Osvrt na knjigu -  "Svjetlost duha", Anđe Jotanović





----------------------------------------


OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE "SVJETLOST DUHA" ANĐE JOTANOVIĆ 

Život u svojoj ljepoti obasjava ljudsku dušu darovanu nam od Svevišnjeg, a najsjajnije je ono što zovemo - svjetlost duha. 

Ta "jednostavnost" naziva "Svjetlost duha" Anđine poezije zove na dublje zavirivanje u sve stihove koji su ovdje razasuti poput latica nježnog lotosovog cvijeta koji se u svojoj delikatnosti skriva u nepreglednim čudnim prostorima kao što i Anđini stihovi izviru iz nama ponekad teške stvarnosti pa mi se i čine poput latica nježnog lotosovog cvijeta: jednostavni, a duboki... delikatni, a ranjivi ... koprenasti, a teški ... 

Mogla bih sad nabrajati puno toga, ali svaki put kad pročitam neku Anđinu pjesmu, obasja me divan osmijeh autorice i njene tople oči s umilnim glasom i čujem je kako recitira ovu divnu poeziju koja poziva na dublje promišljanje i života i stvarnosti i ljudi i religije i svakodnevnih naizgled nevažnih, a jako važnih ljudskih stvari. 

Ne bih mogla napisati ništa drugo, osim da sam opet dobila lijepu priliku čitati sve ove pjesme, dok su još ovako u knjizi, iako smo ih objavljivali i na blogu, ali čitajući ih ponovo u meni se rađa jedan nov osjećaj, a to je koprenasto bijeli i lagan prozračan trenutak kad se težina života spaja sa osobnom odlukom - bit ću sretna, neću dopustiti negativnosti da zavlada mojim životom, to je moj izbor, a izbor me na kraju određuje, jer ono što izaberemo - sa time idemo dalje kroz život. 

Anđine pjesme upravo i pozivaju na jedan izbor pozitivnosti, dobrote, jedne lijepe sveobuhvatnosti i da kroz "svjetlost duha" zavirimo i u naš duh te pronađemo našu osobnu svjetlost koja nas vodi prema univerzalnoj Svjetlosti. 

Jadranka Varga, pjesnikinja, Zagreb, 05.06.2017. 


----------------------------------------

RECENZIJA ZBIRKE POEZIJE PJESNIKINJE ANĐE JOTANOVIĆ "SVJETLOST DUHA" 

Ono što u pjesništvu tražimo i od njega zahtijevamo nije činjenična, nego životna istina, ali što to konkretno znači, nije lako reći iako taj problem svatko od nas prilično dobro razumije, jer i Pepeljuga u bajci i njeni golubovi koji joj pomažu, djeluju također životno istinito. 

Iz ovoga već možemo otprilike vidjeti kako stvari stoje sa životnom istinom za razliku od činjenične istine i ona se sastoji iz vrlo određenog slaganja sa realnim životom, ali ne slaganja u nekom pojednačnom i neponovljivom individualnom momentu, nego u načelnom i ljudski bitnom i u onom što je ljudski tipično, u onome dakle što nije zajedničko svim ljudima već samo određenoj vrsti ljudi. Međutim, u pjesništvu mi nemamo samo posla sa tipovima, nego i s izvanredno individualnim pojedinačnim karakterima i već prema tome, izgledaju li oni životno istiniti ili životno neistiniti, oni su vrijedni našeg divljenja ili pak propasti.

Zahtijev za životnom istinom ide jako daleko, on se naime ne tiče samo osoba, tipova, karaktera, već isto tako situacija, konflikata i razriješenja, uzajamnog preplitanja načina djelovanja, konzekvenci i iznenađenja, uloge slučaja, sudbine i zle sudbine. Sve to mora biti životno istinito i ne samo to, čitava sredina u kojoj se odigrava radnja, kolorit, pozadina raspoloženja kao i životni stil lica koji čini prednji plan, naime stil njegovog vremena koji im je zajednički. Sve to dakle treba biti životno istinito, a kao takvo ono je drugačije od pjesničke fantazije koja prikriva bit svijeta.

Dr Zlatan Gavrilović Kovač,Adelaide, 05.06.2017. 


----------------------------------------





I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic8.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Osvrt na knjigu -  "Lanterna plinska", Vjekoslava Majera





----------------------------------------


PREDGOVOR 

Majer se u književnosti javio u doba prevlasti ekspresionizma, po završetku Prvoga svjetskoga rata (prvu pjesmu, naslovljenu Dan, objavio je 1919. u časopisu Luč), pa su u ranoj fazi njegova pjesništva vidljiva obilježja toga stila. 


Svi važniji recenzenti Majerove poezije (Nikola Milićević, Tomislav Sabljak, Frano Alfirević, Nedjeljko Mihanović) naglašavaju dva konstitutivna tematsko-motivska elementa: socijalni i urbani. U socijalnim pjesmama obrađuje, narativnim i deskriptivnim stilom, društvene probleme, najčešće ljude s ruba društva. 

U urbanim pjesmama pak motivi su njegova rodnoga grada Zagreba. Zbog zagrebačkih veduta, ali i drugih stilskih osobina. Majera se povezuje s Antunom Gustavom Matošem, pa se kaže kako je Majer potekao iz Matoševe škole, kako je nastavio Matoševu poetsku liniju. 

Pišući o Majerovoj poeziji, književni kritičari i recenzenti uočavali su i pjesme nastale pod utjecajem velikog njemačkog pjesnika Rainera Maria Rilke-a, ali ih nisu podrobnije analizirali ni vrednovali kao njegove socijalne i urbane pjesme. 

Iako se tu i tamo spominje mogući Rilkeov utjecaj na Majera, naš je pjesnik potpuno samosvojan i izvoran jer bi "pojam originalnosti postao neizvjestan ako umjetnik ne bi imao pravo raspolagati zakladom književne tradicije i ako bi se kao emancipirani stvaralački rezultat priznavala samo neponovljena kreacija" (Nedjeljko Mihanović).

Borben Vladović (Vjekoslav Majer i reistička poezija) 


----------------------------------------





I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/majer.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Osvrt na knjigu -   "Dnevnici - 3.dio", Zlatana Gavrilovića Kovača





----------------------------------------


PREDGOVOR 

Ovaj treći dio Dnevnika obuhvaća godinu 2008. i tada je nastao ovaj zapis koji retrospektivno gleda na partijske prilike u Hrvatskoj neposredno pred slom zajedničke države. Dakle, povijesni događaji promotreni su sa jedne distanci od preko 20 godina i to je svakako omogućilo autoru, da sa većom jasnoćom i preciznošću razmotri najbitnije momente djelovanja tzv. hrvatske frakcije. 

Pa mogli bismo reći, da je većina rukovodećih ljudi hrvatske partije bila out of date. Pored toga da čitav duh partije nije imao ama baš nikakve veze sa socijalizmom dakle proklamiranom ideologijom. Prevladalo je jedno stajalište da je sa socijalizmom sve gotovo, da je on pospremljen na smetlište historije kao jedan neprirodan otpad, da ne odgovara ljudskome biću, njegovoj prirodi koja je priroda nejednakosti, da je zastario, da je prevladan, da ljudi žele promjene, da nam je dosta bratstva i jedinstva, centralizirane i kontrolirane ekonomije, krađe deviza, srpske hegemonije i jednim dobrim dijelom taj je revolt bio opravdan. 

Nagle promjene su nastale zahvaljujući djelovanju hiperinflacije koja je bila enormna, posebno od sredine '80.-tih godina, iako je bilo onih velikih naših ljudi koji su i tada istupali sa tezama kako je inflacija 5% psihološki, kako je uvijek tako bilo i da se ništa novog ne događa. Dakle, promjene u partiji Hrvatske dogodile su se kada su se već svi osvjedočili o nesposobnosti rukovodećeg kadra koje nije moglo izaći na kraj sa niti jednim relevantnim političkim i socijalnim problemom. Odatle i prezir prema premijeru Markoviću, jer njegov "konvertibilni dinar", bijaše sprdačina ukoliko se ima u vidu da za 50 milijardi dinara nije bilo moguće kupiti jedno jaje. Devizne rezerve NBJ su bile rasprčkane, tone zlata ove banke pokradene i podijeljene, ali je narod zato trgovao gomilama bezvrijednog papira. Pa to i jest jedna ironija našeg samoupravnog socijalizma, da se pozivao na narodno mnoštvo u isto vrijeme gurajući ga u bezdan bratoubilačkog rata. 

Mi smo bili "pometeni" metlom kao posljednji otpad i bačeni u smeće kao hrvatska frakcija ustaškog profila jednim dijelom iz razloga silne ljubomore, a jednim većim dijelom iz razloga pomanjkanja racionalnog uvida u kurentne socijalne i političke prilike, jer se u partijskoj metafizici rukovodećih ljudi ništa bitnog nije događalo, osim tobožnjeg narastanja nacionalizama, a da se uopće nisu sagledavali uzroci eskaliranja konzervativnih političkih solucija.

Autor, Adelaide, 25.4.2017. 


----------------------------------------





I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic39.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Čudesna priča o zaboravljenoj heroini koja je iz ustaških logora spasila oko 12.000 djece!



 

Da se na popisu od oko 12.000 djece koju je spasila od smrti u ustaškim logorima za vrijeme Drugog svjetskog rata našlo samo jedno židovsko ime, Diana Budisavljević od izraelske bi države odavno dobila prestižnu titulu pravednice među narodima. No ona je zajedno sa svojim suradnicima iz ralja smrti izvlačila pretežno mališane srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti, a komunističke su vlasti nakon rata učinile sve da njezine zasluge pripišu sebi pa ona do kraja života - a umrla je 1978. - nije dobila nikakvo priznanje i njezin je četverogodišnji humanitarni rad u javnosti ostao obavijen velom tajne.

 

Poznato je da je bila u prijateljskim odnosima s Jovankom Broz, koja je bila daljnja rođakinja njezina supruga, uglednog zagrebačkog kirurga dr. Julija Budisavljevića, a iako je svojim radom dokazala da je zakleta antifašistkinja, pripadnost bilo kojoj organizaciji ili udruzi, a kamoli bavljenje politikom, nisu joj bili na kraj pameti.

 

Zapisi u dnevniku

 

“Oslobođenje“, jedna je jedina riječ koju je u svoj dnevnik zapisala 8.  svibnja 1945. kada su u Zagreb umarširale partizanske trupe. Zagrepčanka austrijskog podrijetla nastavila je u oslobođenom gradu u svom stanu na Svačićevu trgu živjeti miran obiteljski život domaćice, supruge, majke i bake, kakav je vodila i prije rata. Iako su ljudske patnje kojih se nagledala i strahovi kojih se nauživala ostavili trajne posljedice na njezino zdravlje pa je imala problema sa štitnjačom i srcem.

  

Status dame iz visokog društva - čiji je materinski jezik bio njemački, dok je hrvatski naučila tek toliko da se može sporazumjeti - svakako joj je u ratu olakšavao pristup represivnim ustaškim i njemačkim vlastodršcima kojima je pred očima - držeći se zakona, ali plešući po njegovu rubu - odlazila u logore i spašavala nedužna bića koja su upravo oni osudili na patnju i smrt.

 

Komunisti su joj odmah 1945. oduzeli automobil i kartoteku s podacima o djeci i pustili je na miru, ali je u njezinu domu ostao sačuvan dnevnik pod naslovom “Akcija Diana Budisavljević“ u koji je tijekom cijeloga rata stenografijom zapisivala detalje iz svog humanitarnog djelovanje. Pronašla ga je mnogo godina kasnije njezina unuka, samozatajna profesorica Silvija Szabo, koja ga je s njemačkog prevela na hrvatski te je objavljen 2003. godine u izdanju Hrvatskog državnog arhiva. No život i djelo Diane Budisavljević, čijim su imenom prije nekoliko godina nazvane ulice u Zagrebu, Beču i Beogradu, do danas su ostali uglavnom neistraženi, što je povjesničarku prof. Natašu Mataušić potaknulo da se baci na posao i o njoj napiše doktorski rad pod naslovom “Diana Budisavljević i akcija spašavanja djece žrtava ustaškog terora“ koji bi, kaže, trebala dovršiti do kraja ove godine, a iduće, nada se, objaviti i kao knjigu.

 

Plan je, otkriva, da knjiga bude predstavljena zajedno s dokumentarno-igranim filmom o životu zagrebačke heroine koji režira njezina prezimenjakinja, mlada redateljica Dana Budisavljević s kojom je također veže dalje srodstvo. Prošli je tjedan objavljeno kako će zahvaljujući sredstvima europskog koprodukcijskog fonda Euroimages na jesen početi snimanje, a glavnu ulogu igrat će Alma Prica.

 

“Da nije bilo Diane Budisavljević i njezine akcije, velika većina te djece, posebno ona najmanja, pomrla bi. Po broju spašene djece, ali i ljudi koji su bili uključeni u njihovo zbrinjavanje i tako pokazali svoj otpor ustaškom režimu, akcija Diane Budisavljević ne može se usporediti ni s jednim drugim sličnim podvigom u ratnoj Europi. Schindler je spasio 1500 ljudi, Eva Sendlerova oko 2500 iz Varšavskog geta, a Diana je samo osobno iz logora izvukla 7500 djece. Niti jedna akcija nije bila tako velika, ali ni tako brzo zaboravljena kao njezina”, ističe Mataušić, muzejska savjetnica u Povijesnom muzeju i predsjednica Upravnog vijeća Spomen područja Jasenovac.

 

Profesor kirurgije

 

Otkriva da se Diana Budisavljević rodila 1891. u Innsbrucku u trgovačkoj obitelji Obexer, a njezina majka Anna bila je Amerikanka njemačkog podrijetla. Kao djevojka je bila strastveni lovac, a obožavala je glazbu Richarda Wagnera. Neposredno prije početka Prvog svjetskog rata pohađa tečaj za njegovateljice u bolnici u Innsbrucku, gdje upoznaje dr. Julija Budisavljevića koji je tamo radio kao asistent na kirurgiji. Vjenčali su se 1917., a dvije godine kasnije preselili u Zagreb, gdje se on zaposlio kao profesor kirurgije na novoosnovanom Medicinskom fakultetu.

 

Diana je bila izrazito posvećena mužu i kćerima Ilsei i Jelki, koje su joj tijekom Drugog svjetskog rata, kada su već obje bile udane, pružale veliku pomoć u akcijama spašavanje djece. Diana, koja je 1941. proslavila 50. rođendan, u svom dnevniku nakon povratka iz logora u Jablancu 4. kolovoza 1942. piše da je iza nje “naporan dan, pun stravičnih utisaka, jada i očaja koji su je dugo progonili i te su žalosne spoznaje vjerojatno uzrok njezinu dugotrajnom pobolijevanju koje je tada počelo“.

 

Na samom početku rata saznaje za postojanje ustaških logora u kojima ima žena i djece i samoinicijativno organizira njihovo dovođenje u Zagreb, gdje ih deklarira kao izbjeglice i smješta u Zavod za gluhonijemu djecu u Ilici, uz dozvole njemačkih časnika. Nije se, kaže Matušić, libila bilo kome pokucati na vrata i moliti za pomoć, pa tako ni ministra Andriju Artukoviću ni kardinala Alojzija Stepinca, koji joj za smještaj izbjeglica prepušta Jeronimsku dvoranu na današnjem Trgu kralja Tomislava. Za razliku od srpskih, židovskim ženama i djeci ustaše ni pod koju cijenu nisu htjeli poštedjeti život, nego su svi poslani u Auschwitz.

 

Uz pomoć obiteljskih poznanstava Diana polako plete mrežu suradnika, među kojima su i ljudi bliski NDH-ovom režimu koji se ne mogu pomiriti sa zločinima i rasnom politikom koja se provodi, poput službenika u ministarstvu udružbe Kamila Breslera. Iako je bio pravoslavac, Dianin suprug uspijeva zadržati posao, a nju povezuje s kolegama liječnicima koji, riskirajući da budu otpušteni iz državne službe i proganjani, sudjeluju u liječenju djece pristigle iz logora.

 

Bitka na Kozari

 

“Bilo je razumljivo da se moj muž bojao za mene i sebe i nije bio suglasan s mojim radom. No, željela sam pomoći koliko je to ikako bilo moguće. Budući da nitko drugi nije želio preuzeti rizik, nije mi preostalo ništa drugo no da sama za sve preuzmem odgovornost. Polazila sam od stajališta da moj život nije vredniji od života nedužno proganjanih i ako sam u mogućnosti drugima pomoći, pritom sam u prvom redu mislila na djecu, moj je život bio tako bogat da moram primati događaje onakvim kakvi će biti“, zabilježila je u svom dnevniku hrabra žena koja je najviše posla imala od srpnja 1942., nakon bitke na Kozari.

 

Cilj njemačkih i ustaško-domobranskih snaga koje su brojale 29.000 vojnika bio je potpuno uništenje partizanske vojske koja je na području zapadne Bosne držale pod kontrolom Bosanski Petrovac, Drvar, Glamoč i Prijedor. Nakon intenzivne borbe, partizani su uspjeli 3. srpnja probiti obruč na jugozapadnom dijelu planine Kozare i odvesti dio civilnog stanovništva, dok je većina ostala opkoljena. Dio civila, pretežno srpsko stanovništvo, ubijen je na licu mjesta, a većina je transportirana u sabirne i prihvatne logore. Prema procjenama zdravstvene službe NDH, u Bosanskoj Dubici je bilo 26.000 ljudi, u Jasenovcu 8400, u Mlaki 7000, Jablancu 4000, Prijedoru 14.000, Staroj Gradiški 1300 i Novskoj 7300 ljudi, uglavnom staraca i žena s djecom.

 

Iz tih je logora dio ljudi bio raspoređivan na prisilni rad po selima u Slavoniji, Moslavini i Bilogori, a dio transportiran u logor Staru Gradišku i obližnje logorske ekonomije - Uštica, Jablanac, Mlaka - organizirane u selima iz kojih je nasilno iseljeno pravoslavno stanovništvo. Za rad sposobni muškarci i žene, izdvojeni su i odvedeni na prisilni rad u Njemačku i Norvešku, a u logorima je bez ikakve skrbi ostao veliki broj djece, od dojenčadi do četrnaestogodišnjaka.

 

Nakon dolaska prvog transporta sa 700 djece iz Stare Gradiške u Zagreb, 11. srpnja 1942. godine počela je borba za njihov smještaj. Diana Budisavljević piše “kako je neobično teško bilo osigurati smještaj za djecu“.

 

“Različiti moji razgovori u Ministarstvu udružbe i kod nadbiskupa bili su svi bez rezultata. Veća zgrada koja bi poslužila kao karantena nije stavljena na raspolaganje. Neka si pomognemo kako znamo ili neka djecu ostavimo u logoru. Dozvola za dovođenje djece bila je tako nevoljko dana. Ustaše nisu stvarno željele da se djeca spase. I ministar udružbe je nevoljko dao odobrenje za smještaj i brigu za djecu uz usmenu preporuku da se dovede što je moguće više nepoznate djece koja će se onda odgajati u ustaškom duhu”, piše Diana koja nakon dobivanje dozvole za preuzimanje djece odlazi u Staru Gradišku.

 

Prijetnje ustaša

 

S njom putuje i dr. Vladimir Broz iz Crvenog križa, predstavnik ministarstva i desetak medicinskih sestara iz Crvenog križa, među kojima i Dragica Habazin. Dočekuje ih zloglasni zapovjednik logora Maks Luburić koji im, piše Diana, bijesan što mora predati djecu, prijeti da samo o njegovoj dobroj volji ovisi hoće li ih pustiti iz logora i da ih može sakriti tako da ih nitko neće naći.

 

Tek sljedeći dan dopušteno im je da uđu u logor u kojem je stanje bilo jezivo, o čemu Diana piše u svom dnevniku od 10. srpnja 1942.: “A onda je došlo nešto stravično. Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom se djetetu već mogla nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti? Liječnik je kazao da je tu svaka pomoć prekasna. Vođa transporta je odlučio da svako dijete koje se nekako može povesti povedemo i tako pokušamo pomoći. Učinjen je izbor. Djeca su postavljena na noge i ono koje je još nekako moglo držati, bilo je predviđeno za transport. Djeca koja su se rušila, koja više nisu imala snage, morala su ostati. I stvarno je većina tih jadnih bića umrla još tijekom dana. U jednu sobu u kojoj je vladala difterija i već su sva djeca bila na smrt bolesna nismo ni ulazili... Mala umiruća stvorenja nisu mogla ništa kazati. Umrla su djelomično tamo, a djelomično od nas preuzeta kasnije kao i toliko tih malih mučenika, kao nepoznata, bezimena djeca. A svako je imalo majku koja je za njim gorko plakala, imalo je svoj dom, svoju odjeću, a sad je trpano golo u masovnu grobnicu. Nošeno devet mjeseci, u boli rođeno, s oduševljenjem pozdravljeno, s ljubavlju njegovano i odgajano, a onda - Hitler treba radnike, dovedite žene, oduzmite im djecu, pustite ih da propadnu, kakva neizmjerna tuga, kakva bol.”

 

Ponovno putuje u Staru Gradiška 13. srpnja i preuzima još djece bez roditelja, ali i onu s majkama koje su pristale da ih daju. Diana piše kako te žene tri dana nisu ni za sebe ni za svoju djecu dobile hranu. “Za hranjenje svojih plačućih najdražih imale su samo svoje suze i očaj, sad su gledale te male izgladnjele leševe. I još jedan nosač mrtvih, i još jedan, njih sedam jedan za drugim. I sad više nisu mogle izdržati. I ako vlastito srce iskrvari - spasiti, spasiti najdraže. Došle su do stolova gdje su pisane liste, gurale se i molile: Uzmite, uzmite, ne možemo ih hraniti, ne možemo dopustiti da umru od gladi”, piše Budisavljević koja u sljedećim mjesecima nastavlja obilaziti logore iz kojih izvlači nekoliko tisuća mališana, ali i trudnih žena, uz pismeno odobrenje njemačkog majora Wilhelma Knehea.

 

Liječnici i medicinsko osoblje, kao i dobrovoljne sestre Crvenog križa, izmjenjuju se, ali ona ide svaki put, sudjeluje pri popisivanju djece i prati ih na putu do Zagreba.

 

Popis djece

 

U Zagreb je 17. kolovoza 1942., na kolosijek Senjak koji se nalazio na mjestu današnjeg Autobusnog kolodvora, stigao transport sa 1080 djece iz Stare Gradiške, o čemu Dijanin najbliži suradnik Kamilo Bresler piše da su uglavnom mlađa od pet godina i “da je mnogo dojenčadi, koju je krvnička ruka otrgla s materinih grudiju i pobacala u marvinske vagone”.

 

Većina je imala proljev, a nakon 24 sata vožnje mnoga su pomodrila od plača. Iznosili su ih na nosilima i pobrojali 250 dojenčadi u dobi do godine dane kojima nisu znali imena, odnosno imali su popis djece, ali nisu znali kojem djetetu pripada koje ime.

 

Već u kolovozu Diana i Kamilo uviđaju da je toliki broj djece moguće spasiti samo udomljavanjem u obitelji, što oni nazivaju - kolonizacijom. U početku udomitelji - među kojima ima i bogatih i uglednih Zagrepčana pa i stranih diplomata, ali i običnih radnika - djecu uzimaju ilegalno odmah na kolodvoru i potajno odvode kućama jer se ustaše protive takvoj ideji. No, Diana u svom dnevniku bilježi da 13. kolovoza odlazi majoru Kneheu i traži da se dopusti udomljavanje djece smještene u prenakrcanim domovima jer postoji opasnost da ih ustaše opet odvedu u logore, a prijeti im i masovno širenje zaraznih bolesti. Uz Stepinčevu podršku kreće udomljavanje preko crkvenih organizacija, a Diana zapisuje da je tako dom pronašlo više od 5000 pravoslavne djece od kojih su mnoga, utvrdila je Mataušić, tako dobila nove roditelje s kojima su nastavili živjeti i poslije rata, dok su se neka vratila svojim biološkim obiteljima.

 

No malo je tko od tih ljudi, od kojih su neki i danas živi, ikada saznao za Dianu Budisavljević i njezinu akciju. Koji su i znali, šutjeli su. Kako bi nakon rata djeca lakše našla svoje roditelje, tiskala je posebne kartice formata 12 puta 9 centimetara na kojima je bilježila sve poznate podatke o svakom pojedinom djetetu, kao i o udomiteljima. Popisala je tako više od 12.000 djece koju je većinom i sama spasila, ali i svu ostalu koja su tijekom ratnih godina prošla kroz zagrebački prihvatni centar Crvenoga križa, bolnice i neke druge ustanove.

 

Prva dama

 

Kada joj je u svibnju 1945. godine oduzeta kartoteka i drugi dokumenti, Diana, tvrdi Nataša Mataušić, nije mogla sakriti tugu, bol i ogorčenje, a u veljači 1947. predala je detaljan izvještaj o svom radu Uličnom odboru Antifašističkog foruma žena, uredno pospremila sve preostale dokumente u veliki drveni sanduk i zaključala ga. O svojoj akciji nije nikad više progovorila, ali je nastavila s humanitarnim radom. Kada je 1953. godine u okolici Innsbrucka osnovano prvo S.O.S. dječje selo, Diana ga je, iako nije bila osobito imućna, svake godine novčano podupirala, a 1972. se zajedno sa suprugom vratila u svoj rodni grad u Austriji, gdje je i umrla 1978. godine.

 

Njezina zadnja povjesničarima dostupna fotografija snimljena je 1968. na Mirogoju, gdje je u pratnji supruga došla na sprovod njegova brata, svoga šogora Srđana Budisavljevića, koji je bio ministar u Kraljevini Jugoslaviji te jedan od trojice članova Namjesničkog vijeća koje je nakon rata zastupalo kralja Petra i koje je u ožujku 1945. Titu povjerilo mandat za sastavljanje vlade. A na Mirogoju je fotograf tom prilikom, kako stoje jedno do drugog, snimio i čelnicu hrvatske Komunističke partije Savku Dabčević Kučar, predsjednika Sabora Ivana Krajačića Stevu i prvu damu Jovanku Broz koja se djevojački prezivala Budisavljević.


Napisao: Boris Orešić


Preuzeto s adrese: http://www.jutarnji.hr/



----


Uredio i obradio: Nenad Grbac 


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Osvrt na knjigu -  "Univerzalna ljubav", Anđe Jotanović





----------------------------------------


OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE "UNIVERZALNA LJUBAV" PJESNIKINJE ANĐE JOTANOVIĆ 

Otvorenih očiju, dok nas san pokriva, krećemo putem sjene što nas je zvala, da vidimo kakav je život pastira, a kako možemo biti pastir, kad ne znamo što je to? 

Crveno Sunce sna se smiješilo, snovi bez boja, bez vremena, glazba bez zvuka... 

Je li bilo prije ponoći ili nakon nje, nepoznato je? 

Noćna tmina je zgusnuto čekala u kutu, a sjena vodi do predvorja raja, jer s one strane postoje jedna vrata, kroz njih prolaze samo čista srca...čovjek zastane i pita se: "Je li moje srce tako čisto?" 

Srce počinje jače kucati, kuca li od sumnje ili pitanja, zašto ga se to pita? 

Sjena odvodi dalje dalje, pokazuje odgovor, a noćna tmina se pokreće iz kuta... 

Odgovor stoji, blistav i jasan, zlatan i čist...na oltaru noći svijeća je dogorijevala, ugasila se...odgovor je stajao i dalje, srce se nasmiješilo.

Jadranka Varga, pjesnikinja, Zagreb, 2.8.2016. 



----------------------------------------



OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE "UNIVERZALNA LJUBAV" PJESNIKINJE ANĐE JOTANOVIĆ 

Nalazimo se pred još jednom zbirkom poezije hrvatske pjesnikinje Anđe Jotanović. Ona nosi ime "Univerzalna ljubav" i kao što i sam naslov svjedoči, riječ je o pjesmama kojima je sadržaj sama ljubav. Ljubav može biti ljubav roditelja prema djeci, djece prema roditeljima, možemo govoriti o ljubavi prema čovječanstvu i čitavom svijetu u cjelini, možemo govoriti o ljubavi prema samome Bogu i u svim ovim slučajevima mi definiramo ljubav kao čin volje (odluka) koji ujedinjuje snagom žudnje, strasti, interesa, ideala. Ljubav je svaka sklonost prema dobru. 

Obično se razlikuju dvije vrste: concupiscentia, ako se želi posjedovati željena stvar i benevolentia, kada se želi napredovanje ljubljene stvari. Ljubav je važan pojam u etici koja studira dobro i načine kako ga postići. 

To je filozofska definicija koja se ponešto razlikuje od teološkog stave, da je Bog spasonosna ljubav kada se Isus solidarizirao sa nama, jer ne zahtijeva ljubav, nego je dariva, koji je sam posvema ljubav, jer je Bog ljubav. U tome nam se očitovala ljubav Božja što je Bog poslao na svijet svog jedinorođenog sina, da živimo po Njemu. 

Božja ljubav me čuva od patnje, ali me ne čuva i od svake patnje. Isto tako ona me čuva u svakoj patnji. Tako za nas počinje u sadašnjosti ono što će biti dovršeno u budućnosti, a to je definitivna pobjeda ljubavi jednog Boga koji nije biće bez sućuti i ljubavi i koji se u ljubavi brine za čovjekovu patnju. A što je krajnji cilj? Pa krajnji cilj je čežnja za pravdom u svijetu, za pravom transcedencijom, da "ubojica ne slavi slavlje nad nevinom žrtvom" , jer je on sam Bog sa nama i on će otrti svaku suzu sa naših očiju. Smrti više neće biti, neće biti više ni tuge, ni jauka, ni boli, " jer stari svijet prođe." 

Tako je i ova zbirka unekoliko hvalospjev toj ljubavi do koje nam je svima stalo, a stalo nam je do svijeta u kojem će stolovati pravda, zakon, ljubav, požrtvovnost, rad, nada, istina, dakle jedna civilizacija oslobođena stega prijašnjeg starog svijeta. Zato i jest vrijednost ove zbirke što na jedan jednostavan način progovara o ovim velikim temama našeg svakidašnjeg života. 

Dr Zlatan Gavrilović Kovač, Adelaide, 16.5.2017. 


----------------------------------------





I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic7.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Osvrt na knjigu -  "Ka filozofiji I.", Branka Milića





----------------------------------------


PREDGOVOR 

Zbirka filozofskih tekstova koja se nalazi pred vama plod je dugogodišnjeg rada u vaspitno - pedagoškom radu, gde je bilo uvida u nedostatak odgovarajuće literature, a sa druge strane zbirka tekstova je prilagođena nastavnom planu i programu tako da prati određenu strukturu. Zbirka započinje uvodom u filozofiju, razmatra pojam filozofije, njenu sistematiku i same početke filozofskog promišljanja sveta ili bivstva. 

Dalje se nastavlja predstavljanjem osnovnih, izvornih i originalnih tekstova antičkih filozofa, počevši od predsokratovskih filozofa (Talesa, Pitagore, Anaksagore, Demokrita ...), a nastavlja se navođenjem tekstova predstavnika sofističke filozofije (Gorgija, Protagora...), da bi se konačno sa tekstovima Platona, Aristotela, a potom i predstavnika tzv helenističkog razdoblja zaokružio period zlatnog doba filozofije. 

Cilj nam nije izrada udzbenika koji će iscrpno prikazati sve, ili skoro sve, važnije filozofske kategorije već da neupućene uputimo u osnove filozofskom mišljenja koje čini temelj filozofije, držeći se činjenice da u osnovi zapadne kulture i civilizacije, kojoj mi pripadamo u bilo kom pogledu, stoji antička filozofija. Naravno, u svom nastojanju da približimo osnove filozofskog mišljenja vodili smo računa da izbor tekstova bude prilagođen uzrastu onih koji se susreću sa njim. Tekstovi su skraćivani oznakom [...] ali na način da ne naruše strukturu teksta. 

Na kraju, ne manje važno, zahvalnost dugujem, prijateljima Nenadu Grbcu iz Zagreba, Štefici Galić uredniku portala tačno.net. Naravno, posebnu zahvalnost dugujem Dejani Milić, ženi bez čije posvećenosti knjiga ne bi ugledala svetlost dana.

Branko Milić 

"KA FILOZOFIJI" BRANKA MILIĆA 

Zbirka tekstova gospodina Milića pod naslovom Ka filozofiji plod je višegodišnjega pedagoškoga rada sa studentima filozofije. Zbirka započinje uvodom u filozofiju,razmatra pojam filozofije, njenu sistematiku i same početke filozofskoga promišljanja svijeta a dalje se nastavlja predstavljanjem osnovnih, izvornih i originalnih tekstova antičkih filozofa. Cilj nije bio izrada udžbenika iz filozofije već da se studente uputi na fundamente filozofskoga mišljenja s obzirom da zapadnoj kulturi kojoj pripadamo u osnovi stoji antička filozofija.

Sporno je to što je filozofija i kolika je njena vrijednost. Od nje očekuju izvanredna objašnjenja i razjašnjenja ili je pak ravnodušno napuštaju kao bespredmetno razmišljanje. Na nju se plašljivo gleda kao na značajan trud neobičnih ljudi ili se pak prezire kao izlišno mudrovanje sanjalica. Smatraju ljudi da je to nešto što se svakoga tiče i da bi zbog toga trebala svakome biti jednostavna i lako razumljiva ili pak da je teška tako da je posve beznadežno baviti se njome. Za čovjeka koji vjeruje u znanost najgore od svega je to što filozofija uopće nema rezultate od opće važnosti, nešto što se može znati a onda time i posjedovati. Dok su znanosti

u svojim područjima izvojevale nužno izvijesna i općeprihvaćena znanja, filozofija to nije postigla usprkos naporima koji traju već tisućama godina. Nema nikakve sumnje da u filozofiji nema jednodušnosti u tome sto se definitivno saznalo. Ono što svatko

nužno priznaje je uglavnom već postala znanstvena spoznaja i nije više filozofija. 

Filozofsko mišljenje također nema karakter jednoga progresivnoga procesa kao što je to slučaj sa znanostima. I kao što bi Jaspers rekao mi jesmo otišli mnogo dalje od grčkoga liječnika Hipokrata ali bismo teško mogli reći da smo otišli dalje od Platona. Mi smo napredovali samo u pogledu materijala znanstvene spoznaje kojim se Platon služio. Međutim u samome filozofiranju možda smo jedva ponovno do njega stigli. 

Zlatan Gavrilović Kovač  


----------------------------------------





I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/milic7.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Osvrt na knjigu -  "Put u München", Borisa Golića





----------------------------------------


PREDGOVOR 

Ne znam ima li smisla negdje putovati, nešto tamo raditi ili biti turist, kad mi se tamo svašta negativno dogodi i događa? Shvatio sam da to uglavnom nije ništa lijepo i ništa ugodno. I to nije stvar mog izbora, nego moje nekakve nužnosti, svašta radim, samo da dođem do novaca i materijalnih mogućnosti za život. Inače bih i ja morao kopati po nečijim kantama i kontejnerima za otpad. Iako su gotovo svi moji vršnjaci u debelim mirovinama, ja to nisam, nisam se za nju zasluženo ili nezasluženo izborio, pa moram i dalje nešto raditi. A to nešto je čudno, da ne može biti čudnije. Pa sam tako išao u Munchen na identifikaciju, mog školskog kolege Indijanca, po imenu Inčun - Čun, ali otkrilo se ili sam to sam otkrio da to nije bio on. Nego neki drugi čovjek. Pa sam morao otkriti o komu se radi, a radilo se o mafijašu i kriminalcu Belzebubu. 

Kad nemamo posao nezadovoljni smo, a kada ga imamo još smo nezadovoljniji jer se sve nešto komplicira i zakomplicira. Pa sam tako usput upoznao još jednu Gretu koja to voli, ali me je ona napustila. Pa sam upoznao i udovicu, pokojnikovu ženu ili Belzebubovu ženu, a na kraju sam upoznao i Belzebuba, njegov duh i njegovu dušu. I naravno da sam imao tom prilikom i problema sa svim tim. I naravno da sam od svega toga pobjegao, u svoj dom, bogatiji za 30.000 Eura i 300.000 kuna. Nisam morao biti ni uhljeb, ni guzonjin sin, a ni politički krpelj, ipak je društvo oko mene solidarno i humanitarno, ali sam tom prilikom dobio po nosu ili po fanfulji. Naime, tako neposlušnost rješava Jozo Ćumur, novi mafijaški boss ili kapo. 

Citat kada policajca Hansa Schmidta pitam što me treba, a on mi govori da trebam ići u Munchen na identifikaciju svog gimnazijskog kolege Indijanca ili Inčun- Čuna: 

"A tko je mrtvac?" 

"Vaš navodni prijatelj. Trebalo bi ga službeno identificirati." 

"O kome ili o čemu se radi?" 

I on kaže o kome se radi. 

"Pa to je moj kolega iz gimnazije," kažem ja. 

"Našli smo ga u Ulici Crvenih fenjera. Ima svoje dokumente, ali se oni čine krivotvorenima. Bio je u našem kupleraju. Nenasilno ili nasilno je umro. Imao je vaše podatke kod sebe. Vaš telefon i vašu adresu." 

Citat kada na identifikaciji utvrđujem da se ne radi o Indijancu - Inčun - Čunu: 

I ulazimo u tu policijsku mrtvačnicu i hladnjaču. Mora da sam alergičan na mrtvace, pa sam se prije svega dobro ispovraćao i izrigao. Ispustio sam dušu. Nakon toga, Hans Schmidt mi pokazuje mrtvaca, a ja kažem: 

"To nije Indijanac." 

"Kako to znate?" 

"To je neki krupni i znojni muškarac obrijane glave." 

"Pa zar ne može takav biti i taj vaš Indijanac?" 

"On uopće nije ogroman čovjek. I on nikad ne bi tetovirao slomljeno srce na svoje zapešće. Inače, njegova tjelesna konstitucija je sitna. Pa zar ne vidite da je to neki veliki Bijelac? Moj prijatelj je pušio i imao žute zube, a ovaj to čovjek nema. On ima normalne zube. Ovaj čovjek ima nekakve čudne tetovaže i puno je viši i jači od Indijanca. To uopće nije Indijanac." 

Citat kada Jozo Ćumur utvrđuje i identificira Belzebuba: 

Hans Schmidt nas zajedno sa mrtvozornikom vodi ponovo na patologiju i u hladnjaču i pokazuje nam Belzebubovo sivo, voštano i mrtvo tijelo. Tamo se nalazi i neki liječnik u bijeloj kuti i sa stetoskopom. Hans Schmidt pita Jozu Ćumura radi li se to stvarno o Belzebubu, a ovaj mu govori da se radi. I tako je identificiran mrtvac ili Belzebub, a smrt je prolaznost, truljenje i propadanje. Stoga nam Hans Schmidt ponovo pokazuje nekakvu njegovu ljušturu koju će uskoro napasti crvi, a koja se svakim danom nekako smanjuje.Meni se sve to gadi, okreće mi se želudac i izaziva me na povraćanje. U želucu imam nekakvu gvalju, pa je progutam, ali mi to nikako ne pomaže. Stalno mi se nešto diže i spušta. Dobro da nije ona moja stvar. Nju držim pod kontrolom. 

Boris Golić


----------------------------------------





I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/golic26.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


JEDNO PISMO T. MANOJLOVIĆA O TINU UJEVIĆU



 

Još g. 1959., proučavajući Tinov život u odrazu raznoraznih zapisa, sjećanja i napisa u brojnim publikacijama, obratio sam se i poznatom srpskom pjesniku Todoru Manojloviću, te mi je on poslao slijedeće pismo u vezi s Tinovim životom u Beogradu, koje objavljujem u cjelini:

 

Dragi Balentoviću,

 

Pre svega mnogo vam hvala na vašim "Kratkim pričama"  koje sam čitao sa iskrenim zadovoljstvom, jer ima u njima poezije i čovečnosti — ili, jednom rečju izraženo: srca (stvar koja se  od  nekog  vremena javlja sve ređe), — Ali sada redom  da odgovorim (koliko mogu!) na vaša mnogobrojna pitanja.

 

R. Drainac zvao se svojim pravim imenom prosto: Jovanović (Radojko, ali najčešće Raka). Kada bi se Tin na njega razljutio, on bi ga, u prezrivom tonu demaskiranja ili degradacije, apostrofirao sa "Jovanoviću!" (umesto prijateljski "Rako").

 

"Skadarlija"  je ime ulice i onako, i celog kraja. Ne znam ni za kakvu kafanu tog naziva. Starih snimaka kafane "Tri šešira" ima svakako još u beogradskim  redakcijama. A sećam se da su i često reprodukovani (ako se ne varam još i nedavno negde) po našim ilustr. časopisima.

 

"Moskva" je između dva rata bila "glavni kvartir"  nas ondašnjih mladih literata, pre svega, razume se, Tina Ujevića, Rake Drainca i još nekoliko boemčića i pseudoboemčića koje ste slalno i pre podne, i posle ručka, i predveče, sve do oko 10 sati noću kada su se redovno i korporativno, preseljavali u Skadarliju (obično u Dva jelena"  ili "Tri šešira) tu, rekoh. tzv. " port-Arturu" (jedno  balastradama zagrađeno omanje kvadramo odeljenje stare "Moskve") mogli kadgod biste hteli da zatečete angažovane u živahnim razgovorima, prepirkama, zafrkavanjima, diskusijama čiji je protagonista, naravno, uvek bio Tin. 


Tu smo često (upravo: svakodnevno) navraćali i mi manje raspojasani boemi: Šibe Miličić, Vinaver, ja, Krklec, Rastko Petrović, katkad i Crnjanski i kada ono društvo oko Tina nije bilo isuviše bučno, šareno i pitoreskno (ili Pikareskno), sedali bismo i mi za njegov sto na po koji čas ugodne ozbiljne i šaljive konverzacije, pričanja, prijateljskog peckanja. Naročito je tu Vinaver izvodio ponekad prave turnire diskusije sa Tinom, duhovito praskave, fantastične, paradoksalne, groteskne koje su ljudi sa okolnih stolova slušali kao neku predstavit sa najvećim uveseljavanjem. Tin je tu katkad planuo, pao u pravi bes i počeo na pasja kola da grdi Vinavera.


Tin je u tim. svojim čudnim beogradskim godinama bio zaista do krajnosti zapušten: pohaban, odrpan i sav obrastao u već mesecima nepotšišanoj kosi i čerupavoj bradi. Jedna groteskna i tragična figura koja je pomalo podsećala na Verlena (njegovih poslednjih godina). Ali on je iz neke bizarne ćudi, nekog gorkog inata i ruganja prema uglađenom buržoaskom svetu očevidno još i forsirao "doterivao"  tu svoju maskaradu (jer, zaista, nije bila drugo!) cepajući, zamazujući još i naročito svoje prnje, i odbijajući tvrdoglavo, sa raznih strana (uglednih, imućnih kao i siromašnih poštovalaca) češće nuđeno mu pristojnije odelo i rublje. Bio je, u suštini, veoma gord. Njegova samrtno uvređena i nepomirljiva, očajnička gordost ga je (uveren sam) samo naterivala na sve njegove nastranosti.

 

Tako ima da se razume i njegovo "žicarenje" . Da, "žicario"  je: njegove cehove (za vino, rakiju, ćevapčiće i druge "mezetluke" ) naročito na njegovim noćnim sedeljkama u Skadarliji, plaćali su gotovo uvek neki drugi ljudi; ljudi najrazličitijih kategorija — neki trgovčići, sitne "gazde" , činovničići, poneki literarno i "boemski"  nastrojeni student (slučajno sa kojim dinarom u džepu), neki tipovi sasvim neodređene profesije, zanatlije, neki "preduzimači"  (Beograđani kao i " provincijalci) — kako već, manje ili više "iluminarni" , nailaze u noćne lokale i, spazivši tu Tina (kojeg mahom već poznaju sa ranijih takvih noćnih sastanaka, ili o kojem su bar već onoliko slušali kao o nekoj naročitoj atrakciji Beogradskih noćnih kafana), zažele da mu se pridruže i da " popiju sa njime po koju" . 


Svi oni prilaze mu sa radoznalošću, sa simpatijom i poštovanjem: oni respektiraju iskreno  njegovu  duhovnu  superiornost, a sažaljevaju ga, lsto tako iskreno, zbog njegove situacije (takvi prosti ljudi umeju to, često, daleko bolje nego mnogi inteligentni" ) Tin ih prima i tretira i posle, i celo vreme sa nekom nonšalantnom ironičnom bonomijom - čiju suprotnost (pa i razne skrivene sitnije i krupnije impertinencije i zlobe) ti dobri ljudi naravno ne proziru, tako da se, sasvim šarmirani i zbunjeni najzad jedva usuđuju da izađu sa svojim predlogom da poruče litru vina. Što onda Tin, prasnuvši u smeh i uz bučni halo svojih čupavih doglavnika, svojski akceptira. Ali on sam nikad ni od koga nije zatražio da ga časti (sem valjda ponekad, onako šaljivo naređujući kao što to već biva u veselom prijateljskom krugu). Nikada nije ikoga zamolio da mu da nešto (novca još manje nego sve drugo) ili učini, niti je ikada rekao kome hvala. Reči "molim"  i "hvala"  izgovarao je samo ironično i sarkatično. 


Bio je omiljen u Beogradu, u svim društvenim slojevima takoreći, i uživao je (iskorišćavajući je obilno) jednu slobodu reči i kritike kao, odista, niko drugi. Svog stana obično nije imao, noći je provodio do zore (kada su se otvarale pekare sa vrućim burekom), pa i dalje još po raznim kafanama (u ono doba nije bilo " fajra-benda") a posle podne je onda u sobi kakvog svog (kojeg bilo) poznanika — neko vreme naprimer i u radnji, na tezgi nekog malog šnajdera odspavao do predveče, pa onda hajde nanovo u "Moskvu"  itd. A jednom, je celo jedno leto noćivao na jednoj klupi u Topčideru. Ali dosta i ovoliko o našem nezaboravljenom Tinu o kojem bi, naravno, moglo još dugo da se priča.


Da spomenem ovde (pošto sam gore to propustio) još jednu čuvenu noćnu kafanu Skadarlije: Bnms-keler koji je — čini mi se, sve do oko g. 1931). (kada je zbog rušenja zgrade zatvoren) — bio valjda najkarakterističniji i nesumnjivo, najomiljeniji boemski lokal, stalno noćna kao i pred jutarnja i jutarnja štacija Tina, Drainca i celog onog mešovitog zbora oko njih. Dve, ne baš prostrane sobe (jedna prednja, u koju se upadalo odmah sa ulice, a druga zadnja, bajagi otmenija), gotovo uvek puna i prepuna, zamagljene gustim dimom cigareta, zadahom vina i rakije (i još raznim drugim isparivanjima) gde se, uz zaglušujuću galamu jednog neumornog ciganskog orkestra i kreštanje ciganke Kaje (koja je važila kao sjajna pevačica,), oko pretrpanih stolova sa nekada valjda belim zastiračima, nemilice pilo, bančilo, pevala, sevdalisalo ili bučno diskutovalo - sve. "dok ne pukne zora"  Ili leti kada se sedelo u uvodnoj, zgradama uokvirenoj kvadratnoj bašti Bums-kelera pod onim starim orahom i od krova do krova razapetim lozama, ta zora je katkad " pukla"  tiho, idilično, ganutljivo poetično.


I Drainac je tada izvukao iz džepa neki listak, usred sanjalačkog jutarnjeg smirenja, ustreptalim glasom počeo je da čita jednu svoju valjda noćas napisanu pesmu Ujeviću i još dvojici, trojici drugova (medu njima, mislim, i Jerković) koji su se s njime zajedno tu još zadržali bili kao mamurni poslednji gosti i primetivši posle da Tin već otvara usta za neku porazno-sarkatičnu kritiku, on mu priskoči i poće da mu steže ruku i da ga grli, navaljujući na njega sa nekom ironičnom i detinjasto umiljatom nastojnošću: "Nemoj Tine nemoj da je masakriraš, ta vidim ja da ti se sviđa! Priznaj! hajde priznaj lepo! Tin ga odgurne nervozno, ali Raka ne popušta; primakne mu se još bliže i, pružajući mu obraz insistira: "Nemoj da se ljutiš, Ujka! — hajde. Ujka da se pomirimo! De, de, poljubi me!"  i Tin ga, mršteći se pomalo, a kanda i pomalo ganut — poljubi. — Ali tu sad moram da završim — zapravo: da prekinem, jer mi, eto, jedva još ostaje mesta da vas, sa najboljim željama pozdravim


Srdačno

 

Todor Manojlović.

 

Zrenjanin, 10. IX 1959.

 

(Priopćio: I. Balentović)



---------------------


Zapazio, odabrao, skenirao iz časopisa "Susreti" iz 1969. godine i uredio: Nenad Grbac



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 


Osvrt na knjigu -  "Tajna bijelih snova", Jadranke Varge





----------------------------------------


RECENZIJA ZBIRKE DUHOVNE POEZIJE ''TAJNA BIJELIH SNOVA'' HRVATSKE PJESNIKINJE JADRANKE VARGE 

Pred hrvatskim čitateljstvom nalazi se jedanaesta zbirka poezije hrvatske pjesnikinje Jadranke Varga. Dakle, ona se prema svome sadržaju razlikuje od većine njenih zapisa koji su uglavnom reflesivno-ljubavni, a ova zbirka je, međutim, zbirka duhovne poezije. 

Istina, teško je kod autorice razdvojiti ova dva sadržaja, jer su oba komplementarna i skladno se prožimaju kroz cjelokupno autoričino djelo. U tom smislu ova zbirka kao i cjelokupno djelo predstavljaju unekoliko novinu u suvremenoj hrvatskoj lirici koja je dugo vremena bila opterećena naslijeđem nihilizma i prisilne ovostranosti tako da su transcedentalna pitanja egzistirala na marginama naše literarne stvarnosti. 

Dr. Zlatan Gavrilović Kovač, Adelaide, 09.04.2017. 

OSVRT NA ZBIRKU DUHOVNE POEZIJE ''TAJNA BIJELIH SNOVA'' JADRANKE VARGA 

"Tvoj stil je zadržan, uvjerljivo samosvojan, oblikovan i prepoznatljiv, tu nema pogovora. promjene mi se čine diskretne, no bitne, ima daleko više razigranosti, mnogo više motivi, misaonih struktura drugačijih od onih na koje smo naučeni u tvojoj ljubavnoj lirici. 

Iako, kako god uzmeš, ni retrospekcije niti čisti sentiment ljubavničkog karaktera nije u nedostatku racionalnog sagledavanja, ma uranjala ti u beskonačno plavilo nečijih očiju ili u smaragdno zelenilo gdje borave vile jezerkinje ili ljubičaste oblake ushićenja gdje prebivaju razigrani amoretti, tvoja je poezija renesasnno dostojanstvena, usprkos razigranosti odlazaka i dolazaka, raskoši snova i prepleta dodira stvarnosti.

Dr. Ranka Ferček, Zagreb, 14.04.2017. 

OSVRT ZA 11. ZBIRKU "TAJNA BIJELIH SNOVA" JADRANKE VARGA 

"Kad se ljudska duša probudi iz dubokog sna u kojem spava čovječanstvo, postane svjesna sebe i svoje veličanstvenosti u sveukupnoj kolektivnoj svijesti planeta. Duša počinje tada vibrirati najvišim vibracijama božanskog, onog praiskonskog u sebi i shvati da je nedjelivi dio njega. 

Bog je prvi sa kojim počne komunicirati na otvoren, iskren i istinoljubiv način. Tu veličanstvenost nam predstavlja i jedanaesta knjiga naše hrvatske pjesnikinje Jadranka Varga. 

Anđa Jotanović, pjesnikinja, Rijeka, 24.4.2017. 


----------------------------------------





I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/varga11.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Osvrt na knjigu - "Dnevnici - 2.dio", Zlatana Gavrilovića Kovača





----------------------------------------


PREDGOVOR

Ova druga knjiga "Dnevnika" odnosi se na 2009. godinu i predstavlja jedan dio velikog zapisa koji je nastao u to vrijeme. Uglavnom je tu riječ o našoj problematici, mada ima zapisa koji se odnose i na kurentne australske prilike, a ako bi se tražila neka ideološka osnova ovih tekstova, onda bi ona sigurno bila jedno laviranje od marksizma do njegovih suvremenih kritika. Prema tome, nije riječ o nekom slijepom dogmatskom poimanju i razumijevanju hrvatske situacije, nego je više riječ o jednom pokušaju, da se na tolerantan i svima razumljiv način progovori i o onim temama koja nas najviše bole. 

Problem je i inače na našoj političkoj sceni jedno zauzimanje stava koji je isključiv u odnosu na druge pored toga, da se pokazuje znatna euforija kad je riječ o nacionalnim idejama koje treba jasno razlikovati od nacionalnog ekstremizma koji je poguban za svaku prosvjećenu politiku. 

U tom smislu mi dobrim dijelom dijelimo rusko iskustvo za koje vrijedi mišljenje Tarkovskog, da smo mi uglavnom neumjereni narodi i s obzirom na prošlu praksu u staljinističkom periodu gdje su se rušili čitavi civilizacijski svijetovi pored bogomolja i stvaralačke incijative pojedinaca koje su sve trebale iskazati prirođenu težnju ruskog čovjeka prema autentičnom i slobodnom životu, dakle, svi su ti elementi bili shvaćeni belogardizmom ili devijacijama ispravnog principa i nakon povijesnog otrježnjenja od gotovo pola stoljeća, dobar dio ruske i naše inteligencije kao i narodna većina shvaćaju, da treba graditi NOVO ZVONO kojem je zvuk naravan i čist i to stoga što se čini, da su slavenski narodi neumjereni i da stalno kolebaju između ekstrema. Međutim, osnovno je pitanje je li moguće postići jednu unutrašnju harmoniju vjerskog života koji nipošto neće ići nauštrb svjetovnih zadataka vremena. 

Mislim da je u našim okolnostima najmjerodavnije Krležino stajalište koji je pokušao osvijetliti tu našu balkansku dramu gdje svatko nateže na svoju stranu, ali ne bez konzekvenci koje znaju biti porazne, uvjeren da je moguće kod nas graditi novu civilizaciju oslobođenu stega prijašnjih vremena i uskogrudnog poimanja pa netko bi rekao, da su vrijeme i povijesni sklop događaja demantirali Krležu, a netko bi rekao da je čitav progresivni sklop povijesti prolongiran za neka bolja vremena.

Autor, Adelaide, 25.3.2017. 


----------------------------------------





I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic38.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Osvrt na knjigu - "Pred kišu", Ive Kozarčanina





----------------------------------------


PREDGOVOR 

Svoje književno djelo pisac i pjesnik Ivo Kozarčanin, ostvario je u samo 15-ak godina života. Života koji je proveo u samoći, ne pripadajući ni jednoj skupini, ni književnoj ili političkoj. Potjecao je iz skromne socijalne sredine, iz koje se nije udaljavao, a niti je se sramio. Možda upravo zbog toga u svojim romanima piše i o socijalnim problemima svoga vremena. Kao pisac nije se uzdizao u oblake, ali nije se oglušio, niti na bijedu, koja je vladala u njegovom susjedstvu, do kraja ostavši dosljedan sebi i svojim idealima. 

Umro je jedne hladne, snježne noći mjeseca veljače 1941. na tragičan i gotovo apsurdan način. Naime u sitne noćne sate vraćao se kući, s prijateljima, među kojima su bili Vjekoslav Majer i Salih Alić. Kada su prolazili pored Topničke vojarne na kraju Ilice, stražar je tri puta povikao "Stoj!". Međutim, Kozarčanin se na ta upozorenja oglušio, te je ubrzo umro, od u strahu ispaljenog metaka. Preminuo je na licu mjesta, doslovno - na ulici... 

O tom tragičnom događaju pisale su brojne novine. Pjesnik Vlado Vlaisavljević napisao je tim povodom (u Savremeniku, Zagreb, 1941., br. 2) oproštajnu pjesmu Mrtvom drugu, s ovim početnim stihovima: 

Zauvijek si, druže, otišao u tminu.
Vječnost je za tobom zatvorila vrata.. 

U Zagrebu 20.04.2017. Nenad Grbac 


----------------------------------------





I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/kozarcanin.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Osvrt na knjigu - "Daljine", Zlatana Gavrilovića Kovača





----------------------------------------


POEZIJA I SLIKARSTVO - IZVAN GRANICA POSTOJANJA 

Poezija i slikarstvo dvije su različite, no i usporedive vrste umjetnosti. I jednoj i drugoj cilj je izazvati emocije, pri čemu se poezija više oslanja na unutarnje osjećaje, a slikarstvo na vizualni doživljaj. Upravo stoga netko je i rekao ili napisao: "Poezija je slikarstvo koje se sluša i nevidljivo je, a slikarstvo je poezija, koja je vidljiva ali se ne može čuti". 

I dok pjesnik svoju umjetnost stvara pomoću misli i riječi, slikar to isto radi pomoću kista, boja i platna. Poznata je činjenica da su mnogi slikari inspiraciju za svoje slike pronašli upravo u pjesmama i da su mnogi pjesnici inspiraciju za svoje stihove pronašli u slikama. 

Kao najpoznatiji primjer slikara, koji je inspiraciju za svoje slike pronašao u stihovima često se navodi Van Goghova slika "Vrane u polju", koja je nastala na temelju Celanove pjesme "Pod slikom". Vjerojatno najpoznatiji primjer pjesnika, koji opis slika i umjetničkih djela koristi u pjesmi, Homerov je opis Ahilejeva štita u 18. pjevanju Ilijade. 

Opisivanje vizualnoga prikaza u antici je gotovo zasebni žanr. Razvijeni primjeri te figure pojavljuju se u Petronijevu Satirikonu te osobito u djelima mlađih sofista - Kebeta, Lukijana, Kalistrata i Filostrata. Filostrat, za kojega se vjeruje da je prvi upotrijebio pojam ekfraza, u djelu Slike opisao je 65 tobože izgubljenih ili izmišljenih slika. Za ekfrazom kao pogodnim postupkom epskoga pripovijedanja posegnuo je Ivan Gundulić u Osmanu. 

Ta uzajamnost ili povezanost poezije i slikarstva ili točnije rečeno poezije i svih drugih vrsta umjetnosti prožela mi je um i tijekom prvog čitanja zbirke izabrane poezije "Daljine", Zlatana Gavrilovića Kovaća. Naime u njegovoj poeziji osjeća se naglašena težnja da prepriča doživljeni, no da i stvori svoj vlastiti izmišljeni svijet. Njegov kist je misao, platno - riječi, a boje i nijanse - razmaci, zarezi, točke i uskličnici. 

I baš poput svakog pravog slikara, umjetnika ili pjesnika on svojom poezijom ovaj svijet pokušava učiniti ljepšim boljim i ugodnijim. Naime kreacija je suprotnost destrukciji, ljepota je suprotnost ružnoći ili neuglednosti, dobro je suprotnost zlu, a istina je suprotnost laži, prevari i manipulacijama. 

Sve to pjesnik i osjeća i prenosi svojim stihovima. On koji je daleko odavde jasno osjeća i razabire da kultura i umjetnost stvaraju identitet svakog naroda i da su utkane u tradiciju i nastojanja da se ostavi trag u svijetu. Vrednovanje i ulaganje u kulturu i umjetnost trebali bi biti obveza svih nas. 

Sve to navelo nas je da čitajući Zlatanovu poeziju prisjetimo još jednog velikog umjetnika Claudea Moneta, francuskog slikara (Pariz, 14. studenog 1840. - Giverny, 5. prosinca 1926.). Njegova pojava, slike i opsesija slikanjem iznenadili su mnoge. Po njegovoj slici "Utisak", odnosno prema francuskom nazivu izvornika "Impression, soleil levant", je i čitav pravac, impresionizam, dobio ime. 

Opisujući svoja djela Monet je izgovorio i sljedeće rečenice: "Samo ja mogu nacrtati ono što samo ja vidim.", "Ja slikam… kao što ptice pjevaju.", "Boja je moja opsesija: cjelodnevna radost i muka.". 

A, upravo zbog toga Zlatanove smo stihove odlučili ilustrirati Monetovim slikama. I upravo zbog toga nemojte nikako razmišljati o savršenosti, nesavršenosti, dovršenosti ili nedovršenosti svijeta koji umjetnost pokušava stvoriti. 

Opustite se i dopustite Zlatanovoj poeziji i Monetovim slikama da vas odvedu nekud daleko. 

U daljine… 

U Zagrebu 13.04.2017. Nenad Grbac 


----------------------------------------





I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic37.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Jul 21 '17

Osvrt na knjigu - "Tvoja kosa", Gustava Krkleca





----------------------------------------


PREDGOVOR 

Pripremajući ovu knjigu upitao sam, sam sebe što napisati o vjerojatno jednom od najvećih književnika i pjesnika u Hrvata - Gustavu Krklecu? 

Kako ga predstaviti svim onim, koji nikad nisu ni čuli za njega? 

Odgovor na to pitanje nije nimalo jednostavan. A, onda sam lutajući internetom našao jedan intervju i odlučio dopustiti pjesniku da vam sam predstavi svoje pjesništvo, svoju književnost, svoje djelo i svoju ostavštinu: 

Ja nikada nisam htio da pjevam ni pticama, ni zvijerima, ni stablima, ni talasima morskim, već srcu ljudskom, i tražio sam ritam, riječ i zvuk za to, za takvo srce, meni uvijek blizo i srodno, a ipak tako svoje, tako zagonetno. I kad to srce nije razumjelo jedan glas, ja sam, na svojoj svirali, - ne na harfi ili na liri - izvabio drugi, bliži zvuk, pastirski, ja sam pokušao da sviram svirku od pastira rodnog sela zagorskog. 

Nemam, dakle, niti sam imao ikad pretenzija koje su drugi, gotovo uvijek, silom, htjeli da mi nametnu. Ovaj krug, ova cjelina, ovaj splet, ovaj svijet koji sam dao, koji je sav tu, neka bude kao vrelo bar za jednu kap vode žednome, neka bude bar jedan trak svjetlosti u mraku, neka bude blagi melem, neka bude šta hoće, ali svakako će biti jedan - možda mali, ali dostižan - dio onog mene koji sam bio najbliži nedostižnome, neizmjernome.

U Zagrebu 06.04.2017. Nenad Grbac  


----------------------------------------





I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/krklec.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Osvrt na knjigu - "Crtice iz života", Franje Martinovića - Frama





----------------------------------------


KNJIŽEVNIK ĐURO MARIČIĆ O FRAMU 

Evo, danas se družimo s jednim od rijetkih književnika u Hrvatskoj, satiričarom Franjom Martinovićem FRAM-om. Kažem rijetkim jer je satira u Hrvatskoj nerazvijena. A nerazvijena, zakržljala naša društvena svijest, osjetljiva na svaku kritiku, a sasvim neosjetljiva za pravljenje lopovluka, nastoji je sasvim ugušiti. Nemojmo se zavaravati, kada ovo kažem, ne radi se o ničem drugom nego o nivou kulture pojedinaca koji su se popeli na utjecajna radna i politička mjesta i zloupotrebljavaju svoj utjecaj i svoj položaj umjesto da služe svom narodu na čijoj grbači žive i bogato su nagrađeni. 

Koliko je meni poznato, vrlo malo je u Hrvatskoj satiričara. Postojao je nekada Zvonimir Drvar, javljao se u Večernjem listu. Pajo Kanižaj je više humorist nego satiričar, čuveni Miljenko Smoje je bio neka kombinacija jednog i drugog. Tu su još i Vlado Šimenc i Miroslav Dolenec i to je sve, njih samo nekoliko imena. Da, kada već govorimo o satiričarima i humoristima, treba svakako spomenuti još i sjajnog Fadila Hadžića, svakako najvećeg satiričara među Hrvatima. 

Ali vratimo se FRAM-u. Od svih današnjih hrvatskih satiričara FRAM-ovo pero je najoštrije i naravno on trpi posljedice svoje oštrine. Društveni mediokriteti koje pogađa njegova satira ne mogu mu to oprostiti, progone ga kao vrag kršćansku dušu. Rezultat tog progona je da ne može objavljivati u listovima i časopisima u Hrvatskoj, što bi bilo sasvim prirodno i normalno, pa se morao okrenuti prema susjednim državama. 

To bi u normalnim okolnostima trebala biti sramota za Hrvatsku i njenu kulturu, i jest sramota, ali nikada, pa ni danas, ne živimo u sasvim normalnim okolnostima nego u "Cirkusu Croatia", kako Fram kaže. Posljedica ovog Framovog progona je i prije svega to, što je i kod listova došlo do lopovluka, mnogi od njih su na tih način privatizirani, ukradeni od društva. Njihovi urednici su ih prisvojili. Oni ih drže kao privatno vlasništvo, pokušavaju od države izvući kakvu dotaciju, pomalo uspijevaju u toj vrsti kriminala i boje se da se, ako objavljuju Framove satire, ne zamjere vlastima pa ostanu bez tih dotacija. 

Ako pročitamo nekoliko Framovih satira koje ja nazivam ZABADALICE, bit će nam jasno zašto i od koga je on progonjen. Međutim, nemojmo se zavaravati i svu krivicu progona prebacivati na političke vlasti i moćnike. Iako je malo satiričara među hrvatskim književnicima, njih i ljudske zavisti, koja prerasta u mržnju i nesnošljivost ima sasvim dovoljno za FRAM-ov progon. Jer FRAM piše bolje od većine. 

FRAM je pažljiv promatrač svega onoga što se događa oko nas, u svim porama društva, on zamjećuje i reagira na sve što je devijantno, reagira u želji da budemo bolji, da smo zdravije društvo. On voli svoj narod i svoju zemlju, ali je voli na svoj način, voli je iskrenom ljubavlju u kojoj nema ništa sebično, nikakvih kalkulacija, on je voli ljubavlju naivnog čovjeka, čovjeka zdravog razuma. koji ne može podnijeti laži, bestidnost i beskrupuloznost koja nas kao mutna voda zapljuskuje na svakom koraku. 

Naravno kada ovo pročita čovjek iz Sabora koji ima plaću, za nešto malo rada, 20.000 kuna, često i mnogo, mnogo više, možda oni spretniji i drskiji i do 80 pa i 100.000 kuna, takvom se čelo smrači i on može da reagira ubojito. Nakon nepoželjnih reagiranja FRAMU nije preostalo ništa drugo nego da svoje stvaralaštvo prebacuje u susjedne države i da se okrene internetu, da formira svoj portal. 

Mislim da je Fram prilično sretan što nije surađivao u nekom visokotiražnom listu, mnogo čitanom. Pitanje da li bi se nanosio glave. Možda bi mu danas mogli samo odnijeti cvijeće na grob. 

Đuro Maričić 


----------------------------------------





I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/fram3.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


15 neobičnih činjenica o knjigama



 

U ovo vruće ljetno doba odlučili smo vam ponuditi jednu totalno neopterečujuću temu – 15 neobičnih činjenica o knjigama. Iz nje ćete saznati zašto stare knjige imaju specifičan miris, koja je to bolest od koje Veliki Rvati neće nikad oboljeti, kako spriječiti Alzheimer, zašto se kaže da vlast zakonima i porezima uvijek guli kožu običnom narodu i još mnogo toga…

 

1.)

 

Svi znamo je miris starih knjiga specifičan, no jeste li se ikad upitali zašto je to tako? Objašnjenje je jednostavno. Tijekom vremena postupno raspad celuloze dovodi do proizvodnje velikih količina raznih organskih spojeva. Mirisi ovi spojevi variraju ovisno o tome gdje je tiskana knjiga, vrste papira i vrste tinte i uvjetima u kojim je knjiga čuvana.

 

2.)

 

Knjižnica u Švedskom gradu Alnarpu ima kolekciju na 217 drvenih knjiga pod nazivom Drvena knjižnica. Svaka knjiga opisuje određenu stabla. Kakvu koru, kakvu mahovinu i kakve lišajeve možete naći kod te vrste. I korice i ta knjiga su naravno izrađene baš od te vrste drveta. Same knjige su izrađena u Njemačkoj tijekom 19. stoljeća, a knjižnica u Alnarpu ih je otkupila od ranijih vlasnika.

 

3.)

 

Abibliophobia – je naziv za bolest koje se javlja kao strah od ponestajanja knjiga za čitanje. Sretna ili nesretna okolnost je da se ta bolest vrlo rijetko pojavljuje u zemljama gdje ljudi malo čitaju, pa se mi u Hrvatskoj, a naročito takozvani Veliki Rvati, ne trebamo plašiti epidemije te bolesti.

 

4.)

 

Knjiga "Nikad završena priča", Michaela Ende-a, ne samo da traje, nego nikad ni ne završava. No, procjenjuje se da se sastoji od oko 96.000 riječi.

 

5.)

 

Znanstvenici tvrde da čitanje knjiga tijekom života može smanjiti stopu pada memorije za čak 32%.  Znači ne želite li prerano oboljeti od Alzheimerove bolesti – čitajte nešto.

 

6.)

 

Pustolovine Toma Sawyera je prva knjiga napisana uz pomoć pisaćeg stroja.

  

7.)

 

Sveučilište Harvard ima četiri knjige zakona čiji je uvez napravljen od prave ljudske kože. Bojim se da ova pomalo morbidna činjenica doslovno dokazuje ispravnost tvrdnje da vlast uvijek svojim porezima i zakonima guli kožu običnog naroda.

  

8.)

 

Ime Wendy je prvi put pojavljuje u knjizi  Petar Pan. Navodno da ovo ime nikad prije te knjige nije zabilježeno.

 

9.)

 

Stanovnici Islanda pročitaju više knjiga po glavi stanovnika od stanovnika bilo koje druge zemlje u svijetu.

 

10.)

 

Najveća uvezena knjiga na svijetu je Klencke Atlas. Visok je 1,75 metara, a 1,9 metara je širok. Koliko je težak govori i činjenica da je potrebno šest osoba kako bi ga podigle. On je načinjen i predstavljen kao dar Charlesu II 1660. godine. Atlas sadrži 37 tiskanih zidnih karata.

 

11.)

 

Ernest Hemingway preživio je antraks, malariju, upalu pluća, dizenteriju, rak kože, hepatitis, anemiju, dijabetes, visoki krvni tlak, bolest bubrega, bolest slezena, bolest jetre, prijelom lubanje. A, na kraju je umro od prostrijelne rane koju je sam sebi nanio.

 

12.)

 

Čak 33 posto srednjoškolaca u Sjedinjenim Američkim državama (SAD-u) tvrdi da nikada nisu pročitali nijednu  knjigu.

 

13.)


Knjige o Harry-iju Potteru su najviše puta zabranjene upravo u navodnoj zemlji slobode - Americi. Amerikancima navodno najviše smeta što ta dječja knjiga govori o čarobnjacima i tako vrijeđa njihove vjerske osjećaje.

 

14.)

 

Za razliku od slavnog režisera Antuna Vrdoljaka koji uredno naplaćuje svoja autorska prava od Hrvatske televizije, malo poznati pisac JM Barrie sva svoja autorska prava na knjigu Petar Pan poklonio je dječjoj bolnici Great Ormond Street, u Londonu i tako se pobrinuo da liječenje bolesne djece bude financirano i novcem koji se prikupi od prodaje te knjige. Na koga novac Hrvatskih građana troši Anton Vrdoljak? Samo na sebe i svoju obitelj.

 

15.)

 

Nagađa se da je Teddy Roosevelt (Američki predsjednik (New York, 27. listopada 1858. - New York, 6. siječnja 1919.) pročitao, u prosjeku, jednu knjiga na dan, čak i kad je obavljao predsjedničke dužnosti. Koliko knjiga čita navodna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović? Nijednu! Ona naime ne čita knjige već samo Ustaške časopise. Odatle joj i ideja da navijače Hajduka nazove ORJUNA-šima.




------------------


Napisao i uredio : Nenad Grbac



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Jul 18 '17 · Oznake: 15 neobičnih činjenica o knjigama
Što se događa s nama kad čitamo poeziju




U znanstvenom časopisu Social Cognitive and Affective Neuroscience objavljena je studija pod naslovom Emocionalna moć poezije (‘The Emotional Power of Poetry’), u kojoj se skupina njemačkih i norveških znanstvenika pokušala odgovoriti na pitanje kakve reakcije u mozgu izaziva čitanje poezije. Rezultati pokazuju da čitanje ili slušanje poezije aktivira dijelove mozga koji ostaju neaktivni tijekom konzumiranja drugih vrsta umjetnosti, poput gledanja filma ili slušanja muzike

Eugen Wassiliwizky, Stefan Koelsch, Valentin Wagner, Thomas Jacobsen i Winfried Menninghaus znanstvenici su s njemačkog Instituta za empirijsku estetiku Max Planck koji su odlučili istražiti neurološko djelovanje poezije na ljudski mozak, a kao reziltat tih istraživanja nastala je zanimljiva studija nedavno objavljena u časopisu Social Cognitive and Affective Neuroscience.

Znanstvenici su okupili skupinu Njemica srednjih dvadesetih godina i zamolili ih da slušaju snimke recitiranja pjesama na njemačkom jeziku niza poznatih pjesnika. Znanstvenici su izabrali pjesme, između ostalih,Friedricha Hölderlina, Friedricha Schillera, Theodora Fontanea i Otta Ernsta, ali su ostavili i prostora ženama koje su sudjelovale u eksperimentu da same izaberu neke pjesme što ih žele slušati tijekom istraživanja, pa je uključena i poezija Williama Shakespearea, Johanna Wolfganga von Goethea, Friedricha Nietzschea, Edgara Allana Poea, Paula Celana i Rainera Marije Rilkea.

Dok su sudionice eksperimenta slušale poeziju, znanstvenici su mjerili njihov puls, snimali posebnom kamerom izraze njihovih lica, tražili od njih da pritisnu poseban gumb ako osjete trnce ili im se naježi koža i na razne druge načine bilježili reakciju njihova tijela i mozga na čitanje poezije. Cilj znanstvenika bio je istražiti ‘estetsko iskustvo’ koje pruža poezija, a rezultati pokazuju da ona aktivira dijelove mozga koje ne aktivira, primjerice, muzika.

Svaka sudionica eksperimenta u jednom trenutku pritisnula je gumb koji znači da su osjetile kako ih prolaze trnci, a kamere su zabilježile da se kod 40 posto žena naježila i koža dok su slušale poeziju.

Znanstvenici tvrde da su našli i dokaze koji dokazuju da uživanje u poeziji uključuje podsvjesno očekivanje vlastite emocionalne reakcije na značajan dio pjesme: oko pet sekundi prije nego bi ispitanice pritisnule gumb ostali prikupljeni podaci već su pokazivali da slijedi emocionalna reakcija.

Cijelu studiju možete pročitati na sljedećem linku:

 

https://academic.oup.com/scan/article/3778354/The-emotional-power-of-poetry




--------------------


Preveo i  i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

-----------

Toni Begić

 

-----------

 

 -----------


Bilješka o piscu:

 

Toni Begić, rođen je 13.02.1975 u Derventi.

 

Djetinjstvo je proveo u Mišincima u blizini Dervente gdje je završio i osnovnu školu. Srednju školu za tokara polazi u Derventi.

 

1992 godine, zbog ratnih neprilika izbjegao je u Slavonski Brod u Hrvatskoj gdje srednju školu završava kao keramičar.

 

Pisanjem, prvo pjesama koje nije izdavao počinje 1996 a istoimeni roman je napisao u razdoblju 2013-2016.

 

Pisac do današnjeg dana živi i radi u Slavonskom Brodu.

 

Kontakt:

 

E-mail adresa: tonibegic1302@gmail.com

 

-----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:


"Legenda o kraljevstvu zvijezda" ; digitalne knjige, 2016.

 

http://www.digitalne-knjige.com/begic.php

 

---------------

Naslovnice knjiga:


---------------

Recenzija knjige - Lada Žigo Španić

 

Veliki povratak bajci

 

Velika popularnost fantastičnih serija i filmova sve više raspiruje modu fantasyja u cijelome svijetu, žanra koji u jednom pojmu sklapa svu lepezu fantastike. Fantasy danas znači i SF, i horor, i misterij, i bajke i strip, kao i koktel tih žanrova, a njegov plimni val, naročito u anglosaksonskome svijetu, pokazuje i želju publike da se otisne iz surove stvarnosti u svijet mašte, koja danas ima svojevrsnu terapeutsku snagu.

 

Fantasy je prirodni apaurin koji nas liječi od svakodnevnih neuroza, odnosno od svijeta u kojem su se pobrkali politika, moral, dobro, zlo, junaci, antijunaci, razlog i svrha.

 

U hrvatskoj književnosti veoma je malo primjera fantasyja (odnosno fantastike) - čak iz njezine povijesti možemo „iskopati" veoma malo djela koja doslovce odlaze s onu stanu realnosti.

 

Spomenimo, u tom širokom kontekstu fantasyja, bajke Ivane Brlić Mažuranić, San doktora Mišića, Kobne slutnje K. S. Gjalskoga, Mor Đure Sudete, Đavo gospodina Andrije Petrovića Ulderika Donadinija (koji je u mnogim pričama i dramama pod utjecajem okultnih tema Hoffmanna, Poea, Gogolja).

 

Ni na našoj suvremenoj proznoj sceni nema mnogo autora koji su raširi krila iznad naše stvarnosti te odletjeli daleko i duboko u fantastiku - ako i jesu, nisu više toliko obuzeti okultnim temama kao naši „stari" pisci, nego više SF fantastikom ili stripom. Damir Hoyka sa SF romanom Xsavia, Mislav Passini sa stripovskim fantastičnim romanom Urghove kronike tek su mali primjeri takvih avantura.

 

No sada se toj manjini pridružuje mladi autor Toni Begić koji objavljuje roman - bajku Legenda o kraljevstvu zvijezda, roman koji je u osnovi namijenjen djeci, jer djeca su jedina publika koja se iskreno može uživjeti u klasičnu borbu dobra i zla, koja vjeruje u dobre junake, u pravičan rasplet, odnosno u happy and, što su ga odrasli odavna pospremili u svijet naive, a filmaši u žanr jeftine „limunade".

 

No tu „naivu" Begić je odabrao svjesno, kao prkos našoj poremećenoj zbilji, kao oživljavanje motiva vila, dobrih patuljaka, vitezova što se bore za ponovni procvat kraljevstva, odnosno Zemlje, zapale u muklu tamu pod čarima zle Visterie. Simbolično gledano, dobri odlutali kralj Kotur jest pala pravda, čarobnica Visteria jest arhetipsko posesivno zlo, a bitka tih dvaju principa jest vječna, čovjeku urođena romantičarska nada u pobjedu pravde nad nepravdom, duha nad materijom. Svaki autor bajke nasljeđuje Rousseauovo vjerovanje da su ljudi u suštini dobri (a da ih je iskvarila civilizacija), a ne Hobbesovo vjerovanje da su ljudi u prirodi zli (Homo homini lupus). Bez Rousseauove ljudske „naive" nema ni jedne dobre bajke.

 

Roman - bajka Tonija Begića suvremen je po tome što razvija ideju ponovnog rođenja, odnosno procvata prirode (kada u bajci pobijede dobre sile), što bi mogla biti zanimljiva veza sa današnjim eko-pokretima za suglasje bića i okoliša. Bitka dobrih likova, tj. srcodajaca koji će oživjeti žezlo i ostvariti ponovni suživot svih vrsta i dimenzija veoma je slična današnjoj humanističkoj i ekološkoj svijesti o zaboravljenoj duhovnoj i vizualnoj harmoniji planeta. Dakle, nije riječ o „naivi", nego o svjesnom putovanju „s onu stranu" stvarnosti, gdje će pravda ipak potući nepravdu u bajkovitoj scenografiji, koja je jedina poticajna za takve vihorne moralne bitke.

 

Da je Begić svoju crno-bijelu radnju smjestio u urbani milje, bio bi to vrhunac naivnosti i patetike, jer u našoj zbilji, umreženoj bezbrojnim intrigama, sretan kraj bio bi neprihvatljiv, a beskompromisni vitez što pobjeđuje nepravdu, krajnje neuvjerljiv. Stoga se danas priče s naglašenom etičkom poentom smještaju u ozračje fantastike - dobroćudni patuljci, vile što se preobražavaju u ratnice, uvjerljiviji su nositelji pravde negoli političari, tajkuni ili bankari. Moramo moral zaogrnuti u fantasy, da bismo odlutali u neki bolji arhetipski svijet i povjerovali da iskrice mitskog i kozmičkog žive još uvijek skrivene u svima nama.

 

Spomenimo još jedan žanr koji se „bori" za pravdu - krimić. I on je popularan širom svijeta (i u nas je sve više novih autora krimića), i u njemu je moguć happy and, ali na drugi način negoli u bajci. Naravno, krimić se događa ovdje, a bajka onkraj, no princip pravde je drukčiji -  u krimiću valja „potući" negativce, raskrinkati zlo, dok bajka, unatoč zlim likovima, ipak više ide na afirmaciju dobrog (motiv „čistoga srca"), koje mora pobijediti i po višoj sili svijeta.

 

Radnja Begićeva romana teče na više kolosijeka, ali se lako prati, zahvaljujući i jednostavnim čitljivim rečenicama, koje se tek u opisima tmurnih ili rascvalih pejsaža šire u slikovite, literarne, poetske.

 

Glavna junakinja Ana zuri u svoje zrcalo u sobi, sluteći nešto onkraj te nakon doziva čudnoga glasa prolazi u drugu dimenziju, u kojoj su ljudi, vile, patuljci i druga bića nekada živjeli u kozmičkom jedinstvu, sve dok ih nije razdvojila zla čarobnica Visteria. Anu kroz čarobni svijet vodi Alvernia - obje imaju komadiće kristala koji će (s još jednim) stvoriti žezlo što će ga razbuditi dobro srce i tako ledenu tamu preobraziti u arkadijski sklad. Obje su iz ovoga i iz onoga svijeta - kćerke negdašnjega kralja Kotura koji je otišao iz druge dimenzije i živio u našoj kao Anin otac, te je nakon smrti ostavio Ani pustolovinu otkrivanja velike tajne s onu stranu zrcala.

 

Zrcalo je čest motiv podvojenosti ličnosti ili motiv prelaska iz jednog u drugi svijet i kao takav najbolje funkcionira kao početak ove dječje bajke. Na putu do oslobođenja kraljevine u drugoj dimenziji dvije junakinje susreću niz bajkovitih i ljudskih likova koji im otkrivaju mozaike velike slagalice svijeta, u borbi protiv zle Visterie - sile tame i sile svjetla sukobljavaju se u nizu akcijskih scena, koje su popraćene dojmljivim opisima dvoraca, utvrda i drugih bajkovitih mjesta (Močvarna vila, Srebrna voda, Kraljevstvo zvijezda…).

 

Cijeli zaplet vodi se između krajnje dobrih i krajnje zlih, između zmaja i žezla, između Demonije i novoga Raja, koji će opet povezati sve vrste u potpuni vanjski sklad i unutarnju ravnotežu. Tu naizgled stereotipnu ideju možemo povezati s brojnim mitovima i vjerovanjima, od stare bajoslovne Atlantide pa do današnjih pokreta new agea, koji uspostavlja holističku ideju da smo svi zajednički dio kozmičkoga duha, odnosno sveobuhvatne, bezimene harmonije.

 

Izuzmemo li popularan pojam fantasy, Begićevu knjigu možemo po strukturi odrediti kao klasičnu dječju bajku - česta uporaba aorista i imperfekta „uzdižu" klasično kazivanje (i tako je to bilo….), iako Begićev stil ide dalje od bajke nastale na usmenoj tradiciji. Naime, rečenice su daleko literarnije, pa se njegova knjiga može s pravom nazvati umjetničkom bajkom. No, iako je stilski raznovrstan, Begić vodi radnju na principima klasične bajke - prepliću se čudesno i zbiljsko, moguće i nemoguće u velikoj avanturi do konačna raspleta, u kojem se uspostavlja starozavjetno pravilo „oko za oko, zub za zub", ali ne s naglaskom na osvetu, nego na veličanstvenu pobjedu pravde i dobrote. 

 

Radnja klasične bajke započinje nekim problemom i odlaskom glavnoga lika „negdje", u potragu za rješenjem (tako ovdje Ana dobiva zadatak ujediniti kraljevstvo u drugoj dimenziji te se upušta na dalek misionarsku put, zajedno s pomagačima s kojima treba svladati brojne prepreke do očekivanoga cilja).

 

I u Begićevoj bajci likovi su tipski (zla maćeha, odnosno Visteria, dobri patuljci i vile i ostala fantastična bića s ljudskim osobinama), a radnja ima i tipičnu fabulu bajke - nižu se borbe, „varijacije" na temu, da bi se na koncu gubitnici preobrazili u veličanstvene dobitnike, sa srceparajućim svršetkom. Da, čarolija je prijeko potrebna u bešćutnom urbanom vremenu, koji afirmira moć novca, a potire moć nevidljivoga, iracionalnog svijeta.

 

Naizgled klišeizirana, bajka u posljednje vrijeme privlači sve veću pozornost teoretičara kao zapravo slojevit žanr (mitsko naslijeđe, psihološka snaga, složena simbolika itd.) Bajke osobito danas imaju estetsku i psihološku svrhu - povratiti izgubljeno kraljevstvo knjiga, u vremenu šturih slika i poruka, i obnoviti vjeru mladim naraštajima u smisao pravednosti, koja je i njima poljuljana dok zure na ekrančićima u svijet svakovrsnoga nasilja.

 

S obzirom da se povijest bajke još uvijek temelji na klasičnim veličinama (Charles Perrault, braća Grimm, Ivana Brlić Mažuranić), pojavljivanje novih autora svakako je važno ne samo za ovaj žanr, nego i za mladu publiku koja se sve više odgaja na internetu i slikama, a sve manje na literaturi. Begićeva bajka odmiče se od usmene i razvija se kao umjetnička ne samo zbog izmjene stilova (od akcijskog do poetskog), nego i zbog brojnih živih dijaloga koji su u klasičnoj bajci rijetki. No fabularno, kao što smo rekli, ostaje vjerna klasičnoj dječjoj bajci, odnosno djeci mlađega naraštaja, koja najbolje osjećaju ujednačenu strukturu - početak, zaplet, rasplet i svršetak. 

 

Ovo je idealno štivo i za ekranizaciju, za domaći crtić koji također sve više potiskuje popularnost stranih. Begićevu knjigu, napisanu veoma čitljivo i slikovito, valja pozdraviti i kao promoviranje žanra bajke, u vremenu kada se izjednačuju sadržaji za odrasle i za djecu.

 

Redatelji, u potrazi za ekraniziranom bajkom, prihvatite se ovoga domaćeg predloška! S obzirom da afirmira arhetipske vrijednosti, domaća bajka ni po čemu ne zaostaje za stranom. Njegujmo barem svoju bajku ako smo već prihvatili moderni amerikanizirani život! 

 

Ovoj knjizi svakako poželimo skorašnji život na ekranu!                                                       


Lada Žigo Španić  



---------------


Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


  

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

-----------

Slavomir Cune Miljević

 

-----------

 


 

-----------

Bilješka o piscu:

 

Slavomir Cune Miljević se u svijetu ezoterije i duhovnih tehnika, sa svojom prvom knjigom pojavljuje 1996 godine.

 

"Tajna početka kruga – Meditacija bez tajni" nastala je kao rezultat osobnog iskustva, bez kojega bi svaki pristup nekoj od brojnih iscjeliteljskih ili tehnika samorazvoja, kad-tad upao u postavljenu stupicu lažne religioznosti i misticizma.

 

U tom dvotomnom zapisu učinjeni su prvi koraci uspostavljanja  teorijske osnove iscjeljivanja i samoostvarenju pojedinca.

 

Već tada je uspostavljen početak one "crvene niti" koja se potom neće prestati pojavljivati u svim kasnije napisanim knjigama ovoga autora. Na njenom početku svakako je činjenica da su sve stvari i sve promjene najviše uvjetovane osobnim odnosom ljudskog bića prema svojoj okolini. Određene su njegovim sposobnostima da s njom stupa u interakcijske odnose. Koristeći raspoložive dosege svijesti, inteligencije i samoodnosnog mehanizma u njemu kao doslovnom energetskom polju, čovjeku je omogućena promjena bilo čega. Ponajviše sebe samoga. Za takvo što mu nisu potrebni posrednici ili predvodnici. Još manje "čuvari stada" kojemu je kao pravi sljedbenik - po mnogim samozvanim „duhovnjacima" - morao pripadati.

 

Nasuprot takvim zahtjevima, u njegovoj je praksi sve bilo i ostalo omeđeno dosezima njegove osobne svijesti i korištenju procesa svjesnosti s kojime se do nje stiže. Kao takva, ta je praksa postala „hranljivom podlogom", iz koje je potom, iznikla većina njegovih spoznaja. Sa svoje strane, one su, pak, postale osnovnom građom za strukturu i vodeće dijelove sadržaja svih njegovih kasnije nastalih tekstova.

 

Premda za mnoge sirova i puna tipfelera, no neupitno istinita, ta je prva knjiga postala dokazom kako se bez lažno mistificirajućih pripovijesti i uz korištenje rječnika moderne fizike i kemije može dosegnuti razina neposrednog saznavanja najdubljih prirodnih odnosa i tajni, čijim je sastavnim dijelovima i čovjek sam. Bilo je, stoga, logično da naredna knjiga koja je uslijedila 1999 godine, ponudi poruke sličnoga sadržaja na području kojime se u to doba najviše njen autor najviše bavio.

 

Riječ je o već davno rasprodanoj i već po malo kultnoj knjizi "REIKI - jedna drugačija priča".

 

Po prvi puta na tom području, REIKI je kao pojam i imenovanje, za razliku od većine uobičajenih pristupa, prepunih "Božanskih energija i anđeoskih uplitanja", postao ono što uistinu jeste. Bio je i ostao jednom od brojnih - mada i jednim od najviših -  "frekvencija energetskog obrasca"; čijim se dosezanjem dosezala razina od koje počinje egzistirati stanje nazvano "život".

 

U takvo zadanom kontekstu, čak i njegovi "tajni" simboli koje mnogobrojni koriste, postali su samo jednim od brojnih mentalnih oblika komunikacije koji su, bez obzira na razine odakle dolaze, ostali stvar jednostavnih ljudskih konvencija. Tada je po prvi puta ustanovljena tvrdnja da "…emitirajući intonacijski ton svijesti - koji nema drukčiju ulogu osim zadatka podsjećanja osobnog ljudskog energetskog polja na njegovu idealnu melodiju ili njegov temeljni kod - REIKI-em se samoomogućuju i ostvaruju optimalni oblici iscjeljivanja.

 

Naglašavajući ovu prirođenu sposobnost svake ljudske jedinke bez izuzetka, da se može i smije baviti ovom tehnikom, ponuđeni  je tekst demistificirao mnogobrojne i uobičajene samoreklamerske priče o: "Bogomdanom talentu, za to posebno odabranih pojedinaca"

 

Već naredne 2000-te godine - kao neka vrst nastavka prvo objavljene knjige - izlazi iz tiska njegov daleko najteži za čitanje i razumijevanje, a po mnogima najintrigantniji tekst. "Sanjari". Ova originalna knjiga, usmjerena je k smanjenju utjecaja najvećeg postojećeg straha u čovjekovom životu; strahu od osobnog i definitivnog utrnuća i nestanka.

 

Ponovo i uobičajeno koristeći se idiomima i standardnim rječnikom fizike i kemije - istodobno prihvaćajući na njima zasnovane gabarite i strukture osobnog polja svijesti - ovaj zapis nudi odgovore na neka, dotad, nedogovorena pitanja. Pitanja su to s korijenima u samoj biti Postojanja.

 

„Život" i „Smrt", kao njegove dimenzije i zone objava, dijelom osobno proživljeni i vezani uz nesumnjivo odgovarajuće energetske zakone, u ovom se djelu pojavljuju kao "stanja" vječnih promjena. Ali nikako ne, kakvog konačnog i definitivnog nestanka i utrnuća.

 

Naredne godine, u knjizi "Pod zaštitom duge" - opet se držeći iste razvojno-strukturne niti, a birajući za podlogu pripovijedanja strah ne malog broja pojedinaca od tzv. "negativnih energija" - autor nudi dotad rijetko nuđene i neuobičajene odgovore na brojna pitanja o čovjeku i njegovom položaju unutar sveokružujućeg kolopleta energetskih polja.

 

Činjenica da određene energetske manifestacije, sa svojim vibracijsko-frekvencijskim obrascima, mogu imati negativan utjecaj na ljudsko biće, još uvijek ne govori u prilog njihove a-priorne "negativnosti".

 

Ogovaranja i laži; sugestije i zahtjevi; uvrede i pogrde; psovke, kletve i prokletstva; energetski parazitizam i vampirizam; uroci i magija generalno - ma koliko izazivali skoro standardizirane asocijacije, u njegovom tekstu postaju samo neki od mnogobrojnih različitih oblika energetsko-valnih pojavnosti. Pri tomu se istovremeno naglašava činjenica kako se s njima, s osnova vlastite kreativne sposobnosti, može ne samo komunicirati, već se od njih i zaštititi. Zbog svega, bilo je logično očekivati i njegovu narednu knjigu, koju nije dugo trebalo čekati.

 

Početkom 2003 godine pojavljuju se "Magični zakoni realnosti", koji su svojim sadržajem i brojem pokušali (barem, se to tada činilo) "staviti točku na i" dotadašnjih tekstova. Birajući kao osnovu tkanja priče njih dvanaestak - redom relativno poznatih širokom krugu čitatelja - kroz njihovo opisivanje i objašnjavanje praktičnih dosega i utjecajnosti, tzv. "serija fizikalno-kemijskih udžbenika iz područja duhovnosti" ovoga autora, završava.

 

Nudeći ih na razumijevanje; prvenstveno rasvjetljujući i objašnjavajući njihov "skriveni utjecaj" na svakodnevna ponašanja i postupke ljudskih jedinki, ovi zakoni postaju i posebnom vrstom savjeta kojih bi se, u svakodnevnom životu, čovjek trebao pridržavati. Ako ne već iz nekog razloga trenutačnog materijalnog probitka, ono u svakom slučaju poradi smanjenja njegovog vlastitog neskladnog ponašanja unutar okruženja kojemu pripada.

 

Pod uvjetom punog poštivanja takvih zahtjeva, nije prevelika mudrost zaključivati i o odgovarajućim „sukladnim odgovorima" sa strane tog istog okruženja, upravljenih prema njemu. Posebno onda, kada se oni tako drastično znadu manifestirati u oblicima smanjenja dnevnih stresnih situacija, ili generalnom poboljšanju općeg psiho-fizičkog stanja.

 

2005 godine izlazi njegova šesta knjiga „Sijači čudesnog sjemenja".

 

Imajući u vidu dotadašnji način i stil pisanja podosta opterećen fizikalnim i kemijskim idiomima, već od samog starta, ona od mnogih biva proglašena: „prvom pitkom i normalnom Cunetovom knjigom". Koristeći u pretežitom dijelu nje kao potku pripovijedanja vlastita iskustva iz istinitih događaja i susreta (radi zaštite sudionika, često stavljanih u drukčije vremenske i prostorne okvire), u njoj je ljudska svijest postala jedinim stvarnim i neophodnim pogonskim gorivom za moguća putovanja izvan postojećih dimenzijsko-denzitetnih okvira.

 

Kao takva - mada se to tada nije moglo znati - ona istivremeno postaje prvom knjigom, godinama kasnije dovršene, prve domaće ezoterijske trilogije. Radi se o prvoj trilogiji takve vrste u nas; koju je sam autor nazvao „sjemenskom" i koja je, za razliku od svojih prethodnica, područje ispitivanja polja osobne svijesti postavila kao jedini sadržajni okvir.

 

Usprkos mnogobrojnim tvrdnjama da ona koketira s područjem „znanstvene fantastike", sam autor u njoj čini svojevrsni presedan. Sadržan je on u otvorenom pozivu i ponudi da se na takva putovanja, s osnova vlastite slobodne volje, uopće krene. Što je značajnije, nudi on istovremeno - onima koji su dosegli odgovarajuću razinu razumijevanja - i posve konkretne ciljeve pojedinih ruta i konačna odredišta za takvu vrst putovanja.

 

Spajajući zakone iz prethodne knjige s ponuđenim tehnikama, on, osim mogućnosti dokazivanja svačije sposobnosti za stupanje na tu fantastičnu trasu, omogućava zainteresiranima uočavanje i dotad skrivenih „križanja" na njoj.

 

Ne dirajući u putnikovu slobodu vlastitog izbora i odlučivanja, nudi mu izvjesnost promjena u njemu samome. Promjene su to koje nastaju kao svojevrsna nagrada za putnikovu smjelost na tom putovanju… prvenstveno kroz sebe, a potom i Postojanje kao Cjelovitost.

 

I premda je bilo logično očekivati nastavak i neku vrstu završetaka tog započetog „istraživačkog" pripovijedanja - jer je očigledno bilo da se njenim završetkom opisano putovanje nije okončalo - autor čini neočekivani digresivni korak u stranu. Nudi nam (2008 godine), baš  kao u slučaju REKI-a,  izdvojenu knjigu o energoterapiji.

 

Na sreću, samo naizgled izdvojena, „Enegoterapija", uza sve o njoj ponuđene opise i ocjene stupnja njene praktične terapeutske funkcije - za one koji poznaju njegov rad od početka - odjednom se iskazuje u svojoj ulozi „posljednjeg Salominog vela". Postaje na mah jasno da tek njegovim podizanjem, u njegovoj ulozi teoretske osnove, potencijalnim putnicima iz prethodne priče biva omogućeno željeno i namjeravano putovanje.

 

Sa svoje strane ovaj „conditio sine qua non", jasno naznačuje da će se na željeni završetak davno započetog putovanja ipak trebati sačekati naredna knjiga. I to se uistinu i događa.

 

Nakon izleta u (opet mnogima neočekivanog) područje „stihovanih poruka" i aforizama (Tragovi i mijene - 2011 g.) koje usprkos svojoj specifičnosti ponuđenog oblika nisu prestale odjekivati „ezoterijsko-duhovnim odjecima", uslijedila je druga članica trilogije.

 

Ako je za prvu bilo moguće reći da je imala težište na otkrivanju i korištenju instrumentarija (metoda, tehnika i pristupa) neophodnog za osvještenje i kretanje kroz postojeću dimenzijsku strukturu osobnog polja do nedosegnutih razina realnosti, druga je - te iste godine - učinila novi korak naprijed.

 

Knjiga „Čudesno sjeme" ponudila je dio novih opisa dosegnutih razina… sve njih, unutar osobnog polja kao rezultata korištenja tog instrumentarija. Prebacivanjem težišta pripovijednja na, ničim ograničenu, mogućnost stjecanja novih spoznaja o strukturi osobnog polja kao modela, zbog zajedničkih elemenata i zakonitosti postalo moguće razumijevati i mnogo složenije  dijelove strukture polja zajedničke svijesti. Za koje se dotad nije ni slutilo da postoje.

 

Konačno, kao logičan nastavak i rezultat usamljeničkih (često i ne ugodnih) osobnih doživljaja jedne ljudske jedinke, 2014 godine, kao treći član trilogije, iznikao je „Plod čudesnog sjemena". Koristeći, iz sadržaja svih prethodno objavljenih knjiga, otkriveni „zajednički nazivnik" i temeljna načela, u nekoj vrsti „sinteze" sveg dotad rečenog, ponudila neke nove - za mnoge, potpuno fantastične - spoznaje.

 

Ponudila je, zainteresiranima i sposobnima za njihovo razumijevanje, nove  spoznaje o povezanosti osobnog polja s ostalim strukturama Postojanja. Time nekih od potencijalnih i budućnosti ljudskoga roda kao dijela pripadajućeg morfogenetskog polja. A, potom, i mnogo šire, izvan njegovih granica.

 

Imajući u vidu sve do sada rečeno, konačno postaje jasno da sve do sada izdane knjige ovoga pulskog REIKI majstora-učitelja i energoterapeuta - makar mnogi, umjesto njih, tvrdili da se radi o posve specifičnom istraživaču dubina osobnog polja svijesti - zapravo, nikada nisu prestale slijediti onu, prije toliko godina započetu liniju pripovijedanja. Linija je to i put pozivanja ljudi da vlastitom akcijom i sposobnostima osobne svijesti, utječući na promjenu sebe.

 

Danas, na kraju svog šestog desetljeća,  on ih poziva da, njima mijenjajući sebe, u biti, mijenjaju i sve oko sebe.

 

P.S.

 

S osnova svega rečenog, sasvim je izvjesno da i drugo izdanje knjige koju držite u rukama - sa svim najavljenim i nenajavljenim promjenama, sadržajima i stilskim korekturama - jednako tako nastavlja slijediti isti put.

 

-----------

 

 

Kontakt:

 

E-mail adresa:  s.c.miljevic@inet.hr

 

-----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:

REIKI - jedna drugačija priča"

http://www.digitalne-knjige.com/miljevic.php

 

---------------

Naslovnice knjiga:

 

---------------

PREDGOVOR  drugom izdanju

 

Podatak o vremenskoj udaljenosti, od davne 1999 godine kada je iz tiska izašlo prvo izdanje do danas, u odluci o njegovom ponavljanju bio je glavnom preprekom.

 

Mnogo se toga promijenilo u međuvremenu. Moje terapeutsko i učiteljsko iskustvo ponajviše.

 

Pa ipak, vrlo brzo sam shvatio kako postoje samo dva načina da se namjeravani projekt izvede. Ili napisati potpuno novu knjigu - što je najviše odgovaralo u međuvremenu stečenoj masi novih saznanja, spoznaja i iskustva - ili, jednostavno, ponoviti stari tekst u njegovom neokrnjenom obliku?

 

U tim dilemama pomagala mi je spoznaja da je - takav kakav je po malo sirov i nedorečen - cjelokupni tekst ipak proizvodom jednog vremena i jedne razine spoznaje. To više; jer je baš takav prihvaćen od brojnih čitatelja i praktikanata.

 

Na taj način jedino što mi je preostalo bilo je minimalno stilski, sadržajno i činjenično intervenirati u njega. Nadao sam se da te intervencije neće narušiti početne informacijske obrasce koji su mu u svoje vrijeme priskrbili, po malo, kultni status.

 

Ma koliko svjestan nespornih manjkavosti takve odluke, nadao sam se da će osnovni razlog nastanka teksta i dalje biti održan.

 

Razumjeti REIKI bilo kao doktrinu, bilo kao tehniku s kojom se putom svijesti dosežu naponske razine osobnog polja, s fantastičnim efektima samorasta i iscjeljivanja sebe ili drugih (ali i kao samoobrambenog efekta naspram okružujućih individualnih ili grupnih inherentnih frekvencija), u konačnici je postao temeljnim kriterijem za konačnu odluku.

 

Jesam li u tomu uspio, odgovorit će prvenstveno stari čitatelji.

 

Za one nove koji će s po prvi puta susresti s njime, ostaje mi nada da će i sadašnjim pristupom biti jednako obogaćeni u vlastitim saznanjima kao što su to bili njihovi prethodnici.

 

Imajući u vidu u što se sve današnjici događa u jedno sam, međutim, ostao neupitno siguran.

 

REIKI će svima i te kako dobro doći. Ne kao (mnogima) pomodarski pristup i igračka, već kao vrijednost koja on sam po sebe jest.

 

Slavomir Cune Miljević

 

 

PREDGOVOR - prvom izdanju

 

Kako to uobičajeno biva u predgovorima, dužan sam potencijalnom čitatelju iznijeti barem djelić razloga za nastanak ovoga zapisa, uz istovremeno naglašavanje onih njegovih elemenata za koje - kao i svaki "autor" - ne bih želio da budu pogrešno shvaćeni.

 

Kao prvo, razlog nastanka ove knjige. Sve je, u biti, započelo početkom ove zime, kada sam sudjelovao na jednom od brojnih uobičajenih REIKI-skupova, koji se skoro redovito odražavaju u našem glavnom gradu.

 

Tom prilikom, jedan je kolega iznosio osobna zapažanja i reminiscencije s tek obavljenog putovanja po dalekom Japanu; u kojem je kao i većina euro-američkih reikista, sa strašću pasioniranog ljubitelja tajni, pokušavao odgonetnuti korijene nastanka REIKI- a . Iz brojnih znatiželjnih pitanja, iz ne manje brojnih komentara koji su nakon njegovog uvoda uslijedili, neuvijeno je virila strastvena želja za saznanjima, za otkrivanjima novoga.

    

Ne znam, jesam li tada pogriješio, ili sam to učinio kasnije, no u svakom slučaju spoznaja rođena tom prilikom, imala je, barem za mene, ulogu snažnog signalnog "svjetla za opasnost".

         

Bilo je ono sadržano u dojmu, kako svako od postavljenih pitanja, zapravo, podržava jedan jedini model, jednu jedinu "istinu" o REIKI-u. Onu, po kojoj je sve počelo s jednim jedinim čovjekom; I samo od njega kao rodočelnika, nepromjenljivo utvrđenim pravilima što REIKI jeste a što nije?

 

Teško je biti iskren a ne reći kako me je u tim trenucima zahvatilo posvemašnje neslaganje. Još i više, kada je negdje iz nutrine izviralo pitanje: "Zar je moguće da Oni to ne znaju?" Međutim, nekoliko dana kasnije - onda kada su se dojmovi slegli, a distanca učinila svoje - pojavio se drugi (i temeljni razlog) za nastanak ovoga zapisa. Bio je sadržan u spoznaji vješte "ego-zamke", još vještijeg lukavca uma koji je ponudivši lažni ponos o posjedovanju "većega znanja", u potpunosti uspio zamagliti kompletnu problematiku.

 

Shvativši da sam i sam skoro upao u postavljenu stupicu, nametnula se neodoljiva potreba upozorenja drugih na njeno izbjegavanje.

 

Rezultat te želje, tekst je što slijedi.

 

Govoriti o bilo kojem energetskom obliku, govoriti o bilo kojem uspostavljenom odnosu u prirodi ili čovjekovoj svijesti, nemoguće je bez prihvaćanja činjeničnosti i istinitosti postavke po kojoj SVATKO IMA PRAVO NA VLASTITU ISTINU. Ima ga već s osnova notorne činjenice da smo, ma kako jedinstveni pripadnici ljudskoga roda, ono ipak potpuno, do granica univerzalnosti, jedinstvene živuće individue.

 

Kako, s druge strane, niti jedan od ma kako "pravovjernih Reikista", ne može zanijekati njegovu energetsku osnovu, cijela je pripovijest i morala biti ispričana upravo s tog energetskog stanovišta.

 

Morala je - barem za sebe samu - ponuditi spoznaju o tom istom pravu, koji jednako pripada meni kao "autoru

teksta", i isto toliko svakom od njegovih čitatelja. Morala je, konačno skinuti posljednji "Salomin veo" do neba niječući "Jedinu moguću istinu" i "Jedino čistokrvan REIKI". Bio je to dakle, osnovni motiv; "pravo na pravo svakoga".

 

No, on bi se istrošio već malo širim poglavljem, zbog čega je trebalo naći još potrebnog "građevnog materijala" da bi se između zamišljenih korica knjige uspjelo ubaciti barem stotinjak smisleno zaokruženih stranica. Rješenje je ponudila iskustvena praksa. Neke od dilema, neka od pitanja, za koja sam mislio da sam našao barem približno za većinu prihvatljive odgovore, odigrali su tu namjeravanu ulogu.

 

Stoga, na kraju ovoga predgovora, ne preostaje mi ništa osim upozorenja kako je u ovoj knjizi onoliko istine, koliko bilo koji od njenih čitatelja želi iz nje uzeti. Čak i situacija u kojoj će neki negirati njeno, makar i minimalno postojanje, isto je toliko pohvalna za nju samu.

 

Samim poticanjem na razmišljanje, samim zaključkom koji će iz takvog angažmana uslijediti, biti će ispunjeni svi skriveni motivi ovoga teksta. Uzrokujući i posvemašnja neslaganja s njime i njegovom promatračko-kutnom vizurom, za očekivati je da će istovremeno uzrokovati pojavu, od njega drugačijih ponuda i sadržaja.

 

Tko će od toga imati koristi, već sada je nedvojbeno. Odgovor je više nego jednostavan. REIKI, kao i uvijek.

 

S.C.M. - 1999




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:


-----------

Nada Mihoković-Kumrić


-----------


 

-----------

Bilješka o autorici:

 

Nada Mihoković - Kumrić rođena je 1951. u Novigradu Podravskom. Nakon završene gimnazije u Koprivnici diplomirala je na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu, a magistrirala pretkliničku eksperimentalnu farmakologiju na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

 

Kao učenica osnovne škole i gimnazije surađivala je na radiju i u dječjim listovima. Prozu za djecu, mladež i odrasle od 1984. objavljuje na radiju, u časopisima i dječjim listovima. Zastupljena je u nekoliko zajedničkih knjiga, čitanki i zbornika.

  

Nagrađena je drugom nagradom za dječju priču na natječaju Vesele sveske 1988. godine, trećom nagradom za igrokaz na natječaju Modre laste, također 1988. godine, prvom nagradom za kratku priču na Književnom natječaju radnika 1986. i 1987. godine.

 

Njezina prva knjiga Lastin rep dobila je nagradu Mato Lovrak za najbolji dječji roman u 1995. godini. Godine 1996. objavila je zbirku pripovjedaka za mladež Mjesto pod suncem, 1997. roman za mladež Mrazovac, 1998. roman za djecu Tko vjeruje u rode još, 2001. roman za odrasle Prilagođeni, 2002. roman za odrasle (i) mlade Vjetar kroz kosu, 2006. zbirku priča za djecu

 

Vrijeme je, 2008. roman za mladež Rep, ali ne lastin, nastavak romana Lastin rep, 2009. zbirku priča za mladež Uvijek nada, 2011. zbirku priča za djecu Kroz staklene oči, a 2015. zbirku priča za male (i) velike Imaš izbor. Roman Prilagođeni preveden je na engleski jezik pod naslovom The Adjusted, a prema romanu Željko Houdek - Jacques skladao je istoimenu pjesmu, također na engleskom jeziku.

 

Živi u Velikoj Gorici.

 

Kontakt:

 

E-mail: vladimir.mihokovic1@zg.t-com.hr

 

-----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:


Prilagođeni; POUVG, 2001, digitalne knjige, 2016.

 

http://www.digitalne-knjige.com/mihokovic.php

 

Vjetar kroz kosu; POUVG, 2001, digitalne knjige, 2016.

 

http://www.digitalne-knjige.com/mihokovic2.php

 

---------------


Naslovnice knjiga:

 

---------------

Kritike:

Ulomci iz recenzija:

 

Prema tipologiji Wolfganga Kaysera, Nada Mihoković-Kumrić u psihološkom romanu lika, Prilagođeni, odabrala je zanimljivu, intrigantnu tabu temu, u hrvatskoj književnosti dosad necrpljeno tematsko područje.

 

U središtu fabulativnog zbivanja nalazi se psihološka drama oženjenog muškarca koji igrom okolnosti saznaje da je sterilan, a službeno je otac djevojčice. Ta nagla medicinska spoznaja preokreće vizuru glavnog lika u odnosu na njegov brak, prikriveno lažno očinstvo, te mijenja sagledavanje zbivanja njegove prošlosti i sadašnjosti. U intimnim refleksijama i dijalozima pokazuju se sličnosti i razlike u ženskom, odnosno muškom poimanju ljubavi. Roman razvija etičke dvojbe i bavi se dilemom: koliko ljubav prema djeci osjećamo genetski, a koliko ih volimo isključivo emotivno, zbog njih samih i kroz gradnju međusobne komunikacije, ljubavi i suživota.

 

         dr. Hrvojka Mihanović-Salopek

 

Nada Mihoković-Kumrić u romanu Prilagođeni dovodi nas do mudrosne spoznaje da izvesti svoj život na pravi put, ne zahtijeva obavezno od čovjeka da naglavce preokrene svoj život, nego da ostane u stanju u kojem se nalazi, ali odgovorno prihvaćajući sve posljedice koje iz zatečenoga stanja proizlaze. A to je ponekad nemoguće bez dobronamjerne zajednice i bez čvrsto uperena pogleda preko brda.

 

         Božidar Prosenjak


 

Najava knjige:

 

Ljubici je petnaest godina i živi u manjem podravskom mjestu i ne zna što bi sa sobom. Splićaninu Frani je dvadeset jedna i na odsluženju je vojnog roka u istočnoj Bosni burnih šezdesetih dvadesetog stoljeća. On njenu adresu nađe u rubrici Žele se dopisivati u časopisu za mlade... Dopisuju se tri godine, zaljubljuju i, naravno, uz sve prepreke, zapreke i udaljenost od šesto kilometara pokušavaju sresti... Zanima li vas hoće li kontinentalki i mladiću s mora poći za rukom da

svoju platonsku ljubav pretvore u stvarnu pročitat ćete ovaj roman...

 

Odlomci iz osvrta, recenzija, predgovora, pogovora...

 

Temeljna forma emotivne veze likova i cjelokupnog romana strukturirana je uglavnom u obliku pisama. Sekundarno se javljaju i tekstovi refleksije likova, u kojima se analiziraju pisma i osjećaji proizašli iz njih. Nedvojbeno, autorica je svjesno odabrala oblik pisma kao literarno-poetične forme suobraćanja, koji danas u doba intenzivne i sve prisutnije elektronske komunikacije(e-mailom, faxom, telefonima i mobitelima) sve više iščezava.

 

Mladi čitatelji u romanu će lako prepoznati vlastite dvojbe, teškoće, mladenačku nestrpljivost i ljubavnu želju koja je u neprestanoj borbi sa zadacima učenja i školovanja. Usporedo s realističkim prikazom likova autorica dokumentaristički prikazuje razdoblje šezdesetih godina prošlog stoljeća: doba idolatrije Beatlesa, Toma Jonesa, Engelberta Humperdincka…

 

U to vrijeme pojavljuju se prvi hipiji i iz dalekog zapadnog svijeta pušu primamljivi vjetrovi liberalizma, dok u provincijskim mjestima mladi nailaze na strogu stegu i ograničenja. Određeno licemjerje u društvu javno osuđuje svaki javni neformalni iskaz ljubavi, a u naličju brižljivo skriva lice pohote i društvena zastranjenja. 

 

Međutim, autorica ne želi jednostrano kritizirati proteklo vrijeme, budući da današnje vrijeme bez stega, donosi nove zamke egoističnosti i bezobzirnosti svedozvoljavanja. Nada Mihoković-Kumrić ne idealizira nijedno vrijeme, već naprosto iskazuje da svako vrijeme nosi ljepše i teže osobine, a mladima nudi zamamljiva nadanja kao i zamke. Vrlo plastično u žarištu emotivne relacije prikazan

je mladenački prijelaz iz pubertetske zasanjanosti u odrastanje, u kojem životne okolnosti i postupni prodor pragmatičnosti nerijetko nameću ljubavi svoje neminovne uvjete.

 

Između ostalog, pisma su bila i odraz smirenijeg vremena u kojem se njegovala pisana izražajna komunikacija i u kojem su, u suodnosu dvoje mladih refleksija i meditiranje o životu prethodili fizičkom srljanju u akciju. 

 

Upravo, suvremena psihologija ističe kako nedostatak razgovora, manjak razumijevanja tuđih osjećaja i nemogućnost ostvarivanja komunikacije predstavljaju glavne uzroke raskida emotivnih veza, razvoda brakova i brojnih posljedičnih frustracija. Birajući oblik pisma između dvoje skromnih mladih ljudi, autorica je na indirektan način pokazala kako se danas previše pozornosti posvećuje fizičkom izgledu i materijalnom statusu, a zanemaruje se dugotrajno i strpljivo izgrađivanje

razumijevanja i toplog ljudskog suobraćanja.

 

         dr. sc. Hrvojka Mihoković-Salopek

 

Vrijeme stoljeća koje je za nama bitno je mijenjalo naše navike, želje, potrebe i odnose uvjetovane tehničkim dostignućima. Bilo je to vrijeme koje je čovjeka uvelo u prve korake telekomunikacije, ispratilo ga na Mjesec i omogućilo mu dopisivanje elektronskom poštom putem Interneta. Ljubav pretočena u pisanu riječ sve je tananija. Olovka je gotovo u potpunosti izgubila značenje u intimnim doživljajima, prepuštajući svoje mjesto nekim drugim znakovljima. Umjesto olovke i papirnog

listovlja, raznovrsne telefonske sprave omogućavaju ljubavi da poteče i protiče iz jedne srčane klijetke u drugu, a zatim još modernijim pristupom ljubavi sve otkucaje srca šalje tisućama kilometara u daljine koje postaju sve bliže. Upravo zato može nam izgledati da je ljubav izgubila, ili da gubi, ono iskonsko što struji čovjekovim bićem, ali to je prividno, jer tehnička dostignuća samo su pritajeni otkucaji srca. I još nešto. Intimna dopisivanja, prepisivanje, ili poruke koje je srce emitiralo u daljine, uvijek su se slijegale u nedostupne prostore. Samo ponekad, zaslugom sakupljača ili spisateljskom rukom, proslijeđena su i do onih koje su takva pisma mimoišla ali ih

mogu dotaći, pristupiti im ili zaigrati njihovim krvotokom. Upravo jedna od te spisateljske ruke, na svoj specifičan način, podarila je čitateljstvu ljubavna razmatranja prepuštajući se vremenu, dopunjujući otkucaje srca s otkucajima vremena udaljena od početka prvog stoljeća trećeg tisućljeća, gotovo trideset godina.

 

         Branko Pilaš

 

Podnaslov romana glasi: ""Roman za odrasle (i) mlade"", što znači za one koji više nisu djeca, još nisu odrasli, a fakultativni ""i"" otvara i drugu mogućnost da djelo bude namijenjeno i starijima. Autorica time pobliže objašnjava svoj stvaralački pristup, svoj naracijski diskurs, nudeći dvojak izbor namjenjujući tekst jednoj i drugoj čitateljskoj publici.

 

Priča počinje kao što to s tinejdžerskom prozom i jest – na asfaltu, s autima "u glavnim ulogama". Manji sudar prouzročio je odmotavanje uspomena, pa je zapravo to kraj priče koja počinje znatno prije. Okvir je zadan. Unutar njega autorica prepliće dva narativna tijeka preko pisama: s jedne je strane vojnik Frano, a s druge srednjoškolka Ljubica.

 

Otkrivaju se i uz pomoć pera susreću dva svijeta: jedan momački, trenutačno vojnički, pomalo površan i introvertiran, drugi ženski, srednjoškolski, na pragu adolescentske pobune protiv svih stega! Rađa se obostrana privlačnost. U odnos ulaze drugi, relacije se proširuju i usložnjavaju: Frano se vraća iz vojske, dočekuje ga bivša djevojka Adrijana, Ljubica se pak neprestance lomi između Frane i Darka, koji ne mari za nju, ali koji je tu, uz nju, stvaran, u njezinoj svakodnevnici.

Zapravo, u djelu je naglašen osnovni problem – kako razviti i njegovati osjećaje (simpatije) pismom nasuprot primamljivoj svakodnevnici. Autorica uspješno vodi priču, uvjerljivo i zanimljivo strukturira osjećaje na toj korespodentskoj razini. 


U tom smislu znakovit je upravo rasplet te ""papirne"" veze. Oboje se mladih, naime, vraća svojim prijašnjim vezama ili simpatijama koje nakon toga bivaju i ozakonjene. Na svijet dolazi novi naraštaj, novo vrijeme i idoli, i tom naraštaju koji živi u ovome materijalističkom, hedonističkom (otuđenom) dobu nije jasno kako su uopće njihovi ""starci"" mogli voditi ""papirnu"" ljubav…

 

Roman je time na stanovit način i angažiran: osjećaji u današnjem vremenu nemaju nikakvu šansu, oni su (i na razini autoričina iskustva!) bili mogući u nekom prošlom vremenu.

 

U ovom romanu zanimljiv eksperiment na diskurzivnoj razini književne funkcije, kao i na razini životnostvarne pojavnosti – pripada prošlosti. No upravo poradi tog eksperimenta ovo djelo zaslužuje našu punu pozornost.

        

         dr. Stjepan Hranjec

 

Nježno doba emotivnog sazrijevanja jednog mladića i djevojke prikazano je uvjerljivo, s mnogo potresa u duši, velikih očekivanja, nada i vjerovanja, ali i patnje, razočaranja, straha i preispitivanja. Zapravo, roman gradi neobičnu vezu koja koleba između prijateljstva i ljubavi i koja

čak doseže točke osjećajnog vrelišta, a odmah potom prolazi kroz rashlađene zone. Tako između dvoje mladih nastaje odnos koji dobro obvezuje, a opet ostavlja slobodno srce i za neke druge opcije. Sve započinje gotovo slučajnim pronalaženjem adrese i dopisivanjem mladića i djevojke, koji preko pisama upoznaju duševni svijet onoga drugoga, ali usto grade i nešto zajedničko, nešto lijepo i na trenutke veliko.


Događa se tako da jedno drugome postaju neka vrsta idealnog partnera u kojemu vide sublimirane sve svoje intimne težnje. Iako duboko čeznu jedno za drugim, oni ipak nikad ne raliziraju međusobni susret, kao da su u strahu da bi stvarnost mogla oduzeti čari njihovoj iluziji. Pri tome, kao da im i sami događaji idu na ruku i kao da je sve podređeno nekoj trećoj volji, koja s njima ima posebne planove. I u tome je najveća vrijednost ove knjige.


I mladić i djevojka započinju dopisivanje u svojevrsnoj emotivnoj krizi. On nakon razočaranja zbog nevjere vlastite djevojke, a ona s osjećajem manje vrijednosti jer ne uspijeva zaokupiti pozornost mladića koji je neodoljivo privlači. Tražeći razumijevanje i potporu, oboje poput slijepaca pružaju ruke u prazno ne bi li napipali neki čvrsti oslonac koji bi im iznova dao snage za život. Našavši jedno drugo, oni se hrabre izmjenjujući pisma, jedno su drugome izvor nove snage i pomoć u trenucima slabosti i razočaranja. Time se njihovi osjećaji pročišćuju s obzirom na vlastite težnje, ali i s obzirom na okolinu. Žudeći za idealom prave i iskrene ljubavi, oni jedno drugome postaju svjetlom koje poput

onoga na svjetioniku, tek označava opasno more što ga treba zaobići, kako bi njihov životni brod napokon uplovio u sigurnu luku. A kad se jednom dospije u luku, svjetionik gubi svoj smisao i važnost, pa je sasvim razumljivo što se dvoje ljudi, kad ih život napokon sastavi, ne žele više stvarno upoznati.


Oni u pismima dodiruju i mnoge opće teme egzistencijalne važnosti, prema kojima se nastoje osjećajno i iskustveno odrediti. Boju i ozračje, poput vanjskog okvira slike, daju opisi važnijih događaja na širem planu, u tzv. velikom svijetu, kojima autorica situira emotivne naboje likova iz knjige u stvarni prostor i vrijeme. 


Uz tradicionalno poznate odrednice koje ocrtavaju privlačnost, ali i sraz spolova, u knjizi su osobito realistično prikazane i generacijske razlike koje određuju odnose roditelja i djece.

 

         Božidar Prosenjak

 

Radnja se zbiva na dva plana: fiktivnome, u pismima, stvarnome, u događanjima i razmišljanjima. Budući da se pisma i stvarnost ne podudaraju u cijelosti (kao ni u životu, uostalom), takav način pisanja stvara određenu dramsku napetost koja potiče pažnju čitatelja.

 

Iako je radnja romana vremenski smještena u šezdesete godine dvadesetog stoljeća, priča je izvanvremenska, općeljudska i bavi se ponajprije ljubavnim odnosima likova. Stoga vremenska određenost ostaje tek na površini i ničim ne ulazi u strukturu i bit teksta.

 

         Ranka Javor

 

 ----------------------

 

Posebna napomena:

 

Digitalna izdanje knjige "Prilagođeni" izrađeno je na osnovi tiskanog izdanja. Nakladnik tog izdanja je Pučko otvoreno učilište, Zagrebačka 37, 10 410 Velika Gorica.

 

Tel: 01 6259 800

 

Web adrese: http://www.pouvg.hr

 

E-mail: kultura@pouvg.hr







-------------------


Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:


-----------

Kristijan Golić

-----------



Ova slika je simbolična i ne odgovara stvarnosti.

 

-----------

Bilješka o piscu:


Rođen 1994. Godine u Osijeku.  Pohađao osnovnu školu u Belišću i opću gimnaziju u Valpovu.


Prva zbirka pjesama koju je napisao pod nazivom „ Endemska vrsta"  izražava svu bol, tugu, sreću i najtajnije želje u pjesnikovu životu.  Stvara  od svoje 15 godine početkom srednjoškolskog obrazovanja.

 

-----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:

"Endemska vrsta" digitalne knjige, 2016.

http://www.digitalne-knjige.com/golickr.php

 

---------------

Naslovnice knjiga:


 

---------------

Kritike:

Poezija izravnog i iskrenog pristupa

 

Pjesništvo Kristijana Golića najbolje ćemo opisati stihovima njegove pjesme:

 

Biti prorok mi je porok

 

Biti prorok teški mi je porok

Bit će onako kako ja kažem

Tako sudbini sada nalažem

Biti prorok teški mi je porok

Kruh s obadvije strane mažem

Pada na namazan dio, kažem

Želim budalama ne odati

Kako disati, kako hodati

Jer sve će oni krivo shvatiti

Međusobno tada zaratiti

Sa sobom se dobro slažem

Samog sebe dobro lažem

Sve si dodatno pojasnim

Svaku laž za vas ukrasim

 

Iz navedenih stihova lako je zaključiti da Kristijan Golić ne robuje normama, stilu, profinjenosti izraza i nezamjeranju, odnosno pisanju o neutralnim temama, nego da je i njegova poezije i njegov izražaj podređen iskrenosti.

 

Kristijan jasno pokazuje da je svjestan svijeta oko sebe, svih stvari koje većini ljudi smetaju ali se uglavnom nitko o njima ne usuđuje progovoriti. I upravo ta iskrenost pa čak i beskompromisnost njegovoj poeziji daje i smisao i svrhu. Jer poezija bez iskrenosti kao i da ne postoji. Bez iskrenosti nema prave zagledanosti u sebe i zbivanja oko sebe. Bez iskrenosti nema razumijevanja, već samo stvaranja lažnih slika i zavaravanja čitatelja.

 

Kristijan se poezijom služi i da objasni naizgled složene međuljudske odnose što je lako primijetiti u pjesmi: "Za nestrpljive"

 

Za nestrpljive

 

Tko je nestrpljiv

Bit će prevrtljiv

Neće naći ljude susretljive

Jer nitko ne voli nametljive

 

U poetska razigranost Kristijana Golića možete se uvjeriti i u pjesmi: Endemska vrsta.

 

Endemska vrsta

 

Sanjam anđela u noći

Kako kroz snove mi kroči

Sanjam tvoje sjajne oči

Koje imaju posebne moći

Rijetko se događa da sna se sjećam

Zaboravim ih pri buđenju

No one u kojima si ti, predosjećam

Liježem tiho u čuđenju

 

Sve to dokazuje da se u pjesničkom prvijencu Kristijana Golića može pronaći puno toga. Od iskrenosti, razigranosti i optimizma pa sve do cinizma i hrabrosti da progovori o temama o kojim drugi pjesnici uglavnom šute.

 

A, ukoliko svemu tome dodamo i onu poznatu Tinovu notu vedrine i optimizma postaje posve jasno da od poezije izravnog i iskrenog pristupa Kristijana Golića u budućnosti možemo puno toga očekivati.

 

U Zagrebu dana 18.08.2016. Nenad Grbac






Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

-----------

 Tanja Repinac

-----------


-----------

Bilješka o pjesnikinji:

 

 

Moje ime je Tanja Repinac, nadimak Wendy Tanja, rođena sam 19.12.1960., majka četvero djece, udata. Završila sam Pedagoški fakultet u osijeku, smjer „Predškolski odgoj".

 

Živim u mjestu Satnica, Valpovo sa suprugom i četvero djece: suprug Darko, djeca Juraj, Leonora, Ivana i Mislav.

 

Ja samo slijedim put svoje duše, koja me tako čarobno vodi u svoj svijet, koji nema kraja, iz jedne dimenzije u drugu, u kristalnu dvoranu gdje se ljubav zrcali u tisuću boja, gdje čak i boje prestaju biti boje, jer ljubav isključuje sve i ostvaruje sve.

 

Ovo je moja prva zbirka poezije, znakovitog naslova "Lanterna moje duše".

 

-----------

 

E-mail


wendy.tanja@gmail.com


-----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:


"Lanterna moje duše", (2016) digitalno i tiskano izdanje

http://www.digitalne-knjige.com/repinac.php

-----------

Naslovnice knjiga:


-----------

Kritike:

RECENZIJA ZBIRKE POEZIJE  „LANTERNA MOJE DUŠE" TANJE REPINAC

 

Može li se riječ pretvoriti u tišinu, može li se dah zalediti prije izlaska iz tijela, može li duša poricati sebe?

 

Možda može, možda ne, ne znam, dok se promatramo u ogledalu vremena, dok ispitujemo konture svog lica, dok zamagljenim očima gledmo stvarnost - sve je moguće. Što je stvarnost? Ono što vidimo u ogledalu ili ono iza njega?

 

Ova slova što se nižu, kao da su pobacana na tamnoj pučini života, kao da se iz zlatne zore ne vidi sjaj.

 

Ključ se nalazi u Ljubavi, jer se ona uvijek pokloni u svojoj uzvišenosti i tako dolaze razni ljudi, traže se u daljinama, hodaju sjenovitim stazama mračnog dna ponora i pognute glave odlaze u beskraj, tražeći još i još i još, ne dobivaju, jer to je suh izvor i tu nema ništa.

 

Odavno čovjek shvaća, da je to nasljeđe određeno naraštaju što se klanja palim anđelima u obliku čovjeka, odavno čovjek shvaća, da mir dolazi iz njega, a ne iz nekog nepoznatog suhog izvora, odavno je čovjek shvatio, da ono što leži u njemu, čeka samo pravi trenutak da povede njegov život onim smjerom za kojeg je rođen.

 

Traži se čovjek godinama, pronalazi se u sekundama, a to su trenuci kad sastavlja kaleidoskop Života i srce mu zabljesne u vatri spoznaje.

 

Jadranka Varga, pjesnikinja

 

RIJEČ AUTORICE

 

Dragi moji čitatelji,

 

Lutala sam danima, čula sam plač pustinjaka u tami, kad se čovjek pitao gdje mu je bilo srce, dok je uspavano snivalo u tišini noći, gdje su mu bili misli, dok je na oltaru tamne zore palio svijeću života?

 

Ima li ga ispod punog Mjeseca, gdje je saznao tajnu života, otkud je došao i zastao ispod ovih zvijezda što se nebrojeno puta igraju tuđim sudbinama? Ispod stoljetnog hlada za vrijeme punog Mjeseca nema drugih sjena i opet u ogledalu čovjek gleda kako su njegove sjene zagrljene, zaigrane i skladne.

 

Svojim pjesmama pokušavam dosegnuti taj zaigrani mjesečev snop svjetla koji se tako varljivo savija oko nas, a i sama znam da je prolaznost života neumitna i da će se sve završiti opet na početku novog kruga inkarnacijskog putovanja kojeg svaka duša mora proći i prolazi.

 

Želim svojim čitateljima otvoriti jedna neotvorena vrata mog poetskog svijeta, koja su čitali rijetki na blogu ili na portalu www.magicus.info – kažem, čitali rijetki, ali sa srcem čitali, jer mnogi su čitali, ali srce je ostalo zatvoreno za prolaz tih stihova do dubine duše.

 

Ostavljam svoje poetske bisere mojim dragim čitateljima nadajući se da će u njima svatko naći za sebe bar jedan tračak mjesečevog svjetla.

 

Tanja Repinac, pjesnikinja,

 
 

-----------

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

-----------

 Željka Košarić - Safiris

-----------


-----------

Bilješka o piscu:

 

Željka Košarić - Safiris, rođena je 13.03.1967. godine u Zagrebu. Po zanimanju stručna prvostupnica sestrinstva (bacc. med. sestra), obiteljski  aromaterapeut i aromamaser.


Tijekom odrastanja postaje svjesna unutarnjeg svijeta, koji se nakon Reiki inicijacije 1998. godine, živopisno pretočio u stihove.

  

Kroz poeziju otkriva svoj unutarnji svemir, ispunjen duhovnim vodičima, anđelima, energijom samoiscjeljivanja, iscjeljivanja čovjeka i planeta Zemlje.

 

Pjesme i priče objavljivane su joj u Zbirci poezije Erato '04, Webstilus Zbornik (2010), Priče iz knjižnice -"Pod starim krovom knjižnice"(2011). Svojom poezijom sudjelovala je u međunarodnom projektu „100 Thousand Poets for Change"(2011).

 

Blog:

 

Željkin Blog "Zvjezdani šapat Duše" nalazi se na adresi:

 

http://safiris.blog.hr/

-----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:


"Svjetlosni zagrljaji", (2016) digitalno i tiskano izdanje

http://www.digitalne-knjige.com/safiris.php

"Netko postoji", (2016) digitalno i tiskano izdanje

http://www.digitalne-knjige.com/safiris2.php

"Poezija svemira", (2016) digitalno i tiskano izdanje

(Željka Košarić-Safiris, Jadranka Varga i dr. Zlatan Gavrilović Kovač)

http://www.digitalne-knjige.com/poezijasvemira.php

"Kad stih je žedan rime" (2016) digitalno i tiskano izdanje

http://www.digitalne-knjige.com/safiris3.php

-----------

Naslovnice knjiga:



-----------

Kritike:

Prizme životnih izazova otkrivaju sve boje njene duše

Željka Košarić - Safiris je pjesnikinja Duha i Svjetla. Bogatu spoznaju svog duhovnog svijeta pretače u poetske krajobraze oslikane Svjetlošću. Sjajna, blještava Svjetlost s Izvora kroz njene stihove u ovoj zbirci ulazi u svijet i nosi blagoslov onima koji ih čitaju srcem.

Spoznaja Svjetlosti donosi i svijest o postojanju tame s kojom se svaki istinski Tragalac mora suočiti. Prizme životnih izazova otkrivaju sve boje njezine duše u kojoj se zrcali i duša čitatelja. Naizgledno šarenilo životnih iskustava opet se sjedinjuje u jednu jedinu Svjetlost koja nas zaogrće poput plašta, grli nas i pruža nam osjećaj sigurnosti, ljubavi i svijesti da smo svi Jedno.

Zbirka "Svjetlosni zagrljaji" obogaćena je i fotografijama. Kroz svjesno planinarenje, šetnju prirodom, u druženju s prekrasnim ljudima, često je fotoaparatom uočavala sitne detalje, koji su se savršeno uklopili u igru riječi i svjetla, a kao rezultat te zaigranosti stvorena je ova zbirka poezije.

Boris Pecigoš, dipl. slikar

                                  

NOVA DIMENZIJA POSTOJANJA 

Što je uopće recenzija? Ona je zapravo subjektivno mišljenje onoga koji je piše. Pošto stojim iza one čuvene izreke - 'istina je u oku promatrača', znam da svatko od nas ima svoj doživljaj jedne te iste stvarnosti, u ovom slučaju, Željkine poezije. 

Ali, ono što bih mogla gotovo tvrditi, da nitko ne može ostati ravnodušan na ENERGIJU koja nas u valovima zapljuskuje kada je čitamo. Ta plima energije podržana je i ritmom rime, koja joj daje vjetar u krila. 

Morala sam svaku pjesmu čitati nekoliko puta, jer svakim novim čitanjem otvara se nova dimenzija postojanja. 

DA! Dobro ste čuli! POSTOJANJA! Ovdje je riječ o energijama intenzivnih emocija koje nas prožimaju. 

Želim vam da se i vi, dragi čitatelji, barem nakratko, otisnete na otvoreno more doživljaja vaše istine. 

SRETAN PUT!

Maja Laboš 

 

Prepoznavanje "noći duše"

Ne postoji čovjek koji nije prošao kroz "noć duše", koji nije iskusio onaj duboki ponor u koji povremeno upadnemo dok kročimo stazom života. Nazivaju ga i ponorom očaja.

Nemoguće je izbjeći ga, a samo snaga duha određuje hoćemo li se iz njega izvući. Mnogi, na žalost, ostaju u njemu, a da ga nisu ni svjesni. Jednostavno kažu "C'est la vie!".

Posebno je pjesnicima i drugim kreativnim dušama teško kad se nađu u prostoru bez riječi, boje i glazbe. Željka Košarić - Safiris je u svojoj novoj zbirci pjesama majstorski i zrelo opjevala svoje iskustvo gubitka inspiracije koji ju je odveo da zaroni još dublje u sebe i luta u samoći svojeg unutarnjeg svijeta sve dok nije otkrila da je sve zapravo tamo i da nikad nije nestalo.

Nove spoznaje Svjetla su izniknule iz prividne Tame, a njena poezija nas kroz njeno proživljeno iskustvo prema kraju zbirke vodi do jasnih trenutaka prisutnosti pretočenih u stihove. I nije vrijednost ovih pjesama toliko u njenom osobnom pjesničkom hodočašću koliko njeni stihovi prenose mudrosti puno dublje i drevnije od prolaznih oscilacija života.

Tko će pažljivo čitati, zapravo dozvoliti si da osjećajno uroni u Safirisinu poeziju, i sam će osjetiti pomake u svojoj duši, osjetit će "prepoznavanje". No, više je to od rezonancije s vlastitim iskustvima - ova zbirka je doista duhovni melem, i putokaz za svakoga tko upravo sada prolazi kroz "noć duše", jer vrlo je utješna spoznaja da će se "žedan stih" doista obilno napojiti rimom.

Boris Pecigoš, dipl. slikar

 

-----------

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

-----------

Dragutin Kujavec

-----------


-----------

Bilješka o piscu:

Vlč. Dragutin Kujavec rođenje 7. srpnja 1954. godine u Višnjičkoj Jazbini, Ivanec.  Od 1961. do 1969. pohađao je u rodnoj Višnjici osmogodišnju školu, nakon koje se upisuje u Nadbiskupijsku sjemenišnu gimnaziju u Zagrebu, gdje maturira 1973. godina.

 

Nakon toga odlazi na odsluženje vojnog roka. Godine 1975. studira na Filozofsko-teološkom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen je 29. lipnja 1980. godine.

 

Od rujna 1980. do 1986. djeluje kao kapelan u Župi Krista Kralja u Zagrebu. Nakon kapelanske službe dodijeljena mu je na upravljanje Župa Sv. Martina biskupa u Ščitarjevu, gdje ostaje do rujna 1998.

 

Od 1998. do 2002. župnik je Župe Sv. Terezije od Djeteta Isusa u Zagrebu, a od 2002. godine do danas župnik je u Župi Sv. Petra i Pavla u Velikoj Gorici. Piše za potrebe župa u kojima djeluje i tekstovi su objavljivani u glasilima tih župa.

 

U ovoj knjizi sakupljen je veći dio tekstova objavljivanih u Navještenju, glasilu katoličkih župa Navještenja BDM, Sv. Petra i Pavla, BI. Alojzija Stepinca - Velika Gorica.

-----------

 

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:


"Zapisi jednog svećenika"; digitalne knjige, 2016.

http://www.digitalne-knjige.com/kujavec.php

-----------

Naslovnice knjiga:


-----------

NAJAVA KNJIGE

Čitatelju, knjigu koju držiš u ruci sačinjava izbor od 50 napisa vlč. Dragutina Kujavca (Župa sv. Petra i Pavla, Velika Gorica) koje je on niz godina objavljivao u vjerskim novinama - najvećim dijelom u velikogoričkorom "Navještenju". Tekstovi su prigodnog, vjerskog karaktera - dakle, upućeni vjernicima i posvećeni vjerskim temama, međutim oni uz religioznu edukaciju posjeduju literarnu živost s mnogo slikovitih zapažanja i duhovitih detalja -zbog čega držimo da zavređuju biti objavljeni u posebnoj knjizi, gdje će njihova vjerska, ali i literarna vrijednost doći do punog izražaja.

 

U turopoljskoj tradiciji nabožna literatura ima značajno mjesto - Juraj Habdelić, Juraj Mulih i Matija Magdalenić spadaju u sam vrh hrvatske književnosti, a tu je i cijeli niz ostalih autora. Na stanovit način ova je tradicija živa u suvremenom pisanju upravo kroz prigodne napise u vjerskim novinama, izvan kojih okvira uglavnom ne izlazi. Uz uvažavanje vjerske osnovice ovom knjigom kanimo naglasiti književnu stranu.


Miljenko Muršić

 

-----------


Digitalno izdanje knjige "Zapisi jednog svećenika" izrađeno je na osnovi tiskanog izdanja. Nakladnik tog izdanja je Pučko otvoreno učilište, Zagrebačka 37, 10 410 Velika Gorica.

Tel: 01 6259 800

Web adrese: www.pouvg.hr, kultura@pouvg.hr






Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

-----------

Mirjana Milijašević


-----------



-----------


Bilješka o autorici:

Mirjana Milijašević je rođena 05.05.1945. godine u Vukovaru. Poslije srednje škole odlazi u Rovinj na sezonski rad, a u ovom je gradiću ostala živjeti sve do danas. Diplomirala je talijanski i njemački jezik. Radila je u školi do prijevremene mirovine u koju je morala otići zbog bolesti (transplantiran joj je bubreg).

 

U dva je navrata (2007. i 2008. godine) posjetila Puttaparthi (Indija) i Sai Babu.

 

Već u ranoj mladosti osjećala je svoj dar prema iscjeljivanju. Prve informacije o Rekonekciji saznala je u televizijskoj emisiji, "Na rubu znanosti", u kojoj je gostovao poznati dr. Eric Pearl. U svibnju 2011. godine, dr. Pearl je imao i svoj prvi seminar u Hrvatskoj, u Zagrebu. Mirjana je odlučila prisustvovati ovom seminaru i tako stekla certifikat za bavljenjem rekonektivnim iscjeljivanjem (Level I / Level II Seminar: Reconnective Healing).

 

Sve do danas Mirjana radi u svom studiju u Rovinju, u kojem iscjeljuje brojne pacijente ne samo iz Hrvatske, već i iz cijeloga svijeta. Iscjeljuje izravnim kontaktom, kao i na daljinu.

 

U ovoj knjizi, kao i na njezinoj Internet stranici, nalaze se brojna svjedočanstva, zahvale i pisma brojnih iscijeljenih osoba iz cijeloga svijeta.

 

-----------

 

Kontakt:

 

Web stranica: http://www.rekonekcija.eu

 

e-mail:   info@rekonekcija.eu

 

-----------

 

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:


"REKONEKCIJA Iscjeljenje Božjom i Svemirskom energijom"; digitalne knjige, 2016.

http://www.digitalne-knjige.com/miljasevic.php

-----------

Naslovnice knjiga:


-----------

Kritike:

NAJAVA KNJIGE REKONEKCIJA Iscjeljenje Božjom i Svemirskom energijom 


Ova knjiga je svjedočanstvo da su čuda moguća i da se događaju svaki dan u studiju prof. Mirjane Milijašević, koja liječi Rekonekcijom, tj. Božjom i Svemirskom energijom. Njen život nije završio odlaskom u mirovinu, već naprotiv, svijet joj se uvelike promijenio otkada se susrela s fenomenom Rekonekcije. U ovoj ćete knjizi naći priču jedne obične žene, koja je pomoću Božje providnosti uspjela vratiti životnu radost i zdravlje prvo sebi, a onda i mnogobrojnim očajnim i bolesnim osobama, te pritom ispunila svoju životnu svrhu i pronašla sreću koju širi cijelim svijetom.

 

PREDGOVOR: PRVI KORACI

 

"Danas će znanost tražiti izvor nadahnuća iznad sebe ili će nestati."

 

(Simone Weil)

 

Moje je ime Mirjana Milijašević, rođena sam 5. svibnja, 1945. godine te odrasla i živjela u Vukovaru. Poslije srednje škole odlazim u Rovinj na sezonski rad. Svidjelo mi se živjeti u ovom gradu - ljudi su dobri, a Istra prelijepa, tako da sam tu ostala sve do danas. Diplomirala sam talijanski i njemački jezik. Radila sam u školi do prijevremene mirovine zbog bolesti. Nisam željela s posla ići na dijalizu, a znala sam da me to čeka, jer polycistični bubrezi obično završavaju na dijalizi. Božjom milošću, nakon godinu dana i devet mjeseci koje sam provela na dijalizi, transplantiran mi je bubreg, tako da sada normalno živim i radim.

 

Božji dar je da se mogu povezati s najvišim frekvencijama u Svemiru i s dragim Bogom i liječiti druge ljude i to vrlo uspješno. Moj uspjeh u liječenju iznosi 99%. Očito me je dragi Bog nagradio za sve patnje i bolesti od kojih sam propatila, iako ja osjećam da taj dar liječenje imam u svojim genima. Naime, moja tetka, očeva sestra, liječila je u svome selu ljude pa čak i životinje.

 

Primjerice, kada krave nisu davale mlijeko seljaci bi zatražili njenu pomoć i ona bi ih izliječila. Hvala Ti, dragi Bože, na ovom divnom daru kojeg si mi podario!

 

Netko je jednom rekao da je bolest zapravo Božja pomoć, jer kroz bol naša duša uči i napreduje. Postajemo time jači i plemenitiji budući da nas to uči kako da se nosimo s patnjom.

 

Rodila sam se s policističnim bubrezima, a to je u mome slučaju bila genetska bolest. Sva djeca u mojoj obitelji naslijedila su je od oca. Ova se bolest obično otkrije tek u kasnijem životu. Inače sam bila zdrava sve do svoje pedesete godine, kada su mi počeli odjednom rasti nalazi u urinu, kreatinin i ureje.

 

Tako sam saznala da se bolest ne može izliječiti, jer je nasljedna. Bila sam bez nade da ću ikada ozdraviti budući da je prognoza službene medicine upućivala da ću se prije ili kasnije morati podvrgnuti dijalizi, a ako Bog pomogne i transplantaciji bubrega.

 

Bolesna osoba je, prema logici stvari, više okrenuta sebi i svojem unutarnjem bitku nego vanjskim izazovima ovog šarolikog svijeta.

 

Još kao dijete znala sam da nisam kao druga djeca. Uvijek sam nekako "stršila" u svakom društvu, jer sam bila posebna na neki čudnovati način. Odmalena sam osjećala poriv da nekome pomažem i dajem savjete. Sjećam se, kada su moje prijateljice imale neki zdravstveni problem rekla bih im što da uzmu, koje trave i slično, i odmah im je bilo dobro. Skupljala sam ljekovito bilje deset godina. Tako sam i sebi produžila život deset godina, jer u svim medicinskim knjigama piše da pacijenti s mojom dijagnozom idu na dijalizu s otprilike pedeset i tri godine, a ja sam na nju išla sa šezdeset i četiri. Hvala dragom Bogu! Znam da su za to zaslužni geni, jer kako sam rekla i moja se tetka bavila liječenjem pa je velika vjerojatnost 

da sam taj dar naslijedila dijelom i od nje.

 

Zahvaljujem se dragom Bogu što mi je darovao blagoslov da se mogu povezati s Njime i najvišim frekvencijama u Svemiru i prenijeti ovu svetu iscjeliteljsku energiju u pacijenta. Ova energija čisti i liječi sve što nije dobro u našem organizmu, jer Svemir i Bog znaju bolje od nas što nije dobro u našem organizmu. Oni liječe sve, a čine to prema hitnosti, jer se prvo usredotočuju na ono što ugrožava život pa tek onda na ono što mi smatramo da treba liječiti.

 

U dobi od deset godina, dok sam bosonoga na livadi kod ujaka na selu čuvala ovce, odjednom je počeo padati snijeg. Osjetila sam kako mi zebu noge pa sam se počela iz dna duše moliti dragome Bogu da snijeg prestane padati na mene. On mi je uslišio molitvu i snijeg je doista prestao padati u krugu od desetak metara od mjesta na kojem sam stajala. Trava uokolo mene ostala je tako zelena, a sve dalje bilo je prekriveno snijegom. Stala sam se duboko zahvaljivati Bogu na milosti i od tada sam ostala snažno povezana s Njime. Nitko me više nikada nije mogao uvjeriti da Boga nema, a ja sam se cijeli život molila i zahvaljivala Mu na milosti.

 

Budući da su me liječnici otpisali glede moje bolesti, preuzela sam svoje zdravlje u vlastite ruke i okrenula se biljnim pripravcima. Godinama sam raznoraznim čajevima održavala svoje bubrege u optimalnom stanju i, što je bilo najvažnije, nisam morala ići na dijalizu.

 

Međutim, dvije trudnoće koje sam imala, kao i godine, uzele su svoj danak. Moji su nalazi bili sve lošiji i baš kada sam bila na rubu očaja, Sai Baba me pozvao k sebi u Indiju 2007. I 2008. Išla bih po tu svetu ljubav i milost i 2009.

 

No, 24.03.2009. sam morala na dijalizu, i tako sam bila vezana za aparate pa nisam mogla ići. Ovdje sam svjesno napisala riječ "pozvao", jer pouzdano znam da kod Sai Baba nitko nije išao nepozvan, slučajno ili prema vlastitom izboru. Čula sam taj mistični, unutarnji glas, koji mi je šapnuo: "Sada dođi."

 

Dva puta sam bila u Puttaparthi-u, u vrijeme Božićnih blagdana. Tamo, u Njegovoj prisutnosti, osjetila sam ljubav koju nikada ranije nisam mogla ni pojmiti. Tu predivnu, altruističnu ljubav. Dok sam prilikom boravka u Njegovom Ashramu pjevala Božićne pjesme zajedno sa sedam stotina drugih posjetitelja iz cijeloga svijeta, srce mi se stegnulo, jer sam znala da me po povratku kući čeka mučna dijaliza i moguća transplantacija bubrega. Zamolila sam u svome srcu Sai Babu, iako on u to doba više nije liječio, da mi podari barem jedan dobar bubreg za otprilike dvije godine. Tako je i bilo.

 

U to vrijeme, kada sam posjetila Indiju i Sai Babu, nisam praktički znala ni kako se ni gdje se treba moliti, ali Swamy mi je sve to pokazao. Nakon tri provedena dana u Ashramu, na mojoj se podlaktici, iznad dlana, pojavio znak nalik na zviježđe Plejada, a pored njega srce. Bilo je to veličine nekih tri centimetra, a sličilo je podljevu krvi. Taj se znak zadržao na mojoj ruci nekoliko dana i onda odjednom nestao. Znala sam da mi se to Sai Baba javio i na taj mi način poručio da me voli baš tim srcem.

  

Dana 24.03.2009. započeli su mi tretmani hemodijalize, koji su trajali sve do 04.12.2010. godine kada mi je presađen bubreg.

 

Kako je u našem životu baš sve uređeno Božjom mudrošću, nakon tri godine od posjeta Sai Babi dobila sam prve informacije o Rekonekciji, i to gledajući televizijsku emisiju, "Na rubu znanosti". U ovoj je emisiji gostovao tada meni slabo poznati dr. Eric Pearl. U trenutku mi je postalo kristalno jasno zašto mi je Sai Baba dao pečat baš u obliku Plejada. Bila je to poruka o mojoj misiji, a ona me je upućivala na iscjeljenja koja trebam izvršiti za vrijeme mog boravka na ovome planetu i u ovom zemaljskom životu.

 

Naime, kako dr. Pearl tvrdi, na našem planetu s nama trenutno žive i Plejadejci i da mi svi potječemo s Pleyada, a oni su nam podarili energiju Rekonekcije koja se koristi u iscjeljivanju ljudi. Onim pečatom Baba mi je poručio da sam i ja jedna od njih, i da ću raditi sa svemirskom energijom za dobrobit čovječanstva. Uvjerena sam da je moje opredjeljenje, kao i želja da iscjeljujem ljude poklon od samog Avatara Sai Babe. On djeluje kroz mene.

Prva osoba koja je dobila dar iscjeljivanja rekonekcijskom energijom je spomenuti dr. Eric Pearl.

 

U svibnju 2011. godine, dr. Pearl je imao svoj prvi seminar u Hrvatskoj, u Zagrebu. Odlučila sam prisustvovati ovom seminaru, koji se održavao u hotelu "Sheraton" od 27.05. do 29.05.2011. godine. On mi je pomogao da shvatim kako funkcionira ova čudesna energija i kako je treba prenijeti na pacijenta, mada sam je oduvijek imala u sebi, samo nisam znala kako je kanalizirati u pacijenta.

 

Prve se večeri održalo predavanje o Rekonekciji, a sljedećih smo dana bili podučavani od obučenih praktičara. Njih sedmero su svake večeri govorili o svojim prvim iskustvima s pacijentima i izliječenjima, kojima su bili svjedoci. Ovome je seminaru prisustvovalo oko šestopedeset sudionika, uglavnom iz Hrvatske i Slovenije, a prijevodi su bili na hrvatskom i slovenskom jeziku. Drugi i treći dan, dr. Pearl i jedan od njegovih pomoćnika demonstrirali su nam na pacijentima, tj. na dobrovoljcima iz publike, kako se pristupa tim energijama.

 

Nakon uvodnog teorijskog dijela otišli smo u dvoranu, u kojoj se nalazilo stotinjak stolova za masažu, vježbati na način da se izmjenjujemo u ulogama pacijenta i praktičara. Kada smo vježbali "jedan na jedan", i kada je došao red na mene da djelujem s energijom, moj se suradnik-pacijent počeo jako znojiti, a zatim mu se dijafragma stala naglo dizati i spuštati. Disao je ubrzano, a kapci su mu treptali, iako je imao zatvorene oči. Kada je došao red na mene da budem pacijent, moj mi je suradnik rekao kako je ponovno osjetio određene reakcije. Kada su u jednom trenutku četvero praktikanata "radili" na meni, osjetila sam lupanje u srcu i potiljku i nakratko nisam ništa osjetila, jer sam pala u tzv. "energetski procjep" u kojem kao da ne postojiš i ništa ne osjećaš.

 

Zadnji dan smo radili vježbe koje je vodio dr. Pearl. Opet nas je bilo četvero oko stola, a jedan na stolu. Energija se osjećala posvuda. Dr. Pearl je rekao da se u takvom grupnom radu jače povezujemo s tim Božanskim energijama.

 

Odjednom je, dok je vladala tišina u dvorani, nešto snažno "puknulo" u razglasu, tako da smo se svi uplašili. Dr. Pearl nas je smirio i objasnio nam da je uzrok tome ova silna energija te da se na nekim seminarima događalo da čak i zavjese u dvorani padaju na pod.

 

Mirjana Milijašević

 





 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

-----------

Natalija Lorković

-----------



-----------

Bilješka o autorici:

 

Natalija Lorković, rođena 28.11.1954. godine u Ljubljani, od 1956. godine živi u Zagrebu, gdje je nakon završene gimnazije, 1978.godine diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu.

 

Nakon stjecanja formalnog obrazovanja, počinje proučavati područja koja je najviše interesiraju, a dotiču čovjeka u svim njegovim aspektima - duhovnom, mentalnom, emocionalnom i tjelesnom. Kasnije otkriva svoju veliku sklonost prirodi, proučava ljekovito bilje, a godine 2008. pronašla je školu koja je trebala na neki način spojiti njene interese za čovjeka i njenu ljubav prema prirodi te je upisala „Školu za aromaterapeute", koju je uspješno završila.

 

Nakon 55.godine života i radnog vijeka kojeg je provela u najvećim financijskim institucijama, 2010. seli iz Zagreba na selo i živi jednostavnim prirodnim životom u skladu sa prirodnim ritmovima i okruženjem. Ovdje otkriva čistu radost bivanja u sadašnjem trenutku, provodeći vrijeme u zavodljivoj tišini, čitanju, pisanju i šetnjama kroz predivnu netaknutu i čistu prirodu.

 

Holistički proučava i piše o čovjeku, proučava i skuplja ljekovito bilje, izrađuje prirodnu kozmetiku i izlječujuće meleme za osobne potrebe, koristi blagodati prirode za očuvanje zdravlja, vitalnosti i svakodnevnu njegu.

 

Zadnjih šest godina intenzivno piše, a teme koje je najviše zaokupljaju su ljekovito bilje, ritmovi u prirodi, aromakozmetika, kineska orijentalna medicina, aromaterapijska „metafizika" u kojoj se bavi spiritualnom dimenzijom eteričnih ulja, kao i mnoge druge teme vezane uz čovjeka i njegov tjelesni, mentalni, emocionalni ili duhovni svijet.

 

-----------

 

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:


"Mirisna higijena duše i tijela"; digitalne knjige, 2016.

http://www.digitalne-knjige.com/lorkovic.php

-----------

Naslovnice knjiga:


-----------

Riječ autora: 

Rukopis sam nazvala „Mirisna higijena duše i tijela" sa podnaslovom „Mala škola aromaterapije", jer pored teoretskog dijela sadrži i praktični dio tj. radionicu male škole aromaterapije. U njoj se nalazi obilje praktičnih naputaka za izradu prirodne kozmetike. U uvodnom dijelu kratko objašnjavam što je aromaterapija i zašto nas privlači. U kratkom pregledu povijesti uporabe ljekovitog i miomirisnog bilja spominjem mirisnu tradiciju u kršćanstvu i ostalim drevnim civilizacijama, Indiji, Kini itd. 

Slijedi holistički podsjetnik za zdrave i uravnotežene životne navike za sve aspekte našeg bića: tjelesni, mentalni, emocionalni i duhovni. 

Nakon holističkog podsjetnika, preporučam prirodnu njegu i opisujem prednosti prirodne kozmetike nad sintetičkom. Nakon toga po svom izboru predstavljam četiri najupečatljivije biljke za zdravlje i ljepotu pa kratko upoznajemo ružu, kraljicu svega cvijeća; smilje, besmrtnu biljku; neven, moćnu biljku za zdravlje kože i gospinu travu, biljku sa prizvukom svetosti. 

Nastavno na ljepotu cvijeća kratko se upoznajemo sa nekim od radosnih i izlječujućih mirisa citrusa. 

Slijedi radionica prirodne kozmetike u kojoj dajem detaljne naputke za spravljanje prirodne kozmetike za sve tipove kože kao i pripravke od spomenute četiri biljke: meleme, macerate i ostalu prirodnu kozmetiku. Nadalje, dajem recepte za prirodnu njegu kose, kao i na kraju recepte i naputke za pripremu mirišljavih kupki i mješavina za aromamasažu. 

Osim u kozmetičke svrhe, aromaterapiju pokazujem kao moćnog saveznika u očuvanju zdravlja, opisujem svojstva nekih ulja za očuvanje zdravlja respiratornog sustava. 

Dio rukopisa kojeg sam nazvala „aromaterapijska metafizika", meni je najdraži (sadržaj pod 14), jer dotiče spiritualnu dimenziju čovjeka, naglašavajući da je čovjek i duhovno biće. 

U dodatku, u skladu sa kineskom orijentalnom medicinom i filozofijom, predlažem za ljepotu kože i zdravlje tijela, proljetno čišćenje organizma. 

Vrijednost rukopisa 

Cilj i vrijednost rukopisa je u pronalaženju i promoviranju iskonske ljepote u svijetu prirode koji nas okružuje. 

Uz ljepotu ide i radost i ushićenost životom, a to je jedino moguće, ako se ponovo okrenemo prirodi kao našem moćnom savezniku u održanju zdravlja i ljepote. 

Misija je osvjestiti i podsjetiti nas, da smo dio prirode u kojima kuca isti biološki sat kao i u prirodi što se budi u proljeće te da posjedujemo ista kreativna načela kao i priroda koja nas okružuje. 

Natalija Lorković 







Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


U vrijeme Tita... 


Za književnicu Vedranu Rudan možemo reći da nam se sviđa ili ne sviđa, da ponekad koristi psovke, da ponekad za neke zna biti i previše iskrena, no ne možemo reći da ne govori istinu i da za razliku od velike većine Hrvatskih političara ne govori ono što običan narod i obični ljudi, građani ove zemlje, a naročito Hrvati rođeni u ovoj zemlji i misle...




Trg maršala Tita u Zagrebu preimenovat će se, pa će se zvati…


Ovo se opet uznemirilo. Trg maršala Tita u Zagrebu preimenovat će se, pa će se zvati… Aleluja! Hvala bogu dragome! Mnogi od nas sjećaju se Tita. Oni koji se nisu rodili u Njegovo vrijeme pojma nemaju tko je Tito, a zašto bi i razmišljali o Titu kad su im neke druge teme mnogo bitnije. Kako pobjeći iz ovog sranja sigurno je najvažnija. Dobro se snalaze, odlaze u hordama, napuštaju brod koji tone. Ipak, ima nešto čudno vezano za ovo. Brod tone, ljudi odlaze, a štakori ostaju.?!

 

Kako se živjelo u Titovoj Jugoslaviji? Nije bilo demokracije, danas je ima. Nije se smjelo govoriti da je Tito zločinac, danas se smije. Nije se moglo dobiti otkaz, danas se ne može dobiti posao. Ljudi, obični ljudi, odlazili su na liječenje u inozemstvo, država je plaćala. Danas ih u ruševinama koje se zovu bolnice iz narkoze, ako je prežive, budi pop i objašnjava im čari carstva nebeskoga. U Titovo vrijeme djecu su liječili pedijatri, danas mora narod skupljati dobrovoljne priloge da bi se nekom djetetu spasilo život. Najpoznatiji onkološki dječji odjel u Hrvatskoj ima toaletni papir u zahodima jer je to platio poznati hrvatski nogometaš.

 

Za vrijeme Tita radnici su imali pravo na stan. Danas pravo na vile i dvorce imaju samo razbojnici čije dugove plaća narod. U zagrebačkim vrtićima nekada se dobro jelo. Danas zagrebačko dijete ima pravo dnevno pojesti kuglicu i pol sladoleda. Za vrijeme Tita često nismo mogli jesti banane, nije ih bilo. Danas ih ima, uživamo u njima jer smo u međuvremenu postali majmuni. U Titovo vrijeme povremeno nije bilo struje. Čitavi kvartovi znali su biti u mraku subotom, a onda drugi dio grada nedjeljom. Danas svi imamo pravo na svjetlost, ako je možemo platiti. Ne možemo je platiti. Imamo pravo i na vodu, ako je možemo platiti. Ne možemo je platiti.

 

U Titovo vrijeme svi smo imali pravo na školovanje. Imamo i danas, ako ga možemo platiti. Ne možemo ga platiti. U Titovo vrijeme u Vijetnamu je bio rat. Ameri su ubijali nedužne ljude u zemlji miljama daleko od Amerike. Bacali su na njih otrovne bombe, ubijali su boga u njima onako kako to rade i danas. U Titovo vrijeme Jugoslaveni su bili na cesti i protestirali protiv ubijanja Vijetnamaca. Danas mi s Amerima ubijamo vijetnamce tamo gdje nam gazda kaže.

 

U Titovo vrijeme nismo znali što je droga. U Titovo vrijeme mogao si ulicama svoga grada opušteno šetati čak i u pola noći. Danas ne znaš kad će netko na tebe skočiti usred bijelog dana da bi od tebe oteo lovu koju će sebi sprašiti u žilu. U Titovo vrijeme na besplatan abortus imale su pravo sve žene. Danas na besplatan abortus imaju pravo samo časne sestre. Uskoro će se ukinuti pravo na abortus, osim za časne sestre.

 

U Titovo vrijeme ljudi su odlazili u crkve i molili Boga jer su to htjeli. U Titovo vrijeme Isus nije visio na zidu svake učionice. U Titovo vrijeme djeci učitelji nisu govorili da je žena nastala od rebra muškarca. U Titovo vrijeme žene su bile ljudska bića, a ne kurve. U Titovo vrijeme popovi nisu bili državni službenici. U Titovo vrijeme popovi nisu vozili džipove. U Titovo vrijeme ljudi nisu morali dizati kredit kad bi krstili dijete. U Titovo vrijeme većina popova bili su obrazovani ljudi koje su vjernici poštovali. U ovome popovi siluju djecu, pse, naplaćuju i ne izdaju račun, ne plaćaju porez, provaljuju u bolnice i od polumrtvih ljudi traže da im poklone kuću.

 

U Titovo vrijeme mnogi su jugoslavenski trgovi nosili Titovo ime jer je to bilo u Titovo vrijeme. U ovom se se skidaju ploče sa Titovim imenom. I neka se skidaju. Ovo nije Titovo vrijeme, a ovoje mala, prljava, američka vojna baza. Ovo je leglo mafijaša. Ovo je koncentracijski logor za svakoga tko ima nešto u glavi. Ovo je rupetina u kojoj se gladni, goli, ovršeni, dužni, bolesni, neškolovani dovijaju kako do kontejnera stići dovoljno brzo da bi u njemu našli plastičnu bocu ili truli ručak.

 

Ovo će ostati bez ploča sa Titovim imenom. Kako ovi koji vladaju ovim ne kuže da se skidanjem ploča ne može izbrisati povijest?

 

Kuže, ali im se jebe. Ovo je njihovo i samo njihovo igralište. 


Tko odbija plesati kako oni hoće neka crkne ili neka ode.



Napisala: Vedrana Rudan



----------------


Najavio, odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.