Kako preživjeti sa samo 25.000 kuna mjesečno?




Teško je preživjeti. A nigdje suosjećanja, mrvica empatije i razumjevanja. Nitko da zapita. Kako je njima? I dokle više ovako, ima li tome kraja?


Teško je preživjeti. Svaki prosječni stanovnik Hrvatske zna kako je nemoguće spojiti kraj s krajem od nekoliko tisuća kuna mirovine, da nije nimalo jednostavno čak ni kad imaš posao i plaću od 3 do 5 tisuća kuna.


Zna pofaliti i kad je plaća bolja, pa dosegne tisuću eura, iako je takvih malo, a pošteno govoreći, sve se čini kako će ih biti još manje. O onima bez posla, što se snalaze na sezonskim poslovima, fušeraju razne vrste ili po kantama za smeće, ne treba ni govoriti.


Iako su oni većina i po raznim istraživanjima oko 1,3 milijuna ljudi u Hrvatskoj spada u kategoriju sirotinje, što je skoro trećina u Lijepoj našoj, koja je malo više njihova nego naša. Jer, Hrvatska ima i najveću stopu mulitimilijunaša po glavi stanovnika u srednjoj Europi, ima ih ukupno 260, pa su samo multimilijunaši Mediterana jači i ima ih više tek u Portugalu i Francuskoj.


Još smo daleko od Švicarske i Njemačke, ali svakako postoje solidni izgledi da ih stignemo, ne samo zbog sve većeg broja bogataša, već i zato što se samo prošle godine broj stanovnika Hrvatske smanjio za 10.000, što je statistički pozitivno, jer više nećemo tek tako rasipati bogataše po tolikim sirotinjskim glavama. 


  Ali, ljeto je, svima nam treba opuštanja i razbibrige, a ne još jedna priča o posvemašnjoj bijedi, koja ruku na srce, i nije atraktivna i optimistična. Zato se treba zapitati kako preživljavaju oni što nisu ni gore ni dole, a vječito im fali bar malo da uđu u onih 260 odabranih. 


Kako je našim gradonačelnicima, saborskim zastupnicima i europarlamentarcima i kolika je muka kad za svaku kunu moraš popunjavati tamo neki putni nalog, tražiti dnevnicu ili živjeti u iznajmljenom stanu daleko od obitelji, dok u garaži imaš limuzinu srednje klase od samo 150 konja i još jednim za volanom.


Svjesni su i oni toga. Zato je HDZ-ov gradonačelnik Velike Gorice odlučio sam sebi povećati plaću za 48 posto, na 28.569 kuna bruto uz obrazloženje kako ni tada nevoljnik neće biti na razini gradonačelnika Zagreba, Zadra ili Rijeke, iako je Velika Gorica šesti grad po veličini u Hrvatskoj, pa je red da se ta veličina ogleda i u visini plaće.


Usput su se i pročelnici pomaknuli naprijed za 10 do 15 posto, a gradski vijećnici za 50 posto, što je u stvari jako malo, jer su njihova primanja skoro pa nikakva, a odgovornost neizmjerna.


Dakle, teško je tako raditi, jer svaki dan brineš kako rastegnuti tih 16-17 tisuća kuna na cijeli mjesec. Ispada kako dnevno u prosjeku i ne smije čovjek spiskati više od 550 kuna, a to vam nije dosta niti za kilo i po mlade paške janjetine u malo boljem restoranu, koju nečim moraš zaliti, iako boca malo boljeg vina ide bez problema preko 100 kuna.


A ne možeš živjeti samo od ručka. Zato je to muka živa. I zato stoji ona opaska kako je gradonačelnik skroman, jer ima manje od saborskih zastupnika iz svog kraja i ostatka Hrvatske. Njima je pak u prvoj polovici godine, osim plaća, isplaćeno oko 4,5 milijuna kuna za različite naknade.


Najviše za najam stana zastupnika izvan Zagreba (oko 1,4 milijuna kuna), pa slijedi korištenje osobnog automobila (1,2 milijuna), pa zrakoplovne karte od 584 tisuće, pa tričavih pola milijuna i nešto za odvojeni obiteljski život i svega 225 tisuća kuna za hotelski smještaj.


Za cestarinu je išlo manje od 200 tisuća, kao i za režijske troškove, a dnevnice nisu stigle niti do 110 tisuća kuna, iako Sabor zasjeda skoro svaki dan. Zastupnici s većim prijavljenim troškovima moraju se snalaziti s nekih 20 do 25 tisuća kuna mjesečno u prosjeku, a to je naravno teško.


Ako imaš kuću, vikendicu, jahtu i vez trećina ti ode na režije i povrh svega ne možeš birati kad ćeš na godišnji, jer ti je fiksno određen i traje samo dva mjeseca. Šta ako baš u tom dijelu ljeta bude loše vrijeme?


Ne možeš ni isploviti, a sve plaćaš. I još moraš trpjeti da te zajebavaju dojučerašnje kolege iz europarlamenta, jer oni kao jedva krpaju za stanarinu sa 7.000 eura europske apanaže i još kukaju kako je taj Bruxelles skup, a formular za dnevnicu od 304 eura užasno kompliciran. 


Tamo ne možeš popit pivu za manje od 5 eura, ako platiš turu petorici eto ti 25 eura, 50 za samo dvije ture, a još se onaj škrti Finac i Čeh uvijek izvuku. Dakle, samo na cugu, onu najjeftiniju, ide do 1.500 eura mjesečno.


 I to nije ni za 4-5 piva dnevno. Nisi se pošteno ni napio, a već nemaš više. Čista katastrofa. A ne možeš piti pivu na cesti pred briselskim Lidlom, jer si europarlamentarac i stalo ti je da ne sramotiš Hrvatsku. 


Dakle, teško je. Čak i s 25.000 kuna mjesečno u Hrvatskoj ili 7.000 eura u Bruxellesu. Teško je preživjeti. A nigdje suosjećanja, mrvica empatije i razumijevanja. Nitko da zapita. Kako je njima? I dokle više ovako, ima li tome kraja?


Autor: Darko Pajić 


Preuzeto s adrese: 


http://www.novilist.hr/


TKO SE BOJI DUHA NIKOLE ŠUBIĆA ZRINSKOG - SIGETSKOG



 

Zašto 2008. godina nije u Hrvatskoj proglašena godinom Nikole Šubića Zrinskog-Sigetskog ?

 

Hrvatski Leonida, Nikola Šubić Zrinski-Sigetski ušao je u hrvatsku i svjetsku povijest na velika vrata.

 

Nikola Šubić Zrinski-Sigetski rođen je 1508. god. u gradu Zrinu u moćnoj obitelji plemenitog roda Šubić - Zrinski, obitelji koja je dala veliki obol Hrvatskoj povijesti.

Kralj Tomislav i Petar Krešimir IV stvorili su cjelovitu Hrvatsku državu, a Nikola Šubić Zrinski- Sigetski najzaslužniji je što je tu državu, iako  znatno okrnjenu obranio od turske najezde.

 

Bio je on čovjek širokog formata - renesansno obrazovan, pisac, genijalni strateg, vrhovni zapovjednik zapadne strane Drave, nepobjedivi vojskovođa. Prvi puta se istaknuo u 21-oj godini u obrani Beča, kako bi 1542. god. sa  400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti. Nakon što je izabran za hrvatskog bana nastavio je uspješno ratovati, te je pobijedio u nizu bitaka. Odrekavši se banske časti, povukao se u Siget, spremajući se za veliki obračun s najjačom vojnom silom toga doba moćnom turskom vojskom sultana Sulejmana I.

 

Zaustavivši 1566. god. s 2.500 svojih ratnika, tursku vojsku koja je brojila preko   100.000 vojnika i 300 topova ušao je u svjetsku povijest i izazvao divljenje čitave tadašnje Evrope koja ga je nazvala novim LEONIDOM ( grčki kralj - junak koji je u klancu Termopile zaustavio ogromnu neprijateljsku vojsku i spasio Grčku hrabro poginuvši sa svim svojim ratnicima na oltaru svoje domovine).

 

Medijski gotovo nezamijećeno prošla je godina, godina koja je označila protek od pet stoljeća od rođenja tog viteza, viteza koji je simbol hrabrosti i junaštva hrvatskog naroda - simbol njegove slavne prošlosti i koji je putokaz u našoj budućnosti, vjera u bolje i ljepše sutra. Našeg viteza slave i Mađari, a o njegovoj hrabrosti i junaštvu pjevaju Japanci.

 

I koliko god se neki trudili, Hrvatski - U BOJ, U BOJ, Nikole Šubića Zrinskog-Sigetskog gromko zvoni, parajući im uši, ali oni ga ušutkati ne mogu, taj poklič simbol je Hrvatskog naroda - taj poklič zov je SLOBODE.


Svi Hrvatski mučenici, kako oni prije, tako i oni poslije Bleiburga, te svi Hrvatski vitezovi  pali u obrani ovog svetog tla, dio su naše prošlosti, temelj su naše budućnosti i koliko god oni nekomu smetali, Hrvatski ih se narod ne će odreći, Hrvatski ih narod ne će zaboraviti, kao što ne će zaboraviti ni svoje krvnike.

 

Mi kao vjernici možemo oprostiti, ali ne ćemo NIKADA zaboraviti. Naš zaborav značio bi izdaju našeg naroda, naše prošlosti, naših ideala. I zato nikakvim represijama, nitko ne može izbrisati povijest jednog naroda i to neka znaju svi oni koji žele izbrisati iz našeg sjećanja Nikolu Šubića Zrinskog-Sigetskog.

 

Povijesni kotač, ne može se zaustaviti, mogu se izbrisati slova na papiru, ali se ne mogu izbrisati tragovi u srcu i duši. Pao je slavno Nikola Šubić Zrinski-Sigetski, smaknuti su Petar Zrinski i Krsto Frankopan, ubijen je podmuklo Stjepan Radić i na tisuće hrvatskih domoljuba. Najveći hrvatski krvnik zatvarao je i ubijao i nevine žene i djecu, ali duh Hrvatskog naroda nije mogao ubiti. I u njegovo vrijeme pjevali smo - U BOJ, U BOJ,  USTANI BANE HRVATSKA TE ZOVE i VILU VELEBITU. 

 

Osvrnite se malo, svi naši krvnici, neka vas straše duhovi naših junaka, a vaših žrtava.

 

Jer pogledajte - " I SAVA JE POTEKLA  UZVODNO" 

 

ostvaren je vjekovni san svih naših domoljuba, mi imamo opet svoju slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku i na nama je učiniti je ljepšom i pravednijom.

 

Uzalud svi zlodusi mraka i tame, neprijatelji naše Domovine, izdajice našeg naroda potkradaju sve naše zemaljsko blago, ali naš duh, našu vjeru NIKAD nisu mogli uništiti - niti ne će.

 

Neka ih na to podsjete riječi uklesane na najvećoj grobnici NAŠE HRVATSKE -

 

Kada mi trava prekrije grob - Majko, ne plači mi ti

 

Pamti, da Hrvatska ne će biti rob - Nit' će je nestati.

          

U spomen na Nikolu Šubića Zrinskog - Sigetskog napisana je moja pjesma - ZA DOM I DOMOVINU UVIJEK čiji je tekst zapisan i u ovoj knjizi.

 

Zapamtite - Sestre i braćo po krvi i rodu - Neka BASTION VUKOVAR bude temelj za izgradnju bolje, ljepše i sretnije Hrvatske. Spominjući najvećeg među nama hrvatskog LEONIDU Nikolu Šubića tisuće hrvatskih domoljuba. Najveći hrvatski krvnik zatvarao je i ubijao i nevine žene i djecu, ali duh Hrvatskog naroda nije mogao ubiti. I u njegovo vrijeme pjevali smo - U BOJ, U BOJ,  USTANI BANE HRVATSKA TE ZOVE i VILU VELEBITU. 

 

Osvrnite se malo, svi naši krvnici, neka vas straše duhovi naših junaka, a vaših žrtava.

 

Jer pogledajte - " I SAVA JE POTEKLA  UZVODNO" 

 

ostvaren je vjekovni san svih naših domoljuba, mi imamo opet svoju slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku i na nama je učiniti je ljepšom i pravednijom.

 

Uzalud svi zlodusi mraka i tame, neprijatelji naše Domovine, izdajice našeg naroda potkradaju sve naše zemaljsko blago, ali naš duh, našu vjeru NIKAD nisu mogli uništiti - niti ne će.

 

Neka ih na to podsjete riječi uklesane na najvećoj grobnici NAŠE HRVATSKE -

 

Kada mi trava prekrije grob - Majko, ne plači mi ti

 

Pamti, da Hrvatska ne će biti rob - Nit' će je nestati.

          

U spomen na Nikolu Šubića Zrinskog - Sigetskog napisana je moja pjesma - ZA DOM I DOMOVINU UVIJEK čiji je tekst zapisan i u ovoj knjizi.

 

Zapamtite - Sestre i braćo po krvi i rodu - Neka BASTION VUKOVAR bude temelj za izgradnju bolje, ljepše i sretnije Hrvatske. Spominjući najvećeg među nama hrvatskog LEONIDU Nikolu Šubića


----------------------


Iz knjige  "Plamen slobode nek VJEČNO SVIJETLI", Vladimira Biondića "Plamen slobode nek VJEČNO SVIJETLI", Vladimira Biondića, koju možete preuzeti na sljedećoj adresi: http://www.digitalne-knjige.com/biondic3.php





----------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present 

                              

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Friedrich Nietzsche - Tako je govorio Zaratustra




Friedrich Nietzsche


Kad je Zaratustri bilo trideset godina, napustio je svoj zavičaj i jezero svoga zavičaja, i otišao je u goru. Tu se napajao svojim duhom i svojom samoćom, i nije ga to umorilo za deset godina. Ali se naposletku izmeni njegovo srce – i jedno jutro ustade u ranu zoru, stade pred sunce i ovako mu je govorio: »Veliko svetilo nebesko! u čemu bi bila tvoja sreća, da nemaš onih kojima sijaš! Deset godina penjalo si se amo k mojoj pećini: ti bi se zasitilo bilo svoje svetlosti i ovoga puta, da nije mene, moga orla, i moje zmije. Nego mi smo te iščekivali svakoga jutra, uzimali smo od tvoga obilja i blagosiljali te za nj. I gle! Ja ne znam kud bih sa svojom mudrošću, kao pčela koja je nakupila previše meda; osećam potrebu da se prema meni ruke šire. Hteo bih da poklanjam i udeljujem, sve dok mudri među ljudima ne nađu naslade opet jednom u svojoj ludosti, a siromašni opet jednom u svome bogatstvu. Toga radi moram se spustiti u dubinu: kao što ti to činiš večerom, kad padaš za more pa još i donjem svetu poneseš svetlosti, ti prebogato svetilo nebesko! Ja moram, kao ti, pasti i zaći, kako to zovu. ljudi, ka knjima bih da se spustim. Blagoslovi me dakle, ti mirno oko, što bez zavisti možeš da gledaš i preveliku sreću! Blagoslovi pehar koji se preliva, da bi voda iz njega zlatna potekla, i na sve strane raznela otsjaj tvoga milja! Evo! Ovaj pehar hoće da opet ostane prazan a Zaratustra hoće da opet postane čovek.«

 

Tako otpoče silazak i pad Zaratustrin.

 

Zaratustra siđe sam dole niz brdo, i niko ga ne srete. Ali kada je ušao u šumu, obrete se pred njime jedan starac, koji je izišao bio iz svoje svete kolibe da nakupi korenja po šumi. I starac ovako progovori Zaratustri: »Nije mi nepoznat ovaj putnik: pre više godina prolazio je on ovud. Zvao se Zaratustra, ali se sada izmenio. Tada si nosio svoj pepeo na breg: a sada zar nosiš vatru svoju u doline? Zar se ne bojiš kazne kojom se kazni palikuća? Da, sad vidim da je Zaratustra. Bistro je njega oko a na usnama mu ne skriva se gađenje. Ta korača eto kao igrač! Izmenio se Zaratustra, detetom je postao Zaratustra, probudio se Zaratustra: šta bi ti sada kod onih koji spavaju? Živeo si u samoći kao u moru, i more te je nosilo. Vaj, ti hoćeš zar da izađeš na kopno? Vaj, ti hoćeš opet sam da pratiš svoje telo?« Zaratustra odgovori: »Ja volim ljude.« »A čega radi, reče svetac, dođoh ja u šumu i u pustinju?

 

Zar ne stoga što sam odviše voleo ljude? Sada volim Boga: ljude ne volim. Čovek mi je rabota suviše nesavršena. Ljubav prema čoveku ubila bi me.« Zaratustra odgovori: »Šta ja to govorah o ljubavi! Ja poklon nosim ljudima.« »Ne daj im ništa, reče svetac. Bolje im još nešto oduzmi pa ponesi s njima skupa – to će im najviše goditi: samo ako i tebi bude godilo! A ako im baš hoćeš da daš, ne daj više nego milostinju, i pusti da i to još prose!« »Ne, odgovori Zaratustra, ja ne delim milostinje. Za to nisam dosta siromah.« Svetac se nasmeja Zaratustri i nastavi ovako: »A ti gledaj da ti bar prime tvoja blaga! Nemaju oni poverenja u pustinjake, i ne veruju da dolazimo da delimo darove. Naši im koraci odviše usamljeno odjekuju kroz ulice. I kao kad noću u svojim posteljama čuju nekoga gde hoda, mnogo pre nego što se sunce rodilo, tako se oni tad pitaju u sebi: kuda će to lopov? Ne idi k ljudima već ostaj u šumi! Bolje još idi k životinjama? Zašto nećeš da si ovakav kao ja, – medved među medvedima, ptica među pticama?« »A šta to radi svetac u šumi?« pitaše Zaratustra.

 

Svetac odgovori: »Pravim pesme i pevam ih, i praveći pesme smejem se, plačem, i gunđam tako hvalim Boga. Pevanjem, smehom, plačem i gunđanjem hvalim Boga, koji je moj Bog. Ali šta je to što ti nosiš nama na dar?« Kada je Zaratustra čuo ove reči, odmahnu rukom i reče: »Šta bih mogao ja vama dati! Nego pustite me da što pre odem, da vam ne bih što uzeo!« – I tako se rastadoše jedan od drugog, starac i čovek u punoj snazi, smejući se baš kao što se smeju dva dečaka. A kad ostade Zaratustra sam, ovako je govorio u svome srcu: »Da li je to mogućno! Ovaj stari svetac u svojoj šumi još ništa ne zna o tom, da je Bog mrtav!«

 

3.Kada je Zaratustra došao u prvi grad, koji leži do šume, nađe tu mnoštvo sveta iskupljena na pijaci; jer se razglasilo bilo, da će se videti jedan igrač na konopcu. I Zaratustra progovori svetini ovako i reče: Hoću da vas učim šta je to natčovek. Čovek je nešto što treba prevladati. Šta ste vi učinili, da biste ga prevladali? Sva bića dosad stvorila su nešto više od sebe: a vi zar hoćete da budete oseka te velike plime, rađe još da se ponovo vratite k životinji nego da prevladate čoveka? Šta je majmun za čoveka? Stvor za potsmeh ili bolan stid. I isto to biće čovek za natčoveka: stvor za potsmeh ili bolan stid. Vi ste prešli put od crva k čoveku, ali je u vama mnogo još ostalo crv.

 

Nekada ste bili majmuni, a čovek je još i sada više majmun nego ikoji majmun. Onaj što je najmudriji među vama, i taj je tek dvojstvo od biljke i sablasti. Ali ja vam ne kažem, da postanete sablasti ili biljke. Nego, ja hoću da vas učim šta je to natčovek! Natčovek je smisao zemljin. Vaša volja treba da kaže: neka bude natčovek simisao zemljin! Preklinjem vas, braćo moja, ostajte verni zemlji, i ne verujte onima koji vam govore o nadzemaljskim nadama! Otrovnici su to, svesni ili nesvesni. Prezritelji su to života koji izumiru i koji su i sami otrovani, i njih je zemlja sita: neka njih, srećan im put! Nekad je hula na Boga bio najveći greh, ali Bog je umro, i tako umreše i ti grešnici. Huliti na zemlju, to je sad najstrašnije – više ceniti utrobu onog što se ne daje progledati nego smisao zemljin! Nekad je duša gledala prezrivo na telo; tada je to preziranje bilo nešto najviše: – volela je da ga vidi mršavo, ružno, i izgladnelo. Mislila je, da će tako moći izmaći i njemu i zemlji. O, ta je duša i sama bila još mršava, ružna, i izgladnela: a okrutnost je bila sladostrašće toj duši! Ali i vi još, braćo moja, recite mi: šta kazuje vaše telo o vašoj duši? Zar nije vaša duša jad i gad i jedno bedno zadovoljstvo? Zaista vam kažem, čovek je jedna velika prljava reka. To mora biti već more, koje će primiti u sebe veliku prljavu reku a da se i samo ne zaprlja.

 

Eto, ja hoću da vas učim šta je to natčovek: on je to more, u njemu može da se utopi vaše veliko preziranje. Šta je najveće, što vi možete doživeti? To je čas velikoga preziranja. Čas, u kojem će vam se i vaša sreća pretvoriti u gađenje, i isto tako vaš razum i vaša vrlina. Čas, u kojem ćete reći: »Šta je stalo do moje sreće! Ona je jad i gad i jedno bedno zadovoljstvo. A trebalo bi da moja sreća opravda i sam moj opstanak! « Čas, u kojem ćete reći: »Šta je stalo do moga uma! Zar žudi on za znanjem kao lav za svojom hranom? On je jad i gad i jedno bedno zadovoljstvo.« Čas, u kojem ćete reći: »Šta je stalo do moje vrline! Još ona nije uspela da se zbog nje izbezumim. Umorilo me je sve moje Dobro i sve moje Zlo! Sve je to jad i gad i jedno bedno zadovoljstvo!« Čas, u kojem ćete reći: »Šta je stalo do moga pravdoljublja! Ja ne vidim da sam žar i ugalj. A pravednik je sam žar i ugalj!« Čas, u kojem ćete reći: »Šta je stalo do moga milosrđa! Zar nije milosrđe krst, na koji se razapinje onaj koji voli ljude? Ali moje milosrđe nije razapinjanje na krst.« Da li ste već govorili tako? Da li ste već glasno klicali tako? Ah, kad bih vas već čuo bio da glasno kličete tako! Ne vaš greh – vaša uzdržljivost vapije na nebo, vaša škrtost u samom vašem grehu vapije na nebo! Gde je munja, koja će vas šinuti svojim plamenim jezikom? Gde je ludilo, koje bi trebalo ukalemiti u vas? Eto, ja hoću da vas učim šta je to natčovek: on je ta munja, on je to ludilo! – Kad je Zaratustra ovo izgovorio, povika neko iz naroda: »Dosta smo već čuli o igraču na konopcu; daj sada da ga vidimo!« I sav narod smejaše se Zaratustri. A igrač na konopcu, koji je držao da je reč o njemu, otpoče svoj posao. […]


O ljubavi prema bližnjem 


Privijate se uz bližnjeg, i nazivate to svakojakim lepim imenima. A evo vam kažem: vaša ljubav prema bližnjem nije drugo do vaša rđava ljubav prema sebi samom. Vi tražite spasa kod bližnjeg od vas samih, pa biste da to još nazovete vrlinom: ali ja providim vašu »nesebičnost«. Ti je starije nego Ja; Ti je osveštano a Ja još nije: čovek se dakle privija uz bližnjeg. Ja vam ne velim da ljubite bližnjeg. Pre vam još savetujem da bežite od bližnjeg, i da ljubite najdaljeg! Više nego ljubav prema bližnjem stoji ljubav prema najdaljem, i prema budućem; više još nego ljubav prema čoveku cenim ja ljubav prema stvarima i sablastima. Ta sablast što za tobom skakuće, brate moj, lepša je od tebe; zašto joj ne daš svoju put i svoje kosti? Ali ti se nje plašiš, i bežiš k svom bližnjem. Vi ne možete da izdržite u društvu sa vama samima; i ne volite sebe koliko bi trebalo: pa hoćete da zavedete bližnjeg na ljubav a sebe da pozlatite njegovom zabludom. Ja bih voleo kad ne biste mogli izdržati u društvu sa svakojakim bližnjima, i njihovim susedima; onda biste morali od sebe sama stvoriti svoga prijatelja, i u njemu srce koje je spremno da se prelije.

 

Vi pozovete svedoka kad ste radi da o sebi lepo govorite; pa kad ste njega zaveli da dobro misli o vama tada i sami dobro mislite o sebi. Ne laže samo onaj koji govori što zna da ne zna, nego više još onaj koji govori što ne zna da zna. Tako govorite vi o sebi jedni drugima, i obmanjujete sobom svoga suseda. Evo kako govori lud čovek: »Općenje s ljudima kvari karakter, osobito onome koji ga nema.« Jedan ide k bližnjem da bi našao sebe, drugi ide što bi se rado sam izgubio. Vaša rđava ljubav prema vama samima čini vam samoću tamnicom. Oni dalje moraju da plate za vašu ljubav prema bližnjem; i čim vas je pet na okupu uvek neko šesti mora da umre. Ne volim ja ni vaše slave: ima vam tu odviše glumaca, a i gledaoci drže se često kao da su glumci. Ne učim vas bližnjemu nego prijatelju. Prijatelj vam je slava zemaljska, i predosećaj za natčoveka. Učim vas prijatelju i njegovu prepunom srcu. Ali morate umeti da ste sunđer ako hoćete da vas voli prepuno srce. Učim vas prijatelju u kojem je svet gotov i sazdan, koji je ljuska za sve dobro, – prijatelju koji stvara, koji uvek ima po gotov svet za poklanjanje. I kao što u njemu može svet da se razvije, tako može i da mu se opet savije u prstenove, kao postajanje dobra usled zla, i kao postajanje svrhe iz slučaja. Budućnost, i ono što je najdalje, neka ti budu uzrok tvoga danas: u svome prijatelju treba da voliš natčoveka kao uzrok sebe. Draga braćo, ne velim vam da volite bližnje; nego vam savetujem da volite najudaljenije.

 

Tako je govorio Zaratustra. […]


O slobodnoj smrti


Mnogi umiru prekasno, a neki umiru prerano.Još se svet nije navikao na nauk: »umri u dobar čas! « Umri u dobar čas, tome uči Zaratustra.Dabogme, ko nikako ne živi u dobar čas, kako bi taj mogao ikad i da umre u dobar čas? Bolje da se nije nikad ni rodio! - To ja velim izlišnima. Nego, još i ti izlišni prave se važni sa svojim umiranjem, – i ponajšuplji orah hoće još da ga krhaju. Svi shvataju umiranje kao nešto važno: ali smrt još nije slavlje. Još nisu ljudi naučili kako se slave najlepše slave. Ja ću vam pokazati smrt plodonosnu, koja za sve žive postaje podstrekom i zavetom. Naročitom smrću umire plodonosni, pobednički, opkoljen punonadežnima i zavetnicima. Tako se treba naučiti umreti; i ne bi trebalo da prođe nijedno slavlje a da ovakav samrtnik ne blagosilja zakletve onih koji ostaju u životu! Tako je najbolje umreti; a drugo bi onda bilo: da se umre u borbi, i da se raspe duša velika. A odvratna je, i onom koji se bori i onom koji pobeđuje, vaša žmirava smrt što se privlači potajno kao kradljivac – a ipak dolazi kao gospodar.

 

Ugledajte se evo na ovu moju smrt, smrt slobodnu, koja mi prilazi jer ja tako hoću. A kad ću hteti? – Ko je istakao sebi cilj ima naslednika, taj želi smrt u dobar čas radi cilja i zbog naslednika. I, iz poštovanja prema meni i prema nasledniku, taj neće više vešati svele vence u svetilištu života. Zaista vam kažem neću da sam kao oni koji pletu užad: vukući konac u dužinu sami idu sve unatrag. Mnogi su prestari i za svoje istine i pobede, bezuba usta nemaju više pravo da kažu svaku istinu. Svaki koji želi slave treba da se za vremena rastavi od časti, i da se nauči velikoj veštini da u pravi čas – ide. Ne treba dopustiti da nas jedu kad ponajbolje prijamo: to znaju oni koji žele da budu dugo voljeni.Ima dabogme kiselih jabuka čiji je udes da moraju čekati do poslednjeg dana jeseni: a onda u isti mah sazru, požute, i smežuraju se. Jednima ostari prvo srce a drugima prvo duh. A neki su stari još u mladosti: ali, ko postane kasno mlad, ostaje dugo mlad. Mnogima život ne ispada za rukom: otrovan crv naleže mu se u srcu. Neka bar gleda da mu tim bolje ispadne za rukom smrt. Mnogi ne postanu nikad slatki, potrule još u leto. Kukavičluk ih drži da ne padnu sa svojih grana. Premnogi žive, i predugo vise oni o svojim granama. Treba da dođe oluj pa đa strese sa drveta sve što je trulo i od crva nagriženo! Treba da dođu propovednici brze smrti! To bi hili pravi oluji i tresci koji su potrebni za drveće života. Ali ja čujem samo gde se propoveda lagana smrt, i strpljenje sa svim »zemaljskim«. Ah, zar vi propovedate strpljivost sa »zemaljskim?« Ta zemaljsko ima i odviše strpljivosti s vama, vi otpadnici! Zaista vam kažem, prerano je umro onaj Jevrejin što ga slave propovednici lagane smrti: i za mnoge je otada bilo kobno što je prerano umro. On još nije poznavao drugo do suze i tegobu Jevrejina, i s njima mržnju dobrih i pravednih – Jevrejin Isus: i tad ga spopade iznenada čežnja za smrću. Trebao je ostati u pustinji, i daleko od dobrih i pravednih! Možda bi bio naučio živeti, i naučio voleti život – i smeh uz to! Verujte mi, braćo,moja! On je prerano umro; on bi svoju nauku sam opozvao bio, da je dostigao moju starost! Bio je toliko blagorodan da bi opozvao! Ali još nije bio sazreo.

 

Nezreo je mladić kad voli, i nezreo mrzi čoveka i zemlju. Vezani još su njemu i teški, duh i krila dušina. A u zrelom čoveku ima više od deteta nego u mladiću, i manje tugobe: on bolje zna šta su smrt i život. Slobodan na smrt, i slobodan u smrti, svečano izgovarajući: Ne ako nije više vreme da se govori Da: tako on dobro zna šta su smrt i život. Neka vaše umiranje ne bude hula na čoveka i na zemlju, prijatelji dragi, to molim od meda vaše duše.Neka vaše umiranje još ozarivaju vaš duh i vaša vrlina, kao što ozarava zemlju večernja rumen; inače vam umiranje nije pošlo za rukom. I ja sam umreću, da biste vi, prijatelji, mene radi većma voleli zemlju, i postaću zemlja koja sam i bio, da bih imao mira u njoj koja me je rodila. Zaista vam kažem, Zaratustra je imao svoj cili, on je bacio svoju loptu: sad vi, prijatelji, budite naslednici mojeg cilja, vama u ruke bacam zlatnu loptu. Milije mi je od svega, prijatelji dragi, da vas gledam kad bacate zlatnu loptu! I stoga oprostite što ću još malo postojati na zemlji!

 

Tako je govorio Zaratustra.[…]


O sveštenicima

Jednom dade Zaratustra znak svojim učenicima, i reče im ove reči: »Eto tu sveštenika: iako su to moji dušmani prodite mirno mimo njih, i sa mačem u koricama! I među njima ima junaka; mnogi su od njih premnogo patili: – pa bi hteli da i drugi pate. Opaki su to dušmani: ništa nije tako žedno osvete kao njihova smirenost. Onaj koji ih dohvati, može lako da se ukalja. Ali moja je krv srodna njihovoj krvi; i meni je stalo do tog da se još i u njihovoj krvi poštuje moja krv.« – A kad su bili prošli mimo, spopade Zaratustru bol; boreći se s bolom, i odolevajući mu, prozbori, i reče:

 

Žao mi je tih sveštenika. A i ne dopadaju mi se; ali na to mnogo ne dajem otkako sam među ljudima. Nego, patim i patio sam s njima: oni su za me zatočenici, i obeleženi. Onaj što ga zovu Spasiteljem bacio ih je u kvrge: – U kvrge lažnih vrednosti, i praznih reči! Ah, da se bar kogod od njih spasao od svoga Spasitelja! Mišljahu da su stali na obećanu zemlju, kad ih je ono more bacalo tamo i amo; a kad tamo, pod njima beše čudovište koje je spavalo! Lažne vrednosti, i prazne reći: to su najstrašnija čudovišta za smrtne ljude, – u njima dugo spi i čeka zao udes. Ali najzad se pojavi, i ostane budan, i poždere i proguta sve što je sazidalo sebi na njemu skloništa. Pogledajte samo ta skloništa što su ih sazidali sebi ti sveštenici! Crkvama zovu oni svoje nakađene peštere! Neka bi nestalo te lažne svetlosti, i toga teškoga zadaha! Tu gde duša gore u svoje visine – ne sme da uzleti! Protivno tome naređuje njihova vera: »na kolenima se dižite uza stepenice, grešnici!« Zaista vam kažem, volim videti besramnika, nego ispovrnute oči njihove sramežljivosti i njihove pobožne molitve! Ko je napravio te peštere, i te pokajničke stepene? Zar ne oni što htedoše da se sakriju a beše ih stid od vedroga neba? Tek kad opet zasija vedro nebo kroz razbijene krovove, na travu i na crveni turčinak uz porušene zidove – obratiću se opet srcem svojim skloništima toga boga. Bogom nazivaše što im se protivilo, i što ih je bolelo: i zaista vam kažem, bilo je mnogo junačkoga duha u njihovu obožavanju! Ali ne znadoše drukčije da vole svoga boga razapinjući čoveka na krst! Htedoše da žive kao leševi, i leš svoj tukoše da bi pomodrio; još i iz njihovih govora osećam oštri zadah mrtvačnice. Ko živi u njihovoj blizini, zivi u blizini crnih ribnjaka iz kojih žaba krekeće svoju umilnu turobnu pesmu.

 

Morali bi mi pevati lepše pesme ako hoće da verujem u njihova Spasitelja: većma spaseni morali bi mi izgledati njegovi učenici! Rado bi ih video nage: jer samo lepota trebala bi da sme propovedati pokajanje. A koga može uveriti ova pokrivena turobnost! Zaista vam kažem ni sami njihovi spasitelji nisu došli iz slobode, i iz sedmoga neba slobode! Zaista, ni sami oni nikada nisu hodili po prostirkama saznanja! Duh tih spasitelja bio je pun jamâ; i oni su u svaku jamu ututnuli svoju zabludu da je njome zapuše, i nazvali su je bogom. Njihov duh utopio se bio u njihovoj samilosti, al' i kad se nadimahu i prenadimahu od samilosti uvek je plivala po površini neka velika ludost. Živo, i s drekom gonili su oni stado svoje preko svoga praga: baš kao da ima samo jedan jedini prag što vodi u budućnost! Zaista vam kažem i ti pastiri spadali su još među ovce! Uske su duhove a prostrane duse imali ti pastiri: ali, braćo moja, kako su dosad uske zemlje bile i najprostranije duše! Po putu kojim su hodili pisali su znake krvlju, i ludost njihova učila je da se krvlju dokazuje istina. A baš je kriv najlošiji svedok za istinu; krv otruje i najčistiju nauku zabludom i mržnjom u srcima. Zar je to dokaz za nešto kad neko ide i u vatru za svoju nauku! Zaista vam kažem više znači kad nauka izađe iz svog rođenog plamena! Zagrejano srce a hladna glava: gde se to dvoje susretne tu se javlja buran vetar, »Spasitelj«. Zaista vam kažem, bilo je većih i blagorodnijih nego što su ti koje narod zove spasiteljiina, ti plahoviti burni vetrovi! A još veći nego što su bili svi spasitelji, moraju doći, braćo, da vas spasu, ako hoćete da pogodite put ka slobodi! Nikad još nije bilo na svetu natčoveka. Video sam ih nage oboje: i najvećeg čoveka, i najmanjeg: – Odviše su još slični jedan drugome. Zaista vam kažem, i najveći još mi je – odviše čovek! –

Tako je govorio Zaratustra. […]


U zemlju obrazovanja


Predaleko sam odleteo unapred u budućnost, strava me spapade. Kad sam pogledao oko sebe, imao sam šta videti: vreme mi beše jedini savremenik. Tad poleteh unazad, kući – sve brže i brže: tako stigoh k vama, vi današnji ljudi, i stigoh u zemlju obrazovanja. Prvi put ponesoh oko za vas, i živu želju: zaista vam kažem, došao sam sa čežnjom u srcu.Ali šta se zbi? Ma kako da me beše strah, – morao sam se smejati! Nikad još moje oko ne vide tako nešto šareno i zamazano!Smejao sam se jednako, mada su mi i noge klecale i srce drhtalo: »ta ovo je ovde zavičaj sviju lonaca boja! « – rekoh. Obojeni, sa pedeset mrlja na licu i po udovima, sedeli ste preda mnom na moje divno čudo, vi sadašnji ljudi! A, oko vas pedeset ogledala, da laskaju vašem šarenilu, i da ga umnogostruče! Odista, niste mogli naći bolje maske, vi sadašnji ljudi, od svog rođenoga lika! Ko bi vas – prepoznao! Ispisani znacima prošlosti, i preko tih znakova premazani još novim znacima: na taj ste se način dobro skrili od svih tumača, i ispitivača! I sve da je čovek vrač, i da ume zagledati u creva, – ko bi još mogao pomisliti da vi imate creva!

 

Izgleda kao da ste pečeni od boja, i od izlepljenih cedulja. Iz vaših koprena vire sva vremena, i svi narodi, redom i bez reda;, iz vaših pokreta zbore svi običaji, i sve vere, svaka za se i sve u isti mah. Koji bi od vas skinuo sa sebe koprenu i premâz, i boju i pokrete, na tome bi taman toliko ostalo da posluži za strašilo pticama. Odista, ja sam bio i sâm takva zastrašena ptica, jer sam vas jednom video nage, i bez boje; i ja sam se tada digao, i odleteo, kad mi je kostur počeo da daje ljubavne znake. Milije još bilo bi mi da služim za nadnicu u donjem svetu, i kod senki nekadašnjosti! – Ta i podzemnici su ugojeniji i puniji od vas! To i jeste ono što ne mogu nikako da svarim, što vas ne mogu da izdržim ni nage ni obučene, vi ljudi sadašnjosti! Sve maglovite neprijatnosti budućnosti, i sve što je ježilo kožu pticama koje su proletale, sve je to ipak prijatnije i primamljivije, od vaše »stvarnosti«. Jer vi kažete: »Mi smo stvarni od glave do pete, i ne znamo ni za veru ni za sujeverje«: tako se isprsujete – ah, a i nemate prsiju! Kako biste i mogli imati vere, vi šareni, i zamazani! – kad ste samo slika svega onog što se nekad verovalo! Vi sami živi ste dokaz protiv vere, i razbijači svake misli. Ja vas zovem neverodostojnima, vi predstavnici stvarnosti! U vašim duhovima žamore sva vremena jedno mimo drugog; ali još i snovi, i žamor sviju vremena, stvarniji su nego vaša java! Neplodni ste vi, zato nemate vere. Jer, ko je morao da stvara taj je oduvek imao svojih živih snova, i zvezdanih znamenja – i taj je verovao da ima vere! – Vi ste pritvorene kapije iza kojih vrebaju grobari. I evo šta je vaša stvarnost: »Sve je zaslužilo da propadne.« O, kako ste jadni i žalosni, vi neplodni, kako vam se provide rebra! To je zacelo zapazio već i poneki od vas. I onda je rekao: »tu je neki bog, dok sam spavao, nešto potajno uzeo od mene?

 

Odista, taman toliko da načini od toga ženku! Čudno je kako su tanka moja rebra!« rekao je već mnogi od ljudi sadašnjosti. Jeste, smešni ste mi, vi ljudi sadašnjosti! A naročito još kad se čudite sami sebi! I zlo bi bilo po meni kad se ne bih mogao smejati vašem čuđenju, i kad bih marao progutati ceo gad iz vaših pljuvaonica! Ovako, uzeću vas olako, jer ono što ja nosim teško je; neće mi ništa biti ako na moju torbu slete još i bube i bumbari! Zaista vam kažem, moj teret neće biti veći! I neće me zbog vas, vi ljudi sadašnjosti, snaći moj veliki umor. – Ah, kuda bih se još peo sa svojom živom željom! Sa svih vrhova gledam da li ću ugledati dom, i domovinu. Ali zavičaja za me nigde nema; večni sam putnik po gradovima, i uvek tražim da mi otvore na svima kapijama. Tuđi su mi, i na podsmeh su mi, ljudi sadašnjosti ka kojima tek što me je srce povuklo; i prognanik sam iz dedovine, i otadžbine. Ja jedino još volim unukovinu, zemlju dece moje, još neotkrivenu, u najdaljem moru: nju tražim, i k njoj brodim na svojim jedrima. Na deci svojoj hoću da popravim što sam dete mojih otaca, a na svoj budućnosti – ovu sadašnjost! –

 

Tako je govorio Zaratustra. […]



----------------------


Preuzeto iz knjige "ISTORIJA FILOZOFIJE IV" (Od Voluntarizma do Marksizma), Branka Milića, koju možete preuzeti na sljedećoj adresi: http://www.digitalne-knjige.com/milic5.php




----------------------


O knjizi "Tako je govorio Zaratustra"


Tako je govorio Zaratustra je djelo njemačkoga filozofa a, nastalo između 1883. 1885., a koje govori o starom šamanu koji se spušta sa svoje planine medu narod iz želje da nauči nešto od njih i da narodu podari svoje znanje. Prilikom spuštanja u selo nailazi na razne ljude od kojih doznaje njihove tajne.

 

Zaratustra je zapravo u potrazi za čovjekom sebi ravnim, ali mnogi ne razumiju njegovu filozofiju i ismijavaju ga, no ima i onih koji mu se dive.

 

"Zaratustra" je njemačka verzija imena perzijskog proroka Zoroastra (Zaraθuštra), navodnog osnivača zoroastrizma, koji je jako utjecao najudaizam i zatim kršćanstvo. Dakle, knjiga ne prikazuje povijesnog Zaratustru, o kojemu imamo jako malo podataka, već se koristi njegova mističnost stvarajući jednog ne-povijesnog Zaratustru, koji želi tradicionalni moral okrenuti naglavce. Najslavniji odlomak nalazi se na početku knjige: Zaratustra se spušta s planine, razgovara s nekim čovjekom i zatim se pita: "Je li moguće da ljudi još ne znaju da je Bog mrtav?"

 

Zbog svojih razmatranja to je jedno od najpoznatijih filozofskih djela ovoga autora, a stil pisanja je nedvosmisleno svrstao Zaratustru i u vrhunce svjetske književnosti.


Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Aug 2 '13 · Oznake: tako je govorio zaratustra

POJAM  SVRHE U  BOŠKOVIĆEVOJ TEORIJI PRIRODNE FILOZOFIJE




Pa Boškovićevo razmatranja pojma svrhe u njegovoj Teoriji je ambivalentno a ono je takvo jednim dijelom iz njegova uvida u karakter prirodnih procesa a velikim dijelom ta ambivalentnos izvire iz njegova karaktera koji je zapravo bio jako optimističan.

 

Razmatrajući problem gravitacije kod Newtona on je rekao u svojoj Teoriji kako opada točno obrnuto razmjerno kvadratu udaljenosti. Fizičari i stručnjaci nebeske mehanike uzimaju kao sigurno da gravitacija opada točno obrnuto razmjerno kvadratu udaljenosti a Boškovićev zakon sila veoma odstupa od tog omjera. Ponajprije kada je riječ o vrlo malim udaljenostima cijela sila koju uzajamno proizvode čestice posve se i vrlo mnogo razlikuje od gravitacije koja je obrnuto razmjerna kvadratu udaljenosti. I pare(?) koje proizvode takvu ekspanzivnu silu imaju pri vrlo malim udaljenostima uzajamno odbojnu a ne privlačnu silu.

 

Pa i sama privlačnost koja se javlja u koheziji neusporedivo je veća od one koja proizlazi iz gravitacije. Budući da po Newtonovim rezultatima privlačnost koja je u skladu s gravitacijom u homogenim kuglama različitih promjera u istom omjeru kao i promjeri kugala djelovanje te sile u posve neznatnoj cestici manje je od djelovanja gravitacije na Zemlji. Newton je dokazao da će kod planetarnih elipsa crta imati golemo gibanje ako sila odstupi od zakona gravitacije. Međutim on nikako ne dokazuje da se taj zakon točno održava  već samo približno. Zato Bošković smatra da do sada nije riješen tzv problem triju tijela koja uzajamno jedna na druga djeluju. Stoga još nitko nije postavio ili mogao postaviti točan račun za perturbirajući utjecaj svih planeta i kometa za koje ne možemo reci koliko ih ima ni koliko su udaljene. Prema tome ne može se sačiniti nikakav dokaz u prilog posve točnog održavanja obrnute razmjernosti s kvadratom udaljenosti. I Bošković na ovome mjestu u svojoj Teoriji spominje Maupertiusa i Newtona koji je dokazivao da se kugle od kojih je svaka pojedina homogena u jednakoj udaljenosti od središta i čije se najmanje čestice privlače obrnuto razmjerno kvadratu udaljenosti isto tako privlače obrnuto razmjerno kvadratu udaljenosti. Zbog tih savršenosti spomenute teorije on je smatrao da je sam Tvorac prirode dao zakon obrnute razmjernosti sa kvadratom udaljenosti i htio je da se priroda po njemu ravna. Stoga Bošković piše:

 

''Meni se prije svega nije nikada sviđalo i neće mi se nikada sviđati upotreba finalnih uzroka u istraživanju prirode. Njom se možemo služiti po mom mišljenju u nekim ispitivanjima i promatranjima gdje su nam prirodni zakoni inače dobro poznati. Mi naime ne možemo upoznati sve savršenosti jer mi ne sagledamo unutrašnju bit stvari već samo spoznajemo neka vanjska svojstva pa i cilj koji je Tvorac prirode mogao postaviti i postavio dok je stvarao svijet ne možemo vidjeti ni posve spoznati.''

 

Zakon obrnute razmjernosti s kvadratom udaljenosti stoga za Boskovića nije posve savršen.''Dapače je po mome sudu posve nesavršen te i on i ostali brojni zakoni koji zahtijevaju pri neznatnim udaljenostima privlačnu silu što raste obrnuto razmjerno kvadratu udaljenosti dovode do krajnjeg apsurda ili bar do neodmrsivih poteškoća....'' ( Teorija prirodne filozofije str. 55-57) I pored još nekih važnih primjedbi vezanih za Newtona zaključuje da se zakon gravitacije ne može apsolutno potpuno savršeno primijeniti kako mnogi u to vjeruju.

 

S druge strane Bošković je razmatrao sraz materijalnih cestica na primjeru famozne teorije biljarskih kugli iz čega proističe da između njih ne dolazi do sraza nego do djelovanja odbojnih sila zbog kojih se te mase odbijaju jedna od druge. Tako je Teorija pokazala da privlačne i odbojne sile postoje kada govorimo o sasvim malim udaljenostima kakve su one udaljenosti u mikrosvijetu, da privlačne i odbojne sile postoje kod biljarskih kugli u našem svakodnevnom euklidskom svijetu iskustva ali također da privlačne i odbojne sile djeluju i u našemu Kozmosu. Odatle nema sraza nego samo međusobnoga djelovanja. Iz ovakvih i sličnih formulacija proistekao je zapravo jedan veliki optimizam u pogledu našega usuda u Kozmosu gdje je pojmu svrhe dat primat da naime ništa u prirodi nije slučajno i da čitava zgrada našega planetarnoga sustava ima u sebi duboke svrhe.

 

Stoga Bošković kaže da je on pošao u svome istraživanju od općenito prihvaćenih principa da bi logičkim umovanjem došao do jednog jedinog jednostavnog i neprekinutoga zakona sila koje postoje u prirodi koje svojim primjerom daje sastav elemenata materije, zakone mehanike i opća svojstva same materije i glavne razlike tijela tako da se u svemu tome i svugdje očituje jedinstven način djelovanja, a kombinacija ovih elemenata traži namjeru višnjega Sazdatelja i neizmjerne sile Božanskoga Uma koji sagledava neograničen broj slučajeva a izabire one koji su za određenu stvar najpogodniji i onda ih unosi u prirodu. Prema tome Bošković je ostao dosljedan mišljenju da Bog nužnim načinom postoji i da je djelatan u svijetu, da je jedini, da je uzrok stvari, da je sve u Bogu i da od njega tako zavisi , da bez njega ne može postojati , da ne može bit shvaćen i najzad da je sve u zavisnosti od njegove Volje. Sve je Bog stvorio od najvišeg stupnja savršenstva do najnižeg ili točnije govoreći zato što su zakoni Božje prirode bili tako prostrani da su bili dovoljni da proizvedu sve što može biti shvaćeno od jednog beskrajnoga razuma.

 

Napisao: Zlatan Gavrilović Kovač

Aug 2 '13
100 osoba traže autora




Znao sam da neće izaći na dobro to što pišem knjigu. Kad o nečem i nekom pišeš, ljudi se mogu u tome prepoznati, mogu te tužiti za duševnu bol, pretrpljenu štetu ili za tko zna što. Mogu ti zamjeriti da nešto imaš protiv njih, da si protiv sustava ili da si protiv nečega, a ne znaš konkretno protiv čega.  Ponekad kad se pogledam u ogledalu, ne nalazim osobu kakvu bih htio vidjeti, ali se time ne opterećujem. Drugi nisu takvi, a pogotovo su neprepoznatljivi u ovo naše vrijeme.

 

One ljude koje sam nekad prepoznavao kao vesele i druželjubive, danas više ne prepoznajem kao takve. Ili su se oni promijenili ili sam ja. Želje i potrebe su nam veće. Nezadovoljni smo sami sobom, niti imamo dovoljno novaca, niti imamo ili uopće nemamo posao koji smo htjeli, a niti onaj koji zadovoljava naše potrebe. Nemamo ni kuću kakvu smo htjeli, niti auto, a niti na odmoru doživljavamo radost i sreću. To nezadovoljstvo proistječe ili iz toga što nemaš posao i dovoljna financijska sredstva ili što imaš posao, a on se ne odvija onako kako bi ti htio.

 

Stoga sam počeo prodavati novu paletu „Noni" proizvoda i išao u redovni obilazio kupaca. Došao sam do jednog mjesta, a na njemu znak zabrane vožnje. Zaustavila me policija i govori da se ne može dalje i da je štrajk poljoprivrednika. Netko bi rekao seljaka, ali oni se tako ne smatraju, nego su organizirani u sindikate i traže svoja prava i zaštitu države od stranih imperijalista i globalne ekonomije. Sjetio sam se socijalizma i da takvo što nisam viđao jer su se sindikati bavili nabavkom svinjskih polovica, možda baš od tih seljaka. Štrajkovi su kod nas bili rijetki i neučinkoviti jer nitko nikom nije davao podršku zbog straha od ondašnje represije, a i smatralo se da su radnici vlasnici tvornica, a seljaci vlasnici zemlje i kako sad oni mogu štrajkati protiv samog sebe? Tko je tu kome neprijatelj, uzurpator ili imperijalist?  

 

Stoga, sam stao i priupitao seljake koliko dugo štrajkaju i koliko će još dugo to trajati? Oni mi govore, da ne znaju. Pitam ih da li štrajkaju i glađu jer nisam vidio da nešto jedu, a oni mi donesu pečeni praseći but. Pojeo ja malo buta, popio rakijicu. Govorim im da će me policija kazniti, a oni govore da su s policijom u prijateljskim odnosima. Kažem im da imam nešto korisno za njihovo zdravlje i ponudim im Noni. Oni ga probali, pitaju što liječi, ja im govorim sve, a oni mi govore kako im prestao išijas, bolovi od ukočenosti, nekretanja i hladnoće. Jedan štrajkaš se žalio da je prehladio mjehur i da sada stalno mora ići mokriti, ali kada je popio Noni, sve prošlo. Vidjeli oni da je Noni dobar i žele saznati odakle je, mogu li biti kooperanti u proizvodnji Nonija i mogu li se priključiti novim svjetskim tendencijama u proizvodnji ekoloških i medicinskih proizvoda.

 

Raspričao se ja o Tahitiju, kako sam rasprodao gotovo sve što sam imao na tavanu, svoje  tavansko blago, raznorazne kolekcije, srebrnjake, dukate i medalje za hrabrost i kupio zrakoplovnu kartu. Govorio sam im kako sam otišao na Tahite, bavio se raznim poslovima, a onda se odlučio za Noni i u njemu pronašao svoju budućnost i smisao života. Sjetio sam se i „Wild Angelsa", ali kako s njima nije bilo štrajkašica, nisam htio širiti istospolne ljubavi. Pomislio sam, ako štrajkaši ovdje budu mjesec ili dva, već će oni pokrenuti svoje feromone i bez umjetnih poticaja. Pitao sam ih hoće li trebati još Nonija, a oni rekli da pričekam dok se oni dogovore oko narudžbe.

 

Vraćaju se sa spiskom količina i njihovih potreba i kad sam ja to zbrojio, utvrdio sam da im treba nekoliko  hektolitara. Požurio sam se kući, nazvao Tahiti i naručio novu pošiljku. Sada čekam da mi pošiljka dođe, a nadam se da će doći prije nego što se štrajk završi i štrajkaši se ne raziđu. Možda sam zla duša, pa očekujem da ministar poljoprivrede bude dosljedan barem pet dana koliko traje let iz Tahitija. Inače, ministra poljoprivrede znam kao nepopustljivog, nepokolebljivog i nesalomljivog čovjeka, možda je samo takav bio Eliot Ness iz poznate serije „Nesalomljivi". Iako je njegova agrarna politika katastrofalna, a rezultati sve gori i gori, on i dalje tvrdi da postižemo rezultate u svjetskim okvirima i da nam zemlje kao Zapadna Sahara i Mauritanija mogu sa zavišću gledati u leđa.  Da nije tako, zahvalio bi se na narudžbi i ne bih se oko nje ni angažirao.   

 

Imao sam sreće, štrajk je potrajao deset dana, pošiljka sa Tahitija stigla na vrijeme i ja je isporučio umornim štrajkašima. I dok sam se bavio tim aktivnostima posjetila me nova skupina građana i ja pomišljam da su to novi kupci, ali nije bilo tako. Jedni su bili ljuti, drugi ravnodušni, a treći veseli. Bila je to skupina Karinjana Donjih, skupina iz Gaćeleza  i   skupina Karinjana  Gornjih. Karinjani  Donji su smatrali da sam ih ocrnio i da oni svoje bračne i vanbračne dužnosti ne obavljaju dolje, nego baš suprotno, gore, a Karinjani Gornji, oni  to rade dolje. Pitao sam ih da li je to uopće bitno, mislio sam da je glavno da im je partnerica zadovoljna i da su je  pogodili u G točku. Nije bilo tako, nisu htjeli otići dok im nisam obećao da ću napraviti ispravku i u priči navesti da su oni bili gore.

 

Sada molim čitaoce da oni u svom primjerku, ako je to prvo izdanje naprave ispravku i napišu da Karinjani  Donji svoje bračne i vanbračne obaveze također obavljaju gore. Nakon toga mi pristupili predstavnici Gaćeleza. Oni žele da se o njima lijepo piše, da kod njih nema kamenolom, deponija smeća, i  benzinska stanica. Obećao sam da ću to sam obrisati, a oni me pozvali da slijedeći godišnji odmor koristim kod njih.  Normalno da sam im ponudio Noni, oni ga kupili, a uopće nisam čuo da li im koristi.

 

Razmislio sam o svemu i zaključio da će mi možda i drugi akteri doći i počeo pisati isprike: Guliveru, Franz Kafki, Nick Hornbyu, Dante Alighieriu, Edgar Allan Pou, Hemingweyu,  Al  Caponeu, Jadranki Kosor i rekao sam joj da njen osmijeh još uvijek pamtim, Peter Gabrielu, Phill Collinsu, Jimmy Hendrixu, Ion Lordu,  kad mi u kuću ulazi jedna gospođa od nekih pedeset godina. Kruži vic da pravi muškarci više vole dvije djevojke od dvadeset godina nego jednu od četrdeset, a ova je bila pedeset, a možda i više. Vidjelo se na njoj da je nekad bila lijepa, ali životni problemi lome i najtvrđe stijene.  Progovara:

 

„Ja sam Žaža, (Zsazsa) moji  su kriteriji sada niži, sviđaju mi se i željezničari, a i trgovački putnici."

 

Ostao sam zbunjen i  u prvom trenutku, nisam imao što za reći, a onda sam se dosjetio i pitao: „ Boluješ li od kakvih bolesti, a mislio sam na upalu jajovoda, spuštenu maternicu, upalu jajnika, upalu rodnice, miome ili tumore."

 

Ona se na to naljutila i izišla van, a ja sam samo ponudio sirup Noni koji liječi  i te bolesti. Htio sam s njom vidjeti koliko ju je život razočarao i da li još uvijek čezne za Gojkom Mitićem. Nedavno sam slušao jednog starog pjevača i nisam znao da li pjeva, priča ili skviči kao američki svizac pred parenje ili u samrtničkoj agoniji. Slično sam prošao i sa drugim starim pjevačem,  te sam im predložio da odu u zasluženu mirovinu. Pretpostavio sam da je i Gojko Mitić ostario, da se više ne može popeti na konja, pogoditi metu ili obaviti neki drugi zadatak, ali sam znao da na filmu u takvim slučajevima postoje dubleri i kaskaderi.

           

Stoga sam nastavio pisati isprike saborskom zastupniku, policajcima, stopericama, stoperima, dalmatinskom trgovcu i poduzetniku, srpskom trgovcu i poduzetniku, stomatologu, mom ocu i njegovom bratu, službenici zavoda za zapošljavanje, pripravnici, mesaru, veterinaru, službenici  centra za poduzetništvo, kad u sobu ulazi harmonikaš Marko. Ni on nije sretan kako sam ga prikazao i govori kako bi on sada drugačije odgovorio na ona četiri pitanja.  Kad je odlazio u crkvu uvijek je držao fige u džepu, uvaženi akademik ga nije uvrstio u 200 obitelji, pa više nije najznačajniji ekonomist, bogatstvo naroda se treba rasporediti ravnomjernije, a kako došlo do političkog prevrata, on izgubio posao i dobio otkaz. Sada bi da se ipak nešto kod nas proizvodi, a ne samo kupuje. Otpravljam ga od sebe i nudim mu Noni. Govorim mu da liječi razne bolesti, a među njima razočarane političare, slomljena srca od ljubavi, ali i politike. On kupuje jednu bocu i odlazi.

       

Sjedam za stol i pišem isprike svom liječniku, neurologu, lijepoj bolničarki, Leptiricama, Vlajima, Hercegovcima, Bodulima, svim oboljelima od PTSP-a, policajcu Mclaneu, „Terminatoru", a onda se sjetim Sigmund Freuda. Snove i alter ego sam protumačio na svoj način, nisam htio obezvrijediti njegovu nauku i napisao sam pismo, ali ne znam gdje bih ga mogao poslati.

 

Sličan problem sam imao i sa Arthur Melvin Okunom, htio sam mu se ispričati što nisam znao odgovor na njegovo učenje i još uvijek mislim da u zemljama gdje se ljudi ne pridržavaju ekonomskih zakonitosti njegove teorije su nedokazive i nevažeće. Pisao sam i dalje Schumpeteru, Friedmanu, Heilbroneru, Galbraithu, Druckenu, Talebu, Paretu, Eniko i raznim udrugama homoseksualaca i lezbijki. Na adrese udruga sam poslao nekoliko bočica „Wild Angelsa", pa očekujem i njegove rezultate.

       

Također sam pisao Merkuru, Hermesu, Wotanu, Benjamin Franklinu, Gregoru Samsi, Theodor Hickmanu zvanom Hickey, Willy Lohmanu, Sokratu, Karl Bichneru, komisiji za testiranje, podsjećam ih da nisam pisao testove iz kemije, fizike, visoke matematike, informatike, stranih jezika, kad mi  u sobu  ulazi Bambi. Ništa ga nije pogodilo, ali nisam napisao da može biti bioenergetičar, kiropraktičar, gonič  stoke i robova, maser, može odčepljivati kanalizaciju, uvoditi plin, vodu i struju, bušiti bunare, otkrivati hidro i energetske valove, pronalaziti vodu u pustinji, timariti  i potkivati konje, a da se u ovom trenutku ne sjeća ostalog. Prekidam ga i govorim da ću to napisati u slijedećoj knjizi. On odlazi, a pri odlasku mu nudim Noni, govorim o njegovoj ljekovitosti, a on kaže da će ga prvo isprobati na sebi, a onda ga ponuditi i drugima.

              

Pišem dalje isprike službeniku pri registraciji vozila, službenici u policiji, fotografkinji, Dell Boyu, Radkapi, Boratu i boksaču, Evgeniju, Boleku i Loleku, Kazahstanu, Ukrajini, Moldaviji, Bugarskoj, Turskoj, Grčkoj, Albaniji,Austriji, Njemačkoj, Italiji, Sloveniji, Mađarskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, a u sobu mi ulaze Ferdinand Kokoška i Gavrilo Princip. Ni jedan, ni drugi nisu prikazani u pravom svjetlu. Oni su htjeli u životu biti junaci, a prikazani su kao luzeri i marginalci. Nisam imao snage obećati im da ću sve ispraviti, nego sam rekao da ću napisati novo djelo, a u njima  ću ih veličati. Pitali su me kada će to biti i kako će se zvati to djelo.

 

Rekao sam „Iščašena povijest" i oni  otišli dalje, a nisam im ni stigao ponuditi Noni.

            

Inače, bio sam pod utjecajem i djelovanjem lijekova i Nonija, pa mi se sve izmiješalo. Imao sam česte i neprestane halucinacije, fatamorgane i razna ukazanja. Ferdinanda sam pomiješao sa Neronom, a ukazao mi se i u ovom našem vremenu. Gavrilo mi postao sličan malo poznatom Neronovom nasljedniku Galbi, a također sam pronašao njegova sljedbenika u ovom današnjem vremenu. U snovima sam vidio slike Neronovog paljenja Rima, sarajevskog atentata i sve se to miješalo sa današnjim vremenom, a ponekad bih viđao i razmišljao o obitelji Gutman.

 

Razmišljao sam o njima jesu li bili tajkuni ili dobrotvori. Samaritanci ili razbojnici. Postavili su svoje zakone i pravila, a onda se u povijesti zagubili. Jesu li bili kao Glembajevi, Budenbrokovi, Braća Karamazovi ili kao Strindergovi „Stupovi društva". Malo je pravih i točnih podataka o njima, puno je hvalospjeva, a istina je ostala po strani. Stoga sam se odlučio za terapiju pisanja ali ne samo o njima, nego i o drugima. Potiskivao sam Nerona, Ferdinanda, Gavrila, Galbu, Lygiju, Mesalinu, Sofiju i ostale iz pameti i mozga i pokušavao ozdraviti i naći novi posao. Postati vrli član ove naše male, ali tako bitne zajednice vrijednih i poštenih ljudi.

             

Paralelno pišem i dalje isprike, ne mogu se ni sjetiti kome sam ih sve uputio, jesam li nekom pisao i dva puta, a onda se sjetim kuma, kajakašice, svećenika, Gabora i Janoša, trgovca bicikala, Kapetana  Ahaba, Paul Gauguena, Nietschea, Jim Morrisona, Charles Darwina, Viktora Frankla, mljekara, proizvođača rakije, Abraham Lincolna, Winston Churchilla. Sjetim se i onih koje nisam uvrstio u svoju knjigu kao Servantesa, Monty Paytona, Seinfelda, kad mi netko zvoni na kućno zvono. Bio je to poštar, donio mi je preporučeno pismo iz zatvora u Valturi. Pišu mi Jegulja i Šiljo. Otvaram pismo i čitam:

 

Dragi naš prijatelju,

 

Crko'  dabogda! Kuga te umorila!  Kuća ti se raspala! Vuci te izjeli! Sjeme ti se zatrlo! Đavoli te strigli!

 

Svaki dan slušamo moralne besjede od čuvara zatvora kako će od nas napraviti ispravne i lojalne građane ove naše vrle države, umjesto pokvarenih, kakvi smo do sada bili. Oni su  ovdje da ispravljaju životne pogreške i kažnjenike navode na pravi i časni put.

 

Mene su uključili u Društvo liječenih kockara, a Šilju u Društvo liječenih lihvara. Sve lako podnosimo jer se vodimo mišlju da će nam smanjiti kaznu zbog dobrog ponašanja, a onda ćemo se osvetiti svima koji su nam počinili zlo, a pogotovo tebi koji si nas izdao i odrekao nas se kao prijatelja. Ovdje vrijeme sporo prolazi, ali to se ne odnosi na nas, mi smišljamo najteže i najbolnije muke za tebe. To nas drži na životu i svako jutro se sa smiješkom budimo. Osveta je slatka i zacjeljuje rane. Osveta je naša i mi ćemo je vratiti. Čekamo dan izlaska iz zatvora, a onda ćemo postati Grof Monte Christo i osvetiti sve patnje, muku, tugu i bol. Ne brini se, ne kopamo kanal za bijeg, ovo vrijeme dok čekamo ispunjavamo mržnjom  i radošću jer ćemo vidjeti naše neprijatelje kako pate i kako gube sve najdraže što imaju u životu. Ostaj nam zdravo, jer od bolesnog nemamo koristi.

 

Tvoji bivši prijatelji Jegulja i Šiljo!

 

Bio sam pod dojmom pisma i smišljao kako se opravdati i umanjiti svoju izdaju. Počeo sam pisati i pismo kako je ljudski griješiti, ali i praštati, kad na vijestima čujem da je izbila pobuna u zatvoru Valtura. Već sam pomislio kako su od tamo pobjegli kažnjenici Jegulja i Šiljo, kad poslušam vijesti detaljnije i doznam da je izbio i sukob između kažnjenika i da ima i mrtvih.

 

Normalno, da  policija, radi daljnje istrage nije navodila imena poginulih, a onda se sjetim da sam navedenom zatvoru prodavao stočnu hranu i sjetim se njihovog referenta nabave. Nazovem ga i od njega saznam: Jegulja i Šiljo poginuli. Ispostavilo se da nisu platili dugove poznatom mafijašu, a ovaj nije imao milosti. Pitam referenta: „Tko bi mogao biti taj mafijaš?", a on mi odgovara: „Čut će se, ne brini." Pomislim da nije Titoretti i već smišljam priču za njega kako se kod mene gladan hranio i zaspao u mom krevetu.

 

Ponovo mogu mirno spavati. Otići ću na njihov sprovod, nad grobom ću im objasniti da nisam kriv. Napisati ispravak krivih navoda, pomoliti se za njihovu dušu i sve pustiti zaboravu. I, da,  nikad više neću posjetiti kladionicu.  Još sam bio pod dojmom svega,  kad mi u sobu ulazi Titoretti. U glavi mi se nešto zamutilo, nisam bio spreman za obračun s njim. On progovara: „Mir s tobom prijatelju. Baš je cool kod tebe. Mi hipiji smo ljudi, ostali su svinje. Želim hodati umjesto da trčim, otkrivati umjesto da učim, živjeti umjesto da preživljavam."

 

Gledam ga, ponovo mi se muti pred očima, a on i dalje priča: „Postao sam vegetarijanac i nudist, zalažem se za prirodnu hranu i medicinu, seksualne, socijalne, kulturne i religijske reforme."


Još ga gledam i ne mogu doći k sebi. Daje mi papir, a na njemu piše:


Govorim mu da ne poznajem taj jezik i ako može neka ga prevede. Već sam pomislio da je to nešto slično partizanskim porukama kao: Ubiti ne pomilovati! , a kako nigdje nema zareza, na donosiocu je da odluči gdje taj zarez treba staviti. Stoga, Titoretti gleda svoj papir, vidi da je dao pogrešan i vadi drugi. Kaže da je to Istočnjačka mudrost. Pruža mi ga u ruku:

 

„Sveti čovjek objašnjava svojim sljedbenicima:" Zlo je oduzimati živote, a plemenito spašavati ih. Svaki dan obvezujem se spasiti stotinu života.

 

Spuštam svoju mrežu u jezero i vadim stotinu riba. Polažem ribe na obalu, a one se migolje i bacakaju. „Ne strahujte", kažem ribama.

 

„Spašavam vas od utapanja."

 

Ubrzo ribe utihnu i mirno legnu. Ipak, uvijek zakasnim.

 

Ribe izdahnu.


 I zato što je zlo išta odbaciti, ja odnosim uginule ribe na tržnicu te ih prodam po dobroj cijeni.. Zarađenim novcem kupim još mreža kako bih spasio još riba.

 

Objašnjava mi kako je postao pozitivna osoba, a ja, iz ovog što mi je dao na čitanje, to ne vidim. U sobu ulazi mlada djevojka, nudi mi crack, a iz slušalice se čuje pjesma „Cocaine" Eric Claptona.

 

Boris Golić

 

-----------------------


"55+"




Iz knjige "55+", Borisa Golića, koju možete preuzeti na sljedećoj adresi: 


http://www.digitalne-knjige.com/golic.php


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Aug 2 '13 · Oznake: 100 osoba traže autora
TRANSCEDENTALNI JEZIK POEZIJE





Prema Aristotelu poezija je kao i teoretska znanost ''više filozofska i od dubljeg značenja ''nego povijest zato što se poezija bavi onim što je prožimno i univerzalno dok se povijest obraća onome što je posebno i pojedinačno. Aristotelova primjedba je jedan od mogućih izvora široko prihvaćene razlike između dvije tobože različite vrste znanosti: nomotetičkih koje nastoje utvrditi apstraktne opće zakone za događaje i procese koji se mogu neodređeno dugo ponavljati i ideografske koje teže shvatiti ono što je jedinstveno i što se ne ponavlja.

 

Često se tvrdi da su prirodne i neke socijalne znanosti nomotetičke dok je povijest u tom smislu što predstavlja objašnjenje ljudskih zbivanja, za razliku od samih zbivanja prvenstveno ideografska znanost. Zbog toga se često tvrdi da je logička struktura pojmova i objašnjenja koji su potrebni u ljudskoj povijesti u osnovi različita od pojmova i objašnjenja prirodnih znanosti.

 

Ovu distinkciju sa ovom terminologijom prvi je izložio Windelband u svojim raspravama o povijesti i prirodnoj znanosti. Ja dakako ne mislim biti previše opširan niti zahtijevan s obzirom na ovu temu ali mogu iznijeti pred sud čitateljstva do čega je došlo moje istraživanje spomenute problematike. Kao prvo ja sam posegnuo za Kantom i njegovom Kritikom moći suđenja koja je općenito priznata danas kao jedan od jako važnih udžbenika iz estetike ali koju opeta danas više nitko ne čita. U prvom odsjeku pod nazivom Analitika estetske moći suđenja njegove treće kritike Kant razlikuje estetičke sudove i one pojmove koji pretpostavljaju pojam o nekoj svrsi jer je to onda teleologijska svršnost ili pak takva koja se osniva na samim osjetilima nekog predmeta.

 

Prema ovoj Kantovoj distinkciji naš svijet je ispunjeni prostor iznad kojeg se u krugovima giba naše sunce. Teleologijska svršnost bila bi da su onda oceani u našemu svijetu ''prostrano carstvo vodenih bića kao veliko vodeno blago za isparivanja''. S druge pak strane čisti estetički sud bio bi- naglašava Kant- ono što pjesnici čine kada imaju nadahnuća pa bi oni rekli : ''bistro vodeno zrcalo koje graniči sa nebom kad je miran dok je naprotiv bezdan koji prijeti da ce sve progutati kad je nemiran ali je unatoč tome uzvišen''

 

I kant onda napominje : ''Estetička je svršnost zakonitost moći suđenja u njenoj slobodi. ''. Prema ovim Kantovim riječima nema nikakove sumnje da je jezik poezije sastavljen od čistih estetičkih sudova a ne od teleologijskih pa je prema tome transcedentalnoga karaktera. Međutim transcedentalni karakter u Kritici čistoga uma Kant je pripisao jedino čistoj matematici a o matematičkim sudovima govorio je kao o sintetičkima to će reći da su ti sudovi proizvod refleksije a ne iskustva. Što to znači u ustrojstvu Kantove kritike spoznajnih moći vidljivo je u transcedentalnoj analitici gdje se temeljni stav čistoga uma formulira tako da su sve pojave prema svom zoru ekstenzivne veličine.

 

Čista matematika određena je time što se niti jedna pojava ne može aprehendirati, odnosno biti uzeta u empirijsku svijest nego sintezom raznolikog čime se proizvodi predstava prostora ili vremena. Ona je sastavljanje istovrsnog i svijest o sintetičkom jedinstvu toga što je raznoliko. Stoga je pojam veličine svijest o mnogolikom a istovrsnome zrenju uopće kojom tek biva moguća predstava nekog objekta..... Čista matematika izražava kvantitativno određenje pojava i ono je temeljno i same se pojave uspostavljaju u svijesti.

 

Ekstenzivnom veličinom naziva Kant onu u kojoj predodžba dijelova omogućuje predodžbu cijelog. Crtu koliko god ona malena bila ne mogu sebi predočiti ako je ne povlačim u mislima odnosno da od jedne točke ne proizvodim sve dijelove i da tek time označim ovaj zor. Isto tako je sa svakim pa i najmanjim vremenom. U njemu ja pomišljam samo sukcesivni tok od jednog trenutka do drugog pri čemu se pomoću svih vremenskih dijelova i njihova dodavanja proizvodi određena vremenska veličina. Na ovoj sukcesivnoj sintezi produktivne moći uobrazilje u proizvođenju likova temelji se matematička protežnost , geometrija s njenim aksiomima koji izražavaju uvjete osjetnog zrenja apriori.

 

Tvrdnja da su sve pojave prema svom zoru ekstenzivne veličine jedan je temeljni transcedentalni sud. Prema ovim Kantovim navodima da je transcedentalni sud da su sve pojave  prema svom zoru ekstenzivne veličine proizilazi također da i pjesništvo jest na pozicijama transcedentalnih,sintetičkih sudova koji počinju iskustvom ali iz iskustva ne nastaje. Ovdje je riječ o pojmovima koji se izvode iz intuicije uz obavezu utvrđivanja njihova estetičkog karaktera i značenja. I mi bismo također mogli dodati-uz obavezu utvrđivanja njihova emotivnog  karaktera i značenja.

 

Isto tako za poeziju se može reći da za nju vrijedi Kantovo stajalište o ekstenzivnoj veličini naime onoj u kojoj predodžba dijelova omogućuje predodžbu cijeloga jer ''bisto vodeno zrcalo'' - da se opet poslužimo Kantovim primjerom - može upućivati na more ili jezero ili fontanu što su sve modaliteti vodene površine kao što nas Tinovo promišljanje o mravu i prijateljstvu zadovoljava tek ukoliko imamo u vidu cjelinu njegove filozofije. Prema tome rasprava o konotativnom i denotativnom značenju jezika koja se vodi danas u teoriji jezika ili rasprava o leksemima koji su oblici samoznačne  riječi koja predstavlja ukupnost svih svojih oblika i značenja a koje proučava leksikologija ili leksemi kojima se bavi semantika ili rasprave o metafori i metonimiji za nas predstavlja samo akcidentalne oblike ili izvedene oblike temeljne diskusije o transcedentalnom karakteru estetičkih sudova odnosno transcedentalnom karakteru poezije.

 

Napisao: Zlatan Gavrilović Kovač

 

Aug 2 '13 · Oznake: transcedentalni jezik poezije
Malthus i neki problemi prirodnog prirasta na primjeru Australije




S obzirom na ovaj problem mi trebamo poći od notorne činjenice da je velika većina žena u Australiji privatno vlasništvo nekolicine bogatih građana. O ovim problemima ja sam već pisao a sada bih samo nadodao da je iza ove prakse zapravo bila skrivena ambicija tobožnjeg uništenja siromašnih radničkih slojeva u korist bogate manjine i iako su postojale ove ambicije to naravno nikako nije moguće. 


Ovoj filozofiji kumovao je silan val antiruskog, antikomunističkog i antisocijalističkog raspoloženja za koje su se vezivale ove tendencije o kojima govorim. iza ove banalne političke prakse krila se Malthusova ideja da populacija sebe više ne može hraniti pa je potrebno ostvariti balans između prirodnog prirasta i zaliha hrane, kroz moguću kontrolu žena, bolesti ili nasilje ili kroz preventivne korake kao što su moralno odnosno seksualno suzdržavanje. 


Političke implikacije bile su u tome da je sistem prevencije siromaštva neefikasan a da ga je moguće postići putem psihijatrije. Odatle tolika stopa mentalno oboljelih koja ne odgovara istini i odatle kurativna, preventivna i medikamentiva psihijatrija koja u bitnome zarobljava ljude lijekovima, socijalnom kontrolom, socijalnim davanjima itd. itd Prema tome ovdje je psihijatrija bila u direktnoj svezi sa pokušajem biološke eliminacije radničke klase kao i ideologije socijalizma koja je ta klasa podrazumijevala. 


Naravno da čitava ova politika ima dugogodišnjeg oslonca u vanjskoj politici Australije koja je u bitnome svagda, kao i američka, bila antisocijalistička i anti ruska kao što najbolje pokazuje vijetnamski slučaj i supremacija ovoga elementa u svim porama australijske zajednice.


Slučaj Hrvatske!


Slom staroga sistema u bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj također je značio slom čitavog progresivnog pokreta radničke klase koja je oslabljena do krajnjih granica doživjela istu sudbinu kao i njena braća i sestre u kapitalističkim zemljama koji su prihvatili neoliberalne tendencije. 


To je u hrvatskom slučaju dovedeno do krajnje ludosti tako da su privatizacije koje su bile prihvaćene kao kurentni ekonomski program hrvatske vlade istovremeno značile slom čitavih industrija u kojima je radnička klasa bila neobično jaka. 

Tako se danas pažnja polaže na turizam, poljoprivredu, sitni obrt, trgovinu ali nikome nije u cilju stvaranje velikih industrijskih pogona i sistema jer oni znače upravo ono što su hrvatski gradani pokušali slomiti. Zato više niti nema industije u čitavoj Hrvatskoj. Ne znam koliko ljudi Vijetnama imaju veze sa ovim programima ali je svakako sigurno da je proces o kojem govorim jako dug proces antisocijalističke borbe protiv progresivnih snaga čovječanstva.


O KOJEM JE POLITIČKOM PROGRAMU RIJEČ?


Pa u bitnome riječ je o takovom političkom programu u kojem dolazi do totalnog sloma i uništenja radničke klase kao i siromašnih slojeva stanovništva, da su svi na drogama koje legalno primaju na psihijatrijama, da su siromašni slojevi za organe bogatima i da je i dalje osiguran socijalni rast eksploatacijom sive supstancije odnosno ideja. 


Mravi!


Ja sam u svojim razmišljanjima i krenuo od ovih pitanja i neovisno od Briana Wilsona i drugih koji su se također bavili mravima i koji su štoviše bili ili još uvijek jesu stručnjaci za mrave. Ja sam u svojim knjigama i pokušao osporiti neke teze sociobiologije etc.etc ne znam dali sam u tome uspio ali svako jeste jedno zanimljivo i važno pitanje. Od Platona postoje pokušaji da se ljudska organizacija shvati u obliku mravinjaka, nekada je to išlo sa manje ili više uspjeha i općenito bi se moglo reći da je napor biologa i sociologa zadnje tri decenije i bio uglavnom usmjeren prema ovim pitanjima. Međutim ljudska zajednica ipak se jako razlikuje od mravlje u tome se manje više svi slažemo. Ali program o kojem govorimo cijelo vrijeme nije ništa drugo nego oponašanje mravlje organizacije u kojoj postoje kraljica koju opslužuju radilice i koja je jako golema i koja je prilično fertilna, mravi radnici koji rade, mravi vojnici kojima je zadaća odbrana mravinjaka.


Postoje i drugi mravi kao na primejr mravi medarice koje proizvode med, pa onda poznato je da ima mravi koji uzgajaju gljive itd. Međutim ukoliko pogledamo to famozno poglavlje o instinktima kod Darwina u njegovom knjizi o porijeklu vrsta onda on ima ideju da možemo govoriti o preoblikovanju instikata u prirodnom stanju odabiranjem i on navodi primjere instikte kod kukavice, mravi i pčela. Ja ću se ovom prilikom zadržati samo na njegovim pitanjima instinkta porobljavanja koje on vezuje za neke vrste mravi. 


I Darwin lijepo kaže da je kod nekih mravi korisnije za vrstu zapljena mravi robova nego da ih samo proizvode ali ako je sakupljanje lutaka ( a to će reći čahurica još nerazvijeni mravi) upotrijebljeno ne za hranu nego za korist zajednice tako da se navika pomoću prirodnog odabiranja postepeno pojača i učini stalnom za jedan “veoma različit cilj porobljavanja” onda govorimo o…..Kada je taj instinkt stečen onda je prirodno odabiranje moglo povećati i preinačiti instikt. Ja ne želim sada ulaziti u svu tu priču ali bih htio naglasiti da kurentna socijalna situacija u Australiji ništa nije drugačija nego što je situacija kod mravi koji imaju svoje robove o kojima govori Darwin. Dakle mi vidimo sada dokle je stigla ta velika britanska ideja kojoj se cijeli svijet divi, kojoj zavidi i na koju bi se htio ugledati. 


N.B. U jednom izvijesnom smislu treba imati na umu australijski film Matrix i to njegov prvi dio svagda kada raspravljamo ovaj politički program sociobiologije zadnjih tridesetak i više godina. 


Zlatan Gavrilović Kovač

Tajna očuvanja knjiga kao medija





Još od davne povijesti, čovjek je imao namjeru prema očuvanju vrijednih znanja i svoje stečevine, bez obzira je li to vezano za znanost ili kulturu čovječanstva. Bez korištenja zapisa zapravo nikada ne bi nastala povijest. Svakako, povijest bi postojala, samo sto mi ne bismo o njoj puno znali kao sada.

 

Zamislite svijet u kojem svaka generacija od početka otkriva čari vatre i proučava putove koje su davno drugi otkrili. Razvoju civilizacija zapravo velikim dijelom možemo pripisati naslijeđe stečenih znanja predaka te sirenje korisnih informacija s ciljem opstanka i preživljavanja. Čovjek je takvo biće koje rado dijeli svoja otkrića te rado daje potporu svojim bližnjima jer su se ljudi oduvijek kretali u zajednicama ili manjim skupinama te brinuli jedni o drugima. Zahvaljujući tome prijenosu informacija, možemo nastaviti, uvjetno rečeno, tamo gdje su naši preci stali i biti još bolji, još informiraniji i još moderniji.

 

Prvi dokazi o knjigama načinjeni su u kamenu, na listu ili na drvetu, a prvi oblik prenošenja informacija je sigurno usmena primopredaja. U današnjosti, kada smo došli do načina na koji su se informacija zapisivale, ili se još uvijek zapisuju, zanimljivo je reci da bez obzira što su se razvojem tehnologije pojavili novi načini pohranjivanja informacija poput slike i zvuka na CD, DVD, mini disc-ove, flash drive i sl., knjige nas i danas prate gdje god da krenemo te nisu ni na putu ka izumiranju. 

 

Zašto je knjiga opstala duže nego bilo koji medij nije posve jasno, međutim sigurno se odgovor krije u nekim od sljedećih razloga: praktičnost, postojanost, korištenje raznih formata i veličina, prilagodljivost i sl. Kada je nastala prva knjiga nije posve poznato jer su se drevni zapisi stvarali na listu, drvetu i ostalim materijalima na koje se moglo pisati. Današnja definicija knjige došla je dosta kasnije no prvi začeci sežu u daleku prošlost.

 

Korištenje kompjutera, laptopa, tablet računala, mobitela i ostalih tehnologija je zasigurno u porastu, ali i dalje se na knjige ne gleda kao na prošlost, za razliku od VHS kaseta ili gramofonskih ploča.

 

Dapače u današnje vrijeme knjiga dobiva novi oblik. Pojavljuje se u digitalnom obliku i postaje dostupna svima. Prednosti digitalnog oblika ili izdavanja knjiga su mnogostruke. Od same veličane zapisa, mogućnosti pohrane, dostupnosti pa sve do činjenice da je takav oblik knjige po prvi put u povijesti postojanja knjige zahvaljujući internetu postao dostupan doslovno svima, bez obzira na socijalni status, imovinsko stanje i sve druge okolnosti koje su dosad knjige, odnosno znanje činile isključivim vlasništvom određenog kruga ljudi.

 

Kako biste se uvjerili u sve ono što ste pročitali kliknite na sljedeći link:  http://www.digitalne-knjige.com/ i uvjerite se i sami u ponudu knjiga te mnoštvo tematike koje one prezentiraju.

 

I ono najvažnije. Zahvaljujući dosezima moderne tehnologije prvi put se nalazimo u situaciji da su knjige apsolutno besplatne to jest da ih možete preuzeti bez obaveze plaćanja ili naknadnog povrata.

 

Sve to jasno ukazuje da knjiga kao medij ima i prošlost i budućnost. Dobro možda ne onakvu kakvu bi neki željeli, no prava svrha knjige onakve kakvu su je doživljavali pisci nije bila zarada izdavača i države već mogućnost očuvanja i dijeljenja spoznaja i znanja.


Napisao i uredio: Nenad Grbac


 ------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Aug 2 '13 · Oznake: tajna očuvanja knjiga kao medija

 Osvrt na knjigu Mali Tane, Dragana Miščevića




Čitajući ovih desetak ili nešto više pripovjetki autora Dragana Mišćevića, kroz opise njegovih junaka, kao da sam se i sama uspjela vratiti u jedno davno moje vrijeme. Dragan je svom čitatelju kao iz rukava, običnim jezikom, prostim dijalogom likova, ali istovremeno detaljnim opisom situacije i mjesta održavanja radnje, uspio za svaku svoju priču reći i pouku. Da, svjesni smo i mi da treba živjeti u nadi da biti će bolje...Od pamtivijeka je tako bilo, pa i tamo odakle dolaze autorove junakinje: Baba Marija, simpatična ženica koja je ipak morala u domu završiti svoju životnu storiu.

 

Ova se zbirka s nekom nepojmljivom lakoćom lista, možda upravo zbog specifičnog izričaja autora Mišćevića, a koji se vrlo dobro i znalački potrudio da nam svakog svog tumača glavne priče prikaže, ogoljelog do kosti, sa svim manama i vrlinama, a novac kojega nije ni onda bilo, a nema ga ni pedesetak godina kasnije, je zapravo lajt motiv ovog proznog djela, isprepletenog originalnim dijalozima u govoru odakle dolazi Miščević, bilo da se radi o Pisarovini, Okućanima ili nekom drugom Posavskom kraju. Svaka priča za sebe pruža čitatelju jednu posebnu draž upravo jer je smještena u originalne margine okolnosti i povijesnog vremena.

 

Meni je svaka ispovijest jako bliska, u stanju sam se stopiti sa postupcima aktera Draginih priča upravo zato jer one su svojim humorom, igrom riječi, lepršavošću pripovijedanja u stanju čitatelja držati budnog...A pouka kako i sam autor navodi cijele igre s vremenom, ljudima pa i domaćim životinjama kojih u pričama ne nedostaje je slijedeća: " Tko može zaviriti u tuđu dušu i tuđe srce i znati kakav je tko dok ne zaviriš u njegova djela koja o njemu sve govore!" Pa, onda neka pouka ostane data na znanje svakoj nadolazećoj generaciji željnoj čitanja.


Napisala: Denis Kožljan


----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/miscevic2.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------




A knjigu osvrta na knjige koju je napisala književnica Denis Kožljan po imenu 

"Moj pogled ma njihov svijet" moći ćete preuzeti s adrese: 

http://www.digitalne-knjige.com/kozljan5.php


----------------------------------------




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Aug 2 '13
Intervju - Vesna Krmpotić:



Autor: Kim Cuculić


Veličinom opusa i recepcijom, kako unutar struke tako i među širom publikom, Vesna Krmpotić zauzima posebno mjesto na književnoj sceni. O tome svjedoče brojne književne nagrade, ali i iznimna čitanost njenih djela. U novoj knjizi »Portret majke Indije« autorica iznova uranja u neiscrpan izvor inspiracije, koji u njenom slučaju predstavlja Indija, zajedno sa svojom poviješću, kulturom, filozofijom i načinom života. 


 Ovo je vaša 108. knjiga, čime se kao i u vašoj najvećoj pjesničkoj zbirci u svjetskoj književnosti »108 x 108« iznova pojavljuje ovaj broj. Je li to slučajno ili brojka 108. krije dublju simboliku? 


– Kao prvo, mislim da ništa nije slučajno. Broj 108. je specifičan i prema indijskom brojevnom sustavu zbroj tih brojeva čini devet, a devet je u tom sistemu najveći broj. U tom pogledu na svijet devet je jako znakovit broj. Kad je došlo do 108. knjige, ja koja sam inače brzopisna stala sam i dvije godine nisam mogla ništa. Čekala sam da se stvar izjasni. Nisam znala je li došao kraj ili je trebalo samo odraditi neku pauzu. Poslije dvije godine počela sam pisati novu knjigu. 


 Oznaka »majka« sadržana u samome naslovu knjige želi nas upozoriti da mi mnogo toga u našoj kulturi i načinu života, a naročito u jeziku, dugujemo kulturi i civilizaciji stare Indije. Mnogi narodi koje smatramo europejskim – romanski, germanski, slavenski i drugi, zapravo su došljaci u Europu. Trebalo bi promijeniti pogled na povijest, a to je mnogima jako teško. Uopće promjena u gledanju na stvari uvijek doživljava veliki otpor. Međutim, kasnije sve pođe svojim putem i kao da otpora nikada i nije bilo. 


Koje su najvažnije stvari koje vas je Indija naučila i što svi mi možemo učiti od te, kako kažete, čudesne zemlje?


 – Ono najvažnije što sam naučila od Indije je to da je sve ono što tražimo izvan nas prisutno u nama, uključujući i ono najviše što zovemo Bog. Sve je u nama, a mi idemo u crkve, džamije i tako dalje. Nemam ništa protiv toga, ali Bog je u nama kao jedna suština koja čeka da je otkopamo i prepoznamo. To je ono što se u Indiji može vidjeti u svakom trenutku i takav je stav te civilizacije. Prvi put otišla sam u Indiju kad to nikome nije padalo na pamet. Bilo je to početkom 1960-ih godina. Živjela sam u Zagrebu i imala sam jako dobro namještenje. Odmah iza ugla moje ulice, Amruševe, na početku Jurišićeve nalazila se Radio stanica Zagreb. Tada još nije bilo televizije. Na radiju sam uređivala poeziju i esej i plaća je bila odlična. Jednoga dana nazvao me profesor Ivo Hergešić. Budući da sam u to vrijeme napravila prvi hrvatski prijevod Tagoreova »Gitanjalija«, Hergešić mi je rekao za ponudu indijske vlade za studijski boravak u Indiji. Odmah sam pristala, a profesor Hergešić me upozorio: »Nisam vam ponudio Inđiju nego Indiju!« Bila sam pozvana na razgovor i profesori Ivo Hergešić i Rudi Filipović pokušali su me odgovoriti od toga, pitajući me znam li ja što su to amebe? Unatoč njihovom odgovaranju prihvatila sam ponudu i otputovala poluteretnim brodom za Indiju, jer tada nije bilo zračne linije. Putovanje je trajalo dvadesetak dana i bile je predivno. Putem sam vidjela mnogo toga. Kad smo stigli u Bombaj, današnji Mumbai, stupivši na kopno osjetila sam kao da sam došla u svoju domovinu. Od tog prvog do posljednjeg koraka sve je bilo divno. Na svoja putovanja po Indiji uvijek sam išla sama. Nitko nije bio napastan i grub, niti je bilo opasno. Verala sam se po hramovima, što je bilo zabranjeno. Čuvari nisu mogli vjerovati da sam se mimo njih skrivećki popela. Htjela sam izbliza vidjeti detalje i snimiti ih. Uvijek sam tražila odgonetke na neka naša bitna ljudska pitanja, a najviše sam ih nalazila u Indiji. 


U »Portretu majke Indije« ukazujete na Indiju kao izvorište europskih jezika i kultura, što se često prešućuje. Zašto? 


– To je pogled na tu civilizaciju i kulturu koji nama nedostaje i kojega smo zanemarili, što nesvjesno što svjesno. Taj pogled zavrijedio je da poslije tolikih stoljeća stane pred nas i da nas pozove da promijenimo pogled na svoju povijest. U školi smo, na primjer, učili da su Slaveni došli s Karpata. A ne pitamo se kako su tamo dospjeli. I ime Hrvati, i naš jezik i slavenski panteon potječu iz Indije. I imena Vesna, Davor, Perun i Regoč vuku korijene iz sanskrta. Ima još mnogo tih primjera i ne smijemo to ignorirati i reći da je to slučajno. O tome svjedoče jezik, običaji i toponimi. Trebamo shvatiti da smo došli iz jedne daleke zemlje i kulture. Prema tome postoji otpor, što je otpor novoj slici svijeta. A uzrok otporu je strah da će se nešto urušiti. Istinski radoznalci, kojima je zaista stalo do toga da znaju istinu, su rijetki. Njih su koliko su mogli gurali u stranu. Sad i Bosanska piramida doživljava nešto slično.   
Otkrivanje božanskogU potrazi za duhovnošću ljudi sa Zapada često odlaze upravo u Indiju. Koji je tome razlog?
– Nisam sigurna je li baš tako. Ide se i u zemlje koje imaju katoličku, pravoslavnu i islamsku tradiciju. Međutim, u Indiji sve tri vjere, uključivši i neke druge, imaju svoje vrlo ugledno mjesto i dolaze im poklonici. Tamo nema podjele na bolje i lošije, važnije i manje važno, nego se poštuje sve što ima isti cilj – da se čovjeka osposobi da bude do kraja on sâm, odnosno da otkrije božansko u sebi. 


Koliko se Indija promijenila od vaših prvih odlazaka do danas, kad i ta zemlja ne može izbjeći globalizaciju i druge utjecaje?


 – To je nemoguće izbjeći, jer je i Indija upletena u događanja širom svijeta. Situacija više nije bezopasna. Razlog su i pakistanski buntovnici, za koje nije jasno protiv čega se točno bune. Nekad u Indiji toga nije bilo. Moglo se najviše plašiti nekoga tko bi nešto sitno ukrao. Žena koja sama putuje Indijom predstavljala je malo čudo. Za svojih boravaka u Indiji osjećala sam se sigurno i bila sam dobro primljena. Danas je manje sigurno, jer je nažalost iz Pakistana i nekih drugih dijelova svašta prodrlo u Indiju. To je najviše prisutno u velikim gradovima, no ako zađete u središnju Indiju tamo ste sigurni i ljudi vam nude pomoć. Sjećam se da sam jednom išla pješice cestom kojom voze samo autobusi i pokoji automobil. Izdaleka sam vidjela čovjeka s dugom kosom i u indijskoj nošnji, koji mi je izgledao kao svećenik ili jako duhovna osoba. Kad mi se približio, mogao je svašta učiniti i nitko to ne bi vidio. Međutim, on se pomaknuo u stranu, poklonio se i pustio me da prođem. 


U posljednje vrijeme često smo gledali vijesti o nasilju nad ženama u Indiji, silovanjima i ubojstvima. Što to govori o položaju žene u Indiji?


– To je posljedica utjecaja o kojima sam govorila. I mene je zapanjilo što se dogodilo. Kad sam odlazila u Indiju malo me smetalo što je žena u drugom redu, ali mi se nije činilo da su one zbog toga bile nezadovoljne. U obiteljima gdje je vladala harmonija, nije se osjećala razlika u položaju muža i žene. U nekim selima žene nisu smjele isto što i muškarci, ali nasilja nije bilo. Također nije bilo ni razbojstava. 


Kroz vaše zbornike ljudskih vrijednosti zalažete se za drugačije školovanje, kakvo nude programi duhovne obuke. Što po vama nedostaje službenim sustavima obrazovanja i što bi trebalo mijenjati?


 Te su škole Saijevo djelo i ima ih širom svijeta. Samo u Americi djeluje ih više od stotinu. Ali to se previše ne razglašava, nego više ide iskustveno i usmenom preporukom. Prošle godine, na plakatu u povodu obilježavanja moga 80. rođendana u Dubrovniku, istaknula sam: »Promjena svijesti=promjena svijeta«. Mladićima i djevojkama treba probuditi svijest tko smo mi i zašto smo tu. Kad dođete u kontakt s djecom koja pohađaju takve škole, vidite da je to itekako izvedivo. U Kanadi postoji ogromna škola u kojoj učenici imaju fenomenalne rezultate u postizanju znanja i vještina, a istovremeno su odlični u ponašanju. Sposobnost da razumiju druge kod njih je daleko naglašenija. Ono što nam nedostaje – a nama na Balkanu nažalost još i više – je da mi ne radimo s djecom na tome da probudimo ono što već imaju u sebi. Ne postavljamo im pitanja i izazove koji će iz njih izvući njihovo znanje koje ima svako ljudsko biće. To se zapusti i smatra se da to nije važno, da je smiješno i staromodno. Davno sam to pokušala predočiti ministrima u Hrvatskoj i Srbiji. Neki su se složili, a neki rekli da je prerano. 


Onda sam sačinila pet udžbenika, koji govore o pet vrijednosti koje čine osnovicu duhovne kulture, a to su istina, ispravno postupanje, mir, ljubav i nenasilnost. Na 4.000 stranica sakupila sam priče širom svijeta i vremena. U njima je sve rečeno. Kad je rat završio, otišla sam u Vukovar koji je bio jedan od najviše ranjenih gradova. Došla sam u vukovarsku gimnaziju, gdje su doveli starije razrede da s njima razgovaram. Rekla sam im da nisam sigurna kako bi trebalo odgovoriti na pitanje iz jedne keltske bajke. Ona počinje rečenicom: »49 dijelova u čovjeku je ljudskih, a jedan je vilinski«. Taj vilinski dio odnosi se na ono što je produhovljeno, božansko. Stvar je u tome da jedna jedina stvar ako je probuđena, upotrijebljena i osviještena može izaći na kraj s ovih 49 preostalih. Djeca su sve to dobro razumjela i počela govoriti ono što ih nikad nitko nije pitao. Ona neke stvari znaju i to treba ohrabrivati. Onda i sve ostalo ide mnogo lakše – i učenje je brže, a ponašanje odgovornije. Važno je da to jedno po kojemu čovjek i jest čovjek probudimo. Sustav obrazovanja je takav da mladim ljudima dajemo samo znanje i učimo ih kako da rukuju nekim spravama, koje mogu biti upotrijebljene i u vrlo zle svrhe. Nedostaje ono bitno. Pa zapitajte se kako je nastala riječ obrazovanje? Po obrazu, a obraz je karakter. Ako nemaš obraza, nemaš ni karaktera. 


No, nakon takvog obrazovanja dolazimo u realan svijet koji je vrlo grub i materijalistički nastrojen?


 – Mi tu djecu ne vodimo u vilinske priče, nego samo u njima budimo razumijevanje zbog čega nam nije dobro. A nije nam dobro zato jer nismo ostvarili sebe i svoje mogućnosti, kao ni svoju sposobnost da razumijemo, shvatimo i želimo pomoći nekome. Na tome nismo radili. To se gura u stranu. Sve se drugo može naučiti – i voziti automobil ili avion, i matematiku i fiziku, ali ako nemate karaktera onda je to opasno. Promjena svijesti zaista je promjena svijeta. Vrlo jednostavno. Školovanje je strašno važno da djeca sama dođu do nekih odgovora, da otkrivaju neka svoja znanja i slutnje. Tako razvijate nutrinu koja je najbogatija u čovjeku. Ali ako nije poštovana, cijenjena i korištena onda će polako zakržljati.   


Što je za vas, nakon tolikih knjiga, pisanje?


 – U rukopisu imam još 70-ak knjiga. Jako brzo pišem. Sjednem u vlak iz Beograda za Zagreb i obratno i napišem 482 pjesme, pa izračunajte koliko je to pjesama na sat. To mi ljudi teško vjeruju. Pišem rukom, a poslije unesem u kompjutor. Čak i zaboravim što je sve napisano, pa se kasnije začudim. Kad pustite da vas to obuzme, onda ste poput olovke u ruci glavnoga pisca. Nemate nikakvu brigu, nego jedino to da je pravopis u vas ugrađen i da održavate oštrinu šiljka za pisanje. Vodi vas ruka koja diktira pjesmu, dramu ili prozu, a najvažnije je da ste u slozi, a ne u raskoraku s njom. Osjećate se lijepo i onda je sve lako. Neki moji kolege ne bi se baš s time složili. Ovo pisanje je kao diktat.


Preneseno s adrese: http://www.novilist.hr/


----------------


Što sam ono htjela tobom reći




A za kraj bismo dodali podatak da je Vesna Krmpotič uz Vesnu Parun bila jedna od prvih pisaca ili pjesnikinja čiju knjigu smo objavili na stranicama portala http://digitalne-knjige.com.


Njjenu knjigu "Što sam ono htjela tobom reći" možete preuzeti na adresi: 


http://www.digitalne-knjige.com/krmpotic.php




------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Aug 2 '13 · Oznake: intervju - vesna krmpotić:
130 godina najvećeg hrvatskog književnika - Miroslava Krleže




Rođen 7. srpnja 1893. u Zagrebu u građanskoj obitelji, unatoč relativno skromnu statusu roditelja Krleža je stekao solidno obrazovanje. Godine 1913. počinje raditi u zagrebačkim novinskim redakcijama i objavljivati prve književne priloge, te postaje profesionalnim književnikom.


Kazališta i nakladnici počeli su 1920-ih prihvaćati Krležinu suradnju, pa su on i njegova supruga Bela, pošto je potkraj 1920-ih dobila stalni glumački angažman, postali istaknut umjetnički par, a njihov je dom na zagrebačkom Tuškancu sve do njihove smrti bio važnom točkom zagrebačkog društvenog života.


Osim kao umjetničkom koncepcijom, Krleža je književnošću trajno bio zaokupljen i kao kulturnim modelom. Njegovi su časopisi 'Plamen', 'Književna republika' (1923.–27.), 'Danas' i 'Pečat' (1939.–40.) orijentacijska polja hrvatskog modernizma; sudjelovao je pri pokretanju i određivanju smjera dvaju najznačajnijih književnih časopisa druge polovice 20. stoljeća – 'Republike' i 'Foruma'; neprestano je u novinama i na javnim forumima kritički raspravljao, te je aktivno sudjelovao u pripremi izvedbi svojih drama i u redigiranju i objavljivanju svojih djela.


Bio je pokretač mnogih kulturnih inicijativa zasnovanih na kritičkom osvješćivanju hrvatskoga društva, što je njegov opus učinilo jednom od središnjih odrednica u izgradnji moderne Hrvatske.


Najpoznatije djelo Krležina dramskoga opusa svakako je glembajevska trilogija 'U agoniji' (1928.), 'Gospoda Glembajevi' (1928.) i 'Leda' (1932.). Napisao je i niz novela, pripovijesti i romana ('Povratak Filipa Latinovicza', 'Na rubu pameti', 'Banket u Blitvi', 'Zastave'), te jedanaest zbirki pjesama, među kojima je najistaknutija i najpoznatija 'Balade Petrice Kerempuha' (1936.). Pisao je i eseje, a u njegovu bogatu književnu ostavštinu ulaze i brojni dnevnički zapisi i memoarska proza.


U drugoj polovici 20. stoljeća Krleža je bio jedna od najprominentnijih intelektualnih figura tadašnje Jugoslavije, često usko povezan s predsjednikom Titom. Nakon Titove smrti 1980., te osobito nakon smrti supruge Bele u travnju 1981., Krleža je veći dio posljednje godine života proveo depresivan i bolestan. Preminuo je u svojem domu na Gvozdu u ranim jutarnjim satima 29. prosinca 1981. Gvozd je danas pretvoren u Memorijalni prostor Bele i Miroslava Krleže.


U hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti uopće Krležino se djelo u cjelini smatra izvanrednim i neusporedivim pojedinačnim prinosom - djelujući u uvjetima izrazite društvene podijeljenosti, Krleža je stvorio bogat opus nekih od najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti 20. stoljeća.


Premda je bio utjecajna figura društvene nomenklature i najprevođeniji hrvatski pisac svojega doba golema opusa (njegova sabrana djela obuhvaćaju između 50 i 80 svezaka svih književnoumjetničkih žanrova), utemeljitelj Leksikografskoga zavoda (koji danas nosi njegovo ime), te pokretač i glavni urednik niza enciklopedija, Krleži za života nisu bila objavljena cjelovita djela.


Njegova se rukopisna ostavština većim dijelom danas čuva i obrađuje u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Godine 1993.–98. objavljena je enciklopedija posvećena Krležinu životu i radu ('Krležijana', I–III), a 2000. je započeto izdavanje njegovih sabranih djela.


U povodu obilježavanja 120. obljetnice rođenja velikoga književnika, brojne hrvatske kulturne institucije organizirale su niz prigodnih događanja, a Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) tim je povodom najavila otvorenje Atrija Miroslava Krleže u zgradi Knjižnice HAZU na Strossmayerovom trgu u Zagrebu, gdje će se nalaziti stalni izložbeni postav posvećen jednome od Akademijinih najistaknutijih i najutjecajnijih članova.


-----------------------


Da bi vas podsjetili na Miroslava i Belu krležu prilažemo vam i video zapis "Miroslav i Bela Krleža u HNK Zagreb 1976"



-

------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Čitanje romana pomaže nam da brže i jasnije formiramo svoje mišljenje




Novo istraživanje kaže da čitanje proze, a naročito romana pomaže ljudima da prihvate nejasne ideje i da izbjegnu ponekad i namjerno podmetnute predrasude


Jeste li se ikad osjećali neugodno razgovarajući s nekim tko je sklon ironiji i dvosmislenosti ? Ne uzbuđujte se to je česta pojava. Općenito se smatra da najviše problema s razumijevanjem dvosmislenosti imaju ljudi krutih stavova, skloni dugom razmišljanju i sporom i mukotrpnom prosuđivanju.

 

Srećom, novo istraživanje sugerira jednostavan recept pomoću kojeg ćete izbjeći ovakve nevolje: Čitajte više književnu prozu.

 

Tri znanstvenika Sveučilišta u Torontu, na čelu s psihologinjom Majom Đikić, zaključili su da ljudi koji su čitali samo kratke priče imaju manju potrebu za ono što psiholozi nazivaju "kognitivne zatvaranja." U usporedbi s vršnjacima koji su upravo pročitali esej, izrazili su više podudarnosti s poremećajem i nesigurnost stavova koji omogućuju sofisticirane načine razmišljanja i veću kreativnost.

 

"Izloženost književnosti", pišu znanstvenici u  časopisu "Journal kreativnosti istraživanja", "može vam ponuditi više maštovitosti, kreativnosti i jasniju prosudbu naizgled zamršenih situacija."

 

Đikić i njezini kolege opisuju istraživanje koje su proveli na uzorku od 100 studenata Sveučilišta u Torontu. Nakon dolaska u laboratoriju i pružanje nekih osobne podatke, studenti su pročitali jednu od osam kratkih priča ili jedan od osam eseja. Izmišljeni priče su napisane od strane autora, kao što su Wallace Stegner, Jean Stafford, i Paul Bowles, su fantastični eseji pisani na tragu pisaca kao što su George Bernard Shaw i Stephen Jay Gould.

 

Nakon toga, svaki sudionik ispunio je anketu mjerenje njihove emocionalne potrebe za sigurnošću i stabilnošću. Oni su izrazili svoje slaganje ili neslaganje s takvim izjavama kao "ne sviđaju mi se situacije koje su nesigurne" ili "ne sviđaju mi se pitanja na koja se može odgovoriti na mnogo različitih načina."

 

Oni koji su čitali kratku priču imali su značajno niže rezultate na tom testu od onih koji čitaju esej. Naime, oni su izrazili manje potrebu za redom i više udobnosti s dvosmislenosti. Ovaj efekt je bio posebno izražen među onima koji su izvijestili da su u životu pročitali svega nekoliko knjiga.

 

Nasuprot tome studenti koji čitaju puno knjiga iskazali su izvrsne rezultate upravo u pronicljivosti, predviđanju rezultata naizgled zamršenih zapleta, a njihova maštovitost i kreativnost iznenadila je znanstvenike koji su provodili istraživanje.

 

Posebno su uočili da se studenti koji mnogo čitaju lakše izražavaju i da pri tome koriste znatno veći fond riječi. Njihov način odlučivanja je znatno jasniji odlučniji i brži od vršnjaka koji ne čitaju mnogo, a nisu skloni ni olakom primanju sugestivnih reklamnih poruka ili slijepom slušanju mišljenja nametnutog kroz medije.

 

Sve to jasno objašnjava i zašto se "Elite" u mnogim zemljama svijeta na svaki način trude knjige i školovanje učiniti što skupljim i nedostupnijim siromašnim slojevima društva. Naime, ni političarima, ni tajnim službama, ni bankarima, korporacijama, ni osiguravajućim društvima ne trebaju ljudi koji mogu i znaju razmišljati vlastitom glavom.

 


Napisao: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Novi zakon u Novom Zelandu oduzima ljudima osnovno pravo uzgajanja vlastite hrane




Ove slike će uskoro postati prošlost na Novom Zelandu.


Alex Jones novinar PRISON PLANET TV-a, objavljuje kako je bio šokiran spoznajom da je New Zealand donio novi zakon prema kojem je uzgajanje hrane postao privilegij, a ne osnovno pravo svakog čovjeka.


Dva aspekta ovog zakona su alarmantna, prvi je opseg i utjecaj koji zakon ima, a drugi – da se to dogodilo jako tiho.  Vrlo je slabo medijski pokriveno.


Prijedlog zakona je donesen zbog WTO – Svjetska trgovačka organizacija, koja naravno ima US-FDA – Američka agencija za hranu i lijekove iza leđa i pod velikim je utjecajem velikih kompanija (Monsanta i drugih)


To izgleda ovako: NZ zakon o hrani će utrti put za smanjenje biljne raznolikosti i poslovanje malih vlasnika u Novom Zelandu, na primjer : u načinu kontrole zakonitosti spremanja i trgovanje / zamjene / davanje sjemena. Sve će te radnje biti potencijalno nezakonite. 


Zbog čega je proizvodnja vlastite hrane postala ilegalna na Novom Zelandu?


Ovdje su neke izvadci:


- Ispada da je ljudsko pravo na uzgajanje i dijeljenje hrane ,za vladu autorizirani privilegij koje se može u kratkom roku opozvati.


- To čini protuzakonitim distribuirati “hranu” bez odobrenja, i on definira “hranu” na takav način da to uključuje hranjive tvari, sjemenke, prirodne lijekove, esencijalne minerale i pića (uključujući i vodu).


- Kontrolom sjemena, zakon preuzima moć da uzgaja hranu daleko od očiju javnosti i stavlja ga u ruke kompanija za proizvodnju sjemena. Ta moć može biti zlostavljana.


- Uzgoj hrane za distribuciju mora biti odobren, čak i za “kućne radinosti”, a takvo odobrenje može biti odbijeno.


- U zakonu o hrani, policija može djelovati kao agenti  za sigurnost hrane i mogu pretresati prostorije bez naloga, koristeći svu oprema koju smatraju potrebnima – uključujući i pištolje (članak 265-1).


- Članovi privatnog sektora također mogu biti pretresani od strane agenata za sigurnost hrane , po točki 243. Tako Monsanto zaposlenici mogu pretresati prostor – uključujući i domoroce  – uz potporu oružane  policije.


- Zakon omogućava agentima imunitet od kaznenog i građanskog progona.


- Vlada je stvorila ovaj zakon kako bi bila u skladu sa obavezama prema  Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO), a  prema međunarodnoj shemi pod nazivom Codex Alimentarius . Tako će ovaj zakon  donijeti u jednom ili drugom obliku.


Jesu li velike kompanije genetski modificirane hrane odlučile upropastiti stare sorte prehrambenih biljaka na koje nemaju patent?


- Zakon će potkopati napore mnogih ljudi da postanu samodostatni u svojim lokalnim zajednicama.


- Banke sjemena i mreže razmjena sjemena mogu se zatvoriti ako nisu mogli dobiti odobrenje. Gubitak raznolikosti sjemena otežat će uzgoj vlastite hrane.


- Domaće uzgojena  hrana i neko ili sve sjeme ne može biti razmijenjeno na skali ili frekvenciji potrebnoj za prehranu ljudi u zajednicama u kojima je komercijalno dostupna hrana postala preskupa ili nedostupna (na primjer zbog ekonomskog kolapsa).


- Ograničenja u trgovini hrane i sjemena brzo će dovesti do trajnog gubitka sjemena i mladica starih nepatentiranih sorti i prava njihova uzgajanja, kao i opće smanjenje biljne raznolikosti u poljoprivredi.


- Organski proizvođači starih sorti mogli bi  izgubiti tržišni udio zbog utjecaja velikih poljoprivrednih kompanija s mnogo novca, što će dovesti do povećanja potrošnje slabo hranjivih tvari, i genetski modificirane hrane.


A za kraj ćemo samo reći: 


Nemojte ni slučajno pomisliti da takav ili sličan zakon neće ubrzo biti usvojen i izglasan i kod nas u Hrvatskoj. Ako treba za njega će glasati i mrtvi iz Hercegovine...




------------------


Odabrao, uredio i pridodao: Nenad Grbac



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

TITUS LUCRETIUS CARUS



Prvi prijevod  djela Titusa Carusa De rerum natura ili O prirodi na hrvatski jezik objavljen je 1938 godine u  prevodu i tumačenjima Marka Tepeša i otada Hrvati imaju svoj prijevod koji je po svim faktorima jedini dosada najkompletniji prijevod  Carusa na hrvatski jezik.

 

Zapadni kulturni narodi prijevode ovoga djela imali su relativno rano. Talijani, Francuzi, Nijemci, Englezi kod kojih se Carus čita i naućava već u srednjim školama dakle imaju taj prijevod još od davnih dana. Međutim je kod Slavenskih naroda drugačije i mogli bismo reći da kod njih nema adekvatnoga prijevoda do možda početka dvadesetoga stoljeća. Pored svega ostaloga taj slučaj sa Carusom ali i sa mnogim drugim piscima i filozofima jeste razlogom znatnoga zaostajanja ovih naroda u prosvjetnome, kulturnome i edukativnome smislu odakle nam biva  ponešto jasnija ta tendencija osiromašivanja kulturnoga i duhovnoga napretka u Slavena.

 

Želeći da sazna kakvo je stanje u tome pogledu kod  Slavena navedeni prevodilac Marko Tepeš obratio se 1934 godine pismom na slavenske akademije i to rusku, poljsku, češku i bugarsku sa kojima smo mi tradicionalno bili u jako finim odnosima s molbom da mu jave imaju li na svome jeziku prevod Lukrecijeva djela i to od koga, kada i gdje je izdan.

 

Prema ovim podacima u Bugara prijevod toga pjesnika u cijelosti do tih kasnih tridesetih godina dvadesetoga stoljeća nije postojao, Poljaci su imali prijevode Lukrecija od A. Krokiewicza iz 1924 godine ali uglavnom u prozi a ne u stihu, Česi do tih godina nisu imali ništa osim nekoliko odlomaka iz i,ii i nešto iz iii pjevanja, svega 436 stihova što ih je preveo Josef Kolar a tiskani su u jednom srednjoškolskom izvještaju za godinu 32/33, Rusi ga imaju u više izdanja: prvo jako loše iz godine 1876 u prozi od Klevanova, drugo iz godine 1904 i treće iz 1914 od Račinskog u Moskvi. Oba su ova izdanja bila razgrabljena tako da se dugo Lukrecije nije mogao dobiti u knjižarama. Četvrto izdanje uslijedilo je 1934 godine a izdala ga je Ruska Akademija u prijevodu Petrovskoga a danas je stanje stvari takvo da nije moguća gotovo nikakva filozofska naobrazba bez poznavanja djela ovoga rimskoga pjesnika.

 

Hrvatski prevodilac i tumač djela De rerum natura imao je ispred sebe dakle jako zahtjevnu zadaću i to u htijenju svome osobnome kao i nekolicine njegovih kolega da niti Hrvatski  narod ne bi smio zaostajati za drugim kulturnim narodima u prijevodu Lukrecija pa je prionuo uz rad i nakon punih sedam godina prijevod je ugledao svijetlost dana kako rekosmo 1938 godine  u izdanju Tipografije u Zagrebu.

 

isto tako od tada je moguće ovu knjigu pronači i u biblioteci psihijatrijske bolnice Vrapče  u Zagrebu kao jedno poučno štivo koje je nadahnjivalo pacijente ove bolnice i to možda generacijama. Jedan takav primjerak ima i autor ovih redaka. Međutim valja nam rijeti da niti nekoji drugi jako važni poslovi također nisu bili dovršeni mada Hrvatska Akademija imaše dužnosti u tome pogledu, nekoji takoreći domaći poslovi koji su svakako bili preči nego što je prijevod Titusa Lucretiusa Carusa.

 

Svakako jeste istina da je prevod o kojem je riječ važan sa stajališta znanstvene spoznaje i općene duhovne svijesti naroda ali također je pred našu Akademiju tih godina a također se čini i danas od velike važnosti bio i posao sakupljanja dokumenata naše duševne kulture i kulture naših naroda kod kojih nalazimo također ne mnoge analogije i znakove i sporadične izraze kao i kod starih europskih filozofa. U našoj narodnoj poeziji, pričama, pripovijetkama, anegdotama, basnama, doskočicama, zagonetkama, poslovicama i sentecijama može se naći bez ikakve natege posve analognih primjera s ovim gore navedenima – što je i inače posve razumljivo kada uzmemo na um da je komparativna literarna historija i etnografija otkrila neke temeljne analognosti u tvorevinama fantazije i intelekta gotovo u sviju a napose takozvanih indoeuropskih narodnih skupina.

 

Stari istok pokazuje analognih crta u tome pogledu sa produktima narodnog duha u Južnih Slavena bez obzira na one momente za koje se uzimlje da su iz orijentalnoga blaga u naše narodno presađeni. Koliko puta nalazimo u toj našoj narodnoj poeziji raznih pričanja o tome kako se nešto zarodilo, kako je nešto nastalo, postalo, mijenjalo se kroz vrijeme ili se pretvaralo. Nalazimo tu pričanja o postanku svijeta i raznih prirodnih pojava. i u umjetnoj poeziji nalazimo tragova i spomenika te narodne filozofije.

 

U Ribanju i ribarskom prigovaranju Petra Hektorovića pripovijeda se kako prosti ribari u čamcu raspravljaju o kozmološkim pitanjima, u Nodilovoj Vjeri Vidovoj našlo bi se analognih  momenata s mitologijom antičkih i ostalih naroda a sve u ovome smjeru. Zbog toga nam je kazati da bogat dosadašnji pribrani materijal naročito u izdanjima naših akademija nije u vanjskome kao niti u unutrašnjem pogledu toliko upotpunjen i povezan da bi se bez velike muke mogao s ovoga našega gledišta upotrijebiti za studije naše nacionalne duše i to upravo u smjeru njenih filozofijskih dispozicija. Kraj nedostatne građe i nepripravljene sinteze počekat će po svemu sudeći ovakvi zadaci još neko vrijeme na svoje obrađivače.

 

Lukrecije Carus rodio se kako neki kažu u Rimu dok drugi sudeći prema nadgrobnim napisima izvode da je to ime keltskoga porijekla. Dakle Lukrecije ne bi bio direktno Romanskog porijekla jer je keltski element u to vrijeme bio svojstven ilirskim provincijama. Poznato je da su Kelti naseljavali Balkan za mnoga stoljeca u svojim migracijama dalje prema Europi. Tako je po svemu sudeći Lukrecije porijeklom iz ilirskih provincija kao najbližih Rimu dakle nije izvorno Romanom jer je poznato da keltski element nikada nije naseljavao Apenine. Niti godina njegovog rođenja nije nam točno poznata.

 

Prema Jeronimovoj Kronici Lukrecije se rodio 94 a umro 50 godine prije Krista. Vjerojatniji je u učenom svijetu podatak što ga iznosi Donat koji tvrdi da je Vergilije obukao mušku togu istoga onoga dana kada je Lukrecije umro a to je bilo za drugog konzulata Pompeja i Krasa 55 godine. Prema Jeronimu Lukrecije je umro u 44 godini  života: prema tome se rodio 99 odnosno 98 godine prije Krista. Kao što vidimo on je umro prilično mlad. Da pjesnik radi nagle smrti nije završio niti dotjerao svojega djela pokazuje najbolje konac šestoga pjevanja kao i mnogi drugi dijelovi u čitavoj pjesmi koju je on posvetio državniku Gaju Memiju Gemelu. Njemu Lukrecije govori kroz čitavu pjesmu kao u dijalogu tumačeći tako svoju nauku.

 

Niti se inače nešto pouzdano o njemu zna, bolje rečeno malo toga je poznato iz njegovog života i rada. Također ništa se ne zna niti o njegovoj obitelji, niti o njegovom zvanju i položaju kao niti o njegovoj životnoj sudbini. O svemu tome može se tek nekako  nagađati vjerujući da smo zadovoljili načelo približnosti . Jedini spomenik  Lukrecijeva književnog rada i života svakako je njegova didaktičko –filozofska pjesma De rerum natura, O naravi stvari prevedeno doslovno ili O prirodi u šest pjevanja spjevana u heksametru.

 

Osnovna njegova zamisao jeste da na jednom mjestu u formi pjesme iznese  nauku filozofa Epikura kojem otkrivanje prirode i njenih zakona kao i tumačenjem pojava u prirodi pomaže kao i mnogim drugim ljudima vlastitom oslobođenju od svih stega što smetaju  unutrašnjem miru i sreći. Ova nauka o kojoj govori Lukrecije ima zapravo zadaću da oslobodi čovjeka od straha pred bogovima i pred smrću, ona dovodi čovjeka do duševne smirenosti u čemu se i sastoji najveće dobro:

 

“Njega ne zastraši priča o bozima, niti strijela,

Niti gromova tutanj, što prijeti, nego mu sve to

Podiže više i više još srčanost duha, te prvi

Zatvorena zaželje otvoriti prirode vrata.” ( i, 74-75)

 

Po ovijem svojim intencijama Lukrecije neobično podsjeća na Hrvata Hektorovića i to bez obzira da se sada pitamo dali su utjecaji išli od Lukrecija prema Hektoroviću ili je pak riječ o jednoj jedinstvenoj metafizičkoj osnovi i fantazijskoj slici naroda o kojima se ovdjeka govori a koja je podjednako primjerena i jednome i drugome piscu. Jer i u jednoga i drugoga Zemlja je shvaćena “velikom mati bogova” kao kod Lukrecija a kod Hektorovica kao “mater našu ovu po kojoj se hodi” kao što je opis porijekla rijeka i potoka kod Hektorovića neobično sličan Lukrecijusovim zapisima o vodi  u petom pjevanju od  stihova 260 do 275 gdje raspravlja četiri do tada poznata prirodna elementa od kojih je sve sastavljeno.

 

Međutim bez obzira na sve ove relacije i bez obzira da li je riječ o jedinstvenosti predmeta narodne fantazije ili pak o utjecajima ostaje za primijetiti da se mnoga kosmološka pitanja  oblikuju na naravan način u okvirima narodne duševnosti i njenih filozofskih dispozicija.

 

Vrijednost Lukrecija nije u tome da je  ovdje uspostavljena jedna oštra kritika religije iz čega bi proizilazilo uvjerenje kako je čovječanstvo stenjalo pod teškim jarmom religije koja mu je zadavala samo strah i trepet a da je onda Epikur iskazao ljudsko duševno zrenje koje je samo povećalo snagu ljudskoga duha i  promotrivši čitav univerzum došao do spoznaje kako je svakoj sili ograničena moć, a čovjeka izjednačio sa bogovima:

 

“Stoga religija leži pod nogama gažena  otad,

dok nas, naprotiv, trijumf izjednačuje sa nebom.” (i, 78,79)

 

Nije u tome vrijednost ovoga osnovnoga metafizičkoga stava. Osnovnu vrijednost iskazao je Lukrecije na samom početku pjesme  Zazivanjem Venere jer nam još samo ljubav osta u našim htijenjima spoznaje prirode i svijeta:

 

“Dirneš ti svakome grudi i nježnu usađujući ljubav

Činiš da požudno svaki rod se razmnožava svijetom.

Kad već jedna ti si što upravljaš prirodom ovom

i kada ništa bez tebe se ne rađa ovo na svijetlo

Nit može išta bez tebe da nastaje radosno, ljupko

Tebe ja u pomoć zovem da upraviš ovu mi pjesmu…”( i, 20-25)

 

Mislim da se često previđa upravo ovaj momenat o kojemu je riječ pa se vrlo često Lukrecije kao i svi epikurejci  poimaju protivnicima religije. Međutim kao što se već na prvi pogled može vidjeti to nije posve točno.Možemo dakle slobodno reći da se nakon začetnika rimske epike Enija i Nevija Lukrecije uzdigao do kulminacije rimske i uopće svjetske didaktičke epike. Mogli bismo isto tako reći da su kasniji stvaraoci didaktičkog epa samo njegovi epigoni. On piše o snazi čovjeka, o titanskom djelu čovjeka i ova teška filozofska građa zaodjenuta je jako lijepom i finom  pjesničkom formom koja otkriva veliki pjesnički talenat koji potiče toplim prizvukom osobnoga uvjerenja u ispravnost znanosti, u jakost ljudskog uma , u moć i snagu znanosti uopće. Pjesnik stalno i neprestance naglašava da se samo spoznajom prirode i prirodnih fenomena, spoznajom njenih zakona koji u prirodi vladaju može čovječanstvo osloboditi od straha pred bogovima. A to  jeste bila najveća zadaća njegova učitelja Epikura.

 

Ovom svojom pjesmom za koju se nikako ne može reći da je  ispjevana per intervalla insaniae dakle u prekidima ludila kako to neki još i danas pokušavaju samodopadno dokazati postaje  Lukrecije začetnik i otac modernizma. Zato i jeste istina da je Lukrecije od svih starih antičkih filozofa najbliži modernome svijetu.

 

Napisao: Zlatan Gavrilović Kovač

 

Aug 2 '13

Izbori su beskorisni, nacionalne vlade ionako ne slušaju narod i rade onako kako im narede korporacije i bankari




Chomsky smatra da u Americi ne postoji "sloboda medija koji bi kritizirali politike američkih vlasti".

Poznatiamerički filozof, lingvist, pisac i predavač Noam Chomsky tijekom predavanja na Globalnom medijskom forumu (GMF) u Bonnu rekao je da u “današnjem kapitalističkom sistemu obični narod nitko ništa ne pita ” .

“Mislim da je u Europi još gore nego u Americi. Mnogi već govore o manjku demokracije u Europi. U nekim europskim zemljama mijenjala se vlast, ali je ekonomska politika ostala ista. Nacionalne vlade nastavljaju smanjivati socijalne troškove i podižu poreze, bez obzira što narod o tome mislio”.


Čini mu se i da su "izbori postali beskorisni jer vlade rade ono što od njih traži korporacije i bankari".


Napomenuo je da je briga vlasti o sigurnosti jedan veliki mit osmišljen kako bi vlasti uvećale svoju moć. Država svoju navodnu brigu o sigurnosti građana pretvara u teror. No, kad običan građanin ostane bez posla ili mu se razbole djeca, tada državu više nije briga za njegovu sigurnost. Nije li to licemjerno? Ne otkriva li to pravu bit današnjeg kapitalizma?


“U današnjoj kapitalističkoj demokraciji, prava i potrebe građana su postali beznačajna i sporedna briga. Nacionalne vlade govore o zabrinutosti, o nacionalnoj sigurnosti, ali to je stvoreni mit. Glavni cilj nacionalnih vlada je da uvećaju vlastitu moć”.

“Ovih dana vlada SAD-a pokušava opravdati špijuniranje koje izvode tajne službe tvrdeći da se na taj način bore protiv prijetnje terorizma. Da postoje istinski slobodni mediji oni bi propitivali opravdanja američkih političara. Ali toga nema u Americi, što nam pokazuje koliko smo daleko od ideala slobodnih medija”, kazao je Chomsky.

Istaknuo je da u današnjem svijetu timovi odnose s javnošću (PR) političkih stranaka na sve moguće načine pokušavaju manipulirati građanima kako bi političari koji ih plačaju došli na vlast.


“PR ekipe danas imaju ulogu da degradiraju demokraciju. Ne smijemo zaboraviti da samo dobro informirani birači donose dobre odluke. Cilj PR-a u izbornim kampanjama je da dezinformira birače koji onda donose iracionalne i pogrešne odluke. PR je iz komercijalnog marketinga stigao i u politiku. Kada uključite TV, vidite da se reklamama pokušavaju dezinformirati potrošači kako bi krenuli u masovnu i iracionalnu kupovinu”.


---------------------------------




Avram Noam Chomsky (7. prosinca, 1928) je američki lingvist, filozof, kognitivni znanstvenik, politički aktivist, pisac i predavač. On je profesor emeritus lingvistike na Massachusetts Institute of Technology.Chomskya se smatra odgovornim za stvaranje teorije generativne gramatike, koja je smatrana jednim od najvećih doprinosa lingvistici u 20. stoljeću. Usto je pomogao započeti kognitivnu revoluciju u psihologiji svojom recenzijom knjige Verbal Behaviour B.F. Skinnera gdje je kritizirao bihevioristički pristup proučavanju ljudskog ponašanja i jezika dominantnog u 50-ima. 

Njegov naturalistički pristup jeziku je utjecao na filozofiju jezika i uma. Smatra ga se i zaslužnim za Chomskyevu hijerarhiju, klasifikaciju formalnih jezika prema njihovoj generativnoj moći. Prema Arts and Humanities Citation Indeks 1992. godine, Chomsky je bio citiran kao izvor više nego bilo koji drugi živući učenjak u razdoblju 1980 – 1992 a bio je osmi najcitiraniji učenjak u bilo kojem razdoblju.

Započevši sa svojom kritikom Vijetnamskog rata u 60-ima, Chomsky je postao poznatiji – osobito međunarodno – za svoju kritiku medija i politike. Općenito se smatra ključnom intelektualnom figurom unutar ljevice SAD-a. Chomsky je široko poznat po svom političkom aktivizmu i kritici vanjske politike SAD-a i ostalih vlada.


 

Uredio i obradio: Nenad Grbac



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 

Cloud computing je zamka, upozorava Richard Stallman




Web-bazirani programi će prisiliti ljude da rade i egzistiraju u zaključanim, vlasničkim sustavima koji će vas koštati sve više i više i oduzimati vam sve više i više vremena i slobode

 

Richard Stallman za cloud computing odnosno Internet u oblacima kaže: "To je glupost, odnosno to je još gore od gluposti.

 

Pojam korištenja web-baziranih programa kao što je razni office paketi je "gora od gluposti", navodi vodeći zagovornik slobodnog softvera.

 

Cloud computing - gdje se programi za rad isporučuju preko interneta, a ne iz vašeg računala navodno je dobio na važnosti u posljednjih nekoliko godina. Velike tvrtke, uključujući Google, Microsoft i Amazon uporno ostvaruju svoje planove za pružanje informacija i programa preko mreže.

 

Ali Richard Stallman, osnivač Free Software Foundation i tvorac računalnog operacijskog sustava GNU, rekao je da je cloud computing zamka s ciljem da se što više ljudi zatvori  u zaključanom sustava koji će ih stajati sve više i više, vremena i novaca.

 

"Netko je rekao: to je neizbježno - i kad čuješ nekoga kako govori da, to je vrlo vjerojatno da će biti skup poduzeća koje vode reklamnu kampanje koja vas na sve načine uvjerava da je to istina." Bez obzira što je ta njihova jedina i neprikosnovena "Istina" vjerojatno samo velika reklamna laž.

 

Stallman tvrdi da je za svakog od nas vrlo važno da zadrži svoje podatke u svojim rukama, umjesto da ih preda u ruke trećoj strani. Koliko su njegove tvrdnje točne govori nam i podatak da je nedavno otkriveno da američka vlada odnosno tajne službe neovlašteno prisluškuju i uzimaju podatke svih korisnika Facebooka, googla, Microsofta i drugih velikih internetskih tvrtki.

 

Njegovi komentari slični su onim koje je prošlog tjedna izgovorio Larry Ellison, osnivač Oraclea, koji je kritizirao pojavu cloud computinga kao nečeg njemu "potpuno nerazumljivog".

 

"Informatička industrija je jedina industrija koja je više modno potaknuta od ženske mode. Cloud computing ? Možda sam idiot, ali ja nemam pojma što je to? To je potpuna nerazumljivim. To je suludo. Kad je taj idiotizam prestati? "

 

Sve veći broj ljudi pohranu podataka na Internet - dostupnim poslužiteljima umjesto na svojim uređajima, postao je ključni dio uspona Web 2.0 aplikacija. Milijuni ljudi danas prenose i pohranjuju svoje osobne podatke poput e-mailova, fotografija na stranicama u vlasništvu tvrtke poput Googlea.

 

Proizvođač računala Dell je nedavno čak pokušao zaštiti kao svoje vlasništvo pojam "cloud computing", no taj je zahtjev odbijen.

 

Stallman, koji je nepokolebljiv zastupnik privatnosti 

savjetuje korisnicima da ostanu vjerni pohrani privatnih podataka na svojim računalima. Istina je da su i ti podaci u slučaju policijskog pretresa dostupni policiji i kojekakvim tajnim službama, no u svakom slučaju su daleko sigurniji nego na stranicama, odnosno serverima velikih informatičkih tvrtki.

 

Naravno ne treba ni napomenuti da je uvijek dobro važne podatke poput brojeva bankovnih računa, kartice, osobne prepiske ili važnih fotografija zaštiti enkripcijom.

 

Željeli mi to ili ne uvijek postoji mogućnost da vas tajne službe uhapse i optuže za suradnju s teroristima zato jer se negdje u pozadini portreta vašeg psa nalazi nekakvo vama nepoznata osoba arapskih crta lica.

 

"Jedan od razloga da ne bi trebali koristiti web aplikacija je upravo to što time gubite kontrolu," rekao je. "To je jednako loše kao i pomoću vlasničkih programa. Zaštitite  svoje podatke. Ako koristite tuđe programe ili tuđe web servera, onda ste bespomoćni.

 

Onda ste samo još jedna igračka u rukama onih koji razvijaju taj softver.


------------------------


Što je to Cloud computing ili Računarstvo u oblacima


Cloud computing je jedan od novijih oblika pohranjivanja digitalnih zapisa i dijeljenja programske podrške. Postoje mnoge definicije samog cloud computinga, a mnogi analitičari se i dalje ne mogu točno dogovoriti što je to cloud computing. Najtočnija definicija možda bi ipak bila ona da je cloud computing koncept podjele programskog okruženja koje koristi Internet kao platformu, te omogućuje da aplikacije i dokumenti poslani iz bilo kojeg dijela svijeta budu pohranjeni i čuvaju se na unaprijed predviđenim poslužiteljima. Cloud computing je i dalje u razvoju, a ključ njegovog daljnjeg razvoja je kombinirano korištenje virtualnih strojeva i aplikacija.


Od trenutka pojave ove tehnologije na tržištu se pojavilo mnoštvo novih davatelja usluga cloud computinga (Google, Amazon, GoGrid i dr.). Taj trend se i dalje nije ugasio. Svaki od njih ima svoje prednosti i nedostatke. Korisnici se obično odlučuju za one koji najbolje zadovoljavaju njihove potrebe. Kako svaki korisnik ima drugačije potrebe i drugačije značajke računalnog sustava (sigurnost, dostupnost, količina resursa) su mu bitne, činjenica da svaki poslužitelj ima drugačije osobine je dobra za daljnji razvoj tehnologije.


Loše osobine Cloud computinga su te što sve vaše podatke pohranjujete na server koji se nalazi u nečijem vlasništvu te ta tvrtke može i smije vašim podacima upravljati kao da su njeni. Prije nekoliko dana u svjetskim medijima izbila je nova afera koju je izazvao Edward Snowden, bivši zaposlenik CIA-e. Zahvaljujući Snowdenovim dokumentima britanski “Guardian” i “Washington Post” prošle sedmice su razotkrili veliku špijunsku aferu; pokazalo se da Amerikanci neovlašteno špijuniraju građane cijelog svijeta, crpeći informacije sa servera Facebooka, Googlea, Skypea, Applea…

---------------------


Napisao i obradio i : Nenad Grbac


---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

PODJELA PLIJENA




Postalo je već normalno da se nakon dobivenih izbora nova vlast pri imenovanju ljudi na ključne položaje ponaša kao da se radi o podjeli plijena nakon dobivene bitke. Tada se naime sva značajnija mjesta dijele po stranačkom ključu tako da glavna stranka nove vlasti dobiva  najveći broj mjesta a koalicijski partneri  manje, ovisno o tome koliki su postotak glasova dobili na izborima.

 

Naravno da značajnu ulogu u toj podjeli imaju i prvaci koalicijskih stranaka koji se katkada izbore za veći broj  važnih mjesta nego što bi im prema postotku dobivenih glasova pripadao. Pri imenovanju novih ljudi formalno se svakako vodi računa i o njihovoj stručnosti, no nesumnjivo je da je najvažniji položaj i ugled koji uživaju u svojoj stranci.

 

Iako je ovakav način postavljanja ljudi na ključna mjesta naslijeđen od gotovo polustoljetnog  prethodnog sustava  ipak predstavlja znatan napredak u odnosu na prethodni s obzirom da je tada postojala samo jedna stranka koja je  čvrsto držala cjelokupnu vlast i i sve značajnije položaje a ostavila nam je u nasljeđe skupu, veliku i neefikasnu administraciju na svim razinama koja se  održala i nakon što se  država raspala.

 

Nažalost očito nema izgleda da se ovaj kriterij  da stranka na vlasti na sva ključna mjesta postavi «svoje» ljude  u skorijoj budućnosti promijeni bez obzira koliko je štetan za cijelo društvo. Naši vodeći političari neće naime još dugo shvatiti i priznati , dok ne stasa možda neka nova generacija, da bi ne samo za nas nego i za njih bilo bolje da na sva značajna mjesta u državi dođu isključivo sposobni a ne podobni jer ljudi bi to, bez obzira kojoj stranci pripadaju itekako znali cijeniti i sigurno je da bi to pamtili i na sljedećim izborima.

 

Istina je da i danas na nekim važnim mjestima nalazimo ne samo podobne već i sposobne ljude ali to je prije iznimka negoli pravilo ali se ipak ne događa  kao nekad u bivšoj državi da polupismeni udbaš postane direktor banke a agronom direktor kemijske tvornice. Ipak bilo bi sigurno bolje da se i političari koji su na vrhu vlasti u ovoj teškoj situaciji pri izboru kadrova na ključne položaje  ponašaju kao i svi obični ljudi kada se sami ili njihovi najbliži nađu u ozbiljnim zdravstvenim problemima.

 

Svatko tada naime želi da ga liječe najbolji i najsposobniji liječnici i sve poduzima da do njih i dođe. Bolesnika pritom ne zanima kojoj stranci liječnik pripada ili je možda vanstranačka osoba, niti koje je nacionalnosti, ni za koga je na izborima glasovao, da li je vjernik ili ateist i sl. već samo želi da je vrstan u svom poslu kako bi mu brzo i efikasno pomogao da mu se zdravlje popravi.

 

Međutim kada je «bolesna» država i treba hitno poduzeti mjere da joj se stanje popravi u pravilu se  traže podobni i pouzdani kadrovi  iz vlastite ili koalicijske stranke a sve ostalo je manje važno.

 

U današnje vrijeme kada su sva područja  ekonomije, financija, prosvjete, zdravstva, poljoprivrede,...tako razgranata  da ih jedan čovjek ne može sam svladati neophodno je da na važna mjesta u državnoj upravi  dođu ljudi koji su ne samo dobri stručnjaci, već i vrsni organizatori, da se okruže najboljima iz određenog područja  za koje su zaduženi.

 

Poznato je naime da se prvorazredni ljudi rado nalaze u društvu boljih od sebe dok se drugorazredni okružuju trećerazrednim kako bi sami dominirali u takvom društvu. Ako se oni na visokim i odgovornim mjestima ne okruže i ne savjetuju  s najboljima iz svog područja sigurno neće moći donositi optimalne odluke kakve se od njih očekuju.

 

Praksa nam međutim kazuje da se ljudi na najvišim položajima u društvu najčešće okružuju s podobnim i poslušnim koji će besprijekorno provoditi njihove zamisli. Razumljivo je da i niz ljudi u strankama  a koji su zaslužni za uspjeh stranke na izborima očekuju i određenu nagradu za svoj rad  i stranački vrh mora im nešto pružiti da ne bi izazvao njihovo nezadovoljstvo.

 

Najbezbolnije je da se to načini postavljajući ih na dobro plaćena savjetnička (što se na vrhu vlasti već i radi) ili neka slična  mjesta na kojima se ne donose operativne odluke. Ma što o tome netko mislio ovakvo rješenje bilo bi za društvo i najjeftinije jer ako ih se postavi na operativno mjesto takvi ljudi često načine nemjerljivu štetu. Nismo li u bližoj prošlosti imali niz promašenih investicija koje godinama otplaćujemo.

 

Zanimljivu misao izložila je nedavno u «Politici» Danica Popović ugledna profesorica Ekonomskog fakulteta u Beogradu - što si lošiji u svom rođenom poslu, sve glasnije razmišljaš o pitanjima od šireg društvenog značaja.  Vrijedi li to samo za Srbiju?

 

Zlatko Šporer,  17.03.2012. Zagreb


---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora. 

Aug 2 '13 · Oznake: podjela plijena
Osvrt na knjigu "Druženje po mjeri duše", Ševka Kadrića





Oprostite mi dragi Ševko, što je prošlo poduže vremena , a da bi mogla nešto lijepo, istinito i pametno napisati o Vašoj knjizi "Druženje po mjeri duše" a koja je prezentirana i na portalu Digitalnih knjiga.

I zaista je vrijedilo, "skinuti" je i pročitati, vidjeti portrete nekoliko desetina Vaših glavnih junaka, ali i tekstove koji o istima mnogo toga govore,a što duše nas umjetnika uvelike hrani i ozdravlja. Znam da ste i Vi, Ševko veliki čovjek prije svega, duša velikih i dubokih razmjera, sposobna proniknuti u srca svih nas koji zajedno s Vama, koristimo svoju kreativnost na mali milion načina i tako svijet obogaćujemo ljubavlju, altruizmom, brišemo granice svake vrste.

 

Divim se vašoj hrabrosti i volji, odnosno upornosti s kojom prilazite svakom od ovih junaka: sportaša velikih i onih nešto manjih, glumaca, redatelja, književnika, cirkusanata, kako mladima, tako i onim starijima. Divim se s koliko pažnje, istovremeno želeći u svoju riznicu zapisati svaki detalj, svaki interesantan trenutak , pišete i predstavljate ostalim čitateljima te divne, posebne ljude. Zašto im ja s mog gledišta dajem ove epitete? Pa zato jer su to uglavnom duše koje su sve rođene pod istim nebom, od iste majke zemlje -Bosne i Hercegovine, svi su oni zasluženo postali junaci jer im je sudbina predodredila pečalbarski put u zemlju Dalekog sjevera, a oni su tamo upotrijebili svoju kreativnost, znanje, iskustvo i na kraju pronašli svoje gnijezdo, svoju mirnu luku, bogatstvo mira i sreće.

 

Je li potrebno nabrajati imena poput Zlatana Ibrahimovića, Aide Jajčanke, Denisa Selimovića, je li treba naglasiti kako ste vi Ševko kao autor ove cjelovite knjige s jednakim interesom i mislima bili prisutni u svakoj priči bilo da se radi o piscu Aliji Kadriću, Dječjoj pjesnikinji Sandri Tolić ili ste nam željeli predstaviti nekoliko likovnih stvaralava u liku Ragiba Lubovca Čelebije. I onda svatko tko se želi uputiti u čitanje Vašeg prekrasnog djela, onako polako, na tanane uz kafu...kako Vi to često volite reći, vrlo će se brzo uvjeriti kako je svim junacima iz vaše životne storije zapravo cilj, sprovesti svoju životnu misiju do kraja.

 

Jako se dobro može iščitati kako Vi, ševko, ne želite propustiti ni jednu bitnu stavku o prikazu svojih junaka, ali je isto tako vidljivo, očigledno kako naglašavate "taj nebeski let, svakog čovjeka rođenog pod bosanskim nebom, a koji je htio ili ne, jednostavno morao, otići trbuhom za kruhom, u tuđi svijet. Poanta ove knjige je u tome da su ljudi mjerljivi ne po materijalnom bogatstvu već po tome koliko duhovnih vrijednosti posjeduju u svojim stvaralačkim dušama i znaju u pravom trenutku, uz malo dobre volje i upornosti, , na trenutak sve nevolje "prebaciti " preko leđa.

A jedna od takvih Vaših heroina je svakako i književnica Fausta Marjanović, žena velikog srca, prije svega, a onda i majka dvoje sad već odrasle djece. Po struci medicinska sestra koja svoju ljubav prema ljudima cijeli život nesebično dijelila s drugima, a koju život zapravo i nikad nije mazio već je devedesetih, kad je gorjelo Sarajevo, kad je"kuhala Bosna" otišla i odlučila u dalekom svijetu, obogatiti svoju životnu misiju, pišući svoj autobiografski roman "Zadnji metak čuvan za komšiju". U njemu na jedan vrlo neobičan način posmatra propast svoje domovine u kojoj je tada vjera, jezik, mržnja vodila u nasilje i konačan propast.

I tako, mogla sam do sutra, listati i uživati u slikovitim prikazima ovih vrlo neobičnih ali jednostavnih ljudi jer sasvim sigurno s njima mi nikad ne bi bilo dosadno...Stilom pisanja i načinom portretiranja istih Vi ste nam Ševko, upriličili jedan odista praznik čitanja i novih upoznavanja, pa makar i samo ovako putem virtualnog svijeta.


Zato Vam još jednom od srca čestitam


Napisala: Denis Kožljan


----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/kadric7.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------




A knjigu osvrta na knjige koju je napisala književnica Denis Kožljan po imenu 

"Moj pogled ma njihov svijet" moći ćete preuzeti s adrese: 

http://www.digitalne-knjige.com/kozljan5.php


----------------------------------------




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

Aug 2 '13
RAZUMIJEVANJE ŽENE U LEGENDAMA MIROSLAVA KRLEŽE




O tome kako je Krleža razumijevao pitanje žene i njen položaj u suvremenom društvu nitko kod nas nije pisao. Istina postojao je jedan rad na tu temu gospođe Zlate Kovač objavljen u časopisu Pitanja 1985 godine broj 3-4 pod naslovom Legende njima samima i to je uglavnom sve što je o tome rečeno. Pa nije se kod nas o tome pisalo jer je naša stvarnost bila opterećena muško-ženskim relacijama ali i iz drugih razloga. 


Jedan je sigurno taj da se o ženskom pitanju nije moglo ništa drugo reći od proklamiranih načela ili od onoga što je vrijedilo kao službena ideologija koju su tumačile Marija Bakarić i Ankica Tuđman pozivajući se na zasade Klare Zetkin iz perioda prije Drugoga svjetskoga rata. Pa onda nije se moglo govoriti o ovoj tematici pozivajući se na Novi Zavjet i na poimanje Isusa i Marije u Legendama s obzirom da je religija bila shvaćena kod nas opijumom naroda i neprijateljem socijalističkoga razvoja . Tako je sve do nedavno ova tema kod Krleže ostala neobrađena očekujući nove obrađivače.


Krležine Legende otkrivaju čovjeka u njegovom odnosu spram Društva i Prirode u cjelini. To podrazumijeva , štoviše pretpostavlja i njegov odnos prema sebi koji se u slučajevima iznimne samosvijesti pretvara u odnos čovjeka prema Bogu. Čovjek stvaralac je u Legendama trolik. On je propovjednik umijeća življenja kao ljubavi za bližnjega - bližnjega (Marija) kojega mu samome nije dano ljubiti. On je umjetnik naprosto ali umjetnik koji se potvrđuje tek poštujući norme i konvencije koje mu se gade i ponižavaju ga. 


On je stvaralac Novoga svijeta , stvaralac za kojega nema sedmoga dana počinka. U borbi sa društvom čovjek neminovno gubi. Isus je izdan i bit će razapet, Michelangelo je ponižen i klečat će , a Kolumba prkosnoga prikovat će o jarbol. U sve tri legende slike su iste. Druga je mogućnost odnosa pojednica i društva u Maskerati, Kraljevu te Adamu i Evi. U Adamu i Evi postoji istina čovjek i žena ali su oni kao i njihov raj smjesteni na petom katu velegradskoga hotela gdje u sobi zeleno rasvijetljenoj , banalnoj i prljavoj, proždiru jedno drugo do novoga pakla. Sva se ta tri groteskna , fantazmagorična , uprazno zarotirana svijeta obrću oko žene kao ženke reduciravši prvotno društvo na opsjednutost suprotnim spolom. 


Treća mogućnost ili dijalektičko pomirenje pojedinca i društva dano je na krajnje zanimljiv način tek u Salomi. Nakon tri muska pokušaja ( Krista, Michelangela i Kolumba) da ovladaju okolnim svijetom te nakon tri varijacije na temu muško-ženskoga vegetiranja kojim je zamijenjeno sukobljavanje pojedinca i drustva dolazi Saloma i uspijeva. Uspijeva jer vlada društvom u njemu samome. Ona mu nije suprotstavljena ni onako naivno, ni onako tegobno ni onako radikalno kao Krist Michelangelo ili Kolumbo , ona mu uopće i nije suprotstavljena . Ona se ne osjeća pozvanom da svijet mijenja, stoviše ona je spremna podrediti se onome koji to može no izostane li ona se smatra pozvanom da ga kazni i ponizi jer se osjeća prevarenom. U svijetu u kojem se život sastoji od spletki i podvala može se opstati samo njegovim sredstvima tako naime da se bude vrhunski spletkar. Njezin je dakle uspjeh sveden na preživljavanje u najgorem od svih mogućih svijetova , svijetu u kojem nema mogućnosti izbora . Izbor je samo gaziti ili biti gažen.


Cio će krug napraviti Krleža od Isusovog nemustog, nemuževnog i blijedog odnosa prema Mariji i nespretnoga spoja dviju tragično različitih ljubavi , preko Michelangelovih rvanja s kurvama i Beatricama do Kolumbove ničeanske, ni prezira dostojne ženke no ni u kojem od tih grandiozno zamišljenih svijetova za čije će protagoniste Krleža reći da su rasplinuti kao oblaci - neće biti mjesta za ženu. 


Za Isusa ona je obmana i laž, pred Michelangelom ona će se pretvarati kao čista žena , žena koja vjeruje, žena koja skida teret, koja ga ljubi ali i za njega će to biti obmana koja se mora prokazati ako se želi ići svojim putem. A pred Kolumbom ona se ni ne pojavljuje. Na nju tek ironijom podsjeća Nepoznati kao na biće sa kojim se nekada davno nešto pokušalo ali je ona svoju priliku propustila. Saloma je sa druge strane fatalna žena , fatalna i moćna , koja sudi i kažnjava. Lukavstvom svoga uma , svojim porijeklom i nadasve svojim tijelom Saloma vlada. Ona je ženski princip na vlasti. 


Odluka da Proroku smakne glavu i time ispuni proročanstvo da će biti žena svome poočimu uslijedila je nakon sto je muškarca imala , nakon što ga je vidjela ponižena. Visoko mišljenje što ga je imala o moralnom uvjerenju toga mladića splasnulo je onoga časa kada se pretvorio u pijanoga glupana što tamo hrče pod oleandrom. Od toga trenutka on je za nju samo moralna protuha koja je zatajila sve svoje ideale i sve svoje bogove , iz kojega je odmah zatim progovorila gruba, primitivna seljačina: moja žena, moja djeca, moj krov, moj život, moji interesi.....

Napokon u prvim trima legendama tematiziranoga saveza volje i uma odvojenih od osjetilnosti preostat će da se u slijedecim trima razmotri uspon bezumne osjetilnosti te da se u posljednjoj prikaže um , voljom do četveronožnosti upregnut u službu osjetilnosti i putovanje će od gigantskih visina iz Legende, Michelangela ili Kolumba preko prosječnih kreatura u Maskerati i patuljastih karikatura u Kraljevu te Adamu i Evi do najbanalnije zemlje u Salomi biti završeno. Proističe dakle kako su čovjeku pojedincu mogućnosti ipak ograničene. Izlaz Krleža ne vidi u obiteljskom životu , u prenošenju iskustva s koljena na koljeno, u življenju za dijete, tijelo svoga tijela. 


U legendama čovjek je promotren ili kao sisavac koji ne zna vladati svojim mesom ili kao neponovljiva jedinka koja se neprestano suočava sa sobom i drugima. Tek će moralnim , umjetničkim i revolucionarnim djelovanjem čovjek može potrajati.

Napisao: Zlatan Gavrilović Kovač


---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

MORALNE VERTIKALE




Poznato je da se na parlamentarnim izborima koji će se uskoro održati uz niz manjih stranaka i  pojedinačnih lista za vlast bore dvije velike stranke HDZ i SDP sa svojim koalicijskim partnerima. Iako je prema anketama rezultat izbora već poznat vrijedno je osvrnuti se na ove dvije grupacije. Poznato je da je HDZ dobio od svojih suparnika naziv zločinačke organizacije jer je stranka pod istragom a neki njihovi članovi koji su bili na vodećim položajima kako u stranci tako i u vlasti nalaze se u pritvoru, a nekima je sudski postupak već u toku.

 

Istina je da je upravo ova stranka za vrijeme dok je na vlasti dala punu potporu službenim organima  u borbi protiv korupcije tražeći  da se provede nulta stopa tolerancije prema ovom društvenom zlu koje je prodrlo u gotovo sve pore društva. Ne zna se kako će u ovom čišćenju proći i sama stranka i hoće li neki njeni istaknuti članovi (osim Sanadera koji je već i isključen iz stranke) biti i pravomoćno osuđeni. O pojedinostima istrage  i sudskog procesa svakodnevno čitamo u novinama i gledamo na televiziji jer je za medije ovo vrlo zanimljiva tema koja utječe na gledanost i nakladu. Zato je o ovome teško nešto novo reći a uskoro ćemo doznati i  kako će se ova situacija odraziti na izborima. Razmotrimo stoga i malo podrobnije stanje u drugim strankama posebno u koaliciji «Kukuriku» koju čine SDP,HNS,IDS i HSU

 

A posebno zanima ona najveća stranka koja će pobjedi li ova koalicija na izborima dati i predsjednika vlade. Zanimljivo je također podsjetiti se i na povijest naziva ove stranke kao i njenu transformaciju tijekom vremena.

 

1937. osnovana je Komunistička partija Hrvatske  KPH

 

1957. promijenjen je naziv u Savez komunista Hrvatske  SKH

 

20.03.1990. stranka mijenja naziv u Savez komunista Hrvatske-Stranka demokratskih promjena

 

09.01.1991. mijenja se naziv u Socijaldemokratsku  partiju Hrvatske - Stranka demokratskih promjena

 

16.01.1993. mijenja se naziv u  Scijaldemokratsku partiju Hrvatske – SDP

 

26.05.1991. prilikom izglasavanja Deklaracije o uspostavi suvremene i samostalne Republike Hrvatske zastupnici SDPa napuštaju sabornicu ne želeći  sudjelovati u izglasavanju.

 

Nakon dolaska na vlast na četvrtim parlamentarnim izborima SDP 03. 01. 2000. ukida mnogim novinarima na HRTu  radna mjesta, smjenjuje niz veleposlanika i započinje proces «detuđmanizacije». Uskoro 2001.stižu i prve haške optužnice za hrvatske generale. Istina je da sadašnji predsjednik SDPa  osobno nije upleten ni u jednu aferu niti neki nemoralni posao, no nema sumnje da su mu dobro poznate štetne radnje i ponašanja nekih njegovih bliskih suradnika. To se ponajprije odnosi na Linića i prodaji hotela «Excelsior» u Dubrovniku pri  kojoj je država oštećena za više od 100 milijuna kuna što je tvrdila i tadašnja ministrica turizma. Linić je također bio i predsjednik Nadzornog odbora INE u vrijeme kada su se ovdje gubile stotine milijuna kuna na što je upozoravala i Vesna Balenović i stoga je dobila otkaz u poduzeću na koji je uložila žalbu  i potom se sudski postupak povlačio godinama no konačno je dobila satisfakciju.

 

Poznato je također da tadašnja ministrica pravosuđa u Račanovoj vladi, a danas vrlo aktivna saborska zastupnica i pravnica nije znala (!) čime se sve bavio njen suprug također pravnik koji je zbog nečasnih radnji bio izbačen iz strukovne komore što joj svakako ne služi na čast posebno stoga što vrlo rado i često kritizira i najmanje propuste drugih osoba. Neobično je također da je predsjedniku SDP-a  normalno da predsjednik HNS-a  s kojim je SDP u koaliciji i u budućoj vladi predviđen za potpredsjednika, ne podnosi ostavku nakon što je uzrokovao prometnu nesreću koja je završila smrtnim posljedicama dvoje ljudi.

  

2.

 

Olakotne okolnosti su da se «tako nešto može svakom dogoditi». Nema sumnje da se o sadašnjem predsjedniku HNSa  može još štošta reći. Njegova  je tvrtka tako dobila od dubrovačkih umirovljenika novac za izgradnju doma od kojeg su do danas podignuti samo zidovi obrasli u korov što smo nedavno mogli vidjeti na televiziji. Slično su prošli i Zadrani koji su mu platili izgradnju škole koja nikada nije izgrađena. Isti je također poznat i po bahatom ponašanju što smo također vidjeli i na televiziji kada je svoj automobil parkirao na zabranjenom mjestu ispred Sabora  i na upozorenje policajca  da to ne smije činiti samouvjereno je rekao-kaznite me znajući da policajac to neće učiniti  jer da za osobe na visokim funkcijama vrijede druga pravila nego li za obične ljude.

 

Sve ovo očito nije ni malo brinulo ni smetalo gđu Vesnu Pusić koja je osam godina bila predsjednica HNSa  da je Radimir Čačić zamjeni na ovom mjestu jer je ona bila uistinu vrlo tolerantna  prema nepodopštinama ljudi samo ako su bili članovi  njene stranke dok je  druge kriterije imala za sve ostale osobito one koji su pripadali nekoj suparničkoj stranci.Svoju gotovo beskonačnu toleranciju prema članovima vlastite stranke  pokazala je i na primjeru glavnog tajnika stranke Srećka Ferenčaka kada je uz niz drugih funkcija bio i Predsjednik povjerenstva za prodaju nekretnina u vlasništva grada Zagreba  i koristeći ovaj položaj  preprodajom gradskog zemljišta kojeg je jeftino kupio a zatim skupo prodao zaradio nekoliko milijuna kuna. Na taj je način zahvaljujući ovoj i drugim malverzacijama postao jedan od bogatijih poduzetnika.

 

Iako je bio i nepravomoćno osuđen  zbog «afere nanbudo» to mu nije naškodilo njegovoj političkoj karijeri  kao ni jednom drugom uglednom članu stranke koji je teško premlatio svoju ženu. Isto tako na ugledu u stranci ništa nije izgubio  član koji je kao generalni direktor velikog poduzeća  primao plaću od deset tisuća eura  a prijavio se da stanuje u svojoj vikendici, a ne u Zagrebu kako bi izbjegao plaćanje visokog prireza i tako oštetio gradski proračun za znatnu sumu novaca.

 

Naravno da ni novoizabranom gradonačelniku Varaždina članu HNSa nije palo na pamet da podnese ostavku pošto je vozeći u pijanom stanju službeni automobil  skrivio manju prometnu nesreću  pošto sadašnji predsjednik stranke nije to učinio ni za mnogo veću. Zanimljivo je da je i amerikanac litvanskog porijekla Jurgis V.Oniunas  (suprug Vesne Pusić),u prosincu 2003. neposredno nakon izbora  koje je SDP  sa svojim koalicijskim partnerima izgubio, osnovao trgovačko društvo ASCENDANT  d.o.o.u  Zagrebu čiji je prvi posao nakon osnivanja (dok  još nije došlo do smjene vlasti) bila izrada «Studije izvodivosti  u biotehničkom sektoru, prosinac 2003.» za tadašnje Ministarstvo znanosti i tehnologije. Povodom ovog posla dipl. ing. elektrotehnike Mislav Šutalo zatražio je  04.11.2011. od Ministarstva  znanosti obrazovanja i športa podatke o tome koliko je Republika Hrvatska  platila ovom trgovačkom društvu za uslugu izrade ove studije, a o ovom zahtjevu poslana je obavijest i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Navedeno trgovačko društvo također je za HT izradilo «Studiju izvedivosti kabelske televizije i bežičnih telekomunikacija»  za koju je također (kako  je navedeno na internetu) plaćena vrlo visoka cijena.

 

A što se tiče IDSa koji također pripada koaliciji «Kukuriku» poznato je da se njihovim čelnicima u Istri, Jakovčiću, Kajinu i Miletiću javlja sve jača oporba koja im predbacuje nekompetentnost i neučinkovitost koja se prelama na leđima građana Istre a traje već godinama. Optužuju ih da su efikasni jedino u skretanju pozornosti i opravdavanju nelogičnosti koju čine s gradskim odnosno novcem svojih građana. U «Glasu Istre» također je 2006. sedmoro urednika i novinara dobilo otkaz jer su pisali istinu koja se nije svidjela vodstvu IDSa. Iako je sud odredio da se vrate na svoja radna mjesta, oni su nakon povratka odmah suspendirani. Toliko o demokratskoj vlasti u Istri.

  

3.

 

Umirovljenici odnosno HSU vjerojatno će slabo proći na izborima s obzirom da postoji nekoliko umirovljeničkih stranaka. Činjenica je da se na prošlim izborima uz postojeću,

neposredno pred same izbore pojavila još jedna stranka umirovljenika. Kako je postojeća stranka već stekla određeni ugled i imala ozbiljne izglede da ne izborima dobije tri do četiri zastupnika što očito nije bilo u interesu jedne veće stranke kojoj je odgovaralo cijepanje umirovljeničkih glasova.

 

Tako dakle na izborima koji su pred vratima imamo dvije jake suprotstavljene stranke odnosno koalicije stranaka koje računaju da će doći, odnosno ostati na vlasti. Jedna od njih je proglašena zločinačkom organizacijom, a druga misli o sebi da je oličenje poštenja i sposobnosti i sadrži same moralne vertikale. Iako ima i takvih, ipak ima isuviše onih koji su u horizontalnom položaja. Neopredijeljenim i neodlučnim biračima nije stoga lako donijeti  pravu odluku.

 

Napisao: Zlatko Šporer, Zagreb

Aug 2 '13 · Oznake: moralne vertikale

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete 

besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

-----------

Alan Razzak

-----------



-----------

Bilješka o autoru:

 

Rođen je u Zagrebu 3. siječnja 1971. godine kao jedinac sin Hrvatice i Sudanca.

U Zagrebu je završio srednju školu i započeo studij dizajna. Upornim i dosljednim odbijanjem poslušnosti u Jugoslavenskoj vojsci, uspio se prije roka vratiti u Zagreb, da bi se nakon toga otputio u Nizozemsku.

U Amsterdamu je počeo iz ničega, bolje reći duboko ispod nule. Svirao je gitaru na ulicama da zaradi za hranu i prenočište, prao suđe po restoranima, čuvao djecu i ujedno učio jezik, pa se uspio upisati na Umjetničku akademiju u Amsterdamu, a i na Konzervatorij u Utrechtu, gdje je diplomirao solo pjevanje (tenor).

Ostvario je više opernih uloga (Dancaire, Remendado u operi "Carmen", Bardolfo u "Falstaff", Pastore II u "Orfej", Turiddu u "Cavalleria Rusticana", Jimmy Mahoney u "Mahagony" i dr.,), a bavio se i pedagoškim radom.

Nakon 19 godina života i rada u Nizozemskoj napustio je tu zemlju i počeo potpuno iz početka u Berlinu gdje je otvorio VOX VERE vokalni studio za razvoj glasovnih mogućnosti.

Uz operni repertoar njeguje i kantautorstvo. Vlastite stihove interpretira uz gitaru. U slobodno vrijeme slika/crta u različitim tehnikama. Povremeno sudjeluje u kazališnim projektima s umjetnicima iz različitih zemalja koji djeluju u Berlinu.

Unatoč svemu, uvijek je vezan uz Zagreb i koristi svaku slobodnu priliku da posjeti prijatelje i rodbinu u rodnom gradu.

-----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:


 Zbirka pjesama: "Od nekad do sad"

http://www.digitalne-knjige.com/razzak.php

-----------

Naslovnice knjiga:


 

-----------

Autor knjige na internetu:

Osnovne podatke o Alanu Razzaku i stvarima kojima se bavi moći ćete saznati i na njegovoj web stranici koja se nalazi na adresi:

http://www.alan-razzak.com/

Autor knjige kao operni pjevač:

Na internetu je moguće i nekoliko video zapisao u kojim autor ove knjige nastupa kao operni pjevač. Svi oni koji vole operu te zapise će pronaći na sljedećim linkovima:

http://www.youtube.com/watch?v=BiJBwKByzN8

http://www.youtube.com/watch?v=e_y7LcbHBig

http://www.youtube.com/watch?v=EC2KfltKnYQ

 Autor knjige kao kantautor:

A Alana Razzaka kao kantautora upoznat će te na sljedećim linkovima:

http://www.youtube.com/watch?v=BHtJxOZ6u4E

http://www.youtube.com/watch?v=45YtFheTTt4

http://www.youtube.com/watch?v=fMhWK_Lf0xM

-----------

Kritike:

 

Lirika Alana Razzaka ne može se oteti rimi iako njegova ničim obuzdana priroda ne trpi strogoću u stvaranju stiha. Počinje pisati još u srednjoškolskom dobu, u periodu od 1986. do odlaska u vojsku. Taj period obilježen je melankoličnim stanjima i željom za slobodom hipijevske generacije, kao i romantičarskim zanosom prema velikoj mladalačkoj ljubavi.

Sumorna stanja i propitivanje smisla prisutni su u lirici tematski vezanoj za razdoblje provedeno u vojsci i odaje osobu koja ne trpi neslobodu i uništavanje individualnosti. U vojsci je krajem 1989. godine nastala i pjesma Apokalipsa koja je vrlo precizno proročanstvo nedavnih događanja na Balkanu.

Period nakon odlaska u Nizozemsku obilježen je poezijom kojom izražava svoju višestruku osobnost u kojoj je ipak najzastupljeniji emotivni odnos prema osobama koje su zaokupile njegovu pažnju. Alan je obuzet osjećajem bezmjerne ljubavi prema zenama koje su ga u stanju inspirirati ili očarati. A kad je osvojen, on se daje bez ostatka. Kraj ljubavi za njega nikad ne znači kriviti nekoga, već samo istinsku tugu zbog gubitka i potpuno razumijevanje razloga za rastanak. Između beskrajno nježnih stihova, povremeno uskaču iskazi neobuzdane strasti i želje, ali vrlo često, skoro nehotice uleti i iskrica humora, koja odaje vječito dijete u njemu.

To veliko dijete naročito je prisutno u dijelu Tiomske poezije, jer Tiomi su njegova izmaštana potpuno slobodna bića kojima su igra i bezazlena nepodopština jedina svrha postojanja. Ta bića su nastala iz iskrenog i neobuzdanog prijateljstva sa Dubravkom „Šunkom“ Smrečkim i Jasminkom (Tunetom) Grubišić,. Često koristi purgerske izraze, kao i malo uvrnute riječi preuzete od bake (nofci, negatifci i sl.), a time se vraća u djetinjstvo i ono što mu je od djetinjstva ostalo - nesputana sloboda, bezbrižnost i vječita želja za igrom.

Uz ljubavnu liriku i zaigranost, tu je i lamentiranje o izazovima, neizvjesnostima, snalaženju i propitivanju vlastitih vrijednosti u stranom okruženju. Stihom su oslikane tuge proživljenih perioda samoće i povremene apstinencije od životnih radosti kao posljedice razočaranja koja je trebalo prevladati i suočavanja sa ponekad banalnom realnošću.

Prema želji autora ova zbirka je podijeljena u zasebna poglavlja, a unutar svakog od njih pjesme su navedene po kronološkom redosljedu nastajanja.

Liriku piše na hrvatskom, engleskom i nizozemskom jeziku, a stihovi mu se odlikuju melodioznošću i ritmom, bez obzira na kojem jeziku ih stvara. Nakon preseljenja u Berlin 2010.g. uz profesionalan rad posvećuje se kantautorstvu, te poučavanju razvoja glasa u glumaca i muzičara.

Urednica Lidija Loborec Rezo

-----------



Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


O TINU ILI O VOLJI ZA ŽIVOT




Filozofiji je svojstveno  da ništa ne pretpostavlja  kao poznato  već joj je sve u  istoj mjeri strano i  nepoznato. Filozofiji sve predstavlja problem ne samo odnosi pojava  nego i same pojave dok se znanosti uglavnom zadoljavaju time  da sve svedu  na matematičke i fizikalne relacije. Jer upravo ono što znanosti pretpostavljaju i stavljaju   u  fundamente svojih objašnjenja  i postavljaju kao svoju granicu jest pravi problem  filozofije koja, prema tome, tamo počinje gdje  znanosti prestaju.

 

Zato dokazi ne mogu biti temelj filozofije  jer dokazi izvode iz poznatih  nepoznate postavke  dok je filozofiji sve nepoznato i strano. Otuda se filozofija ne može izvesti demonstracijom iz pouzdanih načela. U isti mah  filozofija je najopćenitije znanje  čije osnove postavke ne mogu biti  zaključci uzeti iz nekog drugog znanja  još opčenitijeg. Današnja filozofija  više se nikako ne pita odakle  ili zbog čega svijet postoji već se pita  što je svijet. Pitanje zašto je  ovdje podređeno pitanju što  jer je ono već uključeno u svojstvo svijeta  jer nastaje  samo kroz oblik njegovog pojavljivanja.

 

istina moglo bi se reći da svi znaju sto je svijet. Ali to znanje ljudi je intuitivno znanje, spoznaja konkretnih predmeta i konkretnih događaja  dok je zadatak filozofije  da to isto znanje i tu istu spoznaju reproducira in abstracto, da sukcesivnu i promjenjivu  intuiciju  i sve ono  sto obuhvaća  opsežni pojam  osjećanja  uzdigne  učinivši ga  apstraktno postojanim znanjem. Prema tome  filozofija  mora biti apstraktani izraz  biti sveukupnoga kozmosa, o cjelini njegovoj  kao i  o svim  njegovim dijelovima. Odatle filozofija postaje zbroj  vrlo općenitih sudova  čija je spoznajna  osnova  neposredno čitav kozmos u cjelini  i u svoj svojoj ukupnosti ne isključujući iz toga ništa  sto se već nalazi u ljudskoj svijesti. Ona će biti potpuno  ponavljanje, takoreći odraz  svijeta u apstraktnim pojmovima. Prema tome harmonija  sudova filozofije između njih samih pomoću kojih se oni stapaju u jedinstvo  jedne misli   proističe iz harmonije  i jedinstva samoga  intuitivnoga svijeta  koji je njihova zajednička osnova.

 

Da bismo pokazali to jedinstvo i harmoniju sudova filozofije  koji proističu iz harmonije i jedinstva samoga konkretnoga svijeta i kozmosa u cjelini mi smo odlučili u ovome prilogu reći nekoliko riječi o velikome Tinu Ujeviću s obzirom na taj fundamentalni  naš osjećaj beskonačne maloće u odnosu na  sveukupnost i bezmjernost kozmosa . Kod Pascala je taj osjećaj bio izražen  jednom definicijom čovjeka kao «trske koja misli»   u beskonačnosti vremena i prostora, sati, dana, godina, stoljeća. . . . . .

 

Pri tome mi ćemo krenuti od naših razmatranja kako su ona  poduzeta u Kozmologiji zlatnoga prstena s obzirom na  šumskoga mrava za kojeg se i inače  veže predstava neizmjerne maloće, bespomoćnosti i radinosti. U toj smo kozmologiji naveli da  moj  prvi susret  mravom otpočinje u šumama nadomak Splita u Hrvatskoj u doba  moga ranog djetinjstva. Ovo može otkriti samo dijete jer su upravo potrebni mali prstići i dovoljno radoznalosti. Dakle, ako iz jednog legla mrava, a u mom slučaju bio je to šumski mrav ili,  latinski, Formica rufa iz okolice Splita u Hrvatskoj, uzmemo dva mrava, u pravilu vojnike i ako ih tako istovremeno stišćemo za zadak i tijelo i suočavamo sa njima samima onda će otpočeti borba medu njima kao da je riječ o neprijateljskim vojnicima i ona će potrajati neko vrijeme dok oboje naglo ne  odustanu i udalje se svaki na svoju stranu. Ako ovaj postupak ponovimo nanovo i nanovo onda ta borba može imati i tragičan ishod za jednog od njih.

 

Dvadesetak godina kasnije, studirajući Schopenhauera iz njegovog djela “Svijet kao volja i predstava”, naišao sam na problem australijskog buldog-mrava u odjeljku u kojem se ovaj veliki  njemački filozof bavi principom homo homini lupus i uopće Hobesovom filozofijom i kao da kani iskazati da ne samo da ljudi jedni drugima mogu biti najveći neprijatelji nego, kao i u slučaju australijskog buldog-mrava, čovjek sam sebi također može biti veliki neprijatelj ako ne i najveći.


Naravno, oba ova primjera postavljaju izvjesna i vrlo važna pitanja. Na primjer, pitanje unutrašnje agresije i karakter odnosa medu jedinkama istog legla odnosno cjeline ili društva, dalje, postavljaju pitanja karaktera organizacije samog  legla ili društva, onda  postavljaju i stanovita fiziološka i čisto biološka pitanja u svezi  sa biološkom organizacijom jedinke. i konačno, što nam se čini i najvažnijim pitanjem, postavljaju problem BOLi koji nije samo karakterističan za vise biološke organizacije nego  upravo za sve kao izvjesnih stanja DUŠE koja se sada bavi samom sobom, koja je u stanju trpljenja, odnosno kao da trči prema mjestu bola.

 

Dakle, u smislu jednog panpsihizma rečeno, DUŠOM je određeno svako biće pa i nebiće ukoliko je Duša ono sto je nedjeljivo, nevidljivo i uzrok kretanja. Tako bi Sve bilo prožeto Svjetskom dušom, sve sto se kreće kao i dah, kao i lahor kojeg osjećamo u kasno popodne, kao  sto bi i kretanje Zemlje na njenoj orbiti oko Sunca također bilo ODUHOVLJENO pa i, dakako, i djelovanje i postupanje mrava bez obzira da li utjecali izvanjski na tu jedinku ili ne prepuštajući je slobodnom djelovanju prirodnih sila.

 

Kod Scopenhauera  ova je problem mrava  dat u  Drugoj knjizi njegovog rada Svijet kao Volja i   Predstava  pod Objektivacija volje i on smatra  da čovjek svugdje u prirodi vidi  sukobe i borbu i mijenjanje pobjednika. Ta borba se može pratiti kroz cijelu prirodu koja uostalom kroz tu borbu i postoji i Schopenhaer navodi na ovome mjestu Arstotela i njegovo stajaliste iz pete knjige Metafizike : «Jer kada borba ne bi vladala među stvarima  sve bi bilo jedno  kao sto veli Empedoklo». Najjasnije je ta borba vidljiva u životinjskom carstvu u kome je  opet neka druga životinja plijen i hrana  neke druge. i zato Schopenhauer priznaje da  volja za život uvijek jede samu sebe  i biva svoja vlastita hrana  u raznim oblicima.

 

Na kraju ljudski rod  koji je sve drugo nadvladao  smatra prirodu  kao proizvod za svoju upotrebu. No isto taj ljudski rod također manifestira  do stravične jasnoće  tu borbu, taj samorascjep volje  pa čovjek postaje  za čovjeka vuk, homo homini lupus. iste te  sukobe  i isto uzajamno nadvladavanje  susrećemo i na nižim  stupnjevima objektiviteta volje. i Schopenhauer tu zapisuje: « U tom smislu  je najdrastičniji  primjer  buldog-mrava  iz Australije. Kada presiječete toga mrava  odmah započinje borba između prednjeg dijela sa glavom  i zadnjeg dijela sa repom. Prednji dio ščepa  zadnji zubima  dok se  drugi hrabro brani  bodeći onaj prvi. Borba obično  traje pola sata  sve dok oba dijela  ne crknu  ili dok ih drugi mravi  na odvuku. i to se ponavlja  svaki puta  kada se takav mrav presječe. » ( iz jednog  Howittovog  pisma  publiciranog  u Galignani Messenger  17 novembra  1855 godine) Odatle  Schopenhauer zaključuje da je ovdje riječ  o očitovanjima na najnižem stupnju  gdje se volja ukazuje kao  slijepi nagon, tamno, mutno stremljenje  daleko od svake  spoznatljivosti. 

 

To je najjednostavniji i najslabiji način njene  objektivacije smatra Schopenhauer. Ona se pojavljuje na isti način  kao slijepi poriv  i stremljenje bez spoznaje  u cijeloj neorganskoj prirodi, u svim prvobitnim snagama  koje ispituju i  čijim se zakonima  bavi fizika i kemija  a svaka od tih sila ukazuje nam se u milionima  istovjetnih  zakonomjernih pojava  od kojih niti jedna  ne pokazuje trag  kakvog individualnoga karaktera  već su samo umnožene u prostoru  i vremenu  to jest kroz principium individuationis  kao što je umnožena jedna slika  kroz  facete  brušenoga stakla.

 

Međutim mi mislimo da je ovdje posrijedi jedna velika zabluda Schopenhauera. Jer se i u slučaju šumskoga mrava o kojem ja govorim kao i u slučaju australskoga buldog mrava volja očituje kao staje  BOLI. Naime presječeni buldog mrav otpočinje borbu između svojih  dijelova  zato što je presječen sasvim očigledno izgleda, pa osjeća zbog toga BOL zbog koje onda pola sata kasnije ugiba. Zato bismo ovdje teško mogli reći da je riječ o najnižem nivou objektivacije volje kao mutno, tamno stremljenje  daleko od svake  spoznatljivosti. Ukoliko je  tijelo kako sam Schopenhauer zamjećuje objektivitet volje  tako da je volja  spoznaja  a priori tijela  a tijelo  spoznaja  aposteriori volje  onda i prema Schopenhaueru slijedi  da je svaki istinski, pravi, neposredni  čin volje također odmah i neposredno  manifestiran  čin tijela  a shodno tome  svako djelovanje  na tijelo  je odmah i neposredno također  djelovanje  na volju. Ona se kao takva zove BOL ako je protivna volji  a dobrobit i užitak  ako joj je prikladna. Čak i prema ovim Schopenhauerovim navodima iz  Prve knjige vidi se da je u slučaju mrava o kojem ja govorim riječ  o pravom i neposrednom činu volje  koji pokazuje individualni karakter.

 

Kod našega velikogaTina Ujevića nigdje nema istaknutoga ovoga principa borbe  o kojem se govori podjednako u Kozmologiji zlatnoga prstena kao i u Svijetu kao  volji i predstavi. Postoji kod Tina jedna poezija koja je također imala u vidu mrave i ona ide ovako: Ova pjesma, objavljena prvi put u Vijencu 1926, uvrštena u posljednju zbirku, najizrazitije održava Tinovo propinjanje i razapinjanje, njegove sumnje i rezignacije, povjerenja i vizije, njegove smjelosti i nadanja njegove patnje na bogatim iskustvima i spoznajama povijesti i života. Stoga, pun skepticizma, kao riđokosi mesija rezignirano poručuje:

 

Budimo kao mravi u gradnji mravinjaka,

u ponor već se obara svemiru kupola od kristala.

Da nema višeg i nižeg, da nema slaba i jaka,

no da smo ravnopravni gosti na piru pod svjetiljkom ideala. (. . . )

Ništa završeno ne bilježi neizmjerno.

Drevni tumač snova, iscrpih rad, razum, srce i vjeru.

Pun predmetnosti, sada bespomoćan, kažem smjerno:

možda ni naš Duh ne zahvaća u srce skrajnju, beskonačnu sferu.

Tu je, na kraju, očaj života i saznanja.

i svi oni, najbolji i najčišći, što inače kažu,

i znadu tajne ključeve i vrtloge postanja,

možda, s ljiljanskom grudi, i vrlo časno, lažu. (. . . )

Tko da sebi laska da je istinu imao u njenom duplju?

Tko umišlja da je usta, do smrti zvijezda, reći mogu?

Ja sam radi nje isprebijao ovu lubanju šuplju

i ubod drača nosim usred prohodanih mi nogu.

(Riđokosi mesije, 111, iV)

 

Sudeći po ovoj pjesmi, Tin očito vjeruje u istinu no, po njegovu mišljenju, ta istina nije tako transparentna, nije nam dostupna u svojoj cjelini, jasnoći i sigurnosti; ne može se izreći ni doreći. Ne treba tu istinu poistovjetiti odmah s Bogom, iako je Bog prema Tinu temeljno žarište  istine radi  koje je pjesnik isprebijao svoju lubanju. Na žalost, nije je dohvatio  kako je želio i zato zaključuje da ju je nemoguće do kraja shvatiti.


Stoga Tinov izrazito agnostički refren u petom odjeljku istoimene pjesme prelazi u dramsku završnicu  nemirnih sumnja i novih pitanja  u kojima se na poruku Riđokosog mesije, kroz opći žamor čuje i neodlučan glas Tina Ujevića:

 

 

Zašaptaše žamori: ’Nije vrijedan kruha i soli —

podjetinjali starac — Ne vjeruje tko sumnja —

Unosi kavgu —’ (Jedan): ’Boga se ne voli!’

(Drugi) : ’Boga se voli !’

(Svi): ’Bogu se moli. ’ (Jedni): ’Boga se misli. ’

(Drugi): ’Bog nije djelo umlja!’

Ali on vraća: ’Da li Duh nosi ime? Kakvu sliku?

Pred skorim odrom, ja, unosim raspre?

 

Nema nikakve sumnje da je Tin  ovdje iznio jedan moralni argument koji opstanak  Božji dokazuje ne samo kao stvar vjerovanja  nego koji podjednako  izvire iz pojma prirode  ali i iz pojma slobode koja svoj  realitet dovoljno dokazuje principima uma. Riječ je ovdje o onome što bi Kant nazvao moralnom teleologijom koja može pribaviti pojam  jednog jedinog začetnika svijeta koji je podesan za teologiju. Na taj način  teologija  neposredno vodi do religije  odnosno do spoznaje naših dužnosti  kao Božjih zapovjedi  jer je spoznaja naše  dužnosti    i krajnje svrhe koja joj je nametnuta umom  najprije mogla  proizvesti  pojam o Bogu  koji je već  u svome postojanju  nerazdvojiv od čovjeka.

  

Napisao: Zlatan Gavrilović Kovač

Aug 2 '13 · Oznake: o tinu ili o volji za život

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

-----------

Vera Aničić

 

-----------



-----------

Bilješka o piscu:

 

Vera Aničić rođ. u Borovu 1950. Od 1951. god živi u Rijeci gdje je išla u školu, radila i otišla u mirovinu. Po struci ekonomski tehničar.

Kratko pisala za Novi list rubrika Beseda - „Pet pitanj za..." i drugo. Tekstovi su u knjizi „ Pet pitanj za..."

Dobila srebrnu plaketu prvog Pričigina – festivala pričanja priča kao sudionik.

Sudionik u večernjakovoj kratkoj nagradnoj priči 2012.

Bavi se i likovnom umjetnošću.

Svoje knjige posvećuje svima koji ih žele.

-----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:

"Srca puneh jubavi"

http://www.digitalne-knjige.com/anicic.php

 

---------------

Naslovnice knjiga:



---------------

Kritike:

Zbirku poezije "Srca puneh jubavi", Vere Aničić autorica je posvetila svima onim koji je od 1996. godine neprestano pitaju gdje su te njene pjesme na primorskoj čakavštini.

Već taj detalj dovoljno govori sam za sebe posebno ako znamo da je pjesnikinja Vera Aničić iako rođena u Borovu, cijeli svoj život provela u Rijeci.

Čitajući zbirku "Srca puneh jubavi", lako je primijetiti da su upravo Rijeka, Kvarner, primorje i njeni bliski prijatelji osnovna tema većine pjesama.

O svemu drugom ne treba puno pisati, nego se jednostavno prepustiti čaroliji riječi i dopustiti pjesmama Vere Aničić, da vas vode tamo gdje možda nikad niste bili.

No, važno je reći i to da nam je drago da se u vrijeme globalizacije i ulaska naše zemlje u Evropu, izdaje sve više knjiga pisanih na lokalnim narječjima. Hrvatski pisci i pjesnici kao da su među prvima shvatili da opća globalizacija s sobom donosi i velika opasnost izumiranja i nestajanja starih običaja i narječja.

Upravo stoga spremni smo ustvrditi da knjige poput zbirke poezije "Srca puneh jubavi", Vere Aničić, treba i pročitati i podržati, jer knjige pisane na lokalnim narječjima su na neki način naše naslijeđe namijenjeno budućim generacijama.

U Zagrebu dana 26. 03. 2013. Nenad Grbac


Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

-----------

Senka Ivezić

-----------



-----------

Bilješka o pjesnikinji

 

Moje ime je Senka Ivezić. Rođena sam 20.7.1960. u Zagrebu, gdje sam završila osnovnu školu i srednju školu te Fakultet građevinarstva. Od 1983. godine sam zaposlena, živim i radim u Zagrebu, udata sam, dvoje djece.

Poeziju pišem od ranih dana moje mladosti i kad sam napisala moje prve pjesme, nisam se zaustavila.

Ova zbirka pjesama, ""Slomljeno krilo"", nastala je 1982. godine i prožima tu važnu godinu mog, tada mladog života, okrećući me meni samoj, u taj jedinstveni izričaj refleksivno - ljubavne poezije, čije objavljivanje je tek u ovoj zbirci.

-----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:


Zbirka pjesama: "Slomljena krila"

http://www.digitalne-knjige.com/ivezic.php

-----------

Naslovnica knjige:


 

-----------

R E C E N Z I J A

          

Dragi čitatelji, velika mi je radost predstaviti vam „Slomljeno krilo"",    jedinstveni poetski prvijenac Senke Ivezić, jedno iznenađenje dubine i refleksivnosti ispisa tada mladenačke duše, koja je već u to vrijeme najavljivala duboko promišljanje života, pitanja prepuna neizrečenih odgovora i misterioznih zaključaka, koja su tek rezultirala ostvarivanjem u kasnijem periodu autoričinog života.

Ove pjesme mogu usporediti sa polaganim otvaranjem vrata beskrajnih dubina duše, koja može otvoriti samo jedno savršeno lirsko srce, prepuno traženja u ovozemaljskom svijetu, a znajući da se odgovori kriju u dubini nebeskih tajni njenog srca.

Senka je znala da će, izvan svake zemaljske realnosti, svoju duboku bol pretočiti u srebrni poetski slap i tako drhtavo dotaći svoje poetsko nebo, koje je neraskidivo spojeno sa njenom istančanom dušom, koju razumiju samo njeni anđeli, duhovni vodiči.

Poruke pjesama iz „Slomljenog krila"" su prožete dramatikom trenutka proživljenog ljubavno-refleksivnog osjećaja u trenu kad se kidaju veze srca i već okrhnute ljubavi, koja nikad ne umire.

Utopljena u „Plave suze"", pjesmi sa dubokom mudrošću, tek tada mladog srca, proučava i donosi cjelokupan ples pitanja i odgovora, bolnih trenutaka traženja istine i putokaza prema otvaranju ove duše, koja je u ovozemaljskoj inkarnaciji spoznala da je to samo početak puta na koji je krenula.

Svaka pjesma „Slomljenog krila"" priča jednu svoju životnu istinu, kao kapi kiše koje lutaju nebom, svaka u svom oblaku, dok se jednom ne stope sa bezbroj ostalih kapi i zajedno sa njima ne postanu more.

Očekujemo nastavak ovih poetskih bisera, nadajući se da ćemo imati   priliku ugledati i čitati liriku života ove autorice, koja je te davne 1982. godine, najavila da ima itekako što za reći.

Jadranka Varga

-----------------

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Aug 2 '13
NADREALIST HINKO GUDAC U POTRAZI ZA SVETIM GRALOM




Vladimir Biondić. DIGITALNE KNJIGE. Zagreb. 2013.

HINKO GUDAC, FOTOMONOGRAFIJA.


* * *


Veza između hendikepa, duševnih bolesti i čovjekovog inventivnokreativnog bića je stvarna. Isuviše je primjera da bismo to smjeli ignorirati kao činjenicu. Hinko Gudac /Sušak, 1912., Zagreb, 1991. Godine./ U djetinjstvu preležao je šarlah i ostao gluh, sam sa sobom i svojim hendikepom u svijetu tišine. 

 

Radi ravnoteže, pomenimo Savu Šumanovića. Blistavu Slavu Raškaj. Sjajnog pjesnika Vladimira Petkovića Disa. Slikar Van Goga. U poznim godinama pjesnika Iliju /Kozić/ Ladin. Etc. Dakako, ljudi su uvjetovani hendikepom, a umjetnost i čovjekom i njegovom tegobom. 

 

Sve se događa kao u škripcu, bez rastojanja za bilo što osim za srodne utjecaje. Dakako, granica između bolesti/hendikepa i stvaranja neuhvatljiva jest, komplicirana je za svako poimanje i razumijevanje, mada je tako stvarna. 

 





Vladimir Biondić napravio je izvrsnu knjigu o čovjeku i slikaru Hinku Gudac. Vladimir Biondić je mudro proniknuo izuzetnu i iznimno složenu ljudsku, umjetničku pojavu i Hinkovo likovno djelo. Učino je to znalački, stvarnim uvidom i kompariranjem tokom posjeta znamenitim galerijama i komuniciranjem sa značajnim djelima. Biondić uviđa sasvim prikladnu mjeru utjecaja na Hinkovo djelo, ali i adekvatan odgovor koji Hinko radom i darom uzvraća zadržavajući svoju osobnost i inventivnokreativni impuls svoje djelatne pojave u svijetu likovnih umjetnosti.

 

Hinko Gudac je pravo čudo umjetničke samosvijesti i vjere u osobni vizualni doživljaj svijeta i osobne inventivnokreativne mogućnosti. Gudac nije nosio ni trag sumnje i upita o osobnoj likovnoj darovitosti. Likovnu akademiju u Zagrebu, završio je 1936. godine i postao profesor, pedagog likovnoga odgoja u Zavodu za odgoj gluhonijeme djece u Zagrebu. 

 

Naime, zbog univerzalnosti likovno-estetske naravi i komuniciranja sa likovnim svijetom umjetnika, slikarstvo je oduvijek smatrano bitnom komponentom /pa i osmišljenom  psihoterapeutskom mogućnošću hendikepiranih, izloženih stresu, psihološki oboljelih!/ te važnim osloncem u odgoju i obrazovanju hendikepiranih i teže frustriranih, stresovima izloženih osoba. 

 

Dakle, iz pozicije uvjetno racionalnog, možemo razumjeti kako su obdarenost umetnošću i ludilom /Živko Brković/ talenti koje samo djelomično razumijemo, a koji nose tajnu suvislog i osobitog komuniciranja sa hendikepiranim osobama.

 





Vjeran svome unutarnjem doživljaju svijeta gradio je Gudac i svoj likovni svijet u rasponu od sirovog/grubog realizma /autoportreti iz 1938. i 1944. godine/ smjelo asocijativno i sadržajno njemu blisko nadograđujući svoje slike, pa je neporecivo postao prvim hrvatskim nadrealistom do nivoa, da su ga nerijetko nazivali hrvatskim Dalijem. O tome je posebno iscrpno pisala povjesničarka umjetnosti Marina Baričević dobro obaviještena, koja kao autorica Monografije Hinko Gudac – znalački i suptilno identificira prisustvo njegovo prisustvo i djelo u hrvatskom slikarstvu.   






Palanka, u značenju koje joj je svojim djelom /Filosofija palanke/ dao Radomir Konstantinović, zao je usud svakog slobodnog i drugačijeg mišljenja. Hinko Gudac je dakako, to više osjećao nego li o tome imao stvarnu svijest i predstavu. Ustvari, to i jeste referenca na kojoj gradi svoju različitost i drugost koju svijet ne razumije, koju i ne odobrava niti se njome oduševljava jer ne liči na njega, a u njemu se rezolutno odražava. 

 

Tu okolnost Hinko Gudac ostavlja po strani i zagledan u najrazličitije procese koji čine stilsku formaciju u životu i umjetnosti poznatu kao moderna, postaje ugledan hrvatski nadrealist. 

Komparirajući Hinkovu pojavu i djelo, Vladimir Biondić vispreno detektira utjecaje u njegovome djelu, ali umije cijeniti i autentično Hinkova nadahnuta postignuća. Knjigu o Hinku Gudac naslovaljava prema Hinkovoj istoimenoj slici: Stvarnost sna, bliže je označavajući kao Traganje za svetim gralom. Doista, san je u čovjeku stvarniji od stvarnosti! Riječ je o slici/aktu na kojem su raskoš i  savršenstvo ženske ljepote zaklonjeni tek s nekoliko listova čije prisustvo na slici sugerira poznatu osobu.

 

Inače, kada je riječ o portretima i aktovima, Gudac naglašeno inzistira na voluminoznosti.

 





Gudac je dakako, osoba snažne erotske konstitucije i erotski nadahnut i podstican slikar. Iz njegovih autoportreta vidimo da je u pravom smislu riječi muškarčina i čovjek koji se ničim ne tetoši u ovome svijetu i životu, čovjek koji se kuražno suočava sa svojim darom i slikarskim radom, čovjek koji ispred sebe ima razvidan svijet i ne zazire od eventualnih utjecaja, čovjek koji potencijalni utjecaj uzima kao izazov osobnom daru i pregnuću, življenju.






Vladimir Biondić napravio je izvrsnu i dragocjenu knjigu o uistinu vrijednoj umjetničkoj pojavi. Biondić je izvrsno obaviješten o autoru i djelu, o likovnoj umjetnosti općenito i nepogrešivo detektira različite aspekte najozbiljnije uzimajući u obzir mišljenje i pr/ocjene drugih znalaca.

 

Dakakao, kako i Vladimir Biondić reče, put i djelo slikara Hinka Gudac može se u pravom smislu nasloviti i kao Traganje za svetim gralom, jer je svako otkriće mogućnosti umjetničkoga govora i otkriće svetoga grala. Posvećenost u život i životne probleme. U poćecima, Gudac je označavan kao postimpresionist što uopće nije netačno jer, nadrealisti su svakako došli kasnije. No, kako vidimo, ulazeći u nadrealistički code – Gudac se bitno iskazuje kao osoba koja ne samo ima hendikep već isti i donosi kao sliku! 

 

To svakako sugerira kako je najsnažnije svojstvo tog čovjeka slikarski dar. Naglašene obrisne linije – ojačan crtež i osobnoj likovnoj svijesti prilagođen kolorit, sugeriraju nevjerojatnu snagu paradoksalnih stanja u kojima se zatjecao i iz kojih je morao slikarskim jezikom naći izlazi ostaviti osobni odgovor.

 

Tako je i došao do istinske začudnosti koju u njegovom slikarstvu zatječe Stanko Špoljarić, do kontinuiranog razvoja nadrealističkog protagoniste u hrvatskom slikarstvu uzlaznom putanjom do kraja života o kojoj piše likovna kritičaraka Marina Baričević, inače i autorica prve knjige o Monografije Hinko Gudac /prije petnaestak godina/.

 





Hinko Gudac je u pravom smislu riječi elementarna ljudska i slikarska pojava koja je tematski i motivski ostala vjerna kraljevičkom krajoliku i pejzažu, portretima, interijerima, a koja se umjetnički u cijelosti uspravila nakon studijskog boravka u Parizu, 1954. Godine. Treba zapaziti kako je nadrealizam Hinka Gudac u značajnoj mjeri uvjetovan njegovim hendikepom kao svijetom tišine, što je posebno došlo do izražaja u likovnom konstruiranju ljudskih likova, njihovom začudnom rasporedu u kompoziciciji slike. Osim na unutarnje osjećanje svijeta koje je u velikoj mjeri bilo određeno intimnim hendikepom/tišinom, Gudac je osobnu recepciju svijeta mogao uspostaviti samo na osnovu vida i misaonih procesa. 

 

* * * 


Držim, kako treba odati priznanje kolekcionaru i publicisti Vladimiru Biondiću, inače vrlo uspješnom i svestranom čovjeku koji je priredio ovu knjigu o Hinku Gudac, kao i Digitalnim knjigama koje su stale iza publiciranja Biondićevog poduhvata, razumijevanja pojave i približavanja iste širokoj internetskoj publici. 

 

Osobno sam duboko zahvalan.

 


* * *


Napisao: Atif Kujundžić                        Lipnja, anno Domini, 2013. 




-------------------


Preuzmite digitalnu knjigu "U potrazi za svetim gralom", Vladimira Biondića




Digitalnu knjigu "HINKO GUDAC u potrazi za svetim gralom", Vladimira Biondića, moći ćete 

preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link: 


http://www.digitalne-knjige.com/biondic2.php 


te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga. 


 

----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

-----------

Neven Dužević

-----------

-----------

Bilješka o pjesniku:

 

Neven Dužević (21.01.1965, Zagreb) stanovnik je Zagreba cijeli život. O njemu je napisao podosta pjesama… kao što je i uglazbio i podosta pjesama drugih pjesnika o istom gradu.


Stoga prilično voli i poštuje tzv zagrebačku kajkavštinu koja se sve više gubi jer u Zagrebu, glavnom gradu RH žive ne samo rođenjem "purgeri" nego i stanovnici Hrvatske iz drugih regija čineći Zagreb zanimljivom smješom kultura iz čitave Hrvatske pa i svijeta… Što je pak stalan i nepresušan izvor inspiracije jednom ipak uglavnom urbanom pjesniku.

 

No, voli on zaći i u svoje djetinjstvo provedeno na Hvaru te proćakulati dijalektom očeva podrijetla. Isti taj otac bio je i strastveni sportaš rekreativac (nogometaš, veslač, tenisač, maratonac, stolnotenisač) te se i sam pisac okušao u mnogim sportovima, no najbolje se snašao u mlađim danima u košarci, a u zrelim godinama u stolnom tenisu, te je o njemu čak napisao šansonu!


Radni vijek provodio je i provodi u «»Končaru»», Gradskom stambeno komunalnom gospodarstvu, MORH-u, Zavodu za statistiku I «»ZET»»-u.

-----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:


 Zbirka pjesama: "Pjesma nad pjesmama"

http://www.digitalne-knjige.com/duzevic.php

-----------

Naslovnice knjiga:


 ----------- 

Objavljena djela:

12 astroloških pjesama

 "MALI ZMAJ" 2011 godine

 Skupna zbirka poezije "VRISAK KROZ SVILENU PAUČINU" - skupna zbirka pjesnika sa prostora bivše Jugoslavije

 Pjesme su mu također objavljene u antologiji HRVATSKOG URBANOG PJESNIŠTVA, te zbornicima KAJ-KUSTOŠIJA i zborniku društva "AUGUST ŠENOA", te u mjesečniku HKD "MARULIĆ"

-----------

Autor knjige i glazba:

Kompozitor, multinstrumentalista ipak vezan za ove naše prostore iako u izričaju koristi inspiraciju rocka, bluesa, i klasične šansone uglazbio je cijeli niz klasika hrvatskog pjesništva …..

 Član u umjetničkih udruga "Spark", "Tin Ujević", "Vjekoslav Majer". Uglazbio je i brojne druge više ili manje poznate pjesnike, kao i ponešto iz vlastitog opusa Nešto od toga možete pronaći i na samostalnom albumu "Igračka vjerova" iz programa izdavačke kuće "Suzy"

-----------

Kritike:

Željeli mi to priznati ili ne poezija kakvu danas najčešće susrećemo se često doima složenom i prepunom teško razumljivih metafora. Nakon čitanja takvih knjiga većina čitatelja reagira na način da jedno vrijeme (a ponekad i nikad više), uopće ne čita druge knjige poezije.

No, da se to ne bi događalo i da poezija ne bi izgubila sve čitatelje postoje i drugačije knjige. Knjige koje poeziji daju novi život i koje joj pristupaju na jednostavan i nepretenciozan način. Pisci takve poezije ne pokušavaju nas uvesti u nove svjetove, otvoriti nove dimenzije i uvjeriti u metafizičku filozofiju nemogućeg. Upravo suprotno od toga njihova poezija vraća se na početak i teži jednostavnosti i jasnoći.

Zbirka poezije "Pjesama nad pjesmama", pjesnika, šansonjera, kompozitora i multinstrumentalista Nevena Duževića upravo je takvo djelo. Poezija koja ne teži otkrićima, ne robuje stilu, ni narcisoidnosti i koju je pjesnik, otkrit ćete nakon čitanja, napisao tek toliko da zadovolji sebe i svoju potrebu za izražajem.

Sve to očituje se i u Nevenovim pjesmama. Potreba za izražajem dovodi i do raznolikosti stila u kojem kao da se nazire trag mnogi poznatih pjesama hrvatskihpjesnika koje je uglazbio. Neke pjesme pisane su i na kajkavskom i na čakavskom narječju, neke pjesme nas svojom ozbiljnošću tjeraju na razmišljanje, a druge kao da su nastale samo zato da nas nasmiješe ili zabave.

Posebno su zanimljive pjesme koje su nastale kao plod autorovog bavljenja glazbom. Ispreplitanje poezije i glazbe tu je i više nego očito. Ne želim ići u detalje, no svakom tko pročita pjesmu "Moja Duša Mississipi sluša", svakako savjetujem da je potraži na internetu i posluša i kao glazbeno djelo.

Ta raznolikost i jednostavnost zbirku poezije "Pjesama nad pjesmama", Nevena Duževića, čini i opuštenom i zanimljivom i stoga je preporučujemo svima koji vjeruju da poezija mora biti odraz života.

U Zagrebu 24. 03. 2013. Nenad Grbac



-----------------

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:


-----------

Branko Milić

-----------



-----------

Bilješka o autoru:

 

Rođen 23. 02. 1978 godine. u K. Mitrovici. Radi kao profesor filozofije i sociologije, bio je angažovan kao: asistent na istraživanjima Medium (agencije za istr. javnog mnjenja), asistent na istraživanjima BBSS (Gallup religija. international), asistent na istraživanju T&B Consult (Kopenhagen) i filozofskog fakulteta K.M (rezultati izloženi u studiji ''Stanovnici severnog Kosmeta o međunarodnoj pomoći i građanskim vrednostima, 2003), asistent na MSC (Civilno društvo i politički aktivizam).

Sekretar DDA (Društvo dobre akcije). Član Srpskog sociološkog društva. Priredio ''Hrestomatiju tekstova primenjene etike''. Zanimaju ga još i komunikologija, logika, antropologija...

-----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:


"ISTORIJA FILOZOFIJE I "

http://www.digitalne-knjige.com/milic.php

"ISTORIJA FILOZOFIJE II

http://www.digitalne-knjige.com/milic2.php

"ETIKA (Hrestomatija medicinske i primenjene etike)" –

http://www.digitalne-knjige.com/milic3.php

"ISTORIJA FILOZOFIJE III

http://www.digitalne-knjige.com/milic4.php

-----------

Kritike:

 

LIŠĆE MIŠLJENJA NA STABLU ČOVJEKOVOG VREMENA

ili NAGLAŠENO ETIČKA HRESTOMATSKA HISTORIJA FILOSOFIJE

 

BRANKO MILIĆ

 

/osvrt/

 

Filozofske škole, pravci i mišljenja, tek su lišće koje leprša na stablu prolaznosti

čovjekovog uma i vremena. Kažemo čovjekovog, jer vrijeme je tek ljudska

kategorija. Inače je svevrijeme i kao takvo čovjeku neshvatljivo i neuhvatljivo –

izmiče svakom poimanju. Ustvari, čovjek i njegovo poimanje su majušni i slabi

do mjere, pa ni ono što svojom opstojnošću opkoračuju, ne mogu sasvim

razumjeti. U ovom primjeru, riječ je o relativno mladom čovjeku čije su poglede i

mišljenje o filosofiji izpačavale najrazličitije opcije promišljanja odnosa čovjeka

i svijeta i tako, i njihove poglede na filosofiju i njezinu povijest.

 

Bogatstvo krošnje i obilje lišća, ovise o vrsti i visini stabla, površini koju je posjela

određena vrsta šume, ali i godišnjem dobu u kojem je promatramo. Dakako i

uvijek: o daru, načitanosti i obrazovanju i filozofskom uvjerenju osobe koja

filozofira. I cijelu sliku filozofske misli bismo mogli donijeti razvijajući ovu metaforu

/kao vid recepcije/. Rijetko i malo filozofija znači nešto više od pukog zbira

napabirčenih mišljenja i općepoznatih činjenica ili tumaranja u sfumatu

ne/s/poznatog. Nerijetko, oko sasvim razbokorenih znanja i individualnih

prosvjetljenja do metaforičkih obzora življenja i dalekosežnijih rezultanti. /Samo

kod nadarenih!/. Razumjet ćemo kako etički odnos spram postojeće filosofske

misli određuje, kako osobnu etiku mislioca, tako i njegova etika povijest filosofske

misli uopće, samopotvrđujući se, tj. utvrđujući njezin sustav kao temeljno

humanistički karakter pojavnosti.

 

No, tako je počela filosofija u Helena – reći će Branko Milić i kuražno se upustiti

u tu vrtoglavicu. Valja priznati, kako je to kuražan čin, jer brojne su religije

starije od kršćanstva i filosofske misli od helenske. Milić im je ukazao pažnju, ali

su na taj način stvari povijesno došle u drugačiji poredak – što i ne mora imati

neki poseban značaj u ovoj knjizi i općenito, jer i taj filozofski svijet samo je dio

općenite slike neovisno o karakteru utjecaja koje ostvaruje.

 

Atif Kujundžić

-----------

POJAM SVRHE U KANTOVOJ TEORIJI  NEBA




Ja sam Kanta spominjao u  svojoj Kozmologiji i to uzgredno u  više navrata posebno s obzirom na njegovu nebularnu hipotezu o kojoj je raspravljano u prvom dijelu  Kozmologije zlatnog prstena  i s obzirom na neke suvremene momente i mjesta na kojima je njegova Teorija neba gurnuta u stranu suvremenim spoznajama o naravi kozmičkih procesa posebno ukoliko imamo u vidu najnovije naše spoznaje o  razvoju solarnoga sistema.

 

Međutim je istina da Kozmologiju zlatnoga prstena uopće nije moguće razumjeti bez prethodnoga poznavanja Kantove Teorije neba i bez onoga što je danas  svima manje više poznato kao Kantova estetika. Jer kako ćemo pokušati pokazati njegova  treća Kritika kojom je on  dovršio svoj sistem  transcedentalnoga idealizma a riječ je o Kritici  moći suđenja  predstavlja samo njegovo daljnje objašnjenje i produbljivanje  osnovnih teza koje je  postavio u svojoj Teoriji neba još 1755 godine.

 

Ovo Kantovo rano djelo ima naslov na engleskom jeziku Universal Natural History and Theory of Haven na koji prevod sam bio upućen pri izradi ovoga priloga.Govorim to stoga jer izgleda da nisu svi prevodi ovoga Kantova djela kao i ostalih djela iz strane literature isti i potpuno odgovarajući  nego da se oni razlikuju u zavisnosti od sredine i u zavisnosti od izdavača. To u ovome slučaju nije toliki problem. Veći je i daleko značajniji problem u tome da ja držim poput Kanta da je  celokupni Kozmos i procesi u njemu predmet estetičke refleksije. Kozmos je predmet estetike ili ako hoćete estetički problem pa kao takav trajno u posjedu filozofije prema kojoj danas astronomija  stoji kao jedan jako važan segmenat a to je sasvim drugačije mišljenje od onoga da suvremena astronomija o tome  predmetu ima prvu i posljednju riječ.

 

Odatle je posve jasno Kantovo upućivanje na povijest filozofske problematike od starih Grka nadalje kao i njegovo oduševljenje pred poretkom, umnošću i ljepotom  Kozmičke arhitekture  koje je najbolje izrazio u Predgovoru svoje Teorije kao uostalom u cjelokupnom njegovom djelu i konačno u cjelokupnoj njegovoj filozofiji.

 

U tom Predgovoru svojeTeorije neba Kant zapisuje:

 

"If the planetary structure, with all its order and beauty, is only an effect of the laws of motion in matter left to itself, if the blind mechanism of natural forces know"s how to develop itself out of chaos in such a masterful way and to reach such perfection on its own, then the proof of the primordial Divine Author, which we derive from a glance at the beauty of the cosmic structure, is wholly discredited. Nature is self-sufficient, the divine rule is unnecessary, Epicurus lives once again in the midst of Christendom, and an unholy philosophy steps on the faith which emits a bright light to illuminate it...........

 

People are accustomed to take note of and to extol the harmony, beauty, the purposes, and a perfect interplay of means and ends in nature. But while they, on the one hand, extol nature, on the other hand, they seek to diminish it again. This fine consistency, they say, is foreign to nature. Left alone to its universal laws it would bring forth nothing but disorder. The harmonies demonstrate a foreign hand, which knew how to force material left without any regularity into a wise design.

 

But I answer that if the universal material laws were established equally as a result of the highest design, then they could presumably have no purposes except to act on their own to fulfill the plan which the Highest Wisdom has set out for itself. But if this is not the case, should we not be drawn to experiment with the belief that at least matter and its general laws may be independent and that most eminently wise power, which knew how to make use of them so splendidly, may indeed be great, but not infinite, certainly powerful, but not totally self-sufficient? "

 

I kasnije on takoder zapisuje: "The material which is the primordial stuff for all things is thus bound by certain laws. Freely left subject to these laws, it must necessarily bring forth beautiful combinations. It has no freedom to deviate from this planned perfection. Since it also finds itself subject to the loftiest wise purpose, it must of necessity be set in such a harmonious relations through a First Cause which rules it. There is a God for just this reason, that Nature, even in a chaotic state can develop only in an orderly and rule-governed manner.

 

Prema tome za Kanta  poredak i ljepota  planetarne strukture, njena  harmonija, ljepota i svrha  samo je dokaz prisutnosti  Najviše Mudrosti u poretku svijeta. Priroda se razvija prema određenom poretku i na pravilan način tako da ona i nije ništa drugo do igra Boga iz njegove dobrote i ljepote. U svojoj Kritici  moći  suđenja  Kant kaže da priroda  uzeta u  estetičkome sudu  kao moć  koja nad nama nema sile  jest ''dinamički uzvišena''. Opasne strmine, prijeteće litice, olujni oblaci  koji se gomilaju na  horizontu i koji dolaze sa munjama i sa grmljavinom, vulkani  sa cijelom svojom razornom silom, olujni vjetrovi i orkani sa golemim pustošenjima zemlje, beskrajni i pobješnjeli oceani, visoki vodopadi velikih rijeka  i mnogi drugi prirodni fenomeni čine našu moć u  usporedbi sa ovom silom posve neznatnom sitnicom.

 

I pogleda na njih postaje  još privlačniji, još strašniji  ukoliko smo zaklonjeni u nekoj sigurnosti. Mi te stvari rado nazivamo uzvišenima  jer nas stavljaju na običnu mjeru  i dopuštaju da mi u sebi  otkrivamo moć  posve druge vrste, da im odolimo  i konačno da  se ogledamo  sa ovom prividnom svemoći prirode. Odatle naš strah pred silama prirode ali i čuđenje koje graniči sa strahom, užas i sveta jeza.

 

Čovjek koji se  doista boji  jer je premaKantu grešan  ne nalazi se u raspoloženju da se divi božanskoj  veličini  za što je potrebna  nastrojenost  za mirnu kontemplaciju  i posve slobodan sud. Samo onda ako je  svjestan  svoje iskrene  bogougodne   nastrojenosti  moguće je u  čovjeku pobuditi  ideju uzvišenosti  prirode. Samo  se na takav način religija  razlikuje od supersticije  koja ne zasniva u duši   strahoočitovanje za ono uzvišeno  nego bojazan  i strah pred  nadmoćnijim bićem  čijoj je volji zastrašeni čovjek  podvrgnut.

 

Prema tome uzvišenost nije  sadržana  ni u jednoj  stvari prirode nego  samo u našoj duši  ukoliko mi možemo postati nadmoćni  i svjesni prirode u sebi a na taj način i prirode izvan nas. Sve što u nama pobuđuje taj osjećaj  za  što je potrebna moć prirode  koja izaziva naše  snage  zove se uzvišeno. Sudu o uzvišenome je potrebna dakle jedna kultura  koja ima osnov u ljudskoj prirodi  i što se kod  svakoga može pretpostaviti i zahtijevati  zdravim razumom, naime  u dispoziciji za osjećaj  praktičkih ideja odnosno za ono moralno.

 

S obzirom na svrhe praktičkog uma  a sjedinjeni u istome subjektu, svršni   u  pogledu moralnoga osjećaja, lijepo nas priprema  da prirodu volimo bez interesa, ono uzišeno, da je visoko cijenimo  čak i onda kada ide protiv naših neposrednih interesa. Uistinu se neki osjećaj  za uzvišeno prirode  ne da valjano misliti prema Kantu  a da se sa njim ne poveže  nastrojenost duše  koja je slična nastojenosti  za ono moralno. Zato za Kanta  u transcedentalnoj estetici  o moci suđenja  smije biti govora  samo o čistim estetičkim sudovima koji ne pretpostavljaju  pojam o nekoj svrsi  jer bi to onda bila  teleologijska svršnost.

 

Ako se dakle pogled na zvjezdano nebo naziva uzvišenim  onda se njegovo prosuđivanje  ne smije zasnivati  na pojmovima o svjetovima  i  suncima   nego prosto kao     veliko vodeno blago  poput  oceana koji nije  rezervoar za isparavanje vode nego,kako bi to pjesnici rekli, bistro vodeno zrcalo koje graniči samo sa nebom kad je miran  dok je naprotiv bezdan  koji prijeti  da ce progutati sve  kada je  nemiran  ali je unatoč tome uzvišen. Zato Kant kaže: '' Estetička je svršnost  zakonitost moći suđenja  u njenoj slobodi.'' (Analitika  estetske moći suđenja) Isto tako Kant kaže: ''Ono lijepo  jest simbol  ćudoredno dobrog.'' ( Dijalektika estetske moći suđenja).

 

Organiziran proizvod prirode je prema Kantu  ona ju kome  je sve svrha  a uzajamno i sredstvo. Ništa u njemu nije badava, besvršno  ili ništa u njemu  ne valja pripisati  slijepome  prirodnome  mehanizmu. Ništa se ne događa slučajno. Mi se nipošto ne možemo odreći  toga teleologijskoga osnovnog načela. Dakle samo materija ako je organizirana jest ono čemu  nužno pripada pojam  o njoj kao prirodnoj svrsi. No taj pojam nužno vodi  do ideje  cjelokupne prirode kao  sistema  prema pravilu svrha  kojoj se ideji mora  podrediti svaki  mehanizam prirode  prema principima uma. Mi imamo pravo,  stoviše pozvani smo da od prirode  i njenih zakona  očekujemo samo ono  što je u  cjelini svršno. I ljepota prirode  je njeno slaganje  sa slobodnom igrom  naših spoznajnih moći  i može se smatrati  kao objektivna svršnost  prirode  u njenoj cjelini kao sistemu  u kojem je čovjek jedan član.

 

Jer nam je upravo njeno teleologijsko prosuđivanje  s pomoću prirodnih svrha što nam ih daju organizirana  bića  dalo pravo na ideju velikog sistema  svrha prirode.Mi to možemo smatrati milošću u neku ruku  da nam je priroda pored korisnog još podarila i ljepotu i draž pa je zbog toga možemo ljubiti  kao i promatrati sa  štovanjem zbog njene neizmjernosti. S pojmom prirodne svrhe  stoji da je njemu primjerena posljedica dana u prirodi a pojam kauzaliteta  prirode kao bića koje djeluje prema svrhama. Odatle također stoji da  čovjeka ne treba samo prosuđivati  poput svih organiziranih  bića kao prirodnu  svrhu  nego ga  prosuđujemo ovdje na Zemlji kao posljednju svrhu prirode  u pogledu koje sve ostale prirodne stvari  sačinjavaju sistem.

 

Prva svrha prirode bila bi dakle  blaženstvo  a druga  kultura  čovjeka. O čovjeku dakle  kao i o svakom  razumnom  biću na svijetu kao moralnome  biću  njegov opstanak ima  najvišu svrhu u samome sebi kojoj on  može podrvrći  cijelu prirodu  na način da sam nije podvgnut utjecaju prirode. Zato Kant kaže: '' Ako je dakle  stvarima svijeta   kao bićima  zavisnima  po svojoj egzistenciji  potreban neki  najviši uzrok  koji djeluje prema svrhama  onda je  čovjek krajnja svrha  stvaranja.''

 

Što se Kozmologije zlatnog prstena tiče ili   Rex-Kovač teorije  istina je ipovijesnofilozofski stoji  da je Kant prvi progovorio o prstenu oko planete Zemlje u sekciji 5 svoje Teorije neba gdje se poduzeo raspravljanja o Saturnovom prstenu i kalkulaciji planetarnih dnevnih rotacija  u relaciji sa tim  prstenom. On je smatrao  da je razvoj prstena Saturna od  dijelova njegove atmosfere u zavisnosti od kretanja  impulsa njegove rotacije. Razmatrajući  vrijeme Saturnove axijalne rotacije u zavisnosti od svoje hipoteze on je opservirao oblik Saturna  upućujući na opću uniformnost  sfera kosmičkoga tijela dovodeci to u svezu sa prstenom.

 

Na kraju te sekcije on je pretpostavio da je i planeta Zemlja takoder imala prsten. Taj je prsten  bio pun vode koji je razoren kako bi se kaznio svijet ili je pak kometa razorila taj prsten na  dijelove ili je pak hladenjem regiona u kojem je bio smjesten uništen povlačeči za sobom dijelove prstena  dolje prema zemlji u najstrašnijoj katastrofi koju pamtimo. Cijeli svijet je bio poplavljen uz silna isparavanja i neprirodno obilnu kisu dovodeći sva bica  sve bliže smrti i destrukciji. Konačno nakon katastrofe naš svijet je postao novi poredak i nova duga se pojavila na nebu kao znak novoga života.

 

Dakle nije nam posve jasno da li Kant ima na umu Biblijske predstave ili pak ima na umu znanstvene spoznaje u pogledu ovoga prstena. Ali kao i u slučaju Kritike moći suđenja i ovdje je Kant kao i u cjelokupnom svome djelu ostao na stajalistu prirode kao sistema svrha u kojima čovjek  kao moralno biće predstavlja krajnju svrhu svega stvaranja. Odatle bismo mogli reći da je Kantu ovaj svijet najsavršeniji od svih mogućih svjetova.

 

Napisao: Zlatan Gavrilović Kovač
Baba Maša




Stojim u pristanišnoj zgradi amsterdamske zračne luke Schiphol… kroz ogromni panoramski prozor promatram ogromne letjelice, srce mi se ogromno nadima… sve oko mene je ogromno, počev od one Douglasove DC desetke, što nas čeka, na jednoj od bezbrojnih stajanki, pa do moga ogromnog uzbudjenja… prvi puta u životu letim preko, ogromno velike bare.

     

Oko mene tutnji aerodromska živost, smjenjuju se usplahiranost i dosada uobičajni tamo gdje se i putuje i čeka… jedni jure, vuku kofere, drugi čekaju, hodaju, vrte se, razgledaju, pogledaju na sat… kopaju po džepovima, po nosu… provjeravaju je li sve u redu.

                       

- Pogledaj der jesi ponio pašoš - govori ona njemu. 

    

Po govoru i izgledu, vidim da su naši dalmatinci, i da su i oni nemirno uzbudjeni.   

                                

- A, ća ne pogledaš, ponavlja ona tri puta, svaki puta malo glasnije i nervoznije.

    

On ništa… ne reagira, puši, odpuhuje dimove, nervoza čini svoje. 

                      

- A, bi li ti moga pogledat, je li ti pašoš u džepu od vešte? - ponavlja ona na kraju, sasvim živčano.

                       

- A, ća ću gledat, Gospe ti drage, ka znan da nije! - i kod njega se jasno osjeća razdraženost u glasu… navalila si ka manita, i neznaš se okanit.

                         

- Ajme, bidna ti san - pa di ti je?. U njenom se glasu osjeća da je zbilja jadna radi toga nesretnog pasoša.

                       

- Ma ća je tebi... oli si ti skroz pomanitala? Pa, eto ti ga u tvojoj borši - i nosaš ga sobon ima misec dana - sada je njegov ton već malo opušteniji.

                       

- U mojoj boršiiii! - čudi se gospodja - a, ja se čudim gospodji da se tako usplahirala, pred ovaj let za Toronto.


- Gledam je kako uznemireno kopa po tašni….a ja onako, na oko čisto miran… baš pravo cool… a, iznutra ipak nekako uznemirem, baš kao i ova naša gospodja, koja ne vjeruje svome mužu, da je njegova putovnica zbilja u njezinoj tašni, nego se prihvatila tašne, vadi sve, razgrće po stolu i traži.

                     

 - Evo je!… uzviknula je slavodobitno, nemalo se čudeći, da je ju baš tu našla… tu u svojoj tašni.

                     

- Ća se kog djavla čudiš?- čudi se zakoniti… a, najmanje si je deset put vadila i vraćala nazad.

                      

- Ma, daj molin te, prodji me se - neznan ti više ni di mi je glava.

    

Prošao je se, a, i ja sam se prošao gospodje, koja je još uvijek nešto kopala i prebirala po stvarima… valjda provjeravajući, je li sve dobro provjerila.

   

Moju pažnju privukla je jedna druga gospodja. Odjednom se pojavila tu.. tik do mene.   Nisam vidio odakle je došla, je li ju tko dopratio. Već smo se nalazili u bescarinskoj zoni, a ona je bila sama. Sama samcata, baš kao i ja.


- Ponadao sam se da su nam mjesta u avionu jedno pored drugog. Bio bi to naravno pravi slučaj… ali, ništa čudno, i slučajevi se znaju slučajno dogoditi. 

    

Krenulo je… ukrcali su nas u ogromnu decedesetku. U avionu je izgledalo kao da smo ušli u nekakvu, malo oveću, kinosalu. Devet sjedala u jednom redu, tamo naprijed ekran… samo nam je falio livanjski sineist pok. Sebura, da nam otkine kupone sa kino ulaznica, uz prijetnju da će nas izbaciti van, ako budemo glasni, i kao i obično, nešto bezobrazno dobacivali.


- Okrećem se, pogledom tražim gospodju, na moju veliku sreću, gospodja se smjestila dva mjesta dalje od mene. Izmedju nas je jedan mladi bračni par, slegnuli glave, ne zanima ih šta se oko njih dogadja, nešto potiho šapuću...  vole se, zaključujem na brzinu, očito je da se vole. 


Pravim se da ne vidim kako se vole, oni se i dalje isključili iz dogadjanja, zaljubljeno se gledaju i dalje nešto šapuću, a, ja bih nekako do gospodje, šta mirno sjedi dva mjesta dalje.

     

Uzletjeli smo… počelo je putovanje, naprijed na ekranu se pojavio Dustin Hofman u ženskoj odjeći... ne pratim Tootsy, slažem to nešto engleskih riječi što znam, kako bi zamolio ove zaljubljene belgijance, šta govore francuski, da se zamjenimo za mjesta, ja bih do gospodje.


- Njena ruka je još uvijek na njegovom ramenu… njegovu ne vidim, dolje je pod nekakvom dekicom, a, vidim da i ne vide da bi ih nešto pitao, vidim da ništa osim sebe ne vide.


- Odvažim se, skupim tih dvadesetak engleskih riječi koje mi trebaju… izvinem se lijepo, kulturno, još ljepše i kulturnije ih zamolim da napravimo rokadu i promjenimo se za mjesta.   


-   Djevojka je ostala na svome mjestu… dragi joj je sada, umjesto mene, sa lijeve strane, a ja sam napokon sjedio pored gospodje.

                                

- Kuda si se ti bako uputila? - pitam baku u crnom, tj. gospodju baku.


- Baka zavezala šudar preko usta, baš kao i moja pok. baba Kaja… očenši joj vise niz crnu modru - gleda me, nezačudjeno. Čudi me da se baba ne čudi… a, baba se zbilja ne čudi - nego me i dalje fiksira bistrim, pametnim pogledom.

                             

- Ti si naš... sinko... rekla bi.

                               

- Jesam bako… naš sam! - priznajem joj i gledam kako polako odveziva šudar i kako mu sada udara neki novi šest. Sada ga veže ispod brade i vidim da se nisam prevario u gospodji babi… vidim da će biti priče, ko u priči... preko čitave velike bare.

                               

- A, odakle ste Vi - pita me krajnje učtivo baka - i to je bilo prvo i zadnje persiranje medju nama.

     

Ispričao sam baki ko sam i šta sam, u početku se nije ničemu čudila, sve joj je bilo tako uobičajno, da je mene skroz začudila, na kraju sam ju ipak uspio zbuniti... na pitanje zašto idem u Canadu, slegnuo sam ramenima, i dodao, pa eto... tako... idem malo, šta ja znam, idem... onako... bez neke potrebe. Po prvi puta je se čudila... niti je zamuku, a, idješ...  razgledala me je, kao da se želi uvjeriti, da s menom nešto nije u redu... malo, samo nako, a nije ti zamuku, ponovila je još jednom, da sve legne na svoje mjesto.


-      Ona ide s poslom, zapravo kako reče… njoj je zamuku, pa joj slabo ide u glavu, da netko... brez ikakve muke i potribe, prevaljuju toliki put... koda je Canada pritkućom... moj sinko.

    

Znači, skoro smo susjedi, nismo daleko… ja od Livna, a, ona od Aržana, i eto sjedimo jedno pored drugog, u avionu za Toronto, ja skroz brez potribe, a, ona, kako reče, za tešku muku, i dok sam ja bez ikakve potrebe, odredio, sa rancem i šatorom proći Canadu autostopom, baba Maša je u svojoj 76 godini, krenula na taj daleki put, da još jednom u životu vidi svoga sina Vinka, koji je, 1968 god. pobigo priko granice, pa više nesmi kući... a meni su, sinko moj tolike godine, govori baba Maša...  i šta da sam još čekala? ...  


Bog zna… dite moje… bili ijednog više ikada i vidila - objašnjava mi baba Maša svoju pravu "zamuku"

                             

- Kako ijednog ? - pitam baku... eto, taj Vinko... taj šta ga je sigurno muka natirala da biži priko granice.

                             

- Pa, nisam ti još sve ispričala... iman ti ja nji četri - nastavlja baka - kod stjuardese naručuje kavu - mene podučava kako to hoda s tim kavama... uzmi šta god oćeš... ništa se ne plaća...  samo se rakija plaća. 


Zahvalan sam babi Maši, naručujem i ja kavu, koja se ne plaća, a, i baba je, vidim sretna da me ima... da ima naše čeljade uzase.  Očenaše je negdje zaturila i do Toronta ih više nije ni uzela... vidim da sam joj ja interesantniji od očenaša. 

                       

- Moj Ivan, to mi je najstariji,  i moj Mate, on je drugi po redu, oni su u Australiji - Ivan je najprvo pobigo, a onda i Mate je…i Vinko je pobigo…ovaj što sad njemu idjem - Slavko je došo na papire, pa je iskido pasoš i nesmi ni on kući. On je opet najbolje... on bar nije daleko. 

                         

- A, di to on živi? - moram priupitati, jer baba je to preskočila... ili još nije stigla do toga, uglavnom raštrkali su se po cijelom svijetu.

                        

- Zar ti ni to nisam rekla!? - gleda me upitno.

                        

- Nisi baba, to mi nisi rekla, potvrdjujem spremno.

                        

- Pa on ti je tamo u Njemačkoj! - kako je došo tamo, zaposlio se na gradjevini i sada je još tamo… svi njega vole, dobar je radnik i svašta zna u ruke.

                        

- Bila sam ja i kod njega - najprvo sam njega obašla.

                        

- A di no ti bude? - jesi no i ti u Njemačkoj!? - pita me baba Maša ponovno… vidim da se uživila u svoju priču, pa moju malo smetnula.

                        

- I ja sam ti bako u Njemačkoj - ponavljam joj, a ona nastavlja svojim putem.

                        

- Pa sam ti bila i kod nji dvojice -

                        

- To misliš u Australiji!? - dodajem ja, da ne bi bilo nesporazuma.

                        

- Je, tako je, u Australiji - kod mog Ivana, i kod mog Mate. 

                        

- Da je tebi, moj sinko, vidit kako su se oni lipo snašli - poženili naše žene - lipa dičica - žene u redu... imaju para - imaju svega i svačega… eto, šta ću ti govorit - i sam znaš.


Nisam znao, ali vjerovao sam babi Maši svaku, na riječ.

                        

- Čekala sam ja, moj sinko, kad će se vratit - oće li se ikada vratit, a, moj Joško, eno, jadan i umra, a, da nedočeka.

                         

- I onda sam ti ja rekla vako… e, Maše moja, prije nego umreš, oćeš vidit svoju dicu - pa da su na kraj bila svita, a i jesu... i poženili su se, potomke izrodili, a ti da umreš, a da ji nevidiš.

    

Sve su oni meni… moja dica draga, lipo poslali… i kartu i vizitu… i novce… novce su mi vavik slali… fala Bogu, toga mi nikad nije falilo… a, šta će mi novci brežnji, jadna ti sam… brez svoje dice.

    

I otišala sam ja... tamo, tamo u tu Australiju, i stala taman koliko je se got moglo stat… a moglo je se tri miseca… toliko je bilo odredito, i ja sam ti ostala sva ta tri miseca… kod svoje dice, i unučadi.

                       

-  I kako ti je bilo u Australiji? upadam joj u priču.


-  Kako mi je bilo... a, šta ću ti reć! Bilo mi je ko u raju, eto, kako.


- Na rukama su oni mene nosali... viruj mi, ovo ti je ko da se ispovidam.

   

Ja sam svojim upadicama malo skratio babinu australsku priču… kako je pošla , ne bi je ispričala do Toronta.

                         

- Sada idjem svome Vinku - on mi je treći po starini - oženijo je jednu… neznam ni sama odkaleno… samo nije naša, fala Bogu da je iste vire ko i mi… ali, koja ti je korist od nje, kad nezna naški govorit, uzdiše baba Maša, a štaćeš, eto, on piše da se fino slažu, pa eto mu, Bog mu napomoć! - i njoj i njemu.

 

I ja i baba Maša smo se jako fino slagali, do mile volje se napričali… stjuardesi smo valjda bili simpatični, svako malo nas je nudkala kavom.


Stigili smo u Toronto… ja više nisam ništa morao paziti… sve je to baba Maša preuzela, i kao iskusni svjetski putnik, davala mi komande… i da se moram zavezati, ispraviti sjedalo i da će mi najgore biti u ušima… kad budemo slićali. Ne znam kako je ona to skužila, kad je svoje čvrsto zamotala u crnu maramu.

 

Sletjeli smo u Toronto… noć se spuštala…na izlazu su nas razdvojili… ja sam morao poći u imigracioni biro, da bi me prorešetali, šta i kako namjeravam u Canadi. Njima nije bilo čudno da sam došao, onako, bez ikakve potrebe… samo su se brinuli, da ja ne bi, bez ikakve potrebe, ostao i duže, nego je bilo potrebno… zapravo nepotrebno.


- Po izlasku iz biroa uspio sam vidjeti babu Mašu… odvojila se od mnogobrojne rodbine koja ju je dočekala, zagrlila svoga Vinka…oboje su plakali. Izišao sam vani… noć se već spustila… na ledjima ruksak… oko mene kaos ogromnog aerodroma, a u meni odzvanjaju riječi babe Maše - pa, moj sinko, kako moreš ić u tudji svit… samo nako… brez ikakve potribe!!!?.


Napisao: Ante Dolić


----------------------


Iz knjige "Zatvoreno radi Inventure", Ante Dolića, koju možete preuzeti na sljedećoj adresi: http://www.digitalne-knjige.com/dolic2.php


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Aug 2 '13 · Oznake: baba maša
POJAM SVRHE U POVIJESTI 




Razmatranja kako su ona poduzeta kod Hempela predstavljaju jedno viđenje kako opći zakoni imaju posve iste funkcije i u povijesti i u prirodnim znanostima da su dakle opći zakoni neophodan instrument istraživanja u povijesti i da oni čine zajedničku osnovu svih postupaka. Pod općim zakonima ovdje se misli iskaz univerzalno kondicionalne forme koja se može potvrditi ili opovrgnuti odgovarajućim empirijskim otkrićem. Opći zakon isto je što i hipoteza univerzalne forme ili univerzalna hipoteza. Univerzalna hipoteza izražava pravilnost,cause i effect označavaju događaje povezane zakonom navedene vrste i najvažnija funkcija tih općih zakona kao i kod matematičkih znanosti jest da odgovaraju modelu koji označava objašnjenje i predviđanje.

 

Naknadno je Hempel pored deduktivnih ili deduktivno nomoloških objašnjenja gdje su svi zakoni striktno univerzalne forme uspostavio i jednu logički bitno drugačiju vrstu objašnjenja gdje su obuhvatni zakoni iskazi porobabilističko statističke forme. Naime u objašnjenju u kome se koriste probabilističko statistički zakoni podvođenje explanandum iskaza pod obuhvatne zakone ne počiva na  deduktivnoj implikaciji već na relaciji induktivne zasnovanosti između explanans i explanandum iskaza.

 

Stoga se ovakva objašnjenja nazivaju probabilistička ili induktivno nomološka objašnjenja.

 

Zapažanja o prediktivnom karakteru povijesti jesu tvrdnje da je naprosto jedna neistina ukoliko se vjeruje da povijesna znanosti ne može predviđati. Uostalom povijesna predviđanja gotovo su fakat svakodnevnog u suvremenom životu. Tvrditi pak kako povijest ne može predviđati znači da ta znanost ne može predviđati one velike kritične momente na svjetskopovijesnoj sceni  za koje smo najviše zainteresirani i koji najviše bude našu radoznalost.

 

Ako se dakle dopusti da povijesna znanost ne može predviđati budućnost u čemu je onda vrijednost njene spoznaje?! Tradicija što je slijedila Kanta i Hegela nudi principijelno drugačije rješenje. Znanost jest ispod traženoga nivoa ukoliko subjekat nije predmet njenog živog interesa. Doduše u samom pozitivizmu subjekt jest predmetom ali tek posredno utoliko što je tu eliminirano cjelokupno poimanje kao i svako vrijednosno pitanje.

 

Izoliranje etike rekonstruktivne filozofije povijesnoga napretka , ono što pozitivizan ne uviđa , povlači upravo onaj uvjet koji je od početka bio pretpostavljen u pozitivnim znanostima i iskoristivom znanju. Nedostaci pozitivizma otkrivaju se u opasnosti redukcionističkoga pristupa fenomenima i nemogućnosti da se odgovori na ono centralno pitanje o povijesnoj determinaciji subjekta naime da je i sam uslovljivač uslovljen.

 

Opasnost je i ono da onaj tko socijalne  znanosti drži legitimnima ako one već jesu nomološke i empirijske da same te znanosti u praktičnom pogledu drži socijalnom tehnologijom. I naposljetku ograničenje ideje znanosti na paradigmu vrijednosno slobodne prirodoznanstvene znanosti po pravilu jest i ograničenje ideje racionalnosti. Spor hermeutike i pozitivizma i neopozitivizma već je od samoga početka bio predstavljen kao nesuglasje oko pitanja  da li metodski primat ima objašnjenje prirodnih događanja ili pak razumijevanje smisla.

 

To je kasnije predstavljeno kao problem valjanosti deduktivno nomoloskog modela kauzalnog objašnjenja koji je nastao u vezi s neopozitivističkim programom jedinstvene znanosti odnosno jedinstvene metodologije gdje je slijedio jedan pokušaj da se kauzalno objašnjenje preko općih zakona primijeni kao valjan postupak jedne Natur und Geistewissenschaften. Tamo pak gdje nije bilo moguće utvrditi te opće zakone vrijedilo je uvjerenje o oskudnosti spoznajnih moći a da samo pitanje nedostatka metoda i jedinstvenih postupaka nije promatran kao središnjica tih nedostataka i izvorom problema.

 

Stoga Hempel govori o objašnjenu no od samoga početka razumijevanje ne drži metodološko relevantnim pojmom već vjeruje da je objašnjenjem onoga što on podrazumijeva pod objašnjenje i razumijevanje uspio učiniti da ti pojmovi grade potpunu disjunkciju u smislu metodske i pukoheurističke relevancije.

 

Suvremena je filozofija istakla nužnost transcedentalne refleksije te je onda nužno stupila na mjesto teoretko metafizičkog objašnjenja svijeta koje i nije drugo do stanovište izvan svijeta. U ovom nadomještanju metafizičko teoretskoga objektivizma kroz transcedentalnu refleksiju leži mogućnost prevladavanja dogmatske metafizike u pretkantovskom smislu i predstavlja istovrremeno prevladavanje redukcionističkoga scijentizma takvog kakav on leži u temelju pozitivističke i neopozitivističke ideje jedinstvene znanosti.

 

U sporu analitičke i hermeneutičke filozofije moguće je danas uočiti neke značajne promjene. Manfred Riedel je upozorio na činjenicu da težište te promjene čini analistička teorija djelovanja , točnije onaj izniman interes analitičke znanstvene teorije za pojam djelovanja i za logiku praktičkoga obrazlaganja što ide zajedno s pokušajem osvjetljavanja osnova samih humanističkih znanosti.

 

Težište tog novog interesa prvotno je pobuđen sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća svo stoji pod uticajem pozne Witgensteinove filozofije. U novije vrijeme tim pitanjem se posebno interesantno bavio H. von Wright. Njegovo stajalište je interesantno utoliko što ono precizira da se metodska osobenost objašnjenja u socijalnim i povijesnim znanostima može rekonstruirati samo ukoliko se uzme u obzir logičkopraktički i teleološki argumenti koje ona implicira.

 

Ono što se naziva objašnjenje posredovano motivom odnosno racionalno objašnjenje može naći svoje utemeljenje u jednom teleološki strukturiranom tipu objašnjenja kome prirodoznanstveno pozitivistički orijentirani analitičar neprestano pokušava izmaći ali sasvim bezuspješno. Pri tome se von Wright poziva na Aristotela kao i na Hegela i na nescijentistički humanistički marksizam. U suglasju sa povijesnim argumentom Hegel je obnovitelj aristotelovske duhovne tradicije u filozofiji metode.

 

Sistematski argument drži pak da svoju potvrdu može naći u Hegelovoj dijalektičkoj rekonstrukciji teleološkog formiranja pojmova kako je ta rekonstrukcija poduzeta u Hegelovoj znanosti logike. Za Hegella koji nastavlja Kantovu kritiku dogmatizma prisutna je i kritika nelegitime upotrebe jezika kauzalnosti u povijesnim istraživanjima. Tu se pitanje povijesnih objasnjenja ne postavlja u formi da li su izvijesni kauzalni pojmovi uzrok i posljedica takoreći primjereni povijesnim zbivanjima već u formi da li su ti pojmovi upotrebljavaju u metodolosko korektnom smislu u suglasju sa principa uma i umskoga poimanja.

 

Povijest se ne može tek smo tako predstaviti preko jedinstvenih kauzalnih odnosa. Da bi se sva složenost i mnogovrsnost njenih izvornih tokova mogla predstaviti razumljivom potrebno je govoriti o teleološkim odnosima. Hegel se orijentira spram Kantove teleološke moći suđenja i tu je sistematsku valjanost Kantove teleologije jasno iskazao u odjeljku enciklopedijske Logike gdje se osvrčući se za Kantom naznačuje da je pojam svrhe s pravom nazvan umskim pojmom i suprotstavljen razumu kao apstraktno općem a naročito kauzalnom odnosu.

 

No ista ta Hegelova Logika stoji u oporbi spram Kanta utoliko što Hegel teleologiji pripisuje spoznajnu vrijednost objektivno važećeg principa koji određuje predmete i time joj daje status sintetičke fukcije Kantovih pojmova razuma. Teleološki odnos nije reflektirajuće suđenje nego po sebi i za sebe bivstvujuća istina koja sudi objektivno i apsolutno odreduje vanjski objektivitet. Time što Hegel uvodi pojam svrhe kao potpuno određenje predmetnosti posebnog on odnos svrha sredstvo pridaje formi zaključka. Teleoloski odnos je na taj način više nego sud. On je zaključak samostalnoga slobodnoga pojma koji se preko objektiviteta ujedinjuje sa samim sobom. Tako je teleologiji priznat status znanstvenoga objašnjenja.

 

Kod von Wrighta možmo reći da se radi o jednom od najinventivnijih pokušaja osporavanja scijentističkog redukcionizma. Tu je dopuštena mogućnost da su svi uzročni odnosi činjeničnoga karaktera. Ali je posve sigurno da svi činjenični odnosi nisu uzročni. Pored empirijskoga karaktera za razlikovanje uzročnoga odnosa bitna su i pitanja o vremenskom slijedu, nužnim i dovoljnim uvjetima, modalnosti itd. što uvjetuje razlikovanja tipa kauzalnoga objašnjenja. Neki od ovih tipova objašnjenja prognostički su relevantni drugi pak to nisu  a treći možda to jesu ali tek samo pod nekim uvjetima. Uzročnost se dakle tradicionalno suprotstavlja teleologiji a uzročno objašnjenje teleološkom objašnjenju.

 

Uzročna objašnjenja su obično okrenuta ka prošlosti. Teleološka su objašnjenja okrenuta ka budućnosti. Za razliku od kauzalnoga objašnjenja koje je utemeljeno na zakonitoj vezi teleološko objašnjenje je osnovano na modelu praktičkog zaključka. Njegova svrha je objasniti ponašanja, djelo. . . a do toga dolazi kada se u tom predmetu objašnjenja sagleda određena namjera, svrha, cilj.

 

Explanandum teleološkog objašnjenja jest neko djelovanje a explanandum kauzalnoga objašnjenja neki prirodni događaj. Dakle kod von Wrighta imamo posla sa takozvanim intervencionističkim pojmom kauzaliteta što je bez svake sumnje daljnjoj analizi omogućilo da dovede na eksplicitan način vezu kauzalnoga zbivanja i slobodu djelovanja , odnos komplementarnosti i uvjetovanja. Kazati da uzročnost pretpostavlja slobodu navodilo bi na pogrešan zaključak.

 

Ovo bi naime sugeriralo da je način na koji prirodni zakoni djeluju nekao zavisan od ljudi. To međutim nije slučaj. Kazati pak da pojam uzročnosti predstavlja pojam slobode izgleda posve opravdano i dobro u onom smislu u kome samo kroz ideju činjenja stvari dolazimo do poimanja ideje uzroka i posljedice.

 

Napisao: Zlatan Gavrilović Kovač


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Aug 2 '13 · Oznake: pojam svrhe u povijesti

O KNJIZI NA DRUGAČIJI NAČIN




Je li knjiga fizički predmet ili intelektualno djelo? Ako bi bila samo fizički predmet, to bi značilo da je njezin sadržaj zapravo nevažan, što nije istina. Isto tako, kažemo li da je samo intelektualno djelo, nismo u pravu jer negiramo važnost njezina izgleda i opreme. Čak i ako je u potpunosti lišimo njezina fizičkog stanja i prebacimo u digitalni svijet, i dalje joj nismo oduzeli sve njezine sastavne dijelove. Dakle, knjiga se podjednako sastoji od fizičkog (materijalnog, opipljivog), kao i od sadržajnog (duhovnog, misaonog). Pomalo kao čovjek…

Tijekom života kroz ruke nam prođu stotine i tisuće knjiga, no ako se ne bavimo proizvodnjom knjiga (u fizičkom ili sadržajnom smislu), o “sastavnim dijelovima” knjige zapravo i ne razmišljamo. Pa eto podsjetnika…

NAJPRIJE NEKOLIKO OSNOVNIH POJMOVA


Da najprije riješimo što je što: korice mogu biti “gole” ili u omotu i imaju svoju svrhu i ulogu. Zatim je tu hrbat, “kralješnica” knjige, a između svega stoje listovi. No prije nego što listovi postanu listovima, oni su dio knjižnog arka. Knjižni je arak papir na koji se tiska sadržaj knjige i na jedan se arak, zbog njegovih dimenzija, obično može otisnuti više stranica knjige. Potom se arak savija ili reže i tako dobivamo listove. Dobiveni se knjižni arci spajaju s drugim arcima, te na kraju lijepljenjem ili šivanjem uobličuju u knjižni blok, koji spajamo s koricama.  Spajanjem jednoga s drugim i trećim – dobivamo knjigu.

 

KORICE I UVEZ


Ne sudi knjigu po koricama – stara je poslovica, ali složit ćete se da su korice vrlo važan dio knjige: štite knjigu, drže je na okupu, a u današnje vrijeme, kad nas u knjižarama okružuje na stotine knjiga, imaju zadatak i da nam privuku pogled. Najprije se usredotočujemo na prednje korice – na kojima se nalazi naslovnica knjige s navedenim naslovom, autorom ili urednikom i s ilustracijom. Potom prelazimo na stražnje korice – gdje se nalazi tzv. blurb (u kojem će nam izdavač objasniti zašto je dotična knjiga nešto najbolje napisano u posljednjih XY godina), ulomak iz knjige, bilješka o autoru ili pak citat iz recenzije iz nekih novina. Jednako nam je važan i hrbat knjige, jer on je prvo što vidimo ako knjigu tražimo, primjerice, na polici u knjižnici, a može sadržavati autora ili urednika, naslov knjige, izdavača i logo izdavačke kuće.

 

Knjige mogu biti meko ili tvrdo ukoričene, pri čemu se meke korice izrađuju od kartona, plastike ili tanje ljepenke, dok je osnova tvrdih korica napravljena od tvrđe ljepenke ili kartona. Prema vrsti korica razlikuju se meki uvez (knjižni se blok s mekim koricama spaja klamanjem) i tvrdi (knjižni se blok s tvrdim koricama spaja šivanjem), no osim njih postoje još i: broširani (koji mnogi poistovjećuju s mekim uvezom, ali za razliku od njega, može biti i šivani i klamani) te bešavni uvez (lijepljeni).

 

RIJEŠILI SMO ONO FIZIČKO, ŠTO DALJE?


Da, riješili smo fizičko tijelo knjige, ali ona ima još sastavnih dijelova koji se nalaze unutar korica, još žilica i tetiva koje nas dijele od njezine srži i biti: njezinog sadržaja.Svi najvažniji podaci o knjizi nalaze se na naslovnoj stranici: ime autora, urednika ili priređivača, naslov knjige, naziv izdavača ili nakladnika, naziv biblioteke te mjesto i godina izdanja. Naslovna stranica može sadržavati i popis svih ostalih važnijih imena ljudi koji su sudjelovali u nastanku knjige, poput urednika, ilustratora, prevoditelja i slično, no ta imena mogu biti popisana i na paralelnoj lijevoj stranici (budući da se naslovna stranica uvijek nalazi s desne strane), na kojoj se nalaze i podaci o autorskim pravima, grafičkom oblikovanju knjige, lekturi, korekturi i tisku, zatim kataloške oznake, adresa nakladnika i slično.

 

UVODNI TEKSTOVI


Od uvodnih tekstova razlikujemo: predgovor ili proslov i uvod. Predgovor ili proslov ne piše autor knjige, nego na primjer urednik ili priređivač, ili pak neki stručnjak, gostujući autor i slično. U predgovoru se daju objašnjenja glavnoga teksta i njegova je, općenito, uloga olakšavanje čitanja i razumijevanja knjige. Drugačiji su predgovori novim izdanjima, u kojima se obično navode razlike s prethodnim izdanjima te daju pojašnjenja.
Uvod piše sâm autor i tu se obično iznose neki zanimljivi podaci o knjizi, poput objašnjenja o tome kako je priča nastala, odakle autoru ideja i slično. Nakon uvoda mogu slijediti zahvale autora onima koji su pridonijeli nastanku knjige te posveta.

 

SVE IZMEĐU


Na početku ili na kraju knjige može se nalaziti i kazalo, koje sadrži popis poglavlja, podnaslova, bilježaka i svih ostalih tekstova u knjizi, te brojeve stranica na kojima se oni nalaze. Stručne knjige mogu imati i posebne popise ilustracija, tablica i slično.Glavni tekst može biti podijeljen na sveske, dijelove, poglavlja i odjeljke. Ako knjiga ima više svezaka ili tomova, završni se dio knjige obično nalazi samo u posljednjem tomu. Poglavlja mogu biti označena brojevima (uobičajenim redoslijedom, ili pak na neki autoru specifičan način), podnaslovima ili uopće ne moraju biti nikako posebno označena. Dijelovi se sastoje od poglavlja, a poglavlja od odjeljaka.

 

ZAVRŠNI DIO


U završnom dijelu knjige može doći još sva sila tekstova i podataka. Krenimo najprije od početka (kraja): posljednje poglavlje knjige katkad se naziva i epilog. U epilogu se nalazi zaključak glavnoga teksta, završna scena u kojoj se zaokružuje radnja čitavog djela, spajaju nepovezane niti priče ili otkriva daljnja sudbina glavnih junaka, a ako je predviđeno da će knjiga imati i nastavak, epilog može nagovijestiti nastavljanje radnje. Katkad između glavne priče i epiloga postoji vremenski odmak, a katkad se epilog uopće ne nastavlja u istom tonu u kojem je pisan ostatak teksta, nego ga, recimo, dovršava glas samog autora koji se obraća direktno čitatelju, pojašnjavajući mu kraj priče.
Pogovor knjige sličan je uvodu, a može ga i ne mora pisati autor knjige, pa samim time može sadržavati i neke dijelove koji se obično nalaze u predgovoru. Završni dio još može imati: bilješku o piscu ili njegovu razrađeniju biografiju i bibliografiju, bilješke o prevoditelju, ilustratoru ili uredniku, glosar (rječnik manje poznatih riječi i pojmova), tumač imena i tuđica, popis literature kojom se služio autor te razne druge priloge.

 

MALA LEKCIJA IZ POVIJESTI


Grčka riječ hē bíblos (knjiga) potječe od grčkog imena feničke luke Biblos (danas Džubail u Libanonu), odakle su stari Grci nabavljali papirus. No, knjige su postojale i prije nego što su im Grci nadjenuli ime: u staroj Kini knjige su se radile od bambusovih daščica, koje su kasnije zamijenili svitcima od svile; na Bliskom istoku knjige su se pisale urezivanjem klinastih znakova u glinene pločice, koje su se potom sušile i pekle; u Egiptu su se knjige radile tako da su se listovi papirusa lijepili zajedno dok se ne bi dobila duga, neprekinuta traka koja bi se smotala u svitak, a Grci i Rimljani svoje su knjige klesali u drvene i kamene ploče, a potom su prešli na svitke papirusa.Prestankom uporabe papirusa knjiga dobiva formu povezanih stranica. Iz srednjovjekovnih rukopisnih knjiga (pisanih na stranicama pergamene i bogato ilustriranih i uvezivanih) razvile su se s dolaskom tiska – inkunabule. Prve su tiskane knjige imale korice od drvenih ploča presvučenih kožom i knjižne blokove od međusobno šivanih listova pergamene.

 

Napisala: Irena Rašeta

Aug 2 '13 · Oznake: o knjizi na drugačiji način
PJESNIŠTVO EMILIJE DEVIĆ





Hrvatska Pjesnikinja Emilija Dević nije nepoznata našoj čitateljskoj publici. Objavljivala je svoje radove u vodećim hrvatskim portalima za poeziju od magicusa i webstilusa do očaravanja. U digitalnim knjigama u Zagrebu publicirala je tri zbirke poezije: Čuvari sna, Knjiga vječnosti i Putnik bez adrese. 


Nema nikakove sumnje da je riječ o značajnom pjesničkom prilogu naročite vrste koji bi mogao biti daleko veći da su prilike naših pjesnika i pjesnikinja u Hrvatskoj bolje. Ovako moramo biti zadovoljni da su ove tri zbirke poezije ugledale svjetlost dana mada nije bilo moguće i daleko više. 


Stoga se meni čini da bi Ministarstvo kulture Republike Hrvatske trebalo posebnu pažnju obratiti prema onim naši pjesnicima kojima imovne mogućnosti ne dozvoljavanju štampanje i objavljivanje svojih radova i u vidu skromne ali značajne potpore pomoći da literarni radovi izuzetne vrijednosti kod nas izađu na vidjelo dana. A da o financijskom nagrađivanju naših ponajboljih pjesnika niti ne govorim- nagrađivanju koje ne bi bilo u zavisnosti od prođe na tržištu kulturnih tvorevina nego iz našega osjećaja za duhovno dobro naroda kako bi se osvjedočili o istinskoj dimenziji najbolje hrvatske literature.


Zbirka poezije sa imenom Putnik bez adrese objavljena je prvi put prošle godine u digitalnim knjigama u Zagrebu i ova knjiga ima predgovor autorice koja zapisuje: ''mi smo putnici bez adrese jer rađamo se dolazeći sa zvijezda...a na kraju našega puta vraćamo se domu naših duša, negdje opet među zvijezde''. (str.5) 


Nema nikakove sumnje da je ovdje riječ o poimanju ljudskoga života kao jednoga puta u nepoznato, puta u kojima su ljudi kao kola koja lagano drndaju meandrima šumskih puteljaka i čini se onda da je svaki čovjek jedno takvo kolo ali da je put svima isti, bivanje i iščezavanje. 


I ako je sve unekoliko propadljivost ljudskoga života onda što je istinito i realno u našemu ljudskome svijetu boli, patnje i nadanja. Dolaženje i odlaženja našega života ne može biti rezultat jednoga ozbiljnoga sklopa u kojem izvornost života proizlazi iz karaktera našega biča. Samo ono što je supstancijalno može biti istinito. Sve ostalo jesu stvari ili prividi. Supstancija niti nestaje niti nastaje- ona je vremenski beskonačna. Ili vječna kako Emilija Dević razumijeva vrijeme , kao vječni lahor prolaznosti ili kao ''vjetar prolaznosti''(str.12): rađamo se među zvijezdama , odlazimo među zvijezdama i kao da je čovjek jedna beskonačna maloća spram beskonačnosti vremena i prostora, sati, godina, stoljeća. 


Odatle slijedi jedna fundamentalna naša nesigurnost u kozmosu u kojem mi plovimo u neizvijesnost i sve nam izmiće u bijegu bez kraja. Ovu silnu snagu realiteta imamo izraženu već kod najranijih starih atomista: spram ovog realiteta stoji jedno realno stanje čovjeka koji misli i osjeća kao što i spoznaje po analogiji s prirodnim predmetom za kojega kažemo da je privid ili onim bićem koje proizilazi iz kozmosa. 


I to je jedno ništeće proizilaženje gdje je čovjek u kozmosu izgubljen osjećajući njegove beskonačne moći : mogli bismo reći da je ovdje čovjek shvaća kao modus mišljenja. Konzekventno to ne znači ništa drugo nego da je ego našega mišljenja upravo mišljenjem depotenciran na stvar, odnosno na njegove relacije. 


Čovjek je dakle misleća stvar a sve stvari onda mogu biti modi cogitandi ili prividi. Da nije jedne tako fundamentalne odluke na život i iskušavanje života kroz najtemeljniju njegovu struktura kakva je ljubav. I ljubavi je ovdje dat kozmički zadatak: ''maleno zrnce zvjezdanoga praha, sjena će u meni ostati, malena pod nebom, u beskraju opstati'' (str.60). 


Ima mnogo optmizma u ovoj strofi - da se opstaje u beskraju, da se istrajava, da se izdržava. Filozofski gledano poruka Emilije Dević je neoubičajeno vrijedna i po toj poruci i tom optimizmu da se u beskraju opstaje njoj sigurno pripada posebno mjesto u suvremenoj hrvatskoj literaturi. 

Zlatan Gavrilović Kovač


---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Aug 2 '13 · Oznake: pjesništvo emilije dević
 JA SAM ZLATAN, A KAKVI STE VI?




(„Jag är Zlatan Ibrahimovic“, priču pribilježio David Lagercrantz, izdavač Albert Bonniers, decembar 2011, Sweden, knjigu za IK Buybook iz Sarajeva, preveo sa švedskog Ševko Kadrić)

 

Osvrt na knjigu


Odgajajući svoju djecu, ali i podučavajući djecu useljenika u ovoj zemlji, bio sam spreman tvrditi da useljeničko dijete mora biti duplo bolje da bi uspjelo, Zlatan taj kriterij drastično mijenja prema brojci od pet pa i deset puta. Upravo toliko je morao više da ulaže da bi bio isti kao „oni“ ili bolji, što je i postigao.


Zlatan svojim vraćanjem Švedskoj, braneći na najbolji način njene boje, iz godine u godinu dokazuje da je Švedska i njegova zemlja, da je i on Šveđanin. Ali to nije dovoljno, useljenik kao da umjesto jutarnje molitve treba svakodnevno da ponavlja: ”Ja volim Švedsku, voli li ona mene?”


Malo kad sam plakao čitajući knjige, dok sam ih sam pisao to mi se dešavalo, ali dok čitam? Moram priznati da mi se to zadnjih mjeseci desilo dva puta, nisam zaplakao, ali samo što nisam.  Prvi put dok sam čitao roman „Neprijatelj“, Isaka Singera. Bilo je riječ o susretu muža i žene, nakon strašnog Drugog svjetskog rata. Njega su sakrili u sijeno, žrtvujući svoje živote i tako je preživio. Nju i djecu su strijeljali u jednom logoru. Ona preživjela taj logor, ali dospjela u drugi, onaj Staljinov... 


Drugi put, čitajući Zlatanovu auto biografiju, kada otac Šefik, naziva taksi, uzima bolesnog dječaka u ruke i odlučnim glasom naređuje taksisti: „Ovo je moj sin. Ne gledaj na crvena svjetla, vozi najkraćim putem u hitnu!“ Šekspirovski precizno, slavni sin opisuje sopstvenu bolest i žrtvu koju je spreman da podnese njegov otac, vjerovatno i istinski junak dobrote cijelog kazivanja.


Neka mi oproste prijatelji Šveđani, ali nisam siguran da oni razumiju ovaj dio Zlatanove priče: patnju njegovog oca (svakako oba roditelja, ali je otac naglašen) i sitne radosti koje sam pravi odavajući se piću i sevdalinci (piće mu opijalo tijelo, sevdalinka dušu). Šveđani mjere Zlatana kroz njegov uspjeh, kroz radosti kojima i njih grije postižući golove po svijetu, zarađujući milione, ali o tom dijelu knjige skoro da ne želim ništa reći.


Brita Svensson u Expresenu poredi Zlatanovo kazivanje o odrastanju u Rosengordu (izoliranom predgrađu Malmea) kao najvažniji dio knjige. Njegovu priču poredi sa sjajnom pričom Deve Pelyera „Dječak kog su zvali to“. Sa jednom značajnom razlikom, koju uočavam iščitavanjem oba kazivanja: Zlatan je mogao potonuti u svijetu koji je već sam po sebi potonuo, izoliran sa puno pravila koje diktira podzemlje, loši uzori ili što je puno teže, mogao je sam ući u bitku da taj svijet mijenja, na bolje svakako. Zlatan je izabrao ovaj teži put, promjenio je roditelje, Švedsku i svakako mali Rosengorden u kom već postoji ploča sa njegovim imenom, a sprema se i statua.


Dječak iz predgrađa, tvrdoglav i uporan, što ga zasigurno vezuje za bosanske korijene, nikad nije dozvolio da ga nazovu to, da ga podcijene, da mu se podsmijavaju. Njegovo ime mu postaje simbol identiteta, želje, ideala, ali i moralni kredo, Zlatan. Kad ga novinari pitaju da se opredjeli između dvije švedske fudbalske zvijezde, on bira sebe, „Zlatan“, reći će im prkosno. Kad nije imao ideju šta da odgovori radoznalim novinarima ili kad je htio da ih razljuti, odgovarao je isto: „Ja sam Zlatan“. Poznavaoci našeg jezika odvajajući se od riječi koja određuje njegovo lično ime, mogu to tumačiti i drugačije, kao: ”Ja sam zlatan...” Drugim riječima, pustite me, ja sam zlatan, kakav sam mogao biti, ili ja sam zlatan, kakvi ste vi? Nije riječ samo o pukoj igri riječi već višeslojnom značenju dječije borbe sa vjetrenjačama, koji je tražio sebe, oslonac koga tada nije bilo.


Upamtio je utakmicu u kojoj publika sa Balkana sočno psuje igračima, navijajući, bodreći ih, tražeći više. Zlatan spominje i psovku sa je i be, nečiju majku... ja to preskačem, ali ovo ne mogu: „Shvatio sam da sam kući“, bezazleno zaključuje dječak, koji ne želi biti to, zahvalan izoliranom predgrađu Malmea u kom je našao toplinu doma.


Do tančina će Zlatan razgolititi švedske predrasude prema strancima u školi i svim porama švedskog društva. Kada je u nehatu udario učiteljicu u glavu inebandi lopticom, ona ga neće prekoriti i podučiti, što rade učitelji, već će mu zvati oca i predložiti da ga odvede psihijatru. Kasnije će mu za vrat svezati specijalnog pedagoga, koji će za njim po školi hodati kao gonič kamila.

 Odgajajući svoju djecu, ali i podučavajući djecu useljenika u ovoj zemlji, bio sam spreman tvrditi da useljeničko dijete mora biti duplo bolje da bi uspjelo, Zlatan taj kriterij drastično mijenja prema brojci od pet pa i deset puta. Upravo toliko je morao više da ulaže da bi bio isti kao „oni“ ili bolji, što je i postigao.


Pravo lice odnosa prema strancima je svakako jedan od Zlatanovih trenera, Hasse Borg. On je naprosto prodao Zlatana Ajaxu za 85 miliona švedskih kruna. To je bio najveći transfer u (h)istoriji skandinavskih zemalja. Ugovorom ni kruna nije bila predviđena za igrača, Zlatana. To je primjetio otac, Šefik. I kada je u ugovor naknadno upisano da igraču ide 10%, taj dio ugovora naknadno je preko advokata morao sudski da ”ganja”. 


Poenta je da je Zlatan poslat u Holandiju bez jedne jedine krune. Gladan, nazvaće „trgovca robljem“ Hassea i pitati da mu pozajmi novca za kornfleks i sendviče. Trener će u maniru bezdušnog trgovca reći hladno: „Momak, to tako ne funkcioniše“.


Istini za volju, Zlatan će, nekoliko godina kasnije dobiti satisfakciju da kaže Šveđanima, šta se i „u ime njih“ radi sa strancima u ovoj zemlji. Time je dao glas milionima onih koji ga nemaju ili nema ko da ih čuje. Satisfakcija je i u tome da će biti i u prilici da odbije ruku, spomenutog gospodina koji je htio da ga pozdravi, satisfakcija je i to da izdavač knjige iz rukopisa nije izbacio ovaj dio priče koji lomi idiličnu švedsku priču o humanosti i dobročinstvu. Satisfakcija je svakako i to da je upravo Zlatan biran šest puta za najboljeg sportistu Švedske, ali i što mu je knjiga već prodana u pola miliona primjeraka za samo dvije sedmice.


Najveća satisfakcija će svakako biti ta da knjiga posluži da se odnos švedskog društva prema strancima napokon počne mijenjati. Nije utjeha ako ministar za integraciju Švedske, tada Mona Sahlin prizna: „Sve što smo učinili na planu integracije je segregacija“. Zlatan svojim vraćanjem Švedskoj, braneći na najbolji način njene boje, iz godine u godinu dokazuje da je Švedska i njegova zemlja, da su i on i njegova djeca Šveđani. Ali to nije dovoljno, useljenik kao da umjesto jutarnje molitve treba svakodnevno da ponavlja: Ja volim Švedsku, voli li ona mene?


Zlatan je svojom pričom o segregiranosti švedskog društva, postigao jedan od najboljih golova u karijeri koji još uvijek čeka pravu ocjenu. Svima nam je poručio: Ja sam zlatan, a kakvi ste vi? Na nama je da svako preispitamo ”našu” i ”njihovu” ulogu u integraciji u društvo koje se svih tiče.

 

 -------------------


*Još prije ovoga teksta, IK ”Buybook” iz Sarajeva me molila da knjigu prevedem, odbio sam zbog nedostatka vremena. Nekoliko mjeseci kasnije su mi se ponovo obratili kao prijatelju kuće, da priskočim, onaj što su se sa njim već bili dogovorili o prevođenju odustao, ja pritekao. Radujem se da će ovu sjajnu knjigu, udžbenik iz odgojne pedagogije, moći čitati oni koji to budu htjeli i na našim jezicima. Koristim  ovu priliku da se zahvalim svima koji su i meni u pomoć pritekli da posao u roku i valjano privedemo kraju.


--------------------


Iz knjige "Druženje po mjeri duše", Ševka Kadrića, koju možete preuzeti na sljedećem linku:


http://www.digitalne-knjige.com/kadric7.php


---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Aug 2 '13 · Oznake: ja sam zlatan, a kakvi ste vi?

Dijagnoza




Na sistematskom pregledu otkrili su da imam visoki tlak. Zbog posla koji obavljam, a to je penjanje na odašiljače i preko 30 metara visine, poslali su me na prisilni odmor.

Nakon obavljenih dodatnih pretraga, nošenja holtera za krvni tlak, holtera za srce, pretraga krvnih žila u nogama i na vratu, analize urina i krvi, slikanja pluća i tko zna čega sve ne, donio sam sve nalaze svome liječniku.

 

S njim sam skoro u prijateljskim odnosima, zapravo dobro se poznamo još iz mladosti, pa je naš razgovor započeo pričama o prijateljima, znancima, rodbini i kojekakvim zgodama i nezgodama, te je nakon dužeg razgovora konačno počeo gledati moje nalaze, a ja sam sa zebnjom iščekivao njegovo stručno mišljenje dok se on zadubio u sve te nalaze i nešto bilježio u karton.

 

Najednom nastade u bolnici strka, vika. Netko u hodniku viče:

 

-          Hitan slučaj, dođite ovamo!


I moj liječnik istrča van u hodnik, a ja ostade sam u ordinaciji. Prošlo je skoro pola sata dok se moj liječnik konačno vratio, sjeo za stol i počeo pregledavati moje papire, a zatim u nevjerici vrtjeti glavom i mijenjati boje. Na trenutak je, gledajući moje nalaze, zario glavu među dlanove i zamišljeno otpuhivao.

 

Ne moram vam pričati kako mi je bilo. Puls mi je sve luđe tukao, a znoj me oblio. Glavom su prostrujale najcrnje misli, a onda sam hrabrio samoga sebe da uvijek postoji mogućnost u oporavak, a odmah sam potom utonuo u crne misli. Ne znam od čega bolujem, uvijek su sve mogućnosti otvorene, a najgora je bolest koju ne osjećate dok ne bude prekasno. Doduše, oduvijek mi je srce znalo luđački tući dok sam jurišao s loptom i jurio od gola do gola još u djetinjstvu, ali nikad nisam imao većih problema.

 

Doktor me s vremena na vrijeme odsutno pogleda blijed kao krpa kao da u mojim nalazima već vidi pokojnika. Ništa mi ne govori, samo me očajnički pogleda pokušavajući prikriti svoju zbunjenost i zabrinutost nekom dosjetkom.

 

-          Živ čovjek svašta doživi, a ponekad i preživi!


Živim zdravo. Ne pijem, ne pušim, ne jedem suviše masno, ni slano, izbjegavam gazirana pića, slatko tek tu i tamo okusim, a eto, sve ti je to badava. Onaj rogonja nikada ne miruje, nego radi svoj posao. Teško je ovako čekati premda znam da mi nema spasa kada se doktor, moj prijatelj, ovako zabrinuo i problijedio gledajući moje nalaze.

Ponovo ih pregledava, u nevjerici vrti glavom, blijed kao krpa tek me saučesnički pogleda, a onda spusti pogled nad papire, pa zarije glavu među dlanove i samo što ne zaplače.

 

Svjestan sam da mi je kraj blizu. Pomoći nema, a niti nade. Svatko ide svojim putem, svome ušću, svako ide koritom života koje se razlijeva u nepreglednim ravnicama, a zatim brza strminama i padinama, uvire i ponovo se rađa, ali se na kraju gubi u moru vječnosti.

 

Eto, već sam dva mjeseca na bolovanju. Doduše, ništa me ne boli, ali taj visoki tlak me muči, premda ja nisam dosad ništa osjećao, niti osjećam, ali kad mi doktorica mjeri tlak, bude i do sto devedeset kroz sto deset mph.

 

Kažu da je najgore baš to što te nikad ništa ne boli, a onda ti samo najednom pozli i više nema izlaza.

 

Ali, što je tu je. Nitko ne može izbjeći svoju sudbinu pa tako ni ja.

Konačno doktor podiže glavu i gleda izgubljenim maglovitim pogledom u mene:

 

-          Znaš šta?

-          !? – preplašeno gledam i slušam.

-          Znaš šta se desilo?!

-          ?!

-      Brkan će odapeti. Eno ga sav pocrnio. Nema mu spasa ni pomoći. Infarkt!!! Još ga pokušavaju oživjeti.

-          Brkan?!

-          Da, Brkan!

-          Pa, jutros sam s njim razgovarao pred trgovinom…

-          Da, da, da… i tu je zastao, a onda s knedlom u grlu ponovio:

-          Brkan je gotov, nema mu spasa… a ja sam mu jučer posudio deset tisuća eura!

-          ?!

-          … deset tisuća eura bez potvrde i potpisa … i tu je utihnuo.

-          A, moji nalazi?

-          Što tvoji nalazi? Zdrav si ko dren! Imaš krvnu sliku ko beba! … Ali Brkan će odapeti, a ja sam mu jučer posudio deset tisuća eura!


---------------------


Iz knjige "Mali Tane", Dragana Miščevića, koju možete preuzeti na sljedećoj adresi:


 http://www.digitalne-knjige.com/miscevic2.php

---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Aug 2 '13 · Oznake: dijagnoza
ERAZMO ROTERDAMSKI - POHVALA LUDOSTI




ERAZMO ROTERDAMSKI (1467-1536) u svoje je doba stekao slavu kao najumniji europski učenjak, no potom se našao na udaru te su ga mnogi proglasili kukavicom i heretikom. Uvučen u žučnu vjersku debatu, usudio se iznijeti na vidjelo greške i zlodjela koji su postojali u Katoličkoj crkvi i među budućim reformatorima. Danas ga se smatra ključnom osobom zaslužnom za velike promjene koje su potresle vjersku scenu u Europi. 


"Pohvalu ludosti" napisao je 1509. godine u kući svog prijatelja Thomasa Morea. Trebalo mu je samo osam dana da napiše djelo koje on, gotovo se ispričavajući, naziva igrom duha. Djelo i danas oduševljava svojom duhovitošću - koja ne vrijeđa nikoga, nego ostaje dosljedna razigranoj humanističkoj ljubavi prema istini, čovjeku i Bogu.  
A, to što njegov opis tadašnjeg svećenstva i crkve neobično odgovara opisu današnjeg svećenstva i današnje crkve samo je dokaz da se neke stvari nikad ne mijenjaju, te da ljudsku pohlepu i želju za tuđim novcem čak ni mnoga stoljeća ne mogu, ni izbrisati, ni promijeniti.


-----------------------------


O prijateljstvu, braku, nauci, umetnosti


Može svet da priča o meni što mu je drago ( jer mi nije nepoznato kako Ludost prolazi rđavo i kod najluđih ), ipak sam ja, jedino ja, velim vam, kadra da uveseljavam i bogove i ljude. Nepobitan dokaz moga tvrđenja je to što čim sam stupila pred vaš mnogoljudni skup da progovorim koju reč, na vašim licima je očas zasijala neka nova i neuobičajena veselost: odjednom ste podigli čela, pozdravili me sa tako radosnim i tako prijatnim osmehom i pljeskanjem da mi se zaista čini da ste se svi, sjativši se sa svih strana, napili nektara Homerovih bogova, pomešana sa biljnim sokom što rasteruje žalost, dok ste maločas sedeli žalosni i mračni kao da ste tek izišli iz Trofonijeve pećine.

 

Kao što se obično dešava, kada sunce posle oštre zime pokaže zemlji svoje veselo i sjajno lice, ili kada ponovo zaćarlijaju blagi prolećni povetarci i kada sve iznenada promeni izgled, a podmlađena priroda se zaodene svežim bojama, isto tako je i moje prisustvo izazvalo promenu na vašim licima. Ono što veliki govornici jedva mogu postići dugim i promišljenim govorom da bi rasterali teške brige slušalaca, ja sam to postigla otprve samom svojom pojavom.[…]

 

Nemojte misliti da ovo govorim zbog toga što hoću da se razmećem svojim darom, kao što čini većina govornika. Tako se oni, kao što znate, iako su celih trideset godina sastavljali jedan govor, koji je često samo kompilacija, ipak zaklinju das u ga napisali za tri dana, tako reći od šale, ili su ga kazivali u pero. A meni je, naprotiv, uvek bilo najdraže što mogu da govorim ono što mi trenutno padne na pamet. Zato neka niko ne očekuje da ću, po ugledu na svakidašnje govornike, dati definiciju sebe same, a još manje podelu.

 

Ni jedno ni druge se ne bi slagalo sa mojim bićem: jer kako će neko da me okuje u granice kada se moja moć proteže tako daleko po svetu, kako će neko da me podeli kada me čitav ljudski rod poštuje kao božanstvo? I onda, kakvog smisla ima predstavljati definicijom, tako reći, moju senku i lik, kada sam lično pred vama i kada se gledamo u oči? Ja sam, kao što vidite, ona prava darovateljica dobara koju Latini zovu Stultitia a Grci Moria.[…] Pre svega, šta može biti slađe i dragocenije od života? A u rađanju živih bića ko više sudeluje od mene? Ni koplje Palade, kćeri moćnoga oca, ni epiga Jupitera, koji skuplja oblake, ne utiču na oplađavanje i rasplođavanje ljudskoga roda.

 

Čak i sam otac bogova i kralj ljudi, koji jednim migom zatrese ceo Olimp, mora – o, jadnika – da odloži svoju trozubu munju i da ublaži svoj titanski pogled kojim, ako mu se svidi, zastrašuje sve bogove, pa da, po glumačkom običaju, uzme tuđ lik, ako ponekad zahte da radio no što radi uvek, tj. Da pravi male bogove! Stoici smatraju da su najbliži bogovima. A pokažite mi samo jednoga, pa ma on bio i tri, četiri, i hiljadu puta stoic, koji ne bi, ako ne svoju bradu, znamenje mudrosti ( koje, uostalom, nosi i jarac ), a ono svakako uklonio strogost sa lica, izgladio bore na čelu, odbacio svoja čelično tvrda načela i za malo vremena počeo činiti ludosti i budalaštine; ukratko, mene, tvrdim, mene mora pozvati dobar mudrac ako hoće da postane otac.

 

A zašto ja ne bih, po svom običaju, govorila sa vama otvorenije? Pitam ja vas, zar bogove ili ljude rađaju udovi kao što su: glava, lice, grudi, ruke, uši, koji se smatraju za ugledne delove tela ? Ne bih rekla! Ud koji produžava ljudski rod je tako glup i tako smešan da mu ni ime ne možeš izreći bez kikotanja. On je onaj sveti izvor iz koga sve crpe život i pouzdaniji je od poznate Pitagorine četvorke. Koji čovek će, molim vas, navući bračni jaram sebi na vrat, ako samo, kao što obično čine filozofi, predhodno proceni nezgode zajedničkog života? Ili, koja žena će pristati na bračne dužnosti, ako sazna ili promisli kako je opasan porođaj i kako je teško vaspitanje deteta? Prema tome, ako za život dugujete zahvalnost braku, a za brak dugujete zahvalnost mojoj sluškinji Lakomislenosti, pomislite onda koliko li tek zahvalnosti dugujete meni! Pa dalje, koja bi žena htela, kada je već jednom sve iskusila, da počne iznova ako pored nje ne bi stajalo božanstvo zaborava? A ni sama Venera ne može poreći, pa neka Lukrecije govori šta hoće, da njena moć nije jalova i uzaludna bez moje pomoći i zaštite. Iz te moje pijane i vesele igre rađaju se dakle veliki filozofi i njihovi sadašnji naslednici monasi i kraljevi u purpurnu i pobožni sveštenici i triput svete pape; i, najzad, čitava četa pesničkih božanstava čiji broj je tako golem da Olimp, koji je vrlo prostran, jedva može da ih primi.

 

Ali bi bilo premalo da mi ljudi duguju zahvalnost samo za klicu i izvor života; zbog toga hoću da pokažem da su sve životne prijatnosti nastale od moje darežljivosti. Jer šta je život i da li je uopšte vredan toga imena ako iz njega izbaciš uživanje? Vi pljeskate, što znači da je tako. Ja sam znala da meću vama nije niko tako pametan, ili, bolje , tako lud – ne, radije ću reći pametan – da zastupa takvo mišljenje. Pa čak ni stoici ne preziru uživanja; samo oni to vešto prikrivaju, i pred svetom žestoko napadaju zabave, tek da bi zaplašili druge i onda sami uživali još neobuzdanije.

 

Ja svakako ne mislim da je ženski pol toliko budalast da bi mi zamerio što mu pripisujem ludost, jer sam i sama žena i uz to oličenje Ludosti. Pa ako se stvar pravično proračuna, žene imaju da zahvale Ludosti što su u mnogo čemu srećnije od muškaraca. U prvom redu, zbog lepote koju one sa pravom uzdižu iznad svih stvari; jer njome mogu tiranisati i same tirane! Otkuda, inače, u muškaraca ona strašna spoljašnost: hrapava koža, gusta brada što ga čini starijim – ako ne od štetne mudrosti? Žene, pak, uvek podražavaju večnoj mladosti. Zatim, šta one drugo žele u životu nego da se što više dopadaju muškarcima? To je jedini cilj onom pustom udešavanju, mazanju, kupanju, češljanju, mirisanju; sa tim ciljem upotrebljavaju mnoga veštačka sredstva da ulepšaju lice, da oboje obrve i da neguju kožu. Čime se uopšte mogu više umiliti ljudima nego ludošću! Jer nema na svetu stvari koju muškarci ne bi dopustili ženama. I to za kakvu drugu nagradu ako ne uživanje! Nijednom drugom stvari ih ne zabavljaju tako kao glupošću! Niko neće poreći tu istinu, ako se samo seti kakve sve budalaštine muž brblja sa ženom i kakve gluposti čini kada god hoće da mu žena pruži uživanje. Tu imate prvu i naročitu nasladu u životu i izvor iz kojeg ona ističe.[…]

 

Ali će možda biti ljudi koji preziru tu vrstu uživanja, pa se zadovoljavaju ljubavlju i drugovanjem sa prijateljima i govore da je prijateljstvo jedina stvar koju treba poštovati iznad svega i da je čak neophodno kao vazduh, vatra i voda; sa druge strane, da je tako prijatno da bi onaj koji uništi prijateljstvo ugasio sunce na nebu; i da je ono, najzad, tako vredno poštovanja – ako se taj izraz uopšte može preporučiti – da se ni filozofi ne plaše da ga ubroje među najveća dobra. A šta ćete tek reći ako vam dokažem da sam ja i početak i kraj tako velikog dobra? Ja ću vam to dokazati, ali ne na način krokodilita i rogatih sorita ili na način drugih dijalektičkih prepredenosti, već na tako jasan i opipljiv način da će svako razumeti.

 

Da pogledamo, dakle! Prikrivati poroke prijatelja, zavaravati se, biti slep za njih, pa čak voleti krupne mane i diviti im se kao da su vrline, zar to ne liči na ludost? Ako ovaj ljubi bradavicu svoje prijateljice, ako onome miriše polip njegove miljenice, ako otac tvrdi da njegov razroki sin ima Venerine oči – pa šta je to ako ne sušta ludost? Priznajte glasno da ludost i jedino ludost sklapa i održava prijateljstvo. Govorim ovde samo o ljudima od kojih nijedan nije rođen bez mana i među kojima je najbolji onaj koji ih ima najmanje. To ne važi, međutim, za mudrace koje filozofija ubraja u bogove. Među njima se prijateljstvo ili uopšte ne vezuje ili je to prijateljstvo dosadno i neprijatno, i sklapa se samo sa vrlo malim brojem ljudi ( da ne kažem da se ne sklapa ni sa kime, jer bi to bilo nepravedno tvrditi ).

 

A to dolazi otuda što je velika većina ljudi luda, pa čak nema čoveka koji na ovaj ili onaj način nije udaren mokrom čarapom; svi liče jedni na druge a sličnost je temelj prijateljstva. Ako se ponekad ti strogi mislioci i povežu uzajamnom simpatijom, ona zaista nije bogzna kako čvrsta i dugotrajna; te cepidlake su u tolikoj meri prodorne da oštrim pogledom uočavaju mane prijatelja kao kakav orao ili epidaurska zmija. A kako su sami, za sopstvene mane, kremljivi, kako ne vide torbe koje im vise sa leđa! Kada je već po prirodi tako da se ne može naći čovek koji nije opterećen krupnim Manama, pa kada se tome doda još razlika u godinama i obrazovanju, toliko grešaka, toliko zabluda, toliko nedaća u ljudskom životu, kako bi mogla, Makar i jedan sat, postojati prijateljska veza među tim Argusima, ako joj se ne bi pridružilo ono što Grci zovu divnom rečju dobrodušnost, a kod nas je možeš prevesti kako hoćeš: ludost ili povodljivost karaktera?

 

Ah, kako bi se malo brakova sklopilo kada bi muž bio pametan da ispita koje igre je njegova mlada, na izgled tako čedna i stidljiva, igrala već mnogo pre braka? I koliko bi se već sklopljenih brakova rasturilo kada ne bi većina ženinih grehova ostala mužu nepoznata zbog njegove nemarnosti ili lakovernosti. Sve to se, uostalom, pripisuje ludosti, i sa pravom, jer ona zaista pomaže da se žena dopada mužu i da se muž dopada ženi; ona održava mir u kući i brine se da veza bude trajna. Mužu se rugaju, nazivaju ga rogonjom, papučićem i kako još ne, a on nežnim poljupcima pije suze s obraza svoje neverne bračne drugarice. A koliko je tek srećniji što živi u zabludi nego da dopusti da ga nagriza crv ljubomore i da mu stvara tragične sukobe. […]

 

Mora se priznati da je rat žetva i izvor najslavnijih dela. Može li biti veće ludosti nego da se iz ne znam kakvih razloga preduzima ona vrsta borbe koja i jednoj i drugoj strani donosi više zla nego dobra? A o onima koji su pali u boju nema nikakva spomena kao ni o Megaranima! Sem toga, kad su već obe vojske uređene i stanu jedna prema drugoj i kada se zaore potmuli glasovi rogova, šta tada, molim vas vrede svi oni mudraci koji su iscrpni od mozganja i koji zbog svoje razdvojene i rashlađene krvi jedva dašću? Za rat je potrebno mnogo durašnih i snažnih ljudi koji imaju vrlo mnogo smislenosti i što manje pameti; osim ako neko ne voli Demostena kao vojnika koji je, držeći se Arhilohova saveta, uhvatio maglu čim je ugledao neprijatelja. Bio je isto tako loš ratnik kao što je bio izvrstan govornik. […]

 

Nekako bi se još i podnelo kada bi filozofi bili nesposobni samo za vršenje javne službe, gde se snalaze kao magarac kada svira na liri. Ali oni još manje vrede u vršenju dužnosti privatnog života. Pozovi mudraca na gozbu, i on će pomutiti raspoloženje gostiju ili svojim sumornim ćutanjem ili neprekidnim postavljanjem sitih i dosadnih pitanja. Povedi ga na igranku, pa će ti skakutati kao kamila. Povedi ga na javnu predstavu, i on će izrazom lica pomutiti veselje naroda i, kao mudri Katon, biće priseljen da ode iz pozorišta, jer ne može da odagna svoju mrklu ozbiljnost. Ako vodiš razgovor, on lupi iz nebuha kao onaj vuk iz basne. Ako treba nešto da kupi, da sklopi kakvu pogodbu, ukratko, ako treba da učini nešto bez čega svakodnevni život ne može teći, reći ćeš da takav filozof liči na panj, a ne na čoveka.

 

Kakva je sila vratila u složan život rimske plebejce kada su se odlučili na poslednje sredstvo - iseljenje? Da nije to bio neki filozofski razgovor? Nipošto! Nego baš smešna i izmišljenja dečija priča o želucu i ostalim delovima tela. Temistokle je postigao isti utisak svojom basnom o lisici i ježu. Da li je govor kakva mudraca postigao ono što jepostigla Sertorijeva izmišljena Košuta, ili ona dva psa lakonskog zakonodavca, ili ona smešna izmišljotina o čupanju dlaka iz konjskog repa? Da ne govorim o Minosu i Numi koji su, jedan kao i drugi, pomoću neverovatnih priča vladali glupom ruljom. Takvim tričarijama se može voditi ona golema i moćna životinja koja se naziva narod.[…]

 

Da kažem nešto o nauci i umetnosti. Šta je podsticalo ljude da pronalaze i ostavljaju potomcima, kako oni misle, tolika izvanredna dela? Zar ne žeđ za slavom? Ti ludaci nad ludacima misle da ne treba da se čuvaju ni noćnog bdenja, ni znoja, ni gladi da bi postigli ne znam kakvu slavu koja je, u stvari, prazna utvara. Ali ne zaboravite da Ludosti dugujete zahvalnost za tolike udobnosti u životu i, što je ponajlepše, možete se koristiti glupošću drugih.[…]

 

Među naučnim pozivima prvo mesto prisvajaju poznavaoci prava. Nema bića pod suncem koje je tako samo sobom zadovoljno kao pravnik. U stvari, njihov rad je običan Sizifov posao, jer u jednom dahu istresu siseliju zakona, bez obzira na da li se odnose na određenu stvar, i slažu gose na glose, mišljenja na mišljenja i tako stvaraju uverenje da je pravna nauka najteža od svih. Oni misle da je sve ono za šta je potreban trud već samim tim slavno. Njima dodajmo dijalektičare i sofiste, naročitu vrstu ljudi od kojih je svaki brbljiviji od dodonske bronze: ma koji od njih bi se mogao svađati sa dvadeset naročito izabranih brbljivih žena! Ipak bi bili srećniji kada bi imai samo dug jezik i kada ne bi bili tako svadljivi da se čak uporno kolju oko kozje dlake i da u žestokom preterivanju većinom zaboravljaju na istinu. Ali i njih usrećuje njihovo samoljublje: naoružani trima silogizmima, bez oklevanja otpočinju bo ma zbog čega i ma s kime. U svojoj tvrdoglavosti su nepobedni i neće odstupiti pa da im i Stentora staviš nasuprot.

 

Za ovima dolaze poštovani filozofi sa bradom i ogrtačem. Hvale se da su jedino oni pametni, a svi ostali smrtnici su samo lepršave senke. Kako zabavno trabunjaju kada grade bezbrojne svetove, kada palcem ili koncem mere Sunce, Mesec, zvezde i njihove putanje, kada bez snebvanja tumače postanak gromova , vetrova, pomračenja i drugih neobjašnjivih pojava, kao da su tajni savetnici stvoritelja sveta, ili kao da su k nama došli sa skupštine bogova. Međutim, priroda se njima i njihovim zaključcima ruga sa visine. Dovoljan dokaz da ne razumeju ništa je to što o pojedinim stvarima vode večite prepirke. Oni koji zaista ne znaju ništa hvale se da znaju sve, a šesto ne znaju ni za sebe! Koliko puta ne vide pred sobom jarak ili kamen, ili zato što ih je većina krmeljivih očiju ili zato što im duh luta ko zna kuda; ali tvrde da vide ideje, sveopšte pojmove, tananosti kakve, mislim, čak ni Linkej ne bi mogao da utuvi. Naročito u matematici preziru običan svet. Trogugli, četvorougli, krugovi i slične geometrijske slike zapleću se i prepleću praveći lavirint; isto je to i sa slovima koja su poređana kao odred vojnika, pa se pojavljuju jedno za drugim u ovom ili onom redu i tako zaslepljuju neukom svetu oči! U tu vrstu spadaju oni koji poriču budućnost iz zvezda i nagovešštavaju nemoguća čuda i pronalaze – srećni ljudi – družinu koja im veruje.[…]

 

Moglo bi se reći da ću preko teologa preći ćutke i da neću dirati Kamarinsku baru i neću doticati anagirsku travu, jer ta vrsta ljudi je vraški ozbiljna i razdražljiva. Napali bi me u gomilama hiljadom zaključaka i prisilili na poricanje; ako bih se opirala, odmah bi me proglasili za jeretičarku. Jer oni obično iz nebuha plaše tom munjom sve one koji im nisu baš po volji. Zaista, nema ljudi koji bi teže priznali moje dobročinstvo, iako su mi oni iz važnih razloga obavezni; jer ih samoljubivost, po mojem naređenju, čini srećnim stanovnicima trećega neba, odakle sa visine gledaju na sve ostale ljude kao na životinje koje puze po zemlji i prema kojima osećaju sažaljenje. Okruženi čitavom vojskom učenih definicija, konkluzija, korolarija, eksplicitnih i implicitnih propozicija, oni umeju vešto da se izvlačei brane, tako da ih ni Vulkanova mreža ne bi mogla zaplesti u tolikoj meri da se ne bi izvukli iz nje distinkcijama, kojima seku sve čvorove tako da čak ni tenedska sekira ne bi mogla bolje. Isto tako se brane i svojim nedavno izmišljenim izrazima i rečima koje jedva ko razume.

 

Osim toga, na svoju ruku tumače tajne misterija; kako je postao svet i kako je uređen; kakvim kanalima je greh stigao do Adamovih potomaka; na koji način, u kojoj meri i za koje vreme je Hrist sazreo u Marijinoj utrobi; na koji nčin u sakramentu bitiše akcidencija bez materije. Ali to su obična, svakodnevna pitanja. Ta pitanja su dostojna samo velikih teologa, teologa prosvetitelja, kako ih nazivaju. Čim naiđu na njih, odmah se prenu. Postave se, na primer, ovakva pitanja: treba li vremena za božansko stvaranje?  Da li u Hristu ima višđe nego jedno sinstvo? Je li mogućno pretpostaviti da Bog Otac mrzi Sina? Da li bi Bog mogao da uzme oblik žene, đavola, magarca, tikve ili kamena? Ako bi bio tikva, kako bi onda ona propovedala Božiju reč, činila čuda i bila raspeta na krstu? Šta bi posvetio sv. Petard a je vršio posvećivanja dok je Hrist vision a krstu?

 

Da li se u tom trenutku još moglo reći da je Hrist čovek? Da li će ljudi posle uskrsnuća smeti da jedu i piju? Unapred se naša gospoda brinu kako će toliti glad i žeđ. Ima tušta i tma takvih cepidlačkih bljutavosti, ali su mnogo tananija pitanja o saznanju, o odnosima, o formaletitetima, kviditetima, ekceitetima, koje bi mogao razlikovati sam Linkej, pa i on bi morao imati vrlo oštre oči da bi mogao u najgušćoj tami videti stvari koje uopšte ne postoje. Dodajete ovamo i one gnome, tako paradoksalne das u poznati stoički paradoksi u poređenju sa njima nezgrapni i otrcani. Na primer: manji je greh zaklati hiljadu ljudi negoli nedelju zakrpiti obuću siromahu; ili: bolje je da propadne ceo svet sa svim onim što se nalazi u njemu nego da jednom izvališ najneviniju laž! Mnogi metodi sholastičara čine te tanane tananosti još tananijim, pa je lakše naći put iz lavirinta nego se izvući i zakukuljenosti realista, nominalista, tomista, albertista, okamista, skotista, mada još nisam navela sve, no samo najvažnije.

 

Njihovo obrazovanje je veliko, ali tako teško da bi, mislim, i apostolima bio potreban drugi sv. Duh, ako bi bili prisiljeni da o tim stvarima raspravljaju sa današnjim teolozima.[…] Teolozima su, s obzirom na njihovu sreću, najbliži oni koji se opštim imenom nazivaju redovnicima i monasima. I jedno i drugo ime je sasvim pogrešno, jer dobar deo tih ljudi je vrlo daleko od religije, i nigde nećeš češće nailaziti ni na koga nego na monahe. Ne vidim ko bi na svetu bio bedniji od njih d aim ja ne pomažem na mnogo načina. Ta vrsta ljudi je tako mražena svima da je, prema opštem mišljenju, slučajan susret sa monahom rđav znak. Ali su, ipak, neiskazano puni samoljublja. Pre svega, smatraju da je kruna pobožnosti ako se nisu ni dotakli nauke, pa čak ne znaju ni čitati. Zatim, kada u crkvi magarećim glasovima pevaju svoje psalame, koje pamte po broju, ali ih ne razumeju, misled a zadivljuju i ushićuju uši svetaca.

 

Mnogo je među njima takvih koji na veliko prodaju svoju prljavštinu i prosjački štap, drsko prosjače pred vratima hleb kao da ištu dug, dosađuju u svim krčmama, putničkim kolima i lađama i zaista nanose veliku štetu pravim prosjacima. I tako, ti preljubazni ljudi misled a nam svojom nečistoćom, neznanjem,, surovošću i bestidnošću dočaravaju pravi apostolski život, kao što sami vele. Ima li čega smešnijeg nego kada oni rade sve po određenim propisima? Greh je ako se pređe šreko strogih matematičkih proračuna: koliko petlji ima sandal, kakve je boje remen, iz koliko delova je skrpljeno odelo, od kakva materijala je i koliko je širok pojas, kakva odlika je i kolika je kukuljica, koliko palaca treba da bude široka tonzura, koliko časova treba spavati. Ko ne uviđa koliko se ta jednoobraznost ne može složiti sa tolikom raznovrsnošću telesnih i duhovnih osobina?

 

I onih zbog svih tih gluposti gledaju sa visine na druge ljude, pa se čak i među sobom mrze: ljudi koji propovedaju apostolsko milosrđe gotovi su da učine veliku zavadu zbog drukčije opasane haljine ili malo tamnije boje! Među njima ćeš naći i tako strogo pobožnih koji ozgo nose uvek grubu vunenu odeću, ali pod njom imaju lanenu košulju: drugi, naprotiv, ozgo nose platno a ozdo vunu. Pojedini bi se pre dotakli otrovne trave nego novca, ali vino i žensko društvo ne izbegavaju. Najzad, čudno je kako se svi upinju da se među sobom ne slažu u načinu života; trude se da se što više razlikuju jedni od drugih; čak i ne haju da se ugledaju na Hrista.

 

Znatan deo njihove sreće leži u nadimcima: jedni se raduju što nose ime franjevaca, a među njima su koletanci, mala braća, najmanja braća, bulisti; drugi su benediktanci, bernadinci, brigitinci, augustinci, vilhelmiti i jakobiti, kao da je premalo sam,o ime hrišćanin. Veliki deo tih ljudi se toliko oslanja na svoje obrede i sitna ljudska prepadanja d aim čak i nebo izgleda malo dostojan nagrada za njihove zasluge; pri tome i ne misled a se Hrist na sudnji dan neće obazirati n ate stvari i da će ih samo pitati jesu li vršili njegovu zapovest o ljubavi. […] 

 

Poodavno želim da govorim o svojim vermin poštovaocima kraljevima, i knezovima, i to otvoreno i slobodno, kao što i dolikuje slobodnim duhovima. Kada bi oni imali samo pola uncije soli u glavi, da li bi bilo što žalosnije i što više treba izbegavati od njihova života? Nikome ne bi padalo na pamet da plaća krunu krivokletstvom ili oceubistvom kada bi dobro razmislio kakav ogroman teret mora nositi na leđima čovek koji hoće uistinu da vlada. Onaj koji upravlja državom mora voditi javne a ne lične poslove, ne sme misliti ni na šta drugo do na opštu korist; ne sme se ni za dlaku udaljiti od zakona koje sam donosi i izvršava; mora da bdi nad poštenjem svojih činovnika i vlasti; uvek mora misliti da je izložen očima svih i da može svojim čistim životom, kao blagotvorna zvezda, korisno uticati na ljudske poslove ili pak, kao zlokobna kometa, donositi najveću nesreću. Poroci običnih ljudi kao da se ne osećaju tako jako i njihove posledice ne dospevaju daleko; ali vladar stoji na takvom mestu da se njegov primer kao smrtonosna kuga prostire daleko po svetu, ako samo malo skrene sa poštenog puta. Osim tog anjegov položajpovlači za sobom velika iskušenja koja ga odvode sa pravog puta, na primer: zabave, sloboda, laskanje, raskoš, te se mora više truditi i marljivije bdeti nad sobom da se ne zaboravi i ne malakše u dužnosti. A da ne govorim o zaverama, mržnji, ostalim opasnostima ili strahu; najzad, nad glavom mu stoji onaj pravi kralj koji će ubrzo zatražiti od njega račun za svaki, pa čak i za najmanji prestup, i to utoliko strože ukoliko je imao veću vlast. Ako bi, kažem, vladar razmišljao o tim i o mnogim sličnim stvarima ( a razmišljao bi ako bi bio pametan ), ne bi, po mom mišljenju, imao mirnog sna, a zalogaj bi mu zapinjao u grlu.[…]

 

S običajima vladara se već odavno revnosno takmiče crkveni poglavari, kardinali i biskupi, pa se čak može reći das u ih i nadmašili. Kada bi koji od njih samo malo razmislio šta drugo znači njegova kao sneg bela lanena košulja ako ne čist i nevin život; šta mitra sa dva vrha koju spaja jedna veza ako ne podjednako temeljno poznavanje Novoga i Staroga zaveta; šta rukavice koje mu pokrivaju ruke ako ne čisto i od svakog dodira sa svetom oslobođeno vršenje svetih tajni; šta pastiriski štap ako ne najveću brigu o poverenom stadu; šta prelatski krst ako ne pobedu nad svim strastima; kada bi našu i crkveni velikani razmislili o tome i mnogim drugim stvarima te vrste, zar njihov život ne bi bioo žalostan i pun nemira? Oni, pak, rade sasvim dobro što žive udobno, a brigu o ovcama ostavljaju ili Hristu ili, kako ih oni zovu, fratrima i vikarima. Ne misle čak ni na svoje zvanje i zaboravljaju da reč episkopos znači rad, brigu, staranje. Ali je se sećaju vrlo dobro kad su posredi pare.

 

Isto tako bi i kardinali morali misliti da su naslednici apostola i da se od njih očekuje isto ono što su radili apostoli; da nisu gospodari nego čuvari duhovnih dobara o kojima će morati kasnije da polažu najtačniji račun. Pa kada bi svaki malo promozgao o svom ornate, rekao bi u sebi: Šta znači snežna belina naših košulja? Zar ne nejveću i najpotpuniju čistotu života? Šta znači ova purpurna mantija?Zar ne kazuje najvatreniju ljubav prema Bogu? Šta znači ovaj ogrtač koji je tako širok i prostran da može da zaogrne i celu mazgu Presvetloga i koji bi bio dovoljan da primi kardinala zajedno sa kamilom? Zar one ne označava neograničenu ljubav prema bližnjemu, koja popravlja i hrabri, koja se protivi rđavim vladarima i koja rado daje ne samo imanje već i krv za hrišćansku crkvu? Jer čemu služe imanja onih koji sun a zemlji zastupnici siromašnih apostola?  Kada bi, kažem, oni o tome porazmislili, ne bi ni poželeli takav položaj i rado bi ga napustili ili bi provodili život ispunjen radom i brigama, kao što su živeli i stari apostoli.

 

A kada bi vrhovni poglavari crkve, koji su Hristovi namesnici, težili da se ugledaju na njegov život, da podnese njegovo siromaštvo i muku, da proučavaju njegovu nauku, da nose njegov krst, da preziru sve što je svetsko, i kada bi razmislili o samom imenu papa – ko bi na svetu bio najsrećniji od njih? Ko bi kupovao taj položaj svim svojim imanjem, a ko bi pokušao da ga sačuva mačem, otrovom i svakojakim nasiljem? Oni bi ga izgubili nebrojena dobra kada bi im jednog dana došla pamet u glavu! Pamet, rekoh? Samo zrnce one soli koju pominje Hrist! Otišla bi u nepovrat tolika bogastva, počasti, vlast, pobede, deljenje mnogih službi i zvanja, toliki porezi i prihodi od oproštaja grehova kojima trguju, toliko konja, mazgi, pratilaca, toliko uživanja! Pogledajte kakav sam vašar, kakvu žetvu, kakvo more blaga iznela pred vas u malo reči! Umesto toga bi valjalo uvesti bdenje, postove, suze, molitve, propovedi, razmišljanja, uzdahe i hiljadu muka te vrste.

 

(Erazmo Roterdamski, Pohvala ludosti 33 – 37, 95 - 117)


------------------





Ovaj članak preuzet je iz knjige "ISTORIJA FILOZOFIJE III" , Branka Milića.


Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/milic4.php te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



Obradio, uredio i ponešto pridodao: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.




ČOVJEK HRABRI  sa bosanskom dušom




Milan Mišo Pejović i nadvožnjak iznad autoputa A4


Svijet je zgrožen fotografijom na kojoj se 58-godišnji Ki Suk Hanočajnički pokušava popeti na stanicu podzemne željeznice New Yorku, dok prema njemu juri smrtonosna lokomotiva. Čin tragedije je potresniji činjenicom da niko od osamnaest putnika, svjedoka tragedije nije ni pokušao da mu pomogne, pruži ruku i izvadi ga na peron.   Tragedija je kompletirana jednim koji je revnosno sam čin umorstva snimao i kasnije postavio na facebook ili gdje već, tražeći pažnju za sebe, zgrozivši zapanjeni svijet koji se u činu prepoznao. Kako je nesrećnik dospio na tračnice željeznice, niko ne piše, ali vam ja pišem o drugom i drugačijem mentalnom sklopu ljudi, njih u priči koja slijedi na najbolji način odslikava  Milan Mišo Pejović, dodajmo ovdje da je iz Bosne, da se, kako sam kaže, grije na toplini bosanskog duha i ponosa.


Pijemo kafu u „Begels“ kafeu u Helsingborgu, snijeg pada, predbožićne svjetiljke svugdje upaljene, slike po zidovima dobile svečani sjaj. Mišo radi u švedskoj školi, tako da smo osuđeni u ovim razgovorima na teme Bosne i škole, i sad nam i jedno i drugo kroz priču promiče. Mišo ima cijelu teoriju o feminističkom švedskom društvu koje ne priprema učenika za život već birokratski sistem koji je ovdje jači od sama života. Potkrijepljuje to argumentima pretvaranjem škole u produženi boravak, koja ne odgaja već čuva djecu, padom fizičke kondicije kod učenika, agresivnom tehnikom koja preuzima ulogu i odgojitelja i učitelja, ostavljajući nas nemoćne.


Nešto kasnije, kad smo sjeli u auto i krenuli u pravcu njegova stana, pokazuje mi kružni tok pored prodavnice „Maxi“. Uđoh u kružni tok kroz koji se provrtih dva puta uočavajući detalje neophodne za rekonstrukciju ove priče.


Prije dva tri dana je autom ulazio u isti kružni tok, bio je sav u svojim mislima, borio se sa temperaturom koja ga je već obuzimala. Žurio je kući da popije čaj i pokuša se preznojiti. Uz ogradu nadvožnjaka koji premošćuje auto put E4, vidio je neobično dešavanje. Mlađa žena se držala za ogradu a srednjovječna, malo odmaknuta je sa njom razgovarala, uz neobične pokrete ruku i jedne i druge. Projurio je pored njih, ali je u glavi ponio sliku, odustao od napuštanja kružnog toka i nastavio da kruži još jednom. Ovaj put se pripremao na zaustavljanje, shvativši instinktom starog profesora i policajca da nešto nije uredu. Zaustavio je auto na pločniku iza njih, ostavio upaljena svjetla za prinudno zaustavljanje i izašao iz auta. Djevojka je počela da viče  naređujući mu da se zaustavi, podižući nogu preko ograde. Zaustavio se pokušavajući da je smiri.  „Šta ako skoči nekoj djevojci na auto sa ove visine, možda mojoj kćerki, porodici sa djecom?“,pomislio je Mišo pretvarajući se u lisicu koja vreba šansu da pritrči.


U jednom trenutku se ona djevojka okrenula licem prema auto putu tražeći priliku kad i na koga da se baci, kad joj se Mišo bacio na leđa i pokušao da obori i odlijepi od ograde nadvožnjaka. Čuo je pucanje noktiju čiji su dijelovi ostajali na ogradi, osjetio je udarce po sebi, očekivao da mu i nokte zabije u lice, ali je grčevito držao, uz sebe pritišćući uz ogradu.


„Zovi policiju!“ proderao se na onu ženu pored njih.


„Pusti me idiote, ovo se tebe ne tiče...“, vrištala je ona što je sebi smrt tražila vodeći u nju i one ispod nadvožnjaka koji su bezbrižno promicali.


„Tiče, tiče...“ šaptao je siguran da mu više ne može izmaći iz zagrljaja koji je njoj i još nekom značio život, njemu više od časti, smisao ljudskog postojanja.


„Šta bi moja kćerka rekla, koja je tvojih godina, da te pustim da se ubiješ...“ izlazilo je iz njega dok ga je ona i dalje udarala, grebala, rukama i mlatarala po ogradi nadvožnjaka.


Bacio je pogled okolo, automobili su kružili onim kružnim tokom, radoznali šoferi i saputnici su ih gledali i nastavljali svoj put kao da se njih borba za mladi život i ne tiče. „Mogu pomisliti bilo štada je tučem, silujem...“, pomislio je grčevito držeći djevojku. Nekoliko odraslih muških je prišlo na nekoliko metara i tu ostalo, kao da se ni njih ova priča ne dotiče, ali je uzbudljivo vidjeti. Falio je još i fotograf, a nije isključeno i da nije i njih bilo, da ovo zabilježe i pošalju vijest u svijet.

Prolazile su minute, kao vječnosti, djevojka je vodila svoju bitku za smrt, on svoju za život, policije još nije bilo.


I dalje je birao riječi uvjeravajući djevojku u ljepotu života i besmisao čina kojim ga oduzima sebi, ali i drugima. Nije više bilo ni važno da li ga razumije i želi razumjeti, najvažnije mu je bilo da je imao u svojim rukama dok neko drugi ne priteknu u pomoć. Učinilo mu se da je i vječnost prošla, kad je u daljini čuo sirenu hitne pomoći i ugledao pored sebe dvojicu policajaca. Bacili su se na djevojku, otkinuli je od njega i ograde i ubacili u auto hitne pomoći.