Andrea Zlatar Violić : Nema točke u knjižnom lancu koja nije problematična

 

Prema sadašnjim dogovorima s Ministarstvom financija PDV na knjigu će biti 5 posto i to će biti  najniža stopa koja će u Hrvatskoj uopće postojati. Ono na čemu u tom kontekstu još radimo jest ujednačavanje cijene knjige u svim njenim oblicima - i tiskanim i elektroničkim. Nema identične  prakse u Europskoj uniji, dapače, vrlo su različite, a naš je prijedlog da PDV bude isti i za tiskane i e-knjige zbog potpune nerazvijenosti tržišta e-knjige u Hrvatskoj. 

S ministricom kulture Andreom Zlatar Violić razgovarali smo u njezinom kabinetu u Runjaninovoj ulici, i namjerno smo se odlučili za razgovor "u živo" jer sve uobičajenijim intervjuima putem emaila često nedostaje interaktivnosti, mogućnosti postavljanja dodatnih pitanja i sl. Namjerno smo se fokusirali na pitanja isključivo vezana uz sektor knjige jer je u dosadašnjim svojim brojim medijskim istupanjima ministrica Zlatar Violić uglavnom o knjizi, nakladništvu, autorima... bila u prilici tek uzgred govoriti, a u međuvremenu se pokazala prijeka potreba da dionici tzv. lanca knjige u jednom opsežnijem razgovoru saznaju na koje sve načine Ministarstvo kulture namjerava pomoći da knjižni ceh prevlada posljedice najveće krize u kojem se zatekao do današnjih dana.

Nenad Bartolčić: Koji su novi i sasvim konkretni potezi  Ministarstva kulture usmjereni na prevladavanje nepodnošljive situacije u kojoj se nalazi knjižni sektor, pogotovo njegov "proizvodni" dio - autori, nakladnici, knjižari... ?

Andrea Zlatar Violić: Mislim da možemo govoriti o ovoj godini u cjelini, to znači da uključujemo i ovu jesen kada će se vidjeti rezultati novog natječaja. Neću se referirati samo na konkretne momente kakav je bilo, na primjer, uvođenje dodatnog dofinanciranja romaneskne literature koji je fokusiran na autora, nego na strateške pomake. Proljetos smo proveli obimnu anketu svih sudionika u knjižnom lancu temeljem kojeg ćemo donijeti strateške mjere.

Anketa je, do sada, analizirana statistički, naši komentari su preliminarni, ali je jasno identificirano  - nema točke u lancu koja nije problematična. Jasno je da odjednom ne možemo poboljšati sve elemente. Iz ankete je vidljivo da su najosjetljiviji oni oblici potpore koji se tiču potpore izdavačima, i knjiga i časopisa, odnosno tim su potporama dane najlošije ocjene uz konstatacije da te potpore nemaju jasne kriterije ili da ispitanici nisu zadovoljni kriterijima. Iz toga proizlazi pitanje čemu u cjelini potpora služi, koji su njezini ciljevi? U koracima koji su sada mogući, prvi je korak  da se naglase potpore izdanjima domaćih autora zato što se kroz analizu cijelog sektora vidi da je taj najosjetljiviji.

Najslabija karika, odnosno najpogođeniji je - autor. To se vidi i iz dijela ankete koji daje podatke iz pozicije autora, ali i iz dijela koji propituje potpore. Stoga ćemo  mijenjati financijske omjere - i nadalje će se moći pokrivati troškovi proizvodnje knjiga, ali uvodimo i kontrolni mehanizam koji štiti autora i njegova prava u odnosu na izdavača. Ministarstvo kulture ne može, naravno, izravno intervenirati zadavanjem financijske norme, ali praćenjem isplate i ukupne realizacije projekta ukida se mogućnost da izdavač dobije potporu, a ne plati autora u onoj razini u kojoj je, naravno, potpisan ugovor. Knjiga neće moći biti otkupljena, ako nisu  podmireni svi troškovi prema autoru kakvi su do tog trenutka nastali.

Također, putem unutarnjeg pravilnika možemo sugerirati mjeru da se knjiga daje u otkup tek po isteku tri mjeseca od objavljivanja, a kako bi knjiga prošla put plasmana na tržištu. Pritom, dakako, podaci o prodaji knjige ne mogu biti uvjet za odluku o otkupu, jer podaci o eventualnoj neprodavanosti, zbog slabe distribucije i male kupovne moći građana nisu relevantan pokazatelj o kvaliteti knjige.

Bližimo se kraju fiskalne godine, pretpostavljam da znate koliko će se sredstava u 2012. godini potrošiti na knjižni sektor. Koja su to sredstva, i kako su raspoređena? Postoji li već projekcija kolikim će sredstvima Ministarstvo kulture raspolagati u 2013. godini za knjigu? Jasno Vam je da "baza", bez obzira na opću situaciju i trendove u društvu, od vas očekuje da se maksimalno angažirate na povećanju budžeta.

Proračun za knjigu od 30.500.000,00 kuna se u nekim minimalnim postocima povećao u odnosu na 2011., i uvećat će se i 2013. u odnosu na 2012., putem uvođenja novih paralelnih projekata, novih tipova inicijativa. Svjesni smo da u limitiranim odnosima proračuna ne možemo očekivati značajnije povećanje. Elementi koji su već bili postavljeni i jasni za 2012.,  jasni su  i za 2013. godinu - programska sredstva neće se smanjivati. Uštede koje se na razini cijelog proračuna traže ostvaruju se uštedama tzv. „hladnog pogona" - kako u ministarstvu samom tako i u ustanovama. Ove je godine to bilo 10 posto, a planira se 8 posto u slijedećoj. Time ćemo mijenjati omjer hladnog pogona i programa u korist programa.

Ali ključno pitanje je ionako - na koji način i u kojim prostorima možemo pojačati status knjige, autora i samo čitanje. Smatramo da to možemo oblikujući nove modele, nove linije financiranja. Jedan je način da ćemo pojačati program malog poduzetništva koji i sada postoji, ali u manjim financijskim okvirima. Upravo radimo izmjene pravilnika kako bi se knjižarima i nakladnicima omogućilo javljanje na natječaj. Također, pokrećemo program „kulturnog ruksaka", temeljem nekoliko sličnih europskih uzora koji su se pokazali iznimno uspješnima. „Kulturni ruksak" je zapravo ponuda kulturnih i umjetničkih proizvoda koje poklanjamo svim uzrastima djece.

Kada je o knjizi riječ, Ministarstvo kulture će tako financirati gostovanja pisaca, knjige - tiskane i elektronske; sadržaje koji nisu izravno vezani za školsku lektiru, ne proizlaze iz curiculuma podučavanja umjetnosti, nego su dio suvremene i popularne kulture. Ponudit  ćemo „ruksak" za vrtić, osnovnu školu, srednju školu, ali i umirovljenike - jer riječ je o populaciji koja ima dobre čitalačke navike. 

Dakle, distribucijom knjiga, otkupom koji više ne ide samo na adrese knjižnica već i na adrese drugih ustanova pojačat će se cirkulacija knjiga i autora na tržištu. Ovogodišnji „pilot" će biti brojčano ograničen i fokusiran na specifične potrebe pojedine regije. 

Može li se, dakle, konstatirati da se napokon kreće putem intersektorke suradnje, prema nečemu što je i od knjiškog ceha već bilo identificirano kao nedostatak, ne mislim samo na slabu i nedovoljno sadržajnu komunikaciju predstavnika knjiškog ceha i ministarstava, već i nedostatnu povezanost, nedovoljne suradnje onih ministarstava kojima je knjiga „u fokusu" , u prvom redu Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (MZOS), ali i Ministarstva malog poduzetništva i obrta, jer knjižni je sektor i dio hrvatskog gospodarstva, tzv. kulturna industrija. Sve ove godine očekivalo se da samo Ministarstvo kulture učinkovito pomože cehu da prevlada nagomilane probleme, što je u osnovi pogrešno, jer se na neki način amnestiralo ostala već spomenuta ministarstva.

Da, mislim da je to ključno - inicijativa je morala doći od strane Ministarstva kulture, ali i u drugim ministarstvima kolege vrlo dobro prepoznaju kako je riječ o izdavaštvu kao poduzetništvu, odnosno industriji u poduzetništvu. Npr. u Ministarstvu financija, gdje se raspravlja o uvođenju posebnih kreditnih linija, već se razmišlja o modelima smanjivanja negativnih učinaka koje će donijeti uvođenje PDV-a, pa makar on bio i minimalan. Jednako tako se razmišlja o modelima kroz Ministarstvo obrazovanja, odnosno sustav škola, vrtića, školskih domova,  pa socijalnih domova o kojima brine Ministarstvo za socijalnu skrb...

Želimo za distribuciju i poticanje čitanja iskoristiti već postojeće izgrađene mreže, a bez ulaženja u  strukturu njihovoga posla. Dakle, ne da sad mi govorimo da se neka druga tri naslova stave u lektiru, nego da naprosto ponudimo dodatne kulturne i umjetničke sadržaje koristeći kapacitete škola, vrtića, domova. Od MZOS-a ćemo dobiti podatke koje škole imaju dvoranu, koje su jednosmjenske da bi se poslijepodne mogao održavati određeni program, gostovanje predstave ili čitanje. Na taj način dodatno koristimo postojeću infrastrukturu,  proširujemo čitateljstvo /gledateljstvo /slušateljstvo koje je do sada bilo na margini. Kada je knjigama riječ ciljana grupa do sada je bila ona koja može kupiti knjigu, platežno sposobni od 30-te do 50-te godine.

Za iduću godinu najavljen je i PDV na knjigu. Da li ste već sada jasno dali do znanja  svojim kolegama u Vladi koji je prag podnošljivosti, koja je to stopa preko koje se nikako ne bi smjelo ići.  Na temelju raspoloživih informacija u cehu se nagađa o 5%, i morate biti svjesni da bi sve preko 5%, kada se već naši pregovarači s EU nisu uspjeli izboriti da ostane nulta stopa, značilo katastrofu. I vezano uz to, da li ćete se izboriti u Vladi da se taj ubrani PDV-a na knjige na neki način vrati u sektor, jer ako se iz njega samo uzme, to će biti nešto što će ga samo dodatno unazaditi.

Prema sadašnjim dogovorima s Ministarstvom financija PDV na knjigu će biti 5 posto i to će biti  najniža stopa koja će u Hrvatskoj uopće postojati. Ono na čemu u tom kontekstu još radimo jest ujednačavanje cijene knjige u svim njenim oblicima - i tiskanim i elektroničkim. Nema identične  prakse u Europskoj uniji, dapače, vrlo su različite, a naš je prijedlog da PDV bude isti i za tiskane i e-knjige zbog potpune nerazvijenosti tržišta e-knjige u Hrvatskoj.

Većina zemalja u EU ima PDV na e-knjigu jednako kao i na DVD i CD, više od  20 posto, osim Francuske koja ima svoje jasnu kulturnu politiku prema knjizi i jedinstveni PDV od 7 posto i za tiskanu i e-knjigu i zvučnu knjigu... Sa strane izdavačkog  tj. knjiškog ceha jedan od prijedloga je da se PDV na knjigu smanjuje i na drugim fazama knjige, npr. kod tiskanja ili da se i honorari smanje na razinu PDV-a za knjigu. Mislim da to ipak neće biti moguće, ali da bi u načelu trebalo raspraviti smanjenje poreznog opterećenja na autorske honorare.

Da, Hrvatska bi barem po pitanju PDV-a na e-knjigu mogla biti među inovativnijim zemljama, tim više što se kod nas radi o zanemarivo malim svotama prikupljenog PDV-a na e-knjigu, a visoka stopa može polučiti veću štetu na psihološkoj razini. No, to je tek jedan segment problematike e-knjige, formata koji kuca i na naša vrata, i sigurno je da će se u idućim godinama i u Hrvatskoj udio e-knjige povećavati, ali pod uvjetom da se već sada stvara neka strategija kako afirmirati čitanje i kroz format e-knjige, a prije toga i kako u Hrvatsku uvesti veći broj čitača e-knjiga.

Negativni je paradoks da se u nas tehničkim napretkom, kada je riječ o lektiri, čitanje smanjilo. Čitaju se sažeci koji su postali široko dostupni razvojem tehnologije, na čemu su se vjerojatno neki pojedinci malo financijski osnažili. A to je apsolutno suprotno ideji da tehnologija potpomogne čitanje. Imali smo vrlo ozbiljne konzultacije sa stručnjacima iz Njemačke i Švicarske o budućnosti distribucijskih mreža i je li u Hrvatskoj uopće potreban „nostalgični" projekt obnove ili rekonstrukcije onoga tipa distribucijske mreže kakav smo imali prije 20 godina. Gotovo jednoglasno su savjetovali da nikako ne idemo u klasični tip distribucije, nego da se koncentriramo na novije tipove, prostore i ustanove, gdje bi se otvarali različiti oblici komunikacije s knjigom.

Ako računamo prostor knjižnice kao potencijalni iskoristivi prostor jedne od najčvršćih mreža koja u Hrvatskoj postoji, onda se čini vrlo prirodnim da one knjižnice koje imaju prostorne mogućnosti imaju jednako tako odijele s tehnološkim oblicima elektroničke knjige, te neke vrste malih knjižara. Posebno pripremamo mrežu poticaja za knjižnice koje su spremne prihvatiti se distribucije časopisa i učiniti časopise dostupnim putem knjižnica, bilo u posudbenom smislu, bilo u smislu njihove kupnje.

Istaknula bih da je u spomenutoj anketi vrlo jasno rečeno da su ispitanici zadovoljni ponudom knjižne građe u knjižnicama, ali su krajnje nezadovoljni ponudom časopisne i neknjižne građe. To znači da bi Ministarstvo kulture trebalo proširiti otkup i na elektroničke knjige, te je potrebno razviti sustav posudbe čitača knjiga bilo kojega oblika, učiniti ih široko dostupnima. Nije realno očekivati financijski boom u naciji koja ionako nema velike čitateljske navike, da će ljudi te uređaje sad poklanjati djeci za njihov 10-ti rođendan. Takvi multifunkcionalni prostori imali bi, dakle, funkciju promocijskog prostora, funkciju mjesta okupljanja u gradu, a kojima bi se istovremeno rješavali problemi distribucije, problemi poticaja na čitanje, pa samim time i problemi promocije autora i knjiga.

Ako sam vas dobro razumio, to je sada stanovito redefiniranje onoga što ste govorili prethodnih mjeseci kada ste spominjali kao jednu od novih mjera osnivanje nove mreže tzv. nenakladničkih knjižara, posebno u onim gradovima gdje knjižare nedostaju. Ne bi smjeli zanemariti strukturalni problem hrvatskog knjižarstva, a to je da se preko 90 posto knjižara u Hrvatskoj nalazi u vlasništvu nakladnika, što omogućuje stvaranje monopola, nametanja uvjeta prodaje, a tu je i pitanje distribucije onih manje komercijalnih vrsta knjiga koje nerijetko nisu zanimljive u izrazitije komercijalno orijentiranim knjižarama itd. Nitko ne osporava nakladničke knjižare, postojale su okolnosti kada je njihovo osnivanje bilo nužnost, no sada su i one u velikim problemima, i pokazuje se da je njihov koncept krajnje upitan (prekomjerno "ambiciozne" kvadrature, lokacije u trgovačkim centrima...).

Što se pak otvaranja spomenutih "mini knjižara" tiče, pri knjižnicama ili u sklopu nekih novih centara za knjigu, treba biti svjestan  da je knjižarstvo i ne tako jednostavan posao kojeg može obavljati bilo tko, jer čak niti dobar knjižničar nije automatski i dobar knjižar. Mora postojati vrlo jasan poslovni model da bi se knjižara uspjela održati, posebno u današnjim uvjetima, o školovanim knjižarskim kadrovima da i ne govorim.

Danas imamo distribuciju knjiga i na vrlo neobičnim mjestima, kao što su benzinske crpke, pošte, dućani mješovite robe, ne mislim uopće na knjižare u trgovačkim centrima već na druge dućane koji imaju i svoje police s knjigama. Pa onda i kiosci s novinama... no sve to nije proizvelo nikakve pozitivne učinke, upravo zato što ta mjesta nisu specijalizirana za knjigu. Tu se knjigom snabdjevaju samo slučajni kupci. Jasno je da su potrebna  specijalizirana mjesta, moderne knjižare. Ono što nam u  ovom trenutku ne ide u korist je financijska situacija i politika štednje koju nameću lokalne zajednice koje su gotovo sve redom digle cijene najma, čak i u onim kategorijama koje su imale nulte ili vrlo niske stope najma, i jasno je da će još teže nego prije izlaziti u susret ideji da mi sufinanciramo dio programa i dio opreme, a da grad dijelom sufinancira hladni pogon i ne naplaćuje visoku stopu najma.

Kako je primijetila Nadežda Čačinović, koja je i članica Kulturnog vijeća za knjigu i nakladništvo, krizno vrijeme u tržišnoj privredi je vrijeme ograničenoga dometa jezika, te složenog  i proturječnog učinak tehnoloških inovacija. Te poteškoće djeluju  na sve: izdavače, časopise, knjižare, pa i knjižnice su pod pritiskom da se prilagode. Knjižare nestaju, ali valja ukazati na najnoviji obrat - u Njemačkoj sada bolje preživljavaju manje, prestižne knjižare od velikih i bezličnih,  jer male knjižare rade za poznatu publiku, prilagođavaju se iz dana u dan i efikasni su nositelji kulturnih intervencija.

Od projekta ni u kojem slučaju ne odustajemo, ali činjenice s terena pokazuju vrlo jasnu nemogućnost ujednačenog sustava, jer lokalne zajednice jedna do druge primjenjuju vrlo različite modele.

Kao što smo išli u digitalizaciju kina na način zajedničke javne nabave za više od 28 gradova koji ispunjavaju uvjete, s naše strane je otvorena i mogućnost da imamo natječaje za male knjižare, tzv. nezavisne knjižare gdje ministarstvo kupuje opremu, ujednačenu, tehnički ekipiranu i standardiziranu, po povoljnijoj cijeni putem objedinjene javne nabave. Tako možemo sufinancirati i temeljni blok knjiga koji ulazi na police knjižare. Međutim, trenutno je suradnja s lokalnom zajednicom vrlo upitna, jer teško je odrediti tko će biti sugovornici nekoliko mjeseci pred lokalne izbore.

Čak ako se i dogodi takav model on ovisi o tome da li ćemo se mi kao ceh držati sadašnjeg Sporazuma o jedinstvenoj cijeni knjige koji nije nikada, na žalost, došao do razine zakona, a mišljenje znatnog dijela ceha je i da nam nedostaje sveobuhvatniji Zakon o knjizi, kojim bi se reguliralo brojne sadašnje nedorečenosti, od toga npr. tko može biti nakladnik, koji je nakladnik koji može računati na potpore Ministarstva kulture i dr.  Razmišljate li o toj (eventualnoj) zakonskoj regulaciji knjiškog ceha?

Na to pitanje mogu odgovoriti sada kondicionalno, jer smo u plan zakona na kojima ćemo prvo raditi stavili dva krovna zakona - to je Zakon o ustanovama i Zakon o javnim potrebama u kulturi. Riječ je o zakonima starima više od dvadeset godina, mentalno i četrdeset; kada su pisani dijelom su preuzeti iz staroga sustava. Realitet traži izmjenu temeljnih kategorija. Tek kad oni budu izmijenjeni vidjet će se gdje postoje potrebe za dodatnim zakonima, jer sadašnja zakonska prenormiranost ne rješava bitna pitanja. A zbog te mase zakona gotovo svaki ceh traži svoj zakon - bez namjere ismijavanja, ali stigla je i ideja o Zakonu o orkestrima.

Status tko je npr. nakladnik apsolutno se mora rješavati kroz način klasifikacije koja postoji u sferi gospodarstva, i ključno je da imamo listu izdavača koji jesu profesionalni izdavači, koji su gospodarski subjekti čija je primarna djelatnost izdavačka djelatnost. S druge strane postoji praksa da se kao veliki broj izdavača pojavljuju ustanove kojima je to jedna od paralelnih ili pojedinačnih djelatnosti, koje imaju instituti, fakulteti, muzeji, različite udruge itd. U tom prostoru ima neujednačenosti, od spomeničkih knjiga i knjiga koje su samo lokalno i regionalno vezane do specijaliziranih izdavača ili udruga, poput npr. udruge Domino koje se bave  naslovima vezanim uz gay i lesbian scenu.

Nije samo problem da i takvi, nazovimo ih "usputni izdavači" izdaju knjigu, problem je ako te knjige ne završe na tržištu, u široj distribuciji, ako im se ne pruži prilika da bude prodane, naravno pod pretpostavkom da postoji zainteresirana publika, kupci tih knjiga. U praksi, ne mali broj izdanja skuplja prašinu na skladištu, nikada ne uđu u distribiciju, nešto malo ih se podijeli ili ih djelomično otkupi ministarstvo... ne bi li bilo bolje da se u takvim slučajevima knjige moraju izdavati u suizdavaštvu s profesionalnim izdavačem, koji ima riješen sustav distribucije. Jer takav izdavač posjeduje onaj know how koji "nekvalificirani" izdavač/ustanova nerijetko nema. U tom slučaju bi ipak imali potencijalno uspješniju spregu, i ne bi se događalo da se novac uloži u neke naslove koji uopće ne zažive tj. ne dođu do publike.

Preporuka vezivanja uz profesionalne izdavače je apsolutno u redu, pogotovo s distribucijskog aspekta, a tiče se i tehničke opreme knjige. Naslijedili smo jedan paralelan sustav gdje su knjige koje nastaju u prostoru likovnih monografija i muzeja zapravo više financijski podupirane - jedan od, čini mi se, najstrašnijih primjera je dvotomna knjiga „Slavonija i Baranja" koja je izašla u sklopu istoimene izložbe u Klovićevim dvorima, i koja je prema podacima kojima raspolažemo sufinancirana od strane ministarstva s milijun i šesto tisuća kuna (1.600.000,00 kn)!. Ta monografija nije distribuirana i nije se nalazila u prodaji. To  je zastrašujući podatak i iznimno pazimo da se takvo što ne ponovi. Razumijem specifičnosti tiska takvih izdanja, od papira, brojnih fotografija i sl., ali Vijeće za knjigu mora  u tom smislu biti koordinirano s drugim nadležnim vijećima, moraju zajedno pratiti takva izdanja.

Traje javna rasprava o novim kulturnim vijećima (u međuvremenu je i završila, kulturnjaci se baš i nisu iskazali brojnim doprinosima raspravi, op.ur.), pa Vam još nisu do kraja poznati svi prijedlozi koji su se iskristalizirali u raspravi, no što Vi kao ministrica očekujete od tih novih kulturnih vijeća, da li želite promijeniti njihove kompetencije tj. da osim dizanja predikata A, B, C aktivnije sudjeluju i u kreiranju kulturnih politika, strategija?

I u postojećem Zakonu o kulturnim vijećima jasno piše da Vijeća imaju posao strateškog planiranja i donošenja strateških prijedloga koji će onda biti davani na javnu raspravu. U ovogodišnjem pozivu za programe javnih potreba u kulturi RH za 2013. godinu  jedan od uvjeta za ustanove i udruge bio je i strateški plan razvoja. Time sada, jer upravo ih iščitavamo, dobivamo sliku što o strategiji svog razvoja misle ustanove. One će poslužiti i za uobličenje praktičnih smjernica u svakom polju.

Knjižni ceh godinama ističe da nije dobro razrađen sustav subvencioniranja knjižnih izdanja, da se previše primjenjuje uravnilovka jer činjenice pokazuju da se subvencije najčešće kreću na razini 10, 12 ili 15 tisuća kuna za pojedini naslov, a koeficijent složenosti produkcije pojedinog naslova kreću se i u omjerima 1-3 ili više. Dakle, nije isto da li ste dobili 10.000 kuna za knjigu poezije ili 15.000 za knjigu koja je izuzetno zahtjevna bilo zbog prijevoda, opreme, ilustracija, fotografija itd. Tako da u stvarnosti subvencije ne pokriju više od 25-30 % ukupnih proizvodnih troškova knjige, jer ne treba zanemariti da čak i ako nakladnik predloži za subvenciju npr. 10 podjednako kvalitetnih naslova teško da će mu biti odobrena potpora za više od polovice predloženih naslova, a budući da će on na kraju ipak objaviti svih 10 naslova, ispada da je njegov ukupni nakladnički program potpomognut s ne više od već spomenitih 25-30 %, i da on mora moći namaknuti preostalih 70-75% sredstava da bi knjigu uopće uspio objaviti.

Isto tako, otkup za knjižnice pogrešno se iščitava kao direktna potpora nakladniku jer se zapravo radi o korektivnoj mjeri kojom ministarstvo osigurava da će vrijedna knjiga sigurno završiti na policama knjižnica, neovisno o "slobodnotržišnim" transakcijama nakladnika i knjižnice. Koje je tu onda rješenje, pogotovo u granicama ograničenog budžeta, da li u smanjivanju broja naslova i povećanju pojedinačnih subvencija, ili u preraspodjeli ukupnih budžetskih rashoda u sektoru knjige?

Bolje je načelo sufinanciranja manjeg broja naslova, ali u primjerenijem iznosu, pri čemu se, naravno, s izdavačima, sa strukom,  može raspravljati što je zadovoljavajući postotak u kojem dijelu troškova, koliki dio troškova tiska bi bio realan da bude pokriven od strane ministarstva. Međutim, ono što očekujem s druge strane je da knjige koje su sufinancirane od strane ministarstva imaju nižu cijenu nego one koje nisu, jer mora postojati neki povratni učinak.

Činjenica je da su sadašnji načini prijavljivanja takvi da izdavači vrlo šaroliko procjenjuju i honorare i troškove tiska, i da se do sada zaista u vijećima radilo o ujednačavanju, za roman 15.000, zbirku poezije 8.000, eseje 10.000 kuna, ili ako su se pojavili neki uočljivo zahtjevniji ili značajniji projekti, onda se određivalo i više.

Vratimo se problemima knjižarstva koje je u velikoj krizi, bez obzira što tko mislio o u Hrvatskoj prevladavajućem modelu nakladničkih knjižara, jer tzv. neovisnih (nenakladničkih) knjižara skoro da više i nema, njih niti ceh ali niti država nisu znali ili nisu željeli sačuvati, tako je bilo u svim dosadašnjim garniturama cehovske ili državne "vlasti". Unatrag nekoliko godina napokon se pojavila jedna jedina mjera kojom se željelo makar i malo pomoći knjižarstvu, potpora programima u knjižarama, iako je ona istovremeno podjednako pomoć  i autorima i nakladnicima, ne ostaje knjižarima već služi za pokriće troškova programa - promocija i sl. Zanimljivo mi je da se baš u toj jedinoj potpori knjižarima već ove godine vidi smanjenje od kojih 25%, što se u tolikom postotku nije dogodilo niti s potporama nakladnicima ili autorima. Zbog čega to mora biti tako?

Vidjela sam ovogodišnje prijavnice, problem s programima u knjižarama je bila iznimno loša ponuda.  To je isto kao kada me se jednom zgodom pitalo zašto malo u postocima podupiremo domaće slikovnice, a onda ispada da se u cijeloj godini prijavilo svega šest domaćih slikovnica. Pretpostavljam kako je situacija s knjižarama vezana u tom gotovo zatvorenom krugu sa činjenicom da se knjižare zatvaraju, da neke više ne postoje, da se smanjio broj zaposlenih u pojedinim knjižarama pa uopće nemaju vremena baviti se nečim dodatnim.

Pisci su se, ponajviše zahvaljujući inicijativi Pravo na profesiju, uspjeli izboriti za bitno drugačiji fokus od onog dosadašnjeg, počinju se rješavati neki njihovi problemi i to je dobro, iako pisci na žalost zanemaruju širi kontekst u kojem se njihovi problemi pojavljuju, pa na kraju krajeva i iz kojeg se generiraju. A radi se o tome da ako na tržištu ne postoji dostatna potreba za knjigama velikog broja hrvatskih pisaca (a ona se stvara drugim mehanizmima), tada se npr. može dogoditi da se autor koji je dobio npr. polugodišnju stipendiju za pisanje svoje nove knjige,  suoči sa situacijom da u trenutku kada je zgotovio rukopis više gotovo i ne postoji ekonomska logika da nakladnik uđe u projekt objavljivanja njegove knjige. Već prije spomenuta subvencija za to niti izbliza neće biti dostatna, a nakladniku, kao i autoru, niti druge okolnosti ne idu u prilog. Jer, bez pozitivne reakcije tržišta i prodaje knjiga u dostatnim broju primjeraka jednostavno je neodrživa proizvodnja novih knjiga, i to je začarani krug kojeg, bojim se, pisci nisu svjesni.

Kako mislite, kojim mehanizmima osigurati tu neophodnu vidljivost autora i njihovih djela jer pisac je između svoja dva oknjiženja u najvećem broju slučajeva praktično "nevidljivi pisac", pogotovo u situaciji kada mediji sve više zakazuju, i kada nam je velik broj časopisa praktično mrtav? Mnogi časopisi nisu mijenjali koncepciju valjda zadnjih dvadeset i više godina, izgubili su publiku, a istovremeno se za velik broj časopisa godišnje u Vašem ministarstvu izdvaja preko 5 milijuna kuna.

Časopisi su sasvim sigurno područje koje će doživjeti najviše promjena. S jedne strane, radimo na uspostavljanju jasnog razgraničenja tipa sudjelovanja MZOS u sufinanciranju časopisa i Ministarstva kulture, jer su humanističke i društvene znanosti podfinancirane od strane MZOS već godinama. Taj negativan trend osobito je vidljiv u posljednje dvije godine. Kada je riječ o znanstvenim časopisima, doista treba razmisliti samo o mrežnom obliku postojanja, jer se referiraju uskoj zajednici.

Napravljena je analiza svih časopisa u smislu broja svezaka, tiskanih primjeraka, broja pretplatnika, broja prodajnih mjesta - riječ je analizi u kojoj su se rigidno držali kriterija prodaje i vlastitih prihoda. Ispalo je da od svih časopisa koje sada financiramo možda bi od njih tek nekoliko preživjelo. Kada bi bili isključeni iz sustava financiranja, časopisna scena bila bi desetkovana. Međutim, kao kontra argument se postavlja pitanje što bi u jednoj kulturi časopisi trebali značiti, jer oni služe za promociju novih autora, i trebali bi služiti za promociju novih rukopisa, promociju novih tipova književnosti koji nastaju.

Stoga ove godine ta selekcija neće biti toliko drastična kolika bi mogla biti, možda u omjeru 1 naprama 10, ali kroz dvije - tri godine, časopisi doista moraju promijeniti način svog postojanja. Postoji mogućnost da se umjesto dijela potpore ide također i na dio otkupa časopisa, tako da bi se časopise distribuiralo u knjižnice kao i druge knjige, i time bi nadoknadili nedostatak distribucijskog potencijala njihovih izdavača.

Obično se smatra da je rješenje za časopise izlazak na web, ali to je prilično varljiva, pomalo i naivna slika, jer iako u tom slučaju više ne postoje troškovi tiska, pojavljuju se i neki novi, troškovi online produkcije koji nisu tako mali kako neki zamišljaju, a samim izlaskom samo na web neki časopisi mogu izgubiti i onaj mali prihod od prodanih primjeraka časopisa, neki ipak prodaju parstotinjak primjeraka, a iz tih se prihoda (uz odobrene subvencije) ipak može pokriti barem dio troška, npr. dio honorara suradnika. Na webu je izuzetno teško ostvariti prihod, čak se i posjećeniji elektronički portali u kulturi kroz subvenciju pokrivaju tek na razini možda trećine potrebnih sredstava, a tek rijetki uspijevaju i nešto uprihoditi, iako se, da budemo iskreni, većina niti ne trudi oko toga.

Digitalnu varijantu bih predlagala isključivo za znanstvene časopise, koji nemaju tzv. obične čitatelje, i to iz razloga što je i svjetska i europska praksa da tekstovi, uređivanje i drugi poslovi u njima ne honoriraju, jer su vrednovani u znanstvenom curiculumu.  Ako ste izdavač, član redakcije, ako pišete recenzije i članke stječete bodove za vaše napredovanje i to je dio posla koji pripada znanstvenoj karijeri.

A što je s naknadom autorima od posudbe knjiga?

Trenutno se provodi analiza podataka o posudbama koje je prikupila Nacionalna i sveučilišna knjižnica. Smatramo da se bez spoznaja o ukupnom broju posudbi po knjižnicama ne mogu predlagati ni cjenik ni pravilnik o raspodjeli autorskih naknada. Naša čvrsta nakana je da u proračunu za 2013. godinu osiguramo potrebna sredstva i da potom na ispostavljene račune o preciznom broju posudbi pojedinih autora, od strane Društva hrvatskih književnika kao koncesionara, isplaćujemo sredstva za daljnju distribuciju. Naravno da će se u praksi pokazati problemi koje ćemo rješavati s našim partnerima u procesu provedbe sustava prava javne posudbe, a to su Državni zavod za intelektualno vlasništvo i Društvo hrvatskih književnika kao koncesionar.

Kako u ministarstvu gledate na ideju da se i u Hrvatskoj uspostavi institucija poput Javne agencije za knjigu u Sloveniji?

Tendencija osnivanja autonomnih agencija je dobar put. Primjer HAVC-a (Hrvatskog audiovizualnog centra) pokazuje da je takvo izmještanje ovlasti dobro. Posebno u sektorima koji, kao knjige i film, imaju i kulturni i komercijalni aspekt. Realno bi se tako nešto moglo napraviti za godinu dana koliko je potrebno da se uredi cijeli sustav.

Nastupi hrvatskih nakladnika i pisaca u npr. Leipzigu ili na Sajmu dječje knjige u Bologni pokazuju da se oni mogu kvalitetno napraviti, znatno kvalitetnije za razliku od neuspješnih nastupa na sajmu knjiga u Frankfurtu. Sve ove godine Zajednica nakladnika i knjižara nije se proslavljala nastupima u Frankfurtu, ali po nekom je automatizmu dobivala mandat i znatna sredstva za Frankfurt. Tko bi i na koji način trebao ubuduće organizirati nastupe na književnim sajmovima u inozemstvu, pri čemu treba imati na umu da niti svi sajmovi nisu jednako koncipirani, da su neki važniji za nakladnike a neki za autore? 

Naša je ideja već ostvarena, a to je javni natječaj koji je raspisan za organizaciju sajmova već ove godine, a koji ćemo raspisati i za iduću godinu. Tražimo nove i inovativne organizatore predstavljanja hrvatske knjige u regiji i svijetu, a do toga se ne dolazi čuvanjem stečenih prava. Najuspješniji nastup na međunarodnim sajmovima ove godine bio je nastup u Solunu, što dokazuju pozitivne reakcije grčke javnosti i brojnih javljanja grčkih institucija i nakladnika.

A prema kojim kriterijima Ministarstvo kulture misli pomagati domaće sajmove knjiga?

Korisnik ili kupac svakako je zainteresiran za izravan kontakt s autorima, kao i za sudjelovanja na tribinama na kojima struka predstavlja i preporučuje vrijedne naslove domaćih autora. Kriterij za dodjelu potpore pritom je jednostavan: kvalitetan program prezentacije domaćeg i prijevodnog književnog stvaralaštva usmjeren prema korisniku, a u evaluacijskom postupku - ocjena uspješnosti i referenci.

Vrijeme nam curi i pri kraju smo razgovora, no volio bih da se osvrnemo i na tretman knjige u medijima. Za veliki broj knjiga koje se  objavljuju u Hrvatskoj čitatelji rijetko saznaju da postoje, o knjigama se nedovoljno piše, medijima su prema njihovim kriterijima tek neki autori (i nakladnici) zanimljivi, a ozbiljnijih kulturnih podlistaka u novinama skoro da više i nema. Elektronički mediji, u prvom redu javna  ali i komercijalne televizije, kulturu pa i knjige u najboljem slučaju zamjenjuju kulturom spektakla, pa nam osim informacija o novim knjigama, autorima... nedostaje i više kritičkog pisanja o knjigama. Zbog čega Vaše ministarstvo, naravno u okviru svojih nadležnosti, ne zaoštri politiku prema medijima koji su npr. oslobođeni plaćanja punog dijela PDV-a zbog navodnog ispunjavanja javne funkcije?

Ili, primjerice, udruga Knjižni blok prošlog je ljeta javno i jasno prozvala AEM - Agenciju za elektroničke medije da ne radi svoj posao kako treba, da ne reagira na činjenicu da se tzv. komercijalne televizije, u prvom redu RTL i Nova TV, ne pridržavaju programskih osnova na temelju kojih su dobili koncesije (čak se ti ugovori skrivaju kao zmija noge), a njihove obvezujuće programske osnove morale su sadržavati i emitiranje propisanog postotka sadržaja iz kulture, znanosti, obrazovanja... Na žalost, spomenuta inicijativa Knjižnog bloka, koja se temeljila upravo na pravilnom interpretiranju Zakona o elektroničkim medijima, nije naišla na podršku, niti od udruga knjiškog ceha ali isto tako niti od strane nadležnih institucija, a očekivano, s obzirom na dosadašnju praksu, nije dobila niti odgovor AEM.

Drago mi je da se zalažete za politiku "zaoštravanja" stavova o kulturnoj funkcionalnosti komercijalnih medija. To je još jedan od dokaza opadanja tržišnog optimizma koji je ne tako davno doveo i do oduzimanja regulacijskih ovlasti državi i njihove dodjele raznim semiautonomnim tijelima i agencijama poput one koju spominjete, iako je oduvijek bilo jasno kako "demokratski čovjek" na njih može utjecati još manje nego na, recimo, neko ministarstvo. Ostavši bez regulacijske "batine", pritom isuviše zbunjena da uzgoji strategijsku "mrkvu", država je ostala nijema: bez razvojne kulturne, obrazovne, socijalne, ekonomske ili, u ovom slučaju, medijske politike.

Radeći na promjeni takvog stanja, raspravu o medijima pokušavamo usmjeriti ka dogovoru oko medijske strategije iz koje bi onda slijedile smjernice i za zakonodavni redizajn, i za zaoštravanje raznih pravilnika i regulativne prakse općenito, pa napokon i kriteriji odnosno selekcijska logika za čuvena i uvijek sporna "kadrovska rješenja". Vjerujemo da bi sveobuhvatna reforma medija mogla postati vidljivom već potkraj sljedeće godine. Dotad, naravno, bez mogućnosti i alata za sustavne promjene, možemo biti zadovoljni samo naznakama promjene uhodane prakse poput nedavne i, nažalost, djelomične objave spornih programskih podloga medijskih koncesionara. Inzistiramo da svi takvi dokumenti budu javni.

I  za sam kraj, s anketom Ministarstva kulture ste započeli Vaše odgovore pa da s njom i završimo (prve rezultate obrade ankete koji se tiču sektora knjige obradit ćemo uskoro u posebnom tekstu, op.ur.). Koliko ste zadovoljni sadržajem odgovora koje ste dobili na postavljena pitanja? Da li su odgovori bili očekivani ili su vas neki i iznenadili, bilo pozitivno ili negativno?

Zadovolji smo rezultatima ankete koja sadrži i očekivane, ali i neke neočekivane odgovore. Ona je naprosto uvid u našu stvarnost, ali i izazov da se realno stanje mijenja na bolje.

Nenad Bartolčić, 20.09.12

Rujan 28 '12

Roman na 36 metara dugačkom svitku

 


 

Legendarni 36 metara dugačak svitak na kojemu se nalazi rukopis autobiografskog romana "Na cesti" američkog romanopisca i ikone pop kulture Jacka Kerouaca, uskoro će opet biti izložen u londonskoj Nacionalnoj knjižnici.

 

Prema pisanju britanskog Telegrapha, riječ je o originalnom rukopisu druge verzije romana koju je Kerouac, jedan od začetnika i najistaknutijih predstavnika Beat generacije, napisao u travnju 1951. u New Yorku.

 

Pisan na pisaćoj mašini na rolama arhitektonskog papira koje je pisac, želeći biti siguran da mu ništa neće prekidati kreativan tok misli, zalijepio, "Na cesti" je najuspješniji i najpoznatiji Kerouacov roman, pisan u eksploziji kreativnosti svojstvene bitničkoj generaciji, kojoj je pripadao.

 

Roman je napisan u samo tri tjedna, a temelji se na spontanom putovanju SAD-om Kerouaca i njegovih prijatelja sredinom prošlog stoljeća. Smatran je ključnim djelom poslijeratne Beat generacije inspirirane jazzom, poezijom i eksperimentiranjem s drogama.

 

Iako su mnoga imena i detalji Kerouacovih iskustava u romanu izmijenjena, na stotine referenci iz romana imaju svoje pandane u stvarnom životu.

 

Način kako je roman napisan, tako da pisac nije morao nijednom prekidati pisanje kako bi zamijenio papir u mašini, ušao je u legendu, a njegov je originalni rukopis u Londonu bio izložen uoči početka prikazivanja u kinima njegove prve filmske adaptacije redatelja Waltera Sallesa, piše The Telegraph.

 

Roman je objavljen 1957. i odmah je postao jedna od ključnih knjiga Beat generacije. Lik Sala Paradisea temeljen je na autoru, dok je ekscentričan lik Deana Moriartyja inspiriran Kerouacovim prijateljem i mentorom Nealom Cassidyjem. 



Preveo, uredio i obradio: Nenad Grbac

------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

Rujan 24 '12 · Oznake: roman na 36 metara dugačkom svitku


Sjećanje na hrvatske velikane – Silvije Strahimir Kranjčević




Silvije Strahimir Kranjčević je najznačajniji hrvatski pjesnik u doba realizma. 


Rođen je u Senju, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Po nagovoru oca pošao je u Rim da uči vjersku školu, ali je u kolegijumu u Rimu ostao svega osam mjeseci, jer nije imao volje za svećenički poziv. 


U Zagrebu je stekao učiteljske kvalifikacije, zatim je službovao kao učitelj u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu. U Sarajevu je uređivao književni list. Posljednje godine života proveo je po bolnicama.


Umro je u Sarajevu.


Život je proveo u teškim društvenim i političkim prilikama, naročito osamdesetih i devedesetih godina za vrijeme vladavine bana Kuena Hedervarija, koji je sprovodio mađarizaciju u pokorenim zemljama. Teško je podnosio ropstvo svoga naroda, nasilje, korupciju, socijalnu bijedu i moralno propadanje u Hrvatskoj i Bosni. U svojim pjesmama snažno je izrazio revolt na takvo stanje.


Počeo je pisati još kao đak IV razreda gimnazije. Za života izašle su mu tri zbirke pjesama: Bugarkinje 1885. godine u Senju, Izabrane pjesme 1898. u Zagrebu, Trzaji 1902. Poslednju knjigu Pjesme sam je priredio, ali njeno objavljivanje (1908) nije doživio. Najvažnji motivi u njegovoj poeziji su domovina žena, proširuje svoju tematiku pjevajući i o čovjeku, društvu, religiji, svemiru, položaju čovjeka u u svijetu...


U Kranjčevićevoj poeziji naglašena je socijalna komponenta. U svojim pjesmama daje slike ljudske bijede, teškog života ljudi, prema kojima izražava samilost. U pjesniku socijalni uzroci rađaju bol, on opjeva oholost bogataša, bezobzirnost karijerista, licemjerje zvanične crkve koja odstupa od Hristovog učenja.


U svijetu vidi nesklad između snova i stvarnosti, smatra da je poredak na zemlji i svemiru nepravedan i protiv njega protira pomoću satire i sarkazma. Takvom stanju ne nalazi razrešenja, ne vidi izlaza ni na nebu ni na zemlji. Zato je sva njegova poezija iz zrelog perioda prožeta pesimizmom i misticizmom. Mračne boje prevladavaju u pjesmama iz poslednjeg perioda njegovog stvaralaštva.

Pjesnikove kritičke ideje nastale su pod uticajem prirodnih nauka, filozofske literature i socijalističkih učenja. Protivurječnost u životu Kranjčevića je u tome što je prihvatio socijalističke ideje, a morao je da radi ukonzervativnoj austrijskoj monarhiji u Bosni. Svoj konflikt sa svijetom izražava u pjesmama, a prema režimu ostaje lojalan.

U Kranjčevićevim pjesmama osjećajnost dominira nad misaonom stranom. Za njegovu poeziju je rečeno da je „lirika grča, trzaja i plača“, no svakako treba reći i da je Silvije Strahimir Kranjčević jedan od najvećih pjesnika Hrvatske književnosti te da njegove pjesme još i danas zvuće više nego snažno i originalno.


--------------------------


Digitalna knjiga "Izabrane pjesme" Silvija Strahimira Kranjčevića, nalazi se na našem multimedijskom CD-u "Klasici hrvatske književnosti"


Više o tom CD-u moći ćete saznati na adresi: http://www.digitalne-knjige.com/multimedijski-cd/index.php


Više podataka o digitalnoj knjizi "Izabrane pjesme" Silvija Strahimira Kranjčevića pronaći čete na sljedećem liku: http://www.digitalne-knjige.com/multimedijski-cd/kranjcevic.php

Na tom linku moći ćete preuzeti i pokazni primjerak te knjige.

----------------------------


Da bi vam što bolje dočarali veličinu pjesničkog izričaja Silvija Strahimira Kranjčevića priložit ćemo vam i nekoliko njegovih pjesama:

 

Moj dom


Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso
Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tim sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

 

ELI! ELI! LAMA AZAVTANI?! *


Na Golgoti je umro – a za kog je izdan'o?
Je l pala žrtva ova il kasno 
ili rano?

Na Golgoti je umro i svijet za to znade,
Al od te 
žrtve davne još ploda na imade.

A krv je tekla mnoga i srce tu je
stalo,
Što nikad nije više onako zakucalo…

I vjekovi su 
prošli daleki, strašni, crni,
Osušila se krvca i suha još se skvrni.

Prošetala
se povijest u sramotničkoj halji,
I što smo Nebu bliži, sve od Neba 
smo – dalji!

Na Golgoti je staro prelomilo se drvo,
Pokradoše 
mu čavle – i to je bilo prvo!

U ime čovječanstva i bratstva i 
slobode
Počeše krvno kolo da bezbožnički vode.

I derala se družba od gadne strasti pjana;
Mi ubijamo, Bože, sve zbog Tebe – 
Hosana!

Na Golgoti je mrtvo i vjetrić tamo tajni
Tek cvili: 
Eli! Eli! Lama azavtani?

A pokraj krvi davne i ispod drva suha
Sve milijuni vape: 

O pravice, o kruha!

Da, ukidoste ropstvo, i 
cirkus i hijenu,
Pa odvedoste ljudstvo u kršćansku arenu!

I tu
u sjajnim ložam, u zlatu i u slavi,
Pod vijencem i pod mitrom na 
debeloj si glavi,

Zapremili ste i vi i vaše gospe bijele
Na pozornici svijeta sve najprve fotelje!

I gledate u igru od bijede
i od jada,
Gdje čovječanstvo mučno ko On pod drvom pada!

I tamnice o crne, gdje mnogi plač se gubi,
Kad takovi su ljudi: il umri
ili ubi!

I djevojčice gole, a ispred sita suca,
Ah, imale bi 
obraz, da nemaju želuca!

I sramotu i bijedu i uvrede i vrake
I uzdahe i laži i mnoge suze žarke.

A usred bare ove, gdje tovna 
gamad pliže,
Uzvisilo se drvo i Hrist se na njem diže.

I gleda, gdje su ljudstvu sve gori crni dani,
I plače: Eli! Eli! Lama 
azavtani!

Badava gordo kube i mraor Panteona,
I papuče od 
zlata i orgulje i zvona!

Badava tamjan mnogi i ponosni oltari,
Badava
alem gori na kruni i tijari!

Ah, Golgota je pusta, i vjetrić 
tamo tajni
Tek cvili: "Eli! Eli! Lama azavtani!?"

1896.

("Eli!
Eli! Lama azavtani!?"- hebrejski -
Bože moj! Bože moj! Zašto si me 
ostavio?)

 

RESURRECTIO


Požar suklja ulicama, nad Parizom samrt lijeta:
Osamnaestog grmi vijeka osamdeset i deveta.

Kroz noć vrve mrkle sjeni pa valjaju kam i drvlje
I penju se divljom vikom na stratila ko će prvlje.

Pod nogom im daska praska, bršivo se drvo svija;
Gladna zijeva barikada, trobojka se vrh nje nija.

Njom se gole pletu ruke, vrzu noge - sablast prava,
Po njoj vatra sa Bastille žutorujno potitrava...

I velike sjeni baca ulicama u dubinu
Pa stravične crte suče u dimljivu pozadinu.

Vrh gomile barikadi truo stolac deran klima;
Nekada je prijesto bio pomazanim kraljevima.

Prevrat mu je grimiz svuko; ko na stupu od sramote
Dršće poput babe stare, skinut suhe do golote.

O kičmi mu, gdje su nekad odmarali kralji tijelo,
Trikolorni stijeg leprši obijesno i veselo.

Požar suklja, samrt staje i oštricu diže kosu,
Rukom ma'ne: top i puška po gredama zrnje osu.

Stresla su se silna rebra; neko pada, neko kleca,
Vrh gomile stoji samo jedan čovjek na lik sveca.

Niti kleca niti pada, već granitna kao stijena
Stoji velik usred grada od olova ražarena.

Podigo je desnu ruku, o njegovom kažiputu
Sve se kreće, sve se vitla u požaru i barutu.

- "Za Francusku!" neko viknu - njemu oko suzom sinu,
Vidi mu se, i on negdje imao je domovinu!

- "Na osvetu!" viknu drugi - opet mu se oko svijeti,
Vidi mu se: trpio je, al ne umije da se sveti!

Već ustaje čvrstom stopom, barikada sva se trese,
Na gomilu glavom ma'nu i naprijed podiže se.

Pa koracim velikima na krvave grede gazi,
Za njim rulja poderana po utrtoj srne stazi.

I pokliče: "Za jednakost i za bratstvo i slobodu!"
I pojuri za neznancem na velikom njeg'vom hodu.

Poznao ga niko nije, i okle je med nje došo,
Pobijedivši nisu znali, kud je tajni stranac - pošo?

Samo oni, što su zrnom pogođeni smrtno pali,
Nazriješe ispod suze, što im zadnja oči zali:

Iz neznana da je došo i u neznan da se vinu,
Ko meteor, što na časak rasvijetli pomrčinu.

Gledahu mu sjajnim tragom, izdisahu lako, ti'o:
Hrist je ovo s križa sašo, sad je evo u nas bio!

 

------------------------------------------------

 

A da bi predstavljanje velike hrvatskog  pjesnikaStrahimira Kranjčevićabilo što potpunije priložili smo vam i nekoliko video zapisa.

 

Naša preporuka. Svakako pogledati!  








Napisao i obradio: Nenad Grbac


---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


MRAČNA STRANA CIVILIZACIJE


5 zloglasnih svjetskih čuda


Pored uobičajenim turističkih atrakcija, u svijetu postoje i puno mračnija mjesta koja su jednako važna čovječanstvu kao i piramide, te koja nikako ne smijemo zaboraviti.




Guantanamo je čudo moderne "Demokracije"


Puno je mjesta na svijetu od ogromne povijesne, kulturne ili društvene važnosti, a mnoge od njih pretvorena su u sjajne turističke destinacije. Piramide u Egiptu, Grand Canyon, Taj Mahal, Kineski zid, Eiffelov toranj, rimski Koloseum i još mnoga druga zdanja svakako su mjesta koja bi, ukoliko ste u mogućnosti, trebali posjetiti. S druge strane, postoje i mnoga druga mjesta koja nisu toliko turistički razvikana, a otkrivaju cijelu jednu mračniju stranu ljudske povijesti. Većina njih ne privlači milijune loše odjevenih turista svake godine, ali su jednako važna za razumijevanje naše povijesti, sadašnjosti i budućnosti, kako nas samih, tako i ljudskog roda u cjelini.  



Smog iznad Los Angelesa


Nekoć prijestolnica tzv. Sun Belta, sunčanog pojasa u kojega su svakodnevno bježali ljudi sa zagađene istočne obale, danas je pravi podsjetnik kakve posljedice ostavlja nesmiljena industrijalizacija pogonjena ljudima koji misle kako su propisi o zagađenju i upravljanju otpadom tek iritantne prepreke do većeg profita. Ne dajte se zavarati televizijskim prikazima osunčanih bulevara i pješčanih plaža, Los Angeles je najzagađeniji grad u SAD-u, kako ispušnim automobilskim plinovima, tako i onima iz industrijskih postrojenja.


Ostaci Pompeja


Ovaj drevni rimski gradić stoljećima je u jezivoj tišini ležao zatrpan pod tisućama tona vulkanskog pepela. Untoč tomu što su povjesničari srednjeg vijeka znali gdje se nekoć nalazio grad, prva su iskapanja počela tek u 18. stoljeću, a intenzivirana su početkom 20. stoljeća. Pompeji i susjedni Herkulanum nisu samo još jedna u nizu drevnih iskopina, koja nam malo ili ništa govore o nekim prošlim vremenima. Naime, arheolozi su ostali šokirani kada su ispod pepela pronašli savršeno očuvane karbonizirane ostatke ljudi, na kojima se jasno vidjelo što su radili u zadnjim trenucima svojih života, od ljudi koji su spas od pepela pokušali naći ispod stolova, do majki koje su zagrlile svoju djecu kako bi ih pokušale spasiti. Nedavna su istraživanja otkrila da su visoka temperatura i tlak „zaslužni" za ove jezive prizore.


Zatvor u zaljevu Guantanamo


Kako spojiti potrebu za potpuno neljudskim mučenjima osumnjičenih za terorizam s zakonima koji na teritoriju vaše zemlje strogo zabranjuju tako nešto? Jednostavno, osnujte zatvor na teritoriju druge države, daleko od očiju novinara, javnosti, pravnog sistema i samog Svevišenjeg. Kazne i ispitivanja koja krše više desetaka zakonskih članaka i nekoliko ustavnih, od waterboardinga (simuliranog utapanja) do glasnog puštanja užasne glazbe svakodnevica su zatvorenicima u ovom vojnom kampu. Gdje su sad ona tvoja „nada", jednakost i sve ostale isprazne besmislice koje si obećavao, Barrack?


Černobil


Černobilska je katastrofa stravična i jeziva pouka za cijelo čovječanstvo, kojemu je na brutalan način priroda pokazala kako završavaju oni koji se odluče s njome kockati. 1986. godine eksplodirao je reaktor 4 u nuklearnoj elektrani tri kilometra izvan grada Pripjata, što je izazvalo curenje velike količine radioaktivnog materijala u zrak i vodu oko elektrane. Sovjetske su vlasti dva dana šutile o katastrofi koja se dogodila, a nakon što je i otkrivena, pokušavali su umanjiti njene razmjere. Rezultat? Stotine tisuća oboljelih od bolesti uzrokovanih radijacijom, velikom većinom djeca. Oblak radijacije došao je čak i do SAD-a, a u Europi su, osim susjedne Gruzije, najgore stradale nordijske zemlje, posebice Švedska, u kojoj je i otkrivena radijacija. Stručnjaci tvrde da je ova katastrofa zadala smrtni udarac sovjetskoj ekonomiji, što je ubrzo dovelo i do raspada SSSR-a.


Auschwitz


Ukoliko se ikada nađete u južnoj Poljskoj (svega sat vremena leta iz Splita do Krakowa) ovo je mjesto koje svakako morate posjetiti. Niti jedan film, bio on igrani ili dokumentarni, ne može vam toliko dobro prikazati sav užas koji je u stanju proizvesti ljudska mržnja, kao što to može obilazak ovog stravičnog spomenika najgoroj civilizacijskoj sramoti u povijesti naše vrste. U Auschwitzu je svoj život izgubilo oko 1,2 milijuna ljudi, od čega više od milijun Židova. Iako su Nacisti zadnjih dana rada kampa pokušali uništiti što je više moguće dokaza svojih zlodjela, to im srećom nije uspjelo. Poljska je vlada odlučila da se ulaz u kamp ne naplaćuje, a muzejske su vlasti tek minimalno uredile cijeli prostor i bez imalo patetike, kako bi doživljaj posjetiteljima ostao što vjerniji.


Rujan 19 '12

Slučajevi naših ljudi u stranom svijetu




Nema nikakve sumnje da su ratnim zbivanjima na prostoru Balkana u najnovijem vremenu nastale velike nacionalne migracije kao što su to Bosanska, Hrvatska i Srpska koje su razasute svugdje po svijetu. U zemljama Commonwealtha i Americi naših ljudi ima priličan broj kao i u drugim europskim kraljevinama kao što su to Danska, Norveška i Švedska. Ali i inače naših ljudi ima svukuda pa ih je tako u Italiji veliki broj i drugdje u Europi. 


Međutim veliki broj ovih ljudi koji  su nastali kao migracija u tijeku rata došao je u strane zemlje prilično istrošen, umoran  i na kraju svojih tjelesnih i psihičkih snaga. Razlog tome svakako jeste u činjenici da su oni i na prostoru bivše Jugoslavije koji je bio zahvaćen ratnim stradanjima i ratnom stihijom bili  žrtve bratoubilačkoga rata ali također i žrtve ljudi koje je na Balkan dovela velika ambicija za lakom zaradom, bogaćenjem, zgrtanjem zlata i srebra, plačkom i otimačinom. 


Tako je veliki broj naših ljudi prolazio one nedaće koje se i inače vezuju za djelovanje stranih vojski, stranih diplomacija  i stranih novinara koji su u svojim barbarskim pohodima na Balkanu naše ljude unekoliko pretvorili u marionete koji će dobro poslužiti u novinarskim i televizijskim izvještajima kao odstrijelna stoka koja ima svoju prođu zahvaljujući prije svega naklonosti stranaca. Tako nije za čuditi da su naši ljudi predstavljali ne samo metu vojnih napadaja nego i metu kamermana i televizijskih reportera koji su tobože  objektivno ''snimali''  sa mjesta događaja a zapravo ''režirali'' ubojstva na ulicama gradova Bosne i to za sasvim male pare kao što su slučajevi plaćanja ubojstava snajperima za  koje su oni  dobivali srbijanske ili rumunjske snajperiste. 


Kasnije su ti snimci bili udarna vijest na ekranima zapadnih zemalja pa kao da se htjelo reći kako demokracija i demokratski poredak vrijedi samo u zemljama parlamentarne demokracije koja je izvojevala prvenstvo stoga što narod poštuje zakon i vlast dočim rat i ratna stradanja dohvaćaju samo nesređene i primitivne narode kod kojih je korupcija, nepotizam, neobuzdana strast i nasilje glavno nacionalno obilježje i karakteristika. Pri tome se smetnulo sa uma da su narodi Balkana uvučeni u jednu veliku, dugu i tešku igru oko toga pitanja kako  nakon 40 godina  da Amerika u koaliciji sa Britanijom i ostalim zapadnim zemljama pobijedi u Vijetnamu mada Balkan sa Vijetnamom ima malo veze- ali to nije bitno, bitno je da se na tome radi a da je ''protivnik'' ili ''neprijatelj'' dovoljno slab i lako pobjediv.


U takvim konstelacijama i sa takvim teretom predrasuda prema Balkanskim ljudima veliki broj naših ljudi stigao je kao migracioni kontingent u mnoge  europske zemlje kao i u prekooceanske zemlje. Ali je došao ispaćen, umoran i bolestan. I nema nikakve sumnje da je humanitarni projekt zaštite tih ljudi bio dobro zamišljen ali da  praksa nije baš najbolja a ja ću to pokušati ilustrirati jednim primjerom: bijaše jedan naš mladi Bosanac u Danskoj koji je prošao ratnu Kalvariju u Bosni spašavajući sebe i svoju porodicu. Ali duševno oboli i na koncu postane klijent jedne psihijatrijske klinike u Danskoj.I njega je majka uredno svaki dan obilazila i to je trajalo jedno duže vrijeme dok ga na koncu jedno jutro ne otkrije mrtva u njegovom bolesničkom krevetu jer da je tobože bio veliki srčani bolesnik mada bijaše tek u drugoj polovici tridesetih godina. 


I netko može pitati zašto je stanje stvari takvo kakvo jest? Pa zato jer se na ''zapadu'' i u ''zapadnim demokracijama'' sve naplaćuje pa tako i bolnički troškovi inače ste preskupi za državu koja vas izdržava. Onda je bolje da vas se što prije riješi i da se od vas dobiju bubrezi ili nešto drugo. Na žalost, ali je tako! Tako da bismo na kraju mogli zaključiti kako našoj migraciji nije lako bilo niti u svojoj vlastitoj domovini kao niti u zemljama nove  migracije jer su i u jednom i u drugom slučaju bili i ostali žrtve jedne beskrupulozne državne mašinerije kojoj ljudi ne predstavljaju i ne znače ništa nego su tek brojke u aparatu vlasti ili su pak mehanički dijelovi  ''narodnoga zdravlja'' tako da se ''elita'' predstavlja kao onaj insekt koji je uspio požderati manjega i slabijega.


Napisao: Zlatan Gavrilović Kovač


Iz knjige "Okovano vrijeme III" (Raspad države).


Rujan 17 '12

Knjiga je postala luksuz, čak i izumirućoj srednjoj klasi


Napisao: Siniša Kekez

Kao stara ekonomija pa mlada demokracija prošli smo svašta, najizdržljiviji su evo preživjeli i Borislava Škegru, ali čini se da je posljednje vrijeme apatičnije i teže nego ikad. A na ovim prostorima najteže je knjizi jer za knjigom se manje poseže i kada ide dobro, a kada je kriza, najbrže joj se okreću leđa. Naklade i broj izdanja sve su manji, rokovi neplaćanja produljeni, kiosci su postali ulične knjižare s naslovima upitnekvalitete, neki respektabilni nakladnici su zamukli, knjižare se pretvaraju u slastičarnice, dijele se otkazi... 

A posebno je teško malim i srednjim nakladnicima, koji često nemaju vlastite knjižare, ne rade s udžbenicima, a daju vrlo važan ton izdavaštvu. Jedan od njih je svakako i “Ocean more” koji je objavio niz zanimljivih knjiga do sada i čija urednica Gordana Farkaš Sfeci priznaje da se objavljuje manje, ali da još ima dovoljno kvalitetnih naslova, no više nema dovoljno kupaca.

- Program nismo reducirali jer su naslovi utvrđeni prošle godine, ali smo smanjili naklade, što je stvar dovelo do apsurda. Ima li smisla uopće prevoditi npr. 400 kartica književnog teksta za potencijalnih 500-tinjak kupaca - od kojih na državu otpada 70 posto. Stanje nikad nije bilo lošije jer su se urušili baš svi segmenti - prodaja je u zadnje dvije godine pala za 40 posto, a pad prodaje u srpnju bio je 5 posto - ljudi si ni za vrijeme godišnjeg nisu dopustili da troše na knjige. Treba vam i do 150 dana dok naplatite prodane knjige. Vjerujem da su izdanja od 39 kuna također doživjela veliki pad prodaje - kaže Sfeci, dodavši da je količina otkupa po naslovu gotovo prepolovljena, što zabrinjava. 

Zamrznuti projekti

Krize je svjestan i Mišo Nejašmić iz izdavačko-knjižarske kuće “Jesenski i Turk” te potpredsjednik Zajednice nakladnika i knjižara. “Stanje u nakladništvu i knjižarstvu je već treću godinu zaredom u padu po prodaji knjiga, broju naslova, zaposlenih i broju nakladnika i knjižara. Ove godine broj novih naslova teško će prijeći 1200, što je razina s kraja 90-ih. Teško je procijeniti koliko će se knjižarski lanci morati smanjiti da eventualno opstanu. I mi smo smanjili broj novih naslova i naklade, a veliki projekti su zamrznuti do daljnjeg”, kaže Nejašmić. Urednik srednjeg nakladnika velikog broja naslova, Seid Serdarević iz “Frakture”, koja nema vlastitu knjižaru, osjeća lomove tržišta.

“U ovoj krizi cjelokupna je ekonomska situacija takva da je knjiga postala luksuz, čak i izumirućoj srednjoj klasi, koja je prvi adresat svakog nakladnika. Kada govorimo o knjigama koje pretendiraju ne samo na puku zabavu, već imaju i određenu umjetničku vrijednost, kao kod ‘Frakture’, njih se objavljuje drastično manje. Nakladnički program za ovu godinu nismo smanjivali, ali smo drastično smanjili naklade tako da su sada početne naklade od 500 do maksimalno 1000 primjeraka. Problema je mnogo: nelikvidnost, smanjena kupovna moć građana, nedostatak informacija u medijima, smanjeni budžeti knjižnica... 

No, to su općepoznate stvari i zanimljiviji je pokušaj da u ovom purgatoriju izvidimo načine da tržište bude sređenije, tako da u sustavu proizvodnje knjige svi budu zadovoljni, od autora, do čitatelja”, kaže Serdarević. Milana Vuković- Runjić, urednica i suvlasnica izdavačke kuće “Vuković-Runjić”, također je na udaru krize. “Poput cijele Hrvatske, i nakladništvo je dosegnulo svoje dno. Bilo bi naivno kriviti recesiju i slabu kupovnu moć osiromašenih građana, kao i silno popularno kiosk-izdavaštvo za propast ‘salonskog’ nakladništva, lijepih i pomalo skupih knjiga koje se prodaju po knjižarama što su također u međuvremenu propale. 

Knjige prodajemo i peterostruko slabije nego prije nekoliko godina. U našoj nakladničkoj kući uvijek smo objavljivali 15-ak knjiga godišnje, nadam se da će i dalje biti tako. Prodaje su postale zanemarive: ono što smo ne tako davno zvali ‘fijaskom’, sada zovemo ‘hitom’. Nažalost, bez svesrdne pomoći Ministarstva kulture većina nakladnika više ne može opstati. Krug ljudi koji kupuju knjige stanjio se toliko da mi se čini kako sam nakladnik samo za svoje intimne prijatelje i njihove biblioteke. No, nikada nisam ni mislila da bi se objavljivanje lijepe književnosti moglo pretvoriti u ozbiljan biznis. Svjedočimo sumraku knjiga i tiskanog medija. Nama se to čini strašnim, premda uopće ne mora biti tako grozno vladarima virtualnih svjetova i brzih informacija s interneta”, kaže Milana Vuković-Runjić.


Put bez povratka


Dugogodišnji nakladnik i vlasnik “Menadra”, bivši doministar za knjigu Branko Čegec, i te kako osjeća teškoće. “S nostalgijom se prisjećam vremena kada je samo nakladništvo bilo u krizi, ili se barem tako činilo. Danas je kriza način života. Nama se nekoliko puta u zadnjih 7-8 godina činilo da smo na dnu, jer nismo znali da nakon svakoga dna dolazi pad u još dublji ponor. Jasno je da nikad nije bilo lošije, barem u zadnjih 30 godina, ali isto tako i da uvijek može biti lošije. Problemi se ne mogu rješavati na razini knjige, izdavaštva, kulture. Mi smo u posvemašnjoj krizi nečega što bi trebao biti sustav, a 20 se godina činilo sve da se sustav razori, kako bi se mogli ostvariti različiti kleptokratski projekti koji su nas, udruženim snagama, doveli do ovoga danas, čemu je teško dati određeno ime… 

To se, naravno, odnosi i na karikaturalno pumpanje tzv. nakladničke scene, s tim tragičnim projektom besplatnih udžbenika koji su potonuli u čisti grabež i mediokritetstvo, kojim se žrtvovalo nekoliko desetaka generacija”, kaže Čegec. Kruno Lokotar, urednik u velikoj izdavačko-knjižarskoj kući “Algoritam” također osjeća krizu. “Ona je najviše zahvatila one segmente koji su i inače imali najmanje čitatelja, dakle esejistiku,  poeziju, teoriju. Izdavači su nužno podignuli ručnu, objavljuje se manje, a bojim se da će se morati objavljivati još manje. Dobar dio knjiga čitat ćemo na engleskom jeziku. Trend pada prodaje nastavlja se već četvrtu godinu. 

Pad će jednom stati, ali do tada će izdavačka scena biti poharana. Već nekoliko godina program skraćujem za neku trećinu i prebacujem ga u iduću godinu. No, nikada se nije manje čitalo, i ključ krize je, zapravo, kriza čitanja i čitateljstva”, kaže Lokotar. Naravno, navedeni privatni nakladnici s barem dvoznamenkastim stažom na hirovitoj domaćoj sceni, ne bi opstali do danas da nemaju i prijedloge rješenja za novonastalu situaciju. Široku sliku problema i rješenja ima Mišo Nejašmić. - Problemi su nerealno divljanje po tržištu proteklih godina korporacija s visokim nakladama i niskim cijenama, ludilo s knjižarama visoke kvadrature u svakom šoping-centru, smanjenja potpora resornih ministarstava, smanjenje kupovne moći…  što je dovelo do dramatičnog smanjenja prodaje i urušavanja do tada izgrađenog sustava. Nelikvidnost i kasnije nesolventnost većeg broja aktera samo su posljedica negativne spirale događaja. 

Trenutno traje sezona udžbenika, što je za branšu ekvivalent turističke sezone za hrvatsko gospodarstvo, samo puno kraće i lošije raspoređeno - od desetog mjeseca do kraja godine bit ćemo pametniji ide li situacija nagore ili će se stabilizirati na ovim već dosta niskim brojkama. Od 1. siječnja knjiga će biti opterećena s 5 posto PDV-a, što može biti dodatni razlog da neke kuće krenu u put bez povratka ili agoniju od poslovanja - kaže Nejašmić, dodavši da Zajednica nakladnika i knjižara intenzivno pregovara s resornim ministarstvima o mjerama koje bi počelo ozdravljati branšu te kompenziralo negativne učinke uvođenja PDV-a. Kakvi će biti ishodi pregovora, vidjet će se najbolje sljedeće godine u ovo doba - zaključuje Nejašmić.


Kamen oko vrata


Stvari se ne čine vedrijima ni iz Zaprešića. “Mjeseci pred nama donose produbljivanje krize, knjiga je spor proizvod pa je i početak krize u našoj branši započeo kasnije. No, stvari ne mogu tonuti stalno, pa se nadam da će i kriza u izdavaštvu proći barem u nekoj mjeri. Sada je vrijeme da Ministarstvo financija otkrije točnu stopu PDV-a koja će biti za knjigu, a morala bi biti daleko niža od opće stope, zatim da se vidi na koji način PDV prikupljen od knjiga iznova vratiti u branšu te ga izjednačiti s PDV-om na e-knjige i tiskane knjige. Knjiga je izložena tržištu puno više od kazališta ili filma, no ona je temelj kulture jer bez nje nema ni kazališta, ni filma, ni nacije. 

Na ovako malom tržištu ne možemo sve prepustiti tržišnom samoreguliranju, već je nužno uvesti mehanizme da knjiga bude dostupna svima, a da njezini ‘proizvođači’ budu adekvatno plaćeni za svoj rad. Na iskustvima zemalja slične jezične rasprostranjenosti, kao što su Norveška, Finska ili Danska, može se mnogo toga naučiti i primijeniti na naše specifične okolnosti. Oformljena je srećom radna skupina koju čine predstavnici Ministarstava kulture i znanosti i obrazovanja, Zajednice nakladnika i Knjižnog bloka, pa kada tome pridružimo i inicijative autora, jasno je da u cijelom crnilu ima još tračak svjetlosti”, zaključuje optimistično Serdarević. Branko Čegec rješenje, kao i problem, smješta u mračniju političku sferu, ne zaboravljajući obrazovanje. 

“Jasno je gdje treba činiti. Zbog toga ljudi izlaze na izbore, a onda se silna obećanja u kampanjama pretvore u nove poreze i kamen oko vrata koji steže sve jače i nepodnošljivije. Kako živimo u temeljito opelješenoj zemlji (uz blagoslov biračkog tijela, da se ne bismo zavaravali), ne ostaje nam ništa drugo nego pustiti sve koji žele uložiti ijedan cent da dođu i ožive mrtvaca. Znam samo da će knjiga imati nekakav mali prostor i neki mali značaj onda kada ljudi budu radilii i zarađivali, kada manje budu taoci banaka i telekomunikacija, i kada im obrazovni sustav stvori temelje na kojima će se jasno vidjeti nužnost knjige i sadržaja koje ona nudi”, kaže Čegec.


Tanjuri i police


Gordana Farkaš Sfeci smatra da dok se ne riješi nelikvidnost i dok se ne uvede plaćanje PDV-a na naplaćenu fakturu, o porezu je bolje ne govoriti. “Kad zaživi plaćanje u roku 30-60 dana, ali u dan, onda će se imati i za porez na knjige. Sve drugo vodi u propast. Sve je na razini ukupne situacije u državi i dok ne krene  rast na svim poljima, neće se ni nakladništvo pomaknuti iz crne rupe. Bilo bi nužno da ministarstva kulture i obrazovanja pokrenu nacionalnu akciju poticanja čitanja kod tinejdžera jer je sigurno da se od 8. razreda do 3. razreda gimnazije godinama gube potencijalni čitatelji, kako bismo za nekoliko godina sačuvali barem onu količinu kupaca koju smo imali prije 3-4 godine”, predlaže Sfeci. 

Rješenje u prosvjetu smješta i Kruno Lokotar. “Obnova čitateljstva i kulture općenito je dug proces, a 20-ak godina antiprosvjetiteljstva i antiintelektualizma sada dolaze na naplatu. Nema oporavka čitateljstva bez reforme prosvjete, tu je ishodište svake bolje budućnosti. Ako nije tu, uzalud nam slova čitači”, kaže urednik u “Algoritmu”. Iz navedenog je očito da bi se nadolazeće godišnje doba moglo pretvoriti u jesen nakladničkog nezadovoljstva te da će ne samo resorno ministarstvo već i cijela vlada morati razmisliti o stanju knjige. Naime, nekad je od praznog tanjura, pogubnija prazna polica jer iz nje slijedi prazna glava, a iz nje - puno društvenih problema. 


 

“Digitalno izdavaštvo - je budućnost željeli mi to priznati ili ne?”

 

Kratak intervju s Emmom House direktoricom međunarodne trgovinu britanske Udruge izdavača

Emma House direktorica je za međunarodnu trgovinu britanske Udruge izdavača. Na to je mjesto došla nakon što je niz godina bila direktorica Međunarodnog razvoja Londonskog sajma knjiga. U Zagrebu je boravila u organizaciji britanskog veleposlanstva, a održala predavanje na temu “Kakva je budućnost izdavaštva?” U predavanju je navela, izdavaštvo trenutno prolazi kroz najveću promjenu još od Gutenberga.

Zašto baš digitalno?

Transfer na e-izdanja i sposobnost snalaženja u digitalnoj eri pružaju brojne mogućnosti. E-format će u konačnici omogućiti da knjige dopru do većeg broja ljudi. Pitanje je samo kako doći do te faze, pogotovo zato što se mnogo toga mora naučiti u kratkom vremenu. 

Jedan od glavnih razloga opsjednutosti izdavača digitalnom erom je strah od ponavljanja grešaka diskografske industrije. No, brzina prijelaza i iskustva nisu ista? 

- Da, to je točno i svaka zemlja ima svoj tempo. Ako govorimo o SAD-u i Velikoj Britaniji, mislim da je izdavaštvo već ušlo u digitalnu eru jer je taj sektor integriran u sve što izdavači rade. Kupci trenutno žele što brže dobiti sve što hoće i  to u digitalnom formatu. Posao je izdavača da udovolje njihovim željama.

Pitanje e-knjiga neodvojivo je od pitanja njihove cijene. Što mislite o tome?

Ljudi imaju iluziju da sve što se nalazi na internetu mora biti besplatno ili znatno jeftinije. U Engleskoj vodimo kampanje da bismo objasnili kako prebacivanje u elektronsku inačicu ne znači nestanak troškova. Vi i dalje morate platiti autore, dizajn, uložiti u reklamu. Na e-knjige će se s vremenom plaćati i porez, što će startu povisiti cijenu. Trenutačna je praksa da cijena novih naslova u e-formatu bude ista kao cijena tvrdo ukoričenog izdanja, koje prvo izlazi, ali se nakon izlaska broširanih izdanja ta cijena snižava.

Izdavaštvo je dugo slovilo za industriju otpornu na recesiju. Nažalost, tu je tezu opovrgnula aktualna kriza. Kako stoji britansko izdavaštvo?

- Nismo imali rast u prvoj polovici godine, ali ipak smo u usporedbi s drugim sektorima prošli puno bolje. Za e-knjige nedostaju prave statistike, pa ne možemo imati kompletnu sliku, ali mislim da se njihovom prodajom donekle može kompenzirati pad tiskane knjige.

Londonski sajam knjiga sve je značajniji. Kako to objašnjavate?

- Virtualno doba nije dokinulo važnost fizičkog kontakta. Budžeti za putovanja su srezani pa su veliki sajmovi, radilo se o Londonu ili Frankfurtu, idealni da se susretnete s mnogo ljudi u isto vrijeme. To je važan dio priče. Međunarodno poslovanje najvažniji je dio uspjeha britanskog izdavaštva, od njega dolazi 40 posto izdavačkih prihoda, i to bez prava na prijevode - pa se taj dio jako njeguje.


---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Gdje su nestali Purgeri?





Jeste li se kad upitali gdje su nestali starozagrebački izrazi kojim su govorili i sporazumijevali se naši roditelji? 


Gdje su nastali kultura, običaji i jezik kojim je pisao gospodin Krleža i mnogi drugi znameniti hrvatski književnici? 


Jeste li se ikad upitali što je razlog tome?


Odgovora na to pitanje ima mnogo, no onaj prvi, osnovni i najjednostavniji je politika. Naime kao što je bila neporeciva činjenica da nogometni klub Dinamo 70 – tih godina nije smio biti prvak tadašnje lige da se među narodom opet ne bi pojavio osjećaj Hrvatstva, koji je tadašnja vlast tako uspješno izbrisala, tako se i danas politika uporno trudi da izbriše i zadnje tragove sjećanja na Zagreb i Zagrepčane onakve kakvi oni doista i jesu. 


Da je to doista istinita tvrdnja govori nam i podatak da voljom hrvatskih političara grad Zagreb već godinama nema gradonačelnika, koji je rođen u tom gradu, koji ga poznaje i koji bi nastojao očuvati sve vrijednosti, koje današnji političari i gradonačelnici svom snagom nastoje zatrti i uništiti.


Naime kao što u bivšoj državi Zagrepčani nisu smjeli biti svoji na svome da se kojim slučajem oficiri tadašnje Jugoslavenske narodne armije ne bi osjećali ugroženi, tako i danas Zagrepčan ne smije biti svoj na svome da se oficiri neke druge vojske, političari, kriminalci ili kojekakvi pripadnici nekih drugih plemena, ne bi osjetili ugroženi.


Koliko daleko takva nasilna izolacija i zatiranje onog što na ovim prostorima postoji već stoljećima ide govori nam i činjenica da danas ne postoji nijedan medij u kome se koristi Zagrebačko ili kajkavsko narječje i teži k očuvanju starih običaja i navada. Istina je također da su svi ti mediji u vlasti stranaca koji uvijek teže unifikaciji, no pitanje je moramo li mi na to pristati.


Zanimljiva je i činjenica da među vodećim hrvatskim političarima već skoro dvadeset godina nema nijednog Zagrepčana. Istina neki od njih su i rođeni u Zagrebu, no ne osjećaju se tako, te zbog toga radije ističu porijeklo svojih roditelja, nego mjesto svog rođenja. 


Da li je sve to slučajnost? Ne bih baš rekao!


I upravo stoga odnosno zbog kulturocida i zatiranja sveg zagrebačkog, koje traje već četrdesetak godina, donosimo vam Purgerski rječnik, odnosno popis riječi koje ako ste rođeni u Zagrebu ne bi smjeli zaboraviti i prestati koristiti.


"Jer tuđe je tuđe, a naše bu navek bilo naše…"


Bez obzira koliko se oni trudili… 


Napisao: Nenad Grbac

 


PURGERSKI RIJEČNIK




A


abšmalcati – kuhati i potom popržiti na masti si mrvicama

ajgemahtec – juha od povrća

ajncug – odijelo

ajnpendekl – omotni, zaštitni jastučić za novorođenče

ajnpren juha – juha od zaprške

ašnbeher – pepeljara

aufinger – vješalica


B


badav- besplatno (zabadav)

badecimer – kupaona

bademantl – kupaći ogrtač

badevana – kada u kupaoni

balta – sjekira

beštek – pribor za jelo

betežen – bolestan

bokci – siromasi

briftreger – poštar

bren škare – naprava za izradu kovrdža, lokni


C


cajger – kazaljka

cajtungi – novine

cange – kliješta

canpasta – pasta za zube

canšteher – čačkalica

ceker – (pletena) torba

cifra – broj

cifranje – uređivanje

ciferšlus/cif – patent (na hlačama, jakni)

cigaršpic – tuljac za cigaretu

cimer – kolega u sobi

cinkariti – izdavati, zvoniti

cinkuš – zvonce

colštok – drveni metar na sklapanje

cucek,pes – pas

cukerpek – slastičar

cukor – šećer

cug – vlak

cvečnknedli – okruglice sa šljivama

cvikeri – naočale


Č


čaga – ples

čapati – uzimati

čez – niz (čez štenge/niz stepenice)

čkomiti – šutiti

čuza – zatvor


D


dotepsti se – doći od nekuda

dekla, deklina – djevojka

dotepenci – doseljenici

drot – žica, policajac

drejer – tokar

drukati – izdati nekoga

druker – “dedek i babica” za zakopčavanje

dinstati – pirjati


E


escajg – pribor za jelo


F


fakat – stvarno/zaista

fakin – mangup

fala – hvala

farcajg, farceg – upaljač

fasung – batine (al ćeš fasovati)

faširano meso – mljeveno meso

fer – pošten prema nekom

fertig – gotov

ficlek – mali komadić

fironge, firange – zavjese

fiskultura – tjelovježba

flaišmašina – stroj za mljevenje mesa

flanjka – ćošak/ugao

flaša – boca

fleka – mrlja

fletno – lako

flundra – laka djevojka ili žena

folirati – bacati lire, zavoditi

forhaltati – podmetnuti

forhange – zavjese

forzimer – predsoblje

fraklec – mala flašica za oštro piće

frnjokl – nos

fršlok – kap

fruštuk – doručak

furt, fort – stalno, uvijek

frajla – gospođica

frtalj – četvrtina (kruha), petnaest minuta


G


gablec – užina

gebis – zubalo

gelender – rukohvat na stubištu

gertašlin – novčanik

girtl – opasač

glancati – laštiti, sijati

grdo – ružno

grebsti se – nametati se, tražiti nekog

grincajg – miješano povrće

grintav – izbirljiv

gruntati – razmišljati

gukrl – špijunka na vratima

gundrati – jamrati

gurtna – od špage pletene trake



H


hakmeser – mesarska sjekira za kosti

hamper – kanta

himper – maline

hokrl – niska drvena sjedalica,

hozentregeri – elastične naramenice

haustor – ulaz u zgradu


I


iberciger – prevlaka, navlaka


J


jamrati – kukati,

junfer, junferica – djevac, djevica

jurgati – prigovarati


K


kahlica – noćna posuda, 

kajzerica – vrsta peciva

karfiol – cvjetača

kaslić – poštanski sandučić

kauč – otoman s naslonom

kelner(ica) – konobar(ica)

kikla – haljina

kinderbet – dječji krevetić

kistihand – pozdrav, ljubim ruke

kištra – sanduk, drvena kutija

knap – tijesno, usko

klafrati – brbljati, pričati

klajda – haljina

kleti – psovati

kletva – psovka

klozet – WC

klofer – isprašivač, mlatilo za tepih (od njemački: klopfen – lupati)

kofer – kovčeg

koperdeka – prekrivač za krevet

knedle – okruglice sa šljivama

kredenc – kuhinjski ormar

krenkati – ljutiti

kuriti – paliti

Kustošija – zapadno predgrađe grada, ime je dobila po kustosima zagrebačkih kanonika kaj su tamo upravljali crkvenim posjedima (Od lat. custos, nadzornik)

kušlec – poljubac

kušnuti – cmoknuti, poljubiti


L


lajbek – prsluk

lavabo – umivaonik

lestina – lišće,obično za stelju životinjama

lojtre – ljestve


M


majzl – sjekač

maznut – ukrasti, udariti

miščafl – lopatica za smeće

muf – krzneni grijač za ruke


N


nafrkati – naviti kosu

nahero – na koso, nakošeno

nahkasl – noćni ormarić

naj – nemoj

navek – uvijek

naviklati – namotati, zaviti

nuk,nuka – unuk,unuka


O


ober – konobar, ponegdje i šef sale

oberliht – nad-svjetlo,prozor iznad vrata

obleka – odjeća (šatrovački)

odpeljati – odvesti

omama – baka

oprava – haljina

otata (opapa) – djed

otprti – otvoriti


P


pajdaš – prijatelj

partviš, partliš – četka za prašinu, za pometanje podova

pegla – glačalo

peljati – voziti

penezi – novci

perilak, perilek – krpica za pranje suđa

pigati – savijati

plac – tržnica, trg

pleh – lim

potemfani – zgnječeni (krumpir)

prezli – krušne mrvice

probirštift – ispitivač napona

protvanj – četvrtasta plitica za pečenje u pećnici

psiha – toaletni stolić sa ladicama i ogledalom

puca – cura

pucica – djevojčica

purger – stari naziv koji se koristio za one koji su nekad živjeli samo najužem području grada Zagreba. Dolazi od njemačkih riječi burg, burger: grad, stanovnik grada

pušlek – kita cvijeća

puter – maslac


R


rafung – dimnjak

rajngla – posuda za kuhanje

rama – okvir

rašpa – turpija

rešo – kuhalo

rifljača – daska sa valovitim plehom za pranje rublja

rifljati – trljati

ring – prsten

rizol, renzol – rub trotoara

rubača – košulja


S


saft – sok, umak

scati – mokriti

sim – tu, ovdje

sličuhe – klizaljke

soc – talog od kave

somerica – salama

spika – razgovor

stalaža – polica


Š


šamrl/šamrlek – mali stolac (najčešće tronožac)

šeflja – velika žlica za vađenje juhe (kutljača)

šekret – toalet

šerafciger – odvijač

šerajzlin – žarač

šihta – smjena

šiknuti – baciti

šircl (fertun) – pregača

škarnicl – papirnata vrećica

škatulja – kutija

škornje – čizme

škrlak – šešir

škropec – decilitar vina sa malo sode ili kisele vode

šlafcimer – spavaća soba

šlafrok – kućna haljina

šlampav – neuredan

šlatanje – pipanje

šlauf – gumena cijev

šlifer – navlaka za poplun

šlopiti – udariti

šloser – bravar

šlus – gotovo, kraj, završetak

šmajhlanje – umiljavanje

šmirgl papir – brusni papir

šmirglati – brusiti, dosađivati

šnajder – krojač

šnenokle, šnenokrli – žličnjaci od tučenih jaja s mlijekom

šnicl – odrezak

šoldi – nofci

šora – tučnjava (šatrovački)

špajza – ostava za hranu

španciranje – šetanje

španga – ukosnica

šparet, šparhet – štednjak za kuhanje

špeceraj – živežne namirnice

špenadla – pribadača

špreha – pričati, razgovarati

šperhakl – ključ od debele žice

špigl – ogledalo

špreha – razgovor (šatrovački)

špriherica – vrsta praćka

šrafštok – škripac

šrajbtiš – pisaći stol

štacun – dućan

štamprl – čašica za žestoko piće

štand – pult

štanga – letva, poluga (metalna)

štaubcuker – šećer u prahu

štefan – boca širokog grla za vino

šteker – utikač

štekdoza – utičnica

štelati – namještati

štenge – stepenice

štiglec – slavuj

štima – odgovara

štrumfe – čarape

štrumfpantli – gumeni držači za čarape

štokrl – stolac bez naslona

štrik – uže

štrom – struja

šturc – sa strane

štruca – umješano tijesto, kruh ili meso

šufnudl – valjušci od krumpirova tijesta

šupa – ostava,spremište za drva, bicikle itd.

šuster, šušter – postolar


T


taubek – golub,

tancati – plesati

traktur – lijevak

tuhica (perina) – pokrivač punjena perjem


V


valer, nudl valer – valjak za tijesto

vandl – limeno korito

vanjkuš – jastuk

vaserlajtung – vodovod

vekerica – sat (budilica)

verkcajg – alat

veš – rublje

vikleri – uvijači za kosu

vinterica, vintjakna – vjetrovka, jakna

vu – u

vudri – udari

vura – sat

vurmaher – urar


Z


zafrig – prženo brašno

zaflekati – zaprljati

zaštopat – začepiti

zemlknedle – okruglice od kruha sa dodacima

zaherica – bečka čokoladna torta

ziher (zicer) – sigurno

ziherica – sigurnosna igla

ziherung – strujni osigurač

zveknut – udaren, ukraden, zvrkast, bedast


Ž


žganci – palenta

žemlja – pecivo

žniranci – vezice za cipele

žvajznuti – udariti


---------------------


A, za kraj da bi sve ostalo u Zagrebačkom štihu umjesto Thompsona, Magazina ili Cece priložit ćemo pjesmu danas nažalost već pomalo zaboravljenog Zvonka Špišića.






----------------


Napisao i obradio: Nenad Grbac



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Rujan 8 '12 · Oznake: gdje su nestali zagrepčani ?

Projekt Google Books i pitanja koja se postavljaju vezano uz digitalizaciju knjiga sa strane tvrtke u privatnom vlasništvu? 

 



Google je osnovan 1998. godine i smatra se najpopularnijom internetskom tražilicom na svijetu. Njegove ambicije međutim, daleko premašuju granice internetskog pretraživanja i oglašavanja. Jedan od zadataka koji je sebi dao gooogle je skenirati, 15 000 000 i učiniti ih dostupnima i korisnima.


U smislu ovoga poslanja, digitalizacija knjižničnih zbirki nije bila novost kad je Google u prosincu 2004. najavio novi projekt Google Print (nazvan kasnije Google Book Search i konačno Google Books, u daljnjem tekstu GB). Svrha toga projekta bila je je “olakšati ljudima pronalazak značajnih knjiga”.


Potaknuta drugim pothvatima digitalizacije (Million Book project, Project Gutenberg i drugi), skupina Googleovih stručnjaka kreće na teren utvrditi mogućnosti digitalizacije knjiga velikih knjižnica. Knjižnica Sveučilišta u Michiganu, kao prva knjižnica suradnica, dala je na digitalizaciju glavninu svog fonda od 7 milijuna jedinica čije će skeniranje trajati oko šest godina. 2003. godine Google razvija metodu skeniranja i rješava tehničke probleme u svezi veličine i oblika slova u 430 raznih jezika. U prosincu 2004., Google objavljuje vijest o pokretanju projekta Google Print Library u kojeg je uključeno 5 velikih knjižnica sveučilišta Harvard, Stanford, Michigan i Oxford te New York Public Library. Zbirke ovih znamenitih knjižnica procjenjuju se na preko 15 milijuna knjiga. Godinu dana kasnije, 2005. godine Google objavljuje da su se projektu pridružili suradnici iz osam europskih zemalja: Austrije, Belgije, Francuske, Njemačke, Italije, Nizozemske, Španjolske i Švicarske.

Konačno, u ožujku 2010. godine, talijansko je Ministarstvo za kulturnu baštinu potpisalo s Googleom ugovor za digitalizaciju starih knjiga u Nacionalnim knjižnicama u Rimu i Firenzi – skenirat će se do 1 milijun knjiga. Uobičajeni problemi s autorskim pravom neće biti u pitanju, jer su to knjige objavljene prije 1868. godine. To je prvi put da je jedna država napravila ugovor s Googleom i prvi put da će veliki dio bogatstva tih knjižnica biti opće dostupan.


Zaštita autorskih prava 


U početku su izdavači, osobito neprofitni kao što su sveučilišne naklade,bili oduševljeni projektom Google Book, smatrajući da će tako mnogi korisnici znati da postoji knjiga koju žele. Međutim, odluka o širenju projekta na digitalizaciju zbirki 5 znanstvenih knjižnica, izazvala je nezadovoljstvo mnogih izdavača, uključujući i dotadašnje suradnike u projektu. Izrazili su sumnju da će ovakva masovna digitalizacija dovesti do povrede autorskih prava i donijeti gubitke prihoda izdavačima. Udruženje američkih sveučilišnih nakladnika (Association of American University Presses), koje uključuje 125 izdavača već je u svibnju 2005. poslalo javno pismo Googleu u svezi projekta.41 


Postavljena su pitanja npr., o duljini isječka (snippet) koji se dobije kao rezultat pretraživanja, o broju digitalnih kopija koje će Google napraviti i pohraniti i o načinu na koji Google namjerava koristiti kopije ubuduće. Uslijedilo je slično pismo Udruženja američkih izdavača (Association of American Publishers) i izjava Udruženja izdavača stručnih i znanstvenih društava (Association of Learned and Professional Society Publishers). Oba udruženja tražila su od Googlea obustavu projekta.


U kolovozu je Google najavio obustavu projekta do 1. studenoga 2005. i zatražio od izdavača da pošalju popis knjiga zaštićenih autorskim pravom za koje ne žele da budu uvrštene u projekt. Izdavači su bili zadovoljni proglašenim moratorijem, ali nisu pristali preuzeti na sebe obvezu identificiranja i popisa knjiga. Autorska komora (Authors Guild) je u rujnu 2005. inicirala tužbu protiv Googlea optužujući ga za sustavno kršenje autorskih prava, a to je učinilo još pet izdavača. Nakon isteka moratorija u studenome iste godine, Google je, međutim, nastavio sa skeniranjem knjiga.

U  svoju obranu navodi da njegove aktivnosti pripadaju u iznimke i ograničenja autorskih prava (engl. fair use) tj. slobodno korištenje (umnožavanje, raspačavanje) djela bez dopuštenja nositelja autorskog prava iznimno u određene svrhe (kao, na primjer, citiranje ili nastava).42 Iznimke i ograničenja od zaštite navode se u međunarodnim konvencijama i ugovorima kao što je Bernska konvencija, dok specifičnije iznimke propisuju nacionalni zakoni.


Kritičari projekta smatraju, također, da Google koristi knjige kako bi izravno promovirao svoju mrežnu stranicu. U suprotnom, omogućio bi pretraživanje knjiga na mrežnim stranicama knjižnica i ne bi zadržavao kopije digitaliziranih djela. Konačno, kako je već spomenuto, u listopadu 2008. Google sklapa sporazum s tužiteljima i prihvaća da im plati 125 milijuna dolara kao naknadu za skenirane knjige zaštićene autorskim pravima.


Međutim, od 20. rujna 2005., kad je Autorska komora SAD-a podnijela tužbu do 22. rujna 2009., uz postupak se vezuje ukupno 732 dokumenta, uglavnom primjedbi na tekst sporazuma pojedinačnih autora ili ustanova i sl. U primjedbama prednjače nositelji autorskih prava izvan SAD: Njemačka, Francuska, Japan, Novi Zeland, Švedska, Finska, Nizozemska, američka akademska zajednica, a u posljednje vrijeme sve više i knjižnice.


Zanimljivo je da se nedavno u ovaj postupak uključila vlada jedne zemlje. 31. kolovoza 2009. stigao je na sud memorandum Savezne Republike Njemačke čija se vlada vrlo jasno i oštro izrazila protiv Sporazuma.


Kritike projekta i stavovi knjižnične zajednice


Usporedo s razvojem GB, rastao je broj kritika i tužbi protiv Googlea kao i literatura, od stručnih članaka do napisa u dnevnim novinama. Bibliografija GB već je doživjela 6. izdanje i dalje se dopunjava novim člancima.


Niti jedan drugi projekt digitalizacije nije privukao toliku medijsku pažnju i izazvao toliko reakcija i rasprava. Reakcije izdavača i ustanova koje brinu o zaštiti autorskih prava, knjižničara, informacijskih stručnjaka i ustanova, kao i ostalih koji se bave pohranom, zaštitom i diseminacijom pisane građe, kretale su se od zadivljujućih pohvala do žestokih kritika. Prijepori su se najvećim dijelom ispleli oko pristupa digitaliziranim djelima zaštićenima autorskim pravom. Kritike su se odnosile i na lošu kvalitetu skeniranja, zbog koje su, prema tvrdnjama kritičara, mnoga djela zapravo nečitljiva.


Projekt je izazvao i u knjižničnoj zajednici podvojene stavove. Jedni su u tome vidjeli ubrzanu promjenu prema digitalnom okruženju, a drugi su bili zabrinuti zbog komercijalne prirode pothvata i upitne krajnje kvalitete rezultata pretraživanja. M. Gorman (SAD) je izjavio da se Googleove tražilice “ne mogu niti početi uspoređivati s dobrim knjižničnim katalogom, a da će većina knjiga predloženih za digitalizaciju imati vrlo ograničenu iskoristivost s obzirom da  su svedene na natuknice izvan konteksta.”55 Najviše je pažnje javnosti privukla kritika koju je iznio Jean-Noel Jeanneney, ravnatelj Francuske nacionalne knjižnice. Naglasci su kritike na pet ključnih točaka:


1. Odabir: 


Google planira u 6 godina digitalizirati 15 milijuna knjiga što je oko 15 posto literature samo zapadnoga svijeta. Građa se, dakle, mora odabrati, pri čemu ogromnu prednost imaju tekstovi engleskoga govornog područja. Postoji mišljenje da Google ovakvim aktivnostima narušava duh Deklaracije o kulturnim različitostima (UNESCO, 2001).


2. Prezentacija:


Loša kvaliteta skeniranih knjiga (otkinute stranice knjiga, vide se ruke preko slika, tekst iz iskrivljenih kutova itd.), navela je kritičare projekta na tvrdnju da je opasno davati ovakav postupak u ruke onima koji imaju poslovne planove drukčije od zaštite kulturnog dobra. Osim toga, prikaz tekstova pomoću ključnih riječi izvan konteksta, omogućuje učinkovito povezivanje riječi (što je Googleu potrebno za oglašavanje), ali zanemaruje pažljivija pretraživanja i daje površnu sliku o knjizi.


3. Vrednovanje rezultata: 


Pretraživanje skeniranih stranica pokazalo je da se traženi rezultat nalazi daleko iza prvog mjesta tako da može zauvijek biti izgubljen. Jeanneney smatra da na ovaj način Google proizvodi ogromnu količinu neorganiziranih informacija.


4. Budućnost digitalizirane građe: 


Kritika nije okrenuta protiv Googla kao takvog, nego je kritika tržišta i komercijalnog upletanja. Nije dobro da privatna tvrtka ima vlasništvo nad svjetskom digitalnom knjižnicom slika i OCR tekstova. Postavlja se pitanje: što će se dogoditi u budućnosti ako Google propadne ili bude prodan? Što ako netko tko kupi Google, zabrani ili ograniči korištenje digitaliziranih sadržaja?

 

5. Autorska prava: 

 

Jenneney smatra da Googleov pristup pitanjima autorskih prava nije u skladu s europskim, posebno francuskim poimanjem moralnih prava autora. Svaka javna ustanova u Europi najprije bi se upustila u pregovore s nositeljima autorskih prava dok se ne postignu uzajamno prihvatljivi uvjeti za digitalizaciju njihovih djela. Google se nije potrudio to učiniti, nego je svojim postupkom izazvao tužbu. Problem je u tome što nijedno rješenje, koje sud donese, neće biti dobro. Ako ono bude u korist tužitelja (nositelja autorskog prava), postoji mogućnost da se ukine čitav automatizirani postupak tzv. dodanih vrijednosti (engl. added values). S druge strane, ako bude u korist Googlea, može se očekivati da će izdavači ubuduće koristiti mnogo više tehničkih metoda zaštite koje im omogućuju da dopuste (ili ne dopuste) razne oblike korištenja građe.





Napisao: Nenad Grbac

------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Utjecaj masovne digitalizacije knjiga na knjižnice




Najveći projekti masovne digitalizacije knjiga počivaju na suradnji velikih informacijskih tvrtki s knjižnicama. Velika je novost u zadnjih nekoliko godina da su te tvrtke prirodnu suradnju s izdavačima pomalo zamijenile suradnjom s knjižnicama. Izgledno je da su obje strane u tome našle svoje interese.


Najbolji primjer za to daje Google Books. Knjižnice su s ciljem boljeg pristupa građi i očuvanja odavno počele digitalizirati svoje zbirke. Ipak, riječ je o manjim, odabranim dijelovima fonda jer knjižnice nisu u stanju ekonomski pokriti visoke troškove ovakvih projekata. S druge strane, velike informacijske tvrtke (Google, Yahoo, Microsoft) pronalaze u knjižnicama izvore dobro uređene građe, do kojih dolaze na jednostavan način i pomoću kojih šire svoje “informacijsko carstvo”. Ciljevi obiju strana u ovom slučaju se podudaraju, obje strane žele učiniti znanje i informacije sveopće dostupnima. 


No, problemi i izazovi su nastali oko načina na koji se sve to želi izvesti. Kritike projekta masovne digitalizacije kao što je GB od velikog su značenja za knjižnice jer su potaknule niz drugih projekata koji nastoje riješiti na drukčiji način probleme oko autorskih prava, kvalitete skeniranja, dostupnosti itd. Kritike ovog projekta imaju osim toga pravne, socijalne i političke implikacije.


Postavlja se i pitanje o budućnosti knjižnica i načinu na koji ljudi koriste informacije, oko kojih i knjižnična zajednica izražava podvojene stavove. Nasuprot mračnim prognozama da ovo označava početak kraja knjižnica, nalaze se drukčija razmišljanja. D. Webster, izvršni direktor Udruženja znanstvenih knjižnica ALA/ARL, smatra projekt digitalizacije značajnim za razvoj cijelog društva, a osobito za znanstvene knjižnice pred kojima su novi izazovi: zaštita digitalnih dokumenata, promjena uloge znanstvenih knjižnica i pitanja autorskih prava.


Knjižničari Sveučilišta Michigan ovo smatraju pravom prigodom da se struka nanovo oživi i dobije dublji smisao. Danas, kad manje korisnika dolazi u knjižnice, opadaju statistike referentnih usluga i cirkulacije, ali je zato međuknjižnična posudba narasla za 148 posto od 1991. godine.


Nekad su knjižnice bile podizane kao javno dobro za zavičajnu zajednicu, a masovna digitalizacija je to javno dobro pretvorila u masovno javno dobro. Knjižnice ne moraju više imati primjerak svega, više nije važno tko zapravo posjeduje knjigu. Korištenje digitaliziranih časopisa pokazalo je visoku korištenost. Zapravo, pokazalo se da se građa koja nije u digitalnoj formi i ne koristi. Studenti danas uče pomoću digitalnih informacija i jedva da znaju za neki drugi način.


Mijenja se pojam knjižničnog korisnika. Knjižničari svjedoče o promijenjenom ponašanju korisnika koji postaju nestrpljivi ako moraju pronaći tiskanu knjigu, fotokopirati je ili prepisati neki dio. Projekti masovne digitalizacije će, po svemu sudeći, pojačati korištenje knjižnice. Koliko bude više spremnih informacija o knjižničnom fondu, to će više porasti njegovo korištenje.


Knjižnice trebaju, također, obratiti pažnju na veliku količinu djela koja nisu zaštićena zakonom o autorskom pravu. Baze OCLC sadrže 32 milijuna zapisa građe iz cijelog svijeta. 40 posto tih djela pripada samo jednoj knjižnici, a polovica njih su u javnoj domeni. Knjižnice trebaju surađivati u digitalizaciji kako se ista knjiga ne bi digitalizirala više puta. Knjižnice, također, mogu pomoći autorima, izdavačima i korisnicima u izradi smjernica za digitalizaciju, kao i s nositeljima prava na poboljšanjima u primjeni tih prava.


Knjižnice kao fizička mjesta neće nestati, nego će virtualne i stvarne knjižnice živjeti zajedno. One, međutim, trebaju sve manje biti spremišta građe, a svoje prostore trebaju preobraziti u tzv. intelektualna raskrižja, prostore  za rad, učenje, poučavanje i nove programe.





------------


Napisao, uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.