susrećem, ali je najrjeđe čujem. Razmislite malo, nastavu iz matematike slušate gotovo isti broj godina koliko i iz materinjeg jezika; to bi trebalo značiti koliko je poznavanje matematike važno. Nažalost, uglavnom se matematiku podučava kao svrhu samoj sebi, rijetko kada kroz prenošenje oduševljenja koje imate kada prepoznate u prirodi matematičku pravilnost. A sva daljnja nastava iz prirodoslovlja i tehnike je nemoguća bez dobrog matematičkog temelja. 


Dobar početak za razbijanje straha je knjiga Zlatka Šporera “Uh, ta matematika” s ilustracijama Nedjeljka Dragića. Iako pisana u popularnom formatu za mlađi uzrast, nalazim kako sasvim lijepo može poslužiti kao uvod i u nastavu filozofije matematike, posebice dio o Russellovom paradoksu. Jedna od dražih mi knjiga u osobnoj biblioteci.


Knjiga postoji i u digitalnom formatu i slobodna je za preuzimanje na http://www.digitalne-knjige.com/sporer2.php


Više o profesoru Šporeru možete saznati na https://sites.google.com/site/sporerzlatko/



----------------------------------


Preuzeto s adrese: http://josipciric.net/?p=76


Više podataka o Josipu Ćiriću, autoru ovog osvrta moći ćete 

pronaći na sljedećoj adresi: http://josipciric.net/


Obradio i ilustrirao: Nenad Grbac


---------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/sporer2.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



----------------------------------------



Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

John Steinbeck: Šest pravila pisanja




Steinbeck je, navodno, u dobi od 14 godina odlučio postati piscem i često se zaključavao u sobu kako bi sastavljao svoje pjesme i priče. Kad je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1962. godine, mnogi su se kritičari pobunili i zaključili da priznanje nikako nije zasluženo. Steinbeck se skromno složio.

Šest savjeta za pisanje

1. Zaboravite na pomisao da ćete ikad završiti. Nemojte razmišljati o 400 stranica nego jednostavno pišite jednu po jednu svakog dana, to pomaže. Tako kad završite, uvijek budete iznenađeni.

2. Pišite slobodno i što brže možete i izbacite cijelu stvar na papir. Nikad nemojte ispravljati ili nanovo pisati prije nego zapišete cijelu stvar. Prepravljanje u procesu pisanja obično se ispostavi kao izgovor zbog čega se ne nastavlja dalje. Također ometa tijek i ritam koji proizlaze jedino iz svojevrsne nesvjesne povezanosti s materijalom.

3. Zaboravite generalnu publiku. Kao prvo, bezimena, bezlična publika će vas smrtno preplašiti, a kao drugo, za razliku od kazališta, ona ne postoji. U pisanju, vaša je publika jedan jedini čitatelj. Otkrio sam da pomaže kad odaberete samo jednu osobu – stvarnu osobu koju poznajete ili zamišljenu osobu i kad samo njoj pišete.

4. Ako vam nikako ne ide s određenom scenom, a vi još uvijek mislite da ju želite, preskočite i nastavite dalje. Kad završite cjelinu, možete joj se vratiti i možda uvidjeti da vam je zadavala muke zato što tu nije ni pripadala.

5. Čuvajte se scene koja vam postane previše draga, draža od ostatka. Najčešće će ispasti da se ni ne uklapa u ostalo.

6. Ako koristite dijalog – izgovarajte ga naglas dok ga pišete. Samo će tako zvučati kao govor.

           (preuzeto  iz intervjua objavljenog 1975. u književnom časopisu Paris Review)

***

John Steinbeck rodio se u Kaliforniji prije 111 godina. Autor je ukupno 27 knjiga, od toga 16 romana i pet zbirki kratkih priča. Najpoznatiji su mu radovi romani Plodovi gnjeva i Istočno od raja te novela O miševima i ljudima. Osim Nobela, dobitnik je i Pulitzerove nagrade.



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Rujan 16 '13
Tajna smrti Sergeja Jesenjina




Sergej Aleksandrovič Jesenjin, (3.10.1895-28.12.1925) 

Za Jesenjina kažu da je jedan od najboljih i ujedno najomiljenijih pjesnika Rusije. Rođen je u selu Konstantinovo u Rjazanjskom regionu, 1895. Zbog porijekla, on je sebe smatrao „pjesnikom sela“, i u mnogim svojim djelima bavio se životom na selu.


Počeo je pisati poeziju sa devet godina. Već kao tinejđer, preselio se u Moskvu 1912. i počeo da radi kao lektor u izdavaštvu i da paralelno pohađa studije na Moskovskom državnom univerzitetu. Godine 1915, preselio se u Sankt Peterburg, gde je upoznao pjesnike Aleksandra Bloka, Sergeja Gorodetskog, Nikolaja Kljujeva i Andreja Belog. Uz njihovu pomoć, Jesenjin je izgradio svoju poetiku i postao poznat u književnim krugovima.

Od 1922. do 1923. bio je oženjen američkom plesačicom Izadorom Dankan, koju je pratio na turnejama. Neobično je bilo to da on nije znao strane jezike, dok ona je znala samo nekoliko desetina riječi ruskog. Zbog alkohola, Sergej je stekao loš glas. Tragovi pijanstva vidljivi su u njegovim pjesmama iz tog perioda. Brak sa Isidorom nije dugo trajao, tako da se 1923. vratio u Moskvu.

Jesenjin je bio u braku ukupno pet puta. Prvi i drugi brak je bio sa Sinaidom Rajh, sa kojom je imao dvoje djece. Imao je i dvoje vanbračne djece (jedno od njih je bio poznati matematičar i disident Aleksandar Jesenjin Volpin). Posle Isadore Dankan, oženio se mladalačkom simpatijom Galinom Benislavskajom, a kasnije Sofijom Tolstajom, unukom Lava Tolstoja.

U početku, Jesenjin je podržavao Oktobarsku revoluciju, međutim kasnije se razočarao njenim posljedicama. Veći broj njegovih dijela bio je zabranjen u Sovjetskom Savezu, naročito u vrijeme Staljina.

Posljednje dvije godine Jesenjinovog života bile su pune pijanstva i lutanja, ali je u tom razdoblju napisao neke od svojih najboljih pjesama.

 

Objesio se u sobi lenjingradskog hotela „Angleter“ (Angleterre), 28. prosinca. 1925. Sumnja se da to nije bilo samoubojstvo, već ubojstvo po nalogu sovjetske vlasti. Imao je tek 30 godina.

 

Galina Benislavskaja ubila se na Jesenjinovom grobu godinu dana kasnije.

------------------------------

Poznate pjesme:

Breza (1913)
Jesen (1914)
Pjesma o kuji (1915)
Mangup (1919)
Ispovjest mangupa (1920)
Ja sam posljednji pjesnik u selu (1920)
Molitva za umrle (1920)
Pugačov (1921)
Pismo majci (1924)
Kafana Moskva (1924)
Ko sam, šta sam? (1925)
Snježno polje (1925)
Crni čovjek (1925)
Kačalovljevom psu (1925)
Do viđenja, prijatelju, do viđenja (1925)


----------------------------------


Film s prijevodom koji pokušava odgonetnuti tajnu smrti velikog pjesnika:


Da bi vam što bolje objasnili tajnu smrti velikog pjesnika koja mući povjesničare i mnoge obožavatelje Jesenjinove poezije prilažemo vam i film "Tajna smrti Sergeja Aleksandroviča Jesenjina".







-----------

Obradio i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Top 7 filmskih klasika koje možete pregledati i skinuti posve besplatno i legalno 


”Skidanje” filmova s interneta redovito je sinonim za internetsko piratstvo i kršenje autorskih prava. Ipak, ne mora uvijek biti tako. Postoji popriličan broj filmova koji se mogu preuzeti ili gledati online sasvim besplatno i legalno. Naravno, ovdje ne mislimo na hitove koji su tek sišli s kinoplatna, nego na stara, klasična i kultna djela koja imaju bezvremenu vrijednost ili su barem zanimljiva zbog svog povijesnog ili fenomenološkog konteksta.




Smatrate se filmofilom? Onda je red da posjetite stranicu Internet Archive, koja uz brojne besplatne multimedijalne sadržaje nudi i podosta dugometražnih filmova kojima su istekla autorska prava, odnosno nalaze se u javnoj domeni (većina njih je u konačnici završila i na YouTubeu). Među njima je i ovih sedam filmova zbog kojih će svakom istinskom filmoljupcu narasti zazubice. Ispecite kokice i pripremite se za filmski maraton!

7. Plan 9 iz svemira (1959.)


Ako ste ljubitelj lika i djela Tima Burtona, onda zasigurno znate tko je Ed Wood. Burton je prije dvadesetak godina snimio hvaljenu biografsku dramu o životu i djelu tog ekscentričnog redatelja, koja se dobrim dijelom bavila zakulisnim događajima na snimanju Plana 9 iz svemira ili, kako se često naziva, ”najgoreg filma svih vremena”. Woodov ”klasik” obiluje lošom režijom, amaterskom glumom i jeftinim efektima, što znači da je riječ o neizostavnoj lektiri za sve one koji uživaju u trash-filmovima.



.

.

6. Detour (1945.)

.

Krimić redatelja Edgara G. Ulmera snimljen je za manje od mjesec dana, na dvije-tri lokacije, uz mizeran budžet i s tada nepoznatim glumcima. Međutim, ovdje se ne radi o nikakvom rutinskom uratku ili beznačajnom filmu izvučenom iz naftalina. Detour se, naime, danas smatra jednim od najboljih i najutjecajnijih noir uradaka u povijesti, a zbog svoje kulturološke važnosti uvršten je u registar američke Kongresne knjižnice te slovi kao prvi ”B-film” kojemu je to uspjelo!

.

.


.

.

5. Dementia 13 (1963.)

.

Prije negoli se proslavio Kumom i Apokalipsom danas, Francis Ford Coppola radio je kao asistent kultnoga redatelja i producenta niskobudžetnih filmova Rogera Cormana. U Cormanovoj radionici nastao je i Coppolin prvijenac Dementia 13, psihološki horor uvelike inspiriran Hitchcockovim Psihom. Premda nije riječ o vrhunskom filmu, Dementia 13 sadrži nekoliko upečatljivih jezivih scena te pruža zanimljiv uvid u ranu karijeru uglednoga redatelja.

.

.




4. Grimizna ulica (1945.)


Ime Fritza Langa najčešće se povezuje s nijemim SF klasikom Metropolis, ali filmofili dobro znaju kako je slavni njemački redatelj iza sebe ostavio niz odličnih trilera i noir uradaka, od kojih je neke snimao i u američkoj produkciji. Jedan od njih je i Grimizna ulica, kultni noirovski krimić koji je u svoje vrijeme imao problema s cenzorima jer je uveo motiv kriminalca koji uspijeva izbjeći ruku zakona, što je tada bio presedan u Hollywoodu.




.

.

3. Karneval duša (1962.)

.

Volite atmosferične horore i priče u stilu Zone sumraka? Onda biste svakako trebali pogledati Karneval duša, jedini dugometražni uradak redatelja Herka Harveya. Film o ženi koja upadne u vrtlog nadnaravnih događaja odlikuje se jezivim ugođajem i zanimljivim redateljskim rješenjima, a smatra se da je imao velik utjecaj na redatelje poput Georgea A. Romera i Davida Lyncha.

.

.


.

.

2. Njegova djevojka Petko (1940.)

.

.

Screwball-komedija iz zlatnog doba Hollywooda, Njegova djevojka Petko spada među klasike žanra i jedan je od najpoznatijih filmova glasovitoga redatelja Howarda Hawksa. Ova ekranizacija uglednoga kazališnog komada Naslovna stranica posebno se pamti po dinamičnim i vrckavim dijalozima između glavnih protagonista, a zbog svog značaja također je uvrštena u registar američke Kongresne knjižnice.

.

.


.

.

1. Noć živih mrtvaca (1968.)

.

.

Zombiji su danas iznimno popularan motiv u filmovima i TV serijama, a to se velikim dijelom može zahvaliti ovom horor klasiku. Kultni film Georgea A. Romera, snimljen za ”šaku dolara”, zaradio je na kraju milijune i ušao u povijest pop-kulture kao jedan od najboljih i najutjecajnijih pripadnika svog žanra. Zanimljivo, Romerov film odmah je završio u javnom vlasništvu zbog greške distributera, koji je zaboravio u snimku ubaciti bilješku o autorskim pravima, što je u ono vrijeme bilo obavezno.

.

.


.

.

Napisao: Tomislav Hrastovčak





Odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Druženje po mjeri duše, Ševko Kadrić


(Svi koji bi željeli imati knjige neka se jave autoru privatnom porukom)




Junacima uvezanim među korice ove knjige nisu zajedničke oblasti bavljenja, životna dob niti umjetničko stvaralački dometi već kreativnost. Ona im je duhovna hrana, izazov, povod za stvaranje, način komuniciranja sa okruženjem. 


Najveći dio tekstova u knjizi je objavljen u Bosanskoj pošti, dio u Oslobođenju, ali i u drugim novinama i na web portalima. 


Neki od junaka knjige su se iskazali u sportu i tu postigli svjetsku slavu, poput Zlatana Ibrahimovića, drugi u književnosti poput Mirka Kovača, Mustafe Cice Arnautovića, Zulmira Bečevića, u modi Lamija Suljević, nauci Stevan Dedijer, Osman Pirija, Denis Selimović, Amela Džin, Amra Osmančević, Goran Bašić, glumi Nermina Lukač, Vera Veljović, Iso Borović, Albin Ganović, režiji Jasenko Selimović, otkrivanju zaboravljenog svijeta Semir Osmanagić, slikarstvu Ragib Lubovac Čelebija, Mehmed Zaimović, pustolovinama Fatima Nilsson. 


U knjizi umjetničko-sportski dometi nisu kriterij za uvrštavanje u sadržaj, ali ni redoslijed u tom sadržaju, ne, naprosto su ređani nekom logikom kojom su bilježeni i objavljivani, logikom i zakonitošću druženja. Druženje sa ljudima od sadržaja, neobične upornosti, talenta i kreativnosti mi je bilo i ostalo privilegija, podsticaj i radost. Upravo otkrivamo još jednu povezujuću nit svim u knjizi predstavljenim, naglašenim, a to je sam autor, koji je pišući o njima otkidao od zaborava trenutke, domete, dijelio radost, pokazivao da su tu među nama, oko nas, ispred nas. 


Povezujuća nit je i to što je najveći dio junaka otkinut od zavičaja i živi u pečalbi po bijelom svijetu koji novim zavičajem naziva, ponajviše njih je ipak u Švedskoj. Skoro da smo knjigu mogli nasloviti „Šveđani bosanskih korjena"", ali ipak ćemo joj izabrati neko drugo ime. Svakako, da u notesu imam i dužu listu imena i priča, koja će ipak čekati novo vrijeme da se koricama knjige ogrne.


Uz zahvalnost onima sa kojima sam dijelio radost, kafu, vino... šta nam je već bilo pri ruci ili na duši, zahvaljujem se i tebi što čitaš, dajući šansu ideji kreativnosti i junacima da i ovako žive. Sa posebnim pietetom se sjećam onih koji nisu više među nama.


Autor, Helsingborg, Maj 2013.



Umjesto predgovora


1. JA SAM ZLATAN, A KAKVI STE VI?

2. CIRKUS JE ŽIVOT

3. AIDINO kraljevstvo bijelih ljiljana

4. AMELINI doktorati

5. DENIS - mladić koji zna šta hoće

6. AZEMINA na ime ponosna

7. GORANOV PUT DO ZVIJEZDA

8. DENIS dječak sa velikog panoa

9. DOKTORICA AMRA iz Bratunca grada

10. NIDŽARINE medalje za hrabrost i humanost

11. EMININI NEBESKI LETOVI

12. ZULMIR BEČEVIĆ, Na krilima knjige

13. JA SAM GLUMICA

14. NERMINA Lukač, najbolja glumica u Švedskoj 1912.

15. U NEBO ZAGLEDAN

16. ""NA KRAJU SVEGA"", književni iskorak Enesa Topalovića

17. NAGRADA ""Meša Selimović"", dodijeljena bosanskom

piscu BiH dijaspore

18. BOSANCI NE BI TREBALI TRČATI ZA VRUĆIM PILAVOM

VEĆ BOSNOM

19. TARIQ ALI, pisac mora misliti, a njegovo pisanje

treba biti angažirano

20. Haris Grabovac, VITEZ EGZILA

21. SKENDEROVA TRAJANJA, Vera Crvenčanin, Bosanska riječ, 2010.

22. BESIM SPAHIĆ, JUNAK NAŠIH DANA

23. NEODRŽIVI RAZVOJ - Dr. Osmana Pirije

24. ISTRAJNI Semir Osmančević i neuništive Bosanske piramide

25. KRUPNO U TOTALU

26. SANJAR sa Tjentišta

27. SANDRA Tolić, pjesnikinja dječije duše

28. SADIKOVA čaršija

29. PROGNANE je teško tješiti

30. ARIJANOV PUT U IZVJESNOST

31. HADO

32. PERENJE, Šefikova ljubav i zabava

33. DAIDŽA - ČUVAR DUŠA

34. NURINI mali junaci velikih

35. FIĆO I NATAŠA

36. OD ZLATA BISERA

37. LIKOVNO promišljanje o životu

38. ZAIMOVIĆEVE DOŽIVLJENE I PREŽIVLJENE SLIKE

39. ALMINE DUHOTVORINE

40. LEJLA živi svoj san

41. SAMIR MEHMEDOVIĆ DEBA, dugoprugaš iz Bjeljine

42. SPORT iznad svega

43. ODMOR MEĐU INDIJANCIMA

44. HEDININA MISIJA

45. ŽIVOTOPIS, I dio na 352 strane

46. ZLATNI jubilej u posljednjem zagrljaju

47. KNJIGA - ARNELOVA NAJDRAŽA IGRAČKA

48. FATIMA (Robinzon) Nilsson

49. PRIJEM u BH ambasadi u Kopenhagenu

50. JUTARNJA KAFA sa Mustafom Cicom Arnautovićem

51. FAUSTA Marianović ne želi biti heroj

52. INAT stomatološka klinika

53. APSULUTNO DOBRO je moja zvijezda vodilja

54. MULTIKULTURALNOST je bogatstvo

55. LAMIJA SULJEVIĆ

56. NESIMOV hram umjetnosti

57. DA NE STVARAM, JA BIH SE OSUŠIO KAO BILJKA BEZ VODE

58. ČOVJEK HRABRI sa bosanskom dušom


-------------------------------------


Preuzmi knjigu


http://www.digitalne-knjige.com/kadric7.php


-----------------------------------


I za kraj vam prilažemo i video zapis u kojem sam autor govori o sebi, svom stvaralaštvu

i razlozima zbog kojih  je nastala ova knjiga



Rujan 3 '13 · Oznake: druženje po mjeri duše, ševko kadrić