DEMONSTRACIJE POST FESTUM MIRNI PROSVJEDI




Demonstracije u Tuzli i gradovima u dijelu Federacije sa bošnjačkom većinom u medijima su tretirane kao grom iz vedra neba, kao elementarna nepogoda ili eufemistično: iznenadno i nenajavljeno. To nije i ne smije biti tačno zbog toga što su povodi građanskog nezadovoljstva i prosvjedovanja dugotrajni i stvarni. Istiniti i godinama gomilani. Jednako i zbog toga što građani Bosne i Hercegovine u svome iskustvu ne baštine takve oblike iskazivanja nezadovoljstva i otpora, borbe za svoja građanska prava, demokratske i civilizacijske vrijednosti. 

  

Govoriti o iznenađenju samo znači štititi potpuno neosjetljive vlastodršce i beskrajno drske i bezobrazne političare koji nemaju niti trun odgovornosti za povjerene im poslove i časti. Koji se smatraju bogomdanim i beskrupulozno, zanavijek zadatima građanstvu i životu. A ustvari, za sve ih lijepo boli qrac. Dok je naroda, imat će i koga jahat.


Danas, ne biti na internetu, znači ne biti živ i biti sasvim neobaviješten. Nemati adresu stanovanja i svoga prisustva u životu. Ko je makar ovlaš posjećivao internetske portale i mreže vidio je i znao kako je odavno, široko i snažno prisutno opće i radikalno intonirano negativno mišljenje građana o vlastodršcima i političarima, a tako i potencijalno negodovanje građana i ideja o prosvjedima kao prijetnja miru i zaparloženosti vlastodržaca. Koga je interesiralo mogao je vidjeti s koliko gađenja i neskrivenog prijezira ljudi pišu i komentiraju bijedu društvenih prilika, visoku nezaposlenost, opće siromaštvo, korumpirane vlastodršce, kriminal i pljačku, političke lažljivce i ne/djelatnike, nacionaliste i manipulatore narodima iskazujući nagomilano nezadovoljstvo i usmjeravajući prema njima silnu negativnu energiju.


Svako iznenađenje prosvjedima samo može značiti kako vlastodršci rijetko koriste računala, ne posjećuju internet, kako ne vole čitati po sebe neugodne tekstove, mišljenja, komentare i bilješke i, kako misle da mogu ignorirati svoj odraz u slici koju čine i vide, a prezirati narode na čijoj grbači jašu. To znači, kako su vlastodršci i političari zaostali, anahroni i neusklađeni u suvremenom svijetu, da su tek petrificirani relikti boljševizma ma kako se etnički, konfesionalno i stranački zvali. Vidimo kako su se u svojoj pohlepi sasvim izjednačili lijevi i desni jer su postali silni, nasilni i nedostupni. 

  

Postali su reptili i dinosaurusi u odnosu na suvremenost u kojoj žive i bogate se, u svom odnosu prema narodima i životu koje preziru. Nojevski drže kako je dovoljno gurnuti glavu u pijesak ili samo zažmiriti i sve će biti po njihovom. Osim svega, na raspolaganju su im uvijek policijske snage za pacifikaciju negodovanja nezadovoljnih i revoltiranih, demonstrirajućih građana. 


Građani su prvo mirno demonstrirali i prosvjedovali u Tuzli. Tupost i drskost vlastodržaca uz prekomjernu upotrebu sile od strane policije izazvala je eskalaciju opravdanog i rušilačkog narodnog bijesa, što je mnogima i  dobro došlo. Val negodovanja i nezadovoljstva pronio se  Federacijom Bosne i Hercegovine u Sarajevo, Zenicu, Mostar, Zavidoviće, Lukavac, Bugojno, Bihać i brojna manja mjesta sa bošnjačkom većinom. Zapadna Hercegovina ostala je mirna u stanju pripravnosti čuvajući bogatstvo Dragana Čovića i drugih vlastodržaca, političkih djelatnika i kriminalaca, razvijajući vjerski turizam u Međugorju. 


Rad, red stega, rekli bi braća Hrvati disciplinirajući svoje kičme, posebice nakon što je u Mostaru planulo sjedište Hrvatske demokratske zajednice /uporedo sa sjedištem Stranke demokratske akcije/. 

  

Sve izgleda već viđeno i zvuči poznato kao i nedavno na internetu zakazno i otkazano prosvjedovanje gladnih i nezaposlenih uz Čovićev obiteljski spomen kompleks. Naročito nenajavljen posjet premijera Republike Hrvatske Zorana Milanovića liči na brojne posjete koje je hrvatska središnjica prakticirala Mati i Bobanu u minulom ratu... Pošto je riječ o premijeru iz Socijaldemokratske partije, mislili su da se vlasi neće dosjetiti. Malo kenjkaju o svome snu. O trećem entitetu. Srbi im podmeću svoju podršku kako bi uzgred i sami zaključili teritorijalnu cjelovitost Republike srpske i gruntovali to što su od Hrvata oteli u Krajini i Posavini.


Dežurni u poziciji i opoziciji Republike srpske Milorad Dodik i Mladen Bosić, kao nedaćama zbliženi ljuti protivnici istoga časa odjurili su u Republiku Srbiju Aleksandru Vučiću na kahvu i muhabet. Potom su dali izjave o stabilnosti Republike Srpske i miru upokojenih. Jedini strah koji ne taje odnosi se na mogućnost prelivanja demonstracija iz Federacije Bosne i Hercegovine u Republiku srpsku. Insinuirali su kako očito neko radi na tome i utvrđivali liniju entitetskog razgraničenja prijeteći kako neće dozvoliti da u Republiku srpsku uđu demonstranti iz Federacije Bosne i Hercegovine. Čak je i očito zabrinuti Aleksandar Vučić uputio pomirljive i dobronamjerne poruke bajući o srpskoj mudrosti i mudroserima. 


Kako bi demonstrirali stabilnost Republike srpske upravo u za Dodika i SNSD trusnoj Bijeljini, pozicija i opozicija organizirale su suprotstavljeno demonstriranje prosvjednika o pitanju trebaju li ili uopće ne trebaju demonstracije Republici srpskoj. Pojavile su se dvije grupice prosvjednika. Srpska demokratska stranka je kao za demonstracije. Što SNSD, kao, smatra izlišnim i dakako opasnim po Republiku srpdsku. Tako su se sljedstveno aritmetičkoj logici plus i minus poništili. Svi su se povukli bez rezultata i gubitaka. 

  

Sve je onako kako kažu Dodik i Cvijanovićeva. Republikom srpskom teku med i mlijeko. Prijatno. Međutim, treba priznati kako Predsjednik i Premijerka pokazuju veću osjetljivost spram glasova koji dolaze iz naroda, nego li šuteći vlastodršci u Federaciji. Prosvjedi su svakome na volju, kao teletu kašika, što bi rekao narod. Ako im je dobro, onda - ništa, reče neko.


Mirne demonstracije u Zvorniku nisu mogle pokrenuti ni građane koji su se zatekli na ulici i koji su demonstracije gledali kao cirkusku promenadu. Štrajk glađu veterana Vojske Republike srpske u Banja Luci, nije primjetio ni predsjednik boračke organizacije Pantelija Ćurguz kojemu bi bolje pristajalo ime ugursuz jer je pravi dudukov dvojnik.  Da ne pominjemo autora, ali da navedemo prve riječi iz romana: Ja sam ugursuz i gad... 

  

Predsjednikov je veliki uspjeh što je zvorničku Organizaciju boraca uspio okrenuti i suprotstaviti štrajkačima glađu u Banja Luci. Bijeljinska televizija mu je poltronski omogućila medijsko manipuliranje zvorničkim borcima. 


                                                             * * *

 

Demonstracije su došle iz virtualnog svijeta interneta i društvenih mreža gdje su aproksimativno i hipotetično zakazivane kao 50.000 građana na ulicama koji se srećom nisu odazvali u tolikom broju. Izašlo ih je u vrh glave 5%. Bogu hvala. Tako izlaze i na izbore. Međutim i tih dvije do tri hiljade bilo je previše. Više je ozlijeđenih policajaca nego građana. 

  

Paljenje zgrade kantonalne vlade i općinske kuće u Tuzli, puno razbijenih stakala uz povike ostavke lopovi, ostavke bando, etc. pokazali su kako u masi ima i istrajnih i nazlobrzih, raspoloženih za svašta i neodgovornih i nagovorenih i instruiranih i upućenih i smetenih i blentavih... 


  Ostavke su podnijeli premijeri i ministri kantonalnih vlada, te nekoliko općinskih načelnika. Prosvjedi su stigli do Sarajevskog kantona, Federalne vlade i zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Vlastodršci i političari su se usrali kao grlice. Shvatili su da se mogu oglašavati samo ostavkama, a kako je o svemu drugom najbolje šutjeti i neeksponirati se. Baš kad su pomislili da su demonstracije jenjale u zamahu i snazi, dolazi još teži vid pritiska iz stalno zasjedajućih plenuma i foruma građana. Vlastodršcima posebno opako zvuči podrška prosvjednicima kojom se oglašavaju intelektualci i zvaničnici iz Europske zajednice.  

  

Demonstracije iz dana u dan jenjavaju. Prosvjedi se sada kao mirni prenose kroz rad plenuma, foruma, sesija, komisija, radnih grupa. Mirno prosvjedovanje na ulicama iz dana u dan. Prouzročene su višemilionske materijalne štete. Niko nije doveden u smrtnu opasnost. Stečena su prva značajna iskustva iz neposredne građanske demokracije. 

  

Medijsku priliku obraćanja prosvjednicima vlastodršci su upropastili i iskoristili na svoju štetu. Još jedanputa su pokazali u kojoj mjeri su otuđeni od naroda i svake mogućnosti da budu korisni zemlji u kojoj su na vlasti. Nema niti jednoga koji bi rekao išta suvislo. Trućaju i blebeću kao tuke na plotu. Gule očajničku retoriku naučenu u beskonačnim jalovim tiradama i raspravama. Baljezgaju istrošenim jezikom i frazetinama upravo ono što ih je i dovelo do očajničkog položaja. Vlastodršci su ojađeni i podvijaju repove. Ne daj Bože nikome, ni dušmanima. 


Vidi se potpuna odvojenost od naroda i narodnih problema. Političari govore jezikom koji niko ne razumije i više zbog gađenja ne može da sluša, ali oni bešćutno melju svoje i ne primjećujući odiozum koji izazivaju prema sebi. Ufurali su se u svoje uloge do balčaka.

 

Paljenje automobilskih guma i objekata izvedeno je znalački, brzo i efikasno, što sugerira organiziranost demonstranata kao i uključenost obučenih ljudi u prosvjede i tako, realno prisutno manipuliranje prosvjednicima i tokom demonstracija. U masi prosvjednika uvijek se na snimcima mogu vidjeti i dobro raspoređeni maskirani ljudi koji očito vode demonstrante i dirigiraju događajima. S obzirom na u medijima ispoljene dvojbe i upite o spontanosti prosvjeda i postupanja prosvjednika, dužni smo reći kako spontanost moramo shvatiti kao stvarnu, a dijelom uvjetnu od naklapanja na internetu do okupljanja i pokretanja mase. Na tom rastojanju i post festum na plenumima i forumima neograničena je mogućnost uključivanja raznih lažnjaka koji žele situaciju iskoristiti za sebe. 

 

Dužni smo iznijeti zapažanje kako je u Federaciji Bosne i Hercegovine nakon pet dana demonstriranja ostavke podnijela skoro, pa cjelokupna izvršna vlast, tj. premijeri i ministri. To moramo shvatiti kao znakovito za potrebu i realnu mogućnost preustroja vlasti u narednom periodu. To je ono što možemo doživjeti i kao projicirani rezultat. Parlamentarna i Sudska vlast ostale su netaknute, pa ih nije problem ni funkcionalno preimenovati, ni raspustiti... Prema dobroj praksi nesmijenjeni se mogu domisliti kako je najbolja stara praksa: šutjeti i pljačkati barem još dva desetljeća. 

  

Psi uvijek laju dok karavane prolaze. 


Demonstracije i prosvjednici dobili su potporu sa svih strana. Od kruga europskih intelektualaca do onih iz ex-YU -Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Srbije, Makedonije, ali i brojnih europskih zemalja i svijeta. Bosna i Hercegovina proglašena je perjanicom i barjakom građanske borbe za ljudska prava i demokratske civilizacijske vrijednosti na Balkanu, od čega joj je slaba fajda. 


Puno je onih koji zlonamjerno previđaju socijalni karakter prosvjeda. Nazivaju ih bošnjačkim proljećem i građanima daju nacionalni predznak, minoriziraju stvarni, pravedni i inteligentni karakter pobune. Došle su i vijesti o demonstracijama podrške bh prosvjednicima u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Ustvari prilike u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji jedva da se razlikuju i u nijansama što zanči kako bi im Bosna i Hercegovina uskoro mogla uzvratiti milo za drago i podržavati ih koliko god hoće.

  

Prvoga dana demonstracija prosvjednicima je stigla i ironično intonirana video vijest o podršci stotinjak demonstranata iz Banja Luke koji su nosili transparent s natpisom: Mi smo ovdje, a gdje ste vi?! Nejasno je čega se plaše /valjda Dodika koji je uvijek i za sve preorganiziran/ i zbog čega čak i napadaju svoje veterane koji prosvjeduju u Banja Luci protiv zajedničkih krvopija, nacionalista, ratnih zločinaca lažljivaca, šovinista, smutljivaca, kriminalaca, vlastodržaca i politikanata.

 

Pozitivna energija demonstracija širi se post festum i  nastavlja kao sve masovniji mirni prosvjedi. Vjerujemo kako je ovaj svijet konačno dorastao svojoj ulozi, sudbini i svijesti o potrebi stalne i istrajne borbe za ljudska prava i slobode, za građansko  društvo i realnu demokraciju. Za sebe i svoju djecu, za sadašnjost i budućnost. Za život koji priželjkuju. 


Veljače, anno Domini 2014. Atif Kujundžić.


----------------------------------------------------------


Preuzeto iz knjige - "Dnevnik građanskih prosvjeda ili pretapanje etnosa u građanski demos u gradovima Federacije BiH sa bošnjačkom većinom", Atifa Kujundžića koju možete besplatno preuzeti sa sljedeće adrese: http://www.digitalne-knjige.com/kujundzic9.php  


  

DVIJE GREŠKE U ŠTAMPANOJ KOZMOLOGIJI ZLATNOG PRSTENA




Pregledavajući i uspoređujući prvo i drugo izdanje moje Kozmologije zlatnoga prstena otkrio sam da su počinjene dvije krupne greške koje su nastale vjerojatno tijekom prijepisa teksta ili njegovim manipulacijama u procesu pripremanja knjiga za štampanje. Prva greška odnosi se na stranicu 679-686 drugoga izdanja gdje se raspravlja problematika vezana za geometrijsku i matematičku prezentaciju kozmosa kod Nikole Kuzanskoga. 


Važno je ovdje spomenuti da je omaškom izostavljen jedan pasus koji predstavlja zapravo TEZU moje disertacije a kojega ću ja ovdje prenijeti u cijelosti: 


''Ovdje ne možemo posebno razmatrati  koji su sve prijelomni momenti  bili odlučujući  za oblikovanje nove znanosti. Možemo pretpostaviti za razliku od interpreta Cassirera i li Krampfa i onih teoretičara koji se uglavnom oslanjaju na njihova  historijska istraživanja  koja u grafičkom prikazivanju Nikole Oresmea otkrivaju onu značajnu predradnju u konstituciji nove znanosti da je taj put pripremio i  da je svojom misaonom svjesno simboličkom dakle matematičkom  predodžbom beskonačnosti svijeta stvorio prijelaz prema  matematičkim prirodnim znanostima  novoga vijeka  upravo Nikola Kuzanski . Jer tu se Božja beskonačnost mogla prikazati matematičkim simbolom. U svijetu konačnih stvari ne postoji nešto najveće. Oko svakoga konačnoga kruga  može se opisati još veći . No Bog je nešto apsolutno najveće , sveobuhvatno. Utoliko je sličan beskonačnom krugu i svijet je suprotnosti, Bog je kao počelo svijeta jedinstvo suprotnosti  coincidentia oppositorum. To jedinstvo je za nas neshvatljivo. No upravo njegova neshvatljivost  prikazuje se  paradoksalnim matematičkim osobinama  beskonačnog. Što je veći krug to je on manje zakrivljen. Beskonačni krug  identičan je beskonačnom pravcu . 


Želimo li jasno vidjeti  da se ovdje ne radi o kakvoj misaonoj igri  moramo se podsjetiti  da Kuzanski samo modificira  uspredbu srednjvjekovne mistike . Prema toj usporedbi  koju primjenjuje i Meister Echhart Bog je beskonačna kugla  kojoj je središte svugdje  a opseg nigdje , Boga ne ograničava ništa nego on sve obuhvaća  i ništa nije  udaljeno od njega  nego sve leži u njegovom središtu. To vrijedi posebno  za svaku ljudsku dušu . Prije spasenja  možemo Bogu pobjeći  ne znajući da to ne možemo. Spasenje se sastoji samo u tome da postanemo svijesni prebivanja u Bogu. Bog je zatim  prema Kuzanusovom učenju  svijetu dao onoliko  svoje  savršenosti koliko je to uopće bilo moguće  ne toliko da bi se svijet ipak od  Boga razlikovao . Zbog toga svijet  i ima udjela u božjoj beskonačnosti. On doduše nije poput Boga  ''apsolutno'' beskonačan ali je ''konkretno'' beskonačan odnosno   on je prostorno  neograničena  raznolikost konkretnih, konačnih stvari. Božja beskonačnost nadilazi svaki pojam tako da je  i beskonačna kugla samo usporedba sa Bogom. Svijet je  naprotiv u strogo geometrijskom  smislu  '' beskonačna kugla''. Tako je on sam geometrijska usporedba sa Bogom.


Starija poimanja  o beskonačnosti svijeta nisu bila formulirana  s namjerom  da budu matematička razmatranja. Nikola Kuzanski primjenjuje simbol  svijesno kao sredstvo spoznaje . On polazi od uvjerenja  da se stvari koje su po porijeklu srodne  moraju međusobno  odnositi kao slične. Stoga se sam po sebi  neprepoznatljiv prauzor  može bar približno razumjeti  pomoću svojih lakše  prepoznatljivih uzraza. Tako Boga  razumijemo samo preko slike svijeta koja je od njega potekla. Među spoznatljivim svjetskim stvarima  pak najbliže Bogu  su one koje su najmanje materijalne  a to su pojmovi čiste matematike. Matematičku simboliku čovječanstvo posjeduje od davnine . Na putu do konkretnih stvari do njihove  ne više konkretno shvatljive  pozadine  potpuna je  apstrakcija  posljednji stupanj koji je mišljenju još  dostupan. Brojevi i geometrijski likovi  kao najopćenitiji  i prvotni oblici  mišljenja  poredstavljaju  najjednostavniju i možda  najčišću posudu  u koju se još uvijek mogu uliti neizrecivi doživljaji . Matematički simboli  doduše  nisu zbilja  ali je otkrivaju koliko je najviše moguće a ostalo sakrivaju.


Prema Kuzanskom koji slijedi pitagorejsko platoničku tradiciju ne samo da ljudska svijest  primjenjuje matematiku kao usporedbu nego su same zbiljske stvari  po svojim matematičkim osobinama usporedbe  svog božanskoga porijekla. Ovdje se otvara pristup modernim prirodnim znanostima. Jer ne samo da se ne obraća pažnja  na paradoksalu matematiku beskonačnoga koja univerzum nikada cjelovito percipiran  povezuje sa Bogom  nego i na matematiku konačnoga  koja određuje  ponašanja pojedinih tijela...Kod Nikole Kuzanskoga  vidjeli smo kako se Božja beskonačnost može izraziti  matematičkom simbolikom . Ta ideja  koju smo u cijelosti naveli i koja se specifično oblikovala  kod Keplera bila bi zapravo neupućenima posve benigna  da nije riječ o začecima  posve nove ideje  o beskonačnom  svebitku povezanom sa jedom racionalnom znanošću koja ga  sistematski osvaja. Bitni moment  nove znanosti  sadržan je u matematizaciji prirode  jednako kao i u preoblikovanju  smisla matematike  kojoj se sada daju  univerzalne zadaće  i to na principijelno nov način. Idealizacija matematičkih  kategorija  temelj je novom tipu egzaktnosti znanosti  čime ona svoju  evidenciju odvaja od empirije . Ovo je moguće zato  što za idealne likove  postoji mogućnost da se oni odrede u apsolutnom identitetu, da se spoznaju kao supstrati  apsolutno identičnih  i metodički jednoznačno  odredivih svojstava....


Iz ovoga nadalje proizilazi mogućnost konstrukcije  novih likova koji su pomoću proizvodne metode intersubjektivno jednoznačno određeni. To zbivanje napokon  biva dovršeno u mogućnosti da se svi uopće pomišljivi  idealni likovi konstruktivno jednoznačno proizvedu u jednoj apriornoj, sveobuhvatnoj sistematičnoj metodi. Svijet je sada jedan univerzalni oblik svijeta kome odgovara geometrija. Kao svijet kao univerzalna konfiguracija  svih tijela on ima totalnu formu koja obuhvaća sve  forme  a ona se može  idealizirati i savladati konstrukcijom.'' 


Dakle ovaj pasus je izostao kako iz prvoga tako i iz drugoga izdanja  vjerojatno zahvaljujući manjkavostima prepisa pa je sada bilo potrebito da uputimo na njega.


Druga greška sastoji se u tome  da je  u drugome izdanju Kozmologije zlatnoga prstena  izostavljen tekst koji se trebao nalaziti na stranici  944 koji nosi naslov NAJNOVIJE SPOZNAJE O TICALIMA gdje se raspravlja o insektima koji se orijentiraju pomoću magnetnih rezonancija  kao što je to slučaj na primjer kod kraljevskoga leptira kojima su ticala nešto poput solarnoga kompasa  koji omogućuje orijentaciju  tijekom migracija. U ovoga leptira  pokazuje se također  da je ticalni vremenski sat jako važan prilikom  orijentacije kukaca  i da u sebi sadrži  vremenski mehanizam  za sunčevu magnetsku orijentaciju.


Dakle to su te dvije greške koje se pojavljuju u najnovijim izdanjima Kozmologije zlatnoga prstena koja ne dovode u pitanje profesionalizam  učinjenoga izdavačkoga posla i bez kojih tekstova ova Kozmologija također može preživjeti a da nisu učinjeni kardinalni propusti. 


Zbog toga izdavaču digitalnih knjiga u Zagrebu kao i uredniku Nenadu Grbac velika hvala.


Zlatan gavrilović kovač

PLENUM i FORUM /pogled iskosa/




Plenum je masovni sastanak ili zasjedanje članova neke organizacije ili izbornog organa u punom sastavu. Plenum je dakle zajednički oblik rada svih koji čine neku organizaciju ili njezin izabrani organ. Kako u pozadini demonstracija imamo neformalne organizacije i skupine, tj. spontano okupljanje građana u koje se neformalne organizacije kunu, u plenarnoj formi nešto je nepodudarno sa spontanošću   demonstracija i demonstrantima ili protestirajućim građanima na spontanim protestima. 

  

Plenum u primjeru kojem nazočimo u znatnoj mjeri odriče spontanost. Plenumi su do sada služili za nešto drugo, a sada imaju da služe nama. Kako god razumijemo, plenum bi trebao biti istobno zasjedanje i zajednički rad nekoliko hiljada ljudi koji su sudjelovali u demonstracijama, bacali kamenje, cigle, komade asfalta i granitnu kocku, tukli se s policijom, bacali petarde i topovske udare, zapaljivu smješu, zapalili objekte i napravili ogromnu štetu svima, pa i sami sebi. 

  

Takvo plenarno zasjedanje demonstranata, nemoguće je obezbijediti i na trgu ispred zgrade Kantonalne Vlade, a nekmoli u Kući plamena mira, Narodnom pozorištu ili Bosanskom kulturnom centru Tuzla. To su isuviše mali prostori. Dvorana Bosanskog kulturnog centra Tuzla je najveća i ima /611/ sjedišta. Istovremeno u slici se vidi kako određen broj ljudi koji se imentuju kao plenum, nastoji post festum artikulirati povode i interese demonstranata i dati smisao koji demonstracije u prvi mah nisu imale ni u malom mozgu. Jesu li ti ljudi mogli biti i stvarni inspiratori i organizatori demonstracija?! Teško. Formuliranje zahtjeva prema Parlamentarnoj skupštini kantona, teško im ide od ruke. U radu plenuma izlazi na vidjelo puno nesuvislosti i nakaradnih stvari koje očito nisu niti prethodno smišljene, jer su čiste nesmotrenosti. 


Dakle, nema ni govora da bi to moglo biti nekakvo plenarno zasjedanje i odlučivanje o nečemu čak ni kada cijenimo kako ne treba zanovijetati mladoj demokraciji i građanskom društvu koje od etnosa nastoji napraviti građanski demos, jer znamo da je ljudima dogorjelo do nokata.  Cijelu stvar i priču oko plenuma i foruma ugrožava i činjenica da dvije neformalne grupe svojataju demonstracije kao inicijatori i organizatori, te da se oko toga dijele prisiljavajući i demonstrante da se opredjeljuju između dva svojatanja koja su smislile i nametnule neformalne grupe. 


Dobra strana te priče je u tome što na taj način to čine slobodno i javno. Ne dao im dragi Bog da su pokušali prije u ono bezožno vrijeme. Ali, tako se slabi i troši značaj događaja u kojem su demonstranti krenuli ulicama Tuzle i drugih gradova protestirajući protiv bešćutne pljakaške vlasti. 


U osnovi, kulturi i tradiciji političkoga rada forma plenuma je skoro, pa opća suglasnost jedne stranke koja u takvom obliku rada želi oslušnuti bilo i mišljenje svoga članstava, ali i priskrbiti najširu javnu potporu istoga za svoju buduću namjeru. Plenarnim zasjedanjem članstvo prenosi svoju volju i odobravanje na uže izabrana tijela i pojedince koji će, pozivajući se na istu, ustvari svoju volju provoditi u djelo. 


Sada se plenumi i forumi nastoje pretvoriti u tijela svenarodne volje za odlučivanje o svemu i svačemu, te nametanje svoga mišljenja demonstrantima koji su protestirali, kao i javnosti uopće, što izgleda neinteligentno. Općenito uzevši, demonstrirali su građani, prije svega zbog socijalne bijede, korupcije, pljačkaške privatizacije, kriminala i nezaposlenosti. Protestima izraženi bunt ima socijalni karakter i smisao. 


Demonstranti sada danima sjede u dvoranama koje su im dobrohotno ustupljene za te potrebe, sami sebe delegiraju kojekuda, dok nekoliko ljudi vodi ili moderira programe zasjedanja plenuma tobože vodeći računa o nekakvim, prema njihovome shvatanju demokratskim načelima plenarnoga rada. Odobravaju onima koji su dovoljno pohlepni da sami sebe isturaju gdje god im se svidi i pruži prilika, a čekaju svoj trenutak da uskoče na papučicu makar posljednjega vagona u pokretu. 

 

U pozadini cijele priče neformalne skupine koje sada rade u oblicima plenarnog i forumskog zasjedanja, ponegdje u radnim grupama, pojavljuju se kao nadređena i naredbodavna tijela najvišoj zakonodavnoj vlasti u kantonu, općini, entitetu. To je nezgodnije od eventualno revolucionarne promjene koja bi odricala sve nivoe vlasti i sebe smatrala bogomdanom. Konkretan plenarni oblik pojavljuje se kao neko ko ukida čak i izvršnu vlast, a zakonodavnoj vlasti postaje vrhunaravan i naredbodavan. Isti nivo šuti naspram sudske vlasti, valjda dok nešto ne smisli kako bi mogao izvoljevati. Dakle, u ime demonstranata i tobožnje demokracije, plenum prvo bira nivo neposredne demokratske vlasti koji će ukinuti ili ostaviti, a onda onome nivou koji je ostavio, u ime iste demokracije izdaje naredbe i daje zadatke koje ova ima izvršavati.


Primjereno i baš demokraturski što reče neko. Javlja se i starac Salih Fočo od stotinu ljeta i kaže kako treba saslušati glas naroda. Pa gdje je bio cijelo stoljeće, miša mu njegovog?! Kako je to komunjarski i populistički smislio da mu i sada u voljom naroda promijenjenim uvjetima moraju svi i bespogovorno odobravati! Pravi je vođa barem za jedan od konstitutivnih naroda koji su se na demonstracijama sami izjednačili i tako postali konstitutivni kao jedinstveni u izražavanju svoje monolitne građanske volje. 

 

Plenum je prema svekolikom iskustvu uvijek bio brižljivo i politikantski organizirano i isplanirano djelovanje, a tako ciljano, zlorabljeno i fingirano demokratursko krevljenje radi postizanja poželjnih efekata nezadrživog ideološkog drila i jačanja pozicije kulta ličnosti i njegovoga okruženja, tj., partijske vrhuške. U suvremenom iskustvu vrhuške doživljavamo i spominjemo kao elitu, mada je riječ samo o plenarno podržavanim beskrupuloznim pljačkašima naroda i države. O politikantskoj samovolji i njoj bliskim ortodoksnim metodama vladavine jedine stranke i jedinog vođe nad svojim narodom, svojom vjerom i svojom zemljom. 


Forum je trg ili pijaca u starome Rimu. Na forumima je javni život gradova, tokom govorancija i rasprava građana dobijao sugestivne i konkretne oblike podrške i odobravanja, osude ili ravnodušnosti o općenitim i zajedničkim željama i inicijativama  građana. Riječ forum se u tom smislu i značenju prenijela i na samozvana i ni od koga imenovana tijela za izvršavanje izvjesnih pitanja, raspravljanje o određenim temama, donošenje prijedloga odluka ili utvrđivanje zadataka. Forum je u načelu, kao krajnje neformalan vid okupljenih građana na trgu, bio demokratsko tijelo sastavljeno u svakom slučaju od mjerodavnih osoba koje su se tu zatekle ili naišle. 

  

Sada se forum pojavljuje kao tijelo koje formulira zadatke i određuje i nadležnost legalnih organa vlasti i instanci o raznim pitanjima. I forum ima pravo da se mijenja, makar bio i quorum. Neka i on pokaže šta ima, muda ili qrac. 


U značenju da je forum javno zborište, forum jeste oblik najbliži prirodi spontanog okupljanja građana radi protestiranja i organiziranja demonstracija, a tako i mjesto na kojem se demokratski osluškuju želje, mišljenje i bilo narodnih masa. Ta okolnost sugerira i da je neko želio čuti šta narod misli i želi, što za vlastodršce od kojih demonstranti traže ostavke, nikako ne bismo mogli reći. Inteligentni vladari uvijek su znali instrumentalizirati i iskoristiti mišljenje naroda ispoljeno na forumu.    

Ljudi su kvarna roba. Za malo novaca uporno ponavljaju to što im je naručeno, ruše protivnike, nisko udaraju, uzdižu nezaslužene, priključuju se tamo gdje vide svoj interes i igraju za svoju korist. Na forumima se pojavljuje više slobodnih strijelaca, smutljivaca i pametnjakovića koji izbjegavaju plenume kao politički jasnije profilirane skupove kojima ne mogu niti imati pristup. Ljudi ipak prepoznaju šuftove koji se žele na brzinu uhljebiti i ufurati, koji se jeftino populistički nabacuju, prilagođavaju jezik ulici i prosvjedničkoj galami. 

 

Sa stanovišta zamišljenih ciljeva koji se žele postići plenumi su oduvijek sadržajno i metodološki dobro osmišljeni, brižljivo vođeni i usmjeravani u toku rada, pa su postajali značajnim osloncem za rad neke stranke na vlasti u perspektivi, a njihovi zaključci i preporuke su skoro obavezni i bitni u praksi. U tom smislu, forumi su u svakom pogledu uvijek bili slobodniji i neobavezniji, uistinu više demokratski, ali etički shvaćeno: značajniji u životu grada, sredine i društva u cijelosti. 

  

Prema prirodi i tradiciji okupljanja građana i njihovome sudjelovanju u radu, forumi su više kulturalna i demokratska tekovina, nego li politički oblici ispoljavanja volje naroda i utjecaja na vršenje vlasti. 


O našim i ovovremenim primjerima plenarnog i forumskog rada demonstranata uglavnom vidimo i znamo. Sve je jasno i razvidno, i ko i šta želi i ne/radi. Tokom istjerivanja iskrslih formalnosti i pričanja šupljih priča kako bi se pružila prilika i udovoljilo volji naroda, tupi se oštrica socijalnoga bunta i otvara se tobožnja i lažna perspektiva za ulazak demonstranata direktno u procese vršenja vlasti. Uistinu, demonstranti se gube kao guske u magli i nestaju u vidu lastinog repa. Pokazuje se kako u svemu treba i malo pameti koju spontanost ne može izlučiti i osigurati. Zbog čega? Svakako zato jer je spontanost kao takva, tek refleksno reagiranje  gladnih i egzistencijalno, vitalno ugroženih ljudi koji su netom odlučili stupiti u vršenje vlasti neposrednom demokracijom na minulim demonstracijama. 


U konkretnom primjeru koji je povod nastajanju ovoga teksta, ustvari, riječ je o sasvim određenim nedorečenostima formi plenuma i foruma za potrebe artikuliranja smisla i značenja minulih demonstracija, kao i činjenici, da se organiziranju demonstracija /neovisno o njihovome ishodu/ nije prišlo s jasno formuliranim ciljevima i namjerama, što ubuduće držimo neophodnim. Formuliranje ciljeva demonstracija/prosvjeda post festum, šteti i demonstracijama i demonstrantima i ima difamirajući i dezavuirajući smisao i značenje za postignute rezultate. 


19. veljače, anno Domini 2014. Atif Kujundžić.


----------------------------------------------------------


Preuzeto iz knjige - "Dnevnik građanskih prosvjeda ili pretapanje etnosa u građanski demos u gradovima Federacije BiH sa bošnjačkom većinom", Atifa Kujundžića koju možete besplatno preuzeti sa sljedeće adrese: http://www.digitalne-knjige.com/kujundzic9.php  





 


LAKRDIJA BESPLATNE KOBILE ili UDRI BRIGU NA VESELJE




Odavno, prije ratova na prostoru ex-YU, Dom mladih Tuzla pravio je obavezan godišnji program kao prezentaciju svoga rada u toku minule godine. Bio je tu Dječji hor, ansambl Iskre, Veliki orkestar harmonika, vokalnoinstrumentalne grupe, dječji i omladinski Dramski studio, Plesni studio, Škola klasične gitare, Škola klavira, Škola harmonike, solisti, pjesme, monolozi, recitacije, konferanse i ugledni gosti s prostora ex-YU. 


Bile su to nezaboravne i izvanredno posjećene priredbe. Tuzlaci su voljeli doći vidjeti svoju djecu na pozornici Doma Jugoslavenske Armije. Slične priredbe priređivala su i kulturnoumjetnička društva Mitar Trifunović Učo i Zvonko Cerić. Nekad bilo sad se spominjalo. 


Nastavljajući demonstriranje iz dana u dan, izgleda da su se sada 40-godišnji Tuzlaci prisjetili izvrsne tuzlanske tradicije, jer tradicija je, što god mislili uvijek živa sasvim. 


Demonstrirajući iz dana u dan omrzlo Tuzlacima bacati kamenje i urlati, mlatiti se sa policijom, paliti automobilske gume i čaditi u smrdljivom dimu. Demonstranti su 15. 02. 2014. godine odlučili sami sebi prirediti kulturnoumjetnički program. Zasvirali su i zapjevali ispred izgorjele zgrade nekada moćnoga kombinata sodaso, a u posljednjih /15/ i više godina zgrade Kantonalne Vlade. Potom su za pojas zadjenuli do sljedećega okupljanja. 

  

Ko je i zašto ove sjajne ljude i građane Tuzle doveo do toga da sami moraju paliti ono što su oni i njihovi roditelji gradili? Kakva je to bjesomučna vlast koju su i sami birali? Kakvi su to ljudi koji su među sjajnim sviračima, pjevačima, glumcima, igračima, zabavljačima rasli i živjeli tolike godine?! Otkuda to uopće?  


Slika je za Bogu plakat. Ispred fasade izgorjele zgrade Kantonalne Vlade Tuzlaci sviraju, pjevaju, glume, repuju, igraju kolo, podvriskuju. Slika je groteskna. To što su sada Tuzlaci, ali i građani drugih gradova u Federaciji BiH uradili sami sebi, tokom troipogodišnjeg rata nisu im uspjeli uraditi ni četnici ni ustaše. U zgradi nema nikoga ko bi pogledao kroz prozor, oslušnuo muziku i pogledao ljude. Portali već donose fotke mladih i zagrljenih koji idu u kolonama napetih i bučnih demonstranata. Tako najavljuju promptno dolazeći Osmi mart, ljubav za Valentinovo i nezadrživo stižuće proljeće anno Domini 2014. 

  

Program na mjestu demonstriranja i stradanja građana, premijera, ministara i vlade Tuzlanskoga kantona, 16. veljače 2014. godine nastavljaju djeca koja će crtati i igrati gume i školice na asfaltu, a roditelji koji će uživajući gledati i čuvati svoju dragu djecu. 


Narod jeste besplatna kobila. Ali i kad se više ni ne zna gdje su dojučerašnji premijeri i ministri kao da ih nikada nije ni bilo, čistog i punog srca, makar i gladan, narod se veseli. Narod nije zlopamtilo, kao što mu vlast jeste. Valjda zbog toga izvršne vlasti više i nema. Mada, ne bi se moglo reći da je danas išta bolje, nego prije desetak dana ili petnaest godina. Niko ne bi znao ni ovlaš reći kuda vodi sve to što se događa, kad za četvrt stoljeća nismo uspjeli nikuda stići. Vlast nikako da shvati jadac. Nema šale s vlašću i narodnom čašću. Naročito sa policijom, letćim komadima asfgalta ili vatrom. Stvar je ozbiljna. Podnosioci ostavki zlurado se cere na televizijama i internetu. 

 

Ako se samo ovlaš pogleda činjenicama u lice vidi se ogoljena stvarnost. Izvršna kantonalna vlast u Federaciji Bosne i Hercegovine spržena je i nema je. Demonstranti su to osigurali brzo i efikasno vatrom, kamenjem i povicima: Ostavke! Lopovi! Niko ne vidi ni pola čovjeka kao zamjenu onima koji su otišli i koji sada nikome ne fale. 

  

Zasjedaju i zuje plenumi i forumi, u ovome primjeru kao uvjetno neformalni oblici djelovanja, vršenja i nametanja vlasti građana u okviru demonstracija. Formuliraju prijedloge koje upućuju parlamentarnim skupštinama, tj. zakonodavnoj vlasti koja je za sada netaknuta. Kao i sudska. Slučajno?!


Ustvari, to već liči na obrazac kojim neko nešto želi promijeniti i sistem u kojem se štošta može prosto izračunati kao namjera drugačijeg organiziranja vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine bez kantona, a to je model koji je i prije demonstracija nekome mogao biti dobro poznat. 

  

Možemo se upitati ko je motivirao, organizirao, pokrenuo, vodio i precizno rukovodio demonstracijama i demonstrantima?! Smaknuta je struktura dobro plaćene izvršne vlasti koju su činili premijeri i ministri. A nije da ih nije bilo i da ih nema. Ostali su parlamentarci koji takođe imaju naknade i privilegije, ali koji imaju svoja mjesta zaposlenja, pa se prosto mogu raspustiti.  

  

Dobro su nas ložili dok su sve posložili.


Federacija Bosne i Hercegovine je pripremljena i u najznačajnijem obimu spremna je za promjene u organiziranju vlasti. Narod je učinio što je trebalo i što je samo narod mogao. Nema druge a takve sile da samo u roku od nekoliko sati obavi takav posao, nema kao zamjene za ovo što smo vidjeli. Sve smijeni i sve zapali da u ognju izgori. 

  

Na demonstrancijama i u radu plenuma i foruma kakvi god da jesu, narod je rekao svoju riječ u nebroj osuda vlastodržaca i u bezbroj priča i osobnih ispovijesti o svome teškom položaju. Narodu nije rečeno šta da čini i šta će dobiti kada sve obavi. Narod i ne mora znati ako će sada ipak biti drugačije i bolje. 

  

U samo desetak dana postaje razvidno kako se može jednako živjeti i bez /190/ ministara u Federaciji BiH. Sada bi bilo besmisleno imenovati novih /190/ uglednika za premijere i ministre, kada su ostale njihove administrativne službe u punom kapacitetu koje mogu raditi i bez ministara. Svaki šef službe zna bolje od ministra zna šta treba činiti i raditi. Suludo je sada imenovati ministre, a  potom ih u beskonačno rastegljivim i teško ostvarivim reformama smjenjivati - samo da bi se dobio status quo koji imamo ostvaren neposrednom demokracijom. 


Ali, kako bismo mi ako ne bismo onako kako smo svikli? Tj. najgore na svaki način. U fotelje vruće od guzica prethodnih ministar i plamena požara već imenujemo nove koji neće valjati ako ne budu barem isti kao njihovi prethodnici.


Demonstracije su brzo i efikasno obavile ogroman posao i otškrinule vrata drugačijoj, recimo, građanskoj budućnosti Bosne i Hercegovine. Vrijeme je za civilno, građansko društvo i primjerene oblike postupanja i komuniciranja građana sa stvarnim ljudskim i građanskom pravima, te vlastima i policijom. Demonstracije, protesti, građanski neposluh etc., prema onima koji su na vlasti - jesu vidovi i oblici legitimne borbe za ljudska i  građanska prava. Samo bez sile i nasilja. Neumoljivo i dosljedno, istrajno, nenasilni oblici i obrasci neposluha izredom, sve do postizanja željenoga cilja. 

   

Neka nam niko ne zahateri što to nismo baš znali ili uspjeli isprve i imali ranije od koga nučiti. Mi smo samo oni isti mirni građani koji uredno idu na posao, u škole i na fakultete, plaćaju račune svojih režijskih obaveza i ponekad se razbjesne. Nije da nismo govorili i nije da nas je neko slušao. 

  

Vlast se tvrdokorno držala všedesetljećnih totalitarnih metoda i navika. I to su oni isti naši ljudi, a ni građane ni vlastodršce nikako promijeniti, makar ne valjaju niti jedni niti drugi. Nije niko na narod obraćao pažnju, niti je slušao šta to narod govori. Narod je radi lakšeg vladanja bilo važno podijeliti po vjeri, etniji, ideologiji... Svakako: podijeliti i dijeliti dalje, ali nikako promijeniti da bude bolje. A da mijenjamo sami sebe, e to ne ide nikako. Ko je još takvo što vidio.


Sila Boga ne moli da ga privoli. Sila što voli to izvoli. Barem oni koji su podnijeli ostavke to dobro znaju u svome odnosu prema narodu i odnosu naroda prema sebi i svome kraju u raju. Baš briga selo što je hodža bos. Ionako je u svome selu najteže biti hodža, pa neka zato makar bos hoda.


17. veljače, anno Domini 2014. Atif Kujundžić.


----------------------------------------------------------


Preuzeto iz knjige - "Dnevnik građanskih prosvjeda ili pretapanje etnosa u građanski demos u gradovima Federacije BiH sa bošnjačkom većinom", Atifa Kujundžića koju možete besplatno preuzeti sa sljedeće adrese: http://www.digitalne-knjige.com/kujundzic9.php  


                                    


OSTAVKE i POSTAVKE ili SADA IMAMO i TITA (neka nam potraju prosvjedi)




Situacija i nije baš nova. Kao i uvijek dođu divlji i istjeraju pitome koji su, doduše, već i sami podivljali. To je ono u čemu se izjednačavaju, pa se ne zna ko je više divlji, a je li ko pitomiji. Isto se ludiraju. I rezultat je jednak i svaka razlika je ista i šteta koju naprave. Sada i jedni i drugi jedu svoja gomna. Dumaju. Neka nam sada ćaća napravi zgrade vlada i ministarstava. Predsjedništvo. Općinsku kuću. Ćaće su pravile sve što smo spalili i srušili. Ćaće i nisu neki dunđeri i arhitetke. Neka im sada svima podijele i najviše funkcije. Sada mogu i sami rušit i gradit. I zidat i palit. Divljati i budalesat. 

 

Niko da shvati i razumije suštinu. Prema zapisniku o saslušanju osumnjičenog frontmena demonstracija u Tuzlanskom kantonu, jasno je da je čovjek organizirao demonstracije kako bi zaposlio svoju hanumu. Ona je diplomirani socijalni radnik bez zaposlenja. Što je pristizalo više ljudi bio je sve više uvjeren kako će postići ulogu vođe prosvjeda, supruga, zaštitnika i željeni cilj. Počele su padat ostavke ko kiša. Masa se zatalasala i to ga je hitilo k'o Džemilu. Kao da je svoj cilj ustvari već postigao. Vidi kako je sve više slobodnih radnih mjesta. Vidi se, čovjek ima političko policijsku nervaturu i neurone. Tada je briga udarena na veselje.

 

Kuriozum demonstracija je spontanitet okupljanja i brzina događanja. Brže su izgorjeli ponajbolji objekti u Tuzli, Sarajevu, Zenici, Mostaru i Bihaću, nego što su demonstracije završene i podnesene tražene ostavke. Sada objekata nema baš kao ni omraženih premijera, ministara i nekih načelnika općina. Neki još sjede na klimavim foteljama. Kad su ljudi vidjeli da bi neko mogao i nastradati hitno su podnosili ostavke i odustajali izredom. Nestajali su kao pramičci dima u izmaglici. Imali su smisla za svašta što su radili u svoju korist, ali su strahovali od šale sa tuđim životima. Shvatili su i kako je bolje biti što dalje od svega što se demonstracija tiče. 


Sada možemo i bez tih objekata kojih više nema. Ali i bez njih koji su godinama bili u objektima. Možemo i podizati šatore. Igrati se i praviti svadbe. Zaigrati trusu, užičko ili moravac. Zapjevati gangu. Organizirati pravi drmoguz. Dovesti guslara da ojka na cesti. Boli nas sada kao i prethodno. Ovi što odoše i nisu valjali. Doći će drugi za petnaestak dana. Trebat će im stotinjak dana da se uhodaju. Dat ćemo im i to. Pa, novi su u tome. Nisu krivi ni za što. A mi imamo dana koliko god ko hoće. 

  

Nemaju što za reći. Stvorili smo im uvjete i ambijent za dokazivanje, pa neka onda i ostanu stotinjak godina na vlasti. Ili kao Osmanlije balije. Pet stoljeća. Sada se opet nadviruju nad odmetnutu i nemirnu provinciju Husein kapetana bega Gradščevića. Čovjeku bude dosta svega. Ali slasti od vlasti, toga nikad. U Bosni to proleti dok dlanom o dlan. Začas. 


Kako su brzo i lahko odustajali premijeri i ministri. Vidi se da su bivši sasvim svjesni svoje krivice i odgovornosti za situaciju u kojoj se nalazimo. Čista šega. Samo su čekali dan D ili demonstracije. Problem je sada u tome što imamo njihove ostavke, a nemamo koga dalje smjenjivat. Šta da radimo sa silnom energijom. Ima prijedloga od raznih stranaka da počnemo smjenjivat sami sebe. Teleportiramo se među njih i smijenimo se naočigled. Da ne dangubimo. Da pređemo na šefove uprava i službi, na poslovođe i predradnike kako bi imali šta smjenjivat  barem neko vrijeme.

  

Problem je i u tome što sada nemamo od koga tražiti to što smo zdušno tražili i moljakali od smijenjenih, a to jedino znamo. Što jest,  jest. Nije da se nismo sjebali. Doduše, ni ono prethodno nije bilo čemu. Nije lahko napraviti bilo kakvu državu. Čak ni onakvu. Stalno smo na istom. Na crvenom, a oko nas kruže utvare. Puno šupljikavih i sunđerastih, crvenih, zelenih i plavih simulacruma koji nose polupismene transparente. 


Većina njih su ljudi iz politike i medija. Inžinjeri duša, magistri i doktori s visokim plaćama i stručnim timovima iza sebe. Puno je i ovih koje tuga mori, a nikakv im bekgraund. Imaju i /50/ godina, a nikad nisu nešto radili. Nedužni i bez radnoga iskustva osim na čekanju u narodnim kuhinjama. Ne znaju prevariti ni rođenoga brata.


Sada nema nikoga pouzdanog. Čak ni za mjesta na kojima su bili oni. Po navici idemo tamo gdje smo išli prije i u toku demonstracija. Dođemo pred kantonalnu vladu ili općinu, a tamo nikoga. Crne se rupe izgorjelih prozora. Umjesto doručka uzmemo megafone i skandiramo. Ranije smo tamo i psovali i drali se i pljuvali. Štrajkovali glađu. Samo da dođu i da nas nađu. Nisu nas htjeli ni pogledat, a nekmoli primit na kahvu i muhabet. Prolazili su kao da nas nema ili kao da smo leprozni. Kao pored turskog groblja. Sada nema ni njih takvih. Tada nisu znali da smo zajebani. Sada su zajebani oni. Eto im ga na do dna.

  

Privremeno imamo problem. Nemamo koga ni psovat, ni smijenit, niti se kome kezit, grozit prijetit. Čudo. Je li to uopće bila adresa na koju smo trebali krenuti i obratiti se?! Hebala ih vojna baza Rajt Peterson u Dejtonu i Ohaju u Sjedinjenim Američkim Državama u ćaknutu glavu. Pa i svi učesnici dejtonskog sporazuma uključujući i garante istoga. Oni garantuju a mi crkavamo dok in continuo stručnjaci rade istu stvar.


Sada je bolje i onima koji imaju Cvijanovićevu i Dodikastog. Kako su samo lukavi. Pišamo im u entitet kad im ništa nije izgorjelo, a nemaju ni suverenitet. Ni referendum. Nisu ni ostavke podnijeli. Niti znaju kako se to radi. Ljudi samo znaju jahat, kamdžijat, mamuzat. Sve u galop do Vučića, Nikolića, Dačića i pačića, po brade i kokarde.

  

Potom ovi što imaju Čovića, Ljubića i Lijanovića. Spalili su jedino objekat Hrvatske demokratske zajednice u Mostaru i k'ođoja sjedište Stranke demokratske akcije iz stotinu /100/ najtežih godina u svojoj vjeri na svojoj zemlji. Ko puši, a ko pase, zna se. Nemaju ni drva ni vatre u kamenjaru. Smrekovina samo plane i hukne. Utvare im u crnim košuljama. A škiju režu kao i prije stotinu godina.


Dragan Čović nam je sad predsjedatelj Doma naroda Bosne i Hercegovine. Kako god mi zaseremo to njima obvezatno koristi. Možda smo trebali ići na adrese političkih stranaka?! Ali, ko će o tome misliti u brzini. 


Stranke jesu krive ali im je članstvo u rinfuzi. Koga bismo tu uopće mogli potrefiti među rogove i po guzi?! Dežurnog pored telefona? Daktilografkinju i kurirku? Nekoga iz foruma mladih najmnogoljudnijih stranaka? 

  

Svi su uvijek na sjednicama i službenim putovanjima. Samo mi uvijek možemo i moramo ići u materinu stvar da pravimo dar mar. To smo svikli tamo gdje smo nikli. Tako uvijek pomažemo svojim dušmanima. Na kraju i dušmani pomognu nama, jer znamo koga treba posmjenjivat. Ostane samo jedan problem: kad ih posmjenjujemo, koga ćemo umjesto njih imenovat, a da od njih ne bude gori?


Džaba nam izgorješe onolike automobilske gume. Marshall. Michelin. Tigar. Barum. Sava. Hankok. Pireli. Trayal. Koje i kakve sve dimenzije i marke. Opet nas košta brzina. Ne može se ništa nabrzinu osim sletjeti s druma u grabu. Ode auto. Puče glava. Drum širok, prav, carski, mjesečina obasjava.

  

Pustili nas same, a imamo toliko stručnjaka i mudrosera. Sada se i vidi da nam je država koju su pravili čista sprdnja. Nekoliko ljudi samo drekne ispred kantonalne Vlade, Općinske kuće, Predsjedništva države, a zgrade planu pa se svale. Funkcioneri i ostavke padaju ko kruške. Jedan haman zapalio cigaretinu ili travku, a izgorio Arhiv i sva austrougarska dokumenta na osnovu kojih smo mogli tražiti i odštetu od bivše Carevine za kolonijalnu pljačku bogatstava naše zemlje. 

  

Ama, dokumenta su zato i izgorjela kao i sve do sad. Aveti se sada šuljaju oko plenuma i foruma. 

 

Inače, sve razvalismo za tri dana. Nema u nas hlabavo. Još nismo krenuli na narodne kuhinje da i njih poderemo. Sredit ćemo i njih čim tamo nestane čorbe. Valjda je Jasmin Imamović Narodnoj kuhinji nešto uplatio prije nego mu je izgorjela općinska kuća. Morebit treba i od njega tražiti ostavku?! Kakav cum grano salis. Samo džaba troši pare. Kao da je nama do kulture u svekolikoj dvadesetogodišnjoj nekulturi naše vlasti, a od neke ure. U kabinetu mu izgorio i Tito, a mi još imamo Titu na slici u povorci. Jesmo nezaposleni, ali smo Titina radnička klasa, 100% beslovesna masa. 


Ubuduće, moramo se snalazit i za ostavke i za hranu, jer svega ponestaje. To je ono bez čega ne možemo, ne smijemo i ne umijemo. Ostavka je Glavna Postavka. Znanje je Imenovanje. Imenovanje je Imanje. Teško je stanje. Lahko je onima u Zenici. Njima će uskoro biti čimburijada pokraj rijeke Bosna. Mogli bismo i mi trknut u Zenicu na sijelo i zapalit im koju gumu pod nosom. Neka i oni popuše dim. 


Najlakše je Sarajlijama. Imaju Baščaršiju i Sebilj. Oko Sebilja na sve strane milijuni, ama, hićme golubova. Imamo i možemo im prodat patent fatalice za golubove. Prodajemo za male pare. Pojeftino damo samo da prodamo. Krakat opis: na dlanove se nacrta zrnevlje kukuruza ili sjeme od suncokreta što je kome lakše. Dovede se Hari Varešanović da pjeva Poletjela golubica sa Baščaršije. Ispruže se ruke u visini ramena i otvore šake. 

  

Golubovi su blentavi, navale k'o mutavi. Uhvatite goluba za bilo šta. Makar za čunu i eto gulaša. Dobar gulaš može se srkat i bez somuna. Ne moraju se pravit ćufteta, ćevapčići, pače, dolma, pljeskavice, ražnjići, sarajevski burek i pite osim kupusnjače, bundevare i gužvare. 


Kako javljaju, u Bihaću uveliko pecaju pastrmke u Uni i okolnim potocima. Neki odlete i na Plitvička jezera u Croatiu. I oni su lukavi. Zato je i Lipovača popušio čibuk ostavke u nepoznatom pravcu. Ljuta je to Krajina. Krvava haljina. Sada mogu popušiti kalumet mira i sa abdićevcima se izljubit, a onda i za pojas zadjenut.

  

U Mostaru već čekaju i krive vratove da vide jesu li u Bosni rodile sakriske, bundave i misirače/ćurte. Neka pričekaju. Bit će i krastavaca, patlidžana i paprika ljutača. I krompira. I boranije. Haman i paradajza. Eto đuveča i sataraša. Treba samo malo zejtina i soli. Da ne peče, da ne boli. Servirajte molim.


Sljedeći put pravit ćemo jelovnik za demonstrante. Može se štogod zapjevat. Tekst za ovomjesečni hit: demonstranti anti avanti fanti manti tupadžije militanti pojedinci pametnjakovići demokranti prosvjednici šuperdinci zajebanti pješadinci rulja bulja iz blata i mulja. Među demonstrantima se udobno i bezbjedno šulja puno hulja. Što bliže vlasti i masti. Da im bi kako god. Narodna vlast u slast na čast. Ne smije past.  


Veljače, 2014. 2014. Atif Kujundžić.


----------------------------------------------------------


Preuzeto iz knjige - "Dnevnik građanskih prosvjeda ili pretapanje etnosa u građanski demos u gradovima Federacije BiH sa bošnjačkom većinom", Atifa Kujundžića koju možete besplatno preuzeti sa sljedeće adrese: http://www.digitalne-knjige.com/kujundzic9.php  


              


Tko je rekao da se ne može dobro živjeti od novca poreznih obveznika?




Jeste li se ikad upitali kako se u hrvatskoj kulturi živi od novca poreznih obveznika. Jeste li se ikad upitali o kolikim svotama je riječ. Jeste li se upitali zašto ti povlašteni pojedinci tako ljubomorno čuvaju svoje fotelje i svoje izvore prihoda. Ako niste ovdje vam prilažemo izvješće Državnog ureda za reviziju  poslovanja Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. 


Najviša znanstvena i umjetnička ustanova u Republici Hrvatskoj raspolaže godišnjim proračunom od 67,3 milijuna kuna pri čemu glavnina, odnosno 52,2 milijuna kuna dolazi iz državnog proračuna. Oko 10 milijuna kuna dobiva od donacija, 3,6 milijuna kuna od prodaje prodaja proizvoda i usluga, a 1,1 milijun kuna od kamata i dividendi. 


U 2015., Akademijini rashodi bili su tri milijuna kuna veći od prihoda, a najveći dio (53,6 milijuna kuna) odnosio se na rashode za zaposlene. Ukupna imovina kojom raspolaže HAZU iznosi 342,3 milijuna, a daleko su najvredniji dio građevine čija je vrijednost u bilanci 292,5 milijuna kuna. 


Zanimljivo je da značajan udjel u bilanci (35,5 milijuna kuna) čini financijska imovina od čega su 27,2 milijuna kuna novčana sredstva koja leže na računima banaka. Iako nije neuobičajeno da se višak novca plasira u banke i zarađuje na kamatama, čudi da akademici u bankama drže tako ogroman iznos – skoro polovicu svoga budžeta, a pritom ih financira država. 


Detaljnim uvidom u poslovanje, državni revizori ustanovili su da Akademija prilično neodgovorno upravlja svojom vrijednom imovinom. Revizijom su utvrđene brojne nepravilnosti i propusti koji se odnose na planiranje i računovodstveno poslovanje u dijelu koji se odnosi na poslovne knjige i financijske izvještaje i popis imovine i obveza te procjenu i evidentiranje imovine, prihode u dijelu koji se odnosi na prihode od zakupnina, te rashode u dijelu koji se odnosi na rashode za zaposlene, materijalne rashode te ostale rashode.


Kada je riječ o novčanim sredstvima, revizija je utvrdila da je iskazano stanje od 27,2 milijuna kuna veće za 3,7 milijuna kuna od stvarnog. Razlika se odnosi na izgubljeni novac koji je ostao zamrznut na računu kod banke nad kojom je sredinom 2012. zaključen stečajni postupak, a koja su trebala biti otpisana.


Revizija je pokazala i nebrigu o imovini koja se odnosi na knjige, umjetnička djela i druge izložbene vrijednosti. Ta imovina evidentirana je u pomoćnim evidencijama bez procjene vrijednosti iako pravilnik o proračunskom računovodstvu propisuje da se ona mora procijeniti i evidentirati u poslovnim knjigama te iskazati u financijskim izvještajima. 


Odgovorni u HAZU-u prekršili su i Zakon upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu RH budući da nisu dostavili podatke o imovini i vrijednosti nekretnina Agenciji za upravljanje državnom imovinom radi unosa u Registar državne imovine.


Revizija je utvrdila da Akademija nije provodila javne natječaje za zakup poslovnih prostora u svom vlasništvu od kojih je ostvarila milijun i pol kuna prihoda. Zanimljivo je da Akademija, unatoč jasnom obrazloženju revizora, u svom iskazu odbacuje obvezu provođenja javnih natječaja, uz argument da je HAZU vlasnik nekretnina te s te pravne osnove nije obveznik primjene Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora. 


Ozbiljne propuste revizori su pronašli i kod isplate autorskih honorara. Nalaz revizije pokazuje da su u pojedinim slučajevima autorski honorari isplaćivani na temelju pisanih zahtjeva i naloga voditelja projekata bez prethodno zaključenih ugovora o autorskom djelu, a također su isplaćivani i za poslove koji po svojoj prirodi nisu autorska djela. 


Pogreške su se događale i kod pojedinih ugovora o djelu kod kojih nisu obračunati i plaćeni doprinosi, a obračun poreza i prireza nije obavljen na pravilan način. 


Zbog navedenih ozbiljnih primjedbi i drugih manjih propusta, revizija je Akademiji dala uvjetno mišljenje na financijska izvješća i poslovanje.


---------------------


 Napisao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 


KASTINSKI SISTEM U AUSTRALIJI


  


Pa ja bih htio reći par riječi o kastinskome sistemu u Australiji s obzirom na istinu da je Australija kao i bivša Jugoslavija od Indije preuzela uglavnom njihovu socijalnu teoriju a time onda i čitavu socijalnu strukturu društva. Znam da su mene odmah po dolasku u Adelaide upozorili neki stručnjaci da Australija nije klasno društvo, da ona nema klasnu strukturu. Samo su pri tome zaboravili nadodati da je ta struktura kastinska i da Australija ima strukturu kastinskoga društva. U toj strukturi na primjer Hrvati figuriraju kao jako dobri radnici na zemlji ili kao seljaci.


Kaste su forme socijalne stratifikacije društva koje involvira sistem hijerarhijskoga poretka koje su uglavnom zatvorene i strogo definirane među njihovim pripadnicima između kojih je socijalni kontakt ograničen ili pak reduciran na najmanju mjeru i gdje je vertikalna pokretljivost teoretski nemoguća. Istina je da ove kaste reflektiraju ekonomsku nejednakost ali je kastinska stratifikacija utemeljena na neekonomskim kriterijima. 


U Indiji na primjer kaste su u principu utemeljene na religijskim načelima u zavisnosti od stupnja ‘’ ritualne čistoće’’. Tako je najviša kasta kasta bramana iz koje potiču sekularni i vojni zapovjedinici i kasta zemljovlasnika. Pored njih postoji još kasta srednje klase koju također čine radnici, posluga i robovi. I konačno izvan ove hijerarhije stoje ‘’ nedodirljivi’’ koji obavljaju uglavnom najdegradiranije poslovne zadatke. Pored ove kastinske podjele postoje još manje podpodjele uglavnom religiozno bazirane ili takozvane Jati . Svaka od ovih Jati ima svoje vlastite poretke i tijelo kastinske regulacije koje imaju zadatak restrikciju zabranjenih brakova.


Interesantno je spomenuti da je Max Weber, veliki njemački sociolog, smatrao da ovaj sistem znatno ometa razvoj kapitalizma i to iz tri razloga: prvi zato sto kastinski sistem sprečava urbanu srednju klasu da uspostavi pravo sobode ljudi i vlasništva na kojima je utemeljen kapitalizam, drugo zato što kastinski sistem podupire religijske interese sprečavajući formiranje uniformnog i univerzalnoga pravnoga sistema koji je pogodan za kapitalistički razvoj i treće zato što ritualni stereotipi vezani za posao i tehnike asocirane sa kastama sprečavaju mobilnost rada i aplikaciju novih tehnologija.


Tako je najviša kasta u Australiji kasta zemljoposjednika i bogatih vlasnika rudnika i kapitala, onda dolazi srednja klasa vlasnika i stručnjaka iz različitih područja znanosti dok je na dnu ove hijerarhijske ljestvice kao kasta nedodirljivih kasta duševnih pacijenata koji čine visokih 25% sveukupnoga stanovništva ove zemlje. Međutim treba reći da među ovih 25 % ukupnoga stanovništva ima takvih ‘’specijalista’’ koji svojom sposobnošću i poznavanjem socijalnoga bitka Australije daleko nadmašuju strukovnjačku pamet australijskih Premijera možda na isti način na koji su u bivšoj Jugoslaviji zastavnici i mlađi podoficiri bili sposobniji od maršala i jugoslavenskih admirala.

 

Zlatan Gavrilović Kovač 

 

Aug 17 '14 · Oznake: kastinski sistem u australiji

POVRATNI VAL i POVRATNA KARTA DOGAĐAJA




Kad krovovi svi su bili

Uzorani kao zemlja

Zora sleže ramenima

Sa profilom od kamena


Ciganski romansero

Federiko Garsija Lorka



Tako je pisao Federiko Garsija Lorka na početku Španskoga građanskog rata u nekom jutru koje je osvanulo nakon što je ciganskim selom protutnjao eskadron španske žandarmerije. Sve je bilo kasno za ljude i zora je ravnodušno obasjavala razorene krovove kuća i mrtva ljudska tijela. Potom je došao Španski građanski rat i sve ovosvjetske prljavštine slile su se iza ideala i profila internacionalnih političkih snaga i brigada koje su došle boriti se protiv Frankovoga fašizma u Španiji. 


U ranom jutru 19. kolovoza, 1936. godine u selu Viznar, u Estramaduri, osam kilometara od Granade, fašisti su izveli Federika Garsiju Lorku i ubili ga. 


Ubili su čovjeka koji je imao taj nevjerojatni senzibilitet da shvati i razumije relaciju između kamene ravnodušnosti prirode /tako i neorganskoga svijeta/ i, u toku samo jedne jedine noći od žandarmerije satiranoga ciganskog sela. U noći obasjanoj velikom lunom i požarima poslije pokolja, žandarmi su odjahali s odbljescima plamena i mjesečine na svome oružju i ulaštenoj kožnoj opremi.


                                                        * * *


Istu sliku vidimo u Tuzli, Sarajevu, Zenici, Mostaru, Bugojnu, Bihaću, Brčkom - Federaciji Bosne i Hercegovine - gradovima sa bošnjačkom većinom življa. Vidimo isti rukopis koji svojim prolaskom ostavlja nesmiljena sila, istu školu i rukopis smrti koji smo na nedjelu mjesecima gledali u Ukrajini. Vidimo zgarišta. Vidimo kako su i sva zgarišta sasvim jednako kao i svi mrtvi ljudi ista, ma gdje da jesu. Nigdje ne piše ime vlasnika bivše zgrade. Na mrtvom tijelu se ne vidi koje je vjere i nacionalnosti bio njegov živi vlasnik. Mrtav čovjek i prije časa smrtnog jeste samo Zemlja. Jeste prah. 


Bosanci i Hercegovci to dobro znaju iz nedavnoga rata koji i sad, samo na ovaj način, traje. To je oduvijek i zauvijek sasvim ista ljudima dobro poznata stvar. To ne znaju samo oni koji to još uvijek čine drugima, jer to njima nije učinjeno. Nisu to preživjeli, pa i nemaju u svome iskustvu. Oni koji su to preživjeli ne žele to ni svojim dušmanima. Ako prežive znat će i oni. Za sada, to iskustvo velikodušno priskrbljuju nama koji smo smrt već navikli gledati u ravnodušne oči.  


Demonstranti i prosvjedničke naivičine koji su izronili iz virtualnog svijeta koji ih je pozivao na proteste, okupili su se na određenom i objavljenom mjestu/sastajalištu. Na neupadljivo dati znak kretali su ulicama gradova. Uzvikivali su i urlajući ponavljali bilo što - što je neko uzviknuo. U svim gradovima na uvijek iste adrese. Vlada. Općina. Arhiv. Sud. District.

  

Za razliku od dobro poznate slike gomile radnika koji gladni i ojađeni, s očitim stidom zbog svoga položaja, na uobičajen način i ni od koga primjećeni traže svoja radnička prava s nevješto ispisanim transparentima na istim tim adresama, demonstranti tačno znaju šta žele i od koga žele i kako će to postići. Dobro su obaviješteni i pripremljeni, žele ostavke i to odmah. 


Kako su stizali na odredišta planule su automobilske gume nabacane na gomilu i stub dima se dizao u nebo, pa i onima koji još pristižu izdaleka pokazuje gdje je odredište. Stalno zamišljam kako radnici, radnice, penzioneri, studenti i đaci ozeblim šakama uzalud krešu šibice i drže plinske upaljače kako bi zapalili stare automobilske gume i, ne uspijevaju. Samo, otkud im odjedanputa tolike stare automobilske gume?! I tako brzo plamen? 

  

Pravi igrači znaju šta doboro gori i šta se ne gasi. Šta se ne trne. Gori kao napalm. Samo to već upaljeno treba ubaciti kroz razbijeno prozorsko staklo u zgradu na prvome spratu i to se ne gasi do desetoga kata. 

  

Sa sobom su donijeli kamenje, komade cigle, betona i udarili na policajce i ostakljene površine. Trgali su i razvaljivali sve što se moglo slomiti. Ograde i postolja za bicikla. Kontejnere i saobraćajne znake. Sve su pretvarali u primitivno oružje za pražnjenje nagomilanih frustracija i straha zbog nedjela koje čine. Sasvim primjereno psihologiji mase, svoga bijesa i razornog ludila nasrću na sve što je pred njima. 

  

U masi iza njih ključa adrenalin. Maskirani, zakukuljeni i zamumuljeni urlaju iz sveg glasa. Izmahuju rukama, šipkama i letvama. Psuju sve izredom. Govore pogrdne riječi. Dirigiraju beslovesnoj masi koja ih oponaša u sunovratu do dna razuma.

  

Prethodnoga dana su držali ispite novim posvećenicima i sami položili visoko stručan ispit provaljivanja u prizemlje Kantonalne Vlade u Tuzli, a potom su malo trenirali mlaćenje policajaca koji su imali zadatak da koriste samo minimum kontrolirane sile. Uputa data policajcima omogućila je demonstrantima da u hitnoj pomoći uvijek bude više policajaca nego demonstranata. Omogućila je da policajci iako u neuporedivo manjem broju, budu češće i žešće povrjeđivani.


Demonstranti cijene svoje vrijeme. Zato su prvoga dana poranili, u 09,00 sati, kako bi što bolje završili visoku uličnu školu destrukcije. Bili su uspješni i otišli su na odmor. Neki u tuzlanske hotele. Drugoga dana su šutili, obilazili, procjenjivali i sondirali teren. Trećega dana, dobro ispavani u svojim posteljama ili u nekome od motela, prenoćišta i pansiona, kretali su od 12,00 i 13,00 sati ili kasnije u drugim gradovima. Prilazeći okupljenoj masi, na lice su navlačili maske anonimusa ili fantomke.

  

Kao visokostručni, brzo, profesionalno i efikasno obavljali su posao radi kojega su tu. Pokretali su, vodili, podsticali i dirigirali prosvjednicima i usmjeravali masu prema želji i određenom cilju.  Rutinski su razbili i zapalili zgradu Kantonalne Vlade. Iznudili ostavku premijera i vlade. Razbili i spalili Općinsku kuću. Pokušali zapaliti zgradu Suda i to jedino što nisu uspjeli, pa su rekli: Eto vam i Sud! 


U međuvremenu, spalili su objekat Kantonalne Vlade u Sarajevu i zgradu Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Dio Arhiva Bosne i Hercegovine. Zgradu Županijske Vlade u Mostaru, zgradu Hrvatske demokratske zajednice i Stranke demokratske akcije... aneks zgrade Kantonalne vlade u Zenici... nasrnuli i u Bihaću... u Bugojno su kasno stigli, pa su najavili nastavak obavljanja poslova za dan kasnije. Što da ne. Sada to, uz njih dobro uvježbani tokom minula tri dana, možemo odlično uraditi i sami. 

  

Protiv domorodaca se okrenulo sve što se moglo okrenuti. Sve je toliko vrijedilo da se moglo uništiti u samo tri dana sa skraćenim radnim vremenom prosvjednika koje su sami odredili: ujutro od 09,00, tačno u podne, popodne u 13,00 ili 15,00 sati i nešto noćnoga rada i pljačke, arlaukanja, bacanja petardi i topovskih udara, molotovljevih koktela, razbijanja nekoliko kioska... 


Dobro izvježbana komunjarska praksa kao i uvijek u posljednjih /100/ sto godina djeluje po automatizmu. Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i Federalni Premijer prvi na svijetu hitno drže pressicu Socijaldemokratske partije BiH i verzirano koriste priliku da uhvate muštuluk kako bi još jedanputa a prije drugih balavili, baljezgali i rastezali svoj patriotizam kao najobičnije šuplje plačipizde. Sve je izgledalo tako bljutavo, pa su se i nepokretni od gađenja premetali preko glave na svojim ležajima ispred ekrana i programa tv1. Kao da su upravo oni spalili sjedišta vladavine Socijaldemokratske partije, ali ta sjedišta eto nisu uspjela spaliti njih. 

  

Nešto pribranosti upočetku svoga obraćanja ima Načelnik grada Tuzla i kaže: Ovo je rat. Tuzla je napadnuta... 


Prekidaju  ga. Nije uspio reći kako je napadnuta Federacija Bosne i Hercegovine i BiH, jer je i to morao znati makar po logici stvari. Ali, možda nije ni znao. Samo Vrag Zna. Bijedniji skup i obraćanje od ovoga, gluplju i bljutaviju pressicu niko nikad nije održao. Svi su drhtali zbog gubitka vlasti i od straha za svoje usrane egzistencije i dobro uhranjene guzice. Drugi se uopće nisu javljali kao da ih se to ni najmanje ne tiče, što i nije sasvim netačno.

  

Dakako, sve to bilo je i dijelom programa i plana onih koji su protestirajući prethodnih dana demonstrirali i pokazivali kako je komunistička ideja, barem na ovome tlu, definitivno zatrta u korijenu i kako je samo još riječ o njezinim reliktima i tragovima. Demonstranti su upućeni u obrazac prema kojemu rade i imaju izvrsnu moć predviđanja, zato im događaji i brzina obavljanja poslova idu naruku. 

  

Građanima u  Federaciji Bosne i Hercegovine, makar u očitom grču, suvislo se uspio obratiti Ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine podržavajući legitimitet i socijalni karakter građanskih zahtjeva i ljudskih prava i to dajući interview inferiornoj rtv Slon u Tuzli. Šta da čovjek čini kad je u tuzlanskom kantonu SDP na vlasti?! Drugi šute u nacionalističkim i klerofašističkim rupama i prknima udišući svoje mirise. Doduše, oni barem nisu ni obećavali da će riješiti to što je uzrokom prosvjeda. 

  

Drugi, kao da su obespravljne etničke manjine, za sada šute i čekaju čak i kad su najmnogoljudnija etnija u BiH, što ostaje nerazjašnjen fenomen. Oni nisu kupili karte za dalje, pa nemaju prijevoz. Stoje na stajalištima bez veze sa samim sobom. Puše, čibuče i čekaju bananu. Mnogi se još nisu vratili sa demonstracija. Samo SDP nije nikud išao. Nema ga u sindikatima. Nema ga sa prosvjednicima. Sada, kao i do sada, mogu zajedno slaviti. Definitivno SDP je i kriv i gubitnik. Ko bi sada mogao doći na ostavkama ispražnjena mjesta vlastodržaca, nego upravo oni koji odlično šute. Ko bi trebao namiriti svu štetu? Pa, svakako oni koji su bili na vlasti i koji su uzrokom prosvjeda, a još drže i neke press konferencije. 

  

Potom, treba se i odmoriti poslije i prije svakoga posla. Samo da sve ostane isto. Da se ne mijenja. Da sve ostane u granicama za njih uhodanoga legaliteta koji prije svih štiti njih, ali i prosvjednike i izgrednike od njih samih. Sve su vezali u čvor čistoga socijaldemokratskog ništavila.


Kojega li jada i bijede. Obećavali su promjene. Državu po mjeri čovjeka. Sada se čude što promjene izgledaju ovako kako ih vide. Dakako. Ljudi prave državu kako znaju i po svojoj mjeri. To su promjene koje su izveli drugi primjereno svojoj viziji, jer SDP je radio ništa. Oni nikad ništa nisu ni izvodili osim bijesne gliste. Sada vide kako to izgleda država po mjeri čovjeka u koju su se kleli. Sada vide i kako je to kad im ga odmjere, pa sve spadne na samo dio Federacije Bosne i Hercegovine sa bošnjačkom većinom koja ih je birala. Ne dosjećaju se kako su ustvari zdušno, umišljeno i blentavo na tome radili prethodnih godina bez zastoja. 


Sada vide i kako je Republika Srpska stabilna, makar na svoj efikasan i totalitaran način. Istoga dana kada su zažmirili da ne vide šta se događa u Federaciji Bosne i Hercegovine čekajući da sve samo od sebe stane, nisu ni mogli vidjeti kako Predsjednik Republike Srpske u Sočiju otvara Zimske Olimpijske Igre zajedno sa Predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom, lično. Mada, očigledno, ni njih dvojica uopće ne znaju šta se događa.


                                                       * * *


Ustvari, siguran u svome krasivom bastionu Vladimir Putin još ne vidi kako se tsunami primiče i njemu. Talas je visok milion kilometara. Za sada, valja se sporo, ali dolazi sigurno, neumitno i nezadrživo. To je povratni val slavne krasivaje baljševičke Oktobarske revolucije od prije stotinu godina. Prvobitno, tsunami je krenuo upravo iz carske Rusije. Bio kratak ili dug, svaki put je samo krug. Tsunami je kružni val koji se širi od mjesta gdje je izazvan. Povratni val tsunamija zakonomjerno najžešći i najrozrniji je upravo na mjestu na kojem je izazvan i od kojega je krenuo. Ljudi i njihova društva ponašaju se prirodno. Kao voda, npr. Kao tsunami, također. 

  

Otkuda i gdje god krenu čovjek i njegovo društvo moraju se vratiti na polazište. Ako su krenuli iz prethistorije, moraju se vratiti u prethistoriju jer, tamo im i jeste mjesto. Čovjek je vucibatina od ovoga svijeta i nema smisla za Božju Jednoću Postojanja i Vječnost. Uostalom, radnička klasa je uvijek uzimala jeftiniju - povratnu kartu. Čovjek nema kud iz svoga jadnog Svemira. Tako na Kraju Sve i Bude Mir.   


                                                       * * *

 

Ako je tačno da se protestiranje građana u ovoj fazi završilo, a bilo bi dobro da jeste, morali bismo postaviti više pitanja sami sebi i životu koji nam naročito ne ide od ruke i naruku, ili u našu korist. Naročito o socijaldemokratiji i socijaldemokratima.

  

Zašto su se protesti dogodili upravo u Federaciji Bosne i Hercegovine i to u onom njezinom dijelu koji je bespogovorno multietnički neupitan i zašto baš zbog prisustva nesposobne SDPe? I normalan? Zašto prvo u stabilnoj i pouzdanoj Tuzli? Zašto potom u Sarajevu? Zenici? Bugojnu? Bihaću? Zašto kašnjenje i prekidanje demonstracija u Mostaru? 


                                                             * * *


Zašto ta cinična sprdnja od podrške demonstrantima u Tuzli i pobrojanim gradovima od stotinjak zbrda zdola okupljenih ljudi na kahvi u Banja Luci?! U minulom ratu stalno su se najavljivali na kahvu u Ljubljanu, Dubrovnik, Vukovar, Gradačac, Zenicu, na Baščaršiju... Pošto nisu uspjeli u ratu sada šalju poruke podrške razaranjima u miru. Na njihovim transparentima piše: Evo nas ovdje! Gdje ste vi?! Bolje išta nego ništa. Poklonjenom konju se ne gleda u zube. Ni konjima.  


                                                            * * *

Ko je demonstrirao a ko se bavio destrukcijom, pitanje je sad? Ko u susjedstvu ima centar za obuku kadrova koji su nekoliko mjeseci harali neredima u Ukrajini? Prvo podstičući mase na okupljanje, potom vodeći ih i otvarajući frontalni sukob demonstranata i svih drugih sa legalnim vlastima, a priveli ih kraju spaljujući policajca po policajca i izvodeći prevrat, kako bi na tlu Ukrajine spalili i sagorjeli i animozitete između Rusije i Zapada. O trošku Ukrajine, dakako. 


Pitamo li se zašto je opetovano cijela priča naslonjena na bandoglavu psihologiju mase? Ustvari, poslije treninga u Ukrajini ovo u Bosni i Hercegovini bila je trodnevna šala mala. Pravo uveseljavanje za još jedno stručno promatranje i dotjerivanje koncepta za Blitz Krieg ubuduće. Ko više ima vremena da vodi bilo kakve - specijalne, agresivne, osvajačke, odbrambene i ine ratove koji traju godinama?


                                                        * * *


 Zašto sve to tako, toliko rigidno i bjesomučno iako se upravo u tom dijelu Bosne i Hercegovine bolje, urednije i perspektivnije živi nego li u njezina preostala dva dijela? Samo zato jer je kako god okrenemo i pogledamo sve o našem trošku. Osjećamo li se zatočenicima očigledno orkestriranog i dirigiranog terorizma s precizno određenim ciljem koji valja postići?! Jesmo li zatočenici simulacruma prošlosti i suvremenosti jer smo zaostali u razvoju?!? Imamo li ikakvu predstavu o sebi u ovome svijetu, a da to bude stvarno naša perspektiva, nama i našim životima slična? Nama i našoj dobroti bliska? 

  

Osim rušiti i nanovo isto radi rušenja graditi? Ima li perspektive uopće? Mali jesmo. Sami sebe činimo još manjima na najgori način. Upravo svojom sujetom. Ko god nam samo riječ kaže, u nama odzavanja i odjekuje godinama. Zauvijek. 


                                                        * * *

 

07/08. veljače, anno Domini 2014. 2014. Atif Kujundžić.


----------------------------------------------------------


Preuzeto iz knjige - "Dnevnik građanskih prosvjeda ili pretapanje etnosa u građanski demos u gradovima Federacije BiH sa bošnjačkom većinom", Atifa Kujundžića koju možete besplatno preuzeti sa sljedeće adrese: http://www.digitalne-knjige.com/kujundzic9.php  


                       


Aug 16 '14

HRVATSKOJ  LEGENDI


Blažu Kraljeviću 17.09.1947.-09.08.1992.




Na oblaku bijelom ispod plavog svoda Tvoj se ocrtava lik

Lik hrvatske slobode, lik toga hrvatskog tisućljetnog sna

Hrvatske izdajice presudiše Ti, Tebi i uzdanicama Tvojim

Presudiše  Vam kukavički kao što to samo izdajnici znaju

Ali Spomen na Tebe i junake Tvoje, oni izbrisati ne mogu

Ne mogu izbrisati tu uspomenu na Tebe iz hrvatske duše


Zauvijek lik Tvoj će svijetliti na plavetnilu hrvatskog neba

SvI pravi Hrvati na Tvome će grobu redovno paliti svijeće

I za Tvoju dušu, i za dušu ratnika Tvojih moliti Svevišnjeg

Na godišnjicu Tvog odlaska suznih očiju pamtimo Tvoj lik

Legendo naša, legendo naroda svog slijedit taj ćemo put

Taj put hrvatske slobode, put njezinog tisućljetnoga sna


Mirno spavaj na hrvatskom nebu, s njeg svoj narod štiti

Sve dok je zadnjeg pravog Hrvata, dotle Hrvatske će biti

Hrvatska je zemlja sveta, njene stope obilježene su s krvi

Krvi njenih junaka i križevima na počivalištima njihovima


Ratnici HOSa ponos ste naroda hrvatskog i njegovo sutra

Nemojte stati sve dok se ne ostvari Vaš cilj-naša sloboda


Živio vječno svijetao lik hrvatske legende Blaža Kraljevića

I svih koji su pali kako bi mi bolje živjeli 


U SPOMEN na njega i sve koji su pali za BOLJU Hrvatsku

napisana je:

     

   

HIMNA POBJEDE


Jedinstvo naše u njem se krije snaga

U srcima i mislima Domovina draga

U boj za Hrvatsku ide brat do brata

S krunicom u ruci i križem oko vrata


Hrvatska zavijek znamen bit ćeš moj

Za slobodu Tvoju, i život dati ću svoj

Vjera, Dom, Domovina te riječi svete

Sa usana naših, ka nebu neka polete


A stijeg hrvatski, visoko neka vihori

I himna hrvatska neka narodu zbori

Ljubim Domovinu od Drine do mora

Doći će to vrijeme kad sinut' će zora


Hrvatska zavijek znamen bit ćeš moj

Za slobodu Tvoju, i život dati ću svoj

Vjera, Dom, Domovina te riječi svete

Sa usana naših, ka nebu neka polete


Nadaleko se čuje, trublja naših glas

Ustaje naš narod za Domovine spas

Vihori se stijeg  -  crveni, bijeli, plavi

U toj borbi bit' ćemo bojovnici pravi


Hrvatska zavijek znamen bit ćeš moj

Za slobodu Tvoju, i život dati ću svoj

Vjera, Dom, Domovina te riječi svete

Sa usana naših, ka nebu neka polete  


----------------------


Napisao: Vladimir Biondić


---------------------------------


Blaž Kraljević (Lisice, Ljubuški, 17. rujna 1947. - Kruševo, Mostar, 9. kolovoza 1992.), zapovjednik Hrvatskih obrambenih snaga u Hercegovini i general bojnik Armije RBiH.


Politički aktivist u iseljeništvu postaje u Australiji 1967. Uvođenjem demokratske vlasti, vraća se u Hrvatsku i pridružuje Hrvatskoj stranci prava. U prosincu 1991. postavljen je za zapovjednika vojne fromacije HSP-a, Hrvatskih obrambenih snaga, u Hercegovini. Kao zapovjednik HOS-a sudjelovao je u obrani Hercegovine protiv srpskih snaga. Zbog odbijanja obrambene suradnje s Hrvatskim vijećem obrane dolazi u sukob i s vodstvom Herceg-Bosne, dok istodobno stvara uske veze s Armijom RBiH. HOS je uskoro postao instrument Armije RBiH za destabilizaciju HVO-a i Herceg-Bosne, a Kraljević, vođen ustaškom ideologijom, zagovara zajedničku suradnju Hrvata i Muslimana u stvaranju hrvatskih granica na Drini. Kraljević je sa svojom pratnjom pod nerazjašnjenim okolnostima poginuo na kontrolnom punktu u Kruševu kod Mostara. Neki od njegovih suradnika tvrde da je Kraljević ubijen po naređenju hrvatskog političkog vodstva. Istraga o njegovoj smrti vodi se od svibnja 2013.


"Dnevnik građanskih prosvjeda" (4 dio) 


OD VIRTUALNOG DO KAMENOG DOBA /tuzlanski prosvjedi/




U samo dva dana, u nepunih četrdeset osam /48/ sati, uvijek mirnim gradom Tuzla protutnjala je ljudska povijest u rasponu od virtualnog do kamenog doba. Da. Protutnjala je čemerna ljudska povijest unatrag, nadajmo se, kako bi se moglo krenuti i unaprijed.


Riječ je o tome što je u virtualnom prostoru interneta počelo okupljanje osiromašenih ljudi vođenih predstavom o osobnoj socijalnoj bijedi, odsustvu pravde i potrebi da se ta stvar u njihovim životima konačno promijeni. Odlučili su prosvjedovati. Okupljanje prosvjednika zakazali su ispred zrgade Višeg suda u Tuzli 05. 02. 2014. godine u 09,00 sati.


                                                           * * *

U prvi mah, pa i nakon sat vremena ideja je izgledala promašenom. Upravo na internetu, odakle je sve i krenulo, govorilo se kako je riječ o stotinu do dvije stotine /100-200/ okupljenih građana, tj. demonstranata ili prosvjednika i mlakoj atmosferi prosvjedovanja. 


Tada su okupljeni prosvjednici odlučili krenuti na trg ispred zgrade Kantonalne vlade u Tuzli. Uzgred, stalno su se priključivali novi građani. Tako je skup ispred zgrade sodaso vrlo brzo imao više od 1000 građana koji su prosvjedovali zbog nezaposlenosti, kriminalne privatizacije i neefikasnosti vršilaca kantonalne vlasti. Paralelno, rasle su i policijske snage koje su imale zadatak zaštititi objekat i vršitelje funkcija vlasti. 


 

Gladni ljudi imaju kratak fitilj i brzo gube strpljenje. Kako im se niko od političara nije želio obratiti, eksplodirali su. Sukobili su se sa policijom i provalili u zgradu vlade Tuzlanskog kantona što su kamere neposredno zabilježile. Tražena je smjena vlade. Skandirano je: Lopovi. Izlazite napolje. Podnesite ostavke. Etc.

  

Kako to već biva, niti demonstranti, niti policajci, nisu imali živaca i strpljenja. Stara je narodna pametnica prema kojoj sila Boga ne moli. Na jednoj strani bili su nedovoljno osmišljeni prosvjedi kojima se spontano priključivao sve veći broj građana, a na drugoj opremljena i dobro uvježbana policija koja je od samoga početka brutalno i prekomjerno koristila silu. 


Ozlojeđenost protestirajućih građana rasla je i eskalirala u otvoreni ulični sukob sa policijom. Stalno je rastao broj demonstranata, ali i broj policajaca. Svako je činio svoje. Zbivanje je postalo elementarna nepogoda sazdana od pomiješanih osjećanja, bijesa, straha, mržnje prema vlastodršcima i loših namjera u nastaloj situaciji. Policajci su tukli i hapsili. Demonstranti su vikali, psovali, bacali kamenje, razbijali prozore na zgradi vlade, palili gume, razvaljivali kontejnere za smeće, lomili saobraćajne znake. 


Događaji su izmakli kontroli. Bilo je sve više povrijeđenih građana i policajaca, sve više građana koji su uhapšeni ili kao i policajci trebali hitnu medicinsku pomoć. Među uhapšenima je i Aldin Širanović, mladi čovjek koji je bio na čelu internetske grupe udar, a na protestima sa bh zastavom preko tijela i megafonom u ruci, u jednoj fazi usmjeravao je tok demonstracija i događaja. Dakako, potpuno nesvjestan šta čini i čime se bavi.


Demonstracije su zakazane i nastavljene narednoga dana tačno u podne. Sada je to bio veći broj, čak i više od tri hiljade ljudi /3000/ građana. Sada i lošijeg raspoloženja zbog događaja od prethodnoga dana. Bio je i veći broj policajaca. Broj građana bio bi i neusporedivo veći da prilazne ulice prema zgradi vlade i prilazni putovi prema gradu Tuzla nisu blokirani od strane policije. Sada su već svi koristili sva raspoloživa sredstva osim vatrenog naoružanja. 

  

Vijesti koje su se čule u formi različitih izjava iz vlade, općinskoga vijeća i policije bile su bezobrazne i činile su stvari još gorima u raspoloženju demonstranata čiji su protesti eskalirali i trajali i duboko u noć. Događalo se svašta i o tome ćemo još biti obaviješteni i saznati mnoge pojedinosti. 


Protestirajući građani uzvikivali su različite slogane koji su uz poznato Lopovi! Ostavke! - zvučali i nebulozno, kao: Pobuna! Narodna revolucija!, i sl. očito i ne znajući šta te riječi znače. Iz nebroj izjava jasno se vidjelo kako je pokretač isti: socijalna bijeda građana, nezaposlenost, ugrožena egzistencija i bešćutna vlast, ali i neorganiziranost i neupućenost prosvjednika. Umjesto da se događaji smire, nezadovoljstvo i sukobi su eskalirali do neželjenih oblika i razmjera. 


Ljudi su u proteste krenuli iz svoje muke i virtualnog svijeta interneta. Demonstracije su zakazane sa interneta i mreže face book koja je gostoljubivo izražavala potporu namjerama prosvjednika. Dakle, sve je krenulo iz najsuvremenijeg vida međusobnog komuniciranja i razmjene informacija o jadu i bijedi. Sve su svi mogli vidjeti i predvidjeti. Sarkastično kazano, na strani demonstranata bili su samo demonstranti i internet kao otvorena mogućnost komuniciranja i izražavanja međusobne podrške. Vlast je šutjela ili se gradila blesava, što i nije daleko od istine.


Policajci su mladi, snažni, suvremeno obučeni i opremljeni. Štitovi i kacige od pleksiglasa, dugačke palice. Kreću se u kordonu i grupama. Dobro trče i udaraju. Znaju borilačke vještine. Gdje udare tu trava ne raste. Iz eskalirajućih zbivanja,  potkrijepljena video snimcima stiže vijest da se demonstranti i policija tuku kamenicama. Tuku se kamenicama koje su upravo demonstranti bacili na policajce i zgradu vlade. Sad i policajci koriste isto sredstvo protiv demonstranata. Što i ne bi kada im pada na kacige i štitove!

  

To je pravo kamenje, komadi cigle, betona, asfalta. Pucaju glave i policijski šljemovi. Sve se događa istovremeno: najsuvremenija oprema policajaca i ljudi koji bacaju kamenje kao u kamenom dobu. Policajci prihvataju kameno oružje kojim su ih demonstranti upravo tukli i sudjeluju u haosu kojemu su trebali samo nazočiti i eventualno usmjeriti tok. 

  

To je već prethistorijska slika očaja i bezumlja iz kamenog doba pred našim očima i kamerama, na internetu kao globalnoj informatičkoj i komunikacijskoj mreži i televizijskim ekranima. 


Sliku produciraju socijalna bijeda građana i upravo sama bezumno koristoljubiva vlast prema kojoj su prosvjedi i usmjereni, a koja je prethodno po svim osnovama izdijelila i atomizirala ljude. Bijedom je vratila građane u prethistoriju kako bi efikasnije vladala njihovim životima. Vratila ih je u prošlost do kamenog naoružanja koje koriste nasuprot policijskim snagama, gumenim mecima, suzavcu i automatičarima.

  

Svojom nakaznom pohlepom i prokletstvom vlast je bezočno opustošila sve što je mogla. Provela nakaznu i kriminalnu privatizaciju. Ukrala je i uzela sve što se moglo ukrasti i uzeti. Zadužila zemlju do dužničkog ropstva. Ostavila ljude bez posla i sredstava za život. Vlast se vozi luksuznim automobilima, helikopterima, avionima. Opremljena i dobro obučena čuva je policija. Vlastodršci su u skupim odijelima, kravatirani i s visokim plaćama. U foteljama. Arogantni i puni sebe kao tuke govana.

  

Vlast je izgubila svaku mjeru i svaku vezu sa stvarnošću i životom. Sa narodom koji ju je izabrao. Vlast nema smisla za šalu i narodne ideale. Vlast je pametna, svi drugi su budale. Sa vlašću nema šale.


 Dakako, stvari mogu uvijek biti i gore. Narod je to naučio upravo od svoje vlasti. U posljednjih dvadeset i četiri /24/ godine nebroj puta smo željeli da to što nam se događa već bude dno koje dotičemo. Govorili smo: pa, ne može više biti gore od ovoga! Ali vlast nas je  svaki put uspješno uvjeravala kako možemo tonuti još dublje. Sada izgleda kao da bi mogao doći red i na vlast da malo tone. Ne samo da tone, već i da leti. Makar i ne znala plivati, roniti i letjeti. Sve se može kad se mora. Takvo je narodno životno iskustvo.


U dva dana pokazala se zastrašujućom još jedna stvar: novinari i mediji. Skoro, pa među novinarima nema živa čovjeka koji razumije šta se događa i zna šta gleda, niti kako bi rekao istinu i suvislu riječ o događajima. Boje se sami sebe. Ne znaju šta gledaju i vide. Ne vjeruju svojim očima. Nemaju blage veze. Prave se ludi. Bauljaju okolo s mikrofonima i kamerama. Demonstrante nazivaju protestantima i tako im određuju vjeru o kojoj takođe nemaju pojma. Tavrljaju i trućaju. Slikaju se. Mediji su žuti bez mjere. Misle da je lukavo to što čine, pa i glupavo šute. Šute i čekaju. 


Potom objave kako Tuzla gori u plamenu, a vlast je izdala naređenje: udri bagru! Toliko zluradosti i pakosti naspram događaja, naroda na ulici i vlasti u foteljama, u Tuzli! U njihovoj zemlji i gradu, prema onima koji su im dali posao i priliku, koji su ih odhranili i školovali. Ali, mediji su naučili da se nekome dodvoravaju i služe i ne mogu se osloboditi starih navika.

  

Zlurado i pogano do neshvatljivoga zadovoljstva zbog razvoja događaja, istaknuti profesor Fakulteta političkih nauka iz Sarajeva iza nevjerojatne maske svoga izobličenog lica nada se kako je to najava nekakvoga proljeća. Dobri Bože! Valjda misli na Veseli pariški svibanj i 1968. Jadna majko svoja. Ljudima oči ispadaju, a profesor nesuvislo baca šezdesetosmaške metafore u sentiš raspoloženju. 


Ova zemlja među ljudima koje smatra intelektualcima ima najviše neodgovornih ljudi i budala koji život provode visoko na nebesima ili u špiljama. Na površini zemlje  nisu i ne znaju gdje su. Ne znaju kako je na Zemlji. Plove na za sebe izmišljenim oblacima i otocima. Uživaju u svojim snovima i lagodnim životima. Ni brige ni pameti, a ni odgovornosti. 


Vehida Šehića koji je stalno na najvišim dobro plaćenim funkcijama od minuloga rata do danas, glupava novinarka pita otkuda na demonstracijama toliko učenika srednjoškolaca. On jednako glupavo odgovara i kaže kako su ta djeca neobrazovana, neuka, besposlena, pa idu tamo gdje mogu naći belaja. Nevjerojatno. 


Taj istaknuti tuzlanski intelektualac, nema pojma ni blage veze o tome kako su ta djeca upravo oni mladi i ovovremeni ljudi koji su najviše lajkali pozive na prosvjede i demonstracije na internetu! Tek potom su građani, među kojima su i njihovi roditelji, čak i podsticani od te iste djece izašli na ulicu. Izašli zbog očaja i kako bi sačuvali dostojanstvo roditelja. 


To su djeca čije su roditelje naše vlasti ostavile bez ičega. To su djeca koju roditelji bez ičega trebaju hraniti i školovati. To su djeca koja će morati otići iz ovakve zemlje kako bi mogla zaraditi parče hljeba. To su djeca koja će biti najbolji ljudi i radnici svuda gdje dođu širom svijeta, a ova će zemlja biti bez njih, makar su u njoj rođena i školovana. To su naša djeca, Šehiću jadni i čemerni, a ti to ne znaš! 


 Šehić je samo jedan od nebrojenih tupadžija koji svemu ovome već dvadest godina /a takav čovjek pouzdano i cijeloga svoga života/ dobro kumuje iza firme o borbi za ljudska prava, demokratiju i građansko društvo u koje se svakodnevno zaklinje, a koje kako vidimo iz njegove izjave uopće ne razumije. 


Šehić je Tuzlak ali ne zna da su u neposrednoj blizini zgrade Kantonalne vlade /ispred koje su prosvjedi bili najžešći/ locirane skoro sve tuzlanske srednje škole i da djeca ako žele imaju pravo, mogu u toku školskoga odmora doći na prosvjede kao visoku školu borbe za građansko i civilno društvo, pa se vratiti u školu na sljedeći čas.

 

Dakle, uopće nije slučajno što u politici i vlasti imamo ljude koji su još uvijek po shvatanju suvremenog svijeta tek reptili, dinosaurusi i čudovišta koja ne razumiju ni same sebe. Nemaju pojma o sebi i drugim ljudima. O vremenu i nevremenu. O komuniciranju sa svijetom i svojim bližnjima. Oni jedva da umiju uključiti svoje sukpocjene laptope koji su im darovani uz mobilne telefone, sekretarice, vozače, urede i automobile. To, nije dobar znak, a znakovito JEST. 


06/07. veljače, anno Domini 2014.  2014. Atif Kujundžić.


----------------------------------------------------------


Preuzeto iz knjige - "Dnevnik građanskih prosvjeda ili pretapanje etnosa u građanski demos u gradovima Federacije BiH sa bošnjačkom većinom", Atifa Kujundžića koju možete besplatno preuzeti sa sljedeće adrese: http://www.digitalne-knjige.com/kujundzic9.php  


                       


Ivana Mažuranić

U SPOMEN PRVOM PREMIJERU MODERNE HRVATSKE



Ove godine obilježava se 200. obljetnica rođenja Ivana Mažuranića koji je rođen 11. kolovoza 1814. godine u Novom Vinodolskom, a umro je 4. kolovoza u Zagrebu. Kao hrvatski pjesnik, jezikoslovac i državnik/političar jedna je od središnjih osoba moderne Hrvatske; pače, postavio je temelje hrvatske nacije. Naime, naspram Strossmayerova „etnojezičnog jedinstva naroda Srba i Hrvata“, Mažuranić promiče Starčevićevo „političko (nacionalno) jedinstvo Hrvata“, čijom bi sastavnicom bio i manjinski srpski pravoslavni (mahom srbizirani) etnos . S tim u svezi, razišavši se politički sa Strossmayerom, uz kardinala Haulika, pokrenuo je 1862. godine osnivanje Samostalne narodne stranke.

Već sa 16 godina objavio je svoju pjesmu – „Vinodolski dolče, da si zdravo“. 1842. godine zajedno s Josipom Užarevićem objavio je njemačko-ilirski slovar s 40.000 riječi u koji je unio i neke svoje izvorne riječi. Ipak, kao najvažniji doprinos hrvatskoj kulturi smatraju se njegovo dopisano XIV i XVpjevanje Gundulićevog „Osmana“, te njegov legendarni ep „Smrt Smail age Čengića“, sazdan nadjelima Kačića i Gundulića. U razdoblju od 1858. do 1872. bio je predsjednik Matice Ilirske (Hrvatske).

Kada je 20. rujna 1873. godine izabran za hrvatskog bana, glede bliskosti svom narodu, prozvali su ga „banom pučaninom“, davši pritom veliki doprinos u reformama pravosuđa, političke uprave i školstva. S obzirom da vlast nije mogla s njime upravljati protiv njegovih temeljnih postulata prisiljen je 21. veljače 1880. godine na povlačenje s banske dužnosti.

Neprocjenjiv je doprinos Ivana Mažuranića hrvatskoj kulturi, pa je nazivan i hrvatskim Goetheom. U svakoj prilici Ivan Mažuranić je demonstrirao svoju veliku ljubav prema svojoj Domovini i propagirao ideje slobode i pravde. Posebno je čuven njegov govor o temeljnim pravicama kojom prilikom je rekao – „Vjerujem u Hrvatsku, u njezinu prošlost, njezinu sadašnjost i u njezinu budućnost“. Njegov znakoviti izrijek – „U ovoj zemlji ako je prodamo ne će kosti naše mirno počivati“, trebali bi SVI mi posebno danas imati na umu i u srcu.

Dana 21. kolovoza .2014. godine Kraljevska akademija Zagreb će na rodnoj kući Ivana Mažuranića u Novom Vinodolskom postaviti spomen-obilježje, dok će se istoga dana navečer u Novljanskoj narodnoj čitaonici i održati tribina o temi „Hrvatska nacija – nedovršeni projekt Ivana Mažuranića“. O tome će zboriti član Znanstvenog savjeta Kraljevske akademije prof. dr. sc. Ivan Biondić. U ime HAZUD-a tribini će nazočiti Vladimir Biondić, član predsjedništva Hrvatske akademske zajednice „Kralj Tomislav“.

Potkraj rujna 2014. godine, zajedno uz Hrvatsku akademsku zajednicu „Kralj Tomislav“ i Kraljevsku akademiju Zagreb, HAZUD će u Zagrebu održati svečanu Akademiju posvećena životu i djelu Ivana Mažuranića.


BANU MAŽURANIĆU

11.08.1814. – 11.08.2014.

Dvjesto godina prođu, prođoše ko jedan dan

Al’ od svega nam osta od slobode samo san

Spomen na Tebe, spomen na Tvoj voljeni lik

Spomen na slobodu, i na poznati nam poklik

BOG i HRVATI –sad hrvatskim nebom zvoni

A za palim junakom, hrvatska mati suze roni

Iz pepela soko se diže, hrvatskim nebom leti

Nemoj plakati mila moja, na slobodu se sjeti

Dvjesto godina prođe, od sudbinskoga dana

Kad Hrvatska dobila je svoga voljenog bana

Vjeruj u Hrvatsku, za njega to bješe sinonim

Sa njime on se rodi, i ponosno umrije s njim

Velikan on bje pjesme, velikan pisane riječi

Čuvar pravde i slobode koja Domovinu lieči

Težak i strm bijaše – njegov životni put cijeli

Nije uviek bilo onako kako bi Hrvati to htjeli

Veliki je, ko malen se rodi podno plava neba

Kad jednom pane, tad golem grob mu treba

Zastavu njegvu sad krase sve hrvatske boje

Pravi HRVAT kroz pjesmu kriepi, srce svoje

Spomen na Tebe HRVATIMA zauvijek osta

Tvoj život sada, HRVATSKA legenda posta

U srcu Te nosimo,simbol si slobode Hrvata

Ponosno si na prijestolju s krunom od zlata


Napisao: Vladimir Biondić

PROSVJEDI GRAĐANA /Povodom okupljanja i prosvjeda građana u Tuzli/





 

Prosvjedi građana pokrenuti sve težim socijalnim i složenim društvenim prilikama imaju stvaran sadržaj kao uzrok događanja, ali su idejno i politički neosmišljeni, pa su tako svojim spontanitetom u značajnoj mjeri obesmišljeni. To vlastodršcima daje priliku da zlurado likuju i da se grade nevještima u svojim uhodanim ulogama koje građane više uopće nemaju u vidu. Prosvjedi se događaju podsticani iz najrazličitijih razloga i, mada iz socijalnih dominantno, to se ne vidi u prvom planu, a to znači i da su u najvećoj mjeri izloženi svim mogućim zloupotrebama i najrazličitijim interpretacijama.

 

Kao odraz socijalne bijede i nezaposlenosti u kojoj živi velika većina građana, ne bi smjeli biti predmetom ničijega i posebno ne medijskoga poigravanja. Kao izraz otpora nesposobnim i bešćutnim izabranicima koji vrše vlast dok zemlja i društvo dalje tonu u beznađe, također - prosvjedi su puno više nego li očajničko upozorenje. Prosvjedi su u ovom primjeru apokaliptičan znak.

 

Kao osobni i zajednički protest što nam djeca moraju odlaziti u svijet trbuhom za kruhom, mada smo ih uz najveća odricanja školovali u našoj zemlji, morali bi umnima biti podsticaj za iznalaženje rješenja. Plaće i penzije su mizerne. Stalno i sve poskupljuje. Nikome ne dotječe dovoljno između dva primanja za život. Zemlja je podijeljena do nivoa najbanalnije segregacije svega što se moglo podijeliti. Postojeće političke stranke su duboko zaglibljene u najrazličitije vidove korupcije i saučesništva u propasti ekonomije, pljačke i proizvodnji socijalne bijede. Razloga za prosvjede previše je za svako nabrajanje.

 

Uznapredovala je fašizacija u međunacionalnim odnosima u najrazličitijim modalitetima. Animoziteti i međusobne tenzije su sve očigledniji. Notkuda lijepe vijesti. Perspektiva je mračni bezizgled. Jednaki u bijedi i tajkunskim tretmanima pljačke i pretvorbe građani su izdijeljeni entitetima, nacijama, konfesijama, nacionalnim politikama, ekonomijama, socijalnim tegobama, a korupcija rastače nakaradno uspostavljen dejtonski sistem i prijeti propašću. Zemlja i narodi su opustošeni.

 

Smišljeno i zlobno protura se teza kako treba samo protestirati, pa da sve bude uredu. Pri tome nacionalni i entitetski političari jedni drugima zlurado priželjkuju katastrofu. Niko i ne zapaža koliko se na tome sistematski radi na portalima i društvenim mrežama, pa i u printu. Kako se to čini na banalan i neskriveno ružan i zao način. Otvoreni su pozivi na pobunu i rušenje, na, kao neku revoluciju, tako da sve izgleda normalno i prihvatljivo prosječnom čovjeku koji je izašao na ulicu da izrazi nezadovoljstvo. Cjelishodno.

 

Niko neće da kaže o čemu se uistinu radi. Šta je uistinu potrebno. Šta mogu donijeti manje više spontana okupljanja i mlataranje građanskim pravima i slobodama. Niko, osim neka nesuvisla nevladina organizacija na koju niko ne obraća pažnju ni kada urla, neće dati upute o borbi za građanska prava, okupljanja i prosvjede. Za borbu koja će imati smisao građanski karakter, a neće se pretvoriti u izlišno krvoproliće, tragediju ili katastrofu, materijalnu štetu.

 

U uređenim građanskim/civilnim društvima protesti imaju značenje i karakter javnog mišljenja koje vlast osluškuje i koje može izvršiti pritisak i utjecaj na strukture vlasti i pokrenuti ih u smjeru uklanjanja poteškoća i nepravilnosti, poboljšanja društvenih prilika. Da bi se sudjelovalo u demonstracijama i protestima nekim povodom, nije potrebno biti član neke stranke, a biti član postaje sporedno. Riječ je o tome da su postojeće strukture vlasti kakve imamo nesposobne išta učiniti tek zbog toga jer neko prosvjeduje. One postoje kao vlast i slast i ako ikako mogu a mogu, neće ni pomjeriti svoje guzice u foteljama.

 

Trebalo bi razumjeti kako je postojeći okvir za vršenje vlasti još uvijek tek uvjetan i nije dobar niti funkcionalan. Proces dogradnje mehanizama vlasti kompliciran je, spor i ne uvijek efikasan. Često je katastrofalan. U bh uvjetima i skoro nemoguć. Sve je zakovano pozicijama raspoređenih vlastodržaca. Različite ideološke pozicije izjednačile su se u katastrofalnoj slici društva, pa se više niko i ni po čemu ne razlikuje. Ta okolnost ima zastrašujući smisao. Kao i javljanje uglednoga univerzitetskog profesora i doktora nauka koji bez invencije i srama kaže kako je za sve kriv loš politički sistem! Za njega je politički sistem Bogom dan kao i ljudi koji ga čine, pa je tako za sve i kriv Bog osobno...

 

Hoće li i može li se sada gladan i neuposlen svijet okupiti i prosvjedovati pola godine čekajući dok političke strukture bezuspješno zasijedaju nemoćne išta dogovoriti, a trebale bi kao: nešto promijeniti. U međuvremenu, prosvjednici skapavaju od revolta, gladi, gađenja i bijede, a čekajući da strukture vlasti učine neophodne promjene, pa zijevaju od umora i dosade i povremeno zdušno plješću svojim omiljenim političarima?! I sve to nako što četvrt stoljeća nisu uspjeli učiniti niti korak naprijed ili napraviti bilo kakvo poboljšanje.

 

Protesti kakvi se organiziraju neinteligentno su poigravanje vatrom. U velikoj mjeri to je bezuman čin i samo još jedan vid očaja u kojem skapavaju narodi. Vlast shvata i zna da joj narod ne može ništa, pa vlada sve komotnije. /Čak i zabranjuje prosvjede podlo udarajući na obraz cijekloj popoulaciji, boraca, npr./ Kažemo narodi jer se i ne zna kome je gore: Bošnjacima, Hrvatima, Srbima ili ostalima, jer osim političara svi su sporedni i ostali. Ustvari, dok mislimo kako je nama najgore i ne vidimo kako je svima jednako, osim onima koji su se uhljebili. Bosanskohercegovački narodi su po ko zna koji put izdati od svojih političkih stranaka i prvaka i uvedeni u slijepu ulicu. Niko ovdje ne misli niti o kome osim samo o sebi i svojoj fajdi.

 

Osim svega, protesti i pobune organizirani ad hoc mogu biti prilika za pravljenje nesagledive štete manipuliranjem okupljenim ljudima i tako produbljavanjem segregacije po svim mogućim relacijama, a već na djelu imamo aparthejd u obrazovanju. To su situacije u kojima se kao uzgred može dogoditi da sasvim nepozvana, nedogovorna i nepoželjna osoba uskoči na govornicu i kaže za tu priliku dobro smišljenu ili bezveznu i zlobnu ideju i misao. Svi mogu i imaju pravo izvikivati parole. Potpaljivati i raspaljivati masu. Građani Bosne i Hercegovine i nemaju baš velika iskustva i tradiciju građanskih okupljanja i prosvjedovanja i borbe za ljudska prava i slobode. Bolje je reći: nemaju takvo iskustvo uopće.

 

Bosna i Hercegovina skoro i nema niti jednu političku stranku koja prelazi interese stvorenih nacionalnih i entitetskih podjela kao niti neku nevladinu organizaciju koja bi se u općem interesu mogla i imala pravo staviti na čelo mase ljudi koji prosvjeduju iz socijalnih razloga radi ujednačavanja zahtjeva u namjerama, snazi i ciljevima.

 

Bosanskohercegovačko društvo nema nikakvo iskustvo građanskog života i nastupa prema strukturama vlasti, što se može pretvoriti u još veću katastrofu.

 

Hvaljeni prosvjedi za jedinstveni matični broj u Sarajevu 2013. godine, najobičnija su mahalska manifestacija i lakrdija, a najuspješnija do sada, jer su se ljudi i žene zaklanjali iza djece u kolicima i naručjima. Ustvari, blamaža je, pa se tako što uopće dogodilo i da postoje snimci o tome.

 

Želimo reći kako protesti moraju biti brižljivo osmišljeni i organizirani kao istrajno djelovanje građana/naroda prema strukturama vlasti. Nedvojbeno u svim pojedinostima. U formuliranim zahtjevima i održavanju reda tokom prosvjeda u jednakoj mjeri. Inače, okupljeni građani postaju ne/kontrolirana i najobičnija rulja, sila za nasilje i rušenje koju vlast kakva god da jest, čini legalnom. Potom mora se to znati usmjeriti i umiriti prije nego se otme razumu. Niko od nevidljivih organizatora i protestirajućih građana pojedinačno ne zna kako, niti tačno što želi, niti što i kako može postići prosvjedujući.

 

Ova okolnost je opasna pojedinost koja otvara vrata bezumlju i anarhičnom divljanju s nesagledivim posljedicama. Usmjeravanje prosvjeda ubačenim igračima ko zna otkuda i radi čega, ali ni radi čega dobroga, sve čini i potencijalno još gorim. U takvoj situaciji upravo oni koji su svemu kumovali, naprosto nestanu i ne snose nikakvu ne/odgovornost za posljedice. Nema ih. Protesti građana ne smiju se pretvoriti u rulju koja neartikulirano prosvjeduje i divlja sukladno psihologiji mase.

 

Građani koji prosvjeduju moraju biti samosvjesni i svjesni uvjeta u kojima žive i prosvjeduju jednako kao i osobne, pojedinačne i zajedničke odgovornosti za učešće u prosvjedima i demonstracijama, tj. moraju biti svjesni ciljeva koje žele postići. Građani koji prosvjeduju ne smiju dozvoliti da postanu masa kojom se manipulira. Oni su skup građanski odgovornih i osviještenih pojedinaca koji o interesantnom pitanju zajednički i umnoženo blisko razmišljaju, a cilj koji žele postići sasvim im je jasan. Građanima se to mora reći prije nego što do prosvjeda uopće dođe.

 

Okupljeni, građani ne preduzimaju nešto već tačno i precizno protestirajući preduzimaju određenu stvar i postupke i znaju koliko je udaljen cilj koji žele i nastoje postići. Ustvari, frontalno prosvjedovanje protiv svega što kome padne na pamet i okupljanje demonstranata radi toga čisti su nonsens iliti glupost. To nam je u svemu što ne/imamo, nepotrebno. A oni koji ad hoc pozivaju na pobunu trebali bi se prvo pobuniti protiv sebe i svoje pameti kako bi shvatili šta govore i pišu.

 

Vidimo, kako se protesti građana kao javni oblik pritiska na strukture vlasti mjesecima unatrag pumpaju i podstiču iz inozemstva i u samoj zemlji, a najave protesta očekuju se slavodobitno i pobjednički kao da je već obavljen neki posao ili postignut boljitak. Građanima, potencijalnim učesnicima upućuju se izrazi euforične, bezvezne i zlurade podrške, čak i bezvezno prepisujući i objavljujući upute iz radnih materijala za najrazličitije radionice koje su organizirale brojne nevladine organizacije bez provjere u praksi. Npr., Kratki priručnik za r/evolucionare, etc.

 

Treba samo pogledati nekoliko popularnih i uvjetno rečeno uglednih portala i to što očito po narudžbi i prema detaljnim instrukcijama, uputstvima i direktivama donose kao tekstove iz tipkovnica  svojih uglednih suradnika u posljednjih šest mjeseci. Suradnika koji nemaju nikakvu odgovornost prema svojoj i pisanoj riječi, kao ni prema portalu na kojem objavljuju, niti prema građanima koje podstiču i nastoje revolucionirati. Dakako, ni prema Zemlji u kojoj žive i onome što u njoj čine. To što čine nerijetko izgleda samo u sebi nespojivo, a dokazom je da rade loše, čak i protiv samih sebe.   Danas nam je više nego ikad potrebna pamet, a pameti nigdje.

 

Ovaj tekst ne želi ublažiti ili zaustaviti prosvjede građana. Ili proteste orijentirati u krivome smjeru. Ili bilo kako na njih utjecati. Ovo je tekst koji sugerira potrebu da građani promisle i sami odluče. Svako ponaosob. Da osmisle svoje zahtjeve i uobliče svoje ciljeve. Da se samoorganiziraju u cijelosti. Da lobiraju za svoje interese i propagiraju svoje zahtjeve prije održavanja skupova. Da se organiziraju i djeluju kao inteligentni i građanski osviješteni ljudi čiji precizno usmjereni zahtjevi imaju provrazredan i neporeciv značaj i težinu za cijelo društvo. Jednako za njih i ljude koji vrše vlast. Konačno, ovo je njihova jedina Zemlja.


 05. veljače, anno Domini 2014. Atif Kujundžić.


----------------------------------------------------------


Preuzeto iz knjige - "Dnevnik građanskih prosvjeda ili pretapanje etnosa u građanski demos u gradovima Federacije BiH sa bošnjačkom većinom", Atifa Kujundžića koju možete besplatno preuzeti sa sljedeće adrese: http://www.digitalne-knjige.com/kujundzic9.php  


                          


DUŽNOST



  

I konačno na kraju ovih naših izlaganja o Uvodu u povijesno misljenje Vanje Sutlića ja bih  kratko uputio na 110 stranicu ove knjige na kojoj stoji zapisano: ‘’ Osnovni osjećaj i doživljaj je osjećaj dužnosti spram zakona  i to vanjskoga zakona, pravnog a ne moralno formuliranog.’’ Drugim riječima  osnovni je osjećaj  dužnosti prema državi. 


Istina je da Hegel govori o dužnosti  kao o potrebi da se brani vlastita domovina, da je naša dužnost da unapređujemo sreću drugih ljudi, ili da je naša dužnost poštovanje vlasništva s obzirom  na vlastiti rad itd.itd. Međutim čak i ovdje  kod Hegela  njegovo je mišljenje jako, jako daleko od stajališta  koja su najpreciznije iznesena u Mein  Kampfu koja ću ja  ovdje predstaviti u  engleskom prevodu jer nemam neki drugi: ‘’ Our own German language possesses a word which magnificiently  designates this kind of activity : Pflichterfullung, fulfilment of duty, it means  not to be  self-sufficient but to serve  the community. This basic  attitude from which such activity arises we call - to distinguish it from egoism and selfishness - idealism. By this  we uderstand only the  individuals capasity   to make sacrifice for the community, for  his fellow men’’ ( MK, eng prevod str. 271)


Međutim i Hegel upućuje ovdje na Kanta i na kategorički imperativ ‘’ Djeluj tako da maksima tvoje volje  svagda  može ujedno vrijediti  kao načelo općega zakonodavstva’’  a skoro 150 godina kasnije  Hans Kung u svojoj povijesti filozofije  piše ‘’ Odatle možemo pretpostaviti  da su dužnost i nagnuće dostojnost sreće i blaženstvo  moraju uskladiti ‘’ (Postoji li Bog, str. 499). Prema  tome dužnost je djelovanje  prema kategoričkom imerativu  : ‘’Ne čini drugima  ono što ne želiš da tebi drugi čine!!!!!’’, a to je djelovanje jako daleko  od dužnosti prema  državi i pravnome zakonu  jer smo još uvijek u svijetu u kojem  nije moguće govoriti  o državi kao realiziranju slobode.


I konačno ja bih rekao da ova knjiga ne iskazuje objektivno niti Sutlićevu niti Hegelovu filozofiju mada je početno bila zamišljena kao  Sutlićevo izlaganje Hegelove  filozofije koje je on držao na  Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Prije  bi se moglo reći da je riječ o jednom falsifikatu koji je uglavnom nanio ogromnu štetu Sutlićevoj filozofiji za koju slobodno možemo reći da je predstavljala krunu hrvatske filozofije u drugoj polovici prošloga stoljeća. 


Na žalost bit će potrebno jako dugo vremena da se Vanjina  filozofija oslobodi ovoga balasta koji je filozofa doveo u pitanje u gotovo svim njegovim kardinalnim stajalištima. Jedan pokušaj da barem donekle ispravimo ovu nepravdu koja je Sutliću nanesena predstavlja i ovih  šest priloga koji su sukcesivno objavljivani na magicusu i digitalnim knjigama u Zagrebu i za to urednicima velika hvala!!

 

zlatan gavrilović kovač   

Aug 7 '14 · Oznake: dužnost

UTIHNUO GLAS RAZUMA

/intelektualci su izmišljotina/

 

Još ne sviće rujna zora,

Još ne trepti list sa gora,

Ne čuje se poj slavuja,

Zoru da najavi...

 /Narodna pjesma, nezvanično

crnogorska himna/

 

Postratno bosanskohercegovačko društvo niže slabosti i omaške u svim domenama društvenog života i stagnira, propada.  Tone u svoju tužnu i bezizglednu glibavu budućnost. Skapava. Prvi put s izvjesnošću možemo naslutiti kakvo će nam osvanuti sutra i ako poranimo. Nikakvo. Od toliko znanja i naučnih zvanja, vide se samo sranja nabrzinu i jeftino kupljenih diploma, gomile znalaca bez karaktera, hrabrosti i humanosti. 

U Bosni i Hercegovini nema inferiornije i jadnije pojave u javnom životu od vajnih intelektualaca. Uglavnom su na sinekurama i priključcima na najrazličitije fondove - u dobro plaćenim službama i timovima, u nevladinim organizacijama u kojima rade što ih volja. Sjede i šute na čekanju i čuvaju se da se nekome ne zahatere. Najčešće, ne rade uopće. Rade ništa, ili prema bijednim narudžbama kako bi izdaleka zataškali nešto što bi moglo postati javna sablazan. Ljudsko poštenje, humanizam i odgovornost ih ne muče.

Ništa znaju o bijedi, makar i ako bijedno žive. Vide, vjeruju i ne vjeruju, kako im se sviđa. Ako nisu uposleni, uzdaju se da će ugledati slobodan čmar u koji će uletjeti i, opet, zbog toga šute kako se ne bi pojavio još neki interesent, a ne žele se gurati i sukobljavati čak ni radi svoga boljitka.

Možda umaraju vijuge zabrinuti kako će potrošiti novac koji dobivaju što god da čine u općinama, ministarstvima, službama, službenim putovanjima?! Namjerno, ne kažemo: zarađuju. Čak i ako nešto ne/rade, njihova velika bruka jeste što to toliko naplaćuju. Ljudi s potpunom nevjericom gledaju visinu njihovih plaća. U svakoj vrsti ne/lagode oni tek hiberniraju. Doživljavaju se aristokratima u novome poretku i predstavljaju intelektualnu  prdinu baru s debelom žabokrečinom.

Bosanskohercegovački palanački ambijent, ustvari, nikad i nije bio naročito glasan i jasan. Pušeći čibuk i ispijajući kahvu na šiljtetu uvijek je čekao znake sa strane. Čak se i za komunističke ideje više radilo ilegalno nego javno. Palanački simulacrumi sjede na otomanima i šiljtetima naslonjeni na jastuke prdenjaju i podsmijevaju se svemu što bi moglo ličiti na razum.

Kler radi svoje. Oni koji /ko zna kako/ imaju, ustvari još otimlju i zadnje od sirotinje. Narodne kuhinje postaju mjera i standard življenja. Čak i kao takva mjera je nedostatna i nedostižna za sve sirote, gladne, stare, bolesne, unižene i uvrijeđene koji skapavaju u svojim jazbinama bolesni i bez lijekova. 

                                                        * * *

 Povijesno, inteligencija je kvaran, ljigav, potkupljiv materijal bez dostojanstva. Povijesno na lošem glasu. S puno prijezira i kao takve intelektualce su gledali i komunisti. Ne bez razloga.

Bukači su i poluinteligenti dok ne uoče i ne unovče svoju životnu priliku. Tada se ušute. Poput drugih parazita, pijavica i krpelja, čekaju da se priključe na krvotok života i sisaju koliko mogu. Žderu bez mjere do prskanja stomaka. Pravi sisavci. U svome najbližem okruženju rado se hvališu meljući o svojim znanjima, zvanjima i postignućima, o svojoj borbi za opći boljitak i nikad ne govore šta su za sebe izborili. To kriju kao guja noge.

Vole uživati u divljenju mediokriteta koji ih okružuju, a koji će potom i širiti bajke o njihovoj slavi. Sami se ne oglašavaju. Ako to  čine, rade promišljeno i podlo za račun imućnih, u njihovu obostranu korist. Nerijetko, riječ je o proračunatim smutljivcima koji svojim isparenjima zamagljuju obzor šireći svoje patriotske dumine kao dimnu zavjesu, tako i od patriotizma prave šuplje govno. Ustvari, patriotizam je i smišljen za budale, a za njih pametne to je čista korist.

Insinuiraju. Difamiraju svako poštenje i hrabrost na vidiku. Ideje s podsmijehom zaustavljaju na startu. Podržavaju sebi slične i jednake u smutnji i subverziji. Postaju ona vrsta palanačke izmaglice u kojoj im se gubi trag i ne vidi lice. Zato ih i zovu sive eminencije. Iz tog sivila mogu što god im se prohtije, a uglavnom niko i ne sluti o kome je riječ. To je izvrsno, jer nerijetko, još jučer, to su bili ljudi u koje smo se smjeli zakleti kao u najbolje među nama. Para vrti gdje burgija neće, kaže narod, a sada i vidi, kako vlast i novac kao od šale pokvare i ono što smo smatrali najboljim i najispravnijim.

                                                         * * *

 Prave intelektualce kakav je, naprimjer, bio vispreni i nestišljivi duh Lev Davidovič Trocki voljeli su samo rijetki ljudi, koji su opet bili istinski intelektualci. Najčešće djelovali su kao osamljeni i na sve načine već i egzistencijalno ugroženi ljudi. Vladimir Iljič Lenjin visoko je cijenio Leva Davidoviča Trockog mada je u komunikaciji sa njima imao poteškoće. Davao mu je samo najteže zadatke. Trocki se odužio za ukazano povjerenje tako što je kao sporedan posao za V. I. Lenjina obavio /bez njega nemoguću misiju/ stvaranje Crvene Armije u povijesno najtežim uvjetima Oktobarske revolucije u carskoj Rusiji.

 Književna paradigma Lenjinovoga primjera instrumentaliziranja Trockoga, može se čitati i kao knjiga Aleksandra Tišme Upotreba čovjeka.

 Trockoga je malo ko volio. Predrag Vranicki u Filosofskim portretima piše kako je Trocki znao biti toliko intelektualno superioran, arogantan i neprijatan za sugovornike, pa su ljudi na sve načine izbjegavali neposredno susretanje i komuniciranje sa njim. Međutim, suvremenici su znali da je Lev Davidovič Trocki bio toliko intelektualno snažan i sugestivan da se u jednom trenutku mogao svojim zapaljivim govorom obratiti i milionu ljudi i oni će na njegov poziv krenuti za njim. Ako to kaže i u smrt.

 Svijest o snazi njegovoga uma bila je zastrašujuća i u nasilnom totalitarnom ambijentu. Posebno za šupljoglave i ambiciozne koji su mogli biti samo apartčici. Danas s puno argumenata imamo razloga misliti kako je Lev Davidovč Trocki bio ključna osoba za konačan uspjeh Oktobarske revolucije.

 

Josif Visarionovič Staljin Džugašvili kao i svaki vlastoljubivi intelektualni lažnjak koji sanja da postane kultna ličnost   strahovao je od susreta sa visprenim Levom Davidovičem Trockim. Svim silama nastojao je da mu dođe  glave. Na kraju, ne mogući ga spremiti u gulag poslao je za njim svoje agente koji su Trockoga ubili - u Ciudado Mexiku, 28. kolovoza 1938. godine. Zakovali su mu željeznu klamfu u lubanju.

U mnogo čemu Trockome slična intelektualna i angažirana pojava u nas je hrvatski spisatelj i leksikograf Miroslav Krleža. U komunikaciji sa ljudima znao je, naročito za maloumne i nadobudne, biti veoma neugodan. Čak je, ponekad, prakticirao postavljanje konkretnih pitanja svojim posjetiteljima i sugovornicima o specifičnim promjenama u latinskome, mađarskom, poljskom, njemačkom jeziku - kojima se sam u spisateljskom poslu najprirodnije služio jednako kao i hrvatskim. To je nerijetko bilo razlogom pa su ljudi izbjegavali neposredan susret, razgovor ili dijalog sa njim. Ustvari, istina je uvijek neugodna, a biti pametan - uvijek je značilo biti i neugodan prema sebi i drugima i, za svoju pamet snositi punu odgovornost.

 Polovinom osamdesetih XX stoljeća novogovor i ugroza od različitih i drugačijih uzmali su maha. Novinar Borbe pita Miroslava Krležu o pravopisu srpskohrvatskoga jezika, o novosadskom dogovoru, etc. Krleža odgovara: Pravopisi u nas su stvar političke konvencije. /Što će reći, da nisu rezultirali iz lingvističkih istraživanja, već su rezultat političkih dogovora!/ Pišem pravopisom hrvatskoga jezika iz 1913. godine cijeli život. Nikad niko nije primjetio... /Čak ni oni koji su od jezika pravili politiku! Koji su separiranjem jezika za vlastiti narod uveli neviđenu tiraniju!/

 Na drugom mjestu Krleža će reći ono što rado kaže i ugledni lingvist, prof. dr Midhat Riđanović danas: Kakav pravopis? To je potrebno samo budalama kad uđu u dužu rečenicu da bi nekako izgurali na kraj. Istina je opora i, kao i svaku stvar koja se može spoznati o čovjeku, istina neporecivo živi u fenomenu jezika koji čuva sve dobro i loše, lijepo i ružno o čovjeku kao zaključano u najsigurniji trezor.

                                                       * * *

 Današnji intelektualci nemaju taj problem. Živi se ne čuju. Misle i rade ništa. Suprotstavljaju se nikome ili sami u sebi. To je vrlo blizu istini koju najbolje znaju upravo oni. Niti govore, niti pišu. Niti o nečemu imaju svoj stav i javno mišljenje. Makar bili i na najvišim dužnostima. Šta li rade, dobri Bože?! Kušte u svome ili tajkunskom prknu?! Udišu mirise i opijeni hiberniraju. Ne daju se ni od koga isprovocirati i probuditi iz svoga besramnog intelektualnog sna. Ni o čemu se ne uspijevaju dogovoriti mada ih se smatra najodgovornijim. Ni briga ih za Zemlju i Narode na čijoj grbači žive kao bubreg u loju. Od politikanata zloupotrebljavane narodne mase skapavaju nezaposlene, gladne, bolesne, s najmanjim platama i penzijama, s najvišim cijenama u Europi. Etc.

 Intelektualci su nepostojeći u društvenom životu svoje zemlje. Nemaju ni mišljenje, a nekmoli konkretan prijedlog za razrješenje ijednoga pitanja. To je čudnovato. Posebno iz razloga što intelektualce vidimo kao individualce i veoma različite pojave od kojih očekujemo da umno rezonujući otvore i pokrenu pozitivne procese, daju ideje i impulse, životu udahnu snagu i označe idejni smjer kretanja.

 Ustvari, intelektualci i inteligencija nisu ni bliske odrednice. Ali se u našim prilikama sami izjednačavaju u masi kao jednaki s negativnim predznakom. Zar baš niko nema dara i refleksa za društveni, intelektualni i humanistički gard i angažman? Zar baš niko nema tu humanističku potrebu i progresivan stav? Pitanje je najstvarnije!

 Narod je sam i zapušten. Zloupotrijebljen na sve primitivne i politički perfidne, politikantske i prevarantske, fašističke načine, kako bi beskrupulozni i ofucani političari jedni druge rasporedili u fotelje i smjenjujući se u njima ostali na vlasti do kraja svijeta. Narod je sam i nikoga nema sa njim. Članstvo u političkim strankama treba samo političarima do mjere pa im je i crkva aktivan član, a politika često klerofašistička i ratoborna o trošku naroda. Niko ne uočava kad stari i mladi muškarci i žene, borci i ratnici na sebe dižu ruku jer ne/vide svoju životnu perspektivu.

 Sa narodom nema nikoga ni kada protestira i svojim negodovanjem natjeruje političarima novce u džepove.

 Zluradi nastoje iz pozadine podsticati nemire i učiniti ih nasilnima. Kao intelektualci u šutnji narod je jednak u svojoj zapuštenosti i bijedi. Dakle, pouzdano, svako drži svoju bijednu poziciju u bijednom bh društvu. To je najveća bruka i sramota onih koji se žele predstaviti kao intelektualci i socijaldemokrati. Ustvari, oni samo brinu o tajkunskim guzicama uz koje su se uhljebili.

                                                          * * *

 Lijevo orijentirano filosofiranje Herberta Marcusea i frankfurtske škole o revolucionarnoj inteligenciji dogodilo se u vrijeme kada su intelektualci revolucionari kao posljednji dinosaurusi već bili na samrti. Novih umnih i hrabrih nema. I sama riječ r/evolucija prevedena je u potencijalno benigno značenje i mogućnost lakšega odabira bez ičijeg izlaganja silama pozicije. Tako nema ni revolucioniranja narodnih masa kao materijalne snage za realiziranje ideja koje bi svima bile od koristi. Čak i intelektualcima i društvu u cijelosti. Revolucija po sebi, ustvari je emanacija povijesne nužnosti jer se isti vlastodršci  beskonačno izmjenjuju. Tada, kao i svaka nužda revolucija obiluje zloporabama i krajnje neželjenim događanjima u svim sferama društvenoga prisustva, nepredviđenim ljudskim gubicima i materijalnim razaranjima. Stvarnom katastrofom. Revolucija je prevrat. Nužnost.

                                                           * * *

 U odsustvu stvarne pameti i prisustvu fiktivnih sloboda mediji divljaju. Jeftino se prodaju za sadaku. Najrađe produciraju i nižu gluposti i gadosti bez ikakve odgovornosti što je prirodno. Zluradi su i neselektivni ili imaju negativan odabir. Svaki građanin ima pravo glasa i javljanja, na bazi osobne procjene prilika u kojima živi i javnog iznošenja svoga mišljenja. Mediji su nerijetko sistematski i istrajno zluradi naspram društvene stvarnosti kojoj se obraćaju.

Glasni su nacionalisti, šovinisti, fašisti, populisti, politikantski beskrupulozni i najgori uoči izbora i prema potrebi skorojevića koji su izronili iz postkomunističkog mračnog polusvijeta. Oni su radna snaga beslovesne tajkunske vlasti koja se već obogotvorila. Glasni su kada žele na sebe skrenuti pažnju kako se ne bi vidjelo dok se nova garnitura istih raspoređuje iza poluga vlasti upravo onako kako to oni sami žele. Da se vlasi ne dosjete.

Država Bosna i Hercegovina glavinja u odsustvu građanskih prava i pravde u rasponu socijalnih ne/prilika i razlika koje određuju dvije kategorije: imajući i nemajući i njihove privilegije da mogu sve i ne mogu ništa. Dakako, sve na račun i o trošku siromašnih kako bi još više osiromašili. Bilo bi i za njih i za imućne baš dobro i lijepo da sasvim nestanu s lica zemlje, mada, vajni intelektualci  ne znaju reći o čijem bi trošku tada živjeli.

Inače, samo džaba kenjkaju kao djeca koja nemaju što jesti i čekaju flašicu. Neka jedu kolača, reče neki intelektualac dobro upućen u pitanja gladnih, neuposlenih i uniženih tajkunskom privatizacijom opljačkane države i radnika. Umirovljenici su postali i nevjerojatno tehničko postignuće do mjere, pa ih se može gledati kao perpetuum mobile ili upravo postajući perpetuum stabile. Sve što im daju, umirovljenici odmah vrate plaćajući režije i ne kupujući hranu. Ono što svaki domaćin - zemljoradnik i radnik zna kao modus vivendi - učeni i vlastodršci nemaju ni uvrh glave. Ni u krajnjim dometima svoje veleumnosti. Ni u svojim  fantazmagoričnim snovima. Niti o tome žele znati.

                                                        * * *

 Pošto već pomenusmo Miroslava Krležu recimo i kako je tumačio intelektualca kao pojavu. Prvo, ustvrdio je kako je građa ljudskog tijela važnija od svega što se zove duhovno u čovjeku. Drugo je odgovor na konkretno pitanje šta je intelektualac. Šta je to kad se kaže duh? - pita Krleža. To se može nekako shvatiti što bi moglo biti - nastavlja i kaže: Čovjek koji se bavi duhovnim jeste duhovnik. Ali šta je intelektualac? - pita dalje i odgovara: Budi Bog s nama i našim intelektualcima! To se izgovara na dva načina: kao biva s prizvukom neke više vrijednosti, poklonimo se - On je intelektualac - što znači On stanuje u višim katovima duha, On promatra stvari odozgo, sa svog intelektualnog balkona.

Postoji, međutim, i onaj drugi način, kad ova konstatacija da je neko intelektualac zvuči nedvosmisleno pogrdno, sa difamantnim prizvukom: pusti ga, On nije čovjek, On nema pojma o čemu se radi, On je intelektualac, što praktično znači - bijeda, izgubljen za svaki ozbiljniji posao.

Krleža je to napisao 1919. godine. Ništa od svega nije drugačije ni danas dan. Sporo i teško se čovjek mijenja. Govoreći dalje o inteligenciji Krleža će reći kako griješe oni koji generaliziraju pojam inteligencije uzimajući ga kao zajednički nazivnik nečega što u stvarnosti nije ni malo homogeno pa često ni kompatibilno. Lepeza tzv. inteligencije veoma je široka i raznobojna.

 Etc.

                                                          * * *

 Prethodno određenje sugerira i kako je besmisleno očekivati nešto određeno od inteligencije kao takve. To su ljudi sasvim kao i drugi. Inkorporirani u društvene mehanizme vlasti ili ostavljeni izvan njih sa svojom pameću, znanjima i afinitetima. Mehanizmi su pod utjecajem birokracije i politike kakva jeste i koja intelektualce rasteže i nateže po svojoj želji kao gravitaciona sila.

 Krivnja/pogreška je u nama ako inteligenciju doživljavamo kao intelektualce. Prvi su najčešće beslovesna manipulirana masa kao i sav svijet. Prema onome što živimo u konkretnim uvjetima drugih i nemamo. Zato smo društvo i država prava, ali ne i zemlja pravde, a intelektualci se javljaju kao božje davanje.

 

Intelektualci su najobičniji smrtnici, kako vole reći, kao i obični ljudi. A mi ih smatramo neobičnima! A što bi smo htjeli sa neobičnim ljudima?! Trebaju nam radi nečega?! Posebno ako su im duhovnost i znanja tek napabirčeni, a diplome kupljene za bagatelu koju je poslala strina iz inozemstva. Ako nisu talentirani i samoinicijativni. Ako nisu uistinu humani? Ako su samo indolentni mužici, pa nemaju ni petlju, niti intelektualnu uspravnost, što bi rekao Krleža. Zar neko od njih može biti stvaran intelektualac ako s usvojenim i verificiranim znanjima samo šuti ili tek paradira?!

To je i mjesto za identifikaciju i prepoznavanje čovjeka u značenju pojma intelektualac. Intelektualac je visoki, najviši ideal ljudskog  umnog i inventivnog angažiranja. Intelektualac nije ni blizu tek samo izjednačenost s završenom visokom školom i njome verificiranim znanjem ili naučnim zvanjem i diplomom o istome. Mada, može i to biti, iako je i to uvjetovano intelektualnim poštenjem.

Neporecivo jednako kao Lev Davidovič Trocki ili Miroslav Krleža. 

                                                        * * *

 

Veljače, anno Domini 2014. Atif Kujundžić.


----------------------------------------------------------


Preuzeto iz knjige - "Dnevnik građanskih prosvjeda ili pretapanje etnosa u građanski demos u gradovima Federacije BiH sa bošnjačkom većinom", Atifa Kujundžića koju možete besplatno 

preuzeti sa sljedeće adrese: http://www.digitalne-knjige.com/kujundzic9.php

                              

                            

 

Aug 7 '14 · Oznake: utihnuo glas razuma

APSOLUTNOST RADA



 

Ja ne bih previše govorio o komunizmu budući da ima onih koji tu problematiku bolje poznaju i koji su nas komunizmom  davili preko 70 godina. Jedan od takvih poznavalaca je i Despot kojem je nema nikakve sumnje  u to, uspjelo vlastita jaja podmetnuti pod Sutlićevu kvočku pa smo na koncu dobili jedan Uvod  u povijesno misljenje koji više odgovara  priređivačima ove knjige mada se cijelo vrijeme apeliralo na Sutlićevu  izvornost i originalnost koja je potkrijepljena  brojnim faksimilima koji su trebali dokazati  autentičnost Vanjine  rukopisne ostavštine. 


Bilo kako bilo i te davne 1994 godine kada je knjiga ugledala svjetlost dana  dakle  nakon totalnoga sloma  komunističke ideologije kod nas  se još uvijek  govorilo i pisalo o  komunizmu mada je sada bilo riječi  o jednom kritičkom razračunavanju  sa vlastitom prošlošću  kako bi nam budućnost bila jasnija. I ovaj Despotov  Uvod  dobar je primjer  kako smo tih  godina  vidjeli vlastitu budućnost i što nam je bilo za činiti kako bismo skinuli sa sebe  breme  vlastite prošlosti. Tako na stranici 82 stoji zapisano: ‘’ Prema tomu komunizam  nije nikakvo posebno stanje društva , nije nikakav  posebni oblik društva  pogotovo nije nikakav   posebni način proizvodnje  nije jedna od epoha , ekonomijska formacija  društva. Komunizam je etabliranje  čovječnosti čovjeka koji jest po radu, dakle, apsolutno etabliranje rada kao apsoluta.’’


Pa ja na primjer ne bih se složio  sa ovim stajalištem jer je svima poznato da je Sutlić vidio  građanski svijet  kao otuđeni svijet koji je i za Marxa  svijet rada, svijet u kojem su se rezultati rada  nadvili nad čovjekom, svijet nepokretljive nužnosti i faktičnosti koja prikriva mogućnost  slobode kao bivstvovanja  za iskonsku budućnost. Otuđeni svijet  je svijet bez budućnosti , svijet koji traje  ali se ne zbiva, svijet u kojem  je napredak porast praznine. I nije slučajno  da Sutlić  ovdje indirektno  upućuje na Shopenhauera. 


Stoga iskrsava  na vidjelo otuđenje čovjeka  i nihilizam vremena. To je dakle vrijeme krize  u kojem se filozofija mora smjestiti u primarnoj istini povijesti i biti pripravna  za ‘’skok’’ u zavičanu budućnost time što otkriva  mogućnost novoga povijesnoga sklopa i koja čuva krhku nit koja veže bit čovjeka uz bitak. A to je za Sutlića komunizam. Odatle razlikovanje  ontologijsko i historijsko razlikovanje  rada i proizvodnje  kako bi  kao i Marx  svagda razlikovao  otuđeni i neotuđeni rad. 


Zato Sutlić piše na str. 48 svoje Biti i suvremenosti :


’’Cilj kapitalističkoga načina proizvodnje prema Marxu  nije produkcija bića  koja potvrđuju ljudsku bit  i bitak  nego produkcija  viška vrijednosti. Zato je za Marxa  kapitalistički način proizvodnje  izopačeni svijet, svijet otuđenoga čovjeka, otuđeni svijet. Marxovo navještanje  revolucije  nastoji oko izmjene ovog svijeta u ime biti čovjeka u ime  njegove slobode. Sve se to ne može razumjeti  ako se gornja razlika ne zna’’


Odatle je za Sutlića velika stranost mišljenje  koje je izloženo na stranici 46: ‘’ Posljednji  stupanj germansko-krščanskoga svijeta  vrijednosno-sistematski  odgovara  Marxovu pojmu komunizma kao je on  prvi put  još filozofskim jezikom i u filozofijskoj problematici izložen u tzv Pariškim rukopisima  iz 1844 .’’ Jer je Sutlić bio mišljenja  da samo ona  država  koja za sebe  može reći da je realizacija pojma slobode ima mogućnost  da bude u identitetu intencije sa znanosću samom. Dakle ono do čega je Hegelu bilo stalo  sigurno nije bila pruska monarhija  još manje njene institucije. 


Njemu je bilo stalo da se država  postavi  kao takva  ne u smislu jedne legalne  države  koja bi već onda značila jedan korak naprijed  nego države koja bi bila  gola objektivna pozitivnost kao društevena zajednica  koja bi imala  u sebi život analogan životu polisa  u kojoj bi  transcedentno imalo svoje  mjesto i gdje bi božanstvenost  životnoga zbivanja  bila  u odnosu među ljudima  neposredno  osigurano  prisutna. Međutim mi moramo reći da je  germanski svijet koji se stoljećima valjao u blatu vlastitih govana kako bi to Heine rekao, dakle da je ovaj svijet  Hegelova vremena  bio jako , jako daleko  od ove božanstvenosti o kojoj fantazira Sutlić pa se vrijednosne analogije germanskoga svijeta i  komunizma  čine totalnim budalaštinama. 


A to je taj rezultat pogrešno iščitane  filozofske literature koja se obrađivala uglavnom u nekom od zagrebačkih bircuza pa nije stoga čudno da sada pijana gega filozofskim gradom.

  

Zlatan Gavrilović Kovač  

 

Aug 5 '14 · Oznake: apsolutnost rada

POLUSVIJET NA PIJEDESTALU DRUŠTVA U TRANZICIJI

/OGLED O NE/RAZUMIJEVANJU DRUŠTVENE STVARNOSTI/




Dugo se govorilo o radničkoj klasi i proletarijatu u najrazličitijim modalitetitima od bauka koji kruži Europom sve do diktature proletarijata koja nam je svima zajedno došla glave kad je proletarijat dobio priliku za realizaciju političkog sistema socijalističkog samoupravljanja.


Nominiran još ranije i kao lumpenproletrijat kako bi proletarijatu priskrbio časnu klasnu ulogu, ali i kako bi pokazao i da proletarijat može lupati i lumpati i kako ga ponekad treba mlaviti do zemlje i ništavila jer nije do kraja klasno osviješten da bi glumatao slobode i uzeo vlast, a prestao raditi za komunističku aristokraciju na vlasti.


Sve o proletarijatu napisali su aristokrati, a za proletersko dobro, milo em drago. Bila je to socijalna dimenzija filosofske misli na djelu, nacionalno i politički shvaćeno internacionalizam u zdravom smislu i značenju koji tendira kozmopolitizmu, kao bijeda filosofije i filosofija bijede.


U različitim vremenima i s različitim razlozima, jedan društveni sloj /bezuvjetno: mediokritetskih, dakle, statističkih i tako lažnih vrijednosti/ jasno je nazivan polusvijetom. Blizak je proletarijatu na vrlo ambiciozan način. Međutim, bliži je lumpen proletarijatu, ali je kao tek polusvijet, poluklasa, tj. neosviještena kategorija sazdana od neviđenog ljudskog korova iz koje može nići svaka nesreća i najveće zlo.


Činjenično, populacija nominirana kao polusvijet, nikad nije imala pozitivan predznak niti je svojim prisustvom proizvodila pozitivne rezultate i asocijacije. Džek Trbosjek je zločinački živio u londonskom polusvijetu /polumraku i polusvjetlu velegradskih ulica/. To je svijet jeftinih stvari i zadovoljstava, alkohola i bolesti ovisnosti, prostitucije, kriminala, korupcije, zločina, prevara.


Uvijek je označavao društvenu posebnost u negativnom polju koordinatnog sistema ljudskih vrijednosti, društveni  polumrak, polusvjetlo, poluobrazovanost, poluinteligenciju, polulegalitet, poluetiku, poluestetiku, polovne stvari, lažne etikete, polusnalažljivost, laž, potkupljivost, spremnost na zlo, na izdaju, korupciju, nerijetko nasilje u različitim modalitetima od kafanskih tuča i naručenih ubojstava, do obiteljskog maltretiranja...


Dakle, riječ je o svijetu koji je opstajao negdje na sredokraći puta do osobnog cilja i interesa u svome i društvenom životu snalazeći se u svemu i svačemu za svoj groš, dijelom i najčešće o tuđemu trošku izbjegavajući za to svaku odgovornost prema svakome, bivajući i gonjen, suđen i osuđivan, kažnjavan, mlaćen, tlačen i zatvaran.


Polusvijet baštini i znači nerasvijetljena ubojstva, krađe, razbojstva, podvale, podlosti, glasine, ugled zlikovaca, pljačke o kojima se godinama šapuće, šuška, priča u potaji. Otuđenja, laži, pronevjere, insinuacije, falsifikati, skarednosti svake vrste, kupnja i prodaja  alkohola u vrijeme prohhibicije, a potom i narkotika, diploma i zvanja, korupciju i fašizaciju, medijsku harangu, paravojne formacije, organizirane kriminalne grupe, neprekidno su u opticaju kao osnovni međusobni i vanjski odnos svijeta i polusvijeta u neraščlanjivom jedinstvu.


Polusvijet je crna rupa u životu i svijetu općenito, jer je direktno pod vladavinom oligarhija, uskih utjecajnih krugova i halki, kriminalnih moćnika i uvijek spreman za prljave poslove njihove  zlovolje i zlo/uporabu sa njihove strane. U suvremenim uvjetima posebno u nivou neo/fašizacije i zlouporabe masa i organiziranja paravojnih formacija za najrazličitije potrebe aristokracije /koja je najčešće iz polusvijeta i potekla/proizašla – ubojito djeluje na ulicama, javnim skupovima i sportskim terenima.


Jednako je činjenično, kako je u svim vremenima: polusvijet doista postojao, a određivan je najčešće etičkim i ekonomskim kriterijima svakovrsnog posrnuća koje mu je blisko sredstvo za postizanje željenih ciljeva. Neuništiv kao tlo, prah i kal pod nogama svijeta. Neizbježan, nužan kao životni supstrat na ulici, u mahali, na tržištu, pijaci, tenderu, u kafani. Samoorganizira se i organizira kao paralelan sistem životu koji legalno funkcionira i uspostavlja komunikaciju sa njim sve više ga uzimajući pod svoje. Slijedi svoje interese i nepisane zakone. Postaje mafija. 


Polusvijet koji je kod nas sve masovniji i djelatniji, ustvari je proletarijat koji je sistematski i socijalno uzdizan do dostojanstva radničke klase, a onda se srozava i osiromašen u ratnim, tranzicijskim, globalističkim, socijalnim i drugim padovima, sve češće i više postaje lumpen proletarijat. Ustvari je to, što bi rekao Umberto Eco – prethodno na srednji nivo izvedena radnička klasa koja sada osiromašena postaje sama svoj protivnik u toku osobnih transformacija u korist skorojevića. Osiromašena, s nivoa srednjega građanskoga sloja skliznula je u blato bijede i ozlojeđena spremna je na sve.


Nasuprot radničkoj klasi u kojoj proletarijat definira svoj klasni interes i izvrsnu perspektivnu mogućnost u radu i struci, sada kao polusvijet ostvaruje se izuzetno agresivnom metodom: Od mene počinje svijet, a poslije mene: potop. To je i načelo vlasti i načelo ulične rulje.

Pouzdano, sasvim je dopustivo čitati kao jednako: polusvijet i polusvijest, jer je i u jednom i u drugom stanju sasvim izjednačeno dopustivo i nedopustivo, istina i laž. Poštenje postaje strana, nepoželjna osobina. Treba imati u vidu, kako polusvijet pretače i derivira brojne duhovne, posebno etičke vrijednosti društva u kojem egzistira. Nažalost, u negativnom smislu, na svoju štetu i u korist vlastodražaca koji su u sprezi sa mafijaškim grupama.


Polusvijet je lumpenproletarijat. Svako ima svoj trend, brend i svoga sponzora. Svi imaju sponzoruše. Svi lažu, podmeću, podvode, insinuiraju, namještaju tendere, lažu i lažiraju, svi kradu i potkradaju, svi su najvažnije osobe na svijetu, svi su sa najvažnijima u bliskoj vezi i odnosima, imaju snimljene albume s novokomponiranom muzikom, konfuzne videospotove/clipove na You tubu, značajne poznanike u politici ili filmu, sudjelovanje i život na farmama, u kućama velikog brata, suđenja, presude, izdržavanje kazni i svoju publiku i niko nikoga ne podnosi niti uvažava, a osobni im je život kakav god da jest, neporecivo i dokazivo referentan prema njihovome shvatanju, naročito po psovkama, uvredama i omalovažavanju, podmetanju i gadostima.


Ustvari, možda je ranije trebalo reći: društveni razvoj se ni u najmanjim pojedinostima ne može projicirati i izvesti po želji, ma kako bilo riječ o stručnim mišljenjima, idejama, autoritetima, projektima i moćnim silama političkih i nevladinih organizacija. U njihovim namjerama se uvijek pojave natruhe i uključci jači od same ideje i suštine zamisli o eventualnim promjenama nabolje koje je uvijek rezervirano samo za njih.


Društveni razvoj se tek u nekoj mjeri može podsticati i usmjeravati premaželjenom cilju, pa što se dobije. Jer, ako se pretjera u podsticanju određene zamisli može se dobiti vrlo rigidan režim koji će proizvesti odiozum, otpor, sukobe, haos i međusobno satiranje u najrazličitijim modalitetima. 


Kad razvoj podstiču različite snage, kada ga uopće ne podstiču najmoćniji u općem intetresu, kada je razvoj prepušten kontroverznim utjecajima moćnih, zlobnih, glupavih, retrogradnih, mutavih i tupavih, bezobzirnih koji zameću trag svojim lopovlucima, etc., tada dobijemo sliku kakvu približno imamo. U takvoj slici, vidi se samo intenzivna aktivnost stranaka koje su neprijateljski orijentirane prema Bosni i Hercegovini, što je drugima odličan izgovor da ne rade ništa osim da se bave pljačkom ižive kao lezikruhovići.


S obzirom na istrajnu prirodu i namjeru političkog sistema socijalističkog samoupravljanja da kao krajnji cilj i domet ishodi vlast i diktaturu proletarijata, dogurali smo u polusvijet lumpenproletarijata koji ima i samoproglašenu aristokraciju za koju uredno glasamo kao za omiljenu političku oligarhiju na brižljivo organiziranim i promatranim izborima kako bi nam zasjela na grbaču svake četiri godine iznova. U međuvremenu, zemlja i narod kontinuirano tonu u sve dublju bijedu. beznađe i fašizaciju do aparthejda. 


Dakle, iz političkog sistema socijalističkog samoupravljanja u kojem su proleteri bili etablirana radnička klasa, ubrzano i neoprezno prešli smo u bijedu predkapitalističkog društva u kojem je lumpenproletarijat apsolutna većina, a polusvijet u svakovrsnoj stvarnosnoj nelegalnosti postaje prioritetan inspicijent svojih interesa i glavni akter svekolikog društvenog razvitka.


Prethodno iznijete opaske bez daljnjeg, bitnim su uvjetom ne samo društvene slike koju možemo vidjeti na svakom koraku, već i društvene strukture koju osjećamo na svojoj glavi i rebrima, u novčanicima i stomacima, te prisustva kadrova koji ne znaju ni misliti, ni pisati, niti izgovoriti išta osim skraćenice za frazu:  IMT – ima li mene tu, što je oduvijek prvi i jedini zahtjev njihovoga društvenog angažiranja.


Glavno pitanje ovdje i sada jest: Ko su? Gdje su? Šta su? Ima li ih uopće? Onih drugih? Intelektualaca? Umjetnika? Slobodnomislećih? Autoriteta s naučnim zvanjima? Onih koji uopće ne pristaju plivati u polusvjetskim vodama?


Prosinca, anno Domini 2013. Atif Kujundžić.


----------------------------------------------------------


Preuzeto iz knjige - "Dnevnik građanskih prosvjeda ili pretapanje etnosa u građanski demos u gradovima Federacije BiH sa bošnjačkom većinom", Atifa Kujundžića koju možete besplatno 

preuzeti sa sljedeće adrese: http://www.digitalne-knjige.com/kujundzic9.php

                              


PITANJA SMRTI



 

Slijedeći važan momenat spomenutoga Uvoda u povijesno mišljenje  predstavlja tobožnje  Sutlićevo stajalište o smrti koje se oslanja na Marxa odnosno Hegela. Tako Despot smatra  da je Marx u Prilogu kritici nacionalne ekonomije iz 1844 godine  anulirao problem individuuma u odnosu individuuma i rada koji je vječan i čiji je strukturni momenat  upravo smrt individuuma:’’Smrću individuuma stvara se  po Hegelu  ona potrebna općenitost kao sinteza pojedinačnosti i  posebnosti u kojoj je moguć prelaz na duh, Filozofija prirode  prelazi u Filozofiju  duha kada se razmotri pitanje smrti- upravo pod vidom njene  općenitosti  jer rod odnosi pobjedu  nad individuumom. To je isti put kojim dalje  s obzirom na problem individuacije  ide Marx  u spomenutome tekstu.’’  ( Uvod u povijesno mišljenje str. 55)


To je jednim dijelom točno da smrću rod odnosi pobjedu nad individuumom  ali tek na taj način da je  život toga roda  svrha individuuma u zajednici odnosno da se individua  opredmećuje svojim radom i  proizvodnjom u rodu  ostavljajući iza sebe  svoje individualne biljege u općenitosti u kojoj je moguć prelaz na duh. A to je kod Marxa u Kapitalu izraženo  riječima da svaka nova generacija otpočinje i stoji na  leđima  generacije koja joj je prethodila i da individua  jest ansambl socijalnih odnosa na način  da je ona višestruko povijesno i  socijalno determinirana , da individua nije usamljeni pojedinac koji samo prodaje svoj rad nego da je čovjek socijalno biće koje proizvodi nove vrijednosti i da  kao individua  socijalnoga i političkoga praksisa  jest  sinteza  pojedinačnosti i posebnosti  u kojoj je moguć prelaz na duh. 


Dakle čitava problematika  objektivnoga duha  kod Hegela je čisti promašaj i otpad od njegove  filozofije  mada se ona  decenijama  busala u prsa  kako nije ništa drugo nego transcedentalna filozofija  posredovana Hegelom. Tako je Vanja Sutlić trebao završiti u kontejneru za smeće upravo ovim Uvodom koji je trebao predstavljati reprezentativnu njegovu filozofiju sređenu i dorađenu od takovih svjetskih ljudi kao što je Despot da nije bilo ljubomore i malicioznosti jednoga malograđanskoga poluinteligenta koji je decenijama bio u službi i komorni sluga praxisa da bi na koncu završio svoj pobjedonosni put kao provincijalac što je i inače prema Vanji bila karakterna crta naših filozofa. 


Međutim da bismo  shvatili što Hegel  pod time razumijeva  potrebno je da se sjetimo Epikura o tome pitanju smrti s obzirom da je Hegel rekao da je kod njega riječ o’’točnom’’ naučavanju mada čitavu Epikurovu filozofiju nije držao adekvatnom samoj stvari  filozofije  do koje je njemu bilo posebno stalo i unatoč Ciceronovom zapažanju da je Epikur bio  dobar čovjek, prijatan i čovjekoljubive naravi, bonum comem et humanum i unatoč stajalištu  da se ‘’ bez razboritosti, vrline i pravednosti ne može živjeti sretno’’.


Dakle taj je Epikur  razmatrao pitanja smrti odnosno te negativnosti prema egzistenciji , prema čovjekovom samoosjećanju  na taj način  da je smatrao da čovjek  mora imati  pravilnu predstavu  o smrti  jer mu ona inače muti spokojstvo. I Epikur kaže da se smrt nas ništa ne tiče  i Hegel kaže   da je ovo stajalište  točno  jer čini  prolaznost života  onim što je puno smisla , da je sam život  pun smisla dakle  i da se ova  predstava  o negativnosti koja znači smrtnost ne upliće u osjećanje  živosti života. Tom se dakle mišlju ne pridodaje  beskonačno vrijeme  već nam se oduzima čežnja za besmrtnošću. ‘’ Kada mi postojimo onda smrti nema   a kada je smrt tu onda nas nema. 


Prema tome  smrt se nas ništa ne tiče.’’ I Hegel kaže  da je riječ o jednoj  duhovitoj misli  koja je točna  i on zaključuje sasvim suprotno Despotovim navodima u Objektivnom duhu : ‘’ Ono što je negativno, što predstavlja ništa, ne može se unijeti u život  koji je pozitivan, niti se u njemu može ustaliti, ne treba  time mučiti sebe sama .’’ Prema tome  budućnost niti je naša  niti pak nije naša, da je ne bismo očekivali kao nešto  što će biti  niti pak da očajavamo  zbog nje  kao da je neće biti.

Nas se ona ništa ne tiče , niti da postoji niti da ne postoji, zbog nje se ne smijemo uznemiravati. I Hegel kaže da je ova misao o budućnosti točna. 


Dakle Hegelovo mišljenje je jako daleko od ove Despotove glorifikacije smrti  zbog koje je tobože moguć prelaz na duh pa onda nije čudno da se filozofija ovdje dovršila u jednoj takoreći nekrofiliji koja nam je poznata  još od Crnjanskoga pa onda više  nema  niti filozofije niti zadaća novoga mišljenje nego samo smrad leševa na bojnim poljima nekadašnje  ‘’otadžbine’’.


Zlatan Gavrilović Kovač 



Aug 2 '14 · Oznake: pitanja smrti