PUTOVANJA MARKA POLA (Poglavlje 53 - 56)


POGLAVLJE 53

BOG TATARA I TATARSKA ODJEĆA

Doktrina i vjera Tatara je ova: oni vjeruju u svetost, koja je po prirodi uzvišena i nebeska. Za nju pale tamjan i upravljaju molitve za zadovoljstvo intelektualnog i tjelesnog zdravlja. Također svetkuju i druge imenom Natigay čija je slika pokrivena velikim osjećajima i nekom  tkaninom, svaku osobu čuva u njegovoj kući.

Pored ovog božanstva, postavljaju slike „žene“ i „djece“ smještajući ovo prvo na lijevu stranu, a ovo drugo ispred njega. Smatraju da će ovo božanstvo, kojeg oni smatraju da predsjedava njihovim zemaljskim poslovima, zaštititi njihovu djecu i voditi njihovu stoku kao i njihovo žito.

Pokazuju veliki respekt prema ovom božanstvu i kad jedu, oni nikad ne dolaze u iskušenje, da uzmu masni zalogaj, a da u isto vrijeme nemaju na ustima idol i da na ustima nemaju njihovu ženu i djecu. Onda bacaju izvan vrata nešto vode u kojoj je meso bilo pripremljeno i na taj način nude drugim duhovima, a čine ovo jer misle da božanstvo i njihova obitelj imaju isti udio pa onda nastavljaju jesti i piti bez daljnjih ceremonija.

Bogati Tatari oblače odjeću od zlata i svile sa kožom samurovine, hermelina i ostalih životinja i to sve na najbogatiji način.

 

POGLAVLJE 54


TATARSKI OBIČAJI RATOVANJA


Njihovo oružje su strijele, željezni mačevi i u nekim slučajevima koplja, ali prvo od ovoga naoružanja u kojem su oni najbolji eksperti, navikli još od ranoga djetinjstva kojega uzimaju kao sport. Oblače oklop, kojeg izrađuju od bivolje kože i također od drugih zvijeri, koja se suši na vatri pa postaje ekstremno tvrda i jaka.

Hrabri su u boju gotovo do očajanja dajući malo vrijednosti svojim životima i izlažući sebe bez oklijevanja svim nedaćama i opasnostima, njihov raspored je okrutan. Sposobni su izdržati svaki oblik oskudice i kad je to neophodno, mogu živjeti mjesec dana na mlijeku kobila („kumis“, što je najpoznatije piće azijskih nomada) i na divljim životinjama, koje imaju šansu uloviti. Njihovi konji hrane se isključivo travom i ne zahtijevaju ječam ili neku drugu žitaricu.

Muškarci su trenirani zadržati se na konjskim leđima dva dana i noći bez da posustanu i mogu spavati u toj poziciji, dok njihovi konju galopiraju. Niti jedan narod na Zemlji ne može ih iznenaditi u njihovoj jakosti pod teškoćama niti može pokazati toliko strpljivosti pod oskudicom bilo koje vrste, jako su poslušni svojim zapovjednicima i zahtijevaju male troškove.

Zbog svih ovih kvaliteta, koje su toliko važne za vojnike, opremljeni su da ukrote svijet kao što su defakto i napravili sa jednim dobrim dijelom njega. Kada jedan od velikih tatarskih šefova ide na ekspediciju, on stavlja sebe na vrh vojske od nekih sto tisuća konjanika i organizira ih na slijedeći način. On određuje zapovjednike i časnike da komandiraju sa deset ljudi, a druge da komendiraju sa stotinu, pa tisuću, pa deset tisuća.

Dakle, deset časnika komandira deset ljudi, koji uzimaju naređenja onih, koji komandiraju sa stotinu, od ovih deset koji komandiraju sa tisuću, a od ovih deset koji komandiraju sa deset tisuća.

Sa ovim aranžmanom svaki časnik ima zadatak upravljati sa deset ljudi ili deset grupa muškaraca i svi su oni implicite poslušni svojim nadređenim komandantima. Svaka grupa od stotinu ljudi je predvođena sa tuc a deset od njih konstituira toman. Kada vojska ide u borbu, tijelo od dvije stotine ljudi se salje na dva dana marša unaprijed i stacionirajusenabokiuprednjimredovima, kakobipreduhitriliiznenađenje.

Ako je njihov cilj daleko, oni malo brinu o njemu i prvenstveno misle o onome što je potrebno za njihovo utaborenje i za kuhanje, a tada uglavnom  žive na mlijeku. Svaki muškarac ima u prosjeku osamnaest konja i kobila i ako se neka umori, onda jašu druge.

U slučaju kiše opremljeni su malim šatorima, koji su napravljeni od kož, a ako je potrebno mogu marširati deset dana bez da pripale vatru ili da uzimaju hranu.

Tijekom ovog vremena uglavnom žive od krvi, koju uzimaju od svojih konja tako da svaki čovjek otvori venu svog vlastitog konja i onda to piju.

Oni, također, uzimaju sušeno mlijeko i u stanju je velike tvrdoće, kojeg pripremaju na slijedeći način: prvo prokuhaju mlijeko pa onda sa njega skinu ili oberu najbogatiji dio vrhnja, koje izađe na vrh i to onda stavljaju u posudu za maslo, jer dok god ostaje u mlijeku, neće postati tvrdo, a kasnije izlažu ovu smjesu suncu, dok se ne osuši.

Dok idu u borbu nose sa sobom otprilike deset funti (pet kilograma) ove smjese za svakog čovjeka i svako jutro pola funte ove smjese stavljaju u kožnu bocu sa mnogo vode, koju smatraju neophodnom. I kada jašu, ove boce jako skaču i tanka kaša je napravljena od koje onda oni pripremaju svoj ručak.

Kada ovi Tatari dolaze na borbene položaje nikada se ne miješaju sa neprijateljem, nego leteći izned njih plamena strelica prvo sa jedne strane, a onda sa druge pada na njih ubijajući ljude i konje sasvim lagano kao da je riječ o borbi prsa o prsa.

U ovakvoj vrsti ratovanja dobivaju prednost čak i onda kada izgube borbu, jer za Tatare ništa ne može oštetiti ono što oni rade vrteći se poput kotača i ponavljajući bitku, bez obzira jesu li toliko moćne trupe, svejedno uspijevaju zarobiti mnoge i učiniti ih zatvorenicima u trenucima njihove krajnje izmorenosti.

Njihovi konji su, također, jako dobro trenirani, da na dobiven signal odmah galopiraju u bilo kojem pravcu, a ovim izuzetnim manevrom su uspjeli dobiti mnoge pobjede. Sve ovo što smo do sada rekli moglo se pripisati prvim tatarskim vladarima, ali su oni danas u znatnoj mjeri oslabili.

Oni, koji vladaju Cathayem, odbacivši svoj vlastti zakon, prihvatili su običaje naroda, koji svetkuju idole i one što naseljavaju istočne provincije (Levant) i prihvatili su običaje Saracena.

 

POGLAVLJE 55


ZAKON I IMAGINARNA VRSTA BRAKA IZMEĐU UMRLE DJECE


Pravda se kod njih provodi na slijedeći način: kad je osoba optužena za pljačku, ne zaslužuje kaznu smrti, nego se osobi određuje, da primi izvjestan broj udaraca sa šipkom, sedam, sedamnaest, dvadesetsedam, tridesetsedam, četrdesetsedam i ta brojka može ići do stotinu i sedam primjereno vrijednosti ukradenog artikla i okolnostima krađe. Mnogi umru od ove kazne.

Kada je čovjek optužen na smrt zbog krađe konja ili nekih drugih predmeta, kazna se određuje na takav način, da se njegovo tijelo presiječe mačem na dva dijela, ali ako se ukradena stvar može platiti devet puta vrijednost vlasništva, koje je bilo ukradeno, osuđenik izbjegava daljnje kazne.

Vrlo je često da svaki poglavica plemena ili neka druga osoba, koja ima stoku kao na primjer konje, kobile, deve, volove ili krave, te životinje označi nekom ogrebotinom pa ih onda pušta da slobodno pasu po dolinama ili planinama bez pastira, koji bi ih  trebao nadgledati.

Ako se dogodi da se bilo koja životinja pomiješa sa stokom nekog drugog vlasnika, ona se vraća osobi čiju oznaku one nose.

Ovce i koze, međutim, imaju pastire, koji paze na njih, sva njihova stoka bilo koje vrste je prilične veličine, udebljana i izvanredno lijepa.

Kada jedan čovjek, koji je imao sina i drugi čovjek, koji je imao kćerku, ali su oboje mrtvi već nekoliko godina, imaju običaj aranžirati brak između njihove pokojne djece pa daruju djevojku mladiću.

U isto vrijeme oni oslikavaju papire u obliku ljudske pojave, koja reprezentira sluge zajedno sa konjima i ostalim životinjama, odjeću svake vrste, novac i namještaj i sve ovo zajedno sa dokumentima svadbenog ugovora, koji je regularno sklopljen, spaljuju s uvjerenjem, da će kroz dim sve ove stvari biti raspoložive njihovoj pokojnoj djeci na drugom svijetu i da oni mogu postati muž i žena u drugoj formi.

Nakon ove ceremonije otac i majka smatraju sebe obostrano u odnosu baš kao što je to slučaj u starnim odnosima, koji zauzimaju mjesto među njihovom živućom djecom.

Budući da smo dali opise manira i običaja Tatara, ali još ne o brilijantnom djelovanju i poduzimanju njihovog Velikog Khana, koji je gospodar svih Tatara, vratit ćemo se na naš priješnji subjekt, koji je prema širokom planu što prelazimo kada počnemo razmatrati povijest tog naroda.

 

POGLAVLJE 56


Nakon što smo napustili Karakorum i planine Altaj, koje su groblje kao što smo već rekli, imperijalnih Tatarskih obitelji, prosljeđuje se u sjevernom pravcu kroz zemlju imena dolina Bargu (oko Balkajskog jezera u Sibiru) i u distanci od oko četrdeset dana putovanja.

Ljudi, koji ovdje žive i obitavaju, zovu se Makrit i oni su jedno nepristojno pleme što živi od mesa životinja od kojih je najveće poput jelena, koji se ovdje također koristi u svrhu putovanja. Oni na isti način žive i od ptica, koje ovdje žive u bezbrojnim jezerima i močvarama, a i također na mesu.

U vrijeme otapanja leda kao i tijekom ljeta, ptice traže ove vode, a kako onda nisu sposobne letjeti, jer im padne perje, one se hvataju od domorodačkog stanovništva bez velikih poteškoća. Ova dolina graniči s oceanom (Balkajsko jezero) na njegovom sjevernom produžetku.

Običaje i manire naroda, koji nalikuju onima kod Tatara već smo opisali i oni su također subjekti Vlikoga Khana. Nemaju niti kukuruz niti vino i preko ljeta žive od onoga što uhvate i ulove, dok je zimi toliko hladno, da nema niti ptica niti zvijeri.

Nakon putovanja od četrdest dana kao što smo već rekli, na dohvatu smo oceana. Na planinama u njegovoj blizini i također na susjednim dolinama supovi i sivi sokolovi imaju svoja gnijezda.

Ovdje nije moguće pronaći niti čovjeka niti stoje i od ptica ovdje je samo vrsta naziva bargherlak i sokolovi, koji zavise od njih i koje su njihov plijen. Ona je velika poput jarebice, ima rep kao lastavica, pandže kao one koje ima papiga i brza je u letu. Kada je Veliki Khan poželio, da mu donesu sivog sokola, oni su mu ga poslali sa ovog mjesta.

Sokolovi su, dakle, ovdje u velikim količinama na otoku što leži uz obalu tako da se njegovo Veličanstvo moglo njima opsrbiti u onom broju, kojeg je htio. Ne smije se pretpostaviti, da je ova vrsta sokolova poslana iz Europe za potrebe Tatara na dvoru Velikog Khana.

Oni su, dakle, ponuđeni samo nekim Tatarima i ostalim šefovima Levanta, koji graniče zemlje Comaniansa i Armenije. Ovaj otok je situiran daleko prema sjeveru tako, da se Sjeverna zvijezda pojavljuje iza vas i jednim dijelom ima južni položaj.

Mi smo, dakle, govorili o regijama u blizini Sjevernog oceana, a sada ćemo opisati provincije, koje leže u blizini rezidencije Velikog Khana vraćajući se u već ranije spominjan Campichu.

Aug 30 '15

PUTOVANJA MARKA POLA (Poglavlje 47-52)


POGLAVLJE 47

O GENGHIS KhANU, PRVOM KHANU TATARA I NJEGOVOM RATU SA UNG KHANOM

Neko vrijeme nakon migracije Tatara na ovo mjesto oko godine našeg Gospodina 1187. oni su odlučili izabrati svog kralja imenom Genghis Khan, čovjeka dokazanog integriteta, velike mudrosti, komandnih sposobnosti i slavljene hrabrosti. On je počeo sa svoim vladanjem sa toliko mnogo pravednosti i umjerenosti tako, da je postao omiljen i poštovan radije po svojoj svetosti, nego kao suveren. Slava njegovih velikih i dobrih kvaliteta proširila se kroz ovaj dio svijeta i svi Tatari, bez obzira koliko daleko bili, stavili su sebe pod njegovu komandu.

Nalazeći sebe kao glavešinu toliko mnogo hrabrih muškaraca, postao je ambiciozan izaći iz pustinje i divljine, kojom je bio okružen pa im je dao naređenje, da sebe opreme strijelama i lukovima kao i svim drugim oružjem, kojim su se sluzili u svom lovačkom životu.

Nakon toga je sebe učinio gazdom gradova i provincija i njegova reputacija za pravednošću i ostale vrline, koje su ljudi pronalazili u njemu pa su na koncu mislili, da su sretnici što imaju njegovu zaštitu i naklonost. U ovoj maniri on je priskrbio vlasništvo nad devet provincija.

Nije iznenađujuće, da je njegov uspjeh zavisio od činjenice kako su u tom periodu svaki grad i područje bili pod upravom bilo naroda bilo sitničavog kralja ili grofa i, budući da nisu imali opću konfederaciju, bilo je nemoguće samostalno oduprijeti se teškoj moći. Nakon što je pokorio ova mjesta, izabrao je dostojne guvernere tako, da stanovništvo nije patilo kao osobe, a ni kao vlasnici imovine. Videći kako je dobro napravio, odlučio se na jednu još veću stvar.

S ovim pogledom poslao je ambasadore apostolu Ivanu sa porukom za koju je znao da neće biti prihvaćenaod princa, zahtijevajući njegovu kćerku za brak.

Nakon što je primio ovu ponudu, monarh je ogorčeno uzviknuo:

“Kako Gengis Khan može pitati za ruku moje kćerke, kad on vrlo dobro zna, da je samo moja posluga! Odmah otiđite”, reče, “...i poručite mu od mene, da ako on bude ponovio ovakav zahtjev, ja ću ga osuditi na sramotnu smrt.”

Kad su ambasadori primili ovaj odgovor, odmah su otišli žureći svom gospodaru, svi se slažući u tome što je apostol Ivan njima rekao čuvajući pri tome svoja leđa.

 POGLAVLJE 48


KAKO JE GENGHIS OKUPIO SVOJ NAROD ZA MARŠ PROTIV APOSTOLA IVANA?


Razjaren ovim odgovorom, Genghis Khan je okupio vrlo veliku vojsku na vrhu teritorija apostola Ivana u koju je ušao utaborivši se na istoj i to na velikoj dolini zvanoj “tenduk” pa je poslao poruku upozoravajući ga da će morati obraniti sebe.

 POGLAVLJE 49


KAKO JE APOSTOL IVAN PARSIRAO DA SE SUSRETNE SA GENGHISOM?


Apostol Ivan je, također, zaposjeo dolinu s ogromnom vojskom i uzeo distancu od otprilike deset milja od ostalih.

U tom trenutku Genghis Khan je naredio svojim astrolozima i magima, da mu kažu koja će od ove dvije vojske pobijediti u nadolazećem konfliktu. Oni su uzeli zelenu trsku, da su ga po dužini podijeli na dva dijela i na svakom od njih su ispisali ime njihovih zapovjednika, na jednom njihovog komadanta, a na drugom ime apostola Ivana.

Nakon toga su ih položili na tlo na istoj udaljenosti jedno od drugog pa su dali obavijest kralju, da dok oni budu izgovarali svoje čarolije dva dijela trske kroz moć njihovih idola ići će jedna prema drugoj, a pobjeda će biti onoga monarha, čiji dio bude viđen kao montiran.

Cijela vojska je bila okupljena, da bi svedočila ovoj ceremoniji i dok su astrolozi čitali svoje knjige, oni su opazili da dva dijela trske prilaze jedno drugom i nakon kratkoga intervala su vidjeli da je ona, koja je bila označena sa imenom Genghis Khana, došla povrh druge.

 POGLAVLJE 50


BORBA IZMEĐU GENGIS KAHNA I APOSTOLA IVANA


Nakon što su bili svjedoci ovog događaja, kralj je likovao dok je sa svojom grupom Tatara marširao pa je napao vojsku apostola Ivana, slomio je njegove bojne redove okružujući ga cijelog. Apostol Ivan je bio ubijen, njegovo kraljevstvo je palo pod upravu osvajača, a Genghis Khan je vjenčao njegovu kćerku.

Poslije ove bitke nastavio je šest godina vladati ovim novim kraljevstvima i gradovima do opsade zamka zvanog Thaing, gdje je bio ranjen u koljeno sa stijelom pa je onda i umro od zadobivenih rana i sahranjen na planini Altai.

 POGLAVLJE 51


ŠEST SUKCESIVNIH VLADARA TATARA I NJIHOVE POGREBNE CEREMONIJE


Genghis Khana je naslijedio Kuyuk Khan, treći je bio Batu Khan, četvrti Alcou Khan, peti Mangu Khan, a šesti Kublai Khan, koji je postao veći i mnogo moćniji, nego što je bio slučaj sa drugima i koji je naslijedio sve ranije slijedbenike pa je poslije perioda od gotovo šezdeset godina uzeo ostatak svijeta. Titula Khan ili Kaan je ekvivalentna caru na našem jeziku.

Postojao je nepromjenljiv običaj, da svi Veliki Khanovi i šefovi iz obitelji Genghis, koji je bio njihov prvi gospodar, budu sahranjeni na uzvišenoj planini imenom Altai i bez obzira kako umrli i bez obzira na sto dana putovanja, oni se dovode ovdje.

Dok nose tijelo pokojnog vladara, postoji običaj za one, koji formiraju pratnju, da žrtvuju svaku osobu, koju slučajno sretnu na putu govoreći im: Odstupi za slijedeći svijet i ti ćeš prisustvovati u vječnom životu pokojnog vladara.”

Oni ovo čine uvjereni, da će svi koji budu ubijeni, biti njegove sluge u budućem životu, a također to čine sa konjima ubijajući najbolje u stadu kako bi ih on mogao uzeti u budućem životu.

Kada je tijelo Mangu Khana doneseno do planine, konjanici koji su ga pratili, ubili su negdje oko dvadeset tisuća ljudi, koji su se našli na putu.

 POGLAVLJE 52


NOMADSKI ŽIVOT TATARA, NJIHOVE DOMAĆI OBIČAJI, NJIHOVA HRANA I VRLINE NJIHOVIH ŽENA


Sada, kad sam počeo pričati o Tatarima, treba se reći nešto više o njima.

Tatari nikada ne ostaju na jednom mjestu, nego kako zima nadolazi, oni kreću prema toplijim ravnicama u želji da nađu bolje pašnjake za svoju stoku, a ljeti odlaze u hladnije planine gdje ima vode i vegetacije i gdje je njihova stoka slobodna od konjskih muha i drugih insekata. Tijekom dva ili tri mjeseca oni progresivno svladavaju visoke platoe u potrazi za dobrim pašnjacima i travom, koja možda nije uvijek adekvatna za prehranu njihove stoke i njihovih stada i jata.

Njihove kolibe ili satori, koji se formiraju od sipki što su prekrivene sa mnogo pažnje i koje su perfektno okrugle i prekrasno stavljene zajedno, oni mogu skupiti u jedan paket i od njih napraviti bale, koje oni nose sa sobom na jednoj vrsti kola sa četiri kotača. Kad imaju prilike, da ih postave, oni uvijek usmjeravaju lice ulaza prema jugu.

Pored ovih kola imaju i bolja prijevozna sredstva sa dva kotača, koja su također pokrivena crnom kožom, a naročito su efikasne i koje ih mogu zaštiti od vlage kada je riječ o tome, da pada kiša cijeli dan. Svi se oni tegle pomoću volova i deva i, također, služe da bi nosili njihove žene i djecu, posuđe i sve potrepštine koje imaju.

Žene su uposlene u njihove trgovačke poslove i one kupuju i prodaju omogućavajući sve neophodno za njihove muževe i obitelji, dok je vrijeme muškaraca cijelo posvećeno lovu i ribolovu i predmetima, koji su u odnosu sa vojnim životom. Oni imaju najbolje sokolove na svijetu kao i najbolje pse.

Uglavnom žive na mesu i mlijeku jedući životinje, koje ulove i jednu malu životinju imena Pharoah miš (skočimiš), koji baš i nije sličan našem zecu i koji se može naći tijekom ljetne sezone u velikom obilju u dolinama. Uglavnom, oni jedu meso svih vrsta, uključujući tu konje, deve i čak također i pse, ako su oni dovoljno debeli, piju kobilje mlijeko, kojeg priređuju na takav način, da ima kvalitetu i ukus bijeloga vina. Njihove žene nisu izuzetne za djevičanstvo i pristojnost kao također niti za ljubav ili dužnost za njihove muževe.

Nevjera u bračnom krevetu, koja se njima pripisuje zamjena je za nečast, koja je najsramotnije prirode, ali je također prekrasno vidjeti kako su muževi lojalni svojim ženama među kojima je možda nekih deset ili dvadeset, koje su sve u jedinstvu i akordu tako da je to vrlo pohvalno.

Prostih riječi nije moguće čuti, sva je njihova pažnja usmjerena na njihove vlastite poslove i domaće dužnosti kao što su pripremanje hrane za cijelu obitelj, upravljanje poslugom, briga za djecu o kojima se one posebno brinu. Muškarci mogu imati mnogo žena, onoliko koliko oni to žele. Njihovi troškovi za muža nisu veliki, a sa druge strane beneficije, koje dobija za njihov trening i rad su doista značajne. Za svakog od njih prvo se plaća majci, prva žena ima najveće privilegije i za nju se može reći, da je glavna u upravljanju i ovo se također proteže i na njezinu djecu. Konzekvetno tome, da mogu imati nebrojeno žena, imaju više djece, nego ostali narodi.

Nakon smrti oca sin može uzeti za sebe žene, koje je on ostavio iza sebe sa izuzetkom svoje vlastite majke, ne mogu oženiti svoje sestre, ali povodom smrti svoje braće mogu uzeti njihove žene.

Svaki brak se svetkuje velikim ceremonijama.





-----------------------------

Preveo i obradio: Zlatan Gavrilović Kovač

PUTOVANJA MARKA POLA (Poglavlje 42-45)


POGLAVLJE 42

GRAD CHINCHITALAS

Sljedeće područje, koje slijedi iza Kamula je Chincitalas (Ghingintalas), koji je sjevernom dijelu granice pustinje i koja je u veličini od šesnaest dana putovanja. On je subjekt Velikog Khana i tamo su gradovi, kao i nekoliko utvrđenih mjesta. Njegovi stanovnici su iz tri religiozne sekte, nekoliko ispovjedaju Isusa primjereno nestorijsnakoj doktrini, ostali su sljedbenici Muhameda, a treći su idolopoklonici.

U ovom području postoje planine gdje rudnici proizvode željezo, ali također i cink i antimonij. Ovdje je, također, pronađena i jedna prirodna supstanca, salamander (asbest) od koje se, ako se tka odjeća i baci na vatru, neće izgorjeti. Slijedeći način njena pripremanja naučio sam od jednog mog putujućeg kompanjona imanom Zurficar, koji je bio jedan vrlo inteligentan Turkoman i rukovodio je operacijama rudnika ove provincije za tri godine.

Fosilna supstanca, koja se vadi iz planina, sadrži vlakno nikako slično vuni, nakon što je bilo izloženo na suncu i kada se osušilo, stavlja se u kontejnere maltera i onda se peru sve, dok se ne odvoje zemljani dijelovi. Ovako očišćeno vlakno, koje je odvojeno jedno od drugoga, zavrti se u konopac i tka se kao konac odjeće.

A kako bi se dobilo, da je tekstura tog platna bijele boje, ona se stavlja na vatru i nakon otprilike jednog sata se iz nje izvlači na način, da nije uništena plamenom i bijela je poput snijega, a istim procesomoni kasnije čiste platno ako postane prljavo. Da nije bilo salamandera u obliku zmije za kojega se pretpostavlja, da postoji u vatri, nikada ne bih otkrio niti jedan trak istočnih regija.

Isto tako je rečeno, da je prezervirana u Rimu tkana salveta od ovog materijala, koja je poslana kao poklon tatarskoga princa rimskom pontifu kao omot sudarijumu Isusa Krista.


 POGLAVLJE 43


PODRUČJE SUCCUIR GDJE SE PROIZVODI RABARBARA


Napuštajući spominjano područje i idući dalje deset dana istočno i sjeveroistočno gdje je nekoliko naseljenih mjesta ili malo, da to nije potrebno posebno napominjati, dolazite u područje imena Succuir (Sukchu) u kojem ima mnogo gradova i zamkova i gdje glavni  grad nosi isto ime kao i područje, naime, Succuir.

Stanovnici tog područja su uglavnom idolopoklonici sa nešto kršćana, ini su subjekt dominiona Velikog Khana, a ovo područje sa prijašnja dva, koja smo spominjali, su u provinciji Tangut. Kroz sve planinske dijelove najbolja rabarbara se ovdje proizvodi u velikim količinama i trgovci, koji kupuju bale i razmjenju je po cijelom svijetu.

Kad idu putovima, oni ne mogu učiniti taj pothvat među planinama sa bilo kojom teglećom životinjom osim onih, koje su navikle na zemlju zato što ovdje rastu otrovne biljke.  Ako one pojedu te biljke, to uzrokuje da im otpadnu potkovice, ali one u zemlji, medutim, uzimaju u obzir njihove opasne kavlitete pa se brinu i izbjegavaju ih.

Ljudi Succuira ovise od supstance, koja daje voće i plodove zemlje i meso njihove stoke i nisu angažirani u trgovini.  Ovo područje je perfektno zdravo, a domaće stanovništvo je smeđe.


POGLAVLJE 44


CAMPICHU I O NJEGOVIM IDOLIMA I BRAČNIM OBIČAJIMA


Campichu (Kanchau) je glavni grad provincije Tangut i veliki je i veličanstven,i ima jurisdikciju nad cijelom provincijom. Veliki dio ljudi poštuju idole (Buddha), ali ima nekoliko, koji slijede religiju Muhameda i nesto kršćana. Ove posljednje tri grupe imaju velike i privlačne crkve u  gradu.

Idolopoklonici, također, imaju mnogo religijskih kuća ili samostane i opatije, koje su građene kao one u našoj zemlji i u njima se nalaze mnogi idoli, neki od drveta, neki od kamena, a neki od gline.

Svi su visoko polirani, pozlaćeni i izrezbareni u majstorskom stilu, među njima ima onih, koji su vrlo veliki, neki su opet mali.  Ovi veliki znaju biti i po deset koraka u dužinu kako sjede, male figure stoje iza njih i izgledaju kao sljedbenici u aktu smjernog pozdrava. Oboje, i veliki i mali, održavaju se uz veliko poštovanje.

One osobe među idolopoklonicima, koje su odane servisu njihove religije (a to su lame u tibetanskom budizmu) žive više život u vrlini, primjereno njihovim idejama moraliteta, nego što je to slučaj sa ostalim klasama.

Oni se uzdržavaju od zahtjeva tijela i senzualnih žudnji, neregulirani seksualni odnos kod ovih ljudi se smatra ozbiljnim prekršajem, njihova maksima je da, ako je nagovor potekao od žene, onda se odnos ne smatra prekršajem, a smatra se prekršajem, ako je potekao od muškarca.

Oni upotrebljavaju almanah, koji je u mnogo slučajeva sličan našim primjerenim pravilima tijekom pet, četiri ili tri dana na mjesec (budisticki sabat ili posni dan), oni ne ubijaju, ne jedu meso ili piletinu, kao što mi radimo petkom ili u subotu ili kada bdijemo za svete.

Laici imaju mnogo žena, nekada trideset žena, nekada čak i više, a neki samo nekoliko primjereno njihovim sposobnostima, da se brinu za njih, a za to oni ne primaju nikakav miraz od njih, ali suprotno oni dobivaju miraz u obliku stoke, robova i novca. Prva žena je uvijek ona, koja ima najviši rang u obitelji i ako muž vidi, da se bilo koja između njih ne ponaša dobro prema ostalima ili ako ona postane mrzovoljna prema mužu, on je može poslati izvan kuće.

Oni uzimaju, također, i svoje rođake po krvi i čak vjenčaju svoje punice, mnogi čine ostala moralna zla, također smatraju se njima primjerenima i u skladu sa njima žive kao zvijeri na livadi.U ovom gradu Marko Polo je ostao zajedno sa svojim ocem i sticem nešto oko godinu dana, koliko je njihov posao zahtijevao.


 POGLAVLJE 45


GRAD EZINA I PUSTINJA, KOJA SE PROTEŽE ČETRDESET DANA PUTOVANJA PREMA SJEVERU


Napuštajući gra Champichu i putujući za dvanaest dana u sjevernom pravcu dolazite se u grad Ezina na početku pjeskovite pustinje unutar provincije Tangut. Stanovnici su idolopoklonici, imaju deve i mnogo stoke različitih vrsta.

Ovdje, također, možete pronaći vunastog sokola, a plodovi zemlje i meso od stoke opskrbljuje cijelo stanovništvo i sve ono što oni žele, ali sebe ne uključuju u trgovinu.

Putnici, koji prolaze kroz ovaj grad, spavaju u dućanima robe za četrdeset dana zato, jer kada napuštaju grad, a idući u sjevernom pravcu treba im dugo vremena, da bi prešli pustinju u kojoj nema nikavog smještaja niti stanovništva, osim nekoliko među planinama i nekim dolinama tijekom ljeta. U ovom području, koje je frekventno divljim magarcima i ostalim divljim životinjama, pronašli su vodu i borove šume.

Kada su prošli pustinju, putnici dolaze u grad na njenoj sjevernoj strani, kojem je ime Karakorum.


POGLAVLJE 46


GRAD KARAKORUM I PRVI U KOJEM SU TATARI SMJESTILI REZIDENCIJU


Grad Karakorum je otprilike tri milje u krugu i prvo je mjesto u kojem su Tatari uspostavili rezidenciju još u prijašnjim vremenima. Okružena je jakim bedemima od zemlje, jer u tom dijelu zemlje nema zaliha kamena, a izvan bedema smješten je veliki zamak u kojem je locirana veličanstvena palača guvernera tog mjesta.

A sada ću pokazati pod kojim su okolnostima Tatari prvi otpočeli sa uspostavljenjem dominiona. Oni su obitavali u sjevernom području Chorcha i Bargu (sjeverno i istočno od Bajkalskoga jezera), ali bez stajaćeg naselja, to je razlog zašto nema gradova i fortificiranih mjesta, tamo su postojale velike ravnice, dobri pašnjaci, velike rijeke i obilje vode.

Oni nisu imali svog vlastitog suverena,nego je sve bilo doprinos moćnog princa, koji se kako smo bili informirani, zvao Ung Khan za kojega se može smatrati, da je bio isto što i kod nas apostol Ivan. Njemu su Tatari plaćali jednu desetinu u stoci kao svoj doprinos.

Kroz vrijeme, pleme se prekomjerno uvećalo tako, da je Ugu Khan, dakle apostol Ivan, postao uplašen pa je skovao plan, da ih podijeli u grupe i svakoj grupi je dao različito područje.

Sa ovim pogledom, bez obzira što je doista mislio, on je izvukao tri ili četiri od svake stotine ovih ljudi pa ih je uzeo, da bi ih ugušio i od tada je njegova moć postepeno opadala. On ih je, također, opremio kao ekspedicije pa je poslao neke od svojih kraljevskih oficira, da vide kako je naređenje izvršenoTatari u stahu, da on njih želi reducirati na ropstvo, okupili su se zajedno i videći da je planirano njihovo kompletno ruiniziranje, odlučiše otići iz područja, koje su naseljavali. Uputili su se u svejernom pravcu kroz ogromnu pustinju, dok se nisu uvjerili, da su u sigurnoj distanci pa su na koncu odlučili, da više ne plaćaju Ung Khanu svoje uobičejene doprinose.


-----------------------------

Preveo i obradio: Zlatan Gavrilović Kovač

PUTOVANJA MARKA POLA (Poglavlje 40-41)


Dobra, koja se nose sa sobom u vremenu od mjesec dana, dovoljna su za prelazak pustinje u njenom najužem dijelu. Putovanje u pravcu cijele njene dužine predstavlja, međutim, ogroman pokušaj i nešto manje od godine dana trebate za to, dok je nošenje potrepština i tereta za takav dug period gotovo nemoguće.

Tijekom ovih trideset dana putovanje je nepredvidljivo, bilo preko dolina pijeska ili jalovih planina, ali na kraju svakog dana putovanja stanete na mjestu gdje je voda dobavljiva ne istina u dovoljnoj količini za veliki broj, ali dovoljno da opskrbi što više osoba zajedno sa njihovim životinjama sa teretom. Tri ili četri mjesta na kojima se može zastati, voda je slana i gorka, ali su ostala u broju od njih dvadeset slatka i dobra.

Na ovom dijelu ne možete pronaći bilo kakvu zvijer ili pticu zato što za njih ovdje nema hrane. Općenito je prihvaćeno kao jedna činjenica, da je ova pustinja prebivalište mnogih zlih duhova gdje su putnici kao mamac za njihovu vlastitu destrukciju sa mnogim jako neobičnim iluzijama.

Ako za vrijeme dana neka osoba zaostane na putu ili pokuša zaspati ili zakasni zbog prirodnih funkcija, dok karavan prolazi vrrhove brežuljaka i kada više nije na vidiku, oni počinju slušati glasove, koji ih zovu po imenu i po tonu glasa na koji su oni navikli. Pretpostavljajući, da glasovi dolaze od njihovih drugova, udaljuju se od njih i ne znaju u kojem pravcu treba krenuti i na koncu ostaju tu da umru.

Za vrijeme noći su uvjereni, da čuju marširanje velike grupe ljudi sa jedne ili druge strane puta i zaključuju, da buka dolazi od njihovog skupa pa oni onda upravljaju svoje korake prema njima, ali sa krajem dana pronalaze, da su pogriješili i da su dovedeni u opasnost. Ponekad tijekom dana ovi duhovi predvide pojavljivanje putujućih kompanjona pa ih oslovljavaju sa imenom i pokušavaju skrenuti sa pravog puta.

Također se govori, da neke osobe, dok prelaze pustinju, mogu vidjeti tijela naoružanih muškaraca, koji idu u njihovom smjeru i u strahu, da ne budu napadnuti i opljačkani, daju se u bijeg i na koncu, napuštajući ispravan put i ne znajući kako da ga pronađu, oni umiru mizernom smrću od gladi.

Osobite su i iznad svakog vjerovanja ove priče, koje stoje u svezi sa duhovima ove pustinje kao što je ona, da je zrak pun zvukova svake vrste glazbenih instrumenata, a također i bubnjeva, tako da obvezuje putnike, da stisnu svoje redove marša i proslijede u mnogo zbijenijem redu.

Oni, također, nalaze nužnim preuzeti sve predostrožne mjere prije, nego stanu prenoćiti, stalno se držeći kursa, da stave zvono na svaku od svojih životinja kako bi ih što lakše držali na okupu kako se ne bi raštrkale.

Nema nikakve sumnje, da postoje mnoge opasnosti i naročiti problemi prelazeći ovu pustinju.



POGLAVLJE 40


PROVINCIJA TANGUT, GRAD SACHION I CEREMONIJA SPALJIVANJA MRTVIH


Kada je putovanje od trideset dana kroz pustinju završeno, dolazi se u grad imena Sachiu (Sa-chau), a koji pripada Velikom Khanu, provinciji je ime Tangut. Stanovništvo su idolopoklonici, među njima ima Turkomana i nekoliko nestroijanskih krššana i muhamedanaca, a oni, koji su idolopoklonici, imaju jezik drugačiji od drugih.

Ovaj grad leži prema istoku i sjeveroistoku, to nije trgovački grad, nego je riječ o agrarnom stanovništvu, koje ima mnogo žita. U ovoj zemlji ima brojnih samostana i crkava, koje su pune idola različitih vrsta.  Za one, koji se drže njihovim najznačajnijim idolima, imaju instituciju žrtvovanja i sa rođenjem sina, preporučuju zaštitu jednog od njihovih idola.

U čast ove svetosti otac zakolje ovcu u njihovoj prisutnosti i tu životinju prinosi kao žrtvu, zatim kuhaju njeno meso, kojega stave ispred idola i tako stoje ispred njega, dok ne završi duga molitva u kojoj oni mole idola, da sačuva zdravlje njihovog djeteta i vjeruju, da je tijekom ovog intervala isisan cijeli ukusan sok ovog mesa.

Ostatak ove supstance onda nose kući i pozivajući sve  one sa kojima su u raznim odnosima, kao i prijatelje, jedu ovo meso sa velikim osjećajem pobožne fešte. Konačno sakupljaju kosti i prezerviraju ih u specijalnim urnama. Svećenici ovog idola imaju svoju svoju porciju, koja se sastoji od glave, stopala, crijeva i kože zajedno sa dijelovima mesa. Sa respektom prema mrtvom, ovi idolopoklonici, također, imaju specijalne ceremonije.

Ukoliko je riječ o sobi od položaja čije tijelo namjeravaju spaliti, rodbina  zove zajedno astrologe i onda im kazuju godinu, dan i sat kada je pokojnik rođen, otkud mogu ispitivati njegov horoskop i kada su odredili konstelacije znaka u kojem je pokojnik rođen i planete, koje u tom znaku djeluju, oni objavljuju dan kada će biti pogrebna ceremonija.

Ako se dogodi, da ista planets  nije u ascendentu, naređuju da tijelo mora biti zadržano tjedan ili dva, a ponekad čak šest mjeseci prije, nego oni dozvole  da ceremonija može biti obavljena.  U nadi da će postojati poželjni aspekt bez užasavajućeg nepoželjnog utjecaja, rodbina se ne usuđuje spaliti tijelo, dok astrolozi ne odrede valjano vrijeme.

Odatle je moguće da tijelo bude dugo vremena izloženo u kući pa se oni rukovode pravilima kako bi spriječili truljenje tijela pripremajući sanduk od dasaka, koje su jedan dlan debele i dobro učvršećene zajedno i obojene gdje onda polažu tijelo zajedno sa slatkom mirisnom smolom, kamforom i ostalim drogama. Spojevi i šavovi su premazani sa mješavinom vapna, a onda je cijeli pokriven sa svilom.

Tijekom ovog perioda stol je pokriven svaki dan sa kruhom, vinom i ostalim dobrima, koja su tu dovoljno dugo da pokojnik može jesti obroke kao također i demoni pokojnika za koje pretpostavljaju, da su prisutni kako bi zadovoljili sebe sa aromom jela.

Ponekad astrolozi kažu rodbini, da tijelo ne može biti uzeto iz kuće kroz glavna vrata zato što su otkrili preko aspekatta nebesa ili nekako drugačije, da će to biti nesretno i da mora, dakle, biti iznijeto izvan kuće na drugačiji način.

U nekim slučajevima predlažu da naprave otvor u zidu i iznesu tijelo pokojnika na taj otvor uvjeravajući ih, da ako to odbiju, duh mrtve osobe će se okrenuti protiv cijele obitelji i može im učiniti neku ozlijedu.

Primjereno tome, ako se pojavi ikakav nesretni slučaj u kući ili ako se neka osoba susretne sa nekom nesrećom ili gubitkom ili pak, ako naglo umre, astrolozi pripisuju ove događaje tome, da pogreb nije načinjen u ispravno vrijeme prema konstelacijama planeta pod kojima je pokojnik rođen, nego suprotno, pod zlim utjecajem ili pak zato što se tijelo nije iznijelo iz kuće na propisani način i propisana vrata.

Kako ceremonija spaljivanja pokojnika mora biti napravljena izvan grada, oni odabiru periode duž puta na kojem procesija mora proći malu drvenu kućicu sa trijemom, koji je pokriven svilom i konačno pod svim ovim polaže se tijelo pokojnika.

Prije toga nose sa sobom meso i likere sve dok ne dođu do tog određenog mjesta, jer vjeruju da će se tako duh pokojnika moći osvježiti i prikupiti energiju za prisustvovanje pogrebnoj čistoći.

Druga se ceremonija, također, obavlja u ovim prilikama, pripremaju komade papira, koji su od kore njima poznatoga drveta na kojoj su obojane figure muškarca, žene, konja, deva, dijelova novca, odjeće, koji se spaljuju zajedno sa tijelom u želji, da na drugom svijetu pokojnik uživa u servisu slugu, stoke i svih onih artikala, koje su oni obojali i opisali na papiru.

Kroz ovu procesiju svi glazbeni instrumenti, koji pripadaju mjestu, sviraju u jednom neprekidnom tonu. Rekli smo o ovom gradu, drugi leže prema sjeverozapadu u blizini vrha pustinje i o tome ćemo sada govoriti.


 POGLAVLJE 41


PODRUČJE KAMUL I NEKI NEOBIČNI OBIČAJI POVEZANI SA ZABAVOM STRANACA


Kamul je područje velike provincije Tangut i, također, subjekt je Velikog Khana, koji sadrži mnogo gradova i zamkova, od kojih se glavni grad također zove Kamul.  Ovo područje leži između dvije pustinje, jedne o kojoj smo već govorili i koju smo već opisali, Velike pustinje, i druge manje, koja je u dužini od tri dana putovanja.

Stanovnici su idolopoklonici i imaju svoj vlasttiiti neobičan jezik, žive od plodova zemlje, koje imaju u obilju i zato su u mogućnosti opskrbiti putnike. Muškarci su ovisni o užicima i trebaju malo uz sviranje na instrumentima, pjevanje, plesanje, čitanje i pisanje u skladu s običajima zemlje i, ukratko rečeno, vole svaki oblik zabave.

Kad stranci dolaze i traže smještaj u njihovim kućama, oni ga pružaju sa najvećim poštovanjem, daju pozitivne naredbe svojim ženama, kćerkama, sestrama i ostaloj ženskoj rodbini, da pruže gostima sve što je njihova želja, dok oni napuštaju svoje domove i odlaze živjeti u grad.

Stranci žive u kućama sa ženama kao da su njihove vlastite žene i one pripravljaju za njih sve ono što oni požele, ali treba razumjeti kako oni očekuju, da za to budu plaćeni.  Oni se ne vraćaju u kuće sve dok su stranci još u njima, a ovo napuštanje žena njihove obitelji za potrebe slučajnih gostiju, koji imaju iste privilegije i iste odgovornosti kao da je riječ o vlastitim ženama, smatra se da je za ljude od najveće časti i da poboljšava njihovu reputaciju.

Oni za uzvrat očekuju ljubaznost i prihvaćanje stranaca, koji nakon zamornog puta trebaju relaksaciju i uglavnom se slažu sa njihovim običajima kalkulirajući, da će dobiti blagoslov uvećanjem obitelji, da će uvećati svoje bogatstvo i da će izbjeći sve opasnosti kao, također, i sve probleme što ih prate. Žene su izuzetno zgodne, vrlo senzualne i potpuno na raspolaganju, da ispune sve naredbe njihovih muževa.

Dogodilo se kad je Mangu Khan vladao ovom provincijom, da je čuo za ovaj skandalozni običaj pa je poslao u područje naredbu kojom strogo naređuje narodu Kamula, da odustanu od ove nečasne prakse i zabranjujući ovo podavanje žena strancima, predložio je da oni mogu stanovati u gostionicama.

U  žalosti i tuzi stanovnici ovoga grada su poštovali naredbu tri godine, ali kako su otkrili da zemlja ne daje dovoljno plodova i da su mnoge nevolje zadesile njihove obitelji, odlučili su uputiti jednu molbu Velikom Khanu moleći ga, da nastave sa svojim običajima, koji su njihova stvarnost još od doba njihovih predaka iz starih vremena, posebno i zahvaljujući promašaju naredbe, koja zabranjuje davanje ovog gostoprimstva strancima što je bilo razlogom ruiniziranje njihovih porodica.

Khan je, slušajući njihovu molbu, odgovorio:

„Budući da ste vi anksiozni i želite nastaviti sa ovim sramotom, neka bude kako ste odlučili.

Idite i živite u suglasju sa svojim običajima i manirima i neka i dalje vaše žene primaju bijednu plaću za svoju prostituciju.“

Izaslanici su se vratili kući sa ovim odgovorom sa velikim zadovoljstvom svih stanovnika, koji  do dana današnjega poštuju ovu staru praksu.


-----------------------------

Preveo i obradio: Zlatan Gavrilović Kovač

 

PUTOVANJA MARKA POLA (Poglavlje 34-39)

POGLAVLJE 34

GRADU SAMARKAND I O ČUDU KOLUMNI U CRKVI SVETOG IVANA KRSTITELJA

Samarkand je otmjen grad pun prekrasnih vrtova i okružen dolinama, koje produciraju svako voće što čovjek može poželjeti.

Njegovi stanovnici, koji su dijelom kršćani, a dijelom muhamedanci, subjekt su nećaka Velikog Khana, a čija vladavina ne može biti opisana u miroljubivim pojmovima, nego je stalno borba i rat između njih.

Ovaj grad leži prema sjeveroistoku.

Govori se, da se ovdje dogodilo čudo pod sljedećim okolostima.

Ne tako davno princ imena Chagatai, koji je bio brat (zapravo ujak) tada vladajućem Velikom Khanu, preobratio se na kršćanstvo što je izazvalo jako veliko zadovoljstvo kod kršćana tog mjesta, koji su pod njegom zaštitom i njegovim prvenstvom odlučili sagraditi crkvu, a koja bi bila posvećena svetom Ivanu Krstitelju.

Ona je bila konstuirana tako, da cijela težina krova kupole leži na kolumni u centru i oni su na bazu fiksirali kvadratni kamen, koji je dozvolom princa uzet iz jednoga hrama što je pripadao muhamedancima, koji se nisu opirali ovoj odluci.

Ali nakon smrti Chagataia sin, koji ga je naslijedio nije pokazivao sklonosti prema tome, da postane kršćanin i muslimani su imali dovoljno utjecaja, da dobiju od njega naredbu da njihovi protivnici vrate kamen na prijašnje mjesto.

Kršćani su pristali platiti kompenzaciju u novcu, ali su muslimani odbili saslušati ih zato što su mislili, da će odstranjivanjem kamena učiniti to, da se čitava crkva sruši.

U ovoj situaciji kršćani nisu mogli drugo, nego da u suzama i molitvi preporuče sebe zaštiti veličanstvenog Ivana Krstitelja.

Kada je taj dan došao i kad je trebalo vratiti kamen na prijašnje mjesto, vjerojatno zahvaljujući promisli, sveca kamen se podigao od baze na kojoj je ležao u visini od nekih tri dlana, kako bi se olakšalo uklanjanje kamena i u toj situaciji bez ikakve podrške stoji do današnjeg dana.

Dosta je bilo rečeno o ovome pa ćemo dalje proslijediti do provincije Karkan (Yarkand).


 POGLAVLJE 35


O PROVINCIJI KARKAN I NJENIM STANOVNICIMA, KOJI SU U NEPRILIKAMA OD ZNOJENJA


Odlazeći odavde, ulazi se u provinciju Karakan, koja je u veličini udaljenosti od pet dana putovanja.

Njeni stanovnci u najvećem dijelu su muhamedanci sa nešto nestorijanskih kršćana i subjekt su Velikog Khana.

Ovdje ima dobara u obilju i također pamuka.

Ljudi su izuzetno viješti majstori i zanatlije.

Oni su, općenito govoreći, aficirani znojenjem nogu kao također i tumorima grla što je rezultat vode koju piju.

U ovoj zemlji nema ništa posebnog što bi još trebalo spomenuti.


POGLAVLJE 36


GRAD KOTAN


Idući smjerom između sjeveroistoka i istoka, sljedeće područje gdje se dolazi je provincija Kotan (Hotan), koja je u veličini od osam dana putovanja.

Ona je pod upravom Velikog Khana i ljudi su muhamedanci.

Sadrži mnogo gradova i fortificiranih mjesta, ali je glavni grad i grad po kojem je provincija dobila ime, Kotan.

Sve neohodno za ljudski život ovdje je u velikom obilju.

Ovdje postoje polja pamuka, raznih žitarica, ječma, prosa, vinove loze i ostalih arikala.

Stanovnici kultiviraju farme i vinograde i imaju bezbrojne vrtove.

Oni, također, izdržavaju sebe trgovinom i manufakturom, ali nisu dobri vojnici.

Mi ćemo sada govoriti o provinciji imenom Peyn.


POGLAVLJE 37


O PROVINCIJI PEYN, KALKEDONIJU I JASPERU, KOJI JE PRONAĐEN U RIJEKAMA I O ČUDNOVATOM BRAČNOM OBIČAJU


Peyn (Pem) je provincija od pet dana putovanja u dužini i u pravcu istoka-sjeveroistoka.

Ona je pod upravom Velikog Khana i sadrži mnoge gradove i utvrđena mjesta sa glavnim gradom, koji je kao i provincija imenom Peyn.

Kroz njega protječe rijeka i u njenim kanalima pronađeno je mnogo dragocjenog kamenja, koje se zove kalkedonij i jasper, a to su varijacije kineskoga žada.

Sve vrste dobara moguće je ovdje pronaći, a u ovoj zemlji se proizvodi i pamuk, stanovništvo živi od manufakture i trgovine.

Oni imaju običaj, da ako je oženjen muškarac odsutan na putovanju dvadeset dana, njegova žena ima pravo, ako to hoće, uzeti drugog muža, a za muškarca vrijedi takoder isti princip, on se može ponovno oženiti za bilo koga, tko pristane na to.

Sve ove već ranije spomenute provincije, a to su Kashgar, Kotan, Peyn kao također i  ustinja Lop su u granicama Turkestana.

Nakon toga slijedi provincija Charchan.


 

POGLAVLJE 38


PROVINCIJA CHARCHAN


Charchan je, također, provincija Turkestana, koja leži u pravcu istoka-sjeveroistoka.

U bivša vremena bila je vrlo bogata i produktivna, ali je danas opustošena čestim provalama Tatara, ljudi su muhamedanci.

Njen glavni grad ima ime kao i provincija - Charchan.

Kroz ovu provinciju teče nekoliko velikih rijeka gdje je, također, pronađen kalkedonij i jasper i se nose u Cathay na prodaju pa zajedno sa ostalim dobrima,  formiraju jedan jako važan artikl trgovine.

Područje od Peyna do ovog distrikta kao također kroz cijelu ovu dužinu je prekriveno pijeskom i voda je za najveći dio gorka i neupotrebljiva, ali na nekoliko mjesta slatka i dobra.

Neprijateljska vojska Tatara prošla je kroz ova mjesta tako, da je stanovništvo sistematski pljačkano u njihovim dobrima, ako ste bili prijateljski raspoloženi, vaša stoka je bila ubijena i otpremljena.

Iz tih razloga, kada su stanovnici bili u strahu od bilo kojih vojnih trupa, oni bi se zajedno sa svojim obiteljima uputili prema pustinji idući na udaljenost od dva dana putovanja prema onim mjestina, na kojima mogu pronaći svježu vodu i zato su preživjeli.

Iz iste bojazni i straha oni bi sakupljali svoje žetve pa bi stavljali žito u šilje, koje su pronašli u pijesku pa bi uzimali mjesečno onoliko koliko im je bilo potrebno.

Niti jedna osoba nije mogla pronaći ova mjesta, koja su oni uzimali u ove svrhe zato, jer bi otisci njihovih stopala brzo nestasli u pijesku zbog vjetra.

Nakon što se napusti Charchan, put vodi za pet dana preko pijeska gdje je voda općenito govoreći, ali ne baš svugdje, loša.

Ništa se ovdje više ne treba reći, a na kraju od pet dana stiže se u grad Lop na granici velike pustinje.


 

POGLAVLJE 39


GRAD LOP , OGROMNA PUSTINJA I NEOBIČNA BUKA, KOJA SE TU MOŽE ČUTI


Grad Lop je smješten sjeveroistočno u blizini početka Velike Pustinje, koja se zove Pustinja Lop (to je zapravo pustinja Gobi).

On pripada dominionu Velikog Khana i njegovo stanovništvo je muhamedanske vjere.

Putnici, kojima je namjera prijeći ovu pustinju, neko se vrijeme zaustave ovdje kako bi se odmorili i kako bi odmorili od umorna puta kao, također, i zbog toga, da primpreme sve neopodno za nastavak toga putovanja, tovareći jedan izvjestan broj krupnih magaraca i kamila sa svojim dobrima i također sa svojim robom.

Ako bi ova dobra bila konzumirana prije, nego što su kompletirali svoj put, oni ubijaju i jedu ove obje vrste životinja, ali se ovdje kamile uglavnom koriste kao prednost magarcima, jer mogu nositi veće tovare i zahtijevaju manje hrane.


-----------------------------

Preveo i obradio: Zlatan Gavrilović Kovač

 

Aug 18 '15


POGLAVLJE 34

GRADU SAMARKAND I O ČUDU KOLUMNI U CRKVI SVETOG IVANA KRSTITELJA

Samarkand je otmjen grad pun prekrasnih vrtova i okružen dolinama, koje produciraju svako voće što čovjek može poželjeti.

Njegovi stanovnici, koji su dijelom kršćani, a dijelom muhamedanci, subjekt su nećaka Velikog Khana, a čija vladavina ne može biti opisana u miroljubivim pojmovima, nego je stalno borba i rat između njih.

Ovaj grad leži prema sjeveroistoku.

Govori se, da se ovdje dogodilo čudo pod sljedećim okolostima.

Ne tako davno princ imena Chagatai, koji je bio brat (zapravo ujak) tada vladajućem Velikom Khanu, preobratio se na kršćanstvo što je izazvalo jako veliko zadovoljstvo kod kršćana tog mjesta, koji su pod njegom zaštitom i njegovim prvenstvom odlučili sagraditi crkvu, a koja bi bila posvećena svetom Ivanu Krstitelju.

Ona je bila konstuirana tako, da cijela težina krova kupole leži na kolumni u centru i oni su na bazu fiksirali kvadratni kamen, koji je dozvolom princa uzet iz jednoga hrama što je pripadao muhamedancima, koji se nisu opirali ovoj odluci.

Ali nakon smrti Chagataia sin, koji ga je naslijedio nije pokazivao sklonosti prema tome, da postane kršćanin i muslimani su imali dovoljno utjecaja, da dobiju od njega naredbu da njihovi protivnici vrate kamen na prijašnje mjesto.

Kršćani su pristali platiti kompenzaciju u novcu, ali su muslimani odbili saslušati ih zato što su mislili, da će odstranjivanjem kamena učiniti to, da se čitava crkva sruši.

U ovoj situaciji kršćani nisu mogli drugo, nego da u suzama i molitvi preporuče sebe zaštiti veličanstvenog Ivana Krstitelja.

Kada je taj dan došao i kad je trebalo vratiti kamen na prijašnje mjesto, vjerojatno zahvaljujući promisli, sveca kamen se podigao od baze na kojoj je ležao u visini od nekih tri dlana, kako bi se olakšalo uklanjanje kamena i u toj situaciji bez ikakve podrške stoji do današnjeg dana.

Dosta je bilo rečeno o ovome pa ćemo dalje proslijediti do provincije Karkan (Yarkand).


 POGLAVLJE 35


O PROVINCIJI KARKAN I NJENIM STANOVNICIMA, KOJI SU U NEPRILIKAMA OD ZNOJENJA


Odlazeći odavde, ulazi se u provinciju Karakan, koja je u veličini udaljenosti od pet dana putovanja.

Njeni stanovnci u najvećem dijelu su muhamedanci sa nešto nestorijanskih kršćana i subjekt su Velikog Khana.

Ovdje ima dobara u obilju i također pamuka.

Ljudi su izuzetno viješti majstori i zanatlije.

Oni su, općenito govoreći, aficirani znojenjem nogu kao također i tumorima grla što je rezultat vode koju piju.

U ovoj zemlji nema ništa posebnog što bi još trebalo spomenuti.


POGLAVLJE 36


GRAD KOTAN


Idući smjerom između sjeveroistoka i istoka, sljedeće područje gdje se dolazi je provincija Kotan (Hotan), koja je u veličini od osam dana putovanja.

Ona je pod upravom Velikog Khana i ljudi su muhamedanci.

Sadrži mnogo gradova i fortificiranih mjesta, ali je glavni grad i grad po kojem je provincija dobila ime, Kotan.

Sve neohodno za ljudski život ovdje je u velikom obilju.

Ovdje postoje polja pamuka, raznih žitarica, ječma, prosa, vinove loze i ostalih arikala.

Stanovnici kultiviraju farme i vinograde i imaju bezbrojne vrtove.

Oni, također, izdržavaju sebe trgovinom i manufakturom, ali nisu dobri vojnici.

Mi ćemo sada govoriti o provinciji imenom Peyn.


POGLAVLJE 37


O PROVINCIJI PEYN, KALKEDONIJU I JASPERU, KOJI JE PRONAĐEN U RIJEKAMA I O ČUDNOVATOM BRAČNOM OBIČAJU


Peyn (Pem) je provincija od pet dana putovanja u dužini i u pravcu istoka-sjeveroistoka.

Ona je pod upravom Velikog Khana i sadrži mnoge gradove i utvrđena mjesta sa glavnim gradom, koji je kao i provincija imenom Peyn.

Kroz njega protječe rijeka i u njenim kanalima pronađeno je mnogo dragocjenog kamenja, koje se zove kalkedonij i jasper, a to su varijacije kineskoga žada.

Sve vrste dobara moguće je ovdje pronaći, a u ovoj zemlji se proizvodi i pamuk, stanovništvo živi od manufakture i trgovine.

Oni imaju običaj, da ako je oženjen muškarac odsutan na putovanju dvadeset dana, njegova žena ima pravo, ako to hoće, uzeti drugog muža, a za muškarca vrijedi takoder isti princip, on se može ponovno oženiti za bilo koga, tko pristane na to.

Sve ove već ranije spomenute provincije, a to su Kashgar, Kotan, Peyn kao također i  ustinja Lop su u granicama Turkestana.

Nakon toga slijedi provincija Charchan.


 

POGLAVLJE 38


PROVINCIJA CHARCHAN


Charchan je, također, provincija Turkestana, koja leži u pravcu istoka-sjeveroistoka.

U bivša vremena bila je vrlo bogata i produktivna, ali je danas opustošena čestim provalama Tatara, ljudi su muhamedanci.

Njen glavni grad ima ime kao i provincija - Charchan.

Kroz ovu provinciju teče nekoliko velikih rijeka gdje je, također, pronađen kalkedonij i jasper i se nose u Cathay na prodaju pa zajedno sa ostalim dobrima,  formiraju jedan jako važan artikl trgovine.

Područje od Peyna do ovog distrikta kao također kroz cijelu ovu dužinu je prekriveno pijeskom i voda je za najveći dio gorka i neupotrebljiva, ali na nekoliko mjesta slatka i dobra.

Neprijateljska vojska Tatara prošla je kroz ova mjesta tako, da je stanovništvo sistematski pljačkano u njihovim dobrima, ako ste bili prijateljski raspoloženi, vaša stoka je bila ubijena i otpremljena.

Iz tih razloga, kada su stanovnici bili u strahu od bilo kojih vojnih trupa, oni bi se zajedno sa svojim obiteljima uputili prema pustinji idući na udaljenost od dva dana putovanja prema onim mjestina, na kojima mogu pronaći svježu vodu i zato su preživjeli.

Iz iste bojazni i straha oni bi sakupljali svoje žetve pa bi stavljali žito u šilje, koje su pronašli u pijesku pa bi uzimali mjesečno onoliko koliko im je bilo potrebno.

Niti jedna osoba nije mogla pronaći ova mjesta, koja su oni uzimali u ove svrhe zato, jer bi otisci njihovih stopala brzo nestasli u pijesku zbog vjetra.

Nakon što se napusti Charchan, put vodi za pet dana preko pijeska gdje je voda općenito govoreći, ali ne baš svugdje, loša.

Ništa se ovdje više ne treba reći, a na kraju od pet dana stiže se u grad Lop na granici velike pustinje.


 

POGLAVLJE 39


GRAD LOP , OGROMNA PUSTINJA I NEOBIČNA BUKA, KOJA SE TU MOŽE ČUTI


Grad Lop je smješten sjeveroistočno u blizini početka Velike Pustinje, koja se zove Pustinja Lop (to je zapravo pustinja Gobi).

On pripada dominionu Velikog Khana i njegovo stanovništvo je muhamedanske vjere.

Putnici, kojima je namjera prijeći ovu pustinju, neko se vrijeme zaustave ovdje kako bi se odmorili i kako bi odmorili od umorna puta kao, također, i zbog toga, da primpreme sve neopodno za nastavak toga putovanja, tovareći jedan izvjestan broj krupnih magaraca i kamila sa svojim dobrima i također sa svojim robom.

Ako bi ova dobra bila konzumirana prije, nego što su kompletirali svoj put, oni ubijaju i jedu ove obje vrste životinja, ali se ovdje kamile uglavnom koriste kao prednost magarcima, jer mogu nositi veće tovare i zahtijevaju manje hrane.

 

Aug 18 '15
Noam Chomsky: Ocjenjivanje djece je štetno i besmisleno i nema veze s razumom ili normalnim školovanjem. 

 

Noam Chomsky, jedan od najutjecajnijih suvremenih mislilaca na svetu, lingvista i filozof, ocijenio je da je sistem ocjenjivanja u školama potpuno besmislen i štetan.

Nastavnici treba da se usmjere prema svojoj sposobnosti u svrhu da pomažu djeci da ostvare svoje potencijale i istraže svoj kreativni interes, a te stvari ne podliježu testovima, smatra Chomsky.

"Pogledajte što se događa obrazovanju. U posljednje vrijeme, naglasak je na ocjenjivanju i djece i nastavnika, pa se učenje svodi samo na pripreme za silne testove. A ta testiranja utječu na sudbinu i učenika i nastavnika. To zapravo uništava svaki smisao školovanja i pripreme za budući život . Nastavnik ne može da bude kreativan i maštovit niti može u obzir uzimati različite potrebe učenika. Učenici, s druge strane, ne mogu slijediti svoj interes, jer moraju učiti za sutrašnji kontrolni zadatak. A, od rezultata testova zavisi i budućnost učenika i nastavnika", kaže Chomsky.

Kako kaže, administracija koje možda i nema loše namjere, ali oni rade unutar sistema čije ideologija i doktrine su izuzetno štetne.

"Za početak, ne morate sve vrijeme ocjenjivati trud. Djeca ne moraju stalno biti rangirana prema nekim umjetnim standardima. Rangiranje je uglavnom besmisleno i samo po sebi štetno. Pretvara nas u osobe koje svoje živote posvećuju boljem rangiranju, umjesto da činimo stvari koje su vrijedne i važne. U osnovnoj školi to je veoma razorno, što sam uvidio kada su moja djeca bila osnovci. Već kada stignu do trećeg razreda, stvara se podjela na glupe i pametne. Ako si svrstan među glupe, onda te škola tretira na potpuno drugačiji način nego kad si među pametnima. Zamislite štp to čini djeci. Ona to veoma ozbiljno shvaćaju, što je pogubno za njih, a pritom nema nikakve veze sa obrazovanjem".

Obrazovanje - to je razvijanje potencijala i kreativnosti, podsjeća Chomsky.

"Možda nećete biti sjajni u školi, ali ćete biti odličan umjetnik. Što je loše u tome? To je samo drugačiji način da živite ispunjenim životom, da oplemenite i sebe i one oko vas. Sama ideja ocjenjivanja je štetna. Ona je dio sistema koji treba da stvori tzv. "ekonomskog čovjeka". To je neko tko razmišlja samo  kako da poboljša svoj društveni  status i svoje bogatstvo, ne obraćajući pažnju ni na što drugo. Tko teži samo gomilamnju materijalna dobra, jer je to jedino što nam kapitalizam nameće. Ako ste dobri u tome, onda ste racionalna osoba, koja donosi odluke na osnovu činjenica. Povećavate svoj "ljudski kapital" koji možete da prodate na tržištu. O kakvom to čovjeku govorimo? Da li je to ljudsko biće koje želimo da stvorimo? Svi ti mehanizmi - testiranje, procjenjivanje, mjerenje, vrednovanje - prisiljavaju ljude da razviju takve osobine… A takve ideje imaju svoje posljedice", smatra ovaj poznati filozof.


---------------------------------




Avram Noam Chomsky (7. prosinca, 1928) je američki lingvist, filozof, kognitivni znanstvenik, politički aktivist, pisac i predavač. On je profesor emeritus lingvistike na Massachusetts Institute of Technology.Chomskya se smatra odgovornim za stvaranje teorije generativne gramatike, koja je smatrana jednim od najvećih doprinosa lingvistici u 20. stoljeću. Usto je pomogao započeti kognitivnu revoluciju u psihologiji svojom recenzijom knjige Verbal Behaviour B.F. Skinnera gdje je kritizirao bihevioristički pristup proučavanju ljudskog ponašanja i jezika dominantnog u 50-ima. 

Njegov naturalistički pristup jeziku je utjecao na filozofiju jezika i uma. Smatra ga se i zaslužnim za Chomskyevu hijerarhiju, klasifikaciju formalnih jezika prema njihovoj generativnoj moći. Prema Arts and Humanities Citation Indeks 1992. godine, Chomsky je bio citiran kao izvor više nego bilo koji drugi živući učenjak u razdoblju 1980 – 1992 a bio je osmi najcitiraniji učenjak u bilo kojem razdoblju.

Započevši sa svojom kritikom Vijetnamskog rata u 60-ima, Chomsky je postao poznatiji – osobito međunarodno – za svoju kritiku medija i politike. Općenito se smatra ključnom intelektualnom figurom unutar ljevice SAD-a. Chomsky je široko poznat po svom političkom aktivizmu i kritici vanjske politike SAD-a i ostalih vlada.

-------------------------------

Na portalu digitalne-knjige.com objavili smo članak Noama Chomskog "Kako vladajuće elite manipuliraju javnim mišljenjem?" koji možete pročitati na sljedećoj adresi: http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/post/1024



Uredio i obradio: Nenad Grbac



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 


PUTOVANJA MARKA POLA (Poglavlje 29 - 23)


Vi ste, dakle, dužni nositi sa sobom bilo koji artikl, koji vam na putu može zatrebati. Na kraju trećeg dana stžete u provinciju Balachan.

POGLAVLJE 29

O PROVINCIJI BALASHAN, O DRAGOM KAMENJU, KOJE JE TAMO PRONAĐENO I ODJEĆI ŽENA

U provinciji Balashan ljudi su muhamedanske vjere i imaju svoj vlastiti jako neobičan jezik. To je veliko kraljevstvo, koje je veličine dvanaest punih dana putovanja i njime upravljaju prinčevi, koji su svi potomci Alexsandra i kćerke Darija, kralja Perzije. Svi oni imaju titule, koje na jeziku Saracena znače “Zulkarnen” što je ekvivalentno imenu Alexandra.

U ovoj zemlji je pronađeno vrijedno kamenje, koje se zove rubin i vrlo je fine kvalitete te velike vrijednosti, a vadi se vadi iz visokih planina. Iz tih razloga je kralj naredio, da se u rudnicima radi na isti način kao i u rudnicima zlata ili srebra i svi su dužni kopati rudu, ali ne za vlastitu korist, čak po cijenu smrti, dok ne dobiju za to dozvolu njegovog veličanstva.  Povremeno kralj daje poklone strancima, koji prolaze kroz njegov dominion kao što ne mogu biti kupljeni od drugih ljudi i kao što ne mogu biti izvezeni u druge zemlje bez njegove dozvole.

Vjeruje se, da sve prednosti kralj zahvaljuje ovim rubinima, a politika restrikcije vjerojatno je razlog zašto su rubini tako visoke cijene. Tako se vjeruje, da bi njihova cijena bila znatno manja, ukoliko bi se oni iznijeli iz kraljevstva. Neke od njih šalje kao poklone drugim kraljevima i prinčevima, a neke opet daruje svojim najznačajnijim grofovima, da bi neke razmijenio za zlato i srebro, ovi su onda, dakle, izvezeni. Postoje, također, i planine u kojima je pronađen kamen lapis lazule, kamen koji ima prekrasnu azurnu boju i ovdje je najfiniji na svijetu. Rudnici srebra, bakra ovdje su također vrlo produktivni. Ovo je hladna zemlja.

Konji, koji se ovdje mogu pronaći, su izvanredne kvalitete i vrlo su brzi, njihova kopita su toliko jaka, da im ne trebaju potkove. Ovi domaći konji imaju naviku galopiranja i to tamo gdje druge životinje ne mogu trčati.  Ne tako davno u ovoj provinciji pronašli su konje, koje je Alexandar jahao, koji imaju neobičan znak na čelu.  Svi ovi konji su vlasništvo jednog kraljevoga rođaka, koji je ne htijući ih dati drugom svom nećaku, osuđen na smrt.

Ožalošćena udovica uplakana ovim ubojstvom sve ih je dala uništiti i od tada ove vrste nema na svijetu. U planinama, također, ima sokola i to od vrste naziva “saker”, koja je izvanredna ptica sa jakim letom, a  također ima mnogo i vunastih sokolova. Stanovnici ove zemlje su jako vješti u lovu na sve životinje i ptice. Ovdje, također, raste i dobro žito, kao i ječam bez ljuske.

Ovdje nema ulja od maslina, ali stanovnici prešaju ulje iz jedne određene vrste oraha, kojega oni zovu “sezam”, to je blago obojeno ulje i boljeg je okusa, nego bilo koje drugo, a njega također koriste i Tatari, kao i ostali stanovnici.

Kraljevstvo ima mnogo prirodnih prolaza i prirodno strogih točaka, koji omogućuju stanovništvu, da se ne boji stranih sila u njihovom pokušaju invazije. Muškarci su ovdje dobri strijelci te  izuzetni lovci, gospoda oblači odjeću od kože divljih životinja, a ostali materijali za ovu svrhu su skupi.

Planine omogućuju dobru ispašu za nebrojena stada ovaca, koja žive u stadima od četiri, pet i šest stotina, sve su divlje i mnoge se uzimaju pa se ubijaju na način, da to ne smanjuje njihov broj.  Planine su visoke tako, da trebate od jutra do večeri kako bi stigli na njihov vrh, a između njih su široke ravnice, koje su pokrivene travom i drvećem sa velikim tokovim čiste vode rijeka, koje teku između stijenja i kamenja, u ovim tokovima ima pastrva i ostalih finih vrsta riba.

Na vrhovima planina je zrak toliko čist i zdrav, da oni ljudi koji su u gradovima i dolinama ispod njih, kada dobiju temperaturu ili prehladu, dolaze na planine I, ostajući tri ili četiri dana, rekuperiraju svoje zdravlje.  Marko Polo je, također, otkrio njihove pozitivne efekte, kada je bio zarobljen bolešću o ovoj zemlji na skoro godinu dana, njemu je bilo savjetovano da promijeni zrak na način, da ode na planinu pa je on je uskoro postao dobro i ozdravio je.

Čudnovate navike oblačenja prevladavaju kod žena iz visokih klasa. Ove gospođe i plemkinje nose gaće u kojima ima 80 ili 60 lakata vrlo tanke fine pamučne tkanine, a to čine zato da bi ovećale veličinu njihovih bokova, jer žene sa najvećim bokovima su najprivlačnije za muškarce.


POGLAVLJE 30


O PROVINCIJI PASCIA


Napuštajući Balashan i putujući u južnom pravcu, za deset dana se stiže u provinciju Pascia među ljude, koji imaju svoj vlastiti neobičan jezik.  Oni su idolopoklonici,  tamne su kože i zločestih dispozicija.  Oni su svi upućeni u umjeće magije i klanjaju se idolima kao što studiraju stalno ovu nauku i primjenjuju je na sebi.  Oni nose zlatne ili srebrne prstenove na svojim ušima, koji su ukrašeni biserima i dragim kamenjem.

Klima je u nekim dijelovima ove zemlje izuzetno vruća, dok je hrana stanovnika meso i riža.

 

POGLAVLJE 31

O PROVINCIJI KESMUR (KASHMIR) I O NJENIM STANOVNICIMA, KOJI SU UPUĆENI U MAGIJU, KAO I O KLASI HERMITA

Kesmur (Kashmir) je provincija sedam dana udaljena od Pascie.  Njeni stanovnici, također, imaju svoj vlastiti neobičan jezik.  Oni su posebno više, nego drugi upućeni u umijeće magije u tolikoj mjeri, da gluhi i nijemi mogu govoriti.  Oni, također, svojom magijom mogu učiniti, da pomrače dan i rade mnoge druge čudnovatosti, kojima se teško može vjerovati. Oni su najveći idolopoklonici među takvim narodima i od njih dolaze idoli, koji se slave u drugim dijelovima.

Od ove zemlje postoji vodena komunikacija sa Indijskim oceanom

Domaće stanovništvo je tamne boje, ali se ne može reći, da su crni i žene su, takoder, tamne i jako lijepe. Njihova hrana je meso, riža i ostale žitarice, oni su općenito uzevši vrlo temperamentne naravi. Klima je umjereno topla.

U ovoj prvovinciji pokraj glavnog grada, također, ima mnogo ostalih gradova i utvrđenih mjesta, a isto tako postoje mnoge šume pa pustinje i teški prolazi u planinama, koji štite stanovnike protiv invazije. Kralj nije u vezi sa bilo kojom drugom moći.

Medu njima ima jedna posebna čudnovata skupina ljudi, koji su odani životu u zajednicama i koji su isposnici pa se suzdržavaju od jela i pića kao i seksualnoih odnosa kako ne bi naškodili svojim idolima, koje slave i klanjaju im se.  Ovi ljudi dožive vrlo značajne i mnoge godine života, imaju nekoliko samostana, od kojih najvažniji njihovi stanovnici jesu uvježbani u funkciji posta i drže se u velikom respektu od velike većine ljudi .

Ovi ljudi u ovoj zemlji ne oduzimaju život bilo kojem životnom biću niti ubijaju niti su krvožedni, a ukoliko su prisiljeni jesti meso, neophodno je potrebno da Muhamedanci, koji također žive među njima, zakolju životinje.  Koralji, koji se ovdje donose iz Europe, prodaju se po vrlo visokoj cijeni, nego bilo gdje drugdje na svijetu.

Ako proslijedimo u istom pravcu, doći ćemo do Indije, međutim moje mišeljenje je, da rezerviram treću knjigu za njen opis pa ću se vratiti u Balashan u namjeri, da dalje nastavim ravnim putem prema Cathayu (južna Kina) i opišem kao što sam to radio na početku ove knjige, ne samo zemlje kroz koje prolazi ova ruta, nego također i njihova susjedstva.


 POGLAVLJE 32


Napuštajući provinciju Balashan i putujući u pravcu između sjeveroistoka i istoka prolazi se kroz mnoge zamkove i naselja na obalama rijeka, koji pripadaju bratu kralja ovog mjesta i nakon tri dana putovanja dolazi se do provincije Vokham, a ta provincija je u jednoj dužini udaljenosti od tri dana.

Stanovništvo su Muhamedanci, koji imaju poseban jezik, civilizirani u njihovim manirama i posebno su viješti u ratovanju.  Njihov glavešina drži teritorij, koji zavisi od Balashana, imaju nekoliko načina hvatanja divljih životinja.

Napuštajući ovu zemlju i iduci dalje tri dana i dalje u istočnom i sjeveroistočnom smjeru na kojem se smjenjuje jedna planina za drugom dolazi se do točke putovanja cestom, gdje se misli da je čovjek okružen najvećim vrhovima na svijetu.  Ovdje, između linija planina, vidi se jezero kroz kojeg otječe predivna rijeka tekući kroz velike doline, koje su pokrivene najbogatijim raslinjem.  Ovo je razlog zašto njenu kvalitetu čini da i najmršavija stoka, koja dođe na nju, postaje znatno deblja u svega deset dana.

Na ovim dolinama žive divlje životinje u velikom broju, posebno jako velike ovce, koje imaju rogove, tri, četiri ili čak šest dlanova velike, a od tih rogova pastiri prave duge žlice i posude za hranu te od istog materijala konstruiraju ograde za zaštitu njihove stoke kao što ih čuvaju i paze od vukova, kojih je kako kažu zemlja puna i koji uništavaju mnoge od ovih divljih ovaca i koza.

Njihovi rogovi i kosti nađeni su u velikim količinama i mnogi su stavljeni kao oznake na putovima u svrrhu kao putokaz putnicima u vrijeme kada napada mnogo snijega.

Za 12 dana smjera između ovih udolina, kojima je ime Pamer (ili Pamir) cijelim tijekom tog putovanja, vi ne susrećete nikakvo naselje pa se potrebno dobro opremiti.

Toliko je velika visina planina, da se ne može vidjeti niti jedna ptica u blizini njihovih vrhova i slično tome može se reći, da je razrijeđenost zraka takva, da vatra koja gori ne daje istu količinu toline kao na nižim lokacijama niti producira iste efekte za kuhanje hrane.

Nakon što smo poduzeli ovo putovanje od 12 dana, imate još četrdeset dana putovanja u istom pravcu među planinama i kroz doline u beskonačnoj sukcesiji prolazeći pored mnogih rijeka i trakova pustoši bez da se vidi bilo kakvo naselje ili nastamba, a svaki artikl, koji vam je od pomoći na putovanju, mora biti nošen sa sobom.

Ova regija se zove Belor.

Treba reći, također, da na najvišim vrhovima ovih planina živi pleme necivliziranih ljudi, koji su uglavno izloženi bolestima i idolopoklonstvu, a žive od divljih životinja, koje su ulovili i od čije kože prave odjeću za sebe.

POGLAVLJE 33


Na koncu dolazite do mjesta, koje se zove Kasghar i koje je, kako je rečeno, neovisno kraljevstvo, ali je sada subjekt dominiona Velikog Khana, njegovi stanovnici su muhamedanke vjere.

Provincija je velika i sadrži mnoge gradove i zamkove, od kojih je Kashgar najveći i najznačajniji.

Jezik ovih ljudi je jako poseban i oni uglavnom žive od trgovine i manufakture, imaju prekrasne vrtove, vrtove voća i vinograde, proizvode se i pamuk, kao lan i konoplja.

Trgovci iz ove zemlje putuju na sve strane svijeta, ali je također istina, da je ovo ruinizirana i propala rasa, koja jede i pije jako loše.

Pored Muhamedanaca među stanovništvom postoji nekoliko nestorijanskih kršćana, koji su prisiljeni živjeti po svojim vlastitim pravilima i imaju svoje crkve. Veličina ove zemlje je pet dana putovanja.



-----------------------------

Preveo i obradio: Zlatan Gavrilović Kovač

OLUJA U NAŠIM SRCIMA



 

Ne bih htio previše diskutirati oko ovoga pitanja vojne operacije Oluja, iz kolovoza mjeseca 1995. Godine, koju smo upravo ovih dana proslavljali kao nacionalni praznik, međutim, istina je kako nije moguće, a ne prisjetiti se kolona stradalnika, koji napuštaju svoje domove u jednoj sumanutoj migraciji od oko 200 ili 250 tisuća  Srba prema Srbiji i Beogradu.

 

Jedan dio njih je, koliko je meni poznato, zaustavljen na granici sa Srbijom u logorskim uvjetima, jer ih Milošević nije htio primiti pa su tako završili kao stranci, iako su netom ranije živote davali za “vožda i otadžbinu”.

 

Međutim, potrebito je reći par riječi o kontekstu, u kojem se ova migracija događa, zajedno sa najnovijim upućivanjem Vuka Draškovića, da je čitava priča već ranije bila planirana na Dedinju i to kao konzekvencija Miloševićeve politike i dilentantizma, koji je nju pratio.

 

Pa ćemo sada taksativno navesti par jako važnih činjenica:

 

U ozračju porasta srbijanskog nacionalizma i trvenja između republika u Jugoslaviji, 8. srpnja 1989. u Kninu je održan miting Srba sa brojnim četničkim znakovljem i zazivanjem intervencije JNA.

 

Sa dolaskom višestranačja, osnivaju se i prve etničke srpske stranke u Hrvatskoj, od kojih je najveći bio SDS.

 

Ubrzo se kao vođe pokreta Srba u Lici, sjevernoj Dalmaciji, Kordunu i Podunavlju profiliraju ekstremisti, koji zazivaju oružanu pobunu i nasilje prema Hrvatima te odbijaju priznati izbore i legalnu hrvatsku vlast.

 

Napetosti rastu pobjedom dr FranjeTuđmana na izborima u travnju 1990., budući da su u programu imali uspostavu samostalne Hrvatske.

Vođa Srba, psihijatar Jovan Rasković, odbija sudjelovati u radu Sabora u svibnju 1990.

 

Pojedini istaknuti srpski političari i znanstvenici pozivali su na mir, suživot i smirivanje strasti.

 

17.8.1990. počinje tzv.“balvan revolucija”…Stvoreno je i Srpsko narodno vijeće, a za predsjednika je izabran Milan Babić, kninski stomatolog.

 

Proglašenje novog hrvatskog Ustava, u prosincu 1990., u kojem su Srbi svrstani u nacionalne manjine, iskorišteno je kao dokaz neprijateljstva Hrvata prema Srbima.

Pod utjecajem velikosrpske propagande i uz podršku i kontrolu Srbije, uspostavljaju se srpske “autonomne oblasti”, koje prerastaju u “Republiku Srpsku Krajinu”.

 

U proljeće 1991. izbio je otvoreni rat i agresija.

 

Sa područja RSK prognano je gotovo sve nesrpsko stanovništvo - između 170 i 250.000 ljudi!

 

Tim povodom, kao i povodom proslave 20. godišnjice Oluje, u beogradskom tisku javio se i nekadašnji lider Srba, Vuk Drašković, za kojega se sigurno ne može reći, da nije bio informiran ili pak da je patio od šizofrenije pa nam je iz prve ruke donio izvješće o tome, kako je izgledao dogovor sa srbijnskim liderima uoči operacije Oluja, dakle, istim onim liderima, za koje se jako dugo vremena vjerovalo kako brane Srbe i da im pošto-poto žele zdravlje i svu sreću.

 

Taj je tekst Draškovića ovdje donesen u nešto  skraćenoj verziji:

’Da nisu branili Srbe onako kako su ih branili, "Oluje" ne bi ni bilo.

 

Ta "ožalošćena porodica" iz prvih redova bola i ogorčenja zbog tragedije Srba i Srpske Krajine spriječila je, prije dva desetljeća, kapitulaciju Franje Tuđmana, kada su ga SAD, Rusija, EU i UN prisilile da prihvati i potpiše međunarodni sporazum poznat kao Plan Z-4", piše Drašković.

 

"Po tom sporazumu", nastavlja, "Srbima u Hrvatskoj ponuđena je federalna, u mnogo čemu i konfederalna Srpska Krajina, koja bi imala svoj parlament, vladu, predsjednika, zakone, sudove, policiju, grb i zastavu, čak i vlastitu monetu i pravo da Srpska Krajina sklapa i međunarodne ugovore.

 

Čim su objelodanjeni detalji Plana Z-4, ratnohuškačka mašinerija u Beogradu uzvratila je propagandnom ofenzivom da je riječ o "podmukloj antisrpskoj zavjeri Washingtona, Berlina i Vatikana".

 

Sa sloganom "ne Hrvatskoj za sva vremena", karavane političara, vladika, oficira DB, akademika, pjesnika, glumaca i medijskih komentatora preplavile su Srpsku Krajinu.

Agitirali su da Plan Z-4 bude odbijen, s njima svojstvenim žarom i uz kletve s Lazareve kosovske večere.

 

Od utjecajnih političkih partija u Srbiji samo je SPO bio za prihvaćanje Z-4 i, dramatično, mjesecima, upozoravao na strašne i neizbježne posljedice odbijanja ponuđenog sporazuma.

 

Usred histerije u Beogradu i Kninu, američki i ruski ambasadori u Zagrebu, inače glavni promotori Plana Z-4, Peter Galbraith i Leonid Kerestedžijanc, posjećuju Franju Tuđmana.

On ne prikriva da je ogorčen.

 

"Kako da prihvatim kapitulaciju Hrvatske, vi srpskim pobunjenicima dajete državu?" pita ih.

 

Tada mu Amerikanac i Rus drže poduži sat povijesti.

 

Naročito ga podsjećaju na ustaški genocid nad Srbima.

 

I kažu mu da su Washington i Moskva, kao i EU i UN, odlučni u zahtjevu da Srbi u

 

Hrvatskoj dobiju najviši stupanj zaštite i svoje samouprave.

 

Uz gunđanje i bijes, Tuđman prihvaća Plan Z-4.

 

Američki i ruski ambasador, s Tuđmanovim potpisom na sporazumu, odlaze u Knin, kod vođa Srpske Krajine.

 

U centru grada vrtjeli su se janjci na ražnju. Oni su razumjeli da se priprema slavlje.

 

"Slomili smo Tuđmana, potpišite, pa da nazdravimo", kaže Rus i pruža Plan Z-4 Milanu Martiću, predsjedniku Krajine.

 

"Mi taj papir odbijamo, ne želimo ni da ga uzmemo u ruke", odgovara Martić.

 

Dvojica ambasadora pomislila su da je u pitanju šala.

 

"Odbijamo odlučno, tako nam je naredio Milošević", objašnjava Martić.

 

Šokiran, ruski ambasador mu kaže: "Ovim ste, i srpskom narodu i sebi, potpisali smrtnu presudu."

 

Ipak, da se ta presuda izbjegne, Peter Galbraith i Leonid Kerestedžijanc odlučuju krenuti

 

u Beograd, da umilostive Slobodana Miloševića, ali ih on odbija primiti.

 

Pomogli su Tuđmanu

 

Tada je Franjo Tuđman dobio zeleno svjetlo za vojne operacije "Bljesak" i "Oluja".

"Štovani predsjednik Srbije", kako je oslovljavan u čestim kontaktima s Tuđmanovim emisarima, smatrao je da je Plan Z-4 katastrofalan ne samo za Tuđmanovu Hrvatsku nego i za njegovu Srbiju.

 

Srpska država u hrvatskoj državi!

 

Miloševića je to razdraživalo kao crveni plašt bika u areni.

 

Strepio je da će, bude li prihvaćen, Plan Z-4 biti opasni pelcer za sličan status Kosova u Srbiji...", piše Drašković.

 

"Na Dedinju su znali što se priprema na Pantovčaku i, planski i saveznički, pomogli Tuđmanu da "Oluja" bude uspješna i munjevita...

 

Prema tome, mogli bismo reći, da je ovdje na djelu bila jedna politika, koja nije htjela odustati od pomisli, da su Srbi nebeski narod, a da su svi ostali samo posluga u državi, koju su oni kreirali više od 70 godina vjerujući, da im je koješta dozvoljeno, dok bi drugi samo trebali slijegati ramenima u znak pristanka.

 

A evo vidimo kako je ta politika “sretno” završila u rodnom kokošinjcu pa bi bilo više nego smiješno nje se prisjećati, da nije onih mnogih suza stradalnika, koji su bili prisiljeni na odlazak ne vjerujući što se zapravo događa.

 

Napisao: Dr. Zlatan Gavrilović Kovač.

Aug 10 '15 · Oznake: oluja u našim srcima
PUTOVANJA MARKA POLA (Poglavlje 25 - 28)




POGLAVLJE 25


KAKO JE STARI ČOVEK DOŠAO SVOM KRAJU?


Njegov teritorij pripadao je dominionu Hulakua, bratu Velikog Khana Mangu i princ je naučio od ove porazne prakse, o kojoj smo govorili ranije, kao također i od ljudi, koji su pljačkali putnike kada bi oni prolazili kroz zemlju, u godini 1252. pa je poslao jednu od svojih vojski, da napadne ovoga šefa u njegovom zamku.

Međutim, on je bio toliko sposoban u svojoj obrani, da nije bilo nikakvih rezultata za tri godine, dok se na kraju nije bio prisiljen predati pa je onda kao ratni zarobljenik osuđen na smrt. Njegov zamak je bio potpuno demoliran, a njegov vrt raja uništen i od tog vremena više nema starog čovjeka sa planine.


 POGLAVLJE 26


O PLODNOM PLANU ZA ŠEST DANA PUTOVANJA, KOJI SU DOVELI DO PUSTINJE


Napuštajući ovaj zamak, put vodi prekrasnom ravnicom i kasnije kroz zemlju, koja je sva pod brežuljcima, gdje je moguće pronaći dobre trave za ispašu i, također, jako lijepo voće gdje vojska Hulakua nije mogla dugo ostati. Ova zemlja je veličine u distanci od šest dana putovanja, sadrži mnoge gradove i fortificirana mjesta i stanovništvo je muhamedanske vjere.

Nekada čovjek naiđe na pustinju, koja je četrdeset ili pedeset mlja velika i doista je neophodno, da putnici sebe opskrbe sa vodom pa i onda, kada izlaze iz njih. Budući da stoka ne može pronaći vodu za piće, dok ne izađe iz pustinje, potrebne su velike ekspedicije, kako bi se došlo nadomak vode.

Na kraju od šest dana putovanja dolazi se do grada, kojem je ime Sapurgan (Shibarghan), koji je sa obiljem opskrbe bilo koje vrste i koji je slavan po svojoj proizvodnji najboljih lubenica na svijetu. Oni ih prezerviraju na ovakav način: sijeku ih spiralno na tanke komade kao što mi radimo sa bundevama i nakon što budu sušene na suncu, one se šalju u velikim količinama na prodaju u susjedne zemlje, a kada se osuše, one postaju slatke kao med.

Također, ovdje ima životinja i ptica za lov u velikim količinama.

Napuštajući ovo mjesto, mi ćemo sada govoriti o drugom, koje je ime Balach (Balkh), koji je veliki i veličanstven grad.


 POGLAVLJE 27


BALACH (BALKH)


Balach je veliki, ali danas je pretrpio mnoga oštećenja od Tatara, koji su u svojim čestim napadajima djelomično  demolirali njegove građevine. Sadrži mnogo palace, koje su konstruirane od mramora u pravilnim kvadratima još uvijek vidljivi, ali u ruiniziranom stanju. U ovom je gradu, a prema pričanju njegovih stanovnika, Alexsandar uzeo za ženu kćerku kralja Darija, a prevladava muhamedanska vjera.

Dominion istočnih Tatara proteže se do ovog mjesta i to predstavlja garnicu Perzijskog carstva u sjeveroistočnom pravcu. Nakon što smo napustili Balach i dok se drži isti smjer za dvanaest dana, putuje se kroz zemlju u kojoj se ne nalazi traga naseljenosti, zato što su se ljudi povukli prema čvrstim mjestima u planinama, kako bi sebe zaštitili od napadaja bezbožnih ubojica, kojih ima mnogo u ovom području.

Ovdje ima vrlo mnogo vode i životinja različitih vrsta, a također u velikoj mjeri i lavova, koji se ovdje, također, mogu pronaći. Međutim, za cijelih dvanaest dana ne nalazi se na živežne namirnice, već ih se mora nositi sa sobom kao i za stoku.


POGLAVLJE 28


O ZAMKU, KOJEM JE IME THAIKAN I O SLANIM BREŽULJCIMA SCASSEMA


Nakon dvanaest dana putovanja, dolazi se nadomak zamka, koji se zove Thaikan (Talihan), gdje je velika tržnica kukuruza, koja je locirana na finoj i plodnoj zemlji. Brežuljci, koji leže prema jugu, su veliki i puni soli, svi oni sadrže bijelu sol zbog koje ljudi dolaze čak sa udaljenosti od trideset dana puta i ona se procjenjuje, da je najčistija, koja se može pronaći na svijetu, ali je istovremeno toliko jaka i čvrsta, da se može odlomiti samo željeznim pijucima, a njena kvaliteta je toliko visoka, da se sve zemlje na svijetu mogu opskrbiti njome. Ostali brežuljci proizvode bademe i pistachio, koji predstavljaju domaći proizvod u vrlo značajnoj trgovini.

Napuštajući Thaikan i dalje putujući tri dana i dalje prema sjeveru i sjevernom pravcu, prolaz se kroz dobro naseljenu zemlju, vrlo lijepu i bogatu voćem, kukuruzom i vinima. Stanovništvo je muhamedanske vjere i vrlo su okrutni i veliki ogovarači, čaša im je uvijek u ruci, jer imaju opojno vino, koje rado i mnogo piju. Oni ništa ne nose na svojim glavama, nego nešto kao konopac, koji je u veličini od deset dlanova u dužini kojega uvijaju oko glave.

Oni su izvanredni sportaši lovci i ulove mnogo životinja pa onda nije čudno, da ne oblače drugu odjeću, nego onu od životinjskih koža i životinja, koje su ulovili od kojih je, također, napravljena I njihova obuća, a svaka osoba ovdje zna štaviti kožu ulovljenih životinja.

Tijekom putovanja od tri dana prolazi se kroz mnogo gradova i mnogih zamkova i na kraju toga puta dolazite nadomak grada, kojem je ime Scassen (Ish Kasham), kojim upravlja šef, čija je titula ekvivalentna našem barunu ili grofu, a među planinama on posjeduje i druge gradove i utvrđena mjesta. Kroz središte ovoga grada teče rijeka pristojne veličine, a ovdje su također pronađene i neke vrste svinja, koje odlaze naviše kada lovci na njih puštaju pse i u velikoj buci bivaju ubijene.

Ljudi ove zemlje imaju svoj vlastiti čudnovati jezik.

Stočar, koji se brine oko svoje stoke, živi među brežuljcima u nastambi izgrađenoj za sebe I to nije ništa komplicirano, jer brežuljci ne sadrže kamen, nego glinu. Napuštajući ovo mjesto, putuje se tri dana, a da se ne vidi niti jedns građavins niti se može susresti bilo koga, a od važnih stvari, putniku je najvažnija voda, ali za konje ima dobre ispaše.


-----------------------------

Preveo i obradio: Zlatan Gavrilović Kovač

PUTOVANJA MARKA POLA (Poglavlje 20 - 24)


Nitko ne može izbjeći ove pješčane oluje i njihove efekte. Kad vjetar počne puhati, stanovnici se stanu rashlađivati ulazeći u vodu i tako nastavljaju sve, dok vjetar ne prestane. Kao dokaz koliko je izuzetna stupanj ove vrućine, Marko Polo će u ovom dijelu reći što se dogodilo kada se ovaj događaj zbio.

Vladar Ormusa, koji nije odao poštovanje kralju Kermana, odlučio je u sezoni, kada su stanovnici grada daleko od njega, da ga zauzme pa je u tu svrhu pripremio šesnaest stotina konjanika i pet tisuća pješaka, ali je vrlo vjerojatno lošim navođenjem prethodnice propustio stići do svog cilja prije sumraka pa je stao, da se odmori nedaleko od Ormusa.

Nastavio je svoj marš ujutro, ali je bio zatečen vrućim vjetrom i svi su umrli skuhani, nitko nije uspio izbjeći fatalnu sudbinu kako bi vijesti stigle do njihov gospodara. Kada su stanovnici Ormusa stali sahraniti ratnike u namjeri, da njihova tijela ne inficiraju zrak, oni su ih pronašli toliko skuhane, da se meso odvajalo od kostiju pa je bilo neophodno kopati grobove baš tamo gdje su tijela i ležala. 

Brodovlje, koje se gardi u Ormusu, je najgore vrste i vrlo je opasno za navigaciju izlažući trgovce i druge, koji ih koriste velikim pogibeljima. Njihov osnovni defekt je nedostatak čavala u njihovoj konstrukciji zato što je drvo vrlo loše u svojoj kvaliteti i sposobno je za odvajanje i rasipanje. Kada se pokušava zabiti čavao u drvo, on se vraća natrag ili je vrlo često slomljen.

Oni, dakle, nisu pričvršćeni željeznim čavlima, nego konopcem od ljuski kokosovog oraha, koje se namakaju u vodi pa se tako pravi konopac sličan čekinjama ili konjskoj dlaci i sa njim pričvršćuju daske na brodu, jer se konopac ne kvari pod slanom vodom. Brodovi imaju jedan jarbol, kormilo i palubu, ali kada ih natovare, pokrivaju ih kožom, a na palubu stavljaju konje, koje kasnije vode u Indiju.

Brodovi nisu premazani paklinom, nego samo jednom vrstom ribljeg ulja, a također, nemaju niti sidra, nego neku vrstu utega tako, da za velikih nevremena, kada je more nemirno, brodovi često bivaju nasukani na obalu i na taj način bivaju izgubljenima.

Njegovi stanovnici su tamne kože i svi su muhamedanci, siju žito, rižu i druge žitarice od studenog, a žanju u ožujku, a također, uzgajaju i razne vrste voća u tom mjesecu, osim datulja koje, prikupljaju i beru u svibnju. Pored ovoga, prave jedno jako dobro i fino vino, ali pretjerano uživanje ovog vina izaziva dijareju, a kada se oporave od njegovih efekta, oni otkrivaju njegove beneficije pa isto tako pomaže im da budu prilično gojazni. Hrana ovih stanovnika je različita od naše.

Oni, također, jedu pšenični kruh, koji je prilično opasan za zdravlje, a pored datulja i usoljene ribe, jedu cipole i druge vrste riba, koje iz iskustva drže radi zdravlja. Zemljište ove zajednice nije pokriveno travom i raslinjem zbog razloga ekstremne topline, koja sve izgori. Nakom smrti muškarca, koji je bio na položaijima, žene opakuju glasno svaki dan za četiri sukcesivna tjedna. Postoje, također, i ljudi koji obavljaju ove lamentacije kao posao i profesiju i plaćeni su za njegovo obavljanje. 

Govorli smo o Ormusu, a o Indiji ću govoriti u posebnoj knjizi, a sada se vratimo u Kerman, u pravcu sjevera. Napuštajući Ormus, dakle, i uzimajući druge putove, dolazite do prelijepe udoline gdje se proivode mnogi artikli od hrane i pića u iznimno velikim količinama, posebno jarebica. Ali kruh, koji se ovdje pravi od žita ne može biti jestiv od onih, koji na njega nisu navikli, jer je gorkog okusa što dolazi od vode, koja se sva gorka i slana. Na svakoj strani puše vrući vjetar, koji je dobar kao kura za kožne bolesti.

Datulja i drugog voća ima u izobilju.

POGLAVLJE 20


O VELIKOJ PUSTINJSKOJ ZEMLJI IZMEĐU KERMANA I KOBIAMA I O GORKOM OKUSU VODE


Napuštajući Kerman i putujući tri dana, stižete do granice pustinje pa onda slijedi put, kojim se prevaljuje udaljenost od sedam dana putovanja na čijem kraju dolazite do Kobiama (Kuhbanan). Tijekom prva tri dana i malo vode možete pronaći, a i to malo je impregnirano sa solju i zeleno je kao trava pa je neukusno tako, da nitko to ne može piti. Svaka kaplja, koja bi se progutala, frekventno izaziva prirodu i ovakav isti efekt je i sa slanim kruhom, koji se pravi od ove vode. Konzekventno tome osoba, koja putuje preko ove pustinje, mora nositi vodu sa sobom.

Stoka je, međutim, prisiljena u žeđi piti bilo što pronađu pa onda nije čudno da se odmah pojavljuje dijareja.  U kursu od tri dana ne može se vidjeti niti jedno ljudsko stanište, dakle, cijeli ovaj prostor je nenaseljen, a također, nije moguće pronaći niti stoku, jer ne postoje uvjeti za njeno održanje. Četvrti dan dolazi se do rijeke sa svježom vodom, ali ona ima kanale, koji se većim dijelom nalaze ispod zemlje.

U nekim dijelovima, međutim, postoje otvori, koji su uzrokovani tokom rijeke otkud tok postaje vidljiv za kratko mjesto, a vode ima u izobilju. Ovdje umorni putnici zastaju kako bi se osvježili kao i stoka nakon pogibelji, kojima su bili izloženi tijeko putovanja. Ove okolnosti zadnja tri dana dovode putnike do blizine grada Kobaima.


POGLAVLJE 21


O KOBAIMU I NJEGOVIM MANUFAKTURAMA


Kobaim je veliki grad sa stanovnicima, koji su prihvatili zakon Muhameda, imaju mnogo željeza i ondanique (“indijski čelik”, koji je jako poznat u pravljenu mačeva). Ovdje oni, također, prave zrcala i visoko obrađeni čelik u jako velikim količinama i vrlo otmjen, a mnogo antimona i cinka pronađeno je u ovoj zemlji i oni produciraju tuci, koji pravi izuzetan kolorium zajedno, a spodijumom u slijedećem procesu.

Uzimaju rudaču iz zemlje pa je stavljaju na užarenu peć, preko te peći stavljaju željezne rešetke, koje imaju mali razmak između sebe. Dim, koji izlazi iz rudače, penje se do rešetaka i kada se hladi, postaje tvrd. To je tucija, a ono što ostaje kao teški dio što nije otišao u zrak, nego je ostao na vatri, jest spodijum.

POGLAVLJE 22


O PUTOVANJU OD KOBAIMA DO PROVINCIJE TIMOCHAIN I O POSEBNOJ VRSTI DRVETA


Napuštajući Kobaim idete preko pustinje nekih osam dana putovanja gdje ste izloženi velikoj suši. Ne možete naći bilo kakvo voće ili neku vrstu drveća i voda, koju je tamo moguće pronaći, gorkog je okusa. Putnici su dužni sa sobom, dakle, nositi sve ono što je potrebno za njihov opstanak, ali je stoka prisiljena piti bilo što, što pustinja može dati, dok ih njeni vlasnici pokušavaju opsrbiti sa tekućinom, koja ima bolji okus tako što je miješaju sa brašnom .

Na kraju od osam dana putovanja stiže se do provincije Timocjain, koja je smještena prema sjeveru, na granici sa Perzijom na kojoj ima mnogo gradova i utvrđenih mjesta. Ovdje postoji jedno posebno drvo posebne vrste, kojemu je naziv “Drvo Sunca” i od kršćana Arbe Sec, suho i neplodno drvo.

Ono je veliko i debelo, a njegovo lišće sa jedne strane je zeleno, a sa druge strane je bijelo i daje plod kao kesten, ali iznutra ne sadrži nikakvo voće. To je jako drvo žuto kao, šimšir i do udaljenosti od sto milja nema druge vrste, osim jedne četvrtine gdje se drvo može pronaći na udaljenosti od deset milja.

I tu se, prema pričanjima ljudi iz toga kraja, dogodila bitka između Alexsandra Velikog iz Makedonije i Darija. Gradovi i utvrđena mjesta imaju obilje svega i klimatske temperature nisu niti ekstremno visoke niti niske, a stanovništvo je muhamenadske vjere.

Ovdje ima, općenito govoreći, jako finih ljudi, posebno žena, koje su prema mome mišljenju najljepše na svijetu.

POGLAVLJE 23


O STAROM ČOVJEKU NA PLANINI I NJEGOVOJ PALAČI I VRTOVIMA


Govoreći o ovoj zemlji, potrebno je reći nešto o starom čovjeku sa planine.

Područje u kojem se nalazi njegova rezidencija, zove se Mulehet (Alamut u sjevernoj Perziji), a njegovo značenje prema jeziku Saracena je mjesto heretika i njegov narod se zove Mulehetites ili držači heretičkih dogma, a mi uglavom koristimo pojam Patareni za slične heretike među kršćanima.

Sljedeći dio ovog poglevlja govori o svejdočanstvu Marka Pola o onome što je čuo od više ljudi.

Njegovo ime je bilo Alaoadin, a njegova religija je bila muhamedanska.

U prekrasnoj dolini, okruženoj sa dvije planine, on je sagradio prekrasan vrt u kojem je bilo svakakvog prekrasnoga voća i najljepših kupina što se mogu pronaći. Dvorci su bili različitih veličina i oblika, smješteni na različitim dijelovima zemljišta, ornamentirani sa zlatom, freskama i opšiveni bogatom svilom. Postojale su i male cijevi u ovim građevinama kroz koje su tekli vino, mlijeko, med i čista voda, koji su tekli u raličitim smjerovima.

Stanovnici ovih palača bili su jako lijepi i vješti u umjetnosti pjevanja i sviranja na različitim instrumentima, plesanju i ljubavnim umijećima. Oblačili su se u bogata odijela i kontinuirano su vježbali u tim vrtovima i paviljonima, dok su žene bile zatvorene iza vrata i nikada se nisu pojavljivale. Razlog zašto je nastao ovaj vrt sastoji se u ovome: Muhamed je obećao, da će svatko, tko bude slušao njegove naredbe, doći u raj gdje će pronaći jako mnogo osobne sreće u društvu prekrasnih nimfi.

Dakle, on je htio uvjeriti svoje sljedbenike, da je on također prorok i drugar Muhameda i da ima moć ponuditi Raj onome, kome je odredio učiniti to dobročinstvo. U namjeri, da nitko ne nađe put u tu prekrasnu dolinu bez njegove dozvole sagradio je jako veliki zamak kroz čiji je izlaz postojao tajni prolaz. Na svom dvoru zabavljao je veliki broj mladih u godinam od dvanaest do dvadeset godina, koji su bili izabrani među stanovništvom obližnjih planina, koji su istovremeno pokazivali sklonost prema ratovanju i koji su pokazivali veliku hrabrost. Za njih je u dnevnoj praksi bilo predviđeno, da budu u raju kako je prorok i savjetovao.

U nekim vremenima, on je uzimao opijum pa bi ga davao desetorici mladića ili nekolicini njih, a kada bi oni pali u nesvjesno stanje, on bi naredio da se prenesu u odaje palače.


POGLAVLJE 24


KAKO JE STARI ČOVJEK TRENIRAO SVOJE UBOJICE?


Kad bi se probudili iz stanja stupor, njihovi osjeti su bili pod tolikim dojmovima poželjnih objekata kao što smo već opisali. Svaki od njih je vidio sebe, da je okružen prekrasnim ženama, koje su pjevale, igrale i na taj ih način zarobljavale najljepšim stvarima i koje bi ih posluživale najdelikatnijom hranom i odabranim vinima, dok ne bi tako napijeni užicima, mlijekom i vinom povjerovali, da se nalaze u raju i iz toga nikada ne bi izašli svojom voljom. Kada bi prošlo četri ili pet dana, oni bi bili još jedanput bačeni u drogirano stanje pa bi ih iznijeli izvan vrta.

I kada bi ponovno došli u realan svijet, on bi ih pitao gdje su bili, a njihov odgovor je bio: “U raju, zahvaljujući milosti vaše visosti” i cijeli bi dvor, koji je slušao sa radoznalošću odobravao scenama, kojima su upravo bili svjedoci. Nakon toga bi im se šef obratio pa bi rekao: “Mi imamo siguran dokaz, da je naš prorok, koji je spasio našega gospodina, naselio raj i ako vi budete slušali moje zapovijedi, čekat će vas mnogo sreće”. Kako bi narastao entuzijazam potaknut ovim riječima, svi su bili sretni da prime naredbe njihovog gospodara i spremni čak umrijeti za njegovu službu.

Konzekvence ovog sistema bile su, da je bilo koji princ iz susjedstva ili netko drugi određen od ovog šefa, trebao biti ubijen od ovih discipliniranih ubojica, bez obzira što bi taj teror mogao predstavljati rizik za vlastiti život za kojega su oni malo marili osiguravajući sve to je potrebno gospodarevoj volji. S obzirom na ove činjenice, njegova tiranija postala je predmetom straha svih susjednih zemalja.

On je, također, odredio i dva svoja reprezentanta, od kojih je jedan imao rezidenciju u blizini Damaska, a drugi u Kurdistanu i on je tu održavao plan, kojega je postavio za treniranje njegovih mladih ovisnika. Nije bilo niti jedne osobe, bez obzira koliko ona bila moćna, koja bi izložena ovom neprijateljstvu staroga čovjeka sa planine, mogla izbjeći ubojstvo.


-----------------------------

Preveo i obradio: Zlatan Gavrilović Kovač

PUTOVANJA MARKA POLA (Poglavlje 16 - 19)




POGLAVLJE 16

 

O GRADU YASDI

 

Yasdi (Yezd) je značajan grad na granici Perzije, gdje ima mnogo prometa.

Posebna vrsta odjeće ovdje se izrađuje i poznata je pod imenom ''yasdi'' i prenosi se putem trgovaca u sve dijelove svijeta. Njegovi stanovnici su sljedbenici Muhamedanske religije.

 

Oni putnici, koji putuju od ovog grada, potroše osam dana, da bi prešli prostor u jednom kursu, gdje oni prolnaze svega tri mjesta, koje im omogućuje smještaj i odmor.

Putovi leže na jednom području, koje je obraslo raslinjem i palmama datulja, ali također i mnogim vrstama životinja pa oni, koje zanima lov, svakako mogu vrijeme utrošiti u ovaj izuzetan sport.

 

Također, i jedna vrsta divljih magaraca obitava ovdje i u  to u velikim količinama.

Nakon osam dana putovanja, dolazite do kraljevstva imenom Kerman

 

 

POGLAVLJE 17

 

O KRALJEVSTVU KERMAN NJEGOVIM MINERALIMA, MANUFAKTURI I SOKOLIMA

 

Kerman je kraljevstvo na istočnoj granici Perzije i nedavno je bilo pod upravom vlastitoga monarha, koji je naslijedio prestolje, ali otkada su Tatari ovaj dominion podveli pod svoju upravu, oni su doveli i postavili vlastitog guvernera iz vlastitog zadovoljstva.

U planinama ove zemlje pronađen je vrijedan kamen, koji se zove tirkiz. Također, postoji u znatnim količinama željeza i antimona.

 

Manufaktura je ovdje, također, velike perfekcije za sve artikle vojne opreme, kao što su mačevi, lukovi i strijele, sandale i svake vrste opreme, koju koriste ovi ljudi.

Žene i mlade osobe rade sa iglama šivajući svilu i zlato u varijetetima boja i oblika, koji reprezentiraju ptice ili zvijeri s ostalim ornamentalnim dekoracijama. One se, uglavnom, koriste za zavjese ili kušine i za spavaća mjesta bogatih ljudi i oni rad izvršavaju sa toliko mnogo ukusa i vještine, da je predmet divljenja.

 

U planinskim dijelovima uzgajaju se najbolje vrste sokola, koji mogu poletjeti bilo gdje.

Oni su manji, nego peregrine sokol, crvenkaste boje na prsima, trbuhu i pod repom i njihov let je tako veličanstven, da niti jedna ptica ne može pobjeći.Nakon što napustite Kerman, putujete sedam dana dobrim putovima, zadovoljni što nema drumskih razbojnika. Vi, također, možete frekventno sresti gradove i zamke i, također, razbacane nastambe, dok ne stignete u planinu, koju možete prevaliti u razumljivom trajanju od dva dana.

 

Stabla raznog voća ovdje se nalaze u znatnom broju i područje je ranije bilo naseljeno, dok je danas bez stanovnika, osim pastira i njihovih stada ovaca. U dijelovima zemlje, koju prelazite prije, nego dosegnete udolinu, toliko je hladno, da čovjek jako teško osigurava sebi zaštitu, čak i ako obuče mnogo odjeće i bundi.

 

 

POGLAVLJE 18

 

O GRADU KAMANDU I PODRUČJU REOBARLE, O NEKIM VRSTAMA PTICA, KOJE JE OVDJE MOGUĆE PRONAĆI, O ČUDNOVATOJ VRSTI VOLOVA I O PLEMENU PLJAČKAŠA

 

Na kraju udoline ove planine vi dolazite na jedan dio u južnom pravcu na putovanju od pet dana na početku kojega se nalazi grad imenom Kamandu (Kamadin).

Ranije je to bilo veliko mjesto sa značanim konzekvencama, ali to danas nije i dugo vremena je bilo izloženu postošenju Tatara.

 

Susjedni distrikt se zove Reobarle (Rudbar). Temperature ovog područja su vrlo tople.

Producira žitarice, rižu i ostale agrikulture. Od onog dijela, koji leži najbliže vrhu planine, rastu datulje, šipak, jedna vrsta jabuke i mnoge druge vrste voća, među kojima raste i jedna, koja se zove Adamova jabuka (vjerojatno citronsko voće), koja nije poznata našoj hladnoj klimi.

 

Jedna specifična vrsta goluba, također, ovdje je u velikim količinama i ona je privučena sa mnogim malim ili velikim plodovima sočnog voća, ali se oni ne love niti jedu od strane Muhamedanaca, koji ih izbjegavaju. Oni su, kao i ostali, mnogi seljaci. Postoji i jedna vrsta male ptice, koja je izmiješana sa bijelim i crnim bojama sa crvenim nogama i kljunom.

 

Među stokom, također, ima puno rijetkih vrsta, posebno one vrste, koje su bijeli volovi (ili zebu) sa kratkom i finom kožom što je  sigurno jedan od efekata tople klime i kratkih rogova, debelih i tupih. To su prekrasne životinje i vrlo su snažni pa mogu ponijeti velike terete. Kada se tovare sa teretom, oni kleknu na koljena kao što je to slučaj sa devama i onda se ustaju sa svim teretom.

 

Mi ovdje, također, možemo pronaći i jednu vrstu ovce, koja je velika kao magarac sa velikim debelim repom, koji su teški i po trideset funti i koji su izvanredni za jelo .

U ovoj provinciji postoje mnogi gradovi, koji su okruženi sa velikim i debelim zidovima zemlje za svrhu zaštite stanovništva od provala od Karaunasa, koji napadaju zemlju i odnose sve do čega se mogu dočepati.

 

U smislu, da pažljivi čitatelj sazna i razumije o kojim je ljudima ovdje riječ, potrebno je napomenuti, da je postojao princ, koji se zvao Nugodar (vjerojatno Nigudar), koji je bio rođak od Chagataia (sina Genghis Khana), koji je bio brat Velikog Khana Ogodaia i koji je vladao Turkestanom.

 

Ovaj Nugodar, koji je tada živio na dvoru Chagataia, postao je vremenom vrlo ambiciozan, da postane suverenom. Kada je čuo, da u Indiji postoji provincija, koja se zove Malabar, koja je tada bila pod upravom kralja imena Asidin Sultan, koja još nije bila dovedena pod upravu Tatara, on je potajno prikupio nekih deset tisuća naoružanih ljudi, koji su bili obespravljeni i desperantni i to u najvećoj mogućoj mjeri.

 

I on je napustio svog rođaka, ne dajući mu nikakvog znaka o svojim namjerama, idući prema Balashanu (Badakhshan), prema kraljevstvu Kesmur (Kashmir) gdje je izgubio mnogo svojih ljudi i stoke, zbog poteškoća i loših putova pa je na koncu dospio do provincije Malabar. Dolazeći do Asidina sa velikim iznenađenjem, on je silom pokorio grad, koji se zove Dely (Delhi) i, također, mnogo ostalih gradova pa je otpočeo sa svojom vladavinom.

Tatari, koje je on vodio sa sobom i koji su bili muškarci sa laganim kompleksima, počeli su se miješati sa tamnim indijskim ženama, producirajući rasu, kojoj je dato ime Karaunas, označavajući na jeziku te zemlje miješano porijeklo i od tog vremena postoje ljudi, kojima je navika stvaranje neprofesionalnog otpada ne samo u zemlji Reobarle, nego u bilo kojoj drugoj u koju su uspjeli upasti.

 

U Indiji postoji znanje o magičnoj i dijaboličkoj umjetnosti, koja je sposobna producirati tamu, zatamnjujući svijetli dan do takvog stupnja, da su ljudi nevidljivi jedni drugima, dok se ne približe i dođu sasvim blizu (vjerojatno je riječ o magli, koja se kombinira sa pješčanim olujama).

 

Bez obzira gdje idu, ljudi koji se bave ovom magijom, stavljaju nju u praksu i koriste je, ali njihovo umijeće konzekventno tome nije razumljeno od strane ljudi. Ovaj distrikt je jako pod njihovim utjecajima i scena njihovih opservacija. Trgovci, koji dolaze u Ormus (Hormuz) i dok čekaju one, koji dolaze iz Indije, organiziraju zimi slanje konja i mula prema distriktu Reobarle, gdje pronalaze bogatu ispašu.

 

Karaunas u to vrijeme onda uzimaju priliku za opće porobljavanje i prave od ljudi roblje, ukoliko oni ne plate velike količine novca za svoju slobodu.

Marko Polo je, također, jednom bio zarobljen ovom tamom, ali je pobjegao do zamaka Konsalmi.

 

Međutim, mnogi od njegovih drugova bili su prodani za novac, a mnogi opet umoreni.

 

POGLAVLJE 19

 

O GRADU ORMUSU I O TOPLOM VJETRU, KOJI TAMO PUŠE

 

Na karju ove udoline, koju smo spominjali ranije, idući u južnom pravcu na distanci od pet dana putovanja, postoji jedna zaravan od nekih dvadeset milja do koje možete doći putom, koji je jako opasan zbog mnogih pljačkaša od kojih su putnici konstantno napadani i orobljavani. Ovaj put prema dolje dovodi vas do druge udoline, koja je neobično lijepog izgleda u vremenu od dva dana putovanja, koja se zove udolina Ormus.

 

Ovdje prelazite jedan izvjestan broj rijeka i možete ugledati zemlju, koja je prekrivena palmama među kojima nailazite na  sokolove i druge male ptice tropskih vrsta i u varijetetima, koje nisu poznate našoj klimi.

 

Na kraju dolazite do granice s oceanom, gdje na jednom otoku ne na velikoj distanci od obale stoji grad Ormus, čija luka je frekventna trgovcima iz svih dijelova Indije, koji nose sa sobom mirodije i medicinu, vrijedno kamenje i dragulje, bisere, zlatnu odjeću, slonovske kljove i mnoge druge trgovačke artikle.

 

Ovdje su oni izloženi za druge trgovce, koji ih onda raznose po čitavom svijetu.

Ovaj grad je doista esencijalno komercijalan i mnogi gradovi i zamkovi zavise od njega pa je onda izabran da bude glavni grad kraljevstva Kerman. Njegov vladar je Rukmedin Achomah, koji vlada s apsolutnom vlašću, ali u isto vrijeme priznaje kralja Kermana i njegovo društvo lordova.

 

Kada bilo koji strani trgovac premine sa svojom jurisdikcijom, oni konfisciraju njegovu imovinu i polažu je u svoj trezor. Tijekom ljetne sezone stanovnici ne ostaju u gradu zbog intenzivne vrućine, koja čini da je zrak neobično topao, nego odlaze na odmor u svoje vrtove, u blizini obale mora ili pak na obalama rijeka, gdje oni sa jednom vrstom slobodnog rada konstruiraju kuće preko vode, nešto kao naše vikendice na primjer, tako da su jednim dijelom na vodi, a jednim dijelom na obali, pokrivene lišćem, koje ih štiti od prejakog sunca.


Ovdje stoje tijekom ljetnoga perioda svakog dana od otprilike devet do podne kada puše vrlo jako topli vjetar, koji je toliko intenzivno vruć, da je jako teško disati i preživljavati pod njim.




-----------------------------

Preveo i obradio: Zlatan Gavrilović Kovač

PUTOVANJA MARKA POLA (Poglavlje 10 - 15)




POGLAVLJE 10

 

KAKO JE POSTOLAREVA MOLITVA PROUZROČILA, DA SE PLANINA POKRENE?

 

Ovdje je taj jadni čovjek, klečeći ispred križa i podižući ga svojim rukama prema nebesima zamolio presvetog Oca, da pogleda milostivo prema zemlji i da u ime svoje veličine i svoje slave, ali također i kao podrška kršćanskoj vjeri i njegovom narodu u zadatku, koji im je postavljen kako bi se manifestirala sva snaga onih, koji poštuju njegov zakon.

 

I kada je zaključio svoju molitvu, zaplakao je zvonkim glasom: ''U ime Oca, i Sina i Svetoga  Duha, ja komandiram: o, planino, da se pokreneš!'' I, doista, nakon ovih riječi, planina se pokrenula i zemlja se u isto vrijeme snažno zatresla na jedan veličanstven i znakovit način.

 

Kalif i svi oni, kojima je bio okružen, prestrašili su se sa strahom nijemi i u tišini.

Mnogi su kasnije postali kršćani, a čak je i Kalif potajno pristao na kršćanstvo, uvijek noseći križ ispod svojih svečanih haljina, koji je nakon njegove smrti bio pronađen na njemu pa iz tog razloga, on i nije sahranjen u grobnici svojih predaka.

 

U komemoraciji ove jedinstvene milosti, koju je sam Bog pokazao, svi kršćani, nestorijanci i Jakobiti od tog vremena nastavljaju slaviti na primjeren način povratak dana, kada je Božja mirakuloznost došla na vidjelo i oni, također, tog dana poste do duboko u noć.

 

POGLAVLJE 11

 

OTMJENI GRAD TAURIS

 

Tauris je veliki i vrlo otmjeni grad, koji pripada provinciji Iraka, koji sadrži mnoge druge gradove i fortificirana mjesta, ali nije najeminentniji i najnaseljeniji. Stanovnici ovog grada uglavnom žive od trgovine i novčanog posla kao i od manufacture, koja se odnosi na različite vrste svile, od kojih je neka opšivena zlatom vrlo velike cijene.

 

On je, također, sa prednostima trgovine raznih trgovaca iz Indije, od Baudas, Mosula i Cremessora i, također, od različitih dijelova Europe, gdje trgovci dolaze kupovati i prodavati veliki broj artikala.

 

Ovdje se, također, u velikim količinama proizvodi vrijedno kamenje i biseri.

Trgovci, aktivni u poslovima vanjske trgovine, ovdje su nakupili značajno bogatstvo, ali su stanovnici općenito uzevši siromašni. Oni se sastoje od različitih vrsta i mješavine različitih naroda i sekti Nestorijanaca, Armenaca, Georgijanaca, Perzijanaca, kao i sljedbenika Muhameda, koji formiraju jednu grupu populacije, koju bi valjalo primjereno zvati Taurisiancima (Tabrizijancima). Svaka od ovih grupa ima svoj vlastiti jezik.

 

Grad je okružen sa izuzetnim vrtovima, koji proizvode najbolje voće. Muhamedanski stanovnici su veliki ogovarači i neprincipijelni.  Primjerno i u suglasju sa njihovom doktrinom, bez obzira je li ona ukradena ili sistematski opljačkana, od onih koji imaju drugačiju vjeru, krađa nije criminal, dok se oni, koji su prošli ozljede ili smrt od ruku kršćana,  smatraju preobraćenicima. Ako, međutim, nisu gonjeni od strane onih, koji njima vladaju, oni će počiniti mnoga nasilja. Ovi principi su primjereni gotovo svim Saracenima.

 

Kada su pred smrću, njihovi svećenici ih posjećuju i pitaju u što, zapravo, vjeruju i vjeruju li, da je Muhamed istinski Božji apostol. Ako je njihov odgovor, da vjeruju, njihovo spasenje je osigurano i u konzekvenciji sa ovom jednostavnom filozofijom, oni su uspjeli u provjeravanju velike količine Tatara. Od Taurisa do Perzije je dvanaest dana putovanja

 

 

POGLAVLJE 12

 

O MANASTIRU SVETOG BARSAMA

 

Nedaleko Taurisa je manastir, koji je uzeo svoje ime prema Svetom Barsamu i vrlo je poznat po svojoj odanosti. Ovdje je smješten svećenik i mnogo redovnika, koji su pripadnici reda karmelićana u njihovim odorama.

 

Oni ne provode svoj život besposličareći, nego zapošljavaju sebe konstinuirano na  pletenju vunenih kaiševa, koje smjeste na oltar njihovog sveca tijekom proslave Božanske procesije.

 

I kada oni naprave krug preko cijele provincije u maniri kao što to radi društvo reda Svetog Duha, oni prezentiraju svoje pojaseve svojim prijateljima i ljudima od ugleda, jer se smatraju dobrima u prevenciji reumatičnih bolova na čiji račun oni samo odobravaju glasno mrmljajući.

 

 

POGLAVLJE 13

 

O ZEMLJI PERZIJI

 

Perzija je od starine velika i otmjena provincija, ali je sada veliki dio ove zemlje razoren od Tatara.  U Perziji postoji grad, koji se zove Saba (Saveh, jugozapadno od Teherana), gdje su nekada došla tri maga kako bi slavili Krista iz Betlehema i ova trojica su i sahranjeni u tom gradu, u duhu sepulchera i sva trojica su bili nedodirljivi, čak i njihova brada i kosa. Jedan se zao Baltazar,  drugi se zvao Gašpar, a treći Melchior.

 

Marko se raspitivao vrlo često u tom gradu upravo o toj trojici maga, ali mu nitko nije ništa mogao reći o njima, osim da su sva trojica sahranjena tu u starim vremenima.

Nakon tri dana putovanja vi dolazite do zamka, koji se zove Palasata, što znači 'zamak sljedbenika vatre' i sasvim je istina, da stanovnici tog zamka slave vatru i to je svakako dato sa razlogom

 

Čovjek iz tog zamka je rekao jednom, da je su u starim vremenima postojala tri kralja te zemlje, koji su došli proslaviti rođenje nekog kralja, koji je upravo bio rođen i nosili su sa sobom tri poklona, uglavnom zlato, suhi parfem i mirtu i to zlato, da mogu znati ako je zemaljski kralj, parfem, da mogu znati, ako je on Bog i mirtu, da mogu znati, ako je on smrtan čovjek.

 

Kada su ovi magi  bili predstavljeni Kristu, najmlađi od njih prvi je iskazao svoju ljubav i tada je shvatio da Krist ima njegovo držanje i da je njegovog godišta. Onaj u sredini je došao sljedeći i na koncu onaj najstariji i svaki je vidio, da je Krist njihovog vlastitog držanja i njihovih godišta. Kada su kasnije usporedili svoja  zapažanja, sližili su se da ga slave svi zjaedno i tada im se on ukazao sa svojim istinskim pravim godištima.

 

 

POGLAVLJE 14

 

ŠTO SE DOGODILO KADA SU SE MAGI VRATLI U SVOJU VLASTITU ZEMLJU?

 

Kada su oni otišli dalje, jedno dijete im je dalo zatvorenu kutiju, koju su oni nosili sa sobom nekoliko dana i onda su postali radoznali,da vide što im je dato u toj kutiji pa su je otvorili i pronašli u njoj kamen. Oni su to shvatili kao znak, kako bi trebali ostati solidni i postojani i čvrsti u svojoj vjeri kao i taj kamen, koji su dobili od dječaka.

Kada su oni, međutim, vidjeli taj kamen, bili su oduševljeni i razmišljajući za sebe pogrešno, bacili su bacili kamen u jedan duboki otvor u zemlji i momentalno je nastala vatra, koja je stala gorjeti iz tog dubokog otvora.

 

Kada su oni to vidjeli, gorko su se pokajali što su napravili pa su uzeli malo te vatre i ponijeli je sa sobom kući pa su je postavili u jednu od svojih crkava i držali je, da konstantno gori, obožavajući tu vatru kao boga i žrtvujući se za nju. I ta vatra nikada nije prestala gorjeti, nego su išli po još  te vatre do mjesta gdje se nalazila udubina u zemlji gdje su bacili kamen i uvijek uzimaju tu istu vatru. To je razlog zašto ljudi ove zemlje  slave vatru.

 

Marku je sve ovo bilo rečeno od ljudi, koji žive u toj zemlji i sasvim je istina da se jedan od ovih kraljeva zove Saba, da se drugi zove Dyava (Hawah), a da je treći  bio u zamku.

Sada ćemo govoriti o narodu Perzije i njegovim običajima.

 

POGLAVLJE 15

 

OSAM KRALJEVSTAVA PERZIJE I O PROIZVODNJI KONJA I O MAGARCIMA, KOJE MOŽEMO TAMO PRONAĆI

 

U Perziji, koja je velika provincija, postoji osam kraljevstava prema imenima, koja slijede: prvo kraljevstvo, koje susrećete pri ulazu u zemlju je Kasibin (Kasvin), drugo koje leži prema jugu je Kurdistan, treće je Lor ( Luristan), prema sjeveru i četvrto je Shulistan, peto je Spaan (Isvahan), šesto je Siraz (Shiraz), sedmo je Soncara (Shabankara), osmo je Timochain ( un-o-Kain, a to su dva grada, od kojih je jedan Tun, a drugi Kain), koje se nalazi na kraju Perzije. Sva ova kraljevstva leže na jugu, osim Timochain, koje se nalazi na sjeveru pored mjesta, koje se zove Arbor Secco.

 

Zemlja je poznata po izvanrednim vrstama konja, od kojih se mnogi odvode u Indiju na prodaju po vrlo visokoj cijeni ne manje od dvije stotine livri (negdje oko 1000 dolara).

Zemlja, također, producira velike i vrlo vrijedne vrste magaraca, koji su najbolji na svijetu i koji se mogu prodavati po većoj cijeni od samih konja, zato što ih je jako jednostavno hraniti i sposobni su nositi velike terete i putovati dalje u jednom danu, nego što je to slučaj sa konjima ili mulama, koji ne mogu ostati toliko svježi.

 

Trgovci, koji putuju iz jedne provincije u drugu, moraju proći preko velike pustinje i preko pustinjskih putova na kojima nema niti jedne travke, a kako bi se prešla distanca između bunara ili drugih mjesta sa vodom, potrebno je praviti dugo putovanje tijekom dana pa  su magarci dobro došli, jer dolaze brže i trebaju manje hrane. Kamile se, također, koriste ovdje i one su u takvoj maniri, da nose velike terete, a opremaju se sa malim troškovima, ali one nisu toliko brze kao magarci.

 

Trgovci ovog područja, također, koriste i konje do Kisija i Ormusa (Hormuz) i drugih mjesta na obali Indijskog oceana gdje ih kupuju od onih, kojih ih dovode ovdje iz Indije. U konzekvenci, međutim,  na velikoj vrućini ove zemlje, oni ne žive i ne traju za mnogo godina, budući su navikli na temperature zemlje svog porijekla. U nekim od ovih područja ljudi su okrutni i željni krvi pa se čini, da je redovita pojava i praksa, da se drugi ljudi ranjavaju ili ubijaju.

 

Oni, također, ne odustaju od ranjavanja trgovaca i putnika, koji nisu pod terorom Istočnih Tatara, koji ih teško kažnjavaju. Postoji također regulacija putova na kojima se pretpostavlja opasnost i stanovnici se obvezuju, da će trgovcima pomoći organizirajući povjerljivu gardu za njihovu sigurnost u putovanjima iz jednoga distrikta u drugi, ali mora biti plaćena sa dvije ili tri koze za svaku natovarenu životinju primjereno distanci.


Svi su oni sljedbenici Muhamedanske religije. U gradovima su tragovci i veliki broj zanatlija, koji izrađuju različite vrste tkanina od svile i zlata. Pamuk raste u ovoj zemlji u velikim količinama kao, također, i žitarice, ječam, proso i nekoliko drugih vrsta žitarica kao također i naranče, limuni i raznorazno drugo voće. 


Treba znati, da Saraceni nikako ne piju vino, koje je zabranjeno njihovim zakonom. Međutim, oni spašavaju svoju savjest na takav način, da ga kuhaju na vatri i kada ono postane slatko, oni  ga piju tako, da ne dovode u pitanje božje zapovjedi. Kako je ono promijenilo svoj okus, tako su oni promijenili i njegovo ime, kojega oni više ne zovu vino i to nema sumnje jest jedna činjenica.


-----------------------------

Preveo i obradio: Zlatan Gavrilović Kovač