Top lista najčitanijih i najobjavljivanijih pisaca na portalu www.digitalne-knjige.com


-----------------


Zlatko Lukić





Dosad objavio 4 knjige


Prvu knjigu na našem portalu objavio je 09.11.2009. 


Ukupno preuzeto 6794 primjeraka njegovih knjiga 


Više podataka o tom piscu - http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/post/838


------------------


Atif Kujundžić




Dosad objavio 5 knjiga.


Prvu knjigu na našem portalu objavio je 15.06.2010.


Ukupno preuzeto 4196 primjeraka njegovih knjiga


Više podataka o tom piscu - http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/616


------------------


Ševko Kadrić 





Dosad objavio 5 knjiga.


Prvu knjigu na našem portalu objavio je 23.06.2011.


Ukupno preuzeto 3794 primjeraka njegovih knjiga


Više podataka o tom piscu - http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/post/602


------------------


Franka Dedović 




Dosad objavila 4 knjige 


Prvu knjigu na našem portalu objavila je 12.06.2009.


Ukupno preuzeto 3504 primjeraka njenih knjiga


Više podataka o tom piscu - http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/609


Krunoslav Šetka 




Dosad objavio 4 knjige


Prvu knjigu na našem portalu objavio je 15.02.2009.


Ukupno preuzeto 3034 primjeraka njegovih knjiga


Više podataka o tom piscu - 

Aug 30 '12
Kraljica krimića Agatha Christie dobiva spomenik u Londonu



Brončani spomenik visine 2,5 metra, napravljen po narudžbi producenta »Miškolovke« Stephena Waley-Cohena i autoričina unuka Mathewa Pricharda, bit će u obliku goleme knjige u čijem će se otvorenom središtu nalaziti autoričino poprsje. 

Kraljica krimića Agatha Christie konačno će dobiti svoj prvi spomenik u Londonu posvećen njezinu golemu doprinosu londonskom kazališnom životu, piše britanski Guardian.

Gradsko vijeće općine Westminster ovog je tjedna izdalo dozvolu za postavljanje spomenika, autora kipara Bena Twiston-Daviesa. Nalazit će se u samom srcu londonske kazališne četvrti Covent Garden, između ulica Great Newport i Cranbourn. Takva je lokacija odabrana zbog golema doprinosa koji je najprodavanija književnica svih vremena dala kazalištu – autorica 66 detektivskih romana i više od 15 zbirki kratkih priča, Christie je prva dramatičarka kojoj su na West Endu istodobno igrala čak tri djela, a njezina je »Mišolovka« najdugovječnija predstava u povijesti kazališta.

»Spomenik je inspiriran činjenicom da je Christie, s prodane 4 milijarde knjiga, najprodavanija svjetska spisateljica, a na njegov su konačni oblik utjecale i objektivne okolnosti mjesta na kojemu će se nalaziti, odnosno, činjenice da je bilo važno da ne ometa prolaznike. Iz toga je proizašla ideja o knjizi«, kazao je Twiston-Davies.

Kako su Christienoj golemoj popularnosti pridonijela i brojna izdanja na oko 50 različitih jezika svijeta, na spomeniku će se nalaziti i njezni brojni naslovi na različitim jezicima, kao i na Brailleovom pismu. »Ideja je da spomenik s udaljenosti izgleda prilično jednostavno no, kada mu se približite, postaju vidljiviji detalji«, kazao je Twiston-Davies, napominjući kako će to biti prvi spomenik koji će velika književnica dobiti u Londonu, a bit će otkriven 25. studenoga ove godine, povodom obilježavanja 60. obljetnice premijere »Mišolovke«.


Mi bismo još samo pridodali da se nadamo da taj spomenik neće izraditi neki talentirani kipar poput Mire Vuce koji je autor onog i više nego nakaznog spomenika Tinu Ujeviću u Varšavskoj ulici nedaleko od ulaza u kino „Europa“

Napisao: Nenad Grbac

---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Aug 29 '12

Zloupotreba pisaca u dnevno političke ili senzacionalističke svrhe




U vrijeme kad mediji postaju sve više zaglupljujući, sve manje čitani, i sve manje edukativni, svi mi koji poznajemo književnost iznenađeno promatramo rađanje jednog novog novinarskog žanra – zloupotrebe pisaca u dnevno političke, kulturološke ili jednostavno senzacionalističke svrhe.

 

Nažalost takvih članaka je sve više, pa mi se čini u redu da vam nabrojimo samo neke od afera koje nam današnji mediji nude :

 

Miroslav Krleža:




Vjerojatno najveći Hrvatski književnik i danas mnogo godina nakon svoje smrti trn je u oku mnogim novinarima i političarima. Nekima od njih smetaju samo Krležine riječi, nekim samo djela, a nekima i njegova politička orijentacija te činjenica da je u srazu između fašizma i antifašizma odabrao lijevu opciju. 

 

No, sve u svemu o Krleži se bez obzira što mnogima nije nimalo simpatičan ni drag puno raspravlja što je vjerujemo također potvrda njegove književne i ljudske veličine, no u pravilu oni koji ga pljuju i omalovažavaju su uvijek glasniji od onih koji ga cijene i brane.

 

Tako smo u zadnje vrijeme mogli pročitati mnoge članke u kojima se napada Krležu. U jednom od tih članaka pročitali smo da je bio opsjednut s Lenjinom. Tamo piše: Glorificirao ga je bez ikakve mjere, uspoređivao s Isusom Kristom, što je očito pokušaj da se Miroslav Krleža ogadi svim vjernicima u ovoj navodno katoličkoj zemlji. Zatim se piše o nekakvom Komfašizmu i plaši narod različitim pokorama, krampusima i vješticama ako ne budu glasali za krajnje desničarsku stranku kojoj naravno pripada i autor tog krasnog i edukativnog članka.  

 

Tu negdje u trač rubrike bismo svrstali osvrt jednog gotovo nepoznatog hrvatskog pisca. Taj anonimus naime piše i sljedeće: Ne volim Krležu. Ne želim ovdje dokazivati da je loš pisac. Recimo – negdje osrednji. A zatim se navodi: Na primjer Jurdana nije ništa lošiji od Krleže – čak ima i istu rečenicu – a stari Denis Kuljiš, za Krležu je avion – jer je beskrajno duhovitiji.

Moramo priznati da nas je pisanje tog anonimnog književnika doista dirnulo jer veće gluposti ne pročitasmo već odavno. Pitanje je samo kako nas je tako inteligentan čovjek (u što on svakako vjeruje) mogao iznenaditi tolikom glupošću.

 

No, da ne dužimo dalje s Krležom u novinama smo pročitali i sljedeće naslove: "Krleža bi danas bio sumnjičav prema stranim bankama...", "Je li SDP zaboravio Krležu?", "Krleža protiv Kolara i 'ustaške' prošlosti""Krleža me nije volio. Mislio je da je Bog" itd. itd.

 

No, sve u svemu da je Krleža veliko ime naše književnosti potvrđuju nam svi oni neprijatelji hrvatskog naroda koji ga i danas 36 godinu nakon smrti nastoje oklevetati, poniziti ili proglasiti osrednjim piscem.

 

Jedino što se nisu sjetili napisati o njemu je to da je bio i homoseksualac.

 

Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić




No, to što se nije dogodilo Miroslavu Krleži dogodilo se hrvatskim piscima Vladimiru Nazoru i Ivanu Goranu Kovačiću.

 

Upravo u trenutku kad je najvjerojatnije sudjelovao u organizaciji Zagrebačkog Gay Pride-a navodnom povjesničaru Deanu Vuletiću u ruke je dospjela slika Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića iz vremena drugog svjetskog rata na kojoj oni nečete vjerovati - stoje jedan pored drugoga.

 

Nadareni povjesničar je iz tog detalja isti tren zaključio da su njih dvojica bili homoseksualci i cijelu tu znanstvenu fantastičnu priču iskoristio kako bi dodatno izreklamirao Zagrebački Gay pride i Homoseksualizam uopće.

 

Tako su poznati hrvatski književnici postali homoseksualci željeli to oni ili ne i odgovaralo to istini ili ne.

 

 Ivo Andrić

 



Jedan od pisaca oko kojeg se također lome mnoga koplja je Ivo Andrić.  

 

Ono što mu ni hrvatski ni srpski nacionalisti ne mogu oprostiti je da je neka od svojih djela pisao na hrvatskom a druga na srpskom jeziku. S obzirom da je za svoje djelo nagrađen Nobelovom nagradom ( dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine) i jedni i drugi bi ga vrlo rado uvrstili u antologije svoje književnosti i hvalili se njegovom književnom veličinom, no druga strana im to uvijek osporava.

 

Naročito je Ivo Andrić kao pisac uvredljiv Turcima i Ustašama iz Bosne i Hercegovine. Naime on bi po svemu trebao biti njihov, ujedno možda i jedini spomena vrijedan književnik, kojeg su Bosanski preobraćeni Katolici ikad imali. No, kao za inat Turcima Ivo Andrić je sam izabrao da bude Srpski pisac i književnik. Iako u tome zapravo i nema ništa loše Turci i Ustaše mu to nikad neće oprostiti. Baš kao i Krleži, Nazoru i Kovačiću to što su se u drugom svjetskom ratu borili protiv Fašizma i njegovih odanih sluga i izdajnika, Ustaša i Četnika.

 

U cijelu tu priču se povremeno uključe i Matica Hrvatska i Matica Srpska, pa tako Ivo Andrić ostaje vječito nadahnuće novinarima željnim senzacionalizma i nacionalistima raznih opredjeljenja. 



--------------------

 

No, uglavnom u vrijeme kad mediji konačno gube svoju osnovnu zadaću, a to je objektivnost i istinitost informacija i književnici su kao poznate i javne osobe i više nego pogodni za izmišljanje kojekakvih dnevno političkih ili senzacionalističkih vijesti. Posebno se to odnosi na one koji su davno umrli i koji nemaju nasljednike, koji bi možda mogli tužiti novinara zbog klevete.

 

A, svi ti članci između redaka ukoliko ih pažljivo pročitate više govore o medijima, novinarima, koji ih pišu i ljudima, koji u to vjeruju, nego o književnicima čije mjesta u književnosti čak ni takvo primitivno i priglupo novinarstvo ne može ugroziti.

 


----------------


Napisao: Nenad Grbac



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 

Kako djeca doživljavaju digitalne knjige?




Količina vremena koju djeca provode čitajući knjige znatno se umanjuje sa sve većom količinom vremena koju mališani provode na mobitelima, kompjuterima, video uređajima i drugim mobilnim aparatima. Ipak, istraživanje pokazuje da su i djeci i općenito mladima digitalne knjige puno bliže, zanimljivije od klasičnih tiskanih knjiga te da ih doživljavaju kao još jedan zanimljivi vid učenja i komunikacije.

 

Marketinška kompanija Denver and Harrison nedavno je provela studiju na uzorku od oko 1.000 djece u dobi između pet i 18 godina te njihovih roditelja. Većina ispitanih roditelja pokazala je izuzetnu zabrinutost zbog toga što sve jednostavniji pristup modernim tehnologijama djeci znatno umanjuje vrijeme provedeno uz čitanje te obiteljska druženja.

 

Oko 40 posto ispitanih roditelja smatra da vrijeme koje djeca provode na Internetu ili mobilnim uređajima znatno umanjuje vrijeme koje djeca provedu čitajući knjige ili baveći se nekim fizičkim aktivnostima. Oko 33 posto ispitanih smatra da moderne tehnologije znatno umanjuju vrijeme koje bi obitelj inače provela u zajedničkom druženju.

 

No ovo istraživanje dovelo je i do nekih zanimljivih zaključaka.  Naime otkriveno je da djeca puno lakše prihvaćaju digitalne knjige od onih klasičnih papirnatih. Listanje i čitanje digitalnih knjiga ne predstavlja im ni opterećenje, ni prisilu već jedan novi vid zabave.

 

Oko 60 posto ispitane djece izjavilo je da im se kod digitalnih knjiga najviše svidjela njihova ozbiljnost i pouzdanost informacija, odnosno baš ono što se najčešće navodi kao neki od najvećih  nedostataka Interneta i raznoraznih Wiki stranica.

 

Većina od njih rekla je da im čitanje digitalnih knjige daju i pouzdanost i osjećaj pozitivne intime i intelektualne izoliranosti kakav na internetu nisu osjetili. Sve to naravno ne znači da će toj djeci knjige zamijeniti Internet ili obrnuto. Čini se naime da je djeci najdraže kombinirati i eksperimentirati sa svim dostupnim medijima.  

 

Čitanje kraćih i bogato ilustriranih digitalnih knjiga neka djeca usporedila su i s gledanjem videa, odnosno filmova. Što navodi na pomisao da je jedan od mogućih pravaca razvoja digitalnih knjiga u budućnosti i uvrštavanje interaktivnog videa i kraćih edukativnih filmova u njihov sadržaj.

 

Zanimljivo je da su djeca između ponekad vrlo naporne i preduge kupovine knjiga na Amazonu i sličnim Internet prodavaonicama knjiga i stranica s kojih se brzo i besplatno može preuzeti knjige u 99 posto slučajeva izabrala baš besplatne knjige.

 

98 posto djece izrazilo je mišljenje da bi i njihovi školski udžbenici trebali biti dostupni u obliku digitalnih knjiga, te da smatraju da bi im takvo što omogućilo brže i lakše učenje.

 

Sve to kako navode ljudi koji su proveli ovo istraživanje dovelo je i do nekih zanimljivih zaključaka:

 

Tehnologija bi djecu mogla vratiti čitanju knjiga, a od ukupno oko 1.000 ispitanih, 57 posto djece izjavilo je da bi vrlo rado čitalo e-knjige, dok bi ih 33 posto čitalo iz zabave kada bi im više e-knjiga bilo dostupno.

 

Istraživanje je također pokazalo da bi 47 posto ispitane djece nastavilo čitati i tiskane knjige, naravno ukoliko bi bile zanimljive i prilagođene njihovim interesima.

 




------------


Napisao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora i autora stranice.


AZIZ MAGLAJLIJA BAKIR

BAĆKO

* * *

HOMMAGE


Hasan Maglajlija /1911. – 1985./ i njegov sin Bakir /1947. – 2012./, Gračanica, bili su doktori veterinarske medicine u Gračanici neprekidnih 75 godina. Veterinarska medicina njihova je obiteljska struka kojoj su dali i posljednji dah svoga života. Za moju malenkost to je neusporedivo plemenitije nego li u istoj obitelji imati dvije generacije liječnika. Uostalom, kako se usuditi i reći da doktor veterinarske medicine nije liječnik?! Osim svega, Bakir Maglajlija se posebno uspješno bavio liječenjem i kirurgijom konja i malih životinja, čemu se želio i specijalistički posvetiti i o čemu je imao brojne certifikate međunarodnog značaja. 

BAKIR I LJUBAV PREMA PRIRODI

 Vrhunarvna ljubav Aziza Bakira Maglajlije koga su iz čiste ljubavi i milošte uglavnom zvali Baćko, bile su priroda i prirodne ljepote. Po mogućnosti čista, sirova, surova i opora, netaknuta, elementarna priroda u svim godišnjim dobima. Njegova neporeciva i duboka ljubav prema prirodi, motivirana je i odnjegovana kako izvanredno lijepim krajolicima oko Gračanice, tako dobrim dijelom na filmovima o američkom dalekom sjeveru, Aljasci, Yukonu, snijegu i vječnom ledu, pričama o kopačima zlata i surovim sudbinama usamljenika koji pokretani prirodnim potrebama i ljepotama tragaju istrajno i do sopstvenoga kraja sa svojim psima i saonicama.

Svoju ljubav prema prirodi Bakir će prepoznati i u bosaskohercegovačom krajoliku, a njegovati i živeći u Gračanici, i radeći svoj plemeniti posao doktora veterinarske medicine. Kad god mu se učinilo zgodnim, nestajao je iz grada na kraće ili duže vrijeme, da bi se poslije čulo gdje je bio: na Bjelašnici, Jahorini, Sutjesci, Magliću, Prenju... Ali, kako je život odmicao, sve rjeđe. Vrijeme je tražila struka, seminari, simpozijumi, stručni i informativni skupovi oduzimali su i ono malo vremena i njegova vječna želja da upoznaje svijet prirode, sve češće je bila samo duboka sjeta u njegovim dobrim ljudskim očima. 

 BAĆKOV IZVIĐAČKI VOD GRIZLI 

Dugo je u Gračanici postojala veća grupa izviđača, inače članova u ex-YU glasovitog Izviđačkog odreda Todor Panić Gračanica, koja je prešutno odobravana kao Bakirov vod izviđača Grizli. Nakon strmoglavih epizoda noćnoga skijanja u toku zime, u rano proljeće, Grizli je počinjao kondicione i druge pripreme za izviđačka takmičenja od općinskih, regionalnih, republičkih do jugoslavenskih. Bila je to izviđačka jedinica spremna izvršiti svaki izviđački zadatak i vrijedna svakog poštovanja gdje god se pojavljivala. Bili su to ljudi koji su voljeli Bakira i vjerovali u njegovu viziju svijeta. O poduhvatima Bakirovog izviđačkog voda Grizli, pričane su u Čaršiji prave bajke: dokle su stizali i šta su postizali. Bakir je o svemu uglavnom šutio. Uvijek ga je bilo teško nagovoriti da nešto ispriča, da uzme gitaru i počne pjesmu.

Kada je u Gračanici šezdesetih godina XX stoljeća srušen Lovački dom /na mjestu današnjegSrednjoškolskog centra/, izviđači su ostali bez prostorija i kao najprirodniju stvar koju su mogli učiniti, preselili su se u suteren kuće Hasana i Aziza Maglajlije! Vod izviđaća Grizli kao da je dobio krila. Razmahao se u svojim aktivnostima, svalađivanju izviđačkih vještina, kondicioniranju, itd. Bakir je pronalazio izvanredna rješenja u vezi sa obezbjeđivanjem izviđačke opreme: šatore, marame, busole, topografske karte, košulje, pantolone, obuću, rančeve, opasače, kopče, noževe. Taj čovjek, a da to niko ne zna, ode u Doboj na vojni otpad i za sve izviđače u Odredu, nabavi izvrsne, fenomenalne vojničke, njemačke rančeve, čuvene: telećake!

Njegova besmrtna gitara i brojne izviđačke pjesme čule su se iz suterena njegove kuće i kasno u noć. Ali i širom Jugoslavije dokle je Izviđački odred Todor Panić Gračanica stizao u svojim pohodima i izvršavanju izviđačkih zadataka.

Izviđači su bili nevjerojatno disciplinirana vojska mladih ljudi koja uči korisne stvari: poštuje starije, njeguje tradicije narodnooslobodilačke armije, uči orijentaciju u prirodi, kretanje po topografskoj karti na osnovu koordinata ili azimuta, orijentiranje prema stranama svijeta i zvijezdama, brzo podizanje šatora, paljenje vatre, prehrane u prirodi, upoznavanje bliže i dalje okoline. Na najznačajnijim takmičenjima izviđača u Jugoslaviji, Izviđački odred Todor Panić iz Gračanice, bio je jedan od najozbiljnijih favorita za osvajanje prestižnih visokih mjesta i nagrada i priznanja. 

AZIZ MAGLAJLIJA BAKIR - BAĆKO

Kakav je bio u Izviđačima, Bakir je bio takav i u školi, a kasnije i u toku studija i svome poslu doktora vterinarske medicine. Prvo u Veterinarskoj stanici Gračanica, a potom i u vlastitoj Vetrinarskoj stanici i Poljoprivrednoj apoteci, zajedno sa suprugom Aišom koja je i sama veterinarski tehničar.

Kakav je bio u svom poslu, ambulanti, apoteci, dvorištu, takav je bio dokle je stizao širom općine i u svojoj obitelji. Ljudi su ga voljeli pozivali, bilo je tu doktora veterinarske medicine, ali vjerovalo se Bakiru koji je u poslu naslijedio dr Hasana Maglajliju – svoga oca, takođe uglednog veterinara, /od 1938./ jedinoga veterinara u srezu i općini Gračanica. Ako se sve to zbroji, to je duže od 75 godina stručnog prisustva.

A Bakir je široka i otvorena srca, svojom zaista velikom i nemjerljivom ljudskom snagom, energijom, znanjem i ljubavlju ljudima uzvraćao povjerenje. I ljudi su to znali cijeniti, držali su do toga s najvećim mogućim uzdanjem i poštovanjem, a o njemu i ocu mu rahmetli govorili samo s najvećim uvažavanjem i skoro pa sa strahopoštovanjem.

* * *

Onda se dogodi, pa takav čovjek nakon četrdeset godina prakse veterinarske medicine, naprosto, svima nama nestane iz očiju /nije dugo bolovao/ i kako je tada onima čiji je nabliži i najdraži bio: supruzi Aiši, kćeri Senki, sinu Amiru, sestri Azri, tetki Ajši, kolegi Adi... susjedima i prijateljima, kolegama i znancima, struci veterinarske medicine, šta se sve u ljudima ruši i nestaje – rušenjem jedne takve konstitucije, takvoga oslonca za život, prijateljstvo, rad i struku? Za takvoga sugrađanina?                        

GITARA i MUZIKA 

I, kako god su ljudi voljeli i uvažavali njega, Bakir je s mjerom i pronicljivo cijenio njih. Ako je trebalo, znao je izgovoriti oporu riječ. Tvrdu kao granit. Visoku kao litica. Nemilosrdnu. Bio je neprikosnoven autoritet, ali nikad autoritaran. Sa njim nije bilo diskusije jer nije izgovarao upitne i diskutabilne stvari. Uvijek je govorio samo istinu. Znao je bez riječi rješavati krupne probleme. Primiti s osmijehom i ono što drugi ne mogu razumjeti. Doista neshvatljivo u vrijeme naše mladosti pune najrazličitijih ograničenja. Cijela jedna generacija mladih Gračanlija rasla je uz Bakira Maglajliju i ugledala se na njega.

Tako je i fotografirao, crtao i slikao. Svirao gitaru, španski štim, trzalicom. Stjecajem okolnosti, a u različito vrijeme imali smo istog učitelja gitare, sjajnog čovjeka Nenada Samca. Nenad je bio izvrstan solo gitarist, savršen ritmičar i odličan pjevač. Njegov bariton je u to vrijeme bio idealan za sve što se sviralo i pjevalo, ali, to je druga priča. Činjenica da smo Bakir i ja negdje u prirodi ili suterenu njegove kuće, uz naše omiljene izviđačke i partizanske pjesme, dosta dobro svirali instrumentale tada popularnih The Shadows: Johnni Guitar, Appache, Atlantis i Riders in the Sky /Nebeski jahači/, ili,The Animals: House of the Rising Sun /Kuća izlazećeg sunca/, ili pjesama skinutih sa filmske trake radi čega smo isti film gledali onoliko puta koliko je prikazivan u gradskom Kinu /Fredi pod tuđim zvijezdama, npr./

U tome smo bespogovorno bili dobri drugari, bez izlišne priče, voljeli smo iste stvari, mada je Baćko uvijek imao bolju gitaru i svirao bolje nego ja. Cijenio sam to iz puno razloga, a posebno iz razloga jer je sa njegove strane dolazilo sasvim prirodno, neopterećeno, drugarski i nenamješteno. Aziz Maglajlija Bakir nikad i ni za bilo što, nije se podešavao. Njegova pozicija nije znala za takvo što. Sve u njegovom životu jeste bilo ili nije postojalo. Bez ikakvog prilagođavanja. Samo za njega, pa ako je i drugima milo, odlično! /U to vrijeme, skoro pa i nismo sasvim bili svjesni da je svirka Shadowsovih instrumentala bila dijelom svjetskog angažmana za zaštitu američkih Indijanaca!/

 Ustvari, Bakir je bio samozatajan tip čovjeka. Skroman i radin u samom sebi. Čitao je. Promišljao. Tragao. Crtao. Slikao. Izučavao. A njegov otac Hasan Maglajlija bio je intelektualac par exellance! Tako je imao na koga nasloniti svoju misao, imao koga pitati ako je potrebno. Sve je radio i činio iz krajnje osobne potrebe, o svome trošku i za svoj račun, ma koliko to kasnije svima koristilo. Ljudi to nisu uvijek shvatali i čudili su se tome. Možda ga ljudi nisu uvijek razumjeli i bespogovornovoljeli, ali su uvijek imali dovoljno poštovanja spram njega i njegove energije, da to ipak zatome, prešute, zadrža za sebe. Bespogovorno, Bakir je osobnim odnosom, sviješću i karakterom mijenjao sredinu i njezine ljude.   

CRTEŽI GRAFITNOM OLOVKOM - SREDNJE TVRDOĆE

Ako pogledamo seriju Baćkovih portreta rađenih grafitnom olovkom srednje tvrdoće ostat ćemo zapanjeni obasjanjem koje bacaju na svoga autora! Taj čovjek je rođen da bude najinventivniji crtač kojega smo sreli u životu! Nevjerojatno i sasvim svejedno jesu li portreti rađeni na osnovu fotografije ili makar skicirani uživo. Ostat ćemo trajno fascinirani kako je to postizao ne koristeći kreone ili razne vrste pastela, što slikari obožavaju kao sjajnu olakšicu u obavljanju svoga posla i postizanju slikarskih efekata. Bakir je izgradio energičan i tvorački crtački potez, jednako realistički i estetiziran i to se vidi na svakom portretu. Crtanje je bilo njegova dobra druga narav i snažan dar.

Likovi na Baćkovim portretima grafitnom olovkom etnološki, nesumnjivo su određeni ambijentom u kojem su prvi put skicirani ili fotografirani i vremenom koje ih je oblikovalo karakterističnom garderobom: šalvare, opanci, vunene čarape, koporani, košulje bez kragne, silah pojasevi, ručno štrikane trake od kojih su na fes ovijene njihove čalme i saruci, brade ponekad kuštrave i zapuštene, ali i guste, sijede, brižljivo i kicoški štucovane. Posebna priča su njihova životom i vremenom izbrazdana /muška i ženska/ lica na kojima se uvijek mogla otčitati povijest jednoga vremena, a najkonkretnije i njihovih života koji ni najmanje nisu bili jednostavni. Njihovi pogledi, podozrivi, znatiželjni, nepovjerljivi, ali i pronicljivi, mudri i lukavi. Njihovi ručno izrađivani čibuci, ručno motane od ručno rezanog duhana cigare koje ispuštaju obilne dimove, njihova aureola koju podvlači izraz njihovoga lica i ne uvijek otvoren pogled, sve je to Baćko vidio kao karakterističan, jedinstven život u koji je i sam duboko inkorporiran i pustio korijenje, osjećao je kako na njegovom licu život crta iste bore.

 Bakirovi likovi su bez iznimke ljudi koje je oblikovao težak život, mučno životno iskustvo, teški poslovi, nerijetko i glad i nevolje svake vrste od seoskog kaljavog puta do žandarmerije i zatvora, međusobnih sukoba, vojske, vlasti i ratovi. To su ljudi koji kleče /rjeđe sjede/, koji ispod ruke kao čisto zlato nose svoga pijetla sjajnog perja, u čijem su izgledu u svojoj avliji uživali godinama, a sada ga osobno idu prodati zbog nevolja koje su ih stisle ili, da ga ne bi morali sami priklati, jer odrastaju novi, snažni i blistavi. 

 ACQUARELLI ili GOUACHEVI (AKVARELI ili GVAŠEVI)

Drugu grupu slika, uvjetno rečeno i motivski, čine Baćkovi acquarelli – akvareli – slike vodenim bojama. Vidimo, to su tematsko i motivski slike drugačije prirode i sadržaja, prizori koje ćemo svrstati u slikarsku disciplinu pejzaža /dobrog pejzaža, bez daljnjeg!/. Objektivno, zbog gustine boje/pigmenta, ove slike tehnički idu u kategoriju gouache – gvaš – gusti – gušći nanos vodene boje. Ako shvatimo/razumijemo, kako Baćkova snažna i temperamentna priroda akvarel doživljava upravo kaogvash, jer, za njegovu narav akvarel je naprosto, isuviše tanak namaz i lazuran rastvor vodene boje na akvarel papiru, a on osobno, kao što to i moramo znati o svome sugrađaninu, nije tek engleska djevojka udavača ili usidjelica, koja se bavi razlaganjem i slaganjem vodenih boja na papiru.

To su kompoziciono i koloristički izvanredni pejzaži iz našeg okruženja, mahom sela i seoskog života. Njegov kolorit je odmjeren i prirodan, crtež jasan, nosiv i precizan. prizor blizak i intiman. Bakir je znao našeg čovjeka i njegovu prirodu, njegovo okruženje i navike, na slikama se ne događa ništa izvan realno mogućeg, viđenog i poznatog, a to je baš ono što ranije nismo vidjeli u okviru jedne slike.

Zbog izbora motiva i njihove realizacije, imamo pravo pomisliti, kako je Baćko ponekad bio i odviše sam, a potom je u samoći i tražio izlaz.

* * *

Baćko je čovjek pun strasti i ljubavi za svaku stvar kojom se bavio u životu i nije se u tome mijenjao ni pod kakvim uvjetima. Sam je oblikovao i ostvarivao svoje zamisli. U radu sa izviđačima imao je uvijek pouzdanu podršku Jusufa Kadića, u to vrijeme – tokom dužeg niza godina Načelnika izviđačkog odreda Todor Panić Gračanica, a u obitelji podršku oca, dr Hasana i majke Ruvejde /inače Tuzlanke iz ugledne obitelji Zaimovića/. No, kako je vrijeme prolazilo, Baćko je otišao na studij i veza sa izviđačima je slabila. Život se svodio na priče o doživljajima i avanturama koje je Baćko predvodio dugi niz godina.

* * *

Sad, kad je Baćko preselio, još jedanput mislimo istu staru misao: sve stvari treba uraditi odmah kako na pamet i red dođu, bez odlaganja. Puno toga odlagali smo, prijatelju, i to nismo uradili, mada ni ovako nismo dangubili! Tako smo svemu i svačemu pridavali važnost i značaj i sada živi sve to kad više nema nas. Cijeloga života, sve treba raditi onako kako smo to radili kao vrlo mladi i neiskusni, željni što prije doći do cilja – doći do samoga sebe. 

 

ASOCIJACIJATIVNO I ČINJENIČNO

RIJEČ

O

NAŠOJ MLADOSTI

* * *

JEDAN JE ŽIVOT

Azizu Maglajliji

Bakiru, Baćku,

najdražem prijatelju

 

* * *

Noć se stuštila Baćko. Sa Strane, sa Griča,

Sukljaju klobuci mraka iz Pašalića.

Uskoro će sići u Šenik i Sprečko polje.

Zamotati, zakukuljiti, zamumuljiti

Petrovo, Lužanjak, Kakmuž, Sočkovac, Karanovac.

Krenuti hrpimice prema Tuzli i Doboju.

Sve to sa Režića nadaleko vidi svako.

Ali, ako.

 

Mirno spava moj pas.

Samo me vuče misao na nas dječake.

Na snijeg koji leprša dok probijamo led na Sokoluši

kod željezničke stanice u Gračanici

da bismo pecali ribe.

 

Tek smiču se slike.

Sve manje je nas.

Sada je to tamno nebo i već moćan glas.

 

* * *

Svu noć se putovalo željezničkom drugom klasom

do Jablanice na Neretvi. Ti si smislio marš Tragom Četvrte neprijateljske ofenzive i Bitke za ranjenike.

Jablanica u Izmaglici

i

Stroj dječaka koji te slijede.

Onda vrludavo pješače do Prozora i Natrag.

 

Jer:

Prozor neće Pasti!

Prozor Rama Šćit

Za fašiste neprobojan štit.

Bitka je za ranjenike.

 

Bak. Glavatičevo. Ulog. Kalinovik. Zelengora. Miljevina. Hrčavka. Foča.

Kupanje na Drini u dijelu koji ulivanje Čehotine

čini toplom.

Noćni marš do Čajniča.

Put u Goražde.

 

Ti i ja sami u vlaku

na uskotračnoj pruzi za

Rudo.

Položit ćemo cvijeće u podnožju spomenika Prvom

postrojavanju

PRVE PROLETERSKE BRIGADE.

 

Pored Lima na čistom zraku.

Ispred spomenika Prvoj proleterskoj.

 

U Čajniču čeka dragi prijatelj Izviđača

Biser Muharem,

Opančar,

Čajniče.

Svi nosimo vunene čarape I

Muharemove Opanke na Maršruti dugoj

450 kilometara.

Od Prozora do Titova Užica,

dalje Vlakom u Črnomelj, Slovenija.

Smotra Saveza izviđača Jugoslavije.

 

Logorske vatre i pjesma.

Kupanje na Kupi. Karlovac.

Izviđačka takmičenja.

Dragi, moj, Baćko.

Ko, uopće, može znati?

Ko može da shvati?

Prozor Makljen Rama Šćit.

 

* * *

Ranjenike ne smijemo Ostaviti.

 

* * *

JABLANICA.

Suncem spaljena trava na priobalju.

Postavljen Tabor. Izviđački objed.

Vatra i Pjesma.

 

Silazimo do Vode.

 

* * *

Kada je rekao Most da leti,

Modra se pod njim čudila rijeka.

Ko je taj ratnik, što se sjeti,

Da mrtvim mostom spasi Čovjeka?*

 

* * *

Nije postojao Spomen dom

kojem su u zadnjem ratu uprljali časno ime.

Struji Neretva u traverznama srušenog Mosta

koje dijelom leže u riječnoj matici.

Izvijaju se tračnice kao Put u Nebo

u kojem će ranjenici preživjeti.

 

* * *

Šutimo umorni i udišemo Svježinu

Ispod slabih reflektora.

U tmini huji matica Neretve.

 

Ujutro ćemo pored Neretve do Boračkog Jezera

a potom do izvorišta

Jabuka.

 

* * *

Potom uz Bak.

Možda se sitni ispnemo, o Dobri,

za dana još,

prije nego padne Mrak.

Partizani sa nosilima peli su se cijeli Dan.

 

* * *

Naš tabor je u nekropoli među stećcima

toplim od sunčanog dana

Noć je i mjesečina.

Grije nas topli kamen

NADGROBNIKA.

Neshvatljivo je kako akordi

Tvoje Gitare

Liježu u rješenje bosanske Enigme.

Pouzdano

Bili su to ljudi slični nama

SADA LEŽE ISPOD KAMA

Dobri Moj.

 

* * *

Pamtim naivnu Stvar.

Bolestan moj mali pas

Tibetanski španijel Benni,

kad mu priđem,

ima tek toliko snage,

da mi pruži svoju prednju šapu.

 

Danas to čini zdrav.

Ti si to učinio, prijatelju.

Uostalom,

ti si mi dao knjigu

Džejmsa Heriota, a potom i knjige

Konrada Lorenza,

Njemačku enciklopediju o psima.

Dragi,

Dobri moj Baćko.

 

* * *

Neka dragi i svemoćni Bog

bude milostiv prema tebi

na sve načine na koje si bio i ti prema svima

Ljudima i Životinjama.

 

* * *

Dobri moj Baćko, molim se za Tebe

dobrom i svemoćnom Bogu,

život je samo jedan.

Činio si što si mogao da život Opstane.

Tako opstaje i Dobri,

Svemoćni i Jedini Bog u Svojim Stvorenjima.

Bez života Ništa.

 

* * *

Ima ga jer ima Života.

Život je jedina mogućnost

Jednoće Njegovoga Postojanja.

Zajedno Sa Njim.

I nas dvojica smo zato tu.

 

* * *

Sada sam bez ikoga kao Pas.

U svom pravom agregatnom stanju.

Barem Ti Znaš Nas.

 

* * *

Prebrzo smo prošli i pregazili ovaj svijet

Bosnu i Hercegovinu naročito,

Ozren, Kamenicu, Gostilj, Brezike,

Bjelašnicu, Vlašić, Prenj.

Brda oko Gračanice.

Ali i Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju.

Frušku goru, Iriški vijenac, Čortanovce, Petrovaradin,

Novi Sad.

Bled, Bohinj, Kalnik, Črnomelj, Kranj.

Martinbrod. Kozaru. Grmeč. Tjentište. Volujak. Suhu. Maglić.

Sutjeska.

 

* * *

* Mišo Marić, o odluci Josipa Broza Tita da poruši željeznički most u Jablanici,

kako bi Nijemci i četnici pomislili da je odustao od prelaska Neretve.

** Baćko je spasio moga psa Bennija, kad su mu već otkazale zadnje noge, vratio ga je u život.

* * *

NAPOMENA

AZIZ MAGLAJLIJA BAKIR

BAĆKO

* * *

Aziz Maglajlija Bakir Baćko, čovjek, izviđač, gitarist, slikar, suprug i roditelj, doktor veterinarske medicine – otvorena je knjiga. Premnogo je ljudi koji su ga poznavali, a imali su pravo, mada nikako nisu mogli biti pomenuti u ovom tekstu. Osim svega, imaju što reći o sebi i Bakiru. Zato, neka svako ovome tekstu dopiše svoju priču. Pa da jednoga dana sve priče sklopimo u jednu knjigu o svima nama sa Bakirom u pročelju, kao u našoj mladosti.


Napisao: Atif Kujundžić


Galerija radova:






















 Mogu li vam kompjuterski programi pomoći da napišete knjigu?




Kreativnost se preselila i u čipove i procesore. Osim što igraju šah, vode razne statistike, pokreću Facebook i naravno stranicu www.digitalne-knjige.com, kompjuteri vam mogu pomoći i da napišete knjigu.


Neki tvrde da novi romani koji će zavladati ljestvicama najprodavanijih izdanja više neće nastajati u glavama pisaca, već u čipovima vaš stolnog računala. To isto navode i  proizvođači 'novel softwarea', programa koji bi piscima trebao olakšati cijeli spisateljski proces.


Prokleti kreativni proces


Vjerojatno se svatko, barem u tinejdžerskim godinama, u jednom trenutku okušao u spisateljskom žanru. I neslavno odustao nakon nekoliko dana, kada je shvatio da pisanje 'Najboljeg romana na svijetu' zapravo uopće nije jednostavan posao. Otkrili smo kako između ideje za koju smo smatrali kako bi mogla činiti roman i završnog proizvoda, natipkanih stotinjak stranica kvalitetnog teksta, stoji proces razvijanja likova, paralelne radnje, fokusiranja, cijeli sijaset 'caka' i trikova koje čitatelj često i ne primjećuje. Mnogi su se nakon tog otkrića zauvijek ostavili svoje kratkotrajne spisateljske karijere, a rijetki su uspjeli riješiti problem te doista i postali pisci. A neki su odlučili nagovoriti kompjuter da cijeli taj bolni posao obavi umjesto njih.


Novel software ili programi za pisanje knjiga


'Novel software' u raznim oblicima, objavljen od različitih programerskih kuća, postoji već godinama. Ti programi ne zahtijevaju najbrže grafičke kartice, niti najbrže procesore. Njihovi hardverski zahtjevi često su samo malo veći od prosječnog procesora za pisanje (čitaj: Microsoft Word). Njihovo grafičko sučelje često je vrlo rudimentarno, kako ne bi ometalo pisce u kreativnom procesu. Koji se često svodi samo na praćenje uputa tog istog softvera.


O čemu se tu točno radi?


Ovakvi programi, zamišljeni su tako da vode buduće pisce kroz stavljanje njihove ideje na papir. Najprije će ga pitati o čemu se u njihovom romanu, zapravo, radi. To pitanje dovoljno je da mnogi 'pisci' shvate kako njihov roman, čak i u njihovoj glavi, još nije dovršen. Kada se odgovori na to pitanje, onda će se početi rješavati i ostala pitanja: o čemu se radi u prvom poglavlju, što je cilj poglavlja koje pišemo, koji su likovi upleteni u radnju, koja je njihova motivacija, itd...

Na taj način ovaj program lomi cijeli kreativni proces na manje korake kako bi se neiskusni, ili manje talentirani, pisci mogli s njim suočiti. Svaki riješeni korak je uputa za radnju koja će se odvijati na papiru. Nakon toga djelo se mora i napisati, ali sada pisac ima podsjetnik i referencu za svaki događaj o kojem piše. Ukratko ovakvi programi tjeraju pisca da svoj roman najprije napiše u glavi, a tek onda stavi na papir.


Ograničenje ovakvih alata


Iako se čine kao jako dobro alat, kojeg bi bez srama trebali koristiti i Nobelovci, a to možda i čine, postoje i mnoga ograničenja ovakvih programa. Glavni nedostatak je skučenost stila. Makar će mnogi pozdraviti, barem u početku, 'čvrstu ruku' koja ih tjera da o svom romanu malo bolje razmisle, s vremenom bi mogli osjetiti kako ih kratak lanac ovih programa počinje smetati. Možda ne žele napisati roman koji je temeljen na poglavljima. Možda u njihovom romanu nema likova, možda pišu roman struje svijesti,...

'Novel software' programi dobro su oruđe za početnike koji još nisu otkrili sve tajne pisanja. Uz njihovu pomoć moći će razraditi radnju svojih djela, likove, te cijeli proces pisanja učiniti jednostavnijim. Programi imaju i svoj nedostatak jer će se pokazati preskučenima za neke pisce, s novelama koje se čine 'ortodoksne'. Ukratko otkrit će kako nije moguće eksperimentirati slušajući pravila.


Jedini kompjuter koji može procesirati kreativnost i dalje je, čini se ljudski mozak. Ali to ne znači da mu ne treba pomoć.


Program koji vam prilažemo uz ovaj članak, yWriter, možda nije najbolji pripadnik 'Novel Softwarea', ali ima jednu veliku prednost. Potpuno je besplatan.

No kao i većina programa grupacije 'Novel software' i on ima veliko ograničenje koje bi moglo smetati pisce s ovih naših prostora. Naime pisan je i barata samo engleskim jezikom. No to ne znači da ga ne morate isprobati i vidjeti može li vam pomoći.


----------------------------


yWriter - program koji vrijedi isprobati


yWriter je program  koji razbija svoj roman u poglavlja i scene, pomaže vam pratiti vaš rad, a ostavljajući svoj um slobodan stvoriti. On neće napisati roman za vas, no predlaže vam ideje ili način izvođenja kreativnih poslove bilo koje vrste.

yWriter5 je besplatan za preuzimanje i korištenje, ali se možete i  registrirati ukoliko vam je to korisno.


Tko ga je dizajnirao?


Simon Haynes, dizajner i programer. On ima dvadeset i pet godina iskustva računalnog programiranje, a autor je komedija, knjiga znanstvene fantastike, i nekih serija. Svi njegovi romani su pisani pomoću yWriter koji je na taj način i razvijan.


yWriter može izgledati i jednostavno i komplicirano, ovisno o tome koliko dugo pišete odnosno koliko ste vični radu na kompjuteru, Simon Haynes, vam kao autor nekoliko romana napisanih s ovim alatom može jamčiti da taj program ima sve što je potrebno da biste dobili prvi nacrt ili primjerak knjige.


yWriter je samostalan program koji radi na Windows računala. On ne treba internetsku vezu, a svi podaci se pohranjuju na vašem računalu. Jedini put da koristi internet je ako koristite ugrađenu opciju 'Update' ili 'backup na FTP.


Program yWriter možete preuzeti na sljedećoj adresi:


http://www.spacejock.com/yWriter5_Download.html


-------------


Napisao: Nenad Grbac


---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Aug 20 '12

Postoji li model za oslobađanje svijeta od banaka i dužničkih okova?




Costas Lapavitsas ugledni profesor ekonomije na londonskom svučlištu u kratkom je videoprikazu Guardian predstavio model koji bi, kako tvrdi , svjetsko stanovništvo mogao osloboditi od okova banaka novca i kredita. On tvrdi da je model vrlo jednostavan i izvediv, kao i da su neki dijelovi tog modela već dobro uhodani u današnjem suvremenom svijetu


'Svijet poslije kapitalizma iz vanjskih bi sila promijenio novac i kredite u takve instrumente koji će služiti narodu', navodi Lapavitsas. Ističe kako je ponajprije potrebno napraviti dva vrlo važna koraka kako bi se moć novca smanjila.


Prvi se korak odnosi na proširenje opskrbe ključnim dobrima i uslugama. Tu se misli na stanovanje, obrazovanje, zdravlje, penzije i osiguranje i ostala nužna dobra i usluge koje bi trebale biti svima dostupne. Drugi je korak omogućavanje da informacije, mediji, glazba i druga dobra budu praktički besplatno dostupni potrošačima, i to putem interneta, piše Poslovni dnevnik.


Lapavitsas ističe kako bi time kreativni međuljudski odnosi procvjetali, a veća bi se dubina dala umjetnosti. To bi automatski stvorilo i veću pravednost i jednakost te povećalo interes ljudi za literaturu, glazbu, kazalište i ostale segmente koji ljudskom životu 'daju boju'.


Ugledni ekonomist smatra kako njegov model nije nerealističan jer, kako tvrdi, elementi ove ideje već postoje u kapitalističkom društvu, misleći time na besplatan pristup dobrima putem interneta ili zdravstveno osiguranje koje plaća država.


U tom bi novom društvu novac bio samo praktično sredstvo za računovodstvo i dostavu dobara i usluga ljudima. Usto, novac bi pružao mogućnost izbora, jednom kada su pokrivene sve osnovne potrebe pojedinca - za odjeću, hranu, odmor i sl. U slične bi se svrhe koristili i krediti.


Prema Lapavitsasovom modelu, postojale bi javne banke koje bi nudile sigurnost za štednju, a javni mirovinski fondovi financirali bi se prema izboru pojedinaca. Napominje kako moderne banke već posjeduju baze podataka pomoću kojih mogu ocijeniti kreditnu sposobnost pojedinaca, samo što ih one danas uglavnom koriste zbog spekulacija, a to nas je i dovelo do recesije, smatra. U takvom novoformiranom društvu, informacije bi se koristile ponajprije za prilagođavanje potrošnje prema izboru pojedinca, ali bez spekulacija, navodi profesor.


On smatra kako bi se poduzimanjem ovakvih koraka mogla eliminirati toksična uloga novca u svim segmentima života, a stvarne ljudske vrijednosti dobile bi svoju pravu cijenu.


---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Sjećanje na hrvatske velikane – Vesna Parun




Vesna Parun pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnike. Ona je i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti.

Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela.

Stvara dulje od pedeset godina i već pripada književnoj povijesti. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku "Pjesme" (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku "Crna maslina" (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman "Mačak Džingiskan i Miki Trasi" (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka "Zore i vihori" (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.


Rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku.


Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.


Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala.


Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. 1947. radila je na pruzi Šamac - Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija.


Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000., iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. Ondje je još krajem 70-ih upoznala svoju kako navodi najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu.


Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost. Umrla je 25. listopada 2010. u Stubičkim Toplicama u 88. godini života.


---------------------




Malo je poznato, no ime Vesne Parun vezano je i uz postojanje ovog portala. Naime ubrzo nakon pokretanja portala pokrenuli smo i ediciju "Mala virtualna antologija hrvatske ljubavne lirike". Jedno od nezaobilaznih imena u toj ediciji bila je naravno i Vesna Parun. No, da ne bismo povrijedili njena autorska prava i objavili njene stihove bez odobrenja odlučili smo je zamoliti da nam odobri izdavanje njene prve digitalne knjige koju smo nazvali "Budi blaga njegovu snu". Iznenađujuće no, Vesna nas je bez ikakvog problema saslušala, postavila nam nekoliko pitanja i dopustila nam da objavimo njenu knjigu. S obzirom na svoje poodmakle godine naravno nije joj bilo baš jasno što su i čemu služe te digitalne knjige, no podržala nas je i savjetovala da se obratimo na adrese još nekih pisaca koji su po njenom mišljenju također zaslužili svoje mjesto u toj našoj maloj antologiji.


Naravno taj susret s po mom mišljenju najvećom hrvatskom pjesnikinjom dao nam je veliko ohrabrenje i nadu.


Digitalnu knjigu "Budi blaga njegovu snu" možete preuzeti na sljedećoj adresi:


http://www.digitalne-knjige.com/parun.php


---------------------------------


A za kraj čemo pridodati i tekst njene antologijske pjesme

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

i koja si mudra kao bezbrižnost.

Ti koja umiješ s njegova čela čitati

bolje od mene njegovu samoću,

i koja otklanjaš spore sjenke

kolebanja s njegova lica

kao što proljetni vjetar otklanja

sjene oblaka koje plove nad brijegom.

 

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce

i tvoja bedra zaustavljaju bol,

ako je tvoje ime počinak

njegovim mislima, i tvoje grlo

hladovina njegovu ležaju,

i noć tvojega glasa voćnjak

još nedodirnut olujama.

 

Onda ostani pokraj njega

i budi pobožnija od sviju

koje su ga ljubile prije tebe.

Boj se jeka što se približuju

nedužnim posteljama ljubavi.

I blaga budi njegovu snu,

pod nevidljivom planinom

na rubu mora koje huči.

 

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću

ožalošćene pliskavice.

Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri

neće ti učiniti zla.

I žedne zmije koje ja ukrotih

pred tobom biti će ponizne.

 

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah

u noćima oštrih mrazova.

Neka te miluje dječak kojega zaštitih

od uhoda na pustom drumu.

Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah

svojim suzama.

 

Ja ne dočekah naljepše doba

njegove muškosti. Njegovu plodnost

ne primih u svoja njedra

koja su pustošili pogledi

goniča stoke na sajmovima

i pohlepnih razbojnika.

 

Ja neću nikad voditi za ruku

njegovu djecu. I priče

koje za njih davno pripremih

možda ću ispričati plačući

malim ubogim medvjedima

ostavljenoj crnoj šumi.

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

budi blaga njegovu snu

koji je ostao bezazlen.

Ali mi dopusti da vidim

njegovo lice dok na njega budu

silazile nepoznate godine.

 

I reci mi katkad nešto o njemu,

da ne moram pitati strance

koji mi se čude, i susjede

koji žale moju strpljivost.

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

ostani kraj njegova uzglavlja

i budi blaga njegovu snu!

 


------------------------------------------------

 

A da bi predstavljanje Velike hrvatske pjesnikinje i književnice Vesne Parun bilo što potpunije priložili smo vam i nekoliko video zapisa.

 

Naša preporuka. Svakako pogledati!  




#v#2#v#





-

-

Napisao i obradio: Nenad Grbac


---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Tko vas zapravo laže? Novinari i njihove statistke ili 100 000 digitalnih knjiga preuzetih s portala digitalne-knjige.com


Nedavno sam čitao članak objavljen u jednom našem dnevnom listu u kojem se navodi sljedeće:

"Nedavno provedeno istraživanje o navikama čitanja i kupovanja knjiga iznjedrilo je zgražanja vrijedan podatak da se Hrvatima, prosto rečeno, fućka i za knjige i za čitanje. Tada prikupljene statistike pokazale su i gotovo posvemašnju nezainteresiranost za e-knjige"

Naravno kako to u našim medijima i inače bude nigdje nije pisalo tko i kako je proveo to istraživanje i naravno po čijoj narudžbi. 

Ne znam zašto, no ja u svim takvim slučajevima nenavođenja podataka o istraživanju uvijek imam osječaj da je novinar, koji je pisao taj članak dotično istraživanje izmislio jednostavno zato jer mu se takvi rezultati uklapaju u ono o čemu piše. Naravno i to je dokaz da je pravo istraživačko novinarstvo nestalo negdje u vrijeme kad je nastupila opća komercijalizacija medija.

No, uglavnom u cijelom tom članku se uporno i exsplicitno tvrdi i ponavlja da su Hrvati apsolutno nezainteresirani za digitalne knjige.

Da bi dodatno potkrijepili tu tvrdnju novinar ili novinarka, koji su pisali taj članak porazgovarali su i s izdavačima i s HT, VIP-om, koji kako se navodi također nude na prodaju digitalne knjige.

No, vrijeme objave tog članka u kojem se tvrdi da su Hrvati totalno nezainteresirani za digitalne knjige podudaralo se s vremenom u kojem je s portala digitalne-knjige.com preuzeto točno 100 000 primjeraka knjiga što je i mene priznajem dovelo u nedoumicu.

Nakon svega preostalo mi je samo da se upitam: Tko nas zapravo laže ? Novinari i njihove statistke ili 100 000 digitalnih knjiga preuzetih s portala digitalne-knjige.com.

Odgovor se najvjerovatnije skriva i u reklami. Naime novinarku ili novinara koji su pisali taj članak uglavnom zanimaju komercijalni projekti i svima dobro znane međunarodne korporacije, koje se onako usput bave prodajom knjiga (koje zbog njihove visoke cijene nitko ni ne pomišlja kupiti).

Nju ili njega naravno ne zanima jedan savim mali ili veliki portal, koji je vođen idejom o jednakosti i pravu na dostupnost knjige svima, bez obzira na njihov socijelni ili društveni status, odlučio svojim posjetiteljima sve knjige ustupiti posve besplatno.

No, pitanje je da li potreba za reklamom ili sponzorima uključuje i pravo na neistinito izvještavanje javnosti i stvaranje pogrešne ili iskrivljene slike.

Zašto tvrditi da su Hrvati nezainteresirani za digitalne knjige kad rezultati portala koji postoji nepune 4 godine pokazuje suprotno. Zašto se pozivati samo na HT-ove ili  VIP-ove rezultate prodaje knjiga kad na našem jeziku postoje i mnogo jeftinije (besplatne) i dostupnije digitalne knjige.

Znam netko će reći novinari su informatički nepismeni, pa nisu znali za postojanje te stranice. No odgovor na tu tvrdnju je vrlo jednostavan. Može li itko biti toliko informatički nepismen da  ne primjeti da se na vodečoj svjetskoj tražilici kad upišete pojam digitalne knjige, prvo pojavi adresa upravo te stranice.

No, sve u svemu i taj članak i općenito reakcije medija pokazuju nam da u doba liberalnoga kapitalizma, odnosno pohlepe, pljačke i grabeži i težnje za vlasništvom nisu svi sretni s pojavom slobodnog ili free softwera (u ovom slučaju  besplatnim digitalnim knjigama), te da mediji vrlo često svojim čitateljima namjerno podmeću iskrivljene ili blago prilagođene slike pogleda na svijet.

Upravo zbog toga za kraj ćemo navesti riječi Richarda Stallmana, začetnika pokreta za slobodni softver, koji je jednom rekao: Revoluciju slobodnog i nevlasničkog softwera koju smo pokrenuli nemoguće je zaustaviti, bez obzira koliko to veliki igrači na tržištu kapitala željeli.

 ----------------------------------

Više o pokretu za slobodni softver kojem pripada i stranica digitalne-knjige.com, moći ćete pročitati u našem intervju-u s začetnikom pokreta za slobodni softver Richardom Stallmanom, koji se nalazi na adresi: http://www.nema-kompromisa.com/intervju002.php

Napisao: Nenad Grbac


---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 

Osvrt na knjigu - "Ja samo sam Žena", Denis Kožljan


Sa osobitim užitkom pročitao sam najnoviju zbirku poezije gospođe Denis Kožljan koja ima naslov «Ja samo sam Žena».

Mi smo inače i u hrvatskoj i u Australiji prenatrpani literaturom koja se obraća ženama ili koja postavlja žene kao predmet refleksije ali koliko ja imam uvida u stanje stvari nama nedostaju jednostavni govori o toj problematici. a mislim da je izuzetna vrijednost ove zbirke poezije upravo ta jednostavnost literarnoga izričaja kao i sam predmet kojim se ona bavi za kojega svi mislimo da ga jako dobro poznajemo, da nam je blizak, da je dio našega svakodnevnoga življenja. A zapravo dolazeći vremenom do zrelosti vidimo da mi o ženama jako malo znamo, što su njihove nade, što su njihove mašte, što su njihovi interesi, što su njihovi motivi...koji se po svemu sudeći fundamentalno razlikuju od svijeta muškaraca. Malo neobično ali je tako.

Isto bih onda rekao da smo mi kao sjeverni i južni pol, koji su različiti ali oba polovi, prema tome svijet žena i svijet muškaraca nisu različiti nego su , kako bih rekao, razlika egzistencije.

I konačno ja sam malo iznenađen tolikom količinom pesimizma koji najbolje dolazi do izražaja u pjesmi «Ne očekuj», ovaj je pesimizam gospođe Kožljan vjerojatno je posljedica osobne životne drame i okolnosti u kojima se ona kao osoba nalazila sa vremena na vrijeme, ali ja mislim da je taj pesimizam nepotreban, da treba vedrije gledati na budućnost i nastaviti sa onim aktivitetom sa kojim je pjesnikinja poznata širom hrvatske, jer je taj aktivitet upravo ono što udivljuje svojom snagom, svojom borbenošću, svojim zalaganjem, svojim trudom.

I konačno ja bih se zahvalio pjesnikinji kao i autoru izuzetno uspjelih ilustracija u ovoj knjizi na ovako lijepom poklonu kojeg smo dobili.

Napisao i objavio:

Zlatan Gavrilović


 Internet ipak nije obećana zemlja ili zašto čitaoci Guardiana ne žele naplatu dodatnih e-sadržaja




Izgleda da internet ipak nije obećana zemlja za izdavače novina i izdavačke kuće koje se bave tiskanjem i prodajom knjige. Njihova izdanja lako dobro prihvaćena, nude i jedan novi problem koji je posebno izražen kod iPad aplikacija i e-izdanja. 


Tako je na primjer iPad aplikacija britanskog Guardiana ima oko 800.000 korisnika, ali je prodano samo 17.000 naplatnih pretplata, sve ostalo odnosi se na tromjesečno probno razdoblje za vrijeme kog se taj časopis može čitati besplatno.


Drugim riječima, samo 2,1 posto korisnika The Guardian iPad aplikacije spremno je platiti korištenje iste. 


Svi drugi Guardian čitaju samo kad besplatan.


I sve to usprkos velikoj marketinškoj podršci iz Applea.


---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Aug 13 '12

Top 10 - najtežih i najviše frustrirajućih knjiga koje su ikad objavljene




Godine 2009, kustosi Emily Colette Wilkinson i Garth Risk Hallber započeli su misiju sastavljanja liste najkompliciranijih najtežih i najviše frustrirajućih knjiga koje su ikad objavljene. 

Ideja je bila pronaći "knjige koje su komplicirane zbog dužine, stila, strukture, eksperimentalnih tehnika pisanja ili su jednostavno preapstraktne". Naravno, autori su bile svjesni da će taj njihov popis naići na kritiku onih koji smatraju da je pravljenje takve liste besmislica ili će pak postati teren za dokazivanje intelektualne superiornosti, ali nisu se previše opterećivali tuđim komentarima.

Oni su nakon dugog vremena promišljanja i procijenjivanja odlučili za deset naslova, a na čitateljima je da sami utvrde slažu li se s tim izborom.

Na popisu se nalaze: "Nightwood" Djune Barnes, "A Tale of a Tub" Jonathana Swifta, Hegelova "Fenomenologija duha", "Svjetionik" Virginije Woolf, "Žene i muškarci" Josepha McElroya, "Clarissa, ili povijest mlade dame" Samuela Richardsona, "The Making of Americans" Gertrude Stein, "Finneganovo bdijenje" Jamesa Joycea, "Bitak i vrijeme" Martina Heideggera i "Vilinska kraljica" Edmunda Spensera.



Više o tom izboru i knjigama koje su u njemu objavljene saznati ćete na sljedećoj adresi: https://www.publishersweekly.com/pw/by-topic/industry-news/tip-sheet/article/53409-the-top-10-most-difficult-books.html





---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

DIGITALNE KNJIGE – KAKO JE SVE POČELO ILI PRIČA O PROJEKTU GUTENBERG


Često se događa da ljudi misle da su digitalne knjige ili digitalizacija izum modernih vremena, koji nema ni tradiciju ni iskustvo koje bi trebao imati. No, svi koji tako misle u zabludi su jer ljudi već više desetljeća digitaliziraju i pohranjuju svoje tekstove i knjige. Sve je zapravo počelo davne 1971 kad je  Michael Hart  u to vrijeme student na Sveučilistu Illinois pokrenuo projekt Gutenberg i upravo stoga odlučili smo vam ispričati i tu priču. Priču o tome kako je sve počelo... ili priču u kojoj danas aktivno sudjeluju i projekt digitalne-knjige.com i mnogi hrvatski pisci. Tek toliko da ne bi rekli da nas nigdje nema...


Projekt Gutenberg - Vizija i ciljevi 




Začetnik projekta Michael Hart


U svakomu većemu skupnomu mrežnom indeksu ili katalogu, projekt Gutenberg se navodi na prvom mjestu kao najstariji veliki projekt digitalizacije i najstariji proizvođač elektroničkih knjiga. Osnovna zamisao projekta je da svatko na svijetu tko ima pristup računalu može imati slobodan pristup pozna- tim knjigama i tekstovima - svatko može slobodno dobiti primjerak digitalne verzije originalne knjige ili teksta. 


Započeo ga je 1971. godine Michael Hart dok je bio student na Sveučilistu Illinois, vođen revolucionarnom zamisli da je jedna od najvećih vrijednosti računala sposobnost pretraživanja, pronalaženja i pohrane onoga što se danas nalazi u knjižnicama te davanje slobodnog pristupa. Stoga je odlučio iskoristiti potporu koju je dobio za operaterski rad na računalu na Sveučilištu Illinois za nešto novo, što će dati odgovarajuću vrijednost.


Unio je u računalo prvi tekst, Deklaraciju nezavisnosti SAD, i poslao ga prijateljima mrežom, potvrđujući time svoju tezu da se sve što je postavljeno u računalu može reproducirati u neograničenom broju ("tehnologija repliciranja"). Tekstovi su se unosili ručno do 1989. godine. Od tada se počinju koristiti skeneri i OCR, što je znatno olakšalo digitalizaciju. Sredinom devedesetih, projektu se pridružuje sve više volontera, a Hart sklapa ugovor sa Sveučilištem Carnegie Mellon koje mu vodi upravne i financijske poslove. 


Pokretanje projekta 


Kad je projekt počeo, knjiga od 300 stranica zauzimala je oko 5 MB. 


Nijedno računalo u ono vrijeme nije imalo tu zapreminu. Hart je zbog toga započeo s kratkim tekstovima, najprije s Deklaracijom nezavisnosti SAD. Tekst je bio otipkan samo velikim slovima (malih slova još nije bilo) i imao samo 5 KB. Nakon toga su uslijedili ostali kraći tekstovi, npr., američka Povelja prava i Ustav. 


Kad je tehnologija za pohranu teksta napredovala do većih diskova, digitalizirana su i veća djela, prvo Alica u zemlji čudesa na standardnom disku veličine 344 Kb (nemojmo zaboraviti da je zapremina pohrane u 1970-tim i 1980-tim bila vrlo malena u usporedbi s onima dvadesetak godina kasnije). S povećanjem prostora za pohranu digitalizirana je Biblija, pojedina Shakespearova djela, zatim lijepa književnost i referentna literatura. 


U početku, tekst se unosio ručno i na vrlo običnom formatu zvanom Plain Vanilla ASCII (Ame- rican Standard Code for Information Interchange). S napretkom tehnologije, mijenjani su i unapređivani noviji standardi projekta. 


Od 1991., projekt poprima današnji oblik. Nove tehnologije se redovito uključuju u projekt kao suvremene tehnologije za automatsko skeniranje. Za upotrebu, danas se knjige mogu preuzimati ne samo na računala, nego i na čitav niz prijenosnih uređaja kao iPhone, Kindle, Sony Reader i druge, u raznim formatima. 


Odabir i sadržaj građe 


U projektu Gutenberg digitaliziraju se knjige kojima je isteklo autorsko pravo (u SAD su to djela objavljena do 1923.). Također se uključuju djela zaštićena autorskim pravom za koje su autori odobrili slobodan pristup - njih je srazmjerno mali broj. Sve knjige su namijenjene slobodnom i besplatnom korištenju. To znači, ne samo da im je omogućen slobodan i besplatan pristup, nego se s njima može postupati na način koji god se želi: mogu se kopirati, ponovo upotijebiti, mogu ih koristiti nastavnici na predavanjima, mogu se priložiti uz neku tezu, raspačavati na vlastitoj mrežnoj stranici ili ih autori mogu koristiti za scensku preradbu djela itd. 


Budući da su to knjige nastale prije 1923. godine, ne može se očekivati u projektu Gutenberg dobivanje modernih znanstvenih knjiga ili popularnih bestselera. To su pretežno djela klasične literature, po izboru volontera. O volonterima ovisi i koje knjige i na kojem jeziku će se objaviti. Prevladava proza na engleskom jeziku, zato što je najviše volontera koji to žele raditi. Licencija za svaku knjigu propisuje da se raspačavanjem sadržaj ne smije mijenjati i ne smije koristiti u komercijal- ne svrhe. Postoji i dio knjiga zaštićenih autorskim pravom za koje je projekt dobio dopuštenje, ali ona sadrži i neka ograničenja koje je nositelj propisao. Projekt Gutenberg zasniva se ponajviše na dobrovoljnom radu, a sredstva za rad manjeg broja zaposlenika na projektu prikupljaju se također dobrovoljnim donacijama. 


Knjige se svakodnevno digitaliziraju i dostavljaju projektu. Tekstovi se provjeravaju (lektoriraju) online i prosljeđuju na glavni server. Na navedenim poslovima radi otprilike 2.000 dobrovoljaca iz cijelog svijeta uključenih u organizaciju Distributed Proofreaders (http://www.pgdp.net/c/). Svatko se može priključiti i doprinijeti radu na projektu, bilo da je riječ o izradi elektroničke knjige ili lektoriranju. 


Najviše je knjiga na engleskom jeziku. Više od pedeset knjiga ima na svakom od 14 drugih jezika, a do 50 knjiga na svakom od drugih 46 jezika. Nažalost, nema ni jedne knjige na hrvatskom. Osim knjiga, projekt Gutenberg je objavio i nekoliko glazbenih dokumenata, filmova, ljudski genom, crteže iz špilje s juga Francuske itd. 


Prema godišnjoj statistici, u 2009. godini zabilježena je prosječna mjesečna digitalizacija oko 280 knjiga, ukupno te godine 3.150 knjiga. Početkom 2010. godine je na stranicama projekta Gutenberg i suradnika bilo dostupno oko 100.000 knjiga.


Korištenje 


Suradnik u projektu, pored spomenutih Distributed Proofreaders, jest iBi-blio (Sveučilište North Carolina - Chapel Hill), glavni raspačavatelj i host mrežne stranice projekta (http://www.ibiblio.org/index.html). Tu je i niz sestrinskih projekata, među ostalim:23 Project Gutenberg of Australia, (prema čijem zakonu su u javnoj domeni sva djela autora umrlih prije 1955.24); Project Gutenberg of Canada (u domeni sva djela autora umrlih prije 50 godina); Project Gutenberg Consortia Center, Projekt Gutenberg-DE (za njemačku literaturu); Project Gutenberg Europe Project Runeberg (za nordijsku literaturu) i ReadingRoo.ms (na kojemu se nalaze tekstovi koji još nisu spremni za konačno objavljivanje, ali se mogu čitati). 


Godine 2004. usavršen je online katalog pa je projekt lakše pretraživati i povezivati. Podaci o korištenju knjiga preuzimanjem mogu se dobiti izravno s mrežnih stranica projekta. Tamo se redovito objavljuju popisi 100 najčitanijih knjiga i autora prethodnoga dana, te za posljednjih sedam i 30 dana. Preuzi manja su velika i stalno rastu. Dnevno se preuzme više od sto tisuća knjiga, a mjesečno nekoliko milijuna knjiga. Na primjer, u ožujku 2010. bilo je preuze- to 3.083.550 knjiga, a u ožujku 2011. čak 4.441.776 knjiga. Na vrhu ljestvice popularnosti 100 autora u ožujku 2011. bio je C. Dickens, a slijedili su ga A. Conan Doyle, M. Twain, W. Shakespeare, J. Austen itd.


Napisao: Nenad Grbac


---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Digitalne knjige - povratne informacije i statistički pokazatelji




Glavni igrači u E-izdavaštvu, poput Amazona, Applea i Googlea, jednostavno mogu ući u trag tome koliko su daleko u čitanju neke knjige stigli čitatelji, koliko vremena provode u čitanju i koje termine unose u tražilice


Autorica Alexandra Alter objavila je u The Wall Street Journalu zanimljiv članak pod naslovom »Tvoja E-knjiga čita tebe«, koji neodoljivo priziva Orwellovu »1984.« i njegova Velikog Brata koji nas gleda. Članak je posvećen digitalnim knjigama, koje su promijenile način na koji čitamo knjige. Teza od koje polazi Alter je da izdavači i prodavači digitalnih knjiga danas znaju više o svojim čitateljima nego što je to prije bio slučaj. Naime, čitanje je stoljećima bilo usamljenički i privatni čin, jedna intimna razmjena između čitatelja i riječi na stranicama knjige. Međutim, uspon digitalnih knjiga duboko je promijenio način na koji čitamo, pretvarajući tu aktivnost u nešto što se može mjeriti i što je kvazi-javno. U prošlosti izdavači i autori nisu mogli znati što se događa kad čitatelj sjedne u svoj naslonjač i počne čitati knjigu. Nije, na primjer, bilo moguće doznati da li čitatelj prekida čitanje nakon treće stranice ili pročita knjigu u jednom dahu, da li većina čitatelja preskače uvod ili ga čita pomno, podvlačeći dijelove i zapisujući opaske na marginama. 


Danas E-knjige pružaju mogućnost uvida ne samo u to koliko ljudi kupuje određene knjige, već i u to s kojim ih intenzitetom čitaju. Moguće je, recimo, doznati i to da savršeni muškarac, sudeći prema podacima koje je na temelju čitatelja ljubavnih romana prikupio digitalni izdavač Coliloquy, ima europski naglasak, u tridesetim je godinama, ima crnu kosu i zelene oči. To možda zvuči kao šala, no glavni novi igrači u E-izdavaštvu, poput Amazona, Applea i Googlea, jednostavno mogu ući u trag tome koliko su daleko u čitanju neke knjige stigli čitatelji, koliko vremena provode u čitanju i koje termine unose u tražilice. Knjige namijenjene za iPad, Kindle Fire i Nook pamte koliko je puta čitatelj otvorio aplikaciju i koliko vremena provodi u čitanju.


Prodavači i neki izdavači počeli su pretraživati podatke kako bi pratili u kojoj mjeri se ljudi angažiraju tijekom čitanja knjiga. Kad je riječ o ispitivanju ukusa i navika kupaca, izdavaštvo zaostaje u odnosu na ostatak zabavljačke industrije. Televizijski producenti stalno testiraju nove šou programe uz pomoć ciljanih grupa, a filmski studiji kroz testove kojima se propituju reakcije gledatelja. U izdavaštvu se uspjeh neke knjige dosad mjerio brojem prodanih primjeraka te osvrtima u novinama i časopisima. No, uz pomoć digitalnih knjiga danas je moguće predvidjeti i što će biti hit.


Povratna informacija


Tvrtka Barnes & Noble, koja zauzima 25 do 30 posto tržišta E-knjiga kroz Nook e-reader, nedavno je počela proučavati navike u čitanju digitalnih knjiga. Na temelju podataka do kojih su došli mogu pratiti kolikom brzinom se čitaju knjige i koliko se čitatelji određenih žanrova angažiraju prilikom čitanja. Uspostavljena je i suradnja s izdavačima kako bi im se pomoglo u kreiranju knjiga koje će bolje zaokupiti čitateljsku pažnju. Istraživanje o žanrovima koji se čitaju pokazalo je da se nefikcionalna djela čitaju na mahove, dok se na primjer romani čitaju od početka do kraja. Također, opsegom duga nefikcionalna djela prije se ispuštaju iz ruku. Došlo se i do toga da fanovi znanstvene-fantastike, ljubića i krimića čitaju više knjiga i brži su u čitanju od čitatelja književne fikcije, koji su skloni preskakanju stranica. Ove spoznaje pomogle su u oblikovanju tipova knjiga koje prodaje Barnes & Noble. Detektiranje trenutka kad se čitatelji počnu dosađivati tijekom čitanja pomaže izdavačima u kreiranju digitalnih izdanja kojima dodaju video, web-linkove i drugu multimediju. Takva zapažanja trebala bi pomoći autorima da stvaraju još bolje knjige, s čime bi svi trebali biti na dobitku.


Neki autori pozdravljaju takvu ideju, jer ni nakon dugotrajnog objavljivanja ne znaju tko zapravo kupuje njihove knjige. U tom smislu povratna informacija mogla bi im biti od koristi, jer bi, primjerice, saznali je li njihova knjiga predugačka. Ima pak i onih koji izražavaju strah da bi takvo ravnanje prema dobivenim podacima moglo umanjiti kreativne rizike koji stvaraju veliku književnost. Drugim riječima, ne može se skratiti Tolstojev »Rat i mir« zato jer netko nije uspio pročitati roman do kraja.  


 Novo »Ime ruže«


 U ovom kontekstu možemo spomenuti Umberta Eca koji je napisao novu, pojednostavljenu verziju romana »Ime ruže«. Tridesetak godina od prvog izdanja Eco je odlučio izmijeniti tekst romana, i to izbacivanjem predugih opisa, eruditskih referenci i dijelova na latinskom jeziku. To je objašnjeno time da se roman želi učiniti pristupačnijim novoj, »digitaliziranoj« čitalačkoj publici. O tome se u francuskom listu »Le Monde« vodila oštra polemika između onih koji su »za« i »protiv« nove verzije »Imena ruže«. Jedan od protivnika te ideje smatra da Eco misli da su današnje mlade generacije manje obrazovane od prethodnih, pa im je ponudio jednostavnije izdanje kako bi doskočio njihovu neznanju. U tom smislu nova verzija svakako usrećuje izdavača, autora i distributera koji se nadaju zaradi, ali nema mnogo zajedničkog s književnošću. Oni koji su »za« pojednostavljenu verziju romana smatraju da je snaga Ecovog projekta upravo u pridobivanju nove čitalačke publike koja je knjigu upoznala na internetu.


Nije tajna da Amazon i drugi prodavači digitalnih knjiga pohranjuju podatke o kupcima, o knjigama koje su kupili i koje čitaju. Korisnici Kindlea potpisuju da se slažu s tim da kompanija sprema informacije, čak i one koje govore o tome koju je zadnju stranicu netko pročitao, što je komentirao i kakva su mu zapažanja. Amazon na taj način može ustanoviti koji dijelovi digitalne knjige su popularni kod čitatelja, što se onda i javno objavljuje na webu. Čitatelji digitalno označuju dijelove koje posebno žele istaknuti, a onda Amazon vidi koji su dijelovi najviše podcrtavani. To je prouzročilo i neke pravne posljedice, pa je recimo u Kaliforniji uveden akt o pravu čitatelja na privatnost. Bruce Schneier, stručnjak za cyber-sigurnost, izražava strah da se na taj način može ući u trag i osjetljivim temama kao što su zdravlje i seksualnost. Ima, naime, mnogo stvari koje želimo čitati u privatnosti svoga doma.


U SAD-u ima 40 milijuna e-čitatelja i 65 milijuna tableta. Digitalna čitateljska platforma Copia, koja ima 50.000 pretplatnika, prikuplja detaljne demografske i čitalačke podatke, uključujući godine, spol i školsku spremu, o ljudima koji kupuju određene naslove. Imaju uvid i u to koliko je puta neka knjiga downloadana, otvorena i čitana. Ovakve spoznaje onda se dijele s izdavačima.


Iako postoji više ili manje opravdane sumnje da se i u tome skriva Orvelova 1984  i zloglasni veliki brat, riječ je ipak o statistici koja piscima i izdavačima može pomoći, a prosječnom čitatelju neće ni izbliza nanijeti toliko štete ili mu ugroziti privatnost kao što se to događa recimo u slučajevima kad država, banke, ili korporacije nadziru vaše bankovne račune. 


Napisala: Kim Cuculić: 



Obradio i pridodao: Nenad Grbac


---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Sjećanje na hrvatske velikane - Mate Lovrak




Mato Lovrak, hrvatski dječji pisac rodio se 8. ožujka 1899. godine u Velikom Grđevcu. U Zagrebu je završio učiteljsku školu te kao učitelj službovao u raznim mjestima u Hrvatskoj (Kutini, Velikom Grđevcu, Velikim Zdencima i Zagrebu).


Pisao je dječje realistične pripovijetke i dječjeg realističnog romana. Najpoznatija njegova djela su "Vlak u snijegu" i "Družba Pere Kvržice". Prema tim romanima snimljeni su i dječji filmovi. "Vlak u snijegu" preveden je na njemački, mađarski, makedonski, poljski, češki i slovenski jezik. "Družba Pere Kvržice" prevedena je na esperanto. Uz to napisao je i djela "Slatki potok i druge priče za djecu", "Prijatelji", "Divlji dječak", "Anka Brazilijanka" i dr.


U djelima Mate Lovraka nalazimo ljubav za djecu, osjećaj za ljepotu prirode i težnju za socijalnom pravdom.


Mato Lovrak, nažalost danas je i zanemaren ili nedovoljno vrednovan pisac, no desetljećima je nezaobilazno ime školske lektire. Pripadao je onoj skupini književnika koji su socijalna načela držali važnijim mjerilima vrijednosti književnoga djela nego estetska.


Godine 1933. objavio je dva svoja najbolja romana, od 20-tak koliko ih je napisao. Riječ je o Djeci Velikog Sela romanu kojemu je kasnije dao naslov Vlak u snijegu i Družbi Peri Kvržice. U njima se djeca, pod prevladavajućom idejom kolektivizacije, udružuju da bi učinila neko dobro. Svladavajući teškoće, unutrašnje i vanjske otpore, družba se zajedničkim djelovanjem potvrđuje i moralno.

Lovrak je svoju poetiku utemeljio na konvencionalnim sredstvima. Fabule su utemeljene na životnoj zbilji i ukorijenjene u realnost dječjeg svijeta, s naglašenim socijalnim, humanističkim i optimističnim odrednicama.


Rečenica mu je kratka, jezik jednostavan i usklađen s dječjom vizijom svijeta. Nije stoga čudno što su ta dva romana postala i vrlo dobra filmska ostvarenja, a u hrvatsku su književnost za djecu unijela nov model romana kakav najmlađi i danas rado čitaju.

Mato Lovrak umro je 14. ožujka 1974. godine u Zagrebu.


 ----------------------------------


Objavljena djela:


"Družba Pere Kvržice"

"Vlak u snijegu"

"Neprijatelj br.1"

"Zeleni otok"

"Anka Brazilijanka"

"Divlji dječak" (1947.)

"Prijatelji"

"Micek, Mucek i Dedek"

"Devetorica Hrabrih"

"Tri dana života"

"Dijamant u trbuhu"

"Dječak konzul"

"Slamnati krovovi"

"Andrija Jug"

"Doka Bedaković ili 100.000 na cesti"

"Sretna Zemlja"

"Naši dječaci" (1956.)

"Prozor do vrta" (1955.)


------------------------------


Da bi vas podsjetili  na veličinu djela Mate Lovraka prilažemo vam i video zapise, odnosno cijele filmove - "Družba Pere Kvržice" i "Vlak u snijegu", koji su snimljeni prema njegovim knjigama.


"Družba Pere Kvržice"http://digitalne-knjige.com/oxwall/video/view/121


"Vlak u snijegu" - http://digitalne-knjige.com/oxwall/video/view/122


-----------------

Napisao i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 

Knjige koje su obilježile proteklih desetak godina




Da, svi mi zapravo znamo da je 21. stoljeće – pa tako i njegovo prvo desetljeće – počelo s 2001. godinom, i da će završiti s 2010. No ipak, u prosincu ove godine ispratit ćemo “nule” i krenuti u tinejdžerstvo, pa je posve normalno da se počne pričati o pregledima desetljeća. Za početak, u knjigama.

 

Na više mjesta po mreži, već se može pronaći preglede najboljeg ovog i onog u proteklom desetljeću. A nas je zainteresiralo  to što su na čak dva mjesta – i to ne bezvezna, već u Timesu Telegraphu - objavljeni popisi 100 najboljih knjiga prošlih deset godina. Odnosno, da budemo posve pošteni, dokTimes govori o “knjigama desetljeća” (pa neka to tumači tko kako želi), Telegraph bira knjige koje su“obilježile desetljeće”. No, u oba slučaja, na popisima se pojavljuju i neki naslovi spekulativne fikcije, tako da nije nezanimljivo pogledati bar neke od naslova koji su u protkelom desetljeću uspjeli dospjeti (i) na radar srednje struje.

 


Sumrak





Kao prvo, i prigodno s obzirom na nedavnu premijeru Mladog mjeseca, na obje liste pojavljuje se vampirska saga Stephenie Meyer. No, dok ga Times smiješta na 90. mjesto, kao najniže plasirani žanrovski naslov, Telegraph ga svrstava u 32. red svoje tablice, objašnjavajući to njegovom visokom utjecajnošću.


Što jest, jest. Nemoguće je ne znati za svjetlucave vampire Stephenie Meyer, isto onako kao što je krajem prošlog stoljeća bilo nemoguće ne znati za samosažalne rokerske vampire Anne Rice. Da, svi mi koji se time bavimo iz malo veće blizine znamo da nisu svi vampiri neodoljivi, slatki, beskrajno moralni (bi)seksualni manijaci (nepotrebno precrtati), ali možemo se isto tako i pomiriti sa sudbinom: u očima srednje struje, ova će slika, u nekoj svojoj varijanti, opstati do daljnjega. Možemo se jedino nadati da će konačno veliki komercijalni uspjeh doživjeti neka vampirska saga koja je zbilja dobro napisana. Da, znamo, cue laughter …

 


Jantarni dalekozor




Zaključni dio trilogije Philipa Pullmanna nalazi se na obje liste. Dok je TimesJantarni dalekozor iz 2000. kao “ne najbolji, ali zaključni dio trilogije” Njegove tamne tvari stavio na 22. mjesto, Telegraph ga je smjestio niže, na 43. poziciju, i datirao u 2001. godinu, no oba se popisa slažu da se radi o knjizi koja je probila granice “dječje književnosti”.


Okej, ovo je posve zasluženo. Iako je zbog smještenosti na prijelazu stoljeća možda pomalo diskutabilno je li važnost Tamnih tvari veća u prethodnom desetljeću ili u ovom koje zatvaramo, nedvojbeno je da je Pullman doista promijenio standarde toga kako se promatra dječja književnost. Nažalost, usprkos postojanju prijevoda, kod nas je uglavnom ostao poznat po holivudski upropaštenoj filmskoj verziji prve knjige, te su tek rijetki klinci imali prilike suočiti se s pitanjima koja Pullman postavlja. Na brigu roditelja, teta i bratića ostaje da u sljedećih deset godina to promijene.

 


Zavjera protiv Amerike




Alternativna povijest Philipa Rotha iz 2004. u kojoj Charles Lindbergh kao arijski nacist 1940. godine postaje predsjednik i započinje progon židova nije ostavila srednju struju hladnom, te ga je Times smjestio na 21. mjesto, aTelegraph na 54.


Kao što je često slučaj, bar dio fasciniranosti vanžanrovske publike ovim romanom može se objasniti banalnom činjenicom da je zamisao o alternativnoj povijesti u kojoj se nacizam širi preko svojih povijesnih granica izvan SF-a znatno rjeđa nego unutar njega. Osim toga, Roth je poznato ime, pa mu se može progledati kroz prste što se služi alatom iz zapišane ladice. Pojednostavljeno rečeno: Man in the High Castle, društvo.

 


Harry Potter i darovi smrti





Vjeran svojoj populističkoj orijentaciji, Telegraph je posljednji nastavak sage oHarryju Potteru stavio na prvo mjesto, kao najvažniju knjigu desetljeća, obrazlažući to činjenicom što je poterovština toliko prožela pop-kulturu da je nemoguće ne znati za njega. Suzdržaniji Times stavio ga je na 17. mjesto, spominjući samo sretan kraj.


Nije tajna da osobno nisam ljubitelj Harryja Pottera, te do sedme knjige nisam ni došla. No, ako ćemo o knjigama koje su promijenile odnos prema “dječjoj” književnosti, čedo J. K. Rowling ostaje nenadmašeno. Mnogi ljudi koji inače uopće ne čitaju pročitali su ovo. Je li to dobro ili loše, nisam sigurna, naprosto zato što nema sigurnih pokazatelja o tome koliko čitanje Hewlett-Packard književnosti ima utjecaja na čitanje drugih stvari. Ali da su i oni koji su, poput mene, izbjegli proučavanje cijele sage htjeli-ne htjeli morali doznati čak i detalje koji ih uopće nisu zanimali jest istina, i stoga je cvikerašu s Tarzanovim ožiljkom stvarno mjesto na svakoj desetljetnoj listi.

 


Da Vincijev kod



Ni Telegraph ni Times nisu mogli ni htjeli izbjeći spominjanje Dana Browna. Na nevjerojatno visokom 10. mjestu u Timesu, u Telegraphu je Brown čak treći. I jedni i drugi naglašavaju kako čovjek ne zna pisati, ali nedvojbeno zna – zarađivati.


Znam da je diskutabilno uopće staviti ovu knjigu na popis spekulativnih naslova koji su impresionirali srednju struju, jer je se radi više o trileru nego o SF-u, no nema smisla izbjegavati kukolj samo zato što je kukolj. Brownova pretpostavka je spekulativna, i moglo bi je se, zapravo, smatrati najvećim komercijalnim uspjehom spekulativne književnosti svih vremena. Želimo li se petljati s time posve je drugo pitanje …

 


Never Let Me Go




Roman Kazua Ishigura iz 2005. godine dospio je na 68. mjesto Telegraphoveliste i 24. mjesto Timesove, pokazujući kako priča o klonovima koje održavaju na životu zbog proizvodnje organa može zapeti za oko i srednjoj struji …


… pod uvjetom da je potpiše netko tko se već iskazao srednjostrujaškim uratcima. Never Let Me Go je nedvojbeno dobra knjiga, ali ono za što su se zakačili i Times i Telegraph - sama ideja – ispričana je već i prije i bolje. Pohvala, međutim, za prihvaćanje činjenice da su etička pitanja povezana s kloniranjem doista jedno od novih pitanja koja ulaze u filozofski popis za kupnju u stoljeću u kojem živimo.

 


Cesta




Cormac McCarthy sa svojom je postapokalipsom iz 2006. zasjeo na 52. mjesto Telegraphova popisa, te na 1. mjesto Timesova, kao knjiga desetljeća koja “savršeno izražava užase ranog 21. stoljeća”.

Uf. U kojem to 21. stoljeću oni žive? Nuklearna prijetnja nije, istini za volju, bitno manja nego što je bila u 20. stoljeću, ali nakon desetljeća u kojem smo vidjeli rušenje Blizanaca, Nezgodnu istinu, dva mandata Georgea Busha, svjetsku financijsku krizu, razne zoološki bazirane gripe, produženecopyrighta, eksploziju socijalnih medija i potpunu transformaciju pojma privatnosti, zar je muško-sentimentalna potraga za konzervama u svijetu kanibala ispričana kvazi-hemingvejevskim stilom koja završava odlaskom na morsku obalu doista najbolji odraz Zeitgeista početka 21. stoljeća? Zaista?


***


Osim ovih sedam naslova, bilo je tu i nekih koji se nisu preklopili. Tako je Telegraph na svoj popis sto knjiga koje su obilježile desetljeće stavio još i Labirint Kate Mosse opisavši ga kao “Da Vincijev kodza pametne žene” te Ženu vremenskog putnika Audrey Niffenegger Kafku na obali Harukija Murakamija, dok je Times spomenuo Čarobnicu iz Firenze Salmana RushdiejaThe Carhullan ArmySare HallThe PowerBook Jeanette Winterson i Atlas oblaka Davida Mitchella. Kad se sve zbroji, dakle, na dva popisa od po 100 knjiga bilo je 10 odnosno 11 spekulativnih, čineći lako uočljivih 10%. Nije loše? Možda i nije. Iskreno, ne da nam se sad kopati i tražiti popise knjiga desetljeća za prethodnih deset godina ne bismo li otkrili je li spekulativna fikcija napredovala u svom putovanju prema općoj prihvaćenosti ili nije, iako bismo od oka rekla da vjerojatno jest.


Zanimljivo je, osim toga, primijetiti da su se u komentarima oba popisa pojavili mnogobrojni uvrijeđeni obožavatelji Terryja Pratchetta – nemojmo zaboraviti da je njegov status u Britaniji još uvijek jači nego drugdje u svijetu, a to znači oho-ho. No isto tako ima i mnogih koji tvrde da u posljednjih deset godina Pratchett nije napravio ništa što bi bilo dosta bitno. Neki od nas ne bi se s time složili (Amazing Maurice! Night Watch! Monstrous Regiment! Nation!) no to je već sasvim drugo pitanje …

 

---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.







Sjećanje na hrvatske velikane - Vladimir Vidrić




(Zagreb, 30. travnja 1875. - Zagreb, 29. rujna 1909.), hrvatski književnik, jedan od najistaknutijih lirika moderne


Potječe iz imućne građanske obitelji (otac, odvjetnik Lovro Vidrić, bio je slovenskog podrijetla). Bio je jedan od vođa prosvjedne skupine koja je prigodom posjeta cara Franje Josipa Zagrebu 1895. godine spalila mađarsku zastavu na Trgu bana Jelačića. Studirao je pravo u Pragu, Grazu i Beču. Doktorirao je 1903. godine, ali se posvetio odvjetništvu, a ne sveučilišnoj karijeri.


Pjesme je počeo pisati još kao gimnazijalac, ali pravim književnim početkom može se smatrati pjesma "Boni mores", objavljena 1897. godine u "Viencu". Opus mu je nevelik: broji 40-ak pjesama, od kojih je većina uvrštena u njegovu zbirku "Pjesme", koju je sam izdao 1907. godine.


Bio je na glasu zbog svog burnog života, nevjerojatne inteligencije i fotografskog pamćenja (provodio je cijele večeri recitirajući stihove impresioniranim prijateljima; u školi uvijek bio među najboljim učenicima) i pripadnosti kontroverznom naprednjačkom političkom krugu.

 

Vidrićevi pjesnički ugođaji su u pravilu uklopljeni u objektivni okvir, pjesnički subjekt se gubi ili skriva u kakvom mitskom liku. Njegove slike poganskog, klasičnog i mitološkog svijeta zapravo su svojim sadržajem izrazito osobne. Vidrić je bio impresionist s izrazitim osjećajem za likovni segment. Njegove pjesme (npr. "Jutro", dva "Pejzaža", "Adieu", "Ex Pannonia", "Dva levita" itd.) danas su nezaobilazan dio svake ozbiljnije antologije hrvatskog pjesništva.


Suvremenici, npr. A. G. Matoš, prigovarali su mu tehničku nesavršenost, pogrešne akcente u rimama i stilsku neizbrušenost. Međutim, tome je uzrok krajnje moderna struktura njegovih pjesama, gdje se ritam ne zasniva na slogu, nego na glavnim akcentima.


Možda najbolji opis Vidrićeve poezije dao je Ivo Frangeš: "Svijet Vidrićev djeluje kao krhotina drevnih antičkih vaza, gdje činjenica da je sačuvani prizor još i manji, zbog ulomljenosti, zapravo pojačava dojam. Svijet je to minijaturan, ali do bola čist, s nekom čudesnom trećom dimenzijom, koja višestruko premašuje naše uobičajeno poimanje širine i dubine." Također hrvatska skladateljica Ivana Lang uglazbila je nekoliko Vidrićevih pjesama.


Umro je 1909. godine pod nerazjašnjenim okolnostima u psihijatrijskoj bolnici u Vrapču.

 

Jutro  


Svitaše. Još bi tama u lugu.

Pan se ukaza s omašnim mijehom,
On stupi na čistac po jasiku tanku
I tu se oglasi smijehom.

Plahe su sjene došle iz tame
I plesat stale na zelenoj travi.
Bile su dvije plavojke nimfe
S bijelimi vijenci na glavi...

A svitaše jutro. Rosa je pala,
Pa se u krupnih kapljah blista.
Sja jutarnja zvijezda. Dršće i trepti
Jasika širokog lista.

Pod jasikom ljupko žamore dude
A igra kolo naoko Pana.
A šumi lug — to ide vjetar
O prvom osvitu dana...

  

Roblje   


O, kako je pusto, kako je tužno!
Sunce pada za gole planine,
Daleko tamo na krvavo nebo
Vijor povija oblačine.

A kipi more. — Nad talasom talas
Pjenav se diže i šumeć se sliva.
Vijore ptice lupajuć krili,
A stenjuć o boku lađa pliva.

Ogromna, crna. Na svijetloj provi
Vrzu se sapeti ljudi i žene
I lamaju ruke i nijemo plaču,
A kose im lete raspletene.

Stištu prsi i grče ruke,
Okovane pružaju k nebosklonu,
Sa tala se dižu i kažu i kažu,
Gdje sunce tone na stranu onu.

Daleko tamo u onom kraju,
Vijor gdje huči, vijor gdje huji,
Daleko u demonskoj onoj oluji
Vidješe žal i domaju.

 ---------------------


Digitalnu knjigu "Pjesme", Vladimira Vidrića, pronaći ćete na našem multimedijskom CD-u "klasici hrvatske književnosti"


Više o tom CD-u saznati ćete na adresi:


http://www.digitalne-knjige.com/multimedijski-cd/index.php


A, ukoliko se želite uvjeriti u izgled i funkcionalnost sučelja CD-a, odnosno knjiga koje se na njemu nalaze, tad predlažemo da svojim mišem kliknete na sljedeći link:


http://www.digitalne-knjige.com/multimedijski-cd/video/




---------------------


 Napisao i obradio: Nenad Grbac



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 



Ja zapravo tvrdim da je naša tranzicija jedan od ratnih zločina. 





U romanu “Odlaganje. Parezija” Crnogorskog pisca Andreja Nikolaidisa, zabilježeno je naratorovo autofabularno pripovijedanje o hajci na njegovu glavu zbog novinske kolumne, isprepleteno s fikcionalnom pričom o kotorskom svećeniku koji se prije svoga misterioznog nestanka zatekao u pat-poziciji između službe Bogu i odanosti majci, između svećeničkog i sinovljevskog poziva i dužnosti, poziciji koja ne podnosi odugovlačenje.


Nikolaidis je napisao romane “Oni!”, “Mimesis” i “Sin”, a prošle je godine dobio Europsku nagradu za književnost.


Koliko su reakcije na vaš tekst povodom dvadesete obljetnice Republike Srpske, u kojem ste nas podsjetili na rečenicu Waltera Benjamina da je svaki spomenik civilizacije ujedno i spomenik barbarstva – misleći time na režim koji je zasnovan na genocidu – bile ključne za nastanak ove priče?


U jednom momentu sam pomislio kako bi o svemu tome trebalo napisati – nešto. Esej, polemičku knjigu… Ali, sa jedne strane sam razumio da je besmisleno pisati polemičku knjigu u situaciji u kojoj vas protivnik čereči u dnevnim novinama i na televiziji. Ja sam fetišist knjige i nekako mi je nedostojno trošiti knjigu na polemiku sa dnevnom štampom. Potom, šta bi bio predmet polemike: imbecilno tumačenja mog teksta? Način na koji su zloupotrijebljeni mediji? Pa mediji i postoje da bi bili zloupotrijebljeni, zloupotreba je, po defaultu, upotreba medija – po čemu bi to moj slučaj bio poseban? Da ne govorim o tome da nikoga ni u šta nisam namjeravao ubjeđivati – ako neko, nakon svega, svih očitih laži, huškanja na zločin, pravdanja zločina, titranja muda najogavnijem metilprimitivizmu u ovih naroda, ako dakle neko nakon svih zlodjela koje su te novine počinile vjeruje crnogorskom “Danu” ili beogradskoj “Politici”, jebe mi se šta taj neko misli o meni, mom tekstu – i bilo čemu drugom, uostalom. Što bi ti sad trebao činiti, rekao sam sebi. Neko se popeo na krov zgrade, bacio perje i povika evo vam, narode, istine o njemu. Što bih ja sad treba trčati uličicom, hvatati to perje? I još okupljenu svjetinu, uvijek gladnu javno izrečene gadosti o nekom, bilo kom, ubjeđivati u nešto? Sa druge strane, radio sam na priči o katoličkom gay svešteniku iz Kotora kojega zlostavlja majka. Kada sam shvatio da te dvije priče mogu povezati i paralelno ispričati, znao sam da imam knjigu. Javio sam se Kruni Lokotaru i odmah se bacio na posao.


Čačić i Krleža


U medijima su vas zbog spomenutog teksta nazvali teroristom i podgoričkim talibanom. Je li vam to smiješno?


Jeste. Ali, kao što znamo, stvari nisu manje djelatne i opasne zato što su idiotske – upravo suprotno. Meni je to smiješno, ali protiv mene je u Bosni podnijeta krivična prijava zbog “podsticanja na terorizam”. Takođe mi je smiješno i to što sam tokom siječnja i veljače imao policijsku zaštitu. Kada me psuju prolaznici na ulici – i to mi je smiješno. Kada mi sve to ne bi bilo smiješno, kada na ono što mi se dešava ne bih gledao sa ironijom i sarkazmom, morao bih sve to uzeti za ozbiljno. A tek to bi bilo urnebesno smiješno.


U romanu kažete kako još samo zajednice nepismenih književnost i pisce uzimaju za ozbiljno. Po reakcijama koje izazivaju vaši tekstovi, sudskim procesima i prijetnjama koje dobivate zbog njih, čini se da vas doživljavaju vrlo ozbiljno, a čak vas i vaš izdavač reklamira kao najopasnijeg pisca jugoistoka. Kako se nosite s takvom pozicijom?


Niko moje pisanje ne uzima za ozbiljno, osim to malo ljudi, jer ima i takvih, koji čitaju moje knjige. Niko nije ozbiljno mislio da sam pozvao na terorizam. Niko ozbiljno nije mislio da je Bole spremao teroristički napad u Boriku. No postavimo to drugačije: niko ni Dobricu Ćosića i Matiju Bećkovića ne uzima za ozbiljno zbog njihove književnosti, čak ni ljudi koji njihove knjige drže na policama. Njihova realna moć, tu prije svega mislim na Ćosića, ne izvire iz njihove književnosti, nego pozicije unutar struktura moći i odluke da pristanu da igraju ulogu nacionalnog pisca, dakle onoga koji, njegoševski rečeno, govori iz glave cijela naroda. Iz glave cijela naroda mogu se govoriti samo gluposti, i to opasne gluposti, no to je neka druga priča. Ko, na primjer, u Hrvatskoj uzima Krležu za ozbiljno? Šta, da neće Čačić, kada odluči nešto, konsultovati “Banket u Blitvi”, pa reći: čekaj, mislio sam to napraviti, ali sad vidim da Krleža kritički piše o tome, stoga odustajem i mijenjam odluku?


U romanu ističete kako je poštenije biti zaposlen u javnoj kući nego kao javni intelektualac. Zašto?


Dozvolite da ovdje sam sebe citiram: “Biti javni intelektualac znači biti uposlenik javne kuće, znači najgoru vrstu prostitucije jer umjesto tijela daješ u najam intelekt i takozvane proizvode duha, na koncu preprodaješ i ono malo ideja što ti je ostalo, zbog čega je glumiti orgazam u nekoj prljavoj uličici sa neznancem na sebi gospodski i častan posao u poređenju sa glumatanjem savjesti društva.” Shvatite ovo kao samokritiku, ovdje govorim o sebi, ja sam vjerovao u te gluposti, napokon, bio sam plaćen kao savjest društva. Dakle, savjest društva, to je urnebesno. Kao prvo, kada me je i kako kao intelektualca društvo delegiralo da budem njegova savjest? Ako nije, a nije, a ja ipak nastupam kao savjest društva, po čemu se ja to razlikujem od ljudi koji tvrde da su Napoleon a kojih su puni azili za umobolne? Po čemu je zamisao da društvo uopšte može imati savjest, i da je tu savjest sposoban artikulirati pojedinac, racionalnija od ideje da u pojedincu živi duh Aleksandra Makedonskog? Pa ipak, nastupati u javnosti kao Napoleon nije društveno prihvatljivo, a govoriti na televiziji kao savjest društva jeste. Jer tako kaže ideologija našeg savjesnog društva.


Mislim da smo najebali


U romanu detaljno secirate tekovine tranzicije. Ideologija ovdašnjih tajkunskih elita, kažete, nije ni nacionalizam ni vjerski fanatizam, nego ovdašnja verzija neoliberalizma, odnosno priča o uspješnima. Možete li to malo pojasniti?


Ja zapravo tvrdim da je naša tranzicija jedan od ratnih zločina. Tranzicija podrazumijeva i tranziciju od fašista do demokrata. Ovim zemljama početkom devedesetih vladali su fašistički režimi. U prvobitnoj akumulaciji kapitala, što je, jasno, eufemizam za sveopštu pljačku, bogatiti su se mogli samo oni bliski fašističkim režimima. Danas tajkunski portparoli, brižljivo raspoređeni na strateška mjesta, ističu kako su se bogati obogatili zato što su bili sposobniji. Nisu: obogatili su se zato što su bili privilegovani. Vlasti su manje-više odlučne u deklarativim osudama fašizma. Vladina i skupštinska tijela slijede evropske upute i usvajaju planine projekata, zakona i odredbi koje jugoslovenske zemlje trebaju učiniti tolerantnim društvima politički korektnih građana. Vladajuća se klasa od fašista mirno transformisala u uspješne Evropejce. Sve su promijenili tako da sve ostane isto. Njihov neoliberalni socijalni darvinizam u osnovi je – fašizam. Iz ideje da je život takmičenje proizilazi ideja da pobjednik uzima sve. Iz toga, opet, proizilazi da je gubitnik obespravljen – gubitnik ne uzima ništa, osim onoga što mu dobitnik da. Proizilazi da je gubitnik višak. Iz toga opet proizilazi potreba da se viška otarasi. To se ponekad zove rezanje troškova, ponekad otpuštanje viška radne snage, a ponekad – etničko čišćenje.


Također kažete kako će ulazak zemalja bivše Jugoslavije u Europsku uniju biti čin kojim će posljedice zločina zvanog tranzicija biti konačno legalizirane. Kakvo je vaše miljenje o EU-u i postoji li ikakva alternativa za zemlje s ovih prostora?


Mislim da smo najebali. Nema dobre opcije za nas. Napraviti ovoliko grešaka koliko smo svi mi u Jugoslaviji napravili i očekivati svijetlu budućnost, to je budalasto. Raspad EU-a značio bi naše nove ratove. Što se Crne Gore tiče, u kojoj živim, ovakva kakva je, ta država nije sposobna da dugo opstane. U ovom trenutku ne zna se ko je uspješnije uništava: oni koji su od početka protiv nje ili mi koji je, kao, branimo. Dok je, kao sada, evropska polukolonija, u ili izvan EU-a, trajaće. Slom EU-a značio bi novo pripajanje Crne Gore Srbiji.


U romanu progovarate i o političkoj korektnosti, na primjeru Ministarstva obrane Novog Zelanda koje je odlučilo zamijeniti puške iz kojih pucaju novozelandski vojnici jer su na njima ugravirani dijelovi iz Biblije. Je li upravo ta lažna politička korektnost postala glavna odrednica današnjeg vremena?


Kada Kafka piše “žalosno je to mišljenje, od laži pravi opšte načelo”, kao da govori o nama, sada, zar ne? Sintagme koje se papagajski ponavljaju, pravna država i vladavina prava, laž su koje prikrivaju činjenicu da današnje države počivaju na nepravdi. A još je sveti Augustin znao da države ne nastaju kao “realizacije vjekovnih težnji naroda”, nego nastaju na zločinu, na onome što će Benjamin zvati inauguralnim nasiljem, na koje se nastavlja nasilje kojim se prikriva činjenica da u korijenu države stoji inauguralno nasilje. Svetom Augustinu je jasno da državu iskupljuje samo distribucija pravde. Izmakne li se iz države Pravda, tu je eksplicitan, ostaje tek razbojnička družina.


Kada danas pogledate Platonovu utopiju, “Državu”, shvatate da mi danas živimo u njegovoj najcrnjoj distopiji. Šta kaže Platon, kroz Sokratova usta? Nepravedna država nastaje umnožavanjem potreba i viškova. Kao posljedica sve većih potreba, država mora širiti svoje granice i postati imperija. Paralelno sa tim namnožit će se paraziti i povlašteni. “Iza toga ćemo ratovati, Glaukone, ili kako će biti?”, kaže Platon. I zaista smo ratovali, devedesetih. Jedno je jedino rješenje za situaciju u kojoj zajednici neprekidno treba još i još – permanentni rat, kao onaj koji je počeo prije nas i koji neće završiti za našeg života.


Rat je dobar za književnost


U jednom intervjuu izjavili ste kako pisci s ovih prostora više ne uživaju naklonost zapadnoeuropske publike. Je li taj interes postojao samo dok im je Balkan djelovao kao egzotična klaonica?


Robert Perišić i ja u Londonu smo promovirali prijevode naših romana na engleski. Bilo je očigledno da bismo u tom poslu bili uspješniji da se ovdje kod nas trenutno vodi neki rat. Ne žalim se, nije ovo nikakav okašnjeli odraz postkolonijalne kritike kod mene, samo pragmatično primjećujem. Rat, provjereno, nije dobar samo za industriju oružja i burzu, nego i za književnost: kako za njeno stvaranje, tako i za prodaju.


Što je vama važno kada pišete?


Na prvoj stranici “Odlaganja. Parezije” piše ovak “Tek kada izvršiš punu mobilizaciju svih svojih resursa i narediš napad, tek kada kuknjavu i strahove zamijeniš borbom, pa sjedneš za kompjuter, odlučan da na čitavoj neprijateljskoj teritoriji – bjelinu kompjuterskog ekrana ne treba pogrešno protumačiti kao podignutu bijelu zastavu – zavedeš poetiku vanrednog stanja, tek tada bude bolje.” Za mene je pisanje vanredno stanje.


Volite isticati glazbene reference u svojim knjigama, a na kraju ove napisali ste play listu. Zašto?


Zato što je umjetnost, a pod umjetnošću mislim književnost, muzika i film, za mene najvažnija stvar na svijetu koja, držim u svojoj beznadnoj naivnosti, ima jedino estetsko utemeljenje.




Ja zapravo tvrdim da je naša tranzicija jedan od ratnih zločina. 





U romanu “Odlaganje. Parezija” Crnogorskog pisca Andreja Nikolaidisa, zabilježeno je naratorovo autofabularno pripovijedanje o hajci na njegovu glavu zbog novinske kolumne, isprepleteno s fikcionalnom pričom o kotorskom svećeniku koji se prije svoga misterioznog nestanka zatekao u pat-poziciji između službe Bogu i odanosti majci, između svećeničkog i sinovljevskog poziva i dužnosti, poziciji koja ne podnosi odugovlačenje.


Nikolaidis je napisao romane “Oni!”, “Mimesis” i “Sin”, a prošle je godine dobio Europsku nagradu za književnost.


Koliko su reakcije na vaš tekst povodom dvadesete obljetnice Republike Srpske, u kojem ste nas podsjetili na rečenicu Waltera Benjamina da je svaki spomenik civilizacije ujedno i spomenik barbarstva – misleći time na režim koji je zasnovan na genocidu – bile ključne za nastanak ove priče?


U jednom momentu sam pomislio kako bi o svemu tome trebalo napisati – nešto. Esej, polemičku knjigu… Ali, sa jedne strane sam razumio da je besmisleno pisati polemičku knjigu u situaciji u kojoj vas protivnik čereči u dnevnim novinama i na televiziji. Ja sam fetišist knjige i nekako mi je nedostojno trošiti knjigu na polemiku sa dnevnom štampom. Potom, šta bi bio predmet polemike: imbecilno tumačenja mog teksta? Način na koji su zloupotrijebljeni mediji? Pa mediji i postoje da bi bili zloupotrijebljeni, zloupotreba je, po defaultu, upotreba medija – po čemu bi to moj slučaj bio poseban? Da ne govorim o tome da nikoga ni u šta nisam namjeravao ubjeđivati – ako neko, nakon svega, svih očitih laži, huškanja na zločin, pravdanja zločina, titranja muda najogavnijem metilprimitivizmu u ovih naroda, ako dakle neko nakon svih zlodjela koje su te novine počinile vjeruje crnogorskom “Danu” ili beogradskoj “Politici”, jebe mi se šta taj neko misli o meni, mom tekstu – i bilo čemu drugom, uostalom. Što bi ti sad trebao činiti, rekao sam sebi. Neko se popeo na krov zgrade, bacio perje i povika evo vam, narode, istine o njemu. Što bih ja sad treba trčati uličicom, hvatati to perje? I još okupljenu svjetinu, uvijek gladnu javno izrečene gadosti o nekom, bilo kom, ubjeđivati u nešto? Sa druge strane, radio sam na priči o katoličkom gay svešteniku iz Kotora kojega zlostavlja majka. Kada sam shvatio da te dvije priče mogu povezati i paralelno ispričati, znao sam da imam knjigu. Javio sam se Kruni Lokotaru i odmah se bacio na posao.


Čačić i Krleža


U medijima su vas zbog spomenutog teksta nazvali teroristom i podgoričkim talibanom. Je li vam to smiješno?


Jeste. Ali, kao što znamo, stvari nisu manje djelatne i opasne zato što su idiotske – upravo suprotno. Meni je to smiješno, ali protiv mene je u Bosni podnijeta krivična prijava zbog “podsticanja na terorizam”. Takođe mi je smiješno i to što sam tokom siječnja i veljače imao policijsku zaštitu. Kada me psuju prolaznici na ulici – i to mi je smiješno. Kada mi sve to ne bi bilo smiješno, kada na ono što mi se dešava ne bih gledao sa ironijom i sarkazmom, morao bih sve to uzeti za ozbiljno. A tek to bi bilo urnebesno smiješno.


U romanu kažete kako još samo zajednice nepismenih književnost i pisce uzimaju za ozbiljno. Po reakcijama koje izazivaju vaši tekstovi, sudskim procesima i prijetnjama koje dobivate zbog njih, čini se da vas doživljavaju vrlo ozbiljno, a čak vas i vaš izdavač reklamira kao najopasnijeg pisca jugoistoka. Kako se nosite s takvom pozicijom?


Niko moje pisanje ne uzima za ozbiljno, osim to malo ljudi, jer ima i takvih, koji čitaju moje knjige. Niko nije ozbiljno mislio da sam pozvao na terorizam. Niko ozbiljno nije mislio da je Bole spremao teroristički napad u Boriku. No postavimo to drugačije: niko ni Dobricu Ćosića i Matiju Bećkovića ne uzima za ozbiljno zbog njihove književnosti, čak ni ljudi koji njihove knjige drže na policama. Njihova realna moć, tu prije svega mislim na Ćosića, ne izvire iz njihove književnosti, nego pozicije unutar struktura moći i odluke da pristanu da igraju ulogu nacionalnog pisca, dakle onoga koji, njegoševski rečeno, govori iz glave cijela naroda. Iz glave cijela naroda mogu se govoriti samo gluposti, i to opasne gluposti, no to je neka druga priča. Ko, na primjer, u Hrvatskoj uzima Krležu za ozbiljno? Šta, da neće Čačić, kada odluči nešto, konsultovati “Banket u Blitvi”, pa reći: čekaj, mislio sam to napraviti, ali sad vidim da Krleža kritički piše o tome, stoga odustajem i mijenjam odluku?


U romanu ističete kako je poštenije biti zaposlen u javnoj kući nego kao javni intelektualac. Zašto?


Dozvolite da ovdje sam sebe citiram: “Biti javni intelektualac znači biti uposlenik javne kuće, znači najgoru vrstu prostitucije jer umjesto tijela daješ u najam intelekt i takozvane proizvode duha, na koncu preprodaješ i ono malo ideja što ti je ostalo, zbog čega je glumiti orgazam u nekoj prljavoj uličici sa neznancem na sebi gospodski i častan posao u poređenju sa glumatanjem savjesti društva.” Shvatite ovo kao samokritiku, ovdje govorim o sebi, ja sam vjerovao u te gluposti, napokon, bio sam plaćen kao savjest društva. Dakle, savjest društva, to je urnebesno. Kao prvo, kada me je i kako kao intelektualca društvo delegiralo da budem njegova savjest? Ako nije, a nije, a ja ipak nastupam kao savjest društva, po čemu se ja to razlikujem od ljudi koji tvrde da su Napoleon a kojih su puni azili za umobolne? Po čemu je zamisao da društvo uopšte može imati savjest, i da je tu savjest sposoban artikulirati pojedinac, racionalnija od ideje da u pojedincu živi duh Aleksandra Makedonskog? Pa ipak, nastupati u javnosti kao Napoleon nije društveno prihvatljivo, a govoriti na televiziji kao savjest društva jeste. Jer tako kaže ideologija našeg savjesnog društva.


Mislim da smo najebali


U romanu detaljno secirate tekovine tranzicije. Ideologija ovdašnjih tajkunskih elita, kažete, nije ni nacionalizam ni vjerski fanatizam, nego ovdašnja verzija neoliberalizma, odnosno priča o uspješnima. Možete li to malo pojasniti?


Ja zapravo tvrdim da je naša tranzicija jedan od ratnih zločina. Tranzicija podrazumijeva i tranziciju od fašista do demokrata. Ovim zemljama početkom devedesetih vladali su fašistički režimi. U prvobitnoj akumulaciji kapitala, što je, jasno, eufemizam za sveopštu pljačku, bogatiti su se mogli samo oni bliski fašističkim režimima. Danas tajkunski portparoli, brižljivo raspoređeni na strateška mjesta, ističu kako su se bogati obogatili zato što su bili sposobniji. Nisu: obogatili su se zato što su bili privilegovani. Vlasti su manje-više odlučne u deklarativim osudama fašizma. Vladina i skupštinska tijela slijede evropske upute i usvajaju planine projekata, zakona i odredbi koje jugoslovenske zemlje trebaju učiniti tolerantnim društvima politički korektnih građana. Vladajuća se klasa od fašista mirno transformisala u uspješne Evropejce. Sve su promijenili tako da sve ostane isto. Njihov neoliberalni socijalni darvinizam u osnovi je – fašizam. Iz ideje da je život takmičenje proizilazi ideja da pobjednik uzima sve. Iz toga, opet, proizilazi da je gubitnik obespravljen – gubitnik ne uzima ništa, osim onoga što mu dobitnik da. Proizilazi da je gubitnik višak. Iz toga opet proizilazi potreba da se viška otarasi. To se ponekad zove rezanje troškova, ponekad otpuštanje viška radne snage, a ponekad – etničko čišćenje.


Također kažete kako će ulazak zemalja bivše Jugoslavije u Europsku uniju biti čin kojim će posljedice zločina zvanog tranzicija biti konačno legalizirane. Kakvo je vaše miljenje o EU-u i postoji li ikakva alternativa za zemlje s ovih prostora?


Mislim da smo najebali. Nema dobre opcije za nas. Napraviti ovoliko grešaka koliko smo svi mi u Jugoslaviji napravili i očekivati svijetlu budućnost, to je budalasto. Raspad EU-a značio bi naše nove ratove. Što se Crne Gore tiče, u kojoj živim, ovakva kakva je, ta država nije sposobna da dugo opstane. U ovom trenutku ne zna se ko je uspješnije uništava: oni koji su od početka protiv nje ili mi koji je, kao, branimo. Dok je, kao sada, evropska polukolonija, u ili izvan EU-a, trajaće. Slom EU-a značio bi novo pripajanje Crne Gore Srbiji.


U romanu progovarate i o političkoj korektnosti, na primjeru Ministarstva obrane Novog Zelanda koje je odlučilo zamijeniti puške iz kojih pucaju novozelandski vojnici jer su na njima ugravirani dijelovi iz Biblije. Je li upravo ta lažna politička korektnost postala glavna odrednica današnjeg vremena?


Kada Kafka piše “žalosno je to mišljenje, od laži pravi opšte načelo”, kao da govori o nama, sada, zar ne? Sintagme koje se papagajski ponavljaju, pravna država i vladavina prava, laž su koje prikrivaju činjenicu da današnje države počivaju na nepravdi. A još je sveti Augustin znao da države ne nastaju kao “realizacije vjekovnih težnji naroda”, nego nastaju na zločinu, na onome što će Benjamin zvati inauguralnim nasiljem, na koje se nastavlja nasilje kojim se prikriva činjenica da u korijenu države stoji inauguralno nasilje. Svetom Augustinu je jasno da državu iskupljuje samo distribucija pravde. Izmakne li se iz države Pravda, tu je eksplicitan, ostaje tek razbojnička družina.


Kada danas pogledate Platonovu utopiju, “Državu”, shvatate da mi danas živimo u njegovoj najcrnjoj distopiji. Šta kaže Platon, kroz Sokratova usta? Nepravedna država nastaje umnožavanjem potreba i viškova. Kao posljedica sve većih potreba, država mora širiti svoje granice i postati imperija. Paralelno sa tim namnožit će se paraziti i povlašteni. “Iza toga ćemo ratovati, Glaukone, ili kako će biti?”, kaže Platon. I zaista smo ratovali, devedesetih. Jedno je jedino rješenje za situaciju u kojoj zajednici neprekidno treba još i još – permanentni rat, kao onaj koji je počeo prije nas i koji neće završiti za našeg života.


Rat je dobar za književnost


U jednom intervjuu izjavili ste kako pisci s ovih prostora više ne uživaju naklonost zapadnoeuropske publike. Je li taj interes postojao samo dok im je Balkan djelovao kao egzotična klaonica?


Robert Perišić i ja u Londonu smo promovirali prijevode naših romana na engleski. Bilo je očigledno da bismo u tom poslu bili uspješniji da se ovdje kod nas trenutno vodi neki rat. Ne žalim se, nije ovo nikakav okašnjeli odraz postkolonijalne kritike kod mene, samo pragmatično primjećujem. Rat, provjereno, nije dobar samo za industriju oružja i burzu, nego i za književnost: kako za njeno stvaranje, tako i za prodaju.


Što je vama važno kada pišete?


Na prvoj stranici “Odlaganja. Parezije” piše ovak “Tek kada izvršiš punu mobilizaciju svih svojih resursa i narediš napad, tek kada kuknjavu i strahove zamijeniš borbom, pa sjedneš za kompjuter, odlučan da na čitavoj neprijateljskoj teritoriji – bjelinu kompjuterskog ekrana ne treba pogrešno protumačiti kao podignutu bijelu zastavu – zavedeš poetiku vanrednog stanja, tek tada bude bolje.” Za mene je pisanje vanredno stanje.


Volite isticati glazbene reference u svojim knjigama, a na kraju ove napisali ste play listu. Zašto?


Zato što je umjetnost, a pod umjetnošću mislim književnost, muzika i film, za mene najvažnija stvar na svijetu koja, držim u svojoj beznadnoj naivnosti, ima jedino estetsko utemeljenje.



U romanu “Odlaganje. Parezija” Andreja Nikolaidisa, koji je nedavno objavio zagrebački Algoritam, zabilježeno je naratorovo autofabularno pripovijedanje o hajci na njegovu glavu zbog novinske kolumne, isprepleteno s fikcionalnom pričom o kotorskom svećeniku koji se prije svoga misterioznog nestanka zatekao u pat-poziciji između službe Bogu i odanosti majci, između svećeničkog i sinovljevskog poziva i dužnosti, poziciji koja ne podnosi odugovlačenje.

Nikolaidis je napisao romane “Oni!”, “Mimesis” i “Sin”, a prošle je godine dobio Europsku nagradu za književnost.

Koliko su reakcije na vaš tekst povodom dvadesete obljetnice Republike Srpske, u kojem ste nas podsjetili na rečenicu Waltera Benjamina da je svaki spomenik civilizacije ujedno i spomenik barbarstva – misleći time na režim koji je zasnovan na genocidu – bile ključne za nastanak ove priče?

U jednom momentu sam pomislio kako bi o svemu tome trebalo napisati – nešto. Esej, polemičku knjigu… Ali, sa jedne strane sam razumio da je besmisleno pisati polemičku knjigu u situaciji u kojoj vas protivnik čereči u dnevnim novinama i na televiziji. Ja sam fetišist knjige i nekako mi je nedostojno trošiti knjigu na polemiku sa dnevnom štampom. Potom, šta bi bio predmet polemike: imbecilno tumačenja mog teksta? Način na koji su zloupotrijebljeni mediji? Pa mediji i postoje da bi bili zloupotrijebljeni, zloupotreba je, podefaultu, upotreba medija – po čemu bi to moj slučaj bio poseban? Da ne govorim o tome da nikoga ni u šta nisam namjeravao ubjeđivati – ako neko, nakon svega, svih očitih laži, huškanja na zločin, pravdanja zločina, titranja muda najogavnijem metilprimitivizmu u ovih naroda, ako dakle neko nakon svih zlodjela koje su te novine počinile vjeruje crnogorskom “Danu” ili beogradskoj “Politici”, jebe mi se šta taj neko misli o meni, mom tekstu – i bilo čemu drugom, uostalom. Što bi ti sad trebao činiti, rekao sam sebi. Neko se popeo na krov zgrade, bacio perje i povika evo vam, narode, istine o njemu. Što bih ja sad treba trčati uličicom, hvatati to perje? I još okupljenu svjetinu, uvijek gladnu javno izrečene gadosti o nekom, bilo kom, ubjeđivati u nešto? Sa druge strane, radio sam na priči o katoličkom gay svešteniku iz Kotora kojega zlostavlja majka. Kada sam shvatio da te dvije priče mogu povezati i paralelno ispričati, znao sam da imam knjigu. Javio sam se Kruni Lokotaru i odmah se bacio na posao.

Čačić i Krleža

U medijima su vas zbog spomenutog teksta nazvali teroristom i podgoričkim talibanom. Je li vam to smiješno?

Jeste. Ali, kao što znamo, stvari nisu manje djelatne i opasne zato što su idiotske – upravo suprotno. Meni je to smiješno, ali protiv mene je u Bosni podnijeta krivična prijava zbog “podsticanja na terorizam”. Takođe mi je smiješno i to što sam tokom siječnja i veljače imao policijsku zaštitu. Kada me psuju prolaznici na ulici – i to mi je smiješno. Kada mi sve to ne bi bilo smiješno, kada na ono što mi se dešava ne bih gledao sa ironijom i sarkazmom, morao bih sve to uzeti za ozbiljno. A tek to bi bilo urnebesno smiješno.

U romanu kažete kako još samo zajednice nepismenih književnost i pisce uzimaju za ozbiljno. Po reakcijama koje izazivaju vaši tekstovi, sudskim procesima i prijetnjama koje dobivate zbog njih, čini se da vas doživljavaju vrlo ozbiljno, a čak vas i vaš izdavač reklamira kao najopasnijeg pisca jugoistoka. Kako se nosite s takvom pozicijom?

Niko moje pisanje ne uzima za ozbiljno, osim to malo ljudi, jer ima i takvih, koji čitaju moje knjige. Niko nije ozbiljno mislio da sam pozvao na terorizam. Niko ozbiljno nije mislio da je Bole spremao teroristički napad u Boriku. No postavimo to drugačije: niko ni Dobricu Ćosića i Matiju Bećkovića ne uzima za ozbiljno zbog njihove književnosti, čak ni ljudi koji njihove knjige drže na policama. Njihova realna moć, tu prije svega mislim na Ćosića, ne izvire iz njihove književnosti, nego pozicije unutar struktura moći i odluke da pristanu da igraju ulogu nacionalnog pisca, dakle onoga koji, njegoševski rečeno, govori iz glave cijela naroda. Iz glave cijela naroda mogu se govoriti samo gluposti, i to opasne gluposti, no to je neka druga priča. Ko, na primjer, u Hrvatskoj uzima Krležu za ozbiljno? Šta, da neće Čačić, kada odluči nešto, konsultovati “Banket u Blitvi”, pa reći: čekaj, mislio sam to napraviti, ali sad vidim da Krleža kritički piše o tome, stoga odustajem i mijenjam odluku?

U romanu ističete kako je poštenije biti zaposlen u javnoj kući nego kao javni intelektualac. Zašto?

Dozvolite da ovdje sam sebe citiram: “Biti javni intelektualac znači biti uposlenik javne kuće, znači najgoru vrstu prostitucije jer umjesto tijela daješ u najam intelekt i takozvane proizvode duha, na koncu preprodaješ i ono malo ideja što ti je ostalo, zbog čega je glumiti orgazam u nekoj prljavoj uličici sa neznancem na sebi gospodski i častan posao u poređenju sa glumatanjem savjesti društva.” Shvatite ovo kao samokritiku, ovdje govorim o sebi, ja sam vjerovao u te gluposti, napokon, bio sam plaćen kao savjest društva. Dakle, savjest društva, to je urnebesno. Kao prvo, kada me je i kako kao intelektualca društvo delegiralo da budem njegova savjest? Ako nije, a nije, a ja ipak nastupam kao savjest društva, po čemu se ja to razlikujem od ljudi koji tvrde da su Napoleon a kojih su puni azili za umobolne? Po čemu je zamisao da društvo uopšte može imati savjest, i da je tu savjest sposoban artikulirati pojedinac, racionalnija od ideje da u pojedincu živi duh Aleksandra Makedonskog? Pa ipak, nastupati u javnosti kao Napoleon nije društveno prihvatljivo, a govoriti na televiziji kao savjest društva jeste. Jer tako kaže ideologija našeg savjesnog društva.

Mislim da smo najebali

U romanu detaljno secirate tekovine tranzicije. Ideologija ovdašnjih tajkunskih elita, kažete, nije ni nacionalizam ni vjerski fanatizam, nego ovdašnja verzija neoliberalizma, odnosno priča o uspješnima. Možete li to malo pojasniti?

Ja zapravo tvrdim da je naša tranzicija jedan od ratnih zločina. Tranzicija podrazumijeva i tranziciju od fašista do demokrata. Ovim zemljama početkom devedesetih vladali su fašistički režimi. U prvobitnoj akumulaciji kapitala, što je, jasno, eufemizam za sveopštu pljačku, bogatiti su se mogli samo oni bliski fašističkim režimima. Danas tajkunski portparoli, brižljivo raspoređeni na strateška mjesta, ističu kako su se bogati obogatili zato što su bili sposobniji. Nisu: obogatili su se zato što su bili privilegovani. Vlasti su manje-više odlučne u deklarativim osudama fašizma. Vladina i skupštinska tijela slijede evropske upute i usvajaju planine projekata, zakona i odredbi koje jugoslovenske zemlje trebaju učiniti tolerantnim društvima politički korektnih građana. Vladajuća se klasa od fašista mirno transformisala u uspješne Evropejce. Sve su promijenili tako da sve ostane isto. Njihov neoliberalni socijalni darvinizam u osnovi je – fašizam. Iz ideje da je život takmičenje proizilazi ideja da pobjednik uzima sve. Iz toga, opet, proizilazi da je gubitnik obespravljen – gubitnik ne uzima ništa, osim onoga što mu dobitnik da. Proizilazi da je gubitnik višak. Iz toga opet proizilazi potreba da se viška otarasi. To se ponekad zove rezanje troškova, ponekad otpuštanje viška radne snage, a ponekad – etničko čišćenje.

Također kažete kako će ulazak zemalja bivše Jugoslavije u Europsku uniju biti čin kojim će posljedice zločina zvanog tranzicija biti konačno legalizirane. Kakvo je vaše miljenje o EU-u i postoji li ikakva alternativa za zemlje s ovih prostora?

Mislim da smo najebali. Nema dobre opcije za nas. Napraviti ovoliko grešaka koliko smo svi mi u Jugoslaviji napravili i očekivati svijetlu budućnost, to je budalasto. Raspad EU-a značio bi naše nove ratove. Što se Crne Gore tiče, u kojoj živim, ovakva kakva je, ta država nije sposobna da dugo opstane. U ovom trenutku ne zna se ko je uspješnije uništava: oni koji su od početka protiv nje ili mi koji je, kao, branimo. Dok je, kao sada, evropska polukolonija, u ili izvan EU-a, trajaće. Slom EU-a značio bi novo pripajanje Crne Gore Srbiji.

U romanu progovarate i o političkoj korektnosti, na primjeru Ministarstva obrane Novog Zelanda koje je odlučilo zamijeniti puške iz kojih pucaju novozelandski vojnici jer su na njima ugravirani dijelovi iz Biblije. Je li upravo ta lažna politička korektnost postala glavna odrednica današnjeg vremena?

Kada Kafka piše “žalosno je to mišljenje, od laži pravi opšte načelo”, kao da govori o nama, sada, zar ne? Sintagme koje se papagajski ponavljaju, pravna država i vladavina prava, laž su koje prikrivaju činjenicu da današnje države počivaju na nepravdi. A još je sveti Augustin znao da države ne nastaju kao “realizacije vjekovnih težnji naroda”, nego nastaju na zločinu, na onome što će Benjamin zvati inauguralnim nasiljem, na koje se nastavlja nasilje kojim se prikriva činjenica da u korijenu države stoji inauguralno nasilje. Svetom Augustinu je jasno da državu iskupljuje samo distribucija pravde. Izmakne li se iz države Pravda, tu je eksplicitan, ostaje tek razbojnička družina.

Kada danas pogledate Platonovu utopiju, “Državu”, shvatate da mi danas živimo u njegovoj najcrnjoj distopiji. Šta kaže Platon, kroz Sokratova usta? Nepravedna država nastaje umnožavanjem potreba i viškova. Kao posljedica sve većih potreba, država mora širiti svoje granice i postati imperija. Paralelno sa tim namnožit će se paraziti i povlašteni. “Iza toga ćemo ratovati, Glaukone, ili kako će biti?”, kaže Platon. I zaista smo ratovali, devedesetih. Jedno je jedino rješenje za situaciju u kojoj zajednici neprekidno treba još i još – permanentni rat, kao onaj koji je počeo prije nas i koji neće završiti za našeg života.

Rat je dobar za književnost

U jednom intervjuu izjavili ste kako pisci s ovih prostora više ne uživaju naklonost zapadnoeuropske publike. Je li taj interes postojao samo dok im je Balkan djelovao kao egzotična klaonica?

Robert Perišić i ja u Londonu smo promovirali prijevode naših romana na engleski. Bilo je očigledno da bismo u tom poslu bili uspješniji da se ovdje kod nas trenutno vodi neki rat. Ne žalim se, nije ovo nikakav okašnjeli odraz postkolonijalne kritike kod mene, samo pragmatično primjećujem. Rat, provjereno, nije dobar samo za industriju oružja i burzu, nego i za književnost: kako za njeno stvaranje, tako i za prodaju.

Što je vama važno kada pišete?

Na prvoj stranici “Odlaganja. Parezije” piše ovak “Tek kada izvršiš punu mobilizaciju svih svojih resursa i narediš napad, tek kada kuknjavu i strahove zamijeniš borbom, pa sjedneš za kompjuter, odlučan da na čitavoj neprijateljskoj teritoriji – bjelinu kompjuterskog ekrana ne treba pogrešno protumačiti kao podignutu bijelu zastavu – zavedeš poetiku vanrednog stanja, tek tada bude bolje.” Za mene je pisanje vanredno stanje.

Volite isticati glazbene reference u svojim knjigama, a na kraju ove napisali ste play listu. Zašto?

Zato što je umjetnost, a pod umjetnošću mislim književnost, muzika i film, za mene najvažnija stvar na svijetu koja, držim u svojoj beznadnoj naivnosti, ima jedino estetsko utemeljenje.

Aug 1 '12 · Oznake: andreja nikolaidisa