Top 10: Najboljih pjesma iz filmova



Još od pojave zvučnog filma glazba i pokretne slike se neraskidivo vežu u jednu cjelinu.

I upravo to nas je navelo da samo za vas čitatelje portala digitalne-knjige.com izaberemo 10 po našem mišljenju najboljih ili najpoznatijih pjesama iz filmova.

 

Taj naš Izbor je naravno posve osoban pa ga vi možete ali i ne morate prihvatiti. A uz svaku pjesmu dodali smo i ime filma, ime izvođača i opis okolnosti u kojima je ta pjesma snimljena. A, ukoliko imate kakvih primjedbi na taj naš izbor žalite se autoru ovog teksta. On vam obećava – da vas uopće neće saslušati i da neće uvažiti nijednu od vaših primjedbi.

 

 

1. Film „2001: A Space Odyssey“ – "Also sprach Zarathustra" autora Richarda Straussa




Remek djelo znanstvane fantastike "Odiseja 2001" se bavi ljudskom evolucijom, tehnologijom, umjetnom inteligencijom i izvanzemaljskim životom. Poznat je po svom znanstvenom realizmu, vrhunskim specijalnim efektima, dvoznačnosti i minimalnoj uporabi dijaloga. Također je poznat i po svom soundtracku koji je rezultat veze koju je Kubrick postigao između pokretnih satelita i plesača valcera, a što ga je u konačnici dovelo do upotrebe poznatog valcera "Na lijepom plavom Dunavu" autora Johanna Straussa II. te simfonijske pjesme "Also sprach Zarathustra" autora Richarda Straussa kojom je potretirao filozofski koncept "Übermenscha" iz Nietzscheve knjige Tako je govorio Zaratustra


 

2. Film – „The Good, the Bad and the Ugly“, „The Good, the Bad and the Ugly“ Ennio Morricone 



 

Daleko najambiciozniji, grafički besprijekoran i stilistički utjecajan vestern ikada snimljen, Dobar, loš,zao akcijski je hit stvoren kao mješavina mita i stvarnosti. A, ako magiji  Sergia Leonea i Clinta Eastwooda pridodate još i kultnu i vječno inspirativnu glazbu Ennija Morriconea shvatiti ćete da se ovdje vjerojatno radi o jednom o najboljih vestern filmova ikad snimljenih. Nevjerojatno, ali istinito je da premda je čak pet puta bio nominiran za Oscara, tu najprestižniju filmsku nagradu, Ennio Morricone autor glazbe za ovaj film nikada nije osvojio.

 


3. Film "Easy Rider,", "Born to Be Wild" Steppenwolfa



 

Šezdesetosmaški, klasični "on the road" film kojem u iskonu leži potraga za stvarnom Amerikom. Veliki muzički brojevi, od himničke "Born to Be Wild" Steppenwolfa do rekvijemske "Ballad of Easy Rider" Rogera McGuinna, napravili su ovaj film klasikom svog vremena. Hollywood je nakon njega bio gotovo uništen jer je svaki studio pokušavao ponoviti sličan uspjeh.


  

4.  Film - „Deliverance“ - Banjo Duel – Arthur Smith



 

Čine li antologijske scene film velikim ili veliki filmovi u pravilu „rađaju“ velike scene? Ova pitanje  je vječna dilema bez decidiranog argumentiranog odgovora. U slučaju „Oslobađanja“,  odlučili bi se bez puno razmišljanja na prvu definiciju. Ako postoji film s antologijskim scenama koje se nikad ne zaboravljaju, a k tome su tako bitne za ritam radnje i savršeno pozicionirane, onda je to remek-djelo Johna Boormana iz 1972. godine. Iz tog filma dolazi glazbena tema "Banjo Duel" koju su kasnije svirali svi koji misle da nešto znaju u instrumentalnoj country & folk glazbi. "Banjo Duel"  izvodi instrumentalni sastav Arthura "Guitar Boogie" Smitha. Pjesmu je 1955. napisao  Smith kao instrumentalnu obradu koji je nazvao "Feudin 'Banjos".


 

5. Film - „The Bridge on the River Kwai“, The River Kwai March, Malcolm Arnold



 

Nezaboravni element filma jeste melodija Colonel Bogey March koju zvižde ratni zarobljenici kad ulaze u logor. Pjesmu je 1914. napisao Kenneth Alford. Dodana joj je melodija Malcolma Arnolda (poznata kao The River Kwai March), koju je svirao orkestar, preuzimajući je od zviždača. Mitch Miller ostvario je hit snimivši obje koračnice. Arnold je za svoju kompoziciju osvojio Oscara.


  

6. Film - „Pat Garrett and Billy the Kid“, Bob Dylan - „Knockin' on Heaven's Door“



 

U  čudnom stanju bila je karijera Boba Dilana početkom 1973. godine. Boreći se da ga ne otpišu kao muzičara zarobljenog u šezdesetima, prihvatio je manju ulogu u filmu „Pat Garrett and Billy the Kid“. Na snimanju u Meksiku osim uloge, kreirao je  nekoliko pjesama, među kojima i ova kultna pjesma.

 

 

7. Film -„Purple Rain“, „Purple Rain“ - Prince 



 

Neće baš svi hvaliti Prinsovo filmsko ostvarenje „Purple Rain“ iz 1984, ali za glazbu iz filma većina ima samo riječi pohvale. Ova pjesma ostala je kao jedan od najvećih klasika popularne muzike, a „Rolling Stone“ je još naziva i „Stairway to Heaven – osamdesetih“.


 

8. Film - New York, New York, "New York, New York" Liza Minnelli

 



New York, New York je mjuzikl Martina Scorsesea iz 1977. s Robertom De Nirom i Lizom Minnelli u ulogama dvoje glazbenika i ljubavnika. Film je svojevrsna Scorseseova glazbena posveta svom rodnom gradu, New Yorku. Minelli je pjevačica, a De Niro saksofonist. Pjesma-tema filma, "New York, New York", postala je slavna kad ju je 1979. obradio slavni Frank Sinatra. Često se uspoređuje sa samim gradom New Yorkom. Naslovnu pjesmu kao i svu ostalu glazbu za film napisao je  John Kander

  

9. Film „The Graduate“ Simon and Garfunkel – „Mrs. Robinson“




Tokom snimanja filma „Diplomac“ reditelj Mike Nichols bio je opsjednut muzikom ovog dvojca. Pozvao ih je da snime muziku za film, ali oni nisu imali vremena da kreiraju nešto novo, pa su mu poslali ovu pjesmu. Zanimljivo je da je ona prvo bila napisana u čast Eleonor Ruzvelt.

 

 

10.  Film - "Singing in the Rain", "Singing in the Rain", Arthur Freed



 

Pjesmu "Pjevajmo na kiši"  izvorno je osmislio producent MGM-a Arthur Freed , odgovoran za izlazak MGM-ovih brojnih filmskih i glazbenih hitova, kao naslovnu pjesmu za svoj katalog pjesama napisanih zajedno s Nacio Herb Brownom za prethodne MGM glazbene filmove 1929-39. Pjesma "Pjevajmo 'na kiši", ponovljena je u brojnim filmovima.

 

-------------


Napisao i obradio: Nenad Grbac


----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

Aug 29 '17 · Oznake: top 10: najboljih pjesma iz filmova

Književnost i politika - Mračne kreature prošlosti žele se dokopati tuđe budućnosti



 

Hajka obiteljaša na nepoćudne lektirne autore može djelovati ridikulozno u okvirima formalne javne rasprave, ali jedan je važan cilj već postigla: u školskim zbornicama, osobito u manjim sredinama u kojima je udruga U ime obitelji jaka, sada funkcionira kao poluga neformalnog pritiska na predavače hrvatskog jezika

 

Vampiri u lektiri

 

Željki Markić, toj hodajućoj reklami za kontracepciju – mislimo, naravno, na njen sponzorski aranžman s tvrtkom Teva, koja osim hrvatskih premijera proizvodi i kontracepcijske pilule – više nije dovoljan Ustav: ona bi mijenjala obrazovni sustav. Za sada se zadržala na popisu lektire, odakle udruga U ime obitelji predlaže izbacivanje ‘djela neprimjerenih nastavi tematski, sadržajno i jezično (perverzije, pornografija, pedofilija, vampirizam, kanibalizam… vulgarizmi)’. Poziv na ćudorednu cenzuru u formi službenog priloga raspravi o kurikularnoj reformi potpisalo je u ime udruge petero srednjoškolskih nastavnica i nastavnika: njihov popis problematičnih naslova pretvorio se zatim u glavnu kulturnu temu prošloga tjedna. Proskribirana domaća imena (Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Silvija Šesto, Zoran Ferić i Kristian Novak) medijima su već rekla što o tome misle, a opširniji razgovor s Dubravkom Ugrešić možete pročitati u ovom broju ‘Novosti’. Izdvajamo stoga tek upozorenje Silvije Šesto kako nam obiteljaška hajka može djelovati ridikulozno na razini formalne javne rasprave, ali jedan je važan cilj već postigla: u školskim zbornicama, osobito u manjim sredinama u kojima je UIO jak, sada funkcionira kao poluga neformalnog pritiska na predavače hrvatskog jezika.

 

Hemon o Trumpu

 

I u SAD-u su pisci prošloga tjedna završili u glavnim vijestima: njih petstotinjak, uključujući desetak dobitnika Pulitzerove nagrade, potpisalo je na portalu Literary Hub peticiju protiv Donalda Trumpa. Manju pozornost dobio je daleko zanimljiviji nastavak priče: na istom mjestu, nekoliko dana kasnije, sarajevsko-čikaški autor Aleksandar Hemon u otvorenom pismu objašnjava zašto im se nije pridružio. Prije svega, tumači, Trump je samo karikaturalna posljedica dugotrajnijeg pretvaranja Amerike u ‘sistem koji reproducira nejednakosti, dok neslaganje ušutkava ratom protiv terora i masovnom zabavom’. Važnije, takvom su stanju doprinijeli i sami pisci: ‘Ako bi neki budući povjesničar pokušao saznati što je okupiralo misli američkih književnika na početku milenija tako što bi pročitao sve dobitnike Pulitzera između 2002. i 2016. godine, našao bi vrlo malo tragova Georgea Busha, Iraka, Abu Graiba, Dicka Cheneyja, financijskog kolapsa ili, zapravo, bilo kakve politike.’ A ukoliko je bio potreban Trump da američke pisce napokon vrati političkim temama, zaključuje Hemon, onda to i ne mora biti loše: ‘Možda je među potpisnicima otvorenog pisma neki autor nestrpljiv da napiše priču u kojoj Trump neće biti lažni uzrok našeg nezadovoljstva, nego simbol Amerike koja se bori da zaustavi svoj strmoglavi intelektualni i politički pad. Tom padu je moralo pripomoći i razdvajanje književnosti od politike.’ Zaključak potpisujemo, pogotovo zato što nam se čini da lijepim dijelom odgovara i domaćim kulturno-umjetničkim prosvjednim inicijativama.

 

Neprijatelj našeg neprijatelja

 

I dok je Hemon tumačio američkoj javnosti zašto nije potpisao peticiju protiv Trumpa, Alain Finkielkraut navratio je u Zagreb da pojasni Hrvatskoj zašto jest potpisao onu protiv Zlatka Hasanbegovića. Vrludajući između vlastitih desničarskih stavova i ovdašnjih ljevijih očekivanja, stigao je među ostalim optužiti komunizam za to što je ‘instrumentalizirao antifašizam’; nismo doznali misli li pritom konkretno na razdoblje Drugog svjetskog rata, kada je baš ‘komunistička instrumentalizacija antifašizma’ omogućila narodu da potaraca fašističku bandu. Aktualnog ministra kulture potom je tragom svojih ranijih bizarnih izjava usporedio s ‘francuskim islamskim ljevičarima’, pa en passant upozorio na presudnu opasnost od ‘radikalizacije dijela muslimana u Francuskoj, ali i u Evropi i svijetu’. U liberalnijem dijelu naših medija ovi su islamofobni akcenti, doduše, ostali prigušeni: neprijatelj našeg neprijatelja, znamo, naš je prijatelj, pa se u skladu s tim novopečenog francuskog akademika predstavljalo isključivo kao ‘osvjedočenog prijatelja Hrvatske’.

 

Cenzura u ZKM-u

 

Vjerujemo da je osvjedočeni prijatelj kući ponio brojne lijepe uspomene, a pouzdano znamo i da troje članova francusko-austrijske plesne skupine CUBe nose jednu ružnu. Nastupili su u Zagrebačkom kazalištu mladih u sklopu ovogodišnjeg Tjedna suvremenog plesa, pa nakon izvedbe pokušali publici pročitati apel protiv pripajanja Zagrebačkog plesnog centra ZKM-u: operaciju ukidanja institucionalne autonomije plesa provodi inače Milan Bandić, umjetnici se s razlogom bune, a svi strani gosti solidarizirali su se i čitali apel nakon svojih izvedbi. Svi, osim CUBe-ovaca, koji su na sceni uspješno ušutkani treštećom muzikom s razglasa. ‘U mojoj zemlji ljudi bar imaju pravo javno izraziti svoje mišljenje’, komentirao je plesač Christian Ubi. Pravila ozbiljnog, profesionalnog, neovisnog novinarstva nalažu nam da pružimo priliku i drugoj strani – konkretno, ravnateljici ZKM-a Snježani Abramović, osvjedočenoj podržavateljici Milana Bandića – da iznese svoje viđenje stvari: sva sreća što ovo nije ozbiljna, profesionalna, neovisna rubrika, pa nismo dužni davati prostor za govor nekome tko ga uskraćuje drugima.


Napisao: Boris Postnikov



----------------


Izabrao, ponešto pridodao i objavio: Nenad Grbac



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

8 zdravstvenih prednosti čitanja u samo nekoliko minuta dnevno



  

Knjige su neprocjenjivo bogatstvo, a još kad čujete koliko zdravstvenih problema mogu riješiti ili pripomoći da se osjećamo bolje, stalno ćete ih nositi pored sebe.

 

Svi znamo da je čitanje izrazito korisna aktivnost. No, ponekad neke ljude treba i nagovoriti da se prihvate i knjige i čitanja. Evo zašto biste trebali čitati svaki dan.

 

 1. Čitanje razbuđuje mozak

 

Pročitate li 'Da Vincijev kod,' osjećati kao ćete se  Robert Langdon koji trči ulicama Rima ili ako uzmete ljubavni roman poput 'Julie i Romea' svaka emocija će postati i vaša.

 

Naime, čitanje stimulira neurološka područja u mozgu zbog čega imate osjećaj kao da to i sami proživljavate. Španjolski znanstvenici otkrili su da čitanje riječi 'vanilija' aktivira dio mozga koji je zadužen za miris. Do sličnog zaključka došli su i francuski znanstvenici. Oni su otkrili kako čitanje akcijske knjige stimulira dio mozga koji je odgovoran za motoriku i kretnje.

 

2. Čitanje vas smiruje i snizuje vam krvni tlak

 

Koncentracija potrebna za čitanje te odsutnost fizičkih napora pri čitanju sigurno će vas smiriti i sniziti vam krvni tlak. Upravo zato čitanje se preporučuje kao terapija u mnogim bolnicama.

 

3. Čitanje vam može skrenuti misli

 

U trenutku kad ste preopterećeni brigama ili šokirani bolešću ili smrću voljene osobe čitanje vam može pomoći tako da vas zaokupi i pomogne vam da ne mislite na temu koja vas opterećuje i čini nervoznima. Čitanje ovdje služi kao svojevrsni bijeg od stvarnosti. Naravno povratak je neminovan, no on može biti znatno lakši upravo zbog terapeutskog djelovanja knjige Ovdje svakako treba naglasti da postoje dobre i zanimljive knjige i loše i nezanimljive knjige. One prve će vam pomoći, a one druge mogle bi vam i odmoći.

  

4. Čitanje pomaže razumijevanju svijeta oko nas

 

Ako čitate o genetici, učite o genima. Ako čitate fikciju, naučite puno o ljudima, ali i o sebi, rekao je Keith Oatley, profesor kognitivne psihologije na Sveučilištu Toronto. To je zato što čitanje svakome omogućava jedinstvenu priliku da se u potpunosti uživi u osjećaje i misli drugih ljudi, a to, kažu stručnjaci, automatski jača našu empatiju i povećava socijalne vještine. Najbolje knjige za razvijanje empatije su ljubavne i detektivske.

 

5. Čitanje nas čini sretnima

 

Prijašnja istraživanja pokazala su kako nas životna iskustva čine sretnijim od materijalnih stvari. No, tu priča ne staje. Nedavna studija objavljena u Journal of Consumer Psychology pokazala je kao su proizvodi poput knjiga, sportske opreme, video igrica i glazbenih instrumenta također zaduženi za naš osjećaj sreće..

 

Studije su pokazale kako su starije osobe koje i dalje čitaju i uče puno zadovoljnije svojim životima.

 

6. Čitanje umanjuje stres

 

Izgubiti se u knjizi može biti nevjerojatno opuštajuće. Istraživanja su pokazala kako čitanje smanjuje stres za gotovo 68 posto, te da je bolje od slušanje glazbe, šetnje i ispijanje čaja… Dovoljno je tek nekoliko minuta čitanja dnevno da se opustite.

 

7. Knjige razvijaju sive stanice

 

Čitanje dobre knjige, kažu stručnjaci, smanjuje rizik od gubitka memorije. Sveučilište Rush provelo je studiju koja je pokazala kako održavanje mentalnih aktivnosti tijekom cijeloga života, poput čitanja, može smanjiti pad kognitivnih sposobnosti za 32 posto.

 

Druga studija je došla do zaključka kako oni koji čitaju, igraju šah, rješavaju križaljke imaju manje šansu oboljenja od Alzheimerove bolesti.

 

8. Čitanje otvara um

 

Knjige otvaraju naš um, oplemenjuju nas i proširuju nam vidike. Također nas inspiriraju da promijenimo svoj život i svijet oko nas te se pomoću njih mogu razbiti brojne predrasude.




----------------


Preveo i objavio: Nenad Grbac



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

Aug 27 '17

Dobriša Cesarić - kakvog niste poznavali (drugi dio)


I kada sam u siječnju 1962. godine, u povodu šezdesete godišnjice života pjesnika Dobriše Cesarića radio novinski portret o njemu, i kada smo dugo i o svemu razgovarali, onda me je upravo on upozorio na ovog, maločas citiranog Juru Kaštelana (kao i na knjigu Tode Čolaka gdje je bio i esej o njemu, do kojeg je, rekao mi je, ozbiljno držao)...

U tom sam se razgovoru osvjedočio (pa i u još jednom narednom: o temi kakav je Miroslav Krleža bio kao urednik časopisa) da je Cesarić gotovo idolatrizirao Krležu. Ali znao sam da je ipak mnogo ljudskih mostova izmedu Cesarića i Krleže bilo spaljeno, ili je tinjalo. Zašto?

U tu tajnu, s ove Cesarićeve strane, nisam mogao prodrijeti. S Krležine pak strane — nešto se ipak dimilo...

Priča počinje negdje oko, ili prije, 1930. godine kada je Cesarić imao dvadeset i osam godina, i kada je, izgleda, bio doslovni desperados na »proputovanju« kroz ovaj, a on je valjda tako vjerovao, njemu neskloni svijet, kako je, zaista, traumatično taj svijet i doživljavao. Intimno, on je tada, zacijelo, osjećao da to nije njegov svijet i da ne umije naći u njemu svoje mjesto, iako je iza sebe već imao dosta pjesama koje su mu stvorile ugled u javnosti. No, on je bio, očigledno, ipak nesretan čovjek, i mnogo je šuteći patio, nije se htio povjeravati nikome, ni prijateljima, ni svojoj »nesuđenoj ljubavi«, njega je podgrizala neka, kako mi je znao govoriti, tajanstvena bol kojoj nije znao ishodišta i utoka, i tako se njegova dojučerašnja znatiželja i ljubav prema životu, iz dalekih dana pjesme Buđenje šume ili Stare Slavonije, preobrazila u njegovo odbijanje života kao takvog. Počeo je mnogo piti. Odlučio se na samoubojstvo, pokušao je, bio je na samoj ivici smrti, i kada su ga nekako u zadnji tren spasili, napustio je alkohol.

Međutim, on je suicid pokušavao nekoliko puta, a jednom je prilikom, opet u jednoj od svojih teških kriza, došao i Krleži s namjerom da mu ostavi svoje pjesme na posmrtno čuvanje. Prema sjećanju Krleže, on mu je došao u stan u pola tri izjutra »potpuno pijan«. To je, kako je kazivao Krleža, bilo 1931. godine. Došao je i rekao da ide na Savski most da se baci u rijeku... A Krleža ga je otjerao s vrata, uzviknuvši:

— Boga ti tvoga pijanoga! U ovo doba dolaziš! Idi hitno, skoči u Savu sa svim svojim rukopisima!

I nije htio od njega primiti nikakve papire koje je Cesarić ponio i nosio nemarno povezane pod rukom.

Otišao je Cesarić od Krleže pokunjen, rastočen... Kući...

Krležina ga je žestoka reakcija vratila u stvarnost...

Zbog te scene Cesarić dugo neće htjeti razgovarati s Krležom, a Krleža je to, tu njegovu povrijeđenost i demonstrativnu šutnju, objašnjavao Cesarićevim egocentrizmom. Krleža kaže da je pokušao objasniti Cesariću zašto se tog ranog jutra tako ponio prema njemu, zbog čega ga je bacio na ulicu, ali Cesarić nije htio prihvatiti Krležina obrazloženja, i završilo je s Krležinim nervoznim epilogom:

— Idite k vragu kada ne uzimate stvari ad notam!

Takvu verziju događaja čuo sam od Krleže, sličnu verziju zapisao je i Čengić, gotovo istu priču ispričao je Krleža u još nekoliko razgovora o Cesariću, Cesarić nije volio da to Krleža priča, od Cesarića nikada o tome nisam čuo ništa... Jedino sam i uvijek čuo od njega riječi glorifikacije književnika Miroslava Krleže... Jer, prije tih svojih teških kriza Cesarić je znao zalaziti u Krležin stan a tadanjoj ulici Kraljice Marije, i njihove su uzajamne veze bile prilično solidne.

Bez obzira koliko je trajala ta mučaljiva napetost između Krleže i Cesarića, Cesarić, kada je javno trebalo ustati u obranu Krleže, čini to već dvije godine kasnije, 1933, autoritetom svog javnog ugleda, zajedno s ostalim piscima i tada istaknutim hrvatskim kulturnim radnicima.

Kada je u travnju 1933. godine Krleža namjeravao u dvorani Glazbenog zavoda, u srijedu 12. travnja, u pola devet navečer održati predavanje, na plakatu je bilo objašnjeno o čemu želi govoriti: — o manifestu Franje Josipa »Mojim narodima« od 28. srpnja 1914. koji otvara novo poglavlje hrvatske književnosti; o svađi oko autonomije naše književnosti i o slobodi umjetničkog stvaranja u paraleli s graničarskom stvarnošću naše sredine od 1750. do 1918; o ilirskim književnim shemama od 1850. do 1930; o prilikama u sjeni đakovačkog biskupa; o politici i pravopisu kao glavnom motivu naših književnih pitanja... i niz još pitanja, do upita kamo ide naša književnost.

Na taj plakat pojavio se kontraplakat Odbora zagrebačkog građanstva s namjerom da oduzme Krleži pravo da govori.

I tada na scenu otvorenog, javnog protesta, a u obranu Krleže, stupaju: Antun Augustinčić, Ljubo Babić, dr. Slavko Batušić, Vladimir Becić, August Cesarec, Dubravko Dujšin, Miroslav Feldman, Branko Gavella, Krsto Hegedušić, Mihovil Kombol, Frane Kršinić, Branislav Livadić, Jerolim Miše, Vladimir Nazor i drugi, a među njima i Dobriša Cesarić — tvrdeći u svom plakatu/odgovoru da se »Miroslav Krleža u svom dosadašnjem radu nesebično i hrabro zalagao za jednu bolju budućnost hrvatskoga naroda« i »za nas Hrvate bila bi najveća sramota, kad bismo dozvolili, da neki mračni tipovi spriječe najboljem današnjem predstavniku hrvatske književnosti da u središtu hrvatstva govori o našoj literaturi...«

Krležu, ali ne samo njega, nego i potpisnike pisma u obranu Krleže, intrigantno je zanimalo tko stoji iza tog kontraplakata, tko je bio u tom poslu idejni začetnik i operativac te antikrležijanske opozicije. Do danas to nije definitivno razjašnjeno, ali postoje indicije da je jedan od glavnih organizatora tog kontraminiranja Krležinog predavanja bio Ivo Brlić, sin Ivane Brlić Mažuranić, koji se bavio i kazališnom kritikom, a inače je bio austrijski kapetan bojnog broda A. D. Za Krležu on je trajno ostao eksponent rojalističke jugokreme...

Više je nego jasno da Dobrišu Cesarića nitko nije mogao prisiliti da bude supotpisnik jednog takvog javnog protesta, on je to mogao učiniti jedino po dubljem zakonu autonomnosti svoje slobodne volje i prosudbe, uvjeren, trajno sve do svoje smrti, da je jedno Krležina uloga u hrvatskoj književnosti, a drugo povrijeđen ponos u osobnom sudaru s Krležom kao subjektom.

Već sam prijedlog Cesariću da supotpiše taj plakat potvrđuje činjenicu da će u to doba Cesarić biti već na visokoj ljestvici društvenog ugleda...

Ako je već došlo do toga da Dobriša Cesarić novinski intervju nikako nije mogao izbjeći, jer nije htio odbijanjem povrijediti došljaka, znao bi se »izvući na mala vrata« otprilike na ovaj način:

— Evo, ja vam predlažem da popričamo onako prijateljski, nevezano, a vi onda od toga, ako baš morate, napravite neki članak, neki zapis, ali nemojte me mučiti da odgovaram na pitanja, kao sumnjiv čovjek pred policijom...

A takvi razgovori s njim, slobodni, nevezani, spontani do potpune improvizacije, s njegovim uvijek podozrivim virenjem u papir ako je zamijetio da se nešto od onoga što kazuje na brzinu zapisuje; razgovori u laganoj šetnji, u kavani rjeđe, a najčešće u njegovu prizemnu stanu u Novoj Vesi, to je uvijek bivalo »otvoreno i od srca«. I tu je onda znao bivati na divan način susretljiv, a osobito ako se uvjerio da se ništa od toga razgovora ne snima... Tada bi postajao spontan.

No, on nije bio čovjek govorljiv, i ne bi se znao, kako se to obično kaže, razbrbljati. Ne, više je volio slušati negoli govoriti, a kada bi progovorio, onda bi bio neobično izbirljiv prema svakoj izgovorenoj riječi. Zbog toga i spor u govorenju.

Sjedjeli bismo tako u njegovoj dnevnoj, u besprijekorno, upravo asketski čistoj sobi, uvijek nekako polumračnoj, gdje nigdje nije bilo ni papira, ni papirića, ni novina, ni knjige na stolu... nitko ne bi rekao da u njoj živi, postoji pjesnik... U sobi čistoj i sterilnoj kao ambulanta. Samo antikni francuski sat poluglasnim otkucajima tiho melje vrijeme, a negdje udaljeno na Novoj Vesi jačaju i slabe dječji glasovi. (On nije imao djece i ne jednom mi je rekao da mu je, što je stariji, sve više žao da ih nema).

Razgovarajući, često bi znao potpuno odsutno gledati u me i osjećao sam da u tim trenucima i ne vidi mene, i da mu nije ni neophodno da registrira da sam tu pored njega. On je tada valjda bio duhom u nekim svojim tamnim ponorima sjećanja i osjećanja »četvrte« dimenzije svog svijeta. Možda je to bila slika stiha, neki nutarnji ritam rime.

Bio je čovjek koji se trajno mučio sa samim sobom. I što je muka bila veća, to je njegova šutnja bila upornija. Nije on bio običan čovjek. I kada bi ga poklopila takva duga i duboka šutnja, gubio bi obzir prema sugovorniku i povlačio bi se potpuno u se. A kada bi se vratio u ovaj prostor, u svijet u kojem smo bili to što jesmo ili što smo zamišljali da jesmo, osmjehnuo bi se svojim duboko usječenim očima i kao da se ispričava što je moreplovio svojim morima.

I pitam ga tako, koja mu je njegova pjesma — najdraža. Odgovara mi da su mu sve jednako drage. Upotrebljava istrošenu metaforu — kao roditelju djeca. Ali, inzistiram: koja mu je ipak posebno draga, a on zamislivši se, počinje lagano i tiho kazivati:

»Tiho, o tiho govori mi jesen:

Šuštanjem lišća i šapatom kiše,

Al zima srcu govori još tiše.

I kada sniježi, a spušta se tama,

U pahuljama tišina je sama

Evo, to je Dobriši Cesariću bila jedna od njemu najdražih pjesama koju je stvorio, i to moram apostrofirati danas, i sada, važnu činjenicu: Dobriše više nema i ja nemam njega kao svjedoka za dokaz ovakvog njegovog izbora, i, prema tome, teoretski je otvoren i prostor za moju moguću manipulaciju. No, to da je upravo ova pjesma njemu najdraža, objavio sam u tjedniku »Telegram« 1962. godine, kada sam objavio i novinski portret o njemu. I pjesmu sam uokvirenu objavio. Dobriša je tada bio među nama, to je čitao i pročitao, i da sam tada manipulirao, on bi bio beskompromisan, i javno bi me opovrgnuo. Mnogo njih znade njegove pjesme naizust, a još više ih je znatiželjnih koji se pitaju, ili raspituju: a koja je njegova pjesma njemu samom bila najdraža? Od svih koje je napisao: ova koju sam citirao! Mislim da je to bio njegov doživotni izbor, jer nisam nigdje pročitao da navodi neku drugu pjesmu...

I kada sada citiram tu njegovu pjesmu, još uvijek sam zapanjen kako je čudesno znao slušati i čuti tišinu!

Ali gdje je tajna ljepote u toj pjesmi?

Kako se to postiže?

I kako doći do tako originalne poante kao što je — »...u pahuljama tišina je sama«?

A on mi tog popodneva reče:

— Vrlo volim sažetost izraza koja nužno dovodi do kratkoće... Nastojim da iz izraza uklonim sve dekorativno i da ga ogolim do bitnosti, a to ga redovito čini jednostavnim. Dekorativnost u izrazu samo smeta, nije ni malo funkcionalna, pa je već time u potpunoj suprotnosti s istinskim duhom našeg vremena. Mislim da je naš jezik naročito podesan za jezgrovito izražavanje... Vrlo volim muzikalnost stiha, ali je muzikalan i naš hrvatski jezik. Matoš je rekao da piše ušima i za (dobre) uši, i ja se s tim načelom potpuno slažem. Samo treba reći i to da muzikalnost ne smije biti na štetu ekspresivnosti... Da, a vi me pitate i o takozvanoj poanti... Pjesma obično ima nekoliko riječi koje u njoj emotivno najjače djeluju. Ali one ne treba da budu na kraju pjesme, pa ni strofe, čak je često bolje da ondje ne budu. Ja takve riječi i ne bih nazvao poantom. U svom ličnom jeziku ja ih nazivam lirskim udarcem. Možda je taj izraz malo čudan, ali dosad nisam našao prikladniji...

Motrim ga dok mi ovo kazuje. Kako neobično miran čovjek! Ruke svoje, ruke tromih prstiju, s već mnogo staračkih pjega, položio na stol kao pravednik pred pravdom. Govori blagim glasom a kada učini gestu, to je pomirljiv pokret. Ne traži više od onog što mu se pruža, a prima znak sklonosti i simpatija, i vidi se na njemu da mu je taj znak nešto (pokušat ću da ne budem patetičan!), kao dragocjeni dio velikog bratstva među ljudima. Onako tih, pred bučnim će glasovima naglo zanijemiti. On tako ljude jednostavno prepoznaje tek po koracima, otkriva njihove samoće u zjenama, zna njihove posve »tihe bolesti«, kada u uhu »šumi tišina kao u školjki«, a svaka boja boli dok ne umre iza spuštenih vjeđa.

Da, to je bio taj pjesnik sutona, večeri, jeseni, bola i žudnje za svjetlom... Bio sam s njim i mi smo razgovarali...

— Znate, često mi se događa da sam ponekom riječi u već dovršenoj pjesmi nezadovoljan. Takvo mjesto u stihu, a to sam već rekao i Vlatku Pavletiću, obično ostavljam prazno, ili stavljam na nj samo približno dobru riječ s namjerom da ju kasnije zamijenim zaista dobrom, takvom koja će me potpuno zadovoljiti. U psihologiji pjesničkog stvaranja to je poznata stvar. To su ona prazna mjesta u stihovima, obično označena crticama, na koja se nerijetko nailazi u rukopisima pjesnika, pa i onih najvećih...

I tu će se on prisjetiti jedne analogne pojave u slikarstvu, kada je Paul Cezanne radeći na svojim slikama ostavljao neka mjesta prazna i dulje vremena, dok ne bi za njih našao sasvim adekvatne boje.

I Cesarić je, veli mi, ponekad čak i godinama tragao za jednom jedinom riječi.

Ta njegova brižljivost za riječ i njezinu funkciju u stihu, to njegovo uporno, iscrpljujuće traženje konačnog izraza, sve to, međutim, nikako nije značilo da je on bio čovjek koji je u pisanju sklon suhoj pedanteriji.

U plejadi suvremenih hrvatskih pjesnika Cesarić je bio jedan od onih koji će dosljedno godinama, pod cijenu čak i krutog odricanja, obezvrijediti kvantitet na račun kvaliteta.

U toj istinskoj muci sažimanja, traganja, nalaženja pa odustajanja, pa opet i iznova traženja — Dobriša Cesarić ima u povijesti svjetske književnosti beskonačni ešalon slavnih predšasnika: nije li, na primjer, Turgenjev samo jednu svoju priču iz Lovčevih zapisa (1847-1852) prepisivao trinaest puta, Goethe je više od dvadeset godina radio na Faustu a ta ga je tematika držala u tenziji više od tri desetljeća, a Schiller je čak naročito tvrdio, također vrlo sklon popravljanju već napisanog, da pri stvaranju umjetničkog djela ne smije razum pretegnuti nad »stvaralačkom mišlju«, niti smije u tom poslu biti cjepidlačenja i poze strogog kritičara.

Razumljivo je da je mene tog poslijepodneva zanimalo i to što on tada piše, tada u svojoj navršenoj šezdesetoj godini života, i ima li kod njega u rukopisima nešto novog, nešto za što još ne znamo?

— Iako pišem, nemam pretjeranih iluzija o lirici koja nastaje u sedmom deceniju života. Ipak, namjeravam da napišem ciklus pjesama koje su u motivima povezane s mojim godinama. Ako ga dovršim, a ne budem njime zadovoljan, naprosto ga neću objaviti. Vjerujem da za to imam dovoljno autokritike...

Otišao je nezadovoljan.

— Ovih sam dana ponovno dotjerao svoj prijevod Koroljenkove pripovijetke Šuma šumi...

— Nije li to već odavno dobro obavljen vaš posao? (Slavnom, a toliko tankoćutnom ruskom pjesniku poetskih slika pejsaža, izopćeničkom patniku iz Vologde, Perma i Jakutske oblasti, Cesarić je prvu varijantu svog prijevoda Šuma šumi objavio već 1948. godine).

— Nemojte se čuditi, to je stvar koja mi je veoma draga, za mene više pjesma nego pripovijetka, pa sam htio da od njenog prijevoda učinim takoreći prepjev... Bio je, uz Mihovila Kombola, vrhunac našeg prevodilačkog iskustva. Prevodio je prozu Kleista, Turgenjeva, Čehova, Gorkog, a dio našeg dragocjenog prevodilačkog imutka ostat će njegovi prepjevi Goethea, Heinea, Rilkea, Puškina, Ljermontova i Jesenjina. On 1951. godine dobiva republičku nagradu za prijevode Goethea i Puškina, objavljene u »Knjizi prepjeva«.

A njega su, s manje ili više sreće — kako je sam konstatirao, veoma mnogo prevodili na strane jezike. Nema slavenskog jezika na koji mu nije prevedena bar poneka pjesma. Pjesme su mu također prevođene na engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski, mađarski, rumunjski, latinski jezik pa i na esperanto. Ušao je u sve hrvatske antologije i u antologije u ondašnjim dvjema Jugoslavijama.

I kada danas povjesničari literature u svijetu, ma i u najskromnijem opsegu, predstavljaju čitateljima hrvatsku poeziju, jednako tako i kada su još do jučer predstavljali poeziju u Jugoslaviji, pišu o Cesariću koji je ušao u talijansku antologiju svjetske lirike Massima Spiritinija »Poeti del mondo«, u njemačku antologiju suvremene europske lirike »Panorama moderner Lyrik«, i u antologiju slavenske poezije na bugarskom jeziku »Slavjanski poeti«. A jedanaest godina poslije Drugog svjetskog rata izišao je posebni izbor Cesarićeve poezije na njemačkom jeziku »Der erleuehtete Weg« u prijevodu Herberta Gotschalka. (Svu sam ovu faktografiju doznao 1962. od dobrih znalaca Cesarićeve poezije, i nesumnjivo je taj inventar Cesarićeva svjetskog ugleda kao hrvatskog pjesnika unazad četiri puna desetljeća još mnogo kompletniji!).

I upozorili su me ti znalci Cesarićevog pjevanja da sve to on nije protekcionaški gurao nekim svojim vezama i poznanstvima, kako to poneki čak i od naših vrlo uglednih pjesnika vole činiti, a nije imao ni menadžere i nije znao nikada biti majstor takozvane »književne diplomacije« u korist vlastitih djela, kako je to majstorski poslovno obavljao jedan Ivo Andrić, ili kako je to pokušavao, ali s promjenljivom srećom uspijevao jedan Miroslav Krleža: (»Slab sam ja trgovac svog književnog bazara!«). Njegovi su posrednici između njega i svijeta ove planete bili njegovi stihovi, koji su i kao usmeno predanje (što se ne događa baš svakom pjesniku na ovoj planeti!) i nesvjesno postali sustavni dio govora običnih, najčešće mladih Ijudi. Recitirali su ga, citirali su ga još za života i tamo gdje mu nikada ni za ime ni prezime nisu ni čuli; dosegao je još za života zenit međuljudske popularnosti — i to nikada zbog podilaženja simplificiranom ukusu onih koji tek »nogometaju duše«... Čitali su ga i pamtili najčešće ljudi koji pate, šute a »zgusnu bol na kraju usne«. Takve je ljude našao po cijelom svijetu, kamo fizički nikada nije putovao. A za taj i takav svijet on je imao vrlo crne slutnje i meni ih je tog poslijepodneva i rekao:

— Kao i vi, i ja se pitam — ali ne znam tko će odgovoriti! Ne vidite li, ogromni koraci nauke i tehnike, ponos današnjeg čovječanstva, mogli bi postati koraci u njegovu propast. I to koraci usmjereni fantastičnom preciznošću. Dok smo s jedne strane doživjeli fotografiranje Mjeseca s leđa, s druge nam strane prijeti strašna mogućnost atomskog rata s nepredvidljivim granicama uništavanja. Čovječanstvo se nalazi na kobnom raskršću. Previdi li put razuma i humanosti, mogli bi doći do stravičnog stanja u kojem bi Kranjčevićev stih »Što smo nebu bliže, od neba smo dalje« dobio nov, sasvim suvremeni smisao...

A bilo mi, najblaže rečeno, nespretno da ga pitam, a mogu li se zle slutnje pomiriti sa zrelom mirnoćom — snagom tek stiha! Jer, od Homera do danas to ne prolazi! Ali,

— ...iz disharmonije u životu može nastati harmonija u pjesmi...

On se te 1962. godine zaista bojao budućnosti. U budućnost nije umio gledati profetski, jer je omalovažavao opsjenarstvo politike i politiku kao puko opsjenarstvo, a povijest shvaćao kao sudbinu u kojoj je pojedinac prazna ljuska na nemirnim valovima. Bio je vrlo osjetljiv za socijalne traume, ali u smislu istaknutog društvenog angažmana on nije bio prvi barjaktar. U različitim društvenim i političkim potresima i perturbacijama nije bio u prvom ešalonu, kao na primjer Krleža između dva rata, ili neki njegovi književni kolege od 1945. pa dalje. Ali, umio je biti solidaran i priključiti se svojim ugledom, svojim imenom i prezimenom, značenjem svojega djela i svoje ličnosti zbivanjima koja su mijenjala ili htjela mijenjati postojeće stanje.

Krleža i Cesarić — to je bila tema koju sam često forsirao kod Cesarića, pa tako i 1973. godine, kada sam ga uspio nagovoriti da se prisjeti Krleže između dva rata, kao urednika svojih časopisa. Kako je počela njegova suradnja u Krležinoj »Književnoj republici«? A Cesarićevo je sjećanje, kazano meni, išlo ovom putanjom:

»Kad vidim kakav književni list sa slabim sadržajem ali dobrim papirom i skupom opremom, dođe mi na pamet ona narodna: »Dobra li gvožđa u loša junaka!« Za Krležinu »Književnu republiku«, a evo upravo listam po jednom uvezanom godištu ovog Krležinog časopisa, moglo bi se reći upravo obrnuto. Jer njen papir i tisak su slabi, a sadržaj uvijek bogat, živ i na visini. Ove pozitivne osobine časopisa u prvom su redu bile zasluga njegova urednika Miroslava Krleže koji je, usput rečeno, veliki dio »Književne republike« sam ispunjavao izvanrednim prilozima. Obuzima me osobito zadovoljstvo što se među suradnicima nalazim i ja.

I pitam Cesarića — kako je došlo do njegove suradnje s Krležom?

— Kada sam imao dvadeset i jednu godinu, 1923, izašle su u »Savremeniku« četiri moje pjesme, a među njima i Kad budem trava i Sakrivena bol. Tada su urednici »Savremenika« bili Milan Begović i Antun Branko Šimić, koji je bio redaktor za poeziju. Moji stihovi bili su štampani u istom broju lista sa zajedničkim naslovom »Četiri pjesme«. Kratko vrijeme poslije izlaska »Savremenika« Antun Branko Šimić rekao mi je da je Krleža u razgovoru s njim spomenuo te pjesme i pohvalno se o njima izrazio...

— Vi ste već tada poznavali Krležu?

— Ja sam Krležu u to vrijeme poznavao samo iz dva susreta od kojih je prvi bio posve konvencionalan. Treći sam ga put susreo poslije njegova razgovora sa Šimićem, u Ilici, pred Breyerovom knjižarom, gdje sam razgledavao knjige u izlogu. Prolazeći Ilicom i Krleža je prišao izlogu, očito da pogleda novitete. Prepoznao me, započeo sa mnom razgovor i predložio mi da se malo prošetamo. Pođosmo prema kavani »Corso«, skrenusmo u Gundulićevu ulicu, a tada me Krleža pozove u svoj stan. Stanovao je u Kukovićevoj ulici... Kad smo ušli u sobu i posjedali, nakon nekoliko uvodnih rečenica pozvao me na suradnju u književnom listu što ga je upravo osnivao. To je bila »Književna republika«...

Zanimalo me kakav je dojam na Cesarića tada ostavio Krleža, koji je bio tridesetogodišnjak u punoj snazi, dobroj kondiciji, a Cesarić je bio zbunjeni mladac u dvadeset i prvoj godini života, prilično nesiguran u sama sebe? — Onog popodneva Krleža je bio izvanredan, u svom punom sjaju, lucidan, oštrouman, duhovit, sa čestim bljeskanjem originalnih, sasvim neočekivanih poredaba učinio je na mene izuzetno jak dojam i posve me osvojio. Ukratko, osjetio sam prisutnost genijalnosti. U vrijeme »Književne republike« često sam se s Krležom sastajao, neko vrijeme gotovo svakog dana. Mnogo sati proveo sam s njim a njegovu stanu, u šetnjama gradom, u kavanama. Od onog prvog izvanrednog dojma o Krleži u njegovu stanu prošlo je punih pedeset godina. Uvjerio sam se da je taj dojam bio istinit i stvaran. Vremenom, hranjen novim iskustvima, on se pretvorio u čist i duboko fundiran sud. U njegovoj »Književnoj republici« objavio sam ovelik broj pjesama, tako da se s pravom može reći da se u njoj dosta ocrtala moja književna fizionomija. Meni je osobito drago i ponosim se time što se to dogodilo upravo u jednoj Krležinoj književnoj reviji!

Eto, tako mi je govorio pjesnik, i takvog svjedočim Dobrišu Cesarića...


Napisao: Jozo Puljizević


 -----------


Odabrao i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Dobriša Cesarić - kakvog niste poznavali (prvi dio)

 

Bio sam na posljednjem ispraćaju pjesnika Dobriše Cesarića. Bilo je to prije, bit će uskoro, dvadeset i dvije godine, 23. prosinca 1980. na Mirogoju. Bio je dan vedrog neba i hladnog sunca koje u kasno poslijepodne lagano tone u izmaglici. Onih, koji su došli da se oproste s njim, da mišlju i u duhu još jednom prođu stazama njegovih nostalgija i melankolija — bilo je bezbroj. Beskonačno duga kolona koja je usporenim koracima pratila njegov lijes...

Znao je za života da je s nevelikim opusom svoje lirike, koja je bila čudo u govoru, omiljen; ali da je mogao vidjeti ono mnoštvo mladih, zanijemjelih u tuzi, možda bi tada jedini put konačno dokučio da je bio pjesnik upravo svih ljudi, svih naraštaja svog domovinskog prostora. Ali, on je bio vrlo skroman čovjek i trajno podozriv prema takozvanoj slavi.

Došli su mu na sprovod, i dali mu posmrtnu stražu nad odrom, Ijudi iz njegove Slavonske Požege i Osijeka; zajedno s njima bili su i članovi tadanjeg Društva književnika Hrvatske, i akademici tadanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Prije nego je lijes iznesen na Plato pred mrtvačnicu, u počasnoj straži čuvali su ga njegove kolege i prijatelji s kojima je surađivao u Razredu za suvremenu književnost JAZU: Jure Kaštelan. Dragutin Tadijanović, Mirko Božić, Oto Šolc, Drago Ivanišević, Nikola Miličević i Rafo Bogišić.

Svojim govorom, posljednji mu je pozdrav iz rodne Požege prenio dr. Antun Švarc, usiljenim stilom i konvencionalnom frazeologijom. Cesarić za života nije volio takvu vrstu uzvišene a prazne retorike.

Iza njega govorio je Pavle Blažek iz Osijeka. Literarna intonacija govora i nekoliko autentičnih misli o pjesniku. Šime Vučetić, tada predsjednik Društva književnika Hrvatske, rekao je za njega da je on već kao mlad počeo pisati stihove, ali da se afirmirao »u socijalističkoj« Krležinoj »Književnoj republici«, i rekao je da ga je Krleža i volio i cijenio. To da ga je cijenio, to stoji; ali to da ga je kao čovjeka volio, lebdi kao upitnik. To da je bio drag, kako reče Vučetić, to je točno, a to da je bio »živahan«, to je konstrukcija.

Cesarić je bio požar a sebi, a prema vani uvijek šutljivo zabrinut. I zagledan a sebe.

Bio je sjetan čovjek. Po izgledu i ponašanju gospodstven. Tadašnji potpredsjednik Skupštine grada Zagreba, Bogdan Tomašić, koji je prije toga dugo godina bio i tajnik JAZU, opraštao se od Dobriše, u ime Zagrepčana, suho, i bez invencije.

A onda je povorka krenula ka grobu.

Pred otvorenim grobom — zbio se prizor šutnje kao u neke velike, mnogoljudne obitelji oko ognjišta. Stoje nijemi. I ništa se drugo ne zbiva. Stoje nepomični. Kao da je scenarij ukopa negdje zatajio. A tada je sporo, umorno, i kao da se koleba, pred raku stupio pjesnik Jure Kaštelan. On je bio veoma bliski prijatelj Dobriše Cesarića, a zadatak mu je bio da govori u ime Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Kada je počeo svoj govor, bilo je to kao da nešto muklo odjekuje iz crkvene lađe. Njegov tamni bariton, i vrlo teško, sumorno izvlačenje rečenice; zamijetilo se da mu je zadatak bio težak.

Rekao je da je to njemu »najbolniji naš susret, jer je posljednji.« I rekao je: »Dragi Dobriša, bez tvog velikog srca, bez tvoje zrele mudrosti, naši dani bit će siromašniji, prazniji.«

Poručio je mrtvom pjesniku da ostaje poslije njegove smrti nerazoriva uspomena na njega, da ostaje njegov stih koji je davno prešao u srce i legendu čovjeka.

»Lirika Dobriše Cesarića objašnjava se neprekidno.«

U toj i takvoj grobnoj atmosferi veoma je potresno odjeknula pjesma »Slap« koju je s čudesnom ispovjednom jednostavnošću izgovorila glumica Nada Subotić, supruga Jure Kaštelana, i »Pjesma mrtvog pjesnika« (Moj prijatelju, mene više nema. (...) Pred vratima života ja sam prosjak. / Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!) koju je pročitao, s mnogo snažnog patosa, glumac Rade Šerbedžija.

I Dobriša Cesarić otišao je — nitko nikada neće znati — kamo?

On je umro 18. prosinca 1980. godine u Bolnici na Rebru, u

svojoj 79-oj godini života. Dugo je bolovao od dijabetesa i vrlo teškog oštećenja jetre. Podnosio je te nevolje stoički, ama baš nikoga ne opterećujući svojim tegobama. A slutio je da je to posljednja borba u životu i bio je duboko ali i realno svjestan smisla one čuvene maksime da zaista svatko mora umrijeti sam. Iskušavao ju je u svojoj bolesti ne literarno, nego mukotrpno na svom iskustvu.

On nije bio čovjek koji bi klonuo pred smrću. U tim konačnim pitanjima nije bio bespomoćni dah života na vjetru. Smrt mu je napokon stigla po dubljim zakonima svoje neotklonjivosti, iako je on nekoliko puta u životu, u kojem se patio, očijukao sa smrću, i to vrlo konkretno i vrlo opasno, dižući ruke na predaju. Čak joj je jednom prilikom umakao u posljednjem trenutku.

Sjećam se jednog proljetnog dopodneva, kada sam izlazeći iz svog tadanjeg stana u Utrinama, tamo na rubnim istočnim prostorima Novog Zagreba, zamijetio Dobrišu kako sav preznojen, sa šeširom u ruci, korača brzim koracima. Zaustavio sam ga začuđen: što on radi tu, tako vrlo daleko od svoje Nove Vesi, i najljubaznije mu ponudio da ga autom odvezem do njegova stana, jer ionako idem u redakciju, ali ću vrlo rado, zbog njega, skrenuti prema središtu grada. A on je uporno zahvaljivao i objašnjavao da ne treba moju uslugu, a ja sam opet uporno navaljivao da ipak sjedne u auto. I pošto sam bio tvrdoglavo uporan, on je ipak, ali nekako nevoljko pristao, i mi smo se rastali pred njegovim stanom. Za vožnje, taktički, oprezno, pitao sam ga što je tražio u tako udaljenu naselju — predgrađu, ali on nikako da mi odgovori.

Poslije, njegova mi je supruga objasnila da su mu liječnici savjetovali da obvezno poduzima duga hodanja zbog svog uznapredovanog dijabetesa, i rekla mi je da on tako svaki dan izlazi na brze šetnje od kojih se sav mora preznojiti. I strogo se drži te liječničke preporuke. I eto, tog sam mu prijepodneva učinio lošu uslugu, prekinuvši njegovu autoterapiju, a on je bio toliko tankoćutno pažljiv, ne htijući da me povrijedi odbijanjem moje ponude, to je prešutio, progutao, da bi za njega bilo bolje da mu ne ometam plan, i da ga pustim da nastavi svojim putem svakodnevne terapije, a ja svojim.

Da, to je bio on: pažljiv do samopožrtvovanja, i kako su mnogi koji su ga dobro poznavali, kazivali: nikada sklon da bilo kome učini bilo što na žao. Popustljiv nije znao, i nije htio biti jedino kada su u pitanju bila njegova temeljna načela u pisanju i oko pisanja. Tako, na primjer, izuzetno teško bilo je njega nagovoriti na novinski intervju. I malo ih je dao u svom stvaralačkom vijeku, jer »sve što vas zanima u mojim je stihovima«. No, nije on bio grub prema novinaru kao takvom, mrzak naspram novina općenito, nije on to pokazivao otvoreni animozitet, neugodnu odbojnost, kao što je to činio, i uporno volio činiti Krleža. Ne, Cesarić bi se našao u sto muka kada je trebalo odbiti intervju... A bio je i raspoložen, i sklon da s došljakom novinarom razgovara i cijelo poslijepodne, do u kasnu noć, košulju svoju da skine i da mu dade, da mu dade što god hoće, ali samo neka ne viri u pukotine njegove »intimne pjesničke radionice«.

I dok su oko njega neki njegovi kolege pisci, pa i pjesnici, s više ili manje uspjeha, spretnosti ili dodvoravanja, diplomacije ili slatkorječivosti obrtali svoje poslovne veze s tiskom, televizijom i radijem sve u šesnaest, vjerujući uistinu u novovjeku postgutenbergovsku maksimu da se ono čega nema u medijima i nije dogodilo, on je gotovo preklinjao da ga se mimoiđe. A bio je već legenda, čovjek koga su toliki mnogi htjeli čuti, htjeli su ga vidjeti u živo ili barem na kakvoj privatnoj fotografiji, čitati i pročitati i izvan rima, htjeli su ga dotaknuti, možda i dokučiti što kao običan čovjek misli, ili slušati kako govori... Upravo u duhu one poznate jadikovke Janka Polića Kamova u odnosu na tada zagonetnu ličnost pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića: »A mi ga ne poznajemo ni po viđenju (...) Osjećamo toliku potrebu znati mu svaki kret, svaku riječ, naviku i manu. Tko će nam to reći?«

Kada bi na ponekim književnim večerima (a odsvuda su ga i stalno zvali!), najčešće grupnim, ili u nekim drugim prigodama, ili vrlo rijetko na radiju, izgovarao svoje stihove, on je to činio na vrlo osebujno patetičan način. Češće protiv svih pravila discipline recitiranja, jer ga je vlastiti stih zanosio i on je svojim glasom dubokog, tamnog registra, sricao stih, riječ po riječ, htijući svakoj toj riječi dati jaki patos emocije. Pravio je unutar riječi i stiha duge stanke u govorenju, kao da želi čuti eho izgovorenih riječi, pa da tek onda nastavi dalje, i mi smo to njegovo kazivanje slušali s velikom pažnjom, i ne bez čuđenja, ali svakako htjeli smo dokučiti na koji način on subjektivno vidi, osjeća i tumači podtekstualnost svoje pjesme.

Naravno, teško je aparaturom impresionističkog opisivanja naknadno predstaviti tu njegovu govornu orkestraciju, taj njegov promukli glas koji je čas htio da se dohvati visine neba, a zatim odmah muklo propadao u ponor; ali uvijek je bio dojam kao da je on sada i ovdje sklon pripovijedati nešto kao bajku... Pa kao što se uobičajeno bajka predočava namjerno afektiranim čas umilnim, čas prijetećim, čas pomirljivim, čas strogim glasom, tako je i on plovio prostorima svoje pjesme. Uvijek bi pri tome držao knjigu svojih stihova u ruci otvorenom, ali to je bila njegova tehnika kako da uposli ruke, jer knjiga mu nije bila ni potrebna: sve je svoje stihove znao napamet.

Imao je dobar osjećaj da upravo dramatski snažno, gotovo teatralno, dovrši pjesmu nekom naročitom glasovnom postulacijom, i kada bi se htjelo definirati taj njegov postupak, to njegovo kazivanje, to je bilo nešto kao odglumljena pjesma. On je, uzmemo li u obzir usvojene kriterije recitatorskog umijeća, na loš način recitirao svoju pjesmu, uvjeren da joj upravo on, na taj patetičan način, otkriva njezin pravi smisao. Ali, jer je to bio njegov način kazivanja njegovih stihova, bio je to i najljepši način kazivanja stihova Dobriše Cesarića... Barem za mene...

On će, uzmimo za primjer stih iz Pjesme gorke, koju je često recitirao, svoje i duboke i spore i tamne tonove raspuklog glasa, i cezure, rasporediti po tempu i ritmu svog isključivo subjektivnog osjećanja pjesme, a ne logičkog načela:

»Što je to hladno, i gorko, i sivo

Što niče u duši ko korov njen?

Je li to suton? Zbilja već suton?

Il samo prolazna sjen?«

Pa će tako poslije muklog »to hladno« napraviti dugu dramatsku stanku, da bi ono »i gorko« podigao visoko, a zatim nakon napete i naglo odrezane stanke, kao da razmišlja, kao da se hoće nečega prisjetiti što mu ne ide lako od ruke, ono »i sivo«, izrekao vrlo tiho, kao samome sebi, i kao da šapuće molitvu.

Znao je izvrsno akcentirati riječ, vrlo je dobro poznavao i koristio kvantitete, bio je superioran u akcentološkim pravilima govora, ali je takozvani »centar fraze« premještao proizvoljno.

A kada bi završio recitiranje svoje pjesme, uvijek je djelovao kao da se probudio iz neke hipnoze. Tada bi podigao pogled s ruba knjige (iz koje, rekoh, ionako nije čitao!), i tim pogledom svojih plavih, blagih očiju, kao da je htio pitati okupljene: Gdje sam?

Tako je on govorio svoje stihove...

Cesarić je roden 10. siječnja 1902. u Slavonskoj Požegi, gdje mu je otac bio županijski šumarski nadzornik, a obitelj građanska i relativno dobro stojeća.

U Požegi je boravio do svoje druge godine života, i grad njegova djetinjstva i mladosti bit će Osijek, gdje je njegov otac nastavio službovati. U Osijeku Dobriša polazi osnovnu školu i nižu gimnaziju, a 1916. dolazi u Zagreb, gdje polaže veliku maturu i upisuje studij na Filozofskom fakultetu.

Prilično zbunjen u velikom gradu, on u godinama svoje mladosti ne zna kamo bi krenuo: izvjesni afiniteti odvode ga u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište. Htio je postati kazališni redatelj, i dvije je godine radio volonterski u teatru, ali će i od toga dignuti ruke. Zatim je bio bibliotekar u Školi narodnog zdravlja, da bi poslije Drugoga svjetskog rata dugo godina bio urednik u izdavačkom poduzeću »Zora«.

Još dok je boravio u Osijeku, kao četrnaestogodišnji dječak, on je napisao svoje prve stihove, ali će u svojoj osamnaestoj godini, 1920, gotovo odmah poslije velike mature, svojom pjesmom Buđenje šume, ući u hrvatsku poeziju na velika vrata. Redakcije su počele bivati sklone davati prostor njegovim pjesmama, a nerijetko se događalo da je i protiv njegove volje pjesma otišla na tiskarske regale, kao na primjer, Slavonija, na koju će Ivan Goran Kovačić, tada kao urednik kulture u novinama, naići kod pjesnika među njegovim rukopisima, i objaviti u dnevnom tisku.

U svojoj dvadeset i devetoj godini života, 1931, on će objaviti prvu svoju knjigu — Lirika — i već ta prva njegova knjiga biva nagrađena tada visokom nagradom ondašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Sedam godina kasnije, 1938, izlazi njegova knjiga Spasena svjetla, a za vrijeme rata, u NDH, on objavljuje 1942. godine knjigu Izabrani stihovi.

Godine 1951, Cesarić u »Maloj biblioteci« izdavačkog poduzeća »Zora«, koju uređuje Gustav Krklec, objavljuje svoju prvu poslijeratnu zbirku pjesama, pod naslovom »Pjesme«, što je ustvari bio izbor iz njegova tridesetogodišnjeg pjesničkog opusa.

Dvije godine kasnije, 1953, u Matici hrvatskoj objavljena mu je knjiga pjesama Osvijetljeni put, koja je dobila nagradu tadanjeg Saveza književnika Jugoslavije.

Zatim opet, nakon tri godine, 1956, objavljena mu je knjiga Goli časovi, pa Izabrane pjesme1960, a 1964. biva nagrađen Zmajevom nagradom. No, on će već 1950. godine primiti tadanju visoku republičku nagradu Narodne Republike Hrvatske, a 1965. godine, u svojoj 63-oj godini života, on prima nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo. U JAZU (danas HAZU) je od 1951. godine.

Zlobnici oko njega (a bilo ih je, bilo ih je ipak! — jer »poslije gutljaja svakog / Susjed će spremno da dolije«) tvrdili su da on neprekidno izdaje uvijek istu knjigu, jer da malo piše, to se tako čitav njegov opus može svesti na jednu oveću zbirku. Kada je u povodu njegove sedamdeset i pete godišnjice života, 1977. godine, bio Simpozij o poeziji Dobriše Cesarića, na svoje sam uši čuo Krležu, (dok sam ga u Leksikografskom zavodu pokušavao nagovoriti da za »Večernji list« kaže nešto o Cesariću), kako se ne može načuditi čemu uopće taj simpozij:

— Što sada to izmišljaju? Kakav simpozij? Čemu simpozij?

Ne razumijem zašto simpozij o poeziji Dobriše Cesarića, jer Cesarić, okrenuli mi kako god hoćemo, ipak nije mnogo rekao. Jedna solidna zbirka pjesama, koje su, istina, dobre, i koje će trajati — i to je sve! O čemu onda na simpoziju govoriti?...

A nije li upravo Krležina estetika od samog početka njegove književnosti, bila utemeljena na beskompromisnoj selekciji, po kojoj nije važno koliko je tko u umjetnosti rekao, nego kako je nešto rekao. Posebno među mlađim čitateljima poezije generacije kojoj sam pripadao, bilo je premoćno više poklonika Cesarićeve i Ujevićeve poezije, negoli Krležine u cjelini, s tek nekoliko njegovih pjesama, kao iznimka. Za Krležinu poemu Pan, prvijenac njegov poetski, emfatički nas je pridobio Gavella na Kazališnoj akademiji, i na toj smo poemi »učili« umjetnost recitiranja stiha, kroz dva semestra.

Simpoziju o Cesariću nesklon Krleža, pustit će kroz svoj imprimatur prvog čovjeka Leksikografskog zavoda, a prije tog simpozija, ovakvu ocjenu Cesarićeve lirike:

»...pjesnik koji je produžio i oplemenio lirsku tradiciju moderne. Po jednostavnosti klasična, po tonu misaona i sjetna, Cesarićeva lirika je po tematici urbana i onda kada je Cesarić pjesnik gradske sirotinje i kad je impresionistički slikar pejzaža. U doba krajnjeg eksperimentalizma i hermetike on je ostao vjeran svojoj vezanoj formi: kvartinama i rimama. Značajan je i kao pjesnik socijalnog protesta (Mrtvačnica najbjednijih, Predgrađe). Temeljne su karakteristike njegove lirike: stegnutost, jednostavnost i dojmljivost; on često uspijeva da svakidašnjim predmetima i pojavama dade dublje i poetskije značenje.«

Dakle, oplemenio lirsku tradiciju, umije stvarima od zvijezda do minerala dati dublje i poetskije značenje, a ipak će Krleža jednom prigodom, s visine svoje šarmantne brutalnosti(kako je sam sebi znao komplimentirati) doslovno reći:

— Cesarić je tambura s tri žice...

Ali, tom prigodom i konstataciju da je ipak »dobro zasvirao (na toj tamburi sa svega tri žice!) i odsvirao nekoliko izvrsnih pjesama«, a »one (pjesme) koje sam mu tiskao u Književnoj republici i danas ulaze u najuži izbor njegove poezije...«

Učinilo mi se kao da Jure Kaštelan neizravno polemizira s to »tri žice na tamburi« s »oplemenjivanjem lirske tradicije moderne« kada je na ovakav način objašnjavao Cesarića:

»Cesarić (iako je napisao nekoliko pjesama u slobodnom stihu) — doveo je do savršenstva vezani stih. On je pjesnik zatvorene forme. Bilo bi krivo misliti da je on u tome kretao putem Matoša ili Vidrića ili da je samo usavršio i doveo do kraja ono što su oni inicirali. Ako izravnije pogledamo Cesarićev stih, vidjet ćemo i u formalnoj strukturi sasvim nove oznake ritma, s posebnim cezurama i melodikom, otkrit ćemo individualni jezik, posebno metaforu i kompoziciju ideje. On je depoetizirao stih od lažnih dekora i u našoj lirici sigurno ga najpotpunije približio govornom izrazu.«

Ide, međutim, i dalje — i u Cesariću vidi sintezu i ovakvih razmjera:

»Lirika Dobriše Cesarića skriva u sebi tajnu magiju i čudo koje se ne da ponoviti: složenu jednostavnost i jedinstvenu vezanost sadržaja i forme. Njegov pjesnički svijet nije samo izraz, nego i doprinos stvaranju osjećajnosti suvremenog čovjeka.«


Napisao: Jozo Puljizević


 -----------


Odabrao i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

10 ilustriranih uzrečica o knjigama i čitanju iz različitih jezika



  

Rijetko razmišljamo o doslovnom značenju uzrečica u našem materinjem jeziku. Ali kada naučite novi jezik uzrečice će okupirati vašu pažnju ili vas nasmijati. Neke od njih nemaju smisla ili ga vi ne možete dokučiti, neke imaju smisla ali tek u trenutku kada ste ih čuli, dok neke jednostavno ne trebaju objašnjenja.

 

Osobno, mislimo da uzrečice posebno one narodne dragulji svakog jezika.

 

Zašto smo prikupili 10 uzrečica o knjigama i čitanju, iz različitih jezika. Mislili smo da će biti zabavno ideja ilustrirati doslovno značenje tih uzrečica. Stvarno, figurativno značenje svakog od tih izraza je objašnjeno je u nastavku.

 

Ako možete doprinijeti ovom članku dijeleći s nama više uzrečica o knjigama koji se koriste u vašem materinjem jeziku ili vašem kraju pišite nam.

 


1. Engleski: „To crack a book”


Doslovno značenje:  Slomiti knjigu. Pretvoriti je u komadiće


Stvarni smisao:  Otvoriti knjigu, čitati ili proučavati






2. Rumunjski: „ Ai carte, ai parte”


Doslovno značenje:  Imate knjigu, imate blago


Stvarno značenje:  Znanje je moć






3. Mađarski: „A könyv a tudás fája”


Doslovno značenje:  Knjiga je drvo znanja 


Stvarno značenje:  Knjige će pomoći čitateljima otkriti nove stvari i steći nova znanja





 


4. Francuski: „Un roman à l’eau de rose”


Doslovno značenje: Roman ruže i vode 


Stvarno značenje: Sentimentalan ili romantičan roman





5. Španjolski: „Quemarse las cejas”  


Doslovno značenje:  Spaliti obrve 


Stvarno značenje: Puno čitati ili proučavati 





 

6. Talijanski: „Buttarsi a capofitto nei libri”


Doslovno značenje: Zaroniti glavu u knjigu


Stvarni smisao: Uroniti u čitanju




 


7. Kineski:  书是随身携带的花园 


Doslovno značenje:  Knjiga je poput vrta koji nosite u džepu 


Stvarno značenje: Knjige mogu pomoći da se opustite i zaboravite na ostatak svijeta





 

8. Španjolski: „Ratón de biblioteca” 


Doslovno značenje:  Knjiški miš 


Stvarni smisao: Osoba koja voli čitati (knjiški moljac)





9. Mađarski: „ Könnyebb a könyv a pörölynél”


Doslovno značenje:  Knjiga je lakša od malja 


stvarno značenje:  Lakše je raditi intelektualni rad od fizičkog rada





 

10. Rumunjski: „A vorbi ca din carte”


Doslovno značenje:  Govori kao da je iz knjige 


Stvarni smisao:  Govori kao intelektualac




 


A sad je vaš red! Znate li druge uzrečice o knjigama ili o čitanju? 


Koja od ovih uzrečica je vaša omiljena?




------------------



Preuzeto s adrese: https://www.flipsnack.com/


Preveo, obradio i uredio: Nenad Grbac



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 



Clint Eastwood: Politička korektnost je ubila naš smisao za humor


Za mene film nije intelektualno, već emotivno putovanje. Ja uživam igrati golf, ali ne moram ga igrati ako ne želim. Isto je i s filmom; stalno mu se vraćam, jer uživam u tom stvaralačkom procesu

Živimo u vremenima političke korektnosti i to nas ubija, kao društvo izgubili smo smisao za humor" – izjavio je slavni Clint Eastwood u Cannesu, u krcatoj dvorani u koju su uspjeli ući oni najsretniji i najspretniji, jer je zanimanje za njegov nastup bilo ogromno.


– Ta opsesija političke korektnosti svoje korijene ima u "Prljavom Harryju", koji sam snimio davne 1971. godine. U ono vrijeme taj je film bio poprilično nekonvencionalan, gotovo avangardan u akcijskom žanru, hrabar i provokativan, pa smo se redatelj Don Siegel i ja sa zadovoljstvom prihvatili tog projekta – prisjeća se Eastwood filma o nasilnom policajcu iz San Francisca koji ne bira sredstva u borbi za pravdu, a označio je, između ostalih filmova, njegovu glumačku karijeru.


Legenda holivudske i svjetske kinematografije koja je dubok trag ostavila ispred i iza kamere, u Cannes je došla u povodu 25. godišnjice njegova remek-djela "Nepomirljivi" (Unforgiven) koji se prikazuje u programu klasika ovogodišnjeg festivala. Eastwood je 1994. bio i predsjednik kanskog žirija.


Vitalnost i energija


– Još kao klinac jako sam volio vesterne, moji su idoli bili John Wayne, Gary Cooper i John Stewart – izjavio je Eastwood koji je svoje prve glumačke korake prema svjetskoj slavi započeo vestern trilogijom Sergija Leonea 1960-tih ("Za šaku dolara", "Za dolar više", "Dobar, loš zao"). Jedan od vrhunaca njegove velike redateljske karijere je i vestern "Nepomirljivi", nagrađen s četiri oscara, uključujući i dva najvažnija – za najbolji film i najboljeg redatelja.




The Good, the Bad and the Ugly (1966) Clint Eastwood i Sergio Leone


– Bilo je zanimljivo pogledati "Nepomirljive" na velikom ekranu u Cannesu nakon toliko godina. Mislio sam da ću iz kurtoazije ostati prvih pet minuta, ali onda sam shvatio da to uopće nije loše (smijeh), pa sam ostao i uživao u projekciji, prisjećajući se nekih stvari u filmu koje sam već bio zaboravio – otkrio je Eastwood, dodavši da je od slavnog talijanskog redatelja Sergija Leonea naučio mnogo o režiji i tajnama redateljskog zanata.




Unforgiven - Clint Eastwood


Clint Eastwood, rođen 1930. godine u San Franciscu, kratko se prisjetio i svog odrastanja:


– Rođen sam u vrijeme velike depresije i moji roditelji nisu imali ništa, gladovali su i snalazili se kako su znali i mogli. Ali moja sestra i ja bili smo djeca i mi to nismo razumjeli. Roditelji bi nam uvijek osigurali dovoljno hrane i tek kad smo odrasli shvatili smo koliko su se odricali zbog nas i tek tada smo mogli biti zahvalni. Danas svi govore o depresiji i ekonomskoj krizi koja pogodila svijet i Ameriku prije nekoliko godina, ali vjerujte mi, to nije ništa. Današnje generacije ne znaju kako izgleda prava ekonomska kriza – otkrio je detalje o svom odrastanju koje je bilo daleko od holivudskog glamura i bogatstva.


Iako za tri godine zaokružuje punih devedeset godina života, holivudska ikona i u Cannesu je pokazala zavidnu vitalnost, energiju, mentalno zdravlje i stvaralački duh. Odlazak u mirovinu nije u planu pa tako priprema svoj novi redateljski uradak "The 15:17 to Paris", inspiriran istinitom pričom o trojici Amerikanaca koji su spriječili teroristički napad u vlaku iz Bruxellesa za Pariz 2015. godine.




Dirty Harry - Don Siegel i Clint Eastwood


Emotivno putovanje


– Za mene film nije intelektualno, već emotivno putovanje. Ja uživam igrati golf, ali ne moram ga igrati ako ne želim. Isto je i s filmom; stalno mu se vraćam, jer uživam u tom stvaralačkom procesu – rekao je legendarni filmaš i glumac koji je u impresivnoj karijeri nanizao 70 filmskih uloga i potpisao 40 filmova kao redatelj.


Pred prepunom dvoranom Clint Eastwood se pojavio u vrlo mladenačkom casual izdanju, u tenisicama, trapericama, bijeloj majici kratkih rukava i kožnoj jakni, odgovarajući na mnoga pitanja o svom životu, karijeri i budućim izazovima.


– Ponekad mi nedostaje gluma, ali u ovoj fazi života više me ispunjava režija. Jedno vrijeme sam snimao ulogu za ulogom, pa iako mi gluma danas nije prioritet, planiram jednoga dana ponovno stati i ispred kamere – odgovorio je na jedno od pitanja.


------------------------------


Clint Eastwood - izreke, citati, misli...

Imam veoma oštar stav po pitanju kontrole oružja - ukoliko u mojoj blizini ima neko oružje želim da budem ja taj koji ga kontrolira.


Clint Eastwood

 

Pokušao sam biti razuman i nije mi se svidjelo.

 

Clint Eastwood

 

Poštuj svoj trud i poštuj sam sebe. Samopoštovanje vodi do samodiscipline. Kada budeš oboje imao čvrsto u sebi, to je prava moć.

 

Clint Eastwood

 

Ponekad, ukoliko želiš da vidiš promjene na bolje, moraš uzeti stvar u svoje ruke.

 

Clint Eastwood

 

Ovaj film je koštao 31 milion dolara. Sa toliko novca sam mogao izvršiti invaziju na neku zemlju.

 

Clint Eastwood

 

Interesantna je činjenica da će čovjek, što je više nesiguran, toliko više imati ekstremnih predrasuda.

 

Clint Eastwood

 

Ukoliko voliš garancije - kupi sebi toster.

 

Clint Eastwood

 

Postoji samo jedan način da imaš sretan brak i čim ga otkrijem oženiti ću se ponovo.

 

Clint Eastwood

 

Neki kažu da su brakovi nastali na nebesima - međutim, tamo su nastali i munje i gromovi.

 

Clint Eastwood

 

Mi vrijemo na različitim stupnjevima.

 

Clint Eastwood

 

Ukoliko misliš da će nešto poći kako ne treba - biće tako.

 

Clint Eastwood

 

Postoji puno dobrih filmova koji su osvojili Oskara, ali isto tako postoji puno dobrih filmova koji ga nisu osvojili. Tvoje je samo da radiš najbolje što možeš.

 

Clint Eastwood

 

Zločini protiv djece su najgori zločini. Po meni, oni su dovoljan razlog za smrtnu kaznu jer su djeca nevina stvorenja koja trebaju vođenje starijeg dijela društva.

 

Clint Eastwood

 

Mnogo je zabavnije igrati nekoga kome ne sličiš, nego nekoga kome sličiš. Daleko je lakše sakriti se u liku kojeg igraš.

 

Clint Eastwood

 

Uvijek sam volio glumiti likove koji se ne uzdižu u realnosti.

 

Clint Eastwood

 

Uvijek želiš odustati kada si još među najboljima. Niko ne želi biti poput borca u ringu koji je ostao predugo i počeo loše da nastupa.

 

Clint Eastwood

 

Svidjelo se to nekome ili ne - prisiljen si da shvatiš da te smrt čeka. Međutim, ja se ne bojim smrti, ja sam fatalist. Vjerujem da je to to kada dođe tvoje vrijeme.

 

To su karte koje su ti podijeljene.

 

Clint Eastwood

 

Starenje može biti zabavno ukoliko se zavališ i uživaš u njemu.

 

Clint Eastwood

 

Još uvijek radim zato što svako malo naučim nešto novo.

 

Clint Eastwood

 

Znate ono kada ste mladi i kada vidite kako mladići glume starce sa sijedom kosom, a u stvari nemaju pojma kako to zaista izgleda? To je isto tako glupo i kada se dešava suprotno.

 

Clint Eastwood

 

Moraš biti samopouzdan. Ukoliko to ne budeš onda ćeš oklijevati i nastupati u samoodbrani, a tada će mnoge stvari biti okrenute protiv tebe.

 

Clint Eastwood

 

Uvijek se možete nadati da je publika više zainteresirana za likove koje glumite i vrijednosti same priče nego za besmislene specijalne efekte. Međutim, nikada ne možete znati što publika zapravo želi.

 

Clint Eastwood

 

Postati zvijezda preko noći može biti opasno za mentalno zdravlje. Da, to je upropastilo mnoge ljude.

 

Clint Eastwood

 

Da sam bio discipliniraniji mogao sam otići u muzičke vode.


Clint Eastwood

 

To je bilo jednostavnije vrijeme. Nije bilo zakona, poreza, PDV-a, HDZ-a i tih stvari.

 

Clint Eastwood

 

Plagijatorstvo je uvijek bilo veoma prisutno u Holivudu.

 

Clint Eastwood

 

 -----------


Preveo, obradio i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

Nenad Popović - Zagreb više nije grad u kojemu sam odrastao




Ja sam voajer. Kad pametan i meni zanimljiv čovjek počne tekst riječju “useljavam” i kad ja znam da će uslijediti hiljadu detalja tog vrhunaravnog procesa, ja naprosto...

 

Neki će u novoj knjizi Nenada Popovića “Dnevnik iz grada P.” prvo dešifrirati političke naslage, povijesne, svjetonazorske, a moj put je obrnut, i žao mi je što nema više detalja poput onih kako Nenad nedjeljom popodne odlazi u supermarket, ili kako njegova supruga Slađana Bukovac piše roman, ili kako on doživljava barunicu Lenbach: “Ta leži na kauču, pije u šlafroku, govori napola njemački...”

 

Nenad Popović, esejist, književni urednik i izdavač te prevoditelj, ima u Zagrebu, i Hrvatskoj - a što nego kultni status. Imao je uspone, padove, greške, sjajne trenutke, objavljivao je najbolje knjige u Zagrebu 90-ih, lansirao je u Europu veliko ime hrvatske književnosti, Miljenka Jergovića, javno je istupao, nervirao nacionaliste svih vrsta, i bilo je, zbilja, uzbuđenje otići Nenadu u Duriex da vam objasni što vas čeka na sajmu knjiga u Frankfurtu 1994. Ne kažem, bilo je u Zagrebu još nekoliko ljudi koji su to mogli. Ali.

Nenad Popović izdao je u Durieuxu oko 400 knjiga, prije toga bio je 15 godina urednik u Grafičkom zavodu Hrvatske; napisao je tri knjige proze.

 

U Istri živite od 2002., a u Puli već pet... Što vam se u Puli najviše sviđa?

 

- U Puli se znatno bolje osjećam nego u Zagrebu. Za hrvatske metropolitanske kriteriona je na kraju svijeta, što je jako dobro, jer ne vidim ljude s tzv. scene, ne sjede s prekriženim nogama po kavanama... S prekriženim nogama sjede na Pulskom filmskom festivalu ili Sajmu knjiga. Tada vidim sve ljude od kojih sam pobjegao glavom bez obzira. Iz Zagreba.

 

Pula je bila, baš, izbor?

 

- Igra slučaja, dok je sama Pula jedan od najinteresantnijih gradova na Jadranu. Tamo su spomenici stari najmanje 2000 godina, u sasvim prirodnom stanju, hramovi, pa jedan od najluđih sistema utvrda u cijeloj Europi, koje je izgradila Austrougarska Monarhija, ima prekrasne secesije, ljudi su vrlo nekonfliktni, ne možete se posvađati niti na parkingu.

 

Lijepo... ali napisali ste knjigu o Puli, knjige teško nastaju iz takve idile.

 

- Pula je, ako mi dozvolite, najsjebaniji grad, uz Osijek. Prošla je nekoliko etničkih čišćenja i preuzimanja vlasti, s dopremom naroda koji tamo treba obitavati, a to je bilo 1918., 1921-22., 1947., 1991. Najviše ju je obilježila sudbina garnizonske kasabe JNA, pa je grad građevinski ostao potpuno zapušten, ljudi su između melankolije i rezignacije, i ja se tamo zbog toga jako dobro osjećam. A Pula je za hrvatske šminkerske kriterije nulti grad, dakle, bolje vam ne može biti.

 

A za šminkerske kriterije je...

 

- U novohrvatskim kulturnim okolnostima morate biti u Zagrebu, a što ste dalje rođeni od Zagreba, to više morate biti u Zagrebu, a kad idete nekamo u Hrvatskoj, idete u Split, ili  Dubrovnik, na Hvar, Brač... Najtoplije preporučujem Dubrovnik. Da sam imao novca, otišao bih ravno u Dubrovnik. I točno znam stanove i kuće u kojima bih se rado nastanio.

U Dubrovniku je bolja klima nego u Zagrebu?

 

- Koliko ja znam, je... i to sad već jedno hiljadu godina, Dubrovnik je najkulturniji i najevropskiji grad u Hrvatskoj.

 

I najbogatiji.

 

- Sada. Ali je prije 15 godina bio najsiromašniji, jer je tamo bila opsada, i dugo se u Dubrovnik gotovo nije moglo. Tek se treba oporaviti. Sramota je da se mora oporavljati preko vlastitih leđa, a ne nacionalnim naporom. Zašto Dubrovnik nije grad pijeteta? Ljudi koji su tamo poginuli su manje važni?

 

Iz Zagreba ste pobjegli, kažete, “glavom bez obzira”. Zašto?

 

- Moja obitelj je u Zagrebu od 1840., iz jedne kuće kraj Iličkog trga. U tom gradu je 100.000 ljudi moralo izaći na ulice da se spasi jedan gradski radio i da ga ne kupi privatnik i ne tajkunizira. U tom gradu se šutke prešlo preko toga da je Vladi Gotovcu razbijena glava, od strane Tuđmanova Tjelesnog zdruga. Bio sam pokraj njega dok je s velikim bijelim verbantom stajao na špici, ispred hotela Dubrovnik, a nitko ga ne pozdravlja. Dakle, Zagreb više nije grad u kojem smo odrasli ja i moji roditelji. I ja sam otišao u Heinzelovu ulicu, službenica me upitala kamo se selim, ja sam rekao - u Poreč, ona je rekla - blago vama.

 

Da... ali vidi se da vas dugo nema. Prošlo je otad godina, pa smo istim smjerom došli do ukidanja imena Trgu maršala Tita, simboličke geste koja vraća naciju, ili njen dio, a to bi trebalo biti jednako važno, u stanje straha, šutnje i odluke - što dalje odavde! Poznajemo to, ponavljalo se više puta u povijesti grada i države.

 

- Odšarafljuju sada tablu na Trgu maršala Tita na kojem sam radio 15 godina, gledam neke ljude koji se tamo znoje, viču, urlaju, nadam se da ne pišaju u Meštrovićev zdenac, i što tu imate reći... Da vam iskreno kažem, fućka se meni za Josipa Broza, ali da se to baš odšarafljuje, to ne ide, da se baca u kante za smeće... Istodobno na tom trgu gledam, među stvarno čudnim ljudima koji marširaju za promjenu imena Trga, svog prijatelja Ivu Banca... i on tamo stoji... a istovremeno, neki kukavičluk, pa što onda ne zaurlaju, neka to bude Trg Ante Pavelića, što se srame...! Kada to žele, ali, kvragu, moraju ići u šoping u Austriju, imaju svi po tri pasoša, pa bi ih na granici, kad idu u Bosnu, strpali u prvu maricu, u Austriji uhapsili na prvoj benzinskoj... Na primjer, zašto se taj trg ne prozove Trg Siniše Glavaševića? On je bio čovjek kulture, priklan, ni kriv, ni dužan, pa evo... ali to se ne događa. Zašto, kad Bojan Glavašević, njegov sin, ulazi u Sabor, neki predsjednik Sabora poput Željka Reinera, ili netko poput Jandrokovića, ne ustane? On je dijete narodnog heroja, ratno siroče, on je stvarno To. U tom smislu sam uzrujan, jer ja se nisam prije 20 godina doselio u Zagreb, meni je ovo  zavičaj. Ja sam u Puli gost!

 

Koliko vremena treba proći da se neki grad prežali, a drugi prigrli kao svoj?

 

- Nisam izgubio emocije prema nekim ljudima, oni se zovu Miki Kodžić, Rony Lopatny, Slavko Goldstein, on govori kajkavski kao i ja, istim jezikom govorim i s njegovim sinom Ivom, tu je profesor Smerdel. Nisu to više ni mladi ljudi, recimo, iznimno dobro se razumijem s Ivanom Ottom, makar se vidimo svakih pet godina...

 

Dobro, možda sam drugo pitala, ali - vaše prostorne enklave?

 

- Enklave koje su iz moje vizure preostale: potez od Stare Vlaške do Maksimirske i Dinamova stadiona, ulice poput Petrove, Martićeve, Šalate, dobrog dijela Peščenice, koje nisu uzurpirane načinom života novog stanovništva, i nekoliko uspona na Zelenjaku, tamo, naravno, već imate željezna vrata, kamere. Interesantna je enklava HNK, odnosno kafić HNK, pa Muzička škola, cijeli Medicinski fakultet u Zagrebu je jedna enklava, uz poznavanje kulturnog ponašanja tamo se možete i izliječiti, i tako... To je toliko lično...

To nas i zanima... ali, nakon deset godina izbivanja, kakav vam je Zagreb?

- Ono što je dao urediti gospodin Bandić, kojem je lobotomizirano lice, ili što je uređeno od 1991., to sad izgleda kao Dortmund. Bogovićeva, Cvjetni trg, odnosno Trg Petra Preradovića, čovjek ne može opisati na što to liči, Ilica do Frankopanske, nema rinzola, nema pločnika, nema knjižara...

 

Knjižare su... šteta riječi.

 

- Nego je to neka promenada, važna kavana se zove “Bulldog”, molim vas...! Pogledajte u kojoj mjeri je uništen Gradec. To je parkiralište crnih automobila, za sve grmoje iz cijele Hrvatske, tamo trava ne raste, postoji još jedan lokal... Markov trg je monstrouzno mjesto, gdje samo smeta Crkva sv. Marka. Ozbiljna devastacija urbanog života... onako kako ga ja zamišljam, a ja ga zamišljam više kao da je u Amsterdamu, ili Beču, a ne baš u Dortmundu.

 

U knjizi pišete o 2013. Nešto sasvim drugo od 2017. Godina 2013. je, i u vašoj knjizi, pospano nacionalistička, malograđanska, na jednom mjestu kažete “umorna od destrukcije”, ali...! Godine 2017. zube keze opasni dečki, a i crni starci bez ijednog zuba. Godinu i više ne zna se što bi se sa “Za dom spremni” u Jasenovcu. Sve otišlo kvragu.

 

- Ma... nije, Mirjana. Jer se točno vidi da se zna što se želi s Jasenovcem. Želi se ustaški memorijal, ali kako se ta ploča ne može nabiti točno na Bogdanovićev spomenik, onda se pravi ustaško etnoselo, i tko god je bio u Jasenovcu, ja češće, i u selu, to je kao Kumrovec, ali s ustaškom scenografijom. Isto tako, točno se zna što se želi s Trgom maršala Tita. Dakle, imate marš, sustavni pohod. I paralelne pohode za ubojice i za žrtve, to televizije donose mrtve-hladne. Gospođu izraelsku ambasadoricu se privede da gleda film o Jasenovcu u kojem, recimo, Židovi ubijaju Hrvate, po mogućnosti katolike.


To što postoji nekoliko regija u Hrvatskoj koje u tome ne participiraju, potez od Opatije do Senja, s Krkom, Istra... to ništa ne znači. Zlatko Hasanbegović, počasni predsjednik bleiburškog voda, danas je jedna od najviđenijih osoba u državi. I tako dalje... do sramnog “posjeta” Mirjani Rakić. Da je toga samo malo više, garantiram vam da bi u Hrvatsku ušla američka vojska. Nacizam i fašizam vam jednostavno više nisu dozvoljeni.


Hrvatske vlasti rado toleriraju.


- Ne. Od strane hrvatskih vlasti se to čini. A hrvatski građani toleriraju. Zato sam sretan što živim, slučajno, u Puli.

 

Vi ste, rodom, iz Ilice 89.

 

- Iz kuće preko puta bivšeg kina Kozara. Drugi dio familije je iz Žumberka i Zaboka. Najdalji perimetri su u linijama autobusa ZET-a. Zagreb je epicentar u koji su se svi na kraju doselili.

 

Što su radili? Otac vam je bio liječnik.

 

- Stolari, pa onda ono što se zove “ebenist”, fini stolari koji rade preciozne drvene instrumente i namještaj s intarzijama, dakle obrtnici. Ovi u Zaboku, naravno, seljaci, što drugo, a s dolaskom u Zagreb jedan djed profesor na gimnaziji, predavao hrvatski i grčki... k’o svaka obitelj. Naravno da su bježali, i bili odvođeni, i završavali u inozemstvu, moji roditelji su kao gastarbajteri otišli iz Jugoslavije... Ali, kažem, kao svaka obitelj.

 

Godine 1991., kad ste osnovali Durieux, to je bilo jako riskantno. Očekivali ste da živite od toga?

 

- Da. Nitko nije mogao predvidjeti da će rat koji je izbio u Jugoslaviji trajati do 1999., kad su se povukle zadnje jugoslavenske, ili srpske, ili kako već, trupe s Kosova. Dakle, Durieuxova kalkulacija bila je potpuno pogrešna s obzirom na makrookolnosti. Tko je 1991. osnivao poduzeće, a imao u imaginaciji da će letjeti rakete po Vlaškoj ili biti demoliran Mostar, svaka mu čast. A najveće knjižare su oduvijek bile u Beogradu... Da će biti eutanazirana knjižarska mreža Mladosti? E, volio bih jednom čuti - kako se to dogodilo!


Sada vaša obitelj ima dva člana, imate i mačke, a supruga Slađana Bukovac prije nekoliko je mjeseci objavila zapažen roman “Stajska bolest”. Urednik i romanopisac - kako je to izgledalo?

 

- Stvarno je peh da čovjek cijeli život trpi u književnosti, pa se i oženi književnicom...

 

Ozbiljne literature.

 

- Bilo bi, dakako, puno probitačnije da piše komercijalnu literaturu, ali što je, tu je. Formiran je pisac, s formiranim ukusima i estetikama. A što se tiče “Stajske bolesti”, na početku češće, rekla bi mi - ajde mi pročitaj, napisala sam jedno poglavlje. Ali kako se roman može ocijeniti samo kad imate roman od prvog do zadnjeg slova, odbijao sam. Poglavlja, pasaži... to kod romana ništa ne znači, može ostaviti sasvim pogrešan dojam. Prestala me pitati... dok nije bilo gotovo, pročitao sam i olovkom joj nešto sugerirao. Je li popravila ili ne - ne znam.

 

Kako inače kao urednik radite na tekstu?

 

- U 80% slučajeva procijenio bih sviđa li mi se ili ne, i ako ne, rekao bih autoru da nije za moj ukus. Uostalom, ispravio bih manje stvari, ali svima smo u Durieuxu govorili - objavljujete pod svojim imenom, imate svoj naslov, a čitaocima je potpuno svejedno što piše dolje sitnim slovima. Smatrali smo da smo samo transmisija... nema urednika koji bi lošem tekstu mogao pomoći. Ako to urednik radi, onda su te knjige duplo gore.

 

Ali, Carveru je urednik Gordon Lish prepolovio priče i svjetska slava je došla samo tako.

 

- Naravno, postoje ti bogomdani urednici-književnici kakvih u jednom stoljeću ima tri, npr. kod Gallimarda je urednik bio Albert Camus, pa je nekako ispadalo da im je dosta dobro išlo. U nekad vodećoj njemačkoj izdavačkoj kući Suhrkamp urednik je bio Uwe Johnson, ujedno jedan od najboljih njemačkih pisaca... On je, npr., Maxu Frischu, koji je tada bio velika zvijezda, iz jednog kupusa fantastično napravio “Dnevnici 1969-71.” Fisch je poslije pričao da je sam pao u nesvijest kako je to bilo dobro. Ni slikaru se ne može pomoći s malo plave boje. Osobno sam uvijek bio antiurednik svih tih knjiga.

 

Slađana je mlađa od vas 21 godinu... Koje su vam “najzajedničkije” stvari?

 

- Najzajedničkije su nam teme oko književnog ukusa, to su najsadržajniji dijelovi naše veze, kad se konačno posvadimo,  posvadimo se oko neke knjige.

 

Postoji generacijski ključ?

 

- Da, užasan. Za razliku od mene, Slađana ima visoku sentimentalnost prema pripadnicima svoje generacije, koji pišu. I doslovno je radosna ako nekome iz njene generacije uspije knjiga. A ako ne uspije, jako dobrohotno i uviđavno govori o tome. Ja sam drugačiji,  mogu za svoje generacijski bliske prijatelje govoriti “A kako može...!”, “Pa te banalnosti...!”.

 

Za koga biste, zadnjih godina, rekli upravo obrnuto?

 

- Beskonačno, za deset kopalja, iz prozne produkcije izdiže se knjiga Ivice Đikića “Beara”. Govorim to bez sentimentalnosti, jer ja sam čitač. Kad čitam, nisam ničiji prijatelj. Ne mogu lagati sebi.

 

Preporučimo još hrvatskim građanima i publicistiku, onako baš za ovo ljeto, crno i lagano...


- Preporučujem knjigu “Država i njeno kazalište” Snježane Banović, objavljenu prije nekoliko godina. Monumentalno djelo, vrhunski istraženo, odlično napisano, otvorilo je, i ujedno zatvorilo, čitavo naše poglavlje, debate, razgovore, o tragičnom razdoblju hrvatske povijesti koje se zove NDH.



Napisala: Mirjana Dugandžija



Preuzeto s adrese: http://www.jutarnji.hr/



-----------

Obradio i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.




Aug 3 '17

Najbolji filmski citati Al Pacina



 

"Jedan i jedini", Al Pacino rođen je 1940. godine. Jedan od najvećih glumaca filmske povijesti, i danas nas oduševljava svojom glumom. Odrastao je u Bronxu, gdje pohađa srednju glumačku školu te preživljava u siromaštvu radeći raznovrsne poslove, i tada upoznaje legendarnog učitelja glume Leeja Strasberga kod kojeg pohađa tečajeve glume.

 

Prvi puta se na filmu pojavljuje 1969. godine ulogom u "Me Natalie". Nakon toga slijedi impresivan niz filmova kojima je osvojio brojnu publiku. Dobitnik je brojnih nagrada, uključujući i Oscara 1992. godine za najbolju mušku ulogu u filmu "Miris žene". Svjetsku slavu postiže 1972. godine, ulogom Michaela Corleonea, u kultnom filmu "Kum", remek djelu Francisa Forda Coppole.

 

Zanimljivo je i to da je Coppola za ovu ulogu među brojnim poznatim glumcima izabrao baš Pacina, iako je tada bio relativno nepoznat glumac. Među brojnim filmovima nalaze se "Serpico" (1973.), nastavak popularnog "Kuma" (1974.), kao i "Pasje poslijepodne" (1975.), gdje glumi pljačkaša. 1983. dobiva ulogu u krimi filmu Briana de Palme "Lice s ožiljkom" koji, iako tada slabo primljen, danas s pravom zaslužuje mjesto među kultnim filmovima svih vremena.

 

Osim na filmu, Pacino je glumio i na Broadwayu, te je ujedno i redatelj, a uručena mu je i prestižna nagrada za veliki doprinos filmskoj umjetnosti. Njegove uloge su snažne i energične, autoritativne i moćne. Za njime još i danas luduju pripadnice nježnijeg spola, a poznat je i po promuklom glasu za koji su zaslužne brojne cigarete.

 

"Zločesti dečko" kako ga nazivaju, priznaje da mu je uloga Tonija Montane najbolja u karijeri, te ujedno i vrhunac karijere.  1997. godine dobiva zvijezdu na holivudskoj stazi slavnih te je zasluženo na tronu kao najbolji glumac svih vremena. Izdvojili  smo najbolje citate iz njegovih najpopularnijih filmova kao i citate iz privatnog života.

 

Scarface - Lice s ožiljkom (1983.)



 

Tony Montana:

 

"Uvijek govorim istinu. Čak i kada lažem."

 

"Pozdravi mog malog prijatelja."

 

"Tko je ovo sastavio? Ja, eto tko! Kome vjerujem? Sebi."

 

"Imam uši, znaš? I čujem stvari."

 

  

 

The Godfather - Kum (1972.)



 

Michael Corleone:

 

"Fredo, ti si moj stariji brat i ja te volim, ali nemoj nikada zauzimati strane protiv obitelji. Nikada!"

 

"Moj otac mu je dao ponudu koju nije mogao odbiti."

 

"Baš kada sam pomislio kako sam vani, povukli su me nazad."

 

"Čuvaj prijatelje blizu, ali neprijatelje još bliže."


"Pokušaj biti strpljiv."

 

 


Scent Of A Woman – Miris Žene (1992.)



 

Poručnik Frank Slade:

 

"Postoje dvije vrste ljudi na ovom svijetu: oni koji ustanu i suoče se s glazbom, i oni koji bježe. Bijeg je bolji."

 

 

Al Pacino:

 

"Osobe imaju mišljenje. To je samo mišljenje. Nije važno je li točno ili netočno."

 

"Nikada nećeš biti sam ako imaš knjigu."

 

"Svijet je Vaš."

 

"Ponekad je bolje biti s vragom kojeg poznaješ, nego s anđelom kojeg ne znaš."

 

"Tražio sam Boga bicikl, ali znam da Bog ne funkcionira na taj način. Zato sam ukrao bicikl i molio za oprost."

 

"Lako je prevariti oko, ali srce nikada."

 

"Novac olakšava život. Ako imaš sreće da ga dobiješ, onda si sretan čovjek."

 


Tekst: Tamara Čimbur

 

 



-----------

Obradio i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Aug 2 '17