Poštujte tuđa autorska prava



 

Svako tko je ikad napisao neku knjigu, roman, pripovijetku ili zbirku pjesama zna koliko vremena i truda je u to djelo uloženo. S punim pravom možemo reći da vam je autor te knjige na neki način darovao i jedan dio svog života. Poseban problem je poezija u kojoj se možda čak i više od drugih književnih vrsta očekuje od autora da u nju uloži ne samo svoje emocije, osjećajnost, nego i određene životne trenutke ili drage osobe koje je opisao, oslikao i uokvirio u pjesmi.

 

Kad se dogodi da netko drugi ukrade ili zloupotrijebi takvo djelo u koje je autor uložio samog sebe, svoje emocije i osjećajnost logično je da bude povrijeđen. 

 

Upravo to dogodilo se nedavno Franki Dedović, pjesnikinji i književnici iz Dubrovnika. Naime netko (nije važno tko, jer bi ovaj članak trebao poslužiti kao primjer svima koji prepisuju tuđa djela), je na svom Facebook profilu objavio cijeli niz Frankinih pjesama objavljenih u zbirci pjesama "Molitva moru". Ta osoba je pjesme prepisala, kopirala i objavila bez napomene o autoru, tako da bi neupućeni mogli zaključiti i da je ona autorica tih pjesama čime bi namjerno ili nenamjerno mogli biti dovedeni u zabludu. 

 

U razgovoru s Frankom zapazio sam da ju je zapravo najviše povrijedilo to što je sve to uočila jedna od njenih kćerki, kojoj je i posvećena jedna od navedenih i nepotpisanih pjesama.

 

Franku poznajem već dugo, znam da je u pojedinim trenucima život nije mazio, znam da je veliki borac i da se uvijek izbori za sve što se tiče nje, njene djece, njenog autorskog rada i njenih ljubimaca, te sam joj u razgovoru obećao da ću na adresu te osobe u svojstvu glavnog i odgovornog urednika portala "Digitalne knjige", napisati pismo i zamoliti je da ispod pjesama napiše ime autora, te da i ubuduće pripazi na tuđa intelektualna, odnosno autorska prava.

 

Franki sam rekao da ne brine jer sam se i dosad susretao s takvim problemima, te da također znam da dosta pisaca i pjesnika, koji objavljuju na našem portalu ima istih takvim problemima. Takve krađe intelektualnog vlasništva su vrlo česte na nekim Srpskim stranicama i forumima (kod njih su zakoni o autorskim pravima nešto rastezljiviji nego u našoj zemlji), te sam već nekoliko puta morao intervenirati

 

U prilogu postavljam prepisku s navedenom osobom i ističem svoje zadovoljstvo što je ovaj problem s autorskim pravima ipak uspješno riješen.

 

I ne brinite, znam da će se sve to vrlo brzo opet ponoviti, jer vuk je vuk, ćuk je ćuk, a čovjek nažalost i u pravilu uvijek čovjek... 



----------------------------------------------------------

  

Poštovanje,

Moje ime je Nenad Grbac. Urednik sam portala "Digitalne knjige" koji se nalazi na adresi http://www.digitalne-knjige.com/..

Sad maloprije me nazvala Franka Dedović, pjesnikinja i književnica iz Dubrovnika i potužila se da ste bez njenog odobrenja i navođenja nje kao autorice pjesama na svom facebook profilu objavili cijeli niz njenih pjesama prepisanih iz knjige Molitva moru.

S obzirom da je ta knjiga objavljena na portalu "Digitalne knjige", da sam ja urednik te knjige, da je knjiga prijavljena kao zaštićeno djelo Uredu za ISBN, te da se nekoliko primjeraka te knjige nalazi na pohrani u sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (zakon o obaveznom primjerku), očito je da ste vi objavljivanjem njenih pjesama bez navođenja autora prekršili zakon o autorskim pravima.

Stoga vas molim da ispod svake Frankine pjesme na svom profilu navedete ime autora, odnosno Franke Dedović.

To mi se čini i kao najbolje i najjednostavnije rješenje jer sam u razgovoru s Frankom shvatio da je ona i posebno njena djeca (kojim su posvećene neke pjesme), jako ogorčena vašim postupkom odnosno krađom intelektualnog vlasništva i ne navođenjem imena autora, te da bi vas u slučaju da se stvari ne isprave mogla i prijaviti policiji i pokrenuti sudsku tužbu protiv vas.

Ja se nadam da će se sve to moći izbjeći i da ćete biti dovoljno uviđajni da poštujete tuđa autorska prava kao što smo i mi dužni poštivati vaša.

Unaprijed zahvaljujem na razumijevanju

Srdačan pozdrav,

Nenad

P.S. Na adresi http://www.digitalne-knjige.com/p33.php nalazi se i ugovor s izdavačem, koji ste također prekršili objavljivanjem Frankinih pjesama bez odobrenja autora.

U ugovoru se jasno navodi da je za sve takve nesporazume nadležan sud u Zagrebu.

 

----------------------------------------------------------

 

 

Izbrisala sam sve njezine stihove, tako se nadam da ćete biti zadovoljni. A ovo u vezi s tužbom i sudom u Zagrebu hoću da povučete tu tužbu.

 

Ja nemam s tim iskustva i nisam znala da ćete tako reagirati. Ja s tim nemam veze. Ja vama ništa nisam napravila, nikakvu štetu.

 

Ja ne želim imati posla s policijom i sa sudom.

 

Tužba nema nikakvog osnova. Tužba je neosnovana.

 

 

----------------------------------------------------------

  

Poštovanje,

Onda je to u redu. Tužbu sam spomenuo onako usput i za nju ako ste uklonili ili potpisali pjesme nema nikakvih razloga. Franka je bila jako povrijeđena vašim postupkom jer se među navedenim pjesmama nalazila i pjesma posvećena njenoj kćeri, kojoj se taj vaš postupak nije nimalo dopao.

Inače Franka je draga osoba i s njom se sve može dogovoriti. Ako vam se njene pjesme sviđaju upitajte ju samo za odobrenje da ih objavite i navedite njeno ime kao autorice. Mislim da će vam ona bez nekih većih problema sve to odobriti. Da su pjesme bile potpisane do ove neželjene situacije uopće ne bi došlo.

Uglavnom drago mi je da smo razriješili tu nezgodnu situaciju. To što ste vi učinili nije ništa strašno, no Franka je iz nekih osobnih razloga jako vezana uz svoje pjesme.

Zahvaljujem na razumijevanju i brzoj reakciji.

Srdačan pozdrav,

 

Nenad



Napisao i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 

 

Jul 30 '15

REGIJE, KOJE JE POSJETIO ILI ČUO O NJIMA NA SVOM PUTU OD MALE ARMENIJE DO DVORA VELIKOG KHANA U SHANGTU


POGLAVLJE 1

MALA ARMENIJA I LUKA LAYAS

U početku svog opisa zemalja, koje je Marko Polo posjetio u Aziji kao i stvari, koje je opservirao tamo, važno je praviti razliku između dvije Armenije, Male i Velike Armenije. Kralj Male Armenije vladao je iz grada, koji se zavao Sebastoz i vladao je svojim dominionom u striktnoj i strogoj pravednosti. Gradovi, fortificirana mjesta i zamkovi su brojni.

Postoji velika i bogata množina stvari, koja je neophodna za život kao, također, stvari koje pridonose većem komforu. Mnogorazne divljači i ptica ima u obilju. Mora biti rečeno, međutim, da zrak ove zemlje nije zapanjujuće zdrav.

U prošlim vremenima stanovnici ove zemlje bili su naročito značajni i hrabri vojnici, ali danas oni su veliki alkoholičari sa nedostatkom zdravog razuma i beznačajni. Na morskoj obali je poslovni grad imenom Layas.

Njegova luka je frekventna sa trgovcima iz Venecije, Genove i mnogih drugih mjesta i tu se trguje začinima i medicinom različitih vrsta, svilom i vunom i ostalim bogatim robama. Oni, koji se usude putovati u unutrašnjost Levanta, obično polaze od ove luke.

Granice Male Armenije su na jugu, Obećana zemlja, koja je sada okupirana Saracenima, na sjeveru Karaman, koji je naseljen Turkomanima, prema sjeveroistoku su gradovi Kaisariah, Sevasta ili Sivas i mnogi drugi subjekti Tatara, a na zapadnoj strani je more koje oplakuje obale Christendoma.

POGLAVLJE 2

O PROVINCIJI ZVANOJ TURKOMANIA

Stanovnici Turkomanije (moderne Anatolije) mogu biti razvrstani u tri klase. Turkomani, koji priznaju proroka Muhameda i slijede njegov zakon, su primitivni ljudi sa nerazvijenim intelektom. Oni obitavaju i valdaju prostorom planina i mjestima na kojima je težak pristup gdje je njihova velika briga dobra ispaša za njihovu stoku, budući da oni uglavnom žive od životinjske hrane.

Postoji jedna izvanredna vrsta konj, koja se zove Turki i fine mule, koje se prodavaju po visokoj cijeni. Od ostalih naroda tu su Grci i Armenci, koji naseljavaju gradove i fortificirana mjesta i koji uglavnom žive od trgovine i manufakture. Najbolji ručno izrađeni tepisi na svijetu su tkani ovdje, a također i svila duboke crvene boje i ostalih bogatih boja.

Među gradovima tu su Kogni (ili Kuniyah), Kaisariah i Sevasta u kojoj je Sveti Blaise okrunjen krunom mirte. Oni su svi subjekti Velikog Khana, cara orijentalnih Tatara, koji određuje njihove guvernere. Mi ćemo sada govoriti o Velikoj Armeniji.

POGLAVLJE 3

VELIKA ARMENIJA, PLANINE GDJE JE NAPRAVLJENA NOINA BARKA I O IZUZETNOJ FONTANI ULJA

Velika Armenija je velika provincija. Ulazeći u nju dolazite do grada imenom Arzingan (ili Erzincan) gdje stanovnici izrađuju vrlo lijepa pamučna odijela, koja se zovu bombazine, kao također i mnoge druge materijale, koje više nije moguće nabrojiti. Oni, također, posjeduju i ekselentne kupke sa toplom proljetnom vodom, koju je mogće pronaći bilo gdje. Njeni stanovnici većim dijelom su rođeni Armenci, ali pod upravom Tatara.

U ovoj provinciji ima mnogo gradova, ali je Arzingan prijestonica i sjedište njihovoga arhibišopa. Sljedeći po važnosti su Argiron i Darziz (ili Erzerum i Ercis). Oni su vrlo skupi i u ljetnoj sezoni su stanica velikog dijela vojske istočnih Tatara gdje pronalaze dobru ispašu za svoja stada stoke, ali sa dolaskom zime, prisiljeni su promijeniti svoje boravište i kada pada snijeg, toliko je dubok, tako da konji ne mogu pronaći putove da idu dalje i da bi im bilo toplije, kreću u južnom pravcu.

U zamku zvanom Paipurth, na kojeg možete naići kad idete od trebizonda do Taurisa (ili Tabriza), nalaze se bogati rudnici srebra. U centralnom dijelu Armenije nalaze se velike i visoke planine na kojima je, kako je već napisano, Noah napravio svoju Arku i iz tog razloga oni se i zovu Planine arke (što je planina Ararat u istočnoj Turskoj, koja je visoka 16.696  stopa ili preko 5.565 metara). Njenu osnovu nije moguće prijeći u krugu manje od dva dana. Uspon na ovu planinu je praktički nemoguć, budući da se snijeg ovdje nikada ne topi i  raste sa svakim njegovim padanjem.

U nižem dijelu, međutim, u blizini gdje je čisto i vidljivo topljenje snijega, fertilizira zemljište i pomaže mnogoj vegetaciji, da buja pa stoka, koja ovdje dolazi za vrijeme ljeta iz okolnih teritorija, pronalazi vrlo bogatu ispašu.

Graničeći sa Armenijom, na jugozapadu je distrikt Mosul i Maredin, koji će biti opisani kasnije i mnogi drugi toliko brojni, da bi se posebno naveli. Na sjeveru leži Zorzonija (ili Georgija) u blizini čije granice se nalazi fontana ulja, koja vjerojatno ima neke sveze sa naftnim poljima u Bakuu i koja producira toliku količinu ulja, tako da sa njim mogu biti natovarene mnoge deve.

Međutim, ono se ne uzima za hranu, nego kao jedna ulja kura za svrbež kože kod ljudi i kod stoke kao također i kod drugih, koji nisu zadovoljni, ali je također jako dobra i kao gorivo.

U susjednoj zemlji niti jedno drugo ulje se ne uzima za lampe i ljudi dolaze iz udaljenih dijelova kako bi ga nabavili.

POGLAVLJE 4

O PROVINCIJI ZORZONIJA I O PROLAZU GDJE JE ALEXSANDAR VELIKI KONSTRUIRAO ŽELJEZNA VRATA I O MIRAKULOZNOJ FONTANI IZ TIFLISA

U Zorzoniji je kralj obično stiliziran kao David Melik, koji na našem jeziku označava kralja Davida. Jedan dio ove zemlje je pod upravom Tatara, a drugi dio ove zemlje u konzekvenciji sa snagom obrambenih utvrda ostaje pod protekcijom njihovog domaćega princa.

Ona je smještena između dva mora, od kojih je jedno smješteno na sjeveru (zapadu) Veliko more ili Crno more, dok je ono koje je smješteno na istočnoj strani, More Bakua ili Kaspijsko more. Ovo zadnje je 2800 milja u krugu i ono je kao jezero što znači, da nije povezano sa bilo kojim drugim morem.

Postoji nekoliko otoka sa prelijepim gradovima i zamkovima, od kojih su neki naseljeni sa ljudima, koji su tu došli prije Veliko Tatara, koji je opustošio kraljevstvo Perzije i koji je uzeo pod protekciju ove otoke i koji je osigurao planine. Neki od ovih otoka nisu kultivirani.

More producira znatne količine ribe, posebno losose i salmone na ušćima rijeka kao također i druge velike vrste riba. Najrasprostanjenije drvo ove zemlje je box drvo. Bilo je rečeno, da su u starim vremenima kraljevi zemlje bili rođeni sa znakom orla na desnom ramenu.

Ljudi su lijepo građeni, solidni pomorci, viješti strijelci sa lukom i strijelom i prilično fer ratnici u borbama. Oni su kršćani, koji prakticiraju rituale Grčke Crkve i drže svoju kosu kratkom u maniri zapadnog svećenstva. Ovo je provincija u koju, kada je Alexandar Veliki pokrenuo svoje trupe naprijed u sjevernom pravcu, nije mogao prodrijeti iz razloga prirodnih teškoća puteva.

Sa jedne strane ovi prolazi su oplakivani morem, a sa druge strane graniče sa velikim planinskim masivima i šumom za distanci od četri milje. Odatle je svega nekoliko ljudi, koji su bili sposobni braniti ih od cijeloga svijeta. Razočaran ovom situacijom, Alexandar je naredio izgradnju konstrukcije velikog zida na ulazu u prolaz fortificirajući ga kulama, kako bi spriječio one, koji prođu, da ga ne napadnu.

Po svojoj neobičnoj snazi prolaz je dobio ime Željezna vrata i Alexandar je običavao reći, da je sada zatvorio Tatare između dvije planine. Nije točno, međutim, ove ljude zvati Tatarima, zato što u tim davnim vremenima nisu bili Tatari, nego narod imenom Komanians, koji je zapravo bio jedna mješavina različitih nacija. U ovoj provinciji ima mnogo gradova i zamkova.

Potrepština za  život ima u izobilju i zemlja producira veliku količinu svile i naročito je uposlena u manufakturi svile, koja se tka zajedno sa zlatom. Ovdje je, također, pronađen veliki broj ptica posebne vrste, kojima je ime avigi. Stanovnici uglavnom žive od trgovine i ručno izrađenih predmeta.

Planinske karakteristike zemlje sa njenim limitiranim i snažnim prolazima zaštitile su Tatare od pokušaja, da se zemlja porobi. A sada ću reći par riječi svećeniku svetog Lunarda, kojem su se dogodili mirakulozni događaji.

U jezeru slane vode, kojem je potrebno četiri dana ophodnje na granici, gdje je smještena crkva, ribe se nikada ne pojavljuju do prvog dana Lenta i od tog dana uskršnja noć je naročito bogata, ali u prvom danu Uskrsa, one se više ne mogu vidjeti niti tijekom preostatka godine. Ovo se jezero zove jezero Geluchalat.

Velike rijeke Herdil, Geihon, Kur, Araz, zapravo, to su rijeke danas Volga, Amu Daria, Kura i Araxses i mnoge druge, ulijevaju se u gore spomenuto more Bakua, koje je okruženo planinama.

Trgovci Genove počeli su nedavno navigavati ovim prostorom i odatle su donijeli jednu vrstu svile, koja se zove ghellie. U ovoj provinciji nalazi se, također, i krasan grad imenom Tiflis, oko kojega je periferija sa mnogo fortificiranih stanica.

Grad je naseljen sa Armencima i georgijanskim kršćanima, ali također i sa nešto muslimana i židova, no oni nisu u velikom broju. Manufaktura svile i mnogih drugih artikala je ovdje razvijena, a njegovi  stanovnici su inače pod protektoratom Velikog Khana Tatara.

Mi smo govorili samo o nekoliko glavnih gradova svake provincije, međutim, moramo razumjeti, da postoji jako mnogo drugih gradova, koje bi bilo suvisno nabrajati, ukoliko se ne dogodi, da sadrže nešto od posebnog značaja. Govorili smo, također, i o zemljama, koje graniče sa Armenijom na sjeveru, a sada treba spomenuti i one, koje leže na jugu i na istoku.

POGLAVLJE 5

O PROVINCIJI MOSUL I O NARODU IMENA KURDI

Mosul je velika provincija naseljena sa brojnim vrstama naroda, od kojih je jedna ona, koja slijedi učenje Proroka Muhameda i koji se zovu Arabijci. Ostali prakticiraju i ispovjedaju kršćansku vjeru, ali ne primjereno kanonu Crkve, koju oni napuštaju u mnogim njenim instancijama i zovu se Nestorijanci, Jakobiti i Armenci.

Oni imaju patrijarha, kojeg oni zovu Jacolit, a to je arapska forma od katolik i on postavlja nadbiskupe, biskupe i svećenike i šalje ih u sve krajeve Indije do Baudas (Bagdada) ili prema Cathayu točno kao što to čini Papa iz Rima sa latinskim zemljama. Sva ta odijela od zlata i svile, koje mi zovemo muslinsdolaze iz manufakture iz Mosula i svi veliki trgovci, koji se zovu Mossulini i koji pokrivaju veliku količinu mirodija i medicine od jedne do druge zemlje, dolaze iz ove provincije.

Na planinskim dijelovima nalazi se i jedna vrsta naroda, kojoj je naziv Kurdi, od kojih su neki kršćani, a neki su opet muslimani. Oni su svi jedan neprincipijelan narod, kojem je posao da pljačka trgovce.

U susjedstvu ove provincije nalaze se mjesta, kojima je ime Mus i Mardin, u kojima stanovnici proizvode velike količine pamuka od kojeg prave odjeću, koja se zove buckram i mnoge druge materijale. Stanovnici su trgovci ili se bave manufakturom, a oni su svi subjekti kralja Tatara.

Mi ćemo sada govoriti o gradu Baudas.

POGLAVLJE 6

O VELIKOM GRADU BAUDAS I O STAROM IMENA BABILON

Baudas ili Bagdad je veliki  grad i on je rezidencija Kalifa ili Pontiffa svih Saracena kao što je to Papa kod svih kršćana. Velika rijeka teče kroz njegovo središte. Trgovački transporti robe od Indijskog oceana trebaju sedamnaest dana navigacije kako bi prevalili ovu distancu, ukoliko imaju naravno povoljan vjetar na svome kursu.

Oni, koji poduzmu putovanje nakon što su napustili rijeku, doleze do mjesta, koje se zove Kisi ili Kais, odakle produžuju do mora, ali prije nego dohvate ovo sidrište, prolaze grad koji ima ime Balsara ili Basra, u čijem susjedstvu rastu palme, koje proizvode najbolje datulje na svijetu.

U Baudasu postoje manufakture, koje tkaju svilu zajedno sa zlatnim nitima i također damast i također velvet ili baršun, koji je ornamentiran sa figurama ptica i zvijeri. Gotovo svo biserje, koje dolazi do Europe iz Indije, prolaze proces bušenja upravo na ovom mjestu.

Muhamedanski zakon se ovdje redovito studira kao također i magija, fizika, astronomija, geomantija i fiziognomija, tako da nema nikakve sumnje, da je ovo najotmjeniji i najveći grad ovoga dijela svijeta.

Kalif, za kojega se smatra, da je posjedovao najveće bogatstvo što je ikada bilo posjedovano od nekog drugog suverena, umro je bijedno pod ovim okolnostima. U periodu kada su tatarski prinčevi počeli širiti njihov dominion, bilo je među njima četvero braće od kojih je najstariji vladao na kraljevskoj stolici.

Dijeleći zemlju Cathay i ostale distrikte na četvrtine, oni nisu bili zadovoljni, nego su nastavili porobljavati daljnje teritorije pa su tako došli na ideju univerzalnog carstva, smatrajući da bi bilo dobro podijeliti među sobom zemlju.

S ovim pogledima su se slozili, da će jedan proslijediti na istok, da će drugi porobiti zemlje na jugu, a da će preostala dvojica braće poduzeti operacije u preostalim četvrtinama. Južni dio pao je pod upravu Hulaku, koji je opremio golemu vojsku i podrvrgavajući zemlju pod jednu vlast, upravo na ruti na kojoj je ona ležala, stigao je u godini 1255. (zapravo 1258.) pred Baudas i pripremio napad na taj grad. Smatrajući, međutim, da grad ima veliku snagu i veliki broj stanovnika, on je radije vjerovao kako je dobro, da vodi vojsku smanjujući tako njenu silu.

U namjeri da prevari neprijatelja, sa brojem njegovih trupa, koje su imale sto tisuća konjanika pored mnogih pješaka, on je poslao jednu diviziju njegove vojske na jednu stranu prilaza gradu i jednu diviziju na drugu stranu, na način da su one bile zaštićene šumom, a onda je postavljajući sebe kao glavno komandirajućega treće, prišao na kratko odstojanje od ulaza spremajući se na snažan kontranapad.

Kalif je smatrao, da je mala snaga njegove vojske nepromišljena i samouvjeren u efekte vlastite muhamedanske obrane, smatrao je ništa manje, nego da će uslijediti njena potpuna destrukcija pa je onda iz tih razloga izašao iz grada sa svojom gardom. Ali kada ga je Hulaku vidio, on je komandirao povlačenje, dok ga nije doveo do šume, gdje su ostale dvije divizije bile sakrivene pa je onda ušao sa svojim trupama u to područje, ali je bio okružen i konačno slomljen. Tako je Kalif postao ratni zarobljenik, a grad je predn osvajačima.

Nakon što je ušao u grad, Hulaku je otkrio na svoje veliko iznenađenje kulu punu zlata. On je pozvao Kalifa ispred sebe pa ga je onda zapitao, zašto nije upotrijebio to zlato na vojsku, koja bi obranila glavni grad od invazije što se spremala već prilično dugo. Nakon toga je izdao naređenje, da se Kalif zatvori u istoj onoj kuli u, kojoj je pronašao toliko zlata, ali da ga se drži na životu.

Tako je ovdje u srcu vlastitog bogatstva Kalif uskoro okončao svoju mizernu egzistenciju.

POGLAVLJE 7

KAKO JE KALIF UZEO SAVJET DA OD SVIH KRŠĆANA NAPRAVI ROBLJE?

Ja sudim, da je naš Gospodin Isus Krist mislio ispravno, kad je pokušao osvetiti pogreške vlastitih vjernih kršćana, koji su slijepo mrzili ovoga Kalifa.  Od vremena njegov dolaska na prijestolje 1225. godine, njegovo dnevno razmišljanje bilo je pitanje, kako preobratiti one, koji se opiru u njegovome dominionu ili one, koji se ne žele preobratiti, kako pronaći razloge, da se ubiju.

Savjetujući se sa učenim ljudima njegova carstva za ovu svrhu, oni su pronašli jedan dio u Svetom pismu, koji kaže: ''Ako ti imaš vjeru, koja je velika kao zrno gorušice, ti ćeš reći planini 'Pokreni se' i ona će se pokrenuti''

i zadovoljan tim pronalaskom, on je pretpostavio, da je ova istina posve nemoguća pa je izdao naredbu, da se pokupi veliki broj Nestorijanaca i jakobirskih kršćana, koji su obitavali u Bagdadu.

Kad je ovo pitanje njima bilo postavljeno bez obzira vjerovali oni svakoj riječi Svetog pisma kao punoj istini ili kao neistini, oni su odgovorili, da je to istina.

''Onda'', rekao je Kalif, ''da vidimo, koji će od vas dati dokaz za svoju vjeru. Sasvim je sigurno, da nema među vama niti jednog, koji posjeduje imalo vjere u vlastitog Boga koliko je zrno gorušice. Ja ću, dakle svjedočiti  koliko ste vi zli i nemoralni i nevjerni ljudi. Ja ću vam dati deset dana u kojem vremenu vi morate ili pokrenuti ove planine ili odbaciti snagu Onoga, koga molite i na taj način prihvatiti zakon našega proroka. U oba slučaja vi ćete biti sigurni. U protivnom, vi možete očekivati da patite u najokrutnijoj smrti što vas može zadesiti.''

POGLAVLJE 8

KAKO SU KRŠĆANI BILI U VELIKOJ SLABOSTI?

Kršćani, koji su bili popraćeni ovom milostivom naredbom, ali također i njegovom mržnom prema njima, bojali su se, da će im Kalif oduzeti svu imovinu, a također slušajući njegove riječi, pobojali su se i za vlastite živote, ali su svejedno imali povjerenje u vlastitog Spasitelja i da će im On pomoći pa su namjeravali nastaviti sa kursom, kojim su već ranije pošli.

Nitko od njih nije sumnjao, da će im božansko biće pomoći i da će iskazati svoju milost.

Da bi umilostili svojeg Gospodina, svaki pojedinac, bio on veliki ili mali, molio je Boga za sebe svaki dan i noć, brišući suze pri tom, ali ne čineći ništa drugo, nego moleći svoga Boga.

I dok je tako prošlo osam dana, božansko otkrovenje došlo je na svjetlost u snu jednog biskupa primjernog života navodeći ga na susret sa jednim postolarom, kojem ime nije poznato i koji je imao samo jedno oko. Biskupu je bilo rečeno, da će otpratiti postolara do planine kao osobu sposobnu, da kroz božansku milost pokrene planinu.

POGLAVLJE 10

KAKO SE JEDNOOKI POSTOLAR MOLIO ZA KRŠĆANE?

Kad su pronašli postolara i kad su ga popratili sa svim molitvama, on je odgovorio, da on sebe ne osjeća toliko značajnim, njegove zasluge nisu tolike, da bi mogao izazvati toliku Božju milost. Međutim, zamoljen od jadnih prestašenih kršćana, on se na koncu ipak složio.

Mora biti razumljivo, da je ovaj čovjek bio čovjek strogog morala i svetog razgovora, sa duhom punim vjere u njegovog Boga, koji je redovito išao na mise i ostale božanske skupove, koji je bio požrtvovan u milosrdnome radu i strog u poštovanju posta.

Jednom se tako dogodilo, da je jedna jako zgodna mlada žena došla u njegov dućan sa namjerom, da je opremi sa parom cipela. Pri tom je slučajno otkrila jedan dio svoje noge, dok je isprobavala cipele. Ljepota njene noge u njemu je momentalno izazvala nečasne misli.

I tada je on, prizivajući riječi Svetoga pisma ''Ako te oko smeta, onda ga izvadi, jer je bolje u cijelom Božjem kraljevstvu biti sa jednim okom, nego imati dva i otići onda u pakao' pa je onda odmah  sa jednim instrumentom sa kojim je radio izvadio svoje desno oko, dakle, može se ovim aktom onda zamisliti i suditi koliki je bio stupanj njegove vjere.

Naznačeni je dan stigao pa je božanska misa bila održana u ranim satima i povorka je krenula prema planini, dok je sveti križ bio na čelu kolone. Kalif siguran, da će dokazati nedostatak kršćanske ceremonije, odlučio je biti prisutan praćen velikim brojem svoje garde, kako bi kršćane konačno posve uništio u slučaju, da postolar ne uspije u svoji naumima.

PUTOVANJA MARKA POLA (Poglavlje 6 - 7 )




Sa druge strane on je, imajućina umu, da je Veliki Khan uživao u računu njegovih postupaka, jer je poštovao običaje i manire tatraskog naroda kao i čudnovate okolnosti daleke zemlje, dakle, u takvim okolnostima, Marko je pokušao bez obzira gdje bio, prikupiti što više informacija praveći zapise o svemu što je vidio i čuo, kako bi zadovoljio znatiželju svoga gospodara.

 

Ukratko, tijekom sedamnaest godina, koliko je on radio svoj posao, postao je toliko neophodan, da je bio uposlen u jako značajne misije na svakom dijelu carstva i njegovih teritorija, a ponekad bi putovao na svoj osobni račun, ali uvijek sa slaganjem i zadovoljstvom Velikog Khana.

 

To je bilo razlogom, da je Marko Polo imao priliku prikupiti toliko važnih spoznaja, bilo vlastitim opservacijama ili prikupljanjem od ostalih, toliko mnogo stvari, koje njegovo vrijeme nije poznavalo respektirajući istočni dio svijeta, kojeg je on sa velikim zadovoljstvom opisao u svoj knjzi kao što će se pokazati kasnije.

I, s obzirom na ove momente, on je doživio toliko časti tako, da je izazvao ljubomoru drugih oficira samoga dvora.


POGLAVLJE 6


KAKO SU NIKOLA, MAFFEO I MARKO TRAŽILI DOZVOLU OD VELIKOGA KHANA DA GA NAPUSTE?

 

Naši Venecijanci, koji su bili na dvoru mnoge godine i za to vrijeme prikupili značajno bogatstvo u draguljima i zlatu, na koncu su se uželjeli posjete vlastitoj domovini i bez obzira koliko su bili počašćeni i dobro tretirani od suverena, ovaj osjećaj postao je prevladavajući i okupirao je cijelo njihovo mišljenje.

 

Ova je namjera postala još jača kada su stali razmišljati o godinama Velikog Khana i o činjenici njegove moguće smrti, koja bi vrlo vjerojatno onemogućila njegovu asistenciju, koja bi im bila potrebna u svladavanju bezbrojnih teškoća na tako dugom putovanju, kako bi dosegnuli rodnu grudu u potpunoj sigurnosti.

 

Nikola Polo je primjereno tome iskoristio priliku jedan dan, kada je promatrao Khana, koji je bio blagonaklon više, nego inače pa se onda bacio pred njega na pod ispred njegovih stopala i zamolio u svoje ime i u ime svoje obitelji dozvolu, da odu i napuste tatarsku zemlju.

 

Ali daleko od toga, da prigovara Khan se osjetio povrijeđenim ovom molbom pa je zapitao za motive, koje oni imaju, da bi izložili sebe svim tim pogibeljima tako teškog putovanja na kojem bi oni vjerojatno izgubili svoje živote.

 

Ako je uvećanje bogatstva njihov cilj, on je bio spreman dati im duplo od onog što oni već posjeduju, zajedno sa svim počastima, koje idu uz to, ali po onome što on već vidi, za sada on mora pozitivno odbiti njihovu molbu.

 

Dogodilo se negdje u tom periodu, da je kraljica imenom Bolgana (Bulughan), žena Arghuna, suverena Indije, zapravo Perzije, umrla i njena posljednja želja, koju je ponovila i u svojoj oporuci natjerala je njenog muža, da nitko tko može naslijediti njeno mjesto na tronu ne može biti, a da nije porijeklom iz njene vlastite obitelji, koja je sada bila pod uticajem Velikog Khana od Cathaya.

 

U želji da udovolji posljednjoj želji  okojne kraljice, Arghun je imenovao tri svoja barona, koji su bili diskretni ljudi, a kojima su bila imena: Ulatai, Apushka i Koja, zajedno sa brojnom pratnjom kao njegove ambasadore Velikom Khanu sa prijedlogom, da mu sam Khan pronađe buduću ženu među rođacima njegove pokojne žene.

 

Ta je molba prihvaćena i pod direkcijom samog njegovog Veličanstva izbor je pao na  jednu mladu damu od sedamnaest godina, vrlo lijepu i gracioznu, kojoj je ime bilo Kokachin, sa čime su se ambasadori posve složili.

 

Kada je sve bilo spremno za njihov odlazak i svita pratnje izabrana za odavanje počasti budućoj ženi kralja Arghuna, oni su primili veličanstvene pozdrave od Velikog Khana i krenuli su na put istom onom rutom, kojom su i došli.

 

Putujući osam mjeseci, njihovo napredovanje je bilo zaustavljeno zatvorenim putovima zahvaljujući najnovijim ratovima, koji su nastupili među tatarskim prinčevima.

Mnogo protiv njihove volje bili su prisiljeni vratiti se natrag na dvor Velikog Khana i kazati mu o poteškoćama na koje su naišli.

 

Negdje oko toga vremena Marko Polo se upravo vraćao sa putovanja na kojem je bio sa nekoliko brodova, koji su bili pod njegovom komandom pa se uputio prema nekim dijelovima Istočne Indije i obavijestio je Velikog Khana o zemljama, koje je posjetio, sa svim detaljima putovanja, koja su kako je rekao poduzeta u velikoj sigurnosti.

 

Ova razmatranja i opservacije došla su do ušiju rečena tri barona, koji su bili ekstremno anksiozni za povratak njihovoj vlastitoj zemlji iz koje su već sada izbivali skoro tri godine pa su otpočeli konferenciju sa Venecijancima, koje su našli podjednako anksiozne u njihovoj želji, da otputuju u svoju domovinu.

 

 

Oni su se dogovorili, da bi bilo dobro da zajedno u pratnji mlade kraljice načine jednu audijenciju kod Velikog Khana i da mu predlože kako bi bilo mnogo jednostavnije i sigurnije, ukoliko bi se vratili morem, što bi bilo daleko jeftinije, nego putovanje kontinentom i bilo bi daleko kraće, a sve u suglasnosti sa iskustvima Marka Pola, koji je plovio ovim dijelovima carstva.

 

Ukoliko bi se Njegovo Veličanstvo složilo sa prijedlozima, oni bi zamolili tri Europljanina kao osobe naučene navigaciji, da ih otprate do teritorije Kralja Arghuna.

 

Slušajući ove prijedloge, Veliki Khan je pokazao veliko negodovanje zahtijevajući, da Venecijanci ne odu sa njegovoga dvora.

 

Međutim, osjećajući da ih ne bi mogao zaustaviti u njihovim naumima, on se konačno složio.

Dakle, da nisu bili dovedeni u ovu neobičnu situaciju, oni nikada ne bi dobili dozvolu da napuste njegovu službu.

 

Međutim, on  ih je ipak počastio sa obiljem ljubaznosti i prijateljstva, smatrajući da bi bilo dobro, da nakon njihova boravka u Europi zajedno sa svojim obiteljima, da se oni njemu vrate još jedanput.

Sa ovim željama on je dao, da se ispišu na zlatnom stolu naredbe o njihovoj slobodi i sigurnom putovanju duž cijelog njegovog carstva sa neophodnom opskrbom za njih i za njihove suputnike.

 

On je, također, dao i naredbe za djelovanje njegovih emisara kod Pape, kralja Francuske i Španjolske te ostalih kršćanskih prinčeva.


POGLAVLJE 7


KAKO SU DVOJICA BRAĆE I MESSER MARKO NAPUSTILI VELIKOG KHANA I VRATILI SE KUĆI?

 

U to vrijeme došlo je do priprema kako bi se opremilo četrnaest brodova, od kojih je svaki imao četri jarbola i devetoro jedara o čijoj konstrukciji sad nemam volje govoriti, jer bi zahtijevala duge opise.

 

Među ovim brodovljem bilo je najmanje četri ili pet, koji su imali posadu od 250 ili 260 članova.  Na ove brodove ukrcala su se tri barona, mlada kraljica pod njihovom protekcijom zajaedno sa Nikolom, Maffeom i Markom Polo.

 

Kad su napustali Velikog Khana, on im je darovao mnogo rubina i ostalih finih dragulja.

Također je dao direkcije brodovlju, da se opremi sa obiljem opskrbe i provizije za dvije godine.

Nakon plovidbe od oko tri mjeseca u južnom pravcu, pristigli su na jedan otok imenom Java, zapravo Sumatra, gdje su vijdli mnogo stvari, koje su privukle njihovu pažnju, o čemu će biti govora kasnije u ovom radu.

 

Odlazeći odavde, proveli su osamnaest mjeseci na Indijskom oceanu prije, nego su dosegli destinacije na teritoriji Kralja Arghuna. I, također, tijekom ovog dijela njihova putovanja, imali su priliku opservirati mnogo stvari, o čemu će biti riječi kasnije.

 

Ali bi ovdje bilo mjesto spomenuti, da između dana njihove plovidbe i njihovog dolaska na teritorij kralja Arguna, da su izgubili među posadom brodovlja i drugima negdje oko šest stotina ljudi, a od tri barona samo je jedan, kojemu je ime bilo Koja, preživio putovanje, a od svih žena i gospođa, koje su putovale, samo je jedna umrla.

 

Nakon dolaska bili su obaviješteni da je kralj Arghun umro nešto prije i da upravljanje carstvom u ime njegovog sina, koji je još bio  jako mlad, ima osoba kojoj je ime bilo Kiacatu.

Od njega oni su tražili direkcije kome sada da predaju mladu princezu, koja je bila prema naredbi kralja dovedena u njihovu zemlju.

 

Njegov odgovor bio je, da damu prezentiraju Casanu (Ghazan), koji je bio sin pokojnog kralja Arguna, koji se tada nalazio u Arbor Secco, mjestu na granici Perzije (u provinciji Khorasan), koji je bio sa vojskom od šezdeset tisuća muškaraca osiguravajući neke putove protiv invazije neprijatelja.

 

To su i učinili i vratili se u rezidenciju Kiacatua, jer su putovi, koji su ih vodili dalje, bili uništeni u tom pravcu. Ovdje su otpočinuli za slijedećih devet mjeseci. Kada su morali krenuti dalje, on ih je opremio sa četri zlatna stola, od kojih je svaki bio 18 inča u dužini, 5 inča širok sa težinom od tri ili četri jedinice zlata.

 

Njihova je zahvalnost otpočela na takav način, da su se prvo zahvalili Bogu pa onda Velikom Khanu, koji ih je mogao držati sa velikim njegovim respektom za mnoge godine i sa prijetećom smrti i oduzimanjem vlasništva, ukoliko pokažu neposluh.

 

To je nalagalo trojici ambasadora i njihovim reprezentantima, da prođu njegovim dominionom sa svim počastima i da bi njihovi troškovi trebali biti plaćeni i da bi trebali biti otpraćeni sa neophodnom pratnjom.

 

Sve je ovo bilo napravljeno i u mnogim mjestima, a oni su bili zaštićeni tijelima od dvije stotine konjanika. Oni nisu mogli bez ove zaštite, budući je vladavina Kiacatua bila vrlo nepopularna i ljudi su bili spremni, da im nanesu mnoge neugodnosti, koje nikako ne bi imali pod upravom njihova pravog suverena.

 

U smjeru njihova putovanja naši putnici su primili vijesti, da je Veliki Khan Kublai napustio ovaj svijet, što je učinilo kraj svim nadanjima da će ponovno posjetiti ovu rediju. Nastavljajući dalje zamišljenom rutom, stigli su do grada Trebizonda, otkud su proslijedili do Konstantinopolisa pa onda dalje do Negroponta i konačno Venecije, u koju su stigli u zdravlju i bogatstvu u godini Gospodnjoj 1295.

 

Tom prilikom su iskazali zahvalnost Bogu, uz čiju su pomoć izbjegli mnoge pogibelji putovanja i koji ih je zaštitio od nebrojenog broja nedaća. Odatle proizilazi, da ovdje već rečeno, može biti smatrano preliminarnim poglavljem, odakle se jasno može vidjeti, koje je sve prilike imao Marko Polo tijekom njegovog boravka za toliko godina na istočnim dijelovima našeg svijeta, prikupljajući spoznaje o stvarima, koje je ovdje i opisao.


-----------------------------

Preveo i obradio: Zlatan Gavrilović Kovač


PUTOVANJA MARKA POLA (Poglavlje 2 - 5)




POGLAVLJE 2


KAKO SU BRAĆA UVJERAVANI DA TREBAJU POSJETITI DVOR VELIKOGA KHANA?

 

Dogodilo se to, da su braća, dok su bila u Bokhari jedna im je osoba od riječi nadarena velikim talentom, omogućila da se tamo pojave.


Jedan ambassador iz Hulaku, prije spomenut, bio je na putu do Velikog Khana, glavnokomandirajućeg svih Tatara, koji je živio na krajnjem rubu kontinenta, u pravcu između sjeveroistoka i istoka.


Nikada nemajući prilike vidjeti niti jednog rođenog u Italiji, on je bio visoko zahvalan na susretu i razgovoru sa braćom, koji su sada postali fluentni u tatarskom jeziku.


Nakon boravka sa njima od nekoliko dana i pronalazeći njihove manire prihvatljivim, predložio im je da ga mogu pratiti do Velikog Khana, koji bi bio sretan sa njihovim dolaskom na njegov dvor u Pekingu i koji nikada nije bio posjećen od niti jedne osobe iz njihove zemlje i dodao je sa velikom sigurnošću, da će biti časno primljeni i nagrađeni sa mnogim darovima.


Uvjereni, da će ih njihov pokušaj povratka kući izložiti velikom riziku oni su se složili sa ovim prijedlogom i uživajući protekciju njegovog Visočanstva zajedno sa ambasadorom nastavili su svoj put uz prisutnost nekoliko kršćanskih sluga, koje su poveli sa sobom još od Venecije.


Kurs, koji su uzeli na početku je bio sjeveroistočni i sjeverni i cijela je godina prošla prije, nego što su dosegnuli imperijalnu rezidenciju, vjerojatno zahvaljujući naročitom kašnjenju izazvanom snijegom i nabujalim rijekama, koji su ih  natjerali da se zaustave, dok snijeg ne okopni i dok se poplave ne povuku.


Promarali su mnogo izuzetnih stvari na njihovom putovanju, ali će ovdje biti izostavljene, dok ih Marko Polo ne opiše kasnije u ovoj knjizi.


POGLAVLJE 3


KAKO JE VELIKI KHAN POSLAO DVOJE BRAĆE KAO SVOJE IZASLANIKE PAPI U RIM?

 

Upoznati u prisutnosti Velikog Khana, Kublai, putnici su primili od njega veliku gostoljubivost i prijateljstvo i bili su prvi Latini, koji su posjetili tu zemlju i bili su pozvani na banket i počašćeni sa mnogim znakovima uglednosti.


Ulazeći sa poštovanjem u razgovor sa njima, on je postavio neka pitanja, koja su se odnosila na zapadni dio svijeta, na Cara svih Romana i ostalih krščanskih kraljeva i prinčeva.


Htio je biti upoznat o njihovoj relativnoj važnosti, njihovom vlasništvu, u kojoj mjeri pravda i pravednost upravlja njihovim kraljevstvima i kako oni postupaju u uvjetima ratnih sukoba.


Najviše od svega se raspitivao o Papi, o poslovima Crkve i o religioznoj praksi te doktrini kršćana.

Kako je bio dobro upoznat, a istovremeno i diskretan čovjek, dali su mu primjerene odgovore na sve ove točke i to na tatarskom jeziku, kojega su sa vremenom perfektno svladali.


Rezultat  tih razgovora bio je, da je Veliki Khan držao njih u velikom očekivanju i često ih tjerao, da razgovaraju sa njim.


Kada je dobio sve informacije, koje su mu dala dvojica brace, bio je jako zadovoljan.

Odlučio ih je uzeti kao svoje ambasadore Papi i to im je predložio sa mnogo ljubaznih riječi kako bi mogli pratiti jednog njegovog baruna imenom Kogatal na njegovoj misiji da posjeti Rim.


On je imao namjeru, kao što im je i rekao, da zamoli Njegovu Svetost i da mu pošalje stotinu učenih ljudi, koji bi bili dobro upućeni u principe kršćanske religije kao također i u nekoliko filozofskih umijeća.


Oni bi trebali biti kvalificirani, da u svom dominionu dokažu sa jasnim i poštenim argumentima, da je kršćanska vjera superiornija i utemeljena na evidentnoj istini daleko više, nego druge vjere, da su bogovi Tatara i njihovi idoli, kojima se klanjaju u njihovim kućama, samo zli demoni i da oni, kao i cijeli narod Istoka, općenito su pod jednom greškom, smatrajući ih svetima.


On je, također, rekao kako bi bio jako sretan, ako bi njihovim povratkom donijeli sa sobom iz Jeruzalema nekoliko kapi svetoga ulja iz lampe, koja gori preko Sepulcher našeg presvetog Isusa Krista, koji je prorokovan sa veličanstvenim respektom i koji se smatra istinskim Bogom.


Slušajući ove namjere Velikoga Khana, duboko su se naklonili, deklarirajući svoju odanost i momentalnu spremnost da naprave sve što je u njihovoj moći, bez obzira što bila kraljevska volja.

Nakon toga im je predao pisma, koja su bila napisana na tatarskom jeziku u njegovo ime Papi u Rimu.


Nakon toga je donio naredbe, da bi oni trebali biti smješteni sa zlatnim stolom na kojem bi pisali imperijalne zapise primjereno običajima, koje je uvelo njegovo veličanstvo.


Primjereno ovome, cijelo društvo zajedno sa čitavom svitom sigurno je otpraćeno od stanice do stanice sa upraviteljima svih mjesta imperijalnog dominiona i bili su označeni kao oni, koji će tokom vremena njihova boravka u gradu, zamku, mjestu ili selu primati provizije i sve neophodno nužno za njihov boravak.


Dakle, ovako veličanstveno zaštićeni, oni su morali napustiti Velikog Khana i nastaviti sa svojim putovanjem, ali nisu dulje od dvadeset dana, kad je jedan oficir imenom Kogatal, njihov drugar, postao opasno bolestan i nesposoban da nastavi dalje, a zaustavljen u jednom gradu.


U ovoj dilemi bilo je sasvim jasno nakon konzultacija sa svima, koji su bili prisutni i sa dozvolom samog tog čovjeka, da ga oni moraju napustiti i ostaviti iza sebe.


U njihovim putovanjima, bili su u velikoj mjeri potpomognuti kraljevskim pisarima, koji su osiguravali njihovu pažnju na svako mjesto kroz koje su prošli.


Njihovi su troškovi inače bili uzeti u obzir i pratnja je bila opremljena, ali bez da se uzimaju u obzir ove prednosti, postojale su mnoge velike prirodne poteškoće, koje su morali savladati kao što su ekstremna hlanoća, snijeg, led i poplave Rijeka, tako da je njihovo nastojanje bilo teško ometano i tri su godine prošle prije, nego su dostigli lučki grad imenom Laya u Lesser Armenia.

Putujući dalje preko mora, stigli su stigli u Arce, a to je jedan jako važan lučki grad u sjevernoj Palestini, u mjesecu travnju 1269. godine i tada su sa žaljenjem primili vijest, da je Papa Clement IV nedavno umro.


Legat, koji je bio imenovan, a kojem je ime bilo Tedaldo iz Piacenze i koji je u to vrijeme bio stanovnik Acre, primio je račun njihove misije i pisma, koja im je dao Veliki Khan Tatara.

Tedaldo ih je posavjetovao, da pričekaju izbor novog Pape i kad to postane stvarnost, on će ih proslijediti ambasadi.


Slažući se sa ovim, oni su odlučili uzeti jedan odmor od posjete obiteljima u Veneciji.

Suglasno tome, ukrcali su se u Acre na brod, koji je plovio prema Negropontu, a to je jedan otok u istočnom Egejskom moru i odatle su krenuli prema Veneciji.


Tu je Nikola Polo pronašao, da je njegova žena, koju je ostavio sa jednim djetetom, umrla nakon što je porodila jedno muško dijete.


Dječaku je dato ime Marko i bio je sada petnaestogodišnje dijete.


To je taj Marko, koji je sastavio ovaj rad i koji će sabrati sav materijal u kojem će opisati događaje, kojima je on bio svjedok.

 

POGLAVLJE 4

 

KAKO SU DVOJICA BRAĆE PONOVNO OTPUTOVALA IZ VENECIJE I O NJIHOVOM POVRATKU DO VELIKOG KHANA I KAKO SU SA SOBOM POVELI MARKA, SINA MESSER NIKOLE?

 

U međuvremenu, izbor novoga Pape se odužio tako, da su ostali u Veneciji sljedeće dvije godine konstantno očekujući novi izbor.


Ova se dužina činila  zastrašujuća tako, da je Veliki Khan mogao negodovati ovom oduženju ili je mogao pomisliti, da oni ne žele više dolaziti u njegovu zemlju.


U toj situaciji su prosudili, da je mudro ponovo se vratiti u Acre i ovom prilikom su sa sobom poveli mladoga Marka Pola.


Sa dozvolom legata su posjetili Jeruzalem i tom su prilikom dobili nekoliko kapi svetog ulja iz lampe Svetog Sepulchera kao što ih je veliki Khan zamolio.


Kada su na koncu bili opremljeni pismima dotičnog legata samom Khanu, svjedočeći njihove napore, da slijede prethodne dogovore i objašnjavajući, da Papa kršćanske crkve još nije izabran, oni su proslijedili svoj put prema ranije spominjanoj luci Layas.


Teško su se spremali na put, a u međuvremenu je legat, kojeg smo ranije spominjali, primio vijesti iz Italije otposlate od College of Cardinals, u kojima se promovira njegov vlastiti izbor (1. rujna 1271. godine) na papinsku stolicu.


On je uzeo papinsko ime Gregoryja X, vjerujući da je sada u poziciji da zadovolji želje tatarskoga suverena, odlučio je poslati pisma kralju Armenije, pišući mu o vlastitom izboru razlažući istovremeno, da dva ambasadora na svom putu prema Velikom Khanu nisu odustali od njegovog dominiona i da je on dao direkcije za njihov momentalni povratak.


Ova pisma su pronašli u Armeniji I promptno su poslušali naredbe iz dokumenta, da ponovo dođu još jedanput u Acre.


Za ovu svrhu kralj ih je opremio sa naoružanom galijom šaljući u isto vrijeme jednog ambasadora sa njegovim čestitakama na izboru za Papu.


Nakon njihova dolaska, njegova Preuzvišenost primila ih je sa svim počastima i momentalno opremila sa papinskim pismima i sa dva fratra iz reda svećenika, učenih ljudi, koji su istovremeno bili i poznati teolozi.


Jedan od njih je imao ime fratar Nicholas iz Vicenza, a drugi fratar William iz Tripolija.

Njima je dao autoritet, da ordiniraju svećenike, da postavljaju biskupe i velike ovlasti, koje je on mogao ispuniti kao osoba.


On je isto tako njima poklonio velike dragocjene darove, uključujući nekoliko jako vrijednih kristalnih vaza, koje su oni trebali otpremiti do Velikog Khana u njegovo ime, zajedno sa njegovom beneditinkcijom.


Tako su oni ponovno uzeli cilj prema luci Layas, gdje su pristali i odakle su proslijedili prema zemlji Armeniji.


Ovdje su primili vijest, da je Sultan Babilonije, a to je Babilon iz Egipta, što je staro ime za Cairo, imenom Bundokdari, napao armenijske teritorije sa velikom vojskom, što je napravilo veliku štetu dotičnoj zemlji.


Ustrašeni od ovih događaja, dva su  fratra odlučila da ne idu dalje i vraćajući venecijancima pisma i darove, koje im je uručio Papa, oni su se stavili pod protekciju Majstora Templara (Kraljevi Templara) i vratili su se sa njim direktno na obalu.


Nikola, Maffeo i Marko, međutim su, ne obraćajući pažnju na poteškoće sa kojima su oni bili upoznati još od dugo ranije, prešli granicu Armenije i nastavili sa svojim putem.


Nakon što su prešli pustinju u nekoliko dana marša i mnogih opasnih predjela, došli su toliko daleko u pravcu između sjeveroistoka i sjevera, da su stigli u svijet Velikoga Khana, koji je u to vrijeme imao rezidenciju i velikom i veličanstvenom gradu imenom Kemenfu, što je bila Kublajeva ljetna prijestolnica.


Njihov cijeli put do ovog grada uzeo je ne manje od tri i pol godine (od 1271. do 1275. ).

Ne treba smetnuti s uma, da je napredovanje tijekom zimskih mjeseci bilo znatno otežano.

Veliki Khan je bio upoznat sa njihovim napredovanjem, dok su još bili prilično udaljeni od njega i uvjeren kolike su morale biti njihove patnje od iscrpljenosti poslao je čovjeka, da ih susretne na udaljenosti od četrdeset dana, dajući naredbu svim mjestima kroz koja su oni trebali proći, da se pripreme kako bi im dali sve što je potrebno za njihovu udobnost.


To je značilo, uz Božji blagoslov, da su sigurno pristigli na kraljevski dvor.

 

POGLAVLJE 5


KAKO SU BRAĆA I MARKO PREZENTIRALI SEBE PRIJE VELIKOG KHANA?

 

Nakon njihovog dolaska bili su počašćeni i veličanstveno primljeni od Velikoga Khana i čitavog kora njegovih dvorskih oficira.


Dok su prolazili pokraj njega, pokazali su veliki respekt padajući ničice.


On je onda momentalno komandirao, da ustanu pa je stao razmatrati kako su tekli razgovori i dogovori sa Njegovom svetošću Papom.


Prema njihovoj priči, koja je bila jasno i razgovjetno ispričana, slušao ih je sa pažljivom šutnjom.

Pisma i pokloni od Pape Gregoryja ležala su ispred njega, dok konačno nije pokazao odanost, entuzijazam i spremnost svojih emisara i primajući sa posebnim respektom kapi ulja Svetoga Sepulchera, izdao je naredbe, da moraju biti prezervirane na najbolji mogući način pa je onda pogledao Marka Pola i na pitanje, ‘’tko je to?’’, Nikola je odgovorio:


''Ovo je moj sin i vaš pokorni sluga''na što je Veliki Khan odgovorio:


''On je dobrodošao i to me zaista mnogo raduje''pa je onda odredio, da bude među njegovim ljudima od časti.


U spomen na njihov povratak naredio je veliki banket i gozbu i koliko god, da su braća i Marko ostali na dvoru Velikoga Khana, oni su bili počaščeni, čak i iznad njegovih vlastitih plemića.

Marko je bio primljen na dvoru sa velikim počastima i respektom od svih stanovnika dvora I uskoro je naučio i prihvatio manire Tatara, uspostavljajući komunikaciju sa mnogima na četiri različita jezika.


Pretpostavlja se, da je Marko znao mongolski, turski, perzijski i kineski jezik na kojima je bio kvalificiran čitati i pisati.


Smatrajući ga prilično kompletiranim, njegov učitelj je bio voljan, da se iskoriste njegovi talenti za različite poslove te ga je poslao na jednu važnu misiju u državu sa gradom kojemu je ime bilo Karajan ili Karazan, što je provincija na sjeverozapadu Kine, koja je situirana na putovanju od šest mjeseci od imperijalne rezidencije.


On je tom prilikom pokazao toliko mudrosti i poštenja u obavljanju poslova, koji su mu bili povjereni tako, da je njegov rad bio visoko prihvaćen.


-----------------------------

Preveo i obradio: Zlatan Gavrilović Kovač



 

PUTOVANJA MARKA POLA ( Prolog i prvi dio)




PROLOG


Vi carevi, kraljevi, vojvode, markizi, plemići i velmože i svi ostali ljudi željni znanja o različitosti naroda čovječanstva kao također kraljevstva, provincija i regija na svakom dijelu Zemlje, čitajte ovu knjigu i vi ćete pronaći u njoj nejveće i najveličanstvenije karakteristike i osobine naroda, posebno Armenije, Perzije i Tatarske zemlje kao što su naročito opisane u prezentiranom  radu Marka Pola, mudrog i učenog građanina Venecije, koji je jasno predstavio što su stvari, koje je vidio i što su stvari, koje je čuo od drugih.


U ovoj knjizi on je iznio samo istine.


Mora biti poznato, dakle, da od doba stvaranja Adama do današnjih dana nije bilo čovjeka, bio on poganin ili Saracen ili kršćanin ili neki drugi sa bilo kakvim precima ili prethodnicima, koji je vidio ili istražio toliko mnogo i toliko velikih stvari kao što je to Marko Polo.


U nastojanjima, da njegovo osobno mišljenje o stvarima, koje je vidio i čuo učini dostupnima javnosti za dobrobit onih, koji ih nisu mogli vidjeti svojim vlastitim očima, on je osobno bio u godini Gospodnjoj 1298. u zatvoru u Genovi, što je bilo razlogom, da prezentirani rad bude napisan od Mastera Rustichella, građanina Pise, koji je bio sa njim u istom zatvoru.


I on je zapis podijelio na tri dijela.

 

 

 POGLAVLJE 1


KAKO SU BRAĆA NIKOLA I MAFFEO POLO KRENULA IZ 

KONSTANTINOPOLISA OBIĆI ČITAV SVIJET?

 

Čitatelju treba biti poznato, da je od vremena kada je Baldwin II bio car Konstantinopolja kada je vlast reprezentirana bila od venecijanskog dužda i u godini Gospodnjoj 1250. Nikola Polo, otac ovdje rečenog Marka i Maffeo, Nikolin brat, ugledan i dobro obaviješten čovjek, ukrcali su se na brod zajedno sa bogatim i zahtjevnim teretom raznolike robe, sretno stigavši u Konstantinopois .


Nakon mnogo premišljanja, odlučili su pokušati unaprijediti svoj trgovački posao nastavljajući putovanje prema Euxine ili Crnom moru.


S ovim namjerama su nakupovali puno finih i skupih dragulja i krenuli su iz Konstantinopolisa, preplovljavajući to more do luke Soldaia, Sudak, na Crimeanskoj obali.


Odavde su putovali na konjima mnogo dana, dok nisu došli do granice moćnog poglavara Zapadnih Tatara, kojem je ime bilo Barka Khan, unuk Gengis Khan i vladar Tatara u južnoj Rusiji, koji je obitavao u gradovima Bolgara i Assara (ili Sarai) i koji je imao reputaciju jednog od najliberalnijih i civiliziranih prinčeva među plemenima Tatara.


On je izrazio mnogo zadovoljstva dolaskom ovih putnika i prihvatio ih je sa znatnom pažnjom.

Za uzvrat za njegovu gostoljubivost, oni su stavili pred njega dragulje, koje su nosili sa sobom i kad su vidjeli, da je njihova ljepota umilostila vladara, poklonili su mu ih.


Sloboda ovog postupka povećala je njegovu ljubav i ne vjerujući, da će izazvati njegovu darežljivost, on ne samo da je naredio, da im se dadne dupla vrijednost dragulja, nego također i nekoliko jako bogatih poklona.


Braća su ostala godinu dana u okruženju ovoga princa pa su sa vremenom postala željna posjete vlastite domovine, ali je taj naum prekinut nadolazećim ratom između Barka i njihovog poglavara, kojem je ime bilo Hulaku (drugi unuk Genghisa i brat Velikoga Khana, Mangu i Kublai), koji je vladao Istočnim Tatarima.


U okrutnoj i vrlo krvavoj bitci između njihovih vojski, Hulaku je bio pobjednik.


Konzekventno tome, putovi su postali nesigurni pa se braća nisu mogla vratiti istim onim putevima kojima su i došli.


Njima je dat savjet, da je jedini praktički put natrag za Konstantinopolis nastaviti u ranijem pravcu, jednom mirnijom rutom kako bi skratili limite Barka teritorije.


Primjereno tome, oni su pripremili put prema gradu, koji nosi ime Oukaka, a smješten je na granici kraljevstva Zapadnih Tatara.


Napuštajući to mjesto i napredujući dalje prešli su rijeku Tigris (zapravo to je bila rijeka Volga), jednu od četri rijeke Raja, dolazeći do pustinje, koju su prešli u sedamnaest dana dugom putovanju, nakon čega nisu naišli niti na grad, niti na zamak, niti na jednu značajnu građevinu, nego samo Tatare sa njihovim pastirima,  koji obitavaju u jednostavnim šatorima.


Prolazeći kroz ovaj teritorij došli su u blizinu dobro građenog grada, koji se zvao Bokhara (centra trgovine nekih 500 milja istočno od Kaspijskoga mora) u provinciju istoga imena.


To je područje koje pripada Perziji i predstavlja najugledniji grad tog kraljevstva, kojim upravlja princ imenom Barak.


Nesposobni da produže dalje, ostali su ovdje tri godine.


-----------------------------

Preveo i obradio: Zlatan Gavrilović Kovač

Jul 22 '15

PREDGOVOR  PRVOM HRVATSKOM PREVODU PUTOVANJA MARKA POLA



 

Ovaj prvi hrvatski prijevod knjige ''Putovanja Marka Pola'' rađen je prema američkom izdanju „The Travels of Marco Polo'' u izdanju The New American Library iz 1961. Godine, a predstavlja kompletnu modernu verziju poznatog Marsden-Wright prijevoda.

 

To je moderno američko izdanje uredio i popratio bilješkama Milton Rugoff, koji je također napisao i predgovor i ono se razlikuje od prijašnjih prijevoda po tome što nije opterećeno mnogobrojnim komentarima, bilješkama, notama, napomenama, nego je uglavnom usredotočeno na sam tekst Marka Pola. Ova knjiga je tiskana prvobitno na francuskom originalu, ali je doživjela brojne prijevode na latinski, talijanski i engleski jezik.

 

Poznato je, da je Cristopher Columbo koristio latinsku verziju ove knjige i da je uspoređivao svoja iskustva sa iskustvima Pola nekoliko stoljeća ranije.

Nema nikakve sumnje, da je manuskript ove knjige cirkulirao kulturnim svijetom nekih 180 godina prije pojave prve tiskane verzije. Bila je to njemačka verzija iz 1477. godine, dakle, svega 21 godinu kasnije od Gutembergove prve tiskane verzije Biblije.

 

Prvi engleski prijevod sastavio je William Marsden 1818. Godine, a nju je ponovno uredio 1854. godine Thomas Wright pa onda poznati orijentalist Yule 1871. godine, Cordier 1902. i tako do dana današnjeg ova je knjiga doživjela mnoga izdanja, a sada vidimo da doživljava i prvo hrvatsko izdanje na portalu www.digitalne-knjige.com iz Zagreba.

Sama knjiga je nastala kao Markov zapis u zatvoru u Genovi, u koji je dospio negdje oko 1298. godine nakon poraza venecijanske flote u bitci sa Genovom kraj našeg otoka Korčule.

 

Među njegovim društvom u zatvoru bio je, također, i jedan zatvorenik imenom Rustichello, porijeklom iz Pise, pisac metričkih romansi, a složio se da ispiše Markov život u obliku manuskripta. Ovaj je manuskript kasnije bio kopiran i danas imamo svjedočanstva o tome dvojice uglednih ljudi: Pietra d'Abano, koji je bio profesor Sveučilišta u Padovi i jednog francuskog uglednika, koji je reprezentirao Charlesa od Valoisa, koji je prenio primjerak manuskripta, prolazeći Venecijom 1307. godine. 

Tako je knjiga sačuvana i dospjela do nas.

 

Budući su prvi manuskripti na latinskom i talijanskom jeziku bili bazirani na francuskoj verziji, vjeruje se da je prva verzija bila na francuskom jeziku. Kasnije su uslijedili i mnogi drugi prijevodi kao što su prijevodi na španjolski, njemački, irski, da bismo danas također imali i prvi hrvatski prijevod ove knjige.

 

Nikola, Markov otac i njegov brat Marko, poduzetni trgovci sa Istokom, prevalili su između 1261. i 1269. godine put do Kine, priključivši se ambasadi perzijskog kana Hulagua velikom mongolskom kanu Kublaju, koji je u to vrijeme imao svoju prijestolnicu u današnjem Pekingu.

 

Iz Kine su se vratili kao Kublaj kanovi poslanici papi sa pismom u kojem Kublaj kan moli papu, da mu pošalje učene ljude, koji bi poučavali u njegovom Carstvu.

Kad su sa papinim odgovorom i sa dva dominikanca krenuli ponovo prema Mongoliji 1271 .godine, poveli su sa sobom i 17- godišnjeg Marka Pola.  Nakon četiri godine putovanja, 1275. godine, stigli su do Kublaja.

 

Marko Polo je postao kanov namještenik i ostao u njegovoj službi punih 17 godina.

Proputovao je mnoge zemlje Dalekog istoka sve do današnje Burme i Vijetnama i upoznao mnoge jezike i običaje tih naroda. Godine1292. Marku Polu, njegovom ocu i stricu, pružila se prilika da se vrate nazad i nakon tri godine putovanja stigoše 1295. u Veneciju.

 

Preko 25.000 prijeđenih kilometara i 24 godine trajanja, ss koje su donijeli mnoštvo ˝čuda˝ u Evropu, zbroj je njihove legendarne odiseje. Svoje je događaje sa Dalekoga Istoka opisao, dakle, u knjizi ‘’Livre des merveilles du monde’’. Danas je ta knjiga poznata pod italijanskim naslovom ‘’Il millione’’ i do danas je veoma mnogo čitana i tražena.

 

Veliki broj pustolova i istraživača nadahnjivali su se njegovim pričama te su kretali u nepoznato, željevši vidjeti i doživjeti barem djelić onoga o čemu je Marco pričao.

Najpoznatiji među njima je bio Christopher Columbo.

 

Naziv knjige ‘’Milion'', potiče; ili iz drugog prezimena Markove porodice Emilione, ili od samog broja ‘milion’, koji je tada smatran jako velikim. Markova knjiga imala je presudan utjecaj u doba velikih otkrića.  Geografske karte Dalekog istoka stoljećima su izrađivane baš po njegovom opisu. Njemački kartograf, Johannes Schöner, zapisao je 1533. godine:

"Iza Sinae i Ceresa (mitskih gradova središnje Azije)... otkrića mnogih zemalja zasluga su Marca Pola... obale tih zemalja nedavno su oplovili Kolumbo i Americo Vespuci u svojim putovanjima po indijskom oceanu "

 

Pokazat će se, dakako, da Columbo nije stigao do predjela, koje je opisao Marko Polo, jer ga je na putu do njih zaustavilo kopno, koje će po Amerigu biti prozvano Amerika.

Ali, preko linije nepoznatog, Columba i druge velike istraživače, privlačili su upravo Markovi živi prikazi.

 

Vratio se u Veneciju 1299. godine. 

 

Malo je poznato o posljednjim godinama njegovoga života.

 

On je umro 1324. godine  ostavljajući iza sebe ženu i troje ženske djece.

Prezentirani hrvatski prijevod, koji se upravo prilaže čitateljstvu, kombinira čitljiv tekst moderne engleske verzije bez navođenja obilja prevodilačkih nota, koje čitateljstvo ne treba držati neophodnima.

Mi smo izabrali američku verziju iz 1961. Godine, uglavnom zbog toga, jer nam se ona činila najpotpunijom i najbogatijom.

 

I ovom prilikom posebnu zahvalnost upućujem lektorici ovoga prijevoda i osobi, koja je pripremila ovo  izdanje, gospođi Jadranki Varga i gospodinu Nenadu Grbac, čijom je usrdnošću i razumijevanjem omogućeno tiskanje ovih ''Putovanja Marka Pola'' na portalu www.digitalne-knjige.com iz Zagreba.

 

Lt.dr. Zlatan Gavrilović Kovač

Zašto sakrivamo vlastite zločine, a veličamo tuđe ili kakvi su to heroji koji ubijaju djecu?




Sigurno ste dosad primijetili da ne osjećam nimalo simpatija prema onim koji u modernu Hrvatsku pokušavaju uvesti Ustaštvo, Fašizam ili bilo koji oblik totalitarizma. Zašto je to tako? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan. Moje je mišljenje da bi se svi mi normalni ljudi trebali sramiti ne samo zločinaca (i ratnih i onih drugih), nego i svih zločina, koje su ti zločinci činili u naše, svoje ili bilo čije ime.


Umjesto da se ponosimo svi mi Hrvati bi se trebali duboko sramiti i Jasenovca i svih sličnih koncetracionih logora u kojim su ubijana i djeca i odrasli ljudi. Isto vrijedi i za zločine počinjene tijekom domovinskom rata (za koje svi znaju da postoje). Možda najtajniji i naskriveniji ratni zločin u Hrvatskoj je sudbina obitelji Zec u kojem je ta Zagrebačka obitelj Srpskih korijena potajno odvedena na Sljeme i tamo likvidirana. 


Najveća sramota Hrvatskog naroda zapravo je ubojstvo njihovog najstarijeg djeteta, 12-godišnje djevojčice Aleksandre Zec. Nažalost o tom zločinu nećete moći puno saznati jer je voljom tadašnjeg predsjednika Tuđmana i HDZ-ovog političkog vodstva tadašnje Hrvatske zataškan i nikad nije sudski procesuiran. Zanimljivo je i to da danas navodni ljevičar i predsjednik SDP-a Zoran Milanović, po tom čovjeku želi nazvati Zagrebački aerodrom, bez obzira što smo svi mi građani Hrvatske svjesni da je Tuđmana samo smrt spasila dugotrajnog boravka u Hagu (Sud za ratne zločine na području tadašnje Jugoslavije).


Sve to isto naravno vrijedi i za Srbe. Umjesto da veličaju Četništvo i zločine koje su počinili i oni bi se trebali duboko sramiti i zločina četnika u drugom svjetskom ratu i Vukovara i Srebranice i svih drugih mjesta i zločina koje su počinili. No, ni Četnicima očito kao ni Ustašama ne odgovara da se puno piše i priča o zločinima koje su oni počinili, pa zato puno pričaju o zločinima, koje je počinila njima suprotstavljena strana. 


Puno je lakše i jednostavnije veličati i uvećavati tuđe zločine i šutjeti i sakrivati vlastite. No, pitanje je kuda će nas sve to odvesti! Najvjerojatnije samo do nekih novih zločina i ratova kad za to dođe vrijeme...


S druge strane ono što u svemu tome najviše smeta je to što u tim zločinačkim obračunima uglavnom i najčešće stradaju obični i mali ljudi ili čak i djeca, koja baš poput Aleksandre Zec, nikom nisu ništa skrivila. 


Upravo stoga odlučili smo vas podsjetiti i na priču još jedne Zagrebačke djevojčice - Lee Deutsch, koju je ustaška vlast deportirala 1943 u Auschwitz. Nažalost, umrla je u vrijeme transporta do tog zloglasnog logora. 

 

Napisao: Nenad Grbac


--------------------------------------


Naletjeli smo na potresno pismo Lee Deutsch, židovske curice iz Zagreba 

koju su ustaše poslale u Auschwitz


Istražujući neku temu prije nekoliko tjedana, slučajno smo naletjeli na jedno staro pismo, vjerojatno najdirljiviji dokaz postojanja tragične dječje zvijezde Lee Deutsch. Na Facebook grupi Stare kazališne fotografije objavljena je poruka potpisana njezinim dječjim rukopisom. Mala glumica, koja je poslije umrla u stočnom vagonu na putu u Auschwitz, sredinom tridesetih godina obratila se upravi Narodnog kazališta u Zagrebu.


Pošto je moja mama rekla da ću još ovu sezonu igrati, to ću još držati. A druge sezone neću više igrati. Tražite si drugu curicu. Ja neću više igrati zato jerbo me preveć gnjave na probama. Srdačno Vas pozdravlja Lea Deutsch.


Poruka je napisana na memorandumu i sa žigom advokatske kancelarije njezina tate Stjepana Deutscha. Kako je Pavao Cindrić napisao u biografskoj knjizi ‘Lea Deutsch – zagrebačka Anne Frank’, Stjepan je bio zanimljiv, vrlo društven tip opsjednut fotografijom i teatrom. Prijateljevao je i s Titom Strozzijem, koji mu je predložio da talentiranu Leu upiše u dječje kazalište.  


Što se točno događalo s njom


Prvu ulogu odigrala je s pet godina u tadašnjem Velikom kazalištu. Nakon te premijere Freudenreichovih ‘Graničara’, u kojima je Lea glumila Prisku, Marija Ružička Strozzi zapisala je kako “još nije srela tako malo stvorenje koje s tolikom uvjerljivošću i neposrednošću glumi i govori svoje pozamašne tekstove”.


Branko Ivanda, redatelj koji je njenu životnu priču preveo u filmski medij, za potrebe svog filma ‘Lea i Darija’ godinama je pažljivo istraživao što se to točno događalo u njenu životu. Za konkretno pismo upravi zagrebačkog HNK, kako nam je rekao, nije čuo.




Ustaški zakoni iz 1941. godine


Nakon što je 1941. godine uspostavljena NDH, odmah su doneseni rasni zakoni kojima se Židovima zabranjuje nastupanje u javnom životu, vođenje privatnih poslova, a ubrzo su počele i zapljene imovine. Židovi su morali napustiti sjeverni dio Zagreba jer im je ondje bilo zabranjeno stanovati, a nisu smjeli posjećivati kavane, kazališta, kina, voziti se javnim prijevozom niti odlaziti na kupalište.




U nadi da će izbjeći progon obitelj Deutsch prešla je na katoličanstvo kao što su to učinili i mnogi drugi. Lea je tome usprkos izbačena iz kazališta. Naime, Zakonskom odredbom o zaštiti narodne i arijevske kulture hrvatskog naroda iz 1941. godine Židovima je bilo zabranjeno sudjelovanje u kreiranju kulturnog života zemlje.


Skrivanje na zaraznom odjelu


Ustaške vlasti naložile su u noći na 3. svibnja 1943. godine uhićenje svih Židova u Zagrebu koji su dotad uspješno izbjegavali zloglasne logore – njih 1700, uključujući Leu Deutsch, njezinu majku i mlađeg brata Sašu. U stočnom vagonu, zajedno s još 65 ljudi, deportirali su ih u Auschwitz. Lea je imala 16 godina. Umrla je za vrijeme transporta, a njezina majka i brat poživjeli su dovoljno dugo da iskuse strahote nacističkih logora.


Njezin se otac spasio jer se sakrio na zaraznom odjelu u Bolnici Sestara milosrdnica. Stjepan Deutsch umro je 1959. godine u Zagrebu i pokopan je na židovskom dijelu groblja na Mirogoju. Na njegovu grobu stoji i Leina slika.


Napisao: Robin Mikulić


Preuzeto s adrese: http://www.telegram.hr/politika-kriminal/naletjeli-smo-na-iznimno-potresno-pismo-lee-deutsh-zidovske-curice-koje-su-ustase-poslale-u-auschwitz/