Kako se dogodila smrt poezije?




Nisam onaj vrhovni autoritet, koji bi smio izdavati dopusnice za pjesmohoteće ljude, prave i umišljene pjesnike. Jedino, upitati se smijem s tragom zebnje u pogledu mogućega nekrologa, izazvanoga nepjesmama našega doba: Zbilja, tko će to sutra čitati?


Piše: Božica Jelušić

 

Do dana današnjih, napisala sam približno stotinu nekrologa znanima i neznanima. Pisala sam o uglednicima, političarima, slikarima, književnicima, redateljima, boemima, školnicima, veseljacima, lokalnim „oriđinalima“, ali i o anonimnim ljudima iz susjedne ulice, o ljubaznim međašima sa susjednog brijega, skromnim šalterskim službenicima, gospođama koje nisu imale nikoga svoga na svijetu ni u univerzumu. Nikada nisam ni slutila, ni u najturobnijoj perspektivi, da bih jednom nizala zabilješke o smrti poezije, čije me moguće iščeznuće ojađuje do krajnjih granica žalosti. Sumnjam da bih mogla sačiniti uspješnu raščlambu ovoga fenomena, no samo bavljenje temom možda bi pomoglo razješiti dvojbe koje me muče. Temeljna su pitanja: Otkuda tako mnogo ljudi koji pretendiraju na autorstvo i „bave se poezijom“ i zašto, s druge strane, toliko ustoličenih i na pola ili u cijelosti potvrđenih autora daje sve od sebe da bi poeziju učinili neprihvatljivom, izlišnom, nečitljivom?

 

U Hrvatskoj postoji približno tisuću ljudi, okupljenih u cehovskim ili amaterskim udrugama, koji intenzivno pišu i objavljuju poeziju. Pridodajmo k tome takozvano „recitalno pjesništvo“ (Kalinski) gdje se godišnje stotinjak pjesama izvede na sceni, pa potom uglazbi ili okupi u prigodnim zbornicima. Imena kruže, poznaju se međusobno, odmjeravaju se, rangiraju, uspoređuju, bivaju nagrađivana, ohrabrivana na daljnje bavljenje tom neobičnom pasijom, čiji su rezultati (budimo iskreni) zapravo nemjerljivi, osim po terapeutskom učinku na autorsku samosvijest.

 

Odgovor na upornost i učestalost kojom se stihomati vrte u našoj stvarnosti, djelomice nalazimo u Huxleyevom „Kontrapunktu“, pri čemu broju navedenih pasija valja dodati i stihotvorstvo kao domaću djelatnost. Huxley veli: „Navala na knjige i sveučilišta slična je navali na krčme. (…) Neki utapaju svoju tugu u alkoholu, ali još ih više utapa u knjigama i umjetničkom diletantizmu (ist. B. J.); neki nastoje naći zaborav u bludu, plesu, kinu, radio aparatima; drugi u predavanjima i naučnim pasijama. Knjige i predavanja bolja su sredstva za utapanje tuge negoli piće i blud; ne ostavljaju iza sebe glavobolje i ništa od onog očajnog osjećaja post coitum triste“.

 

Pomirimo se s činjenicom da u svakom žitu ima kukolja, pa i nepjesnika među pjesnicima. Neki su od njih, štoviše, i među akademicima, premda nemaju valjane strofe u cjelokupnom opusu. Njima je poezija „usputna stanica“ u napredovanju prema željenom cilju, visokim naslovima i sibaritskim pozicijama. U neko drugo doba, kad je poezija imala cijenu a objavljivanje bilo u volji moćnih i strogih urednika, govorila je Marina Cvetajeva: „Pjesme moraju biti jedina mogućnost izražavanja i neprekidna nasušna potreba.Čovjek mora biti osuđen na pjesmu kao vuk na urlikanje. Tada je on pjesnik“. No, Cvetajeva je, kažu, u svemu pretjerivala: bilo je u njoj nešto samoubilačko, samo su iskušavani načini bili različiti. Nije se ubila poezijom, „prejakom rječju“, već depresijom, završivši na konopcu u Jelabugi, u zimi neljubavi. Premda ne možemo tražiti tu vrstu posvećenosti od mogućih kandidata Poezije, bilo bi poželjno barem da njihova spisateljska motivacija bude iskrena.

 

Primjerice, da se pjesma piše radi unutrašnjega poriva, dobre nakane, želje da s nekim podijelimo mrvicu ljepote ili gutljaj pelinskoga iskustva, pretočena u stihove. Loše je ako motivacija biva posve prizemna: da bismo osvojili kakvu provincijsku nagradu, ulicu u rodnom gradu još za života, nastupali na lokalnoj postaji dalekovidnice, trućali u javnosti dosadne fraze iz seminarskih bilješki, kad dođe „naših pet minuta“, da se popnemo na pozornicu. Otužno je ako imaginacija o „prestižu“ posve zamagli primarni izvor poezije: zanos, oduševljenje, želju da svoje „krdo riječi“ (Parun) dovedemo u red, na sigurno mjesto, da bismo čuli njihovo skladno disanje i preplitanje u skrovištu pjesme. Cvetajeva, ponovo: „Ako nećeš ljubomoru, uvrjede, poravnavanja, gubitke ne natječi se predaj se, stopi se sa svime što se u tebi dade stopiti, a od preostatka stvori viziju, besmrtnu. To je moj zavjet nekoj dalekoj nasljednici, pjesniku poniklom u ženskom liku“.

 

Nerealno je tražiti od stihopisaca da poeziju prihvate kao ultimativnu sudbinu, osobito ako su ponešto malo i čitali, pa prizivaju primjere jednog Rilkea, koji je slavan i ovjenčan tražio zakrilje skrovitih mjesta, da bi kao uzdržavani gost u dvorcu grofice Thurn –Taxis u Devinu (Duinu) napisao svoje „Devinske elegije“, sveden, zapravo, na ulogu poniznog molitelja, čije je mjesto u društvu krajnje nesigurno i upitno. Ili još drastičniji detalj iz Rimbaudova života – bijeg u Harar i sramotnu robovlasničku epizodu, kao bijeg od vlastitih pjesama i mračne slave oko njih. Mallarme bijaše uštogljeni profesor engleskog jezika, Yeats nerealizirani ljubavnik jedne izazovne gospe, Wilde buntovnik i moralni prekršitelj, Goethe snob i pohotnik, Poe u vlasti osobnih demona, a Emily Dickinson prononsirana čudakinja, s deficitom društvene inteligencije. Jedina zajednička poveznica jest da su bili pjesnici, pravi, odabrani, predestinirani, spremni platiti cijenu vlastita odabira. Sve životopisne detalje vrijeme je izbrisalo i pretopilo, no njihova je poezija o(p)stala, neprestance dobivajući na vrijednosti. Lažopoeta i presizatelja bilo je i u njihovo doba, ali o tome ne znamo ništa – povijest ih je smjestila u ropotarnicu zaborava, na zakonito mjesto. A kako to izgleda danas, u doba globalnog „umrežavanja“, mahnitog „kartičarenja“ i nekritičnog objavljivanja svega što još vruće i jezično neprovjereno izađe ispod tipkovnikce, kad se zamalo ostvaruje Miljkovićeva (skeptička!) prognoza da će jednom „poeziju svi pisati“? Učinimo još jedan mali napor rezimiranja.

 

TKO ĆE TO SUTRA ČITATI?

 

Ponajprije, valjalo bi slikovito opisati kako nastaju pjesme. Poslužimo li se jednom „gastronomskom“ metaforom, reći ćemo da je stihotvorenje nalik procesu stvaranja kruha. Mogu se (hljebovi /pjesme) umijesiti od najfinijega brašna, po starim receptima, tradicijskom iskustvu ili uputama iz priručnika. Dapače, to može biti i strojno i ručno, u kućnim uvjetima i okolnostima. Tijesto može dobiti maštovite dodatke, poput sjemenki žitarica, trava, oraha, maslina, krumpira, sira, maka. Kvasac oduševljenja sve to objedinjuje, dopuštajući tijestu da nabuja. Strpljenje i pozornost kod pečenja daju hrskavu koru, lijep oblik, jestivost. Kruh može biti toliko dobar, prava gastrolatrijska poslastica, da mu ništa drugo ne treba dodavati, kad želimo utoliti elementarnu glad.

 

Jedino, nevolja je u tome, što postoje „majstori oponašanja“, plagijatori, koji pjesme pišu po promatranju, a tako bi valjda pekli i svoj životni kruh. Oni prosiju riječi, prouče i upamte njihov raspored, uzmu stipsu umjesto brašna, ne dodaju kvasac, samo umijese i ispeku. Izvana, to je posve nalik pravome kruhu, pa ipak: kušat ćemo kruh praznine, kruh razočaranja i prevare, nešto nejestivo i tvrdo, od čega će „krušni kut“ u nama zauvijek ostati gladan. Uzaludan je to trud, žalibože potrošeno vrijeme na pumpanje ega i stvaranje imena, na širenje pustinje, o kojoij znakovito govori Keats: “Al’ kako biti sam i tada, / Kad nigdje nemaš utočišta, / Kad te praznina, umor svlada; / o tome pjesme ne govore ništa“.

 

Pokušavam dokučiti kakve su to pjesme, taj gipsani kruh bez svrhe. Pjesme koje nisu poetične. Neestetične pjesme. Koje ne mare za skladnost, zvučnost, smislenost, eleganciju, dojmljivost. Nerazumljive pjesme, koje nitko ne može upamtiti, recitirati, prepričati, kamoli uglazbiti. Pjesme bez sadržaja, vidljivog ili skrivenog pod plaštom alegorije. Pjesme koje zamaraju, dosađuju, odbijaju. U kojima autor „kasapi jezik kao lav antilopu“ (Krleža). Jezikolomne konstrukcije, razvučene poluprozne rečenice, neduhovite, nenadahnute, namješteno žovijalne, tobože konverzacijske, smisleno nategnute. Naročito neritmične, premda iskusni Frost upozorava kako se „pulsiranje ritma mora osjetiti ispod svakoga sloga“, a već spominjanini Mallarme tvrdi da je poezija „ono blistavo Nešto, što proza nikada ne može biti“. U silnoj želji da tobože „obogate jezik“ i izvuku riječ iz korica smisla, pokazuje se otužni nemar i nepoštovanje prema jeziku, odsutnost svake rječotvorne vještine i majstorije. Novokovanice su možda stvorene, ali su neučinkovite, razbaštinjene od smisla. U plićaku nadahnuća, svjedočimo verbalističkom mahnitanju, kvarenju pjesme, njenom mučenju: predsmrtnoj agoniji Poezije, koja se pokušava izbaviti svojih pretencioznih napasnika.

 

Uzalud tomovi knjiga, studije i rasprave o metafori i pjesničkoj slici, koje su naše lijevo i desno krilo, po potrebi putnički štap ili jedro, prije plovidbe po uzburkanom oceanu jezika. Jesmo li uopće suglasni u tome, što je zapravo stih? Držim da je stih ispaljeno tane, jedan naboj koji leti u središte čitateljske pozornosti, iluminirajući njegovu svijest, upisujući se trajno u matricu memorije. Probuđena nekim vanjskim zvukom, u gustoj noćnoj tinti, uspravljam se u postelji i unutašnjim glasom mahinalno izgovaram jedan Zivlakov stih: “Ljubav ne nudi nitko. Ona dođe i kaže: Nisam došla“. I odmah potom slijedi jedan Miloszev, Herbertov, Stanescuov… Živim s mojim omiljenim pjesmama, plivam u njihovoj ozdravljujućoj, balzamnoj svjetlosti, u posvećenoj vodi. Toliko mi znači što su ih zapisali oni prije mene, pjesnici moga srca. I naravno, nisam onaj vrhovni autoritet, koji bi smio izdavati dopusnice za pjesmohoteće ljude, prave i umišljene pjesnike. Jedino, upitati se smijem s tragom zebnje u pogledu mogućega nekrologa, izazvanoga nepjesmama našega doba: Zbilja, tko će to sutra čitati?

 

JATO VRABACA, MALI HOMEOPATI

 

Poslije neprospavane noći, sinulo mi je da uživam u jutarnjem cvrkutu vrabaca – pokućaraca, sakrivenih među grmljem jasmina i japanske jabuke. To me navelo na optimističnu pomisao, kako bi čast poezije mogli eventualno spasiti oni „verzotočci“ iz sjene, istinski zaljubljenici poezije, koji pišu tako spontano, kao što vrapci cvrkuću, slaveći razškrinutu panoramu, sunčani dan, zrnje rasuto u polju, vodu u baricama poslije nagle kiše. Život kao takav, prigodu da budu u isto vrijeme i na istom mjestu s onima koje ljube i kojima ostavljaju svoje naslijeđe najbiranijih riječi. Ljudi kojima je poezija jednostavno i potrebna kao placebo. Koji u pjesmaricama ostavljaju svoj portret i oporuku, da bi ih jasnije vidjela njihova djeca, razumjeli njihovi unuci.

 

Oni poštenjaci, koji se srame prepisivati i oponašati, zagrabiti iz tuđe smočnice i hambara, pak iz priručnog materijala skroje nešto tako zgodno i nosivo, tako prikladno, da ponekad poželiš i sam potpisati njihovu pjesmu. Imaju nešto od djetinjega zanosa, imaju dar prvogleda, pa je začudnost uvijek negdje u podstavi njihovih stihova. Najčešće su čvrsti i pouzdani zavičajnici, njeguju govor majke i rodnoga kraja, radeći na njegovoj uznositosti. Jednostavnost, solidnost, iskrenost – stare vrline dobra značaja – još uvijek rese ove ljude, diskretno posvećene poslu pjesnika.

 

Za razliku od samohvalnih snobova, čitaju mnogo, sposobni su prihvatiti uzor i sljedbu, ali čuvaju vlastiti glas i osluškuju ga s krajnjom pomnjom, da pjesma „ne pobjegne“, da se ne utopi u banalnosti, kiču, prizemnosti, u otrcanim tekstopisačkim matricama uz popularnu glazbu, u jeftinom sentiumentalizmu kvazinabožnosti i (g)njecave nesretne ljubavi. I da, gotovo zaboravih: jedino oni imaju ono rijetko svojstvo da sve propitkuju, da sumnjaju u vlastito „poslanje“ i u vrhunsku kvalitetu baš svega što iznjedre i napišu. Ta je sumnja svojstvo pravih stvaratelja, jer održava onu „neudovoljenu decimalu“, osjećaj da uvijek možeš bolje, više i izražajnije, pregnantnije, upečatljivije. Ideja ucjeljenja u vlastitoj kreaciji, ispunjenosti i zaokruženosti, čini njihov trud posvećenim i velikim, baš kao i zatajnost i strpljivost.

 

U vrijeme kad sam i sebe osobno i držala nekom vrstom pokućarca-poletarca, davne 1985. godine, objavivši pjesme u „Republici“, primih pismo Sunčane Škrinjarić, jedan od svojih najvećih književnih honorara uopće. Ono glasi: „Božice, pronašla sam u Vašim pjesmama i „tvrdu morsku travu u jastuku od pliša“, prema kojoj moje tijelo nije ravnodušno. Toliko o osjetljivosti. Prema svemu što Vi radite (pišete) ne može se biti neosjetljiv. Znam što je trebalo podnijeti da se dostigne ta lakoća. U kakvom gradu možda ne biste bili toliko svoji. Druženje s previše ljudi uništava. Strijelci (moj horoskopski znak, op. a.) nisu rođeni da miruju. Proputovala sam s Vama kontinente riječi, ugledala sam zaljeve, pritoke, šume, vrtove koje ne bih sama zapazila. Ovaj tako krhki svijet koji živimo.

 

Moram Vam napisati: budite sami. S naklonošću sasvim svijetlom, Sunčana“ .

 

Prijateljstvo u riječima, nenavidnost, „vježbe iz divljenja“ (Cioran), također su povlastice, koje se u društvu lažopoeta ne mogu steći niti uživati. I u tome je jedna od razlika koja dijeli dva pjesnička svijeta, u kojima jedni zaplotnjački rade na uništenju poezije, a drugi se zdušno trude oko njene reanimacije i uskrsnuća. Pomišljam kome bih ja danas mogla napisati ovakvo pismo / poslanicu, i ponovo se okrećem „vrapčjem zboru od sto admirala“, slušajući njihov zanosni slavopoj. Mala braćo, moje neizgubivo jato, hvala vam što postojite!

 


---------------------------------


Preuzeto s stranice: http://www.tacno.net/




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.


Jul 19 '14 · Oznake: kako se dogodila smrt poezije?

Osvrt na knjigu - "Na trgu ptica", Jadranke Varge





Blagost nečije Duše ne osjeti se uvijek, potreban je dio, koji vlastitoj Duši nedostaje kako bi bila ispunjena.


U svjetlosti dana promatrati dobrotu protkanu stihovima i jednostavnošću sa velikim oduševljenjem, razvedri se srce, a ono tako laganim treptajima daje duševni mir, da ne kažem spokoj, jer čitajući poeziju u kojoj iskrice riječi lebde kao pahulje prvog snijega, u svoj svojoj ljepoti, pronalazim veličanstvo, kojim se biće želi predati plavetnilu, pronaći krila za umorna leđa kako bi mogla poletjeti iz stvarnosti u bjelilo tišine...


Citat iz pjesme „TAMNA STRANA SRCA“,napisana 27.7.2013:


„Napisano ostaje za spomen, drugi svijet nije za ove riječi, a kad potonem u bol i kad te zazovem bijelom tišinom – zastani kraj pustog groblja i vidi jednu sjenu, koja čeka sumrak pa da se stopi s njim i nestane zauvijek“


To si Ti, Duša Tvojih stihova.


Čitajući, otvaram sljedeći list, koji sniva između korica „Na trgu ptica“, prekrasne poezije sa pogledom Duše u plavetnilo neba, plavetnilo voljenog bića.


Upijam svako slovo punim dahom, jer znam prije, nego je ispisano, proživljeno je disanjem jednog osjetila i uzneseno mislima i željom daleko od patvorene ljepote voljenja. Iskrenost voljenja je protkana zlatnim vezom ljubavi.


Dok se prepuštam stihovima u kojima je divna Žena, a moja prijateljica Jadranka ostavila trag za danas, sutra i godine koje slijede, doživjela sam ugodne trenutke, jer Dušom kojom voli i bezgranično se predaje ljubavi voljenog bića, vjerujem da su i nebeske sile poklonile prekrasan osmjeh.


Citat iz pjesme „BIJELE STRANICE“ napisana 26.8.2009.: 


„...u knjizi života samo bijele stranice, a one pročitane, čitam ponovo ...one bijele ispunit će sudbina...zaboravljena mjesta  ispunjavam valovima sjećanja i pripazit ću na želje...“


Spremna na sve, kroz snove iscjeljuje Dušu voljenjem srca bez kojeg Život ne bi imao smisla. 

Kroz slatku osudu nazivanu „Ljubav“, Duša progovara glasom Sjene, dodirima pogleda zaustavlja vrijeme i voljenjem ulazi u nutrinu bića bez kojega ni sama ne bi postojala. 


Diše udahom poklonjene dragocjenosti, progovara srcem i strpljivošću, vjerom ljubavi poklanja i ubire dobrotu. 


Upravo kroz stihove, upoznajem ispovijest Duše kao jedinke, koja mislima daje slobodu, nižući uspomene života, ali svaki tren ispunjen je plavim očima u kojima pronalazi upravo sebe i svoje postojanje.


Listanjem prošlosti, u slici iza zastora života, izranjaju misli i želja za budućnost buđenjem Duše uz Dušu. Duša može voljeti i prije rođenja, jer snaga njezine ljubavi podnosi svaki teret.


Jednom sam rekla kako doživljavam Tvoju poeziju: svaki pročitani stih pred mojim očima izroni iz kao slika, slika najljepših tonova boja, koje ponaosob predstavljaju note, a note stvaraju čaroliju.



Mirjana Pejak-Peki, pjesnikinja



----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/varga5.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------



Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.





KVAKA 19 (iz knjige "22 Kvake", Borisa Golića) 



             

Gotovo uvijek sam počinjao svoje pisanje o tome kako sam odlazio na zavod  zapošljavanje. Tamo sam svašta doživljavao, a to nije imalo veze sa mojim budućim poslom ili bilo kakvim poslom. Od današnjeg dana su uveli nova pravila, ne mora se dolaziti k njima, a ja sam namjeravao kupiti Harley-Davidsona, kupio sam i lijepe krokodilske čizme i crnu kožnu jaknu i takav sam htio doći pred njih. Ako su oni u meni izazivali stres, htio sam i ja nekome stvoriti i stres i strah.

 

Vjerojatno je njima jednako stresno, a ako im nije i stresnije nego nama, što moramo dolaziti k njima i što nam u nekakve kartone upisuju da smo se javili. Kome je to važno nisam doznao, ali kažu da se ubuduće možemo telefonski javiti i izjaviti raspoloženost za posao. Tražili su od nas novi životopis, suvremeniji i u skladu sa  novonastalim tendencijama i državnim strategijama. Novi običaji i pravila, za nova vremena, a meni se sviđao i dalje sviđa Harley- Davidson.

         

I tako se meni javio neki čovjek i kaže da je čitao moj životopis koji je našao na internetu i provjerava je li istina da ja govorim nekoliko stranih jezika i da sam radio sveo one poslove koje sam naveo.  Kažem mu da sam to radio, ali da jedino ne znam koliko je to bilo uspješno i jesu li svi bili zadovoljni mnome.                                                                                                                 

 

„Znate li vi naplaćivati potraživanja kako ste naveli: robno i financijski ili ste to usput napisali?"        

 

„Neki eminentni gospodarstvenici su govorili da sam to vrlo dobro i uspješno radio. Možete se i vi raspitati u to, a možete se i uvjeriti. Barem je to transparentno, kako kažu naši političari. Ne treba puno vremena i odmah se vidi ili to znam ili ne znam."                             

 

„ Znate mi imamo velika nenaplaćena potraživanja, biste li došli pogledati tko nam to duguje i možete li to riješiti?"

          

„Kada da dođem?"                                                                                                               

 

„Da ste već došli bilo bi kasno, ali ako dođete u roku pola sata, bit će u redu."                           

 

„Moram se presvući, okupati, obrijati i oprati zube i za to mi treba pola sata i još mi pola sata treba do dođem. Dakle, treba mi minimalno sat, nisam ptica da letim, a dolazim što prije mogu."               

 

„Dobro. Vidimo se za sat vremena."                                                                                      

 

I kao što sam već rekao okupao sam se, obrijao, oprao zube, presvukao, oprao stakla na autu i krenuo u nove poslovne izazove. Došao sam u tvrtku, ali nisam odmah našao kancelariju glavnog direktora, nego sam zalutao u komercijalu, a tamo me dočekalo desetak komercijalista koji su me prihvatili kao svog spasitelja, naime od mene su očekivali da njihovu proizvodnju svega i svačega prodam po Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Litvi, Estoniji, Rusiji, Kazahstanu, Uzbekistanu, Azerbejđanu, Moldaviji i tko zna kojoj još zemlji.

 

Jedan me komercijalista pitao: mogu li to već sutra ili mi treba vremena i koliko.

 

„Vidjet ćemo," odgovaram mudro i nastavljam: „ niste me još ni primili u svoje društvo. Moram obaviti razgovor s vašim generalnim direktorom. Gdje je njegov ured?"                                         

 

„Samo naprijed."                                                                                                                                  

 

I tako sam pokucao na direktorova vrata i kao da sam nešto čuo s druge strane i ušao. Predstavio sam se i rekao da sam taj i taj, a direktor mi je dao spisak tvrtkinih potraživanja. Gledao sam ih i utvrdio da su u pitanju tvrtke koje sam nekad lagano rješavao, možda su došla teža vremena, ali bio sam optimista, pa sam direktoru rekao da ima nade i da bi se od svega toga nešto i napraviti.    

 

„Kada bi mogli početi s radom?"                                                                                          

 

„Moramo dogovoriti uvjete rada. Moje troškove plaćate unaprijed, a možete me isplatiti na crno, a možete me primiti i u stalni radni odnos. "                                 

 

„Mi smo oduvijek poštivali pravo i pravdu, primit ćemo vas u radni odnos, to jest na probni rad. Ako uspijete riješiti dugove, možda vas primimo i za stalno."                                

 

„Sve mi je to jasno. Dugo sam bio nezaposlen, pa mi ne bi škodila neka akontacija."             

 

„Odite vi sada u kadrovski, ja ću im reći da zasnuju s vama ugovor o probnom radu. Ne mogu drugačije."                           

 

„U redu je."      

 

Otišao sam tražiti ured kadrovskog direktora, a ovaj se nije mogao načuditi da pored tolikog viška radne snage, on mora primiti nekog novog i njemu nepoznatog.                              

 

„Tko vam je rekao da dođete k meni?"                                                                                  

 

„Generalni direktor." Kadrovski direktor je odmah nazvao generalnog i podsjetio ga da  mu je ovaj zabranio novo zapošljavanje, a ovaj mu je odmah rekao da sam im ja neophodan u rješavanju financijskih problema i odmah su obojica zaključili da trebaju objaviti natječaj za novo zapošljavanje.           

 

„Znate što," kaže meni direktor kadrova i nastavlja: „ mi ćemo objaviti natječaj za novo zapošljavanje, pa se vi na njega javite".                                                                              

 

„U kojim ćete novinama objaviti?"                                                                                         

„U svim lokalnim, narodnim i službenim novinama. Vi pošaljite molbu, pa ćemo se javiti." 

              

Mjesec dana sam pratio sve novine i oglase na internetu i jednog dana je izišao oglas da se traži: 10 pripravnika koji će raditi za 1.600 kuna, 5 redovnih radnika VSS spreme, i sa radnim iskustvom od 5 godina, mogu biti i magistri, 2 managera ljudskih resursa, 3 invalida rada i 1 mentor za pripravnike. Nazvao sam direktora i pitao ga na koji oglas se trebam javiti, a on mi je odgovorio da samo pošaljem ili donesem molbu

 

„Na koje radno mjesto se trebam javiti?"                                                                                             

 

„Napiši za bilo koje radno mjesto, znamo o čemu se radi

 

Napisao sam da se javljam za rješavanje financijskih problema u tvrtci. I da ne bi na tome ostalo još sam napisao da rješavam sve moguće likvidnosti, zatim plasman raznih roba i pronalaženja tržišta, marketing, istraživanje tržišta i slično. U novinama sam pročitao da se 33.655 kandidata na sve te moguće oglase.

 

Javljali su se kandidati iz svih gradova, županija i bivših republika. Svi bi radili, ako bi dobivali osobni dohodak, pa makar i onaj minimalni. I ponovo je sve trajalo nekoliko mjeseci, a ja nisam dobio odgovor. Zovem direktoru kadrova, a on mi govori o sukobu interesa ako se meni javi, jer kao utječem na njega, ali on nije ni glavni u svemu tome.                                 

 

„Pa tko je glavni?"                                                                                                                                    

 

„Šef komisije."                                                                                                                                    

 

„Tko je to?"           

 

„Ne smijem vam reći."                                                                                                                  

 

„Ali vi ste mene trebali, a ne ja vas."                                                                                    

 

„Ne znam ja ništa."                                                                                                                        

 

Preko tajnih kanala saznam tko je šef komisije i pitam ga što je s mojom molbom?                

 

„Do završetka natječaja ne smijemo davati izjave", kaže on mudro.                                                                                                                                  

 

„Kada će to biti?"                                                                                                            

 

„Znate i sami da je veliki problem obraditi 33.655 kandidata. Treba pročitati molbe, odvojiti one koji zadovoljavaju natječaj, obaviti razgovor i odlučiti se za pravoga kandidata."                                

 

„Vaš direktor je rekao da sam kod vas bilo bi kasno, a od svega je prošlo već šest mjeseci."          

 

„On bi sve preko bundeva, a ne ide to tako. I za djecu treba barem devet mjeseci. Evo ja na tome radim već tri godine i ako bude sreće u kolovozu, bit će nešto. Ne znamo jeli momak ili djevojčica, ali glavno da nešto bude."                                                                              

 

„Svaka čast i sretno."                                                                                                                                 

 

„Hvala."                                                                                                                                       

Više nisam ni čekao rezultate natječaja, a pomalo sam sumnjao na šefa komisije i samu komisiju. Naime, kod nas se još uvijek ne znaju ni rezultati prebrojavanja i popisa stanovništva iz 2007. godine, pa kako bi se onda znali rezultati natječaja. Usput sam saznao da je stupio na snagu novi zakon o stečaju i netko je otvorio stečajni postupak protiv tvrtke u kojoj sam trebao raditi. Svi ti direktori, manageri, komercijalisti, pripravnici i njihov mentor, invalidi rada i ostali radnici dobili su otkaz, a doznao sam da ona potraživanja koja sam trebao naplatiti i nisu naplaćena. Sve je otišlo u stečajnu masu, a sada to vodi stečajni upravitelj. Kad sve naplati i isplate se radnička i ostala potraživanja, predložit će likvidaciju, a kada se i to provede, više me nitko neće trebati, a ja sam očekivao da ću dobiti posao jer sam za njega trebao još jučer.                

 

 

I tako nisam dobio posao, ali nije to najgore. Malo sam se raspitao o tom slučaju i doznao: da stručna sposobnost kod nas ništa ne znači, pa makar tvrtka zbog toga propadne, da se tvrtke popunjavaju članovima partije ili nečije obitelji, da kriteriji i pravila za radna mjesta ništa ne znače, da se kadrovi zapošljavaju ako netko nekome obeća državnu pomoć koja nema veze sa stvarnošću.

 

Uopće ne znam, jesam li i ja trebao tražiti veze i poznanstva, pa oni su mene trebali. I moju struku i moje iskustvo, a i moje znanje. Također mi nije potrebno nekakvo veliko vrijeme za prilagodbu, naime gotovo sve naše situacije su mi poznate. Naš čovjek ako kupuje nešto za svoj kombinat, onda dio nečega mu treba i za kuću i za privatni posao i sve to treba ukalkulirati u cijenu koštanja, a ako treba nešto za svoju privatnu tvrtku, onda traži najnižu cijenu. Isto je tako i kod raznih potraživanja i kompenzacija, trebaš znati koga sve u to uključiti i kompenzacije će ti proći.


           


---------------------------------



"22 Kvake", Borisa Golića






Iz knjige "22 Kvake", Borisa Golića, koju možete preuzeti na sljedećem linku:


http://www.digitalne-knjige.com/golic7.php



Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.




Jul 11 '14 · Oznake: kvaka 19

Kakav je to osjećaj ''KADA TUGA ZAVLADA TIŠINOM''?





Je li u njoj gordost istine razbaškarena prema svim putovima voljenja, ili je voljenje spremno na gorljivost sebedarja do posljednjeg bezuslovnog trena?


Upravo u svojoj poeziji, pjesnikinja KRISTINA KOREN opisuje nam svoje duge ljubavne monologe. Tim monolozima autorica poput slikarice boja svoju ljubav ružičastom bojom neba, mirisima proljeća, modrom bojom samoće i dnevnikom bezuslovno darovane mladosti u kojoj se krije htijenje da voli i voljena bude.


A kada žena voli, kiše su blage, kada žena voli, Svevišnji sve zbraja i pamti. U tom nesebičnom sebedarju, Kristina je žena koja vjeruje u ljubav čak i onda kada njeno prisustvo izostane, žena koja umije čekati u tišini svoje vlastite strpljivosti čitavu vječnost na samo jedan trenutak u zagrljaju svoje Ljubavi...A onda u zjenicama nečijih očiju, poput leptirice, opet prhnuti natrag u svoju bol ...


Ona je ujedno i tužni pajac koji vrtložnim pokretima ruku po zraku crta Ljubav, da bi na kraju predstave iza spuštenih zastora postala i ostala tek nečija igračka nimalo slavno ostavljena u potonjem kutu...


Ili, kako bi nam to interpretirala Kristina:


''...na dlanu je ostao santako bistartako čist a nestvarana opet nježan i blag...za tebe nevažani nikad ne odsanjan....''
I kada u albumu slatkog sjećanja izblijede sve slike, Kristina spaja glazbu stvaranja i tihi nemir duše u jednu neraskidivu nit. Varijacijom drugih riječi, baš tada, u trenutku najvećeg posrnuća Kristina prijemčljivo teče i žubori poput života u njenim pjesmama rijekom bogatom i velikom, bez povratka, u neka nova ružičasta svitanja, u neke nove ljubavi, jer samo dok je ljubavi za svijet postoji nada......

Dana 6. studenoga 2013.                                            


Sandra Vulin



----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/koren2.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------



Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Osvrt na knjigu - "Oteta prošlost" Ali Faruka Bisera




Od rata na balkanskim prostorima krajem prošlog stoljeća uvriježio se stav kod  ljudi da se na osnovu njihovih iskustava može napisati roman, a osvješten je u izjavi svakog našeg čovjeka kad kaže sugovorniku: „Eh, kad bih ti ja pričao sve kako je bilo, mogao bi se o tome napisati cijeli roman."


Pred nama je djelo bosanskog književnika Ali Faruka Bisera Oteta prošlost. Prije ovoga djela Biser je objavljivao na bosanskom i norveškom i ovo mu je sedma knjiga. Budući sam nazvao knjigu djelom, dužnost mi je objasniti o kojoj se formi knjige radi. Po fabuli i epizodama spreman sam reći da je u pitanju roman, a po duljini sklon sam reći da je novela ili opet, kraći roman. Bilo kako bilo, ovo djelo je jednako uspješno bez ozbzira bilo novela ili roman.


Vraćam se na početak. Svaki Bosanac, a priori Bošnjak koji je preživio rat u svojoj domovini može reći da ima materijal za roman. Zamislite koliko tek materijala za roman ima čovjek koji je kreativan, koji je po vokaciji prozaik i uz to posjeduje suptilnost poete, a koji je uz to intelektualac i po senzibilitetu  lucidni promatrač i analitičar svega. Takav čovjek može napisati barem desetak romana na tu temu. 


Međutim, autor je apstrahirao sve nebitno i sveo svoju osobnu golgotu na ono suštinsko: protjeran od neprijatelja (dojučerašnjih prijatelja), obreo se u zemlji koju nije birao za svoju novu domovinu (koja u principu to ne može biti) i tamo je minoriziran kao beznačajna jedinka koja više nema svoju svrhu jer ju je birokracija dovela do besmisla. 


U takvom okviru svatko tko ima moć introspekcije započinje unutarnji dijalog sa svojim (izgubljenim) životom. Što više raščlanjuje svoj život - čovjek postaje stranac prema samom sebi. To je prva asocijacija s Camusovskim apsurdom jer: ...Život je traganje za istinom i vječiti konflikt sa laži i imaginarnim životom. Život je zbog rata sveden na apsurd budući je življenje izgubilo svaku svrhu. 
Simptomatično je da roman ima vrlo malo likova koji nose fabulu. Zapravo su bitna samo dva lika. 


Prvi je Adem (piščev alter-ego) s imenom prvog čovjeka, ali ga vjetar života preobražava u zadnjeg čovjek na svijetu kojem su svi u ratu pobijeni. Uz njegov yang, drugi lik je njegova yin (i antiyin) Hava, prva žena koja je toliko eterična da je doista hava (zrak), u biti nevažna jer su i njoj kao i drugim ženama pobijena djeca i ona više nema snage za rađanje. Ipak autor daje mogućnost optimizma u izjavi jedne majke: Ne mogu oni pokositi koliko mi možemo zasaditi. Ali ovakvoj formi romana i nije potrebno mnogo likova, dovoljna je Hava, Aco i Dragan - a oni, djelujući kao antiteza Ademu imaju funciju da dopune i zaokruže glavni lik. Sam lik Adema je pokretač svog univerzuma - jer u turobnoj usamljenosti na Sjeveru samozdadovoljne gospoje Europe - sve što se dešava, događa se iza njegovih očiju, u njegovoj sivoj masi, u dubini njegove psihe. Tu, u labirintu njegovih vijuga gdje podsvijest caruje, živi ostatak smisla Ademovog života. Njegovi snovi u njegovim isprekidanim magnovenjima su put ka spasu, grozničavo nastojanje da se pronađe bar malo smisla i da se životu vrati svrha. Pri tome nastoji biti koliko-toliko društven, pristaje na izlazak s prijateljicom koja dovodi naizgled hendikepiranu Norvežanku - i dok pleše sa Skandinavkom - shvaća da je on, zbog sudbine hendikepiran više od ikoga, jer je izgubljen u civilizaciji koja je nehumana i otuđena. 

No kada ostane sam, opet utone u prošlost, ona mu odzvanja i vuče ga u sjećanje na bivše prijatelje. Aco je mislio da vjeruje u mogućnost zajedničkog života, ali je digao oružje protiv svoje domovine, a Dragan je sam sebi uzeo život jer su ga razočarali njegovi sunarodnjaci. U oba slučaja je radilo oružje, a ono je svojstveno lovcima, onim lovcima koji žive barbarizam u sebi, jer im je on najjači credo opstanka: ulovi da ne budeš ulovljen. Tu ne pomažu ni pedantni i provokativni Jehovini svjedoci, ni produhovljene misli Erazma Rotterdamskog, ni varljiva mantra da „misli pozitivno", pa ni sva antologijska (apolinijski uzvišena) svjetska poezija. 


Odbačen od svoje okoline, socijalnog radnika koji je birokrata (i tehnokrata), svejedno, žigosan kao mrski musliman i latentni terorista Adem sam sebe izopćava jer odbija imati ikakve veze s Nordijkom koju sreće u lokalu pošto ona mrzi sve što joj imalo miriše na islam. Ta kvazi-dama, pijana (a i dovoljno glupa) ne shvaća sarkazam kad joj Adem kaže  da neke primitivne civilizacije nisu jele životinje  kako ne bi dobile njihove osobine, te da zato ni muslimani ne jedu svinje kako ne bi postali svinje. 

Da u vokabularu pisca nema nekoliko spontanih arhaizama i turcizama moglo bi se reći da ga je pisao neki europski egzistencijalist. I ne samo to, jer kraj romana neodoljivo miriše na proces, onaj kafkijanski, iz kojeg izlaza nema. Od ranije intonirana maksima žrtava rata: Mi ne želimo čuti riječi naših neprijatelja nego tišinu naših prijatelja. ovdje ne pomaže jer dolazi do montiranog suđenja demokraciji, slobodi (misli), svemu što je napredno. Uzaludan je trud Ademov što citira misli Kanta, Diderota i Ruskina. Isključivost rigidnih naci(onali)stičkih stavova je nemoguće pobiti. 

Poslije svega Ademu je jedino pribježište Umjetnost, stvaralaštvo. Ostaje mu da piše, da ispriča još jedan roman i još jedan i još... A ovaj je roman zanimljiv, provokativan, nadahnjuje, tjera na razmišljanje, postavlja pitanja i daje odgovore, te nastoji svojom dostojanstvenom sjetom i 

humanim patosom vratiti i prvom i posljednjem čovjeku (koji je čovjek) otetu prošlost.

Zlatko Lukić


 *   Naslov recenzije je zapravo podnaslov djela koji je stajao u radnoj verziji rukopisa. Recenzent je sugerirao autoru da izostavi takav podnaslov jer je u biti svako književno djelo svojevrstan razgovor sa životom. U nedostatku bolje ideje recenzent je za naziv recenzije „ukrao" bivši podnaslov djela. Recenzent moli autora da uvaži njegovu ispriku. (op. recenzenta)



----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/biser.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------



Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



KVAKA 6 



          

Govore da će Internet marketing i Internet prodaja zamijeniti trgovačke putnike i da ovi više neće morati orati po cestama. Spominje se i statistika toga svega i kako izgleda nema više mirnog sna za trgovačke putnike, izvoznike i sve one koji nekud putuju i nešto prodaju. 


Istina je da trgovački putnici i nisu mogli mirno spavali, ali ako netko spominje godišnje povećanje svoje aktivnosti za 100 ili 200%, onda je ovima drugima stvarno zabrinjavajuće stanje. Najbolje bi bilo da si skrate muke i da se ubiju kao trgovački putnik Arthura Milera.


Ipak uzimajući u obzir naše trenutno stanje u društvu, ne bih se složio sa tim stanjem i novinarskim analizama. Naime, koliko god se trudio i tražio koliko ima Cybera u našem društvu, ipak ih ima manje od trgovačkih putnika. Jednom i nisam imao što raditi, pa sam proučavao čime se ustvari bave te Cyber osobe? 


I otkrio sam da se oni ustvari i ne bave tom propulzivnom granom gospodarstva, jer to i nije baš toliko unosno, nego se bave raznim edukacijama i radionicama. Naša bajna Europska unija daje novce našem nepismenom narodu, a onda ih netko uči kako upaliti kompjuter ili laptop. Dotle, trgovački putnici i dalje rade svoj posao, jedino su se modernizirali pa imaju ili mobilni telefon ili tablet, a na njemu pristup internetu, ažurno stanje u svojoj tvrtci i mogu napisati ponudu na licu mjesta. 


Međutim, postoji i novi zakon u Europskoj uniji, a on se odnosi i na trgovačke putnike. Ako na nečijoj kući ili tvrtci piše: „ Ne kucati i ne ostavljati prospekte! Trgovački putnici ovdje nisu dobrodošli," onda to ni ne smijete činiti, jer su kazne velike, a premašuju i 50.000 Eura. 


Ne znam što je s našim institucijama, opet ne rade svoj posao, a mogli bi lako naplaćivati kazne. Zakon je zakon, a i propis je propis. Istina da nije donesen kod nas ili možda jeste, ali zato se može kažnjavati nekog kojemu je napisano da nije dobrodošao. 

               

Ostaje mu telefonski i Internet marketing, letci, telefon,mobitel, a ako s nekim dogovori i sastanak, onda može s njim i razgovarati. Naime, kod nas postoje i tvrtke koje ukidaju trgovačke putnike, predstavnike i predstavništva. Navodno će sve rješavati internetom. I ne kažem da ne postoje takvi kupci, ali znajući naše ljude, oni se vole pokazati i reći:                                                                                                                                  

„Ja to mogu, smijem i hoću, a hoću i nekog kome ću to usmeno priopćiti. Želim da mi netko danas titra i podilazi, a sutra ću razmisliti mogu li ja to platiti ili ne mogu." 

              

Tada se sjetim da sam jednom ili više puta i ja tako postupio. 


Prethodno sam sanjao trgovačkog putnika što kažu da je loš znak, a onda nam je u tvrtku i došao trgovački putnik i to ne jednom, nego više puta i nudio policu životnog osiguranja. Direktoru je to valjda i dozlogrdilo pa mu je dozvolio da održi prezentaciju. Naravno da je koristio sve te dobrobiti za ljude i čovječanstvo u obliku Power Point tako da ništa ne vidiš i ne znaš. Blago nama s tim Power Pointom, mislio sam tada u sebi. U njemu vidiš nasmiješene karikature ljudi i misliš da ćeš i sam biti takav.                                                           


„Vi uplaćujete svoje rate, a one rastu, pa rastu i kad dođete u mirovinu, onda samo trebate razmisliti na što ćete ih potrošiti."                                                                                            

„Ako uplaćujemo 5, 7 ili 10 godina, koliko na kraju dobijemo?" 

           

„Netko dvostruko, a neko i trostruko od onog što ste uplatili."                                              


„Kako može netko dobivati dvostruko, a netko trostruko?"                                                           

„Sve je to u skladu s našom klauzulom."                                                                                       

I trgovački putnik maše s nekakvim papirom kojeg više nikad nećemo vidjeti, a kad smo sve potpisali i prihvatili, više nismo vidjeli ni trgovačkog putnika. Naime, on je svoj posao obavio i naš kraj ne da je obilazio, nego ga je zaobilazio. Možda smo stoga mislili da su nestali trgovački putnici. 


Nisu oni nestali, nego su se samo pritajili. Počinili su svoje zlo, pa sada ili u miru likuju ili u strahu strahuju za svoj život ili da će im netko nešto učiniti zlo i što nije u skladu s društvenim normama i običajnim pravom.                                              

        

A što se tiče polica životnog osiguranja, gotovo svi su ih uzimali, ja baš i nisam htio, ali kada su to svi činili, nekako mi je bilo lakše, pa sam i ja. Vjerovao sam da će moj posao trajati vječno, da neće biti krize i mršavih krava i zašto ne bih uzeo životno osiguranje kad je ovo jedan oblik dugoročne štednje. I tih 400 kuna mjesečno se i nije činio veliki novac, ali ako tvrtka prestane sa radom i nemaš stalne prihode, onda je to veliki novac. 


Prvo što sam htio učiniti bilo je raskinuti ugovor i uzeti svoj novac natrag jer je tako i govorio trgovački putnik ili zastupnik osiguravajućeg društva. Još mi u ušima odzvanjaju njegove riječi:                                                                                                          

„Vaš novac je vaš novac. Uvijek možete do njega. To je vaše pravo, a to vam ne može nitko oduzeti. Dovoljno je da dođete do našeg ureda, a tamo ćete naći jednu raspoloženu gospođicu i ona će vam isplati ono što ste uplatili i kamatu koju ste zaradili."

           

Inače, uplaćivao sam tu policu nekoliko, možda 6 ili 7 godina, i naglašavam da nam je rečeno da u svakom trenutku možemo s tim prekinuti i podići svoje novce uvećane za nekakvu kamatu koja je veća od važeće na domaćem bankarskom tržištu. Istina je da nisam ni čitao što tamo piše, jer trgovački putnik je bio simpatičan i uopće nije govorio da je s nekim imao probleme, da su se ljudi ljutili na njega ili ga proklinjali. 


Nudio je nešto što se nije moglo odbiti, pa tako nisam odbio ni ja. Danas sam po kući tražio policu i ugovor o osiguranje, našao ih i da znam o čemu ću pričati s raspoloženom gospođicom, uzeo sam sve i pokušavao proučavati. Nisam baš puno razumio jer u današnje vrijeme, razni pravnici ili stručnjaci nešto pišu tako nerazumljivo da je najbolje odmah od toga pobjeći. I tako je kod mene pisalo: ako učiniš ovo, onda te slijedi nešto nerazumljivo. Ako ne platiš na vrijeme, onda podliježeš nekakvoj klauzuli koje  nema ni u polici ali ni u ugovoru.

            

Najbolje da odem kod one raspoložene gospođice i otišao sam do nje, ali niti sam je sreo, a niti vidio. Naime, tamo je sjedila nekakva žena od koje imam prirodni, arhajski, podsvjesni ili nesvjesni strah i ona mi kaže:                                                                        


„Niste platili zadnju ratu. Ako se vi tako ponašate prema nama, onda i mi imamo svoja pravila igre prema vama."                                                                                                                    

„Valjda ste mi trebali poslati nekakvu opomenu ili nekakvu obavijest. Ni ne znam da sam nešto trebao platiti."                                                                                                                           

„Dobili ste otkaz, a automatski s time vaša tvrtka nema obavezu plaćanja životnog osiguranja. Trebali ste doći k nama i sastaviti novi ugovor. Onaj stari ugovor više nije važeći i gube se naše obaveze prema vama."                                                                                         


„Kako se mogu nekakve obaveze izgubiti? Uplaćivao sam i štedio kod vas 6 ili 7 godina. Uplatio sam vam gotovo 30.000 kuna, a vi mi govorite da su se vaše obaveze izgubile."                         

             

„Raskinuli ste vaš ugovor ili bolje rečeno niste ga se pridržavali. Automatski s tim, nemamo obaveze prema vama."                                                                                                     


„Ne znam jeli vas dobro razumijem ili ne, ali vi mi hoćete reći da sam novce bacio u bunar i da ne mogu do njih? Nema ni glavnice, a kamoli kamate."                                                   


„Možete to i tako reći." Vidio sam da nema koristi od takvog razgovora, pa sam raspoloženoj gospođici ili arhetipskoj gospođi rekao da naš razgovor nema svrhe i da mi kaže gdje je njen šef ili nadređeni.                                                                                                            


„Moj šef je zauzet. Nema on vremena za pojedinačne slučajeve. Najbolje da ostavite broj svoga telefona i mobitela i mi ćemo vam se javiti."                                                             


Ostavio sam broj mobitela i telefona, prošlo je gotovo mjesec dana i nitko mi se nije javljao. Jednog dana sam bio ljut, došli su mi nekakvi nepredviđeni računi, krenuo sam ih platiti, a nisam imao dovoljno novaca, sjetio sam se mog životnog osiguranja i ponovo ušao u osiguravajuće društvo. Još nisam ni ušao, arhetipska gospođa mi rekla:                              

             

„Rekla sam vam da ćemo vas nazvati! Ne možete vi doći kad vi hoćete, nego kad vas mi pozovemo."                                                                                                                               

„Baš me briga za vaša pravila, običaje i propise. Želim vidjeti vašeg šefa pa što god se dogodilo."        

„Ne možete k njemu. On je zauzet. Zvat ću policiju."                                                               


„Prije nego pozovete policiju fizički ću se obračunati s vama, a onda i sa vašim šefom. Dajte mi vaš mobitel!"                                                                                                            


Arhetipska gospođa mi nije dala mobitel, nego sam ga sam uzeo, a također sam otišao do razvodne kutije i izvukao priključak za telefon. Gospođi sam rekao: „Da se niste usudili išta dirati!"- i ušao sam k njenom šefu i kojeg li iznenađenja, bio je to nestali trgovački putnik. Kad sam se od toga oporavio, odmah sam rekao: 

   

„Ispričali ste nam bajke o tome kako ćemo zaraditi dvostruko i trostruko, govorili ste o raspoloženoj gospođici koja će nam to isplatiti, a ovdje sam zatekao baba rogu, koja mi ne da ništa i tjera me van iz vaše tvrtke i prijeti mi policijom."                                  


„Kod nas postoje pravila, a osnovno pravilo je da vi nama plaćate svoje životno osiguranje do kraja ugovora. Koliko ja znam vaš ugovor je na 10 godina, i vi ste ga prekinuli. To vam je najgora opcija i solucija. Trebali ste ga plaćati, a na kraju bi se vidjelo koliko ste zaradili ili koliko ćete zaraditi. Kod nas nema zamrzavanja ugovora, a s time ste se i vi složili, a složili ste se i s time da ako prestanete plaćati, da se onda odričete i prava na povrat uplaćenog novca."                                                                                       

„Znam za vaše fore sa time da je to napisano malim slovima, ali ja nisam našao ta vaša mala slova."  

„Navedeno piše u klauzuli. Trebali ste čitati našu klauzulu."

              

„Nju nam niste dali ni uz policu, a ni uz ugovor."                                                                     


„Ne moramo vam je dati, vi ste je dužni tražiti, a ako ne tražite, onda ste suglasni s njom."                                                                                                                                                 

„Da ne pričamo uzalud: hoću li išta dobiti ili baš ništa?"                                                                    

„Odite do gospođice Ranke, vidjet ćemo što možemo."                                                               

Išao sam do gospođice Ranke, koja je usput imala sto godina i vjerojatno je tako izgledala i onda kada se trebala udati, vratio sam joj mobitel i uključio telefon. Ona je nešto računala i rekla:


„ Evo, ovo vam možemo isplatiti."                                                                                                  

Pogledao sam iznos, a na njemu je pisalo 963,00 kune, uzmi ili ostavi. Uzeo sam novac, nisam se ni potpisao i otišao platiti tekuće račune. 

           

I sada sigurno i sebe, ali i mene pitate zašto je to tako? I mora li to biti tako? „Mora!" - kažem jednom svom prijatelju, i nastavljam:                                                                                    


„Svi znamo sve o svemu. Mi smo jedno veliko selo i sve znamo o svakom. Ništa ne znači što je neko lopov, speen majstor, ratni profiter ili što već, kad se naše institucije prave da ništa ne znaju. Recimo da sada i prijavim navedenu navlakušu, ništa se neće dogoditi i nikom neće pasti dlaka s glave. Navedeni osiguravatelj će unajmiti najboljeg pravnika i odvjetnika i ovaj će preko svojih veza i poznanstava raditi na tome da tebe diskreditira i da dokaže da je to sve normalno, uobičajeno i u skladu sa dobrim poslovnim običajima." 


„ Ti niti možeš, a niti imaš financijskih mogućnosti da to razvlačiš u nedogled, a osiguravatelj ima tvoje novce i može potplatiti koga hoće, koliko hoće i kako mu odgovara. I ja sam imao sličan slučaj. Vozio sam iza nekog kamiona, a sa njega je ispao kamen i razbio mi šoferšajbu. Dobro da sam bio priseban pa sam stao, zapisao registraciju kamiona i otišao u svoju osiguravajuću kuću."               

„I koliko si novaca dobio?"                                                                                                            

„Ništa."

                                                                                                                                    „Kako ništa? Morao si nešto dobiti?"                                                                                                

„Moj osiguravatelj ne izdaje kasko osiguranja za auta starija od 7 godina, nisam uplatio dopunsko osiguranje za stakla na autu, a onaj koji je prouzročio štetu je ne priznaje. I nikom ništa."                                                                                                                                  

„Naša  mudra i narodna izreka na tu temu je: „maca pojela jezik", a ja baš i ne znam jeli to baš to. 


Zato ću reći staru socijalističku mudrost: „ ne talasaj" i odi kući s mirom, a ako te to ne zadovoljava, onda ću ti reći i latinsku mudrost: „Šutnja je zlato". 


---------------------------------


Iz knjige "22 Kvake", Borisa Golića, koju možete preuzeti na sljedećem linku:


http://www.digitalne-knjige.com/golic7.php

        

Jul 8 '14 · Oznake: kvaka 6

Intervju - Nedeljko Dragić




Nedeljko Dragić (1936.), doajen Zagrebačke škole crtanog filma, dobitnik šezdesetak prestižnih domaćih i međunarodnih nagrada, po svom je biću prije svega karikaturist i satiričar. Humor, i to onaj jetki, crni, sofisticirani, priroda mu je, kaže, podarila da preživi sve nesreće kojima u životu nije oskudijevao. Prve je karikature još kao nadobudni dječak iz Slavonskog Broda davne 1948. počeo slati u satirične časopise »Jež« i »Kerempuh«, no nitko mu, smije se, nije ni odgovorio. Čitateljima portala www.digitalne-knjige.com Nedjeljko Dragić je poznat i kao ilustrator sjajne knjige - stripa "Brbljanje o Geometriji" Zlatka Šporera koju možete preuzeti s adrese: http://www.digitalne-knjige.com/sporer3.php 


Nije ga to obeshrabrilo, naprotiv, nekoliko godina kasnije, 1953. objavljena mu je u »Vjesnikovoj« rubrici pisma čitatelja prva karikatura na temu tršćanske krize. Ujesen 1955. upisuje Pravni fakultet, čime se »konačno domogao Zagreba«, no ubrzo napušta studij i do 1960. kada počinje raditi u Zagreb filmu njegovo ime nalazimo na nizu karikatura i ilustracija. U »Zagreb filmu« je najprije radio kao glavni crtač i slikar pozadina, a relativno brzo dobio je priliku da pokaže što zna kao samostalni, kompletni autor. Svoj prvi autorski film (scenarist, crtač, redatelj) »Elegija« realizira s nepunih trideset godina (1965.), a posljednji »Slike iz sjećanja« 1989. godine. Vrhunac priznanja njegovog djela nominacija je za Oscara koju je zaradio film »Tup-tup« 1972. to je po mnogima zakašnjeli pokušaj da se ispravi propust i nepravda učinjena dvije godine ranije, kada njegov, po mnogima, najbolji film »Idu dani« nije prijavljen kao jugoslavenski kandidat iako je te godine ima velikih izgleda za osvajanje holivudskog zlatnog kipića. Njegov film »Dnevnik« (1974.) uvršten je među deset najboljih animiranih filmova svih vremena u svijetu. 


ŠUVAR JE NAPRAVIO ČUDO OD STUDENTSKOG LISTA!


Studirali ste pravo sa Stipom šuvarom i Stjepanom Mesićem? 

  

– Da, Mesića sam slabo poznavao, a sa Šuvarom sam bio blizak već na fakultetu, a pogotovo poslije kad smo radili u Studentskom listu. Šuvar je bio duhovit i inteligentan čovjek. On je prvi shvatio moje Steinbergove karikature. Pogledao bi, odmah dao naslov i karikaturu preko objavio preko cijele stranice. Stipe je napravio senzacionalanu tiražu jednih studentskih novina – 80.000, odlične novine, književnici su dolazili u redakciju da uzmu primjerak prije nego li dođu na kioske. On je bio fenomen, avangarda, a neki su ga ovdje smatrali seljačinom iz Zagvozda. Tipična agramerština. 

 

Dragić je i autor legendarne maskote zagrebačke Univerzijade 1987. – Zagija, tvorac je mnogih kazališnih plakata, naslovnica knjiga, kazališnih scena... Iako je Dragićev opus preopsežan za jedan novinski tekst, nepravedno bi bilo izostaviti njegovo životno ostvarenje na polju stripa – »Tupka« koji se s pravom smatra remek-djelom devete umjetnosti. Kritičari ga smatraju inovativnim stripom koji je pomaknuo granice medija u formalnom i sadržajnom okviru. 

 Naslućujući ratne godine i »krv do koljena«, Dragić 1991. odlazi u Muenchen, gdje snima komercijalne reklamne filmove. No u srazu s nadolazećom digitalizacijom i kompjutorima od kojih zazire, ovaj briljantni animator posljednjih godina sve manje stvara. 

 

Nedeljko Dragić dobio je ovih dana Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, a tijekom Animafesta prodstavljena je monografija »Nedeljko Dragić – Čovjek i linija« Midhata Ajanovića Ajana što su i povodi za razgovor s ovim samozatajnim umjetnikom impozantnog stvaralačkog opusa. 

Čarolija crtanog filma


Tek ste s 12, 13 godina vidjeli prvi crtani film, animirani ruski film iz 1947. »Konjić Grbonjić« , a već s 30 ste dosegli sam vrh u svijetu animiranog filma.  
 

– Već sam u pučkoj školi volio crtati, krenuo sam u školu 1943. godine, za vrijeme NDH. Kako nije bilo udžbenika karti i atlasa, sjećam se da me je učitelj zemljopisa angažirao da na ploči nacrtam kartu Moslavine. Radio sam i gipsane reljefe kontinenata, izrađivao razne slike za potrebe nastave. Sjećam se da su me učitelji stimulirali da crtam, čak mi je u gimnaziji direktor Mato Jelić davao hiljadu dinara mjesečno da kupujem što mi treba za crtanje. Oduvijek sam volio crtati, ne znam odakle mi to jer u mojoj familiji nije bilo ni jedne knjige. Bili smo sirotinja, živjeli smo kao podstanari na periferiji Slavonskog Broda. Bile su to oskudne ratne i poratne godine. Kasno sam tako i otišao u kino, sjećam se samo da sam u Jadran kinu gledao »Konjića Grbonjića« i oduševio se. Ali u to sam se vrijeme već kao čitalac zainteresirao za stripove, nakupovao sam komplete predratnog Politikinog zabavnika, pa Zabanika iz NDH koji su u Zagrebu izdvala braća Neugebauer. Onda se počeo raditi prvi animirani film »Veliki miting« 1951. godine i o tome su pisale sve novine. To je bila čista senzacija. Pratio sam to iz dana u dan. U to me vrijeme, negdje na maloj maturi, razrednica pitala što ću raditi kad odrastem, a ja sam kao iz topa ispalio da ću crtati karikature i praviti crtane filmove. Svi su mi se smijali, ali ja sam kao balavac već znao što ću raditi u životu. Zavolio sam crtani film jer je to bila čarolija, pogotovo za djecu. Da nije bilo Disneya koji je radio crtane za djecu, odnosno da su svi crtani filmovi izgledali kao ovi umjetnički i moderni iz Zagrebačke škole, malo bi danas bilo publike za taj žanr. Zato ja uvijek branim Disneya, mada to nije moj animirani svijet. Počeo kao kao diznijevac jer nisam znao za drugo, no tek mi je Saul Steinberg, rumunjski Židov koji je emigrirao u Ameriku otvorio oči. Svoj sam svijet našao u njegovim crtežima. Od njega sam najviše naučio. Steinberg mi je blizak po senzibilitetu, on je istočni Europljanin, osjeća se u njegovom djelu Galicija, Transilvanija, filozofija bijelog luka, mistika. To je nešto posebno, originalno, preduvjet za umjetnost. Diznijevci su s druge strane postigli savršenu animaciju, ali sve je tu konfekcija, nema kreacije. Njima umjetnost nije ni bila cilj, nego čista zarada


HOLIVUDSKA PSOVKA


Ima li i iz Hollywooda ponuda za posao nakon nominacije za Oskara?  
 

– Ma bilo je ponuda, sve sam ih odbio. Večerao sam s Williamom Hannom (dio poznatog produkcijskog dvojca Hanna&«Barbera op.a.) i on mi je rekao da sam sigurno zvijezda i da odlično zarađujem kada sam došao u Los Angeles. A ja mu odgovorim da zarađujem 500 dolara mjesečno, na što mi on kaže da bih kod njega dobivao puno više, ni ne sjećam se više cifre. Kliker mi je brzo radio, pa sam mu brzo uzvratio da ja mogu svakoga dana opsovati svog direktora, a ako njega netko negdje otjera karijera mu je gotova za sva vremena u cijelom Hollywoodu. Nije sve u novcu. Rodio sam se kao proleter i ponosan sam što ću umrijeti kao proleter. Nikad se nisam držao trendova i pomodarstva. Bio sam svoj!

 

Kako je došlo do te prekretnice u Zagrebačkoj školi s Disneyeve na artističku plošnu animaciju?  
 

– Bio je to sukob dvaju stilova. Prvi su zastupali Neugebauerovi, stara garda, i bila je to savršena Disneyeva animacija. No ja sam rano shvatio da se to ne može imitirati, ne možete toj mašineriji parirati jer nemate novca. Strip se još mogao imitirati, ali film nikako. Stoga je bilo bolje biti svoj, pokušati kreativnošću nadomjestiti nedostatak sredstava.

 

Suština je bila da je završio strašan rat, došlo je novo vrijeme, ljudi su dobili neku novu energiju, čak su i protivnici sistema osjećali neku nadu, drukčije je naprosto zrak mirisao. Ti novi ljudi su napravili »Zagreb film«, a ne oni stari, konzervativni jer novo vrijeme traži nove ljude. Zagrebačka škola nastala je na tom entuzijazmu. »Zagreb filma« ne bi bilo da nije bilo Dušana Vukotića i Vatroslava Mimice, oni su bili jake ličnosti, obrazovani, kreativni, mladi i neopterećeni prošlošću. 
  

Opterećeni ljudi


Jesu li ovaj grad i zemlja Zagreb filmu, odnosno njegovim doajenima, dali zasluženo priznanje i status?  
 

– Teško mi je o tome govoriti. Neki dan sam tu na Animafestu prilikom predstavljanja Vudove (Dušan Vukotić) monografije pitao gdje su svi oni koji žive od njegoviog rada i priznanja. 
  

Cijenili su nas tada, ne može se reći da nisu. Kada sam kao početnik s »Krotiteljima divljih konja« dobio Grand Prix 1967. godine u Annecyju sve su novine pisale o tome. Ogroman tekst u »Vjesniku«, pa su svjetske novine poput »Suna«, »Daily Mirrora« pisale o tome iako su to tabloidi, potom francuske novine, televizije, nadavao sam se intervjua. Bili smo hit. Kriteriji su relativni, postoje trendovi. Mi smo iskoristili svoj trenutak. Najkreativniji period »Zagreb filma« bio je do početka šezdesetih do Vukotićeve »Igre«, Mimičinog »Samca« i Kostelčevog »Premijera«, a osamdesetih godina to se već dobro razvodnilo. 


Kako komentirate Vukotićev slučaj sa Zagreb filmom?  
 

– Ma to što su mu napravili je svinjski. Da ga ne puste u kuću koju je on stvorio. Opet kažem, da nije bilo njega i Mimice, ne bi bilo ni »Zagreb filma«. Vud je bio častan čovjek. Imali smo razmirica i mnogi su to htjeli zloupotrebljavati, no ostaje činjenica da je on bio velik umjetnik. 
 

Kako ste se kao karikaturist i satiričar za vrijeme prošlog sistema branili od cenzora?  
  

– Kada sam primljen u Američku filmsku akademiju upriličili su mi kao gostu retrospektivu filmova za stotinjak članova. Nakon filma »Idu dani«, koji je najcrnja kritika društva, nitko u Hollywoodu nije vjerovao da je taj film nastalo iza željezne zavjese. Pitali su me za cenzuru, a ja sam im odmah rekao da cenzure ima kod njih. Pa kod vas je i vrijeme poljupca ograničeno na 15 sekundi, kažem im ja, a netko dobaci – na deset! 
 

Nikad vam, dakle, ništa u novinama nisu cenzurirali?  
  

– Nikad ništa. Ja sam crtao karikature bez teksta, nisu se imali za što uhvatiti. Crtani se simbol može uvijek ne sto načina tumačiti. Treba samo biti suptilan, ne ići đonom. Ne možeš psovati mater ministru, to nije kreacija. Kunst je da nekoga naružiš na pristojan i fin način. Sve je stvar stila. 

 Osim toga ja nisam bio zlonamjeran prema tom sistemu, on je meni simpatičan i danas. Sve što sam pošteno životu naučio, naučio sam od komunista. Smatrao sam da se loše stvari mogu popraviti jer sam takav čovjek. No poslije se vidjelo da većina nije imala dobru namjeru jer čovjek kada ima dobru namjeru od loših stvari napravi dobro. Mi smo ovdje strašno primitivni. Oni koji su bili u krivi tvrdoglavo ne žele priznati da nisu bili u pravu. Kod nas ima puno opterećenih ljudi. Evo, onaj nogometaš Šimunić, on je naivan dečko, sebe je zeznuo tim pozdravom, a još i danas misli da je u pravu. Neshvatljivo. 
 

Iluzije o humanosti

Prije nego je počeo rat 1991. otišli ste u Muenchen kazavši da vam je jedan rat u životu dovoljan. Propatili ste dovoljno kao dijete kad vam je u ratu poginulo mnogo članova obitelji.  
 

– Ma da, pa znam ja ljude. Ni normalan čovjek u ratu ne može ostati normalan. Opterećeni ste informacijama. Ljudi polude i izgube kriterije. Ne podnosim kad mi pričaju o humanosti. Ukinuo bih sve humanitarne organizacije i ukinuo sva ženevska pravila. Doveo stvar od krajnosti. To je jedini način da se spriječi rat, da ljudi ne idu ginuti. Rat je besmisleno izgubljeno vrijeme nakon kojega mora doći mir. Kao dijete od sedam godina doživio sam bombardiranje Slavonskog Broda. Na ulici vas bezglava gomila zgazi, svako samo gleda sebe, u stanju su gaziti i preko djece. Shvatio sam taj ljudski životinjski poriv još tada kao sedmogodišnjak. Ne treba imati iluzija o humanosti. 
 

 Zašto baš Muenchen?  
 

– Počeo sam sedamdesetih raditi za njemačku firmu, vidjeli su neki moj film i svidjelo im se. Zvali su me da radim za njih, a ja nisam vjerovao, mislio sam da je to neka redakcijska šala kakvih je ono doba bilo koliko hoćete. Zato sam ja njima rekao da dođu ako me trebaju i stvarno, došli su. Nalazili smo se na aerodromu i između dva aviona i dogovarali posao. Tih sam se godina financijski oporavio, njima sam bio jeftin, a meni je to bio odličan posao. Ostala je veza s njima. Muenchen jer je blizu, majka mi je bila još živa u Slavonskom Brodu. Izgradili su kuću, taman su se opravili od prošloga rata.. 

 

Poetika vaših filmova je mučna, tamna, egzistencijalna, no vi taj pesimizam, koliko god to kontradiktorno zvučalo, nosite vedro s optimizmom. Kako uspijevate?  
 

– Davno sam shvatio da su nesreće moja sreća. Ja nisam imao puno lijepih trenutaka u životu, ali sam ih sam sebi pravio. Što imam od očajavanja? Svi se čude tom mom kontrastu kad me bolje upoznaju. Kada sam dobio Grand Prix za »Idu dani«, beogradski »Student« napisao je da je to najcrnji film jugoslavenskoga crnog vala, no ipak vas tjera na smijeh pa tu muku lakše probavljate. Tako sam ja postao karikaturist, branio sam se satirom od nesreće, vlastita me priroda branila. Da sam drugačiji, ne bih preživio. Ja sam se kao dijete za bombardiranja Slavonskoga Broda nagledao iznošenja leševa. Branim se od tog užasa, izliječio sam traume, tako što pravim humor od muke. 
 

 Kako živite u Muenchenu, planirate li povratak u Zagreb?  
 

– Muenhen je ugodan grad za život, prepun je parkova i stvarno uživam u njemu. Vozim bicikl, sve sam ulice prošao, stalno istražujem i uvijek idem drugim putem. Nosim sa sobom blok i olovku. I promatram. Život se sastoji od promatranja. Sve što sam naučio, naučio sam promatrajući na ulici i to najviše od fakina. Nikad mi nije dosadno jer si ne dozvolim da mi bude dosadno, dam si naprimjer zadatak da gledam fasade i proučavam stil prozora. U Njemačkoj živim sam, ustanem se, napravim si doručak, upalim televiziju, smanjim ton i koncentriram se na sliku jer mi ona govori više od riječi. I vidim kako lažu! Tek sam tamo shvatio da su, kad je riječ o propagandi, komunisti bili amateri. Ipak život je tamo lakši, vedriji, ljudi su pristojniji, neopterećeniji. Ne patim od nostalgije, ma kakvi! Ja sam vagabund. Parafrazirat ću opet nekog rimskog mudraca »gdje su mi muda, tu mi je domovina« . Međutim, star sam i uskoro ću se morati vratiti u Zagreb, a već sam rekao da mi je u Muenchenu žao umrijeti, a u Zagrebu nije. Ni tamo nemam love, krpam nekako, ali sam sretan, a ovdje me stalno nešto žulja. Ima neka duboka tragika u suštini ovih balkanskih prostora, neko prokleto isijavanje, kako drugačije objasniti ove ratove svakih pedeset godina. Da to nije tako, ove bi prostore već naselili Germani.


Autor: Sandra Sabovljev


Preuzeto s adrese: http://www.novilist.hr/


Doradio: Nenad Grbac


---------------------------------------------


Brbljanje o Geometriji




Digitalnu knjigu, "Brbljanje o Geometriji" Zlatka Šporera i Nedeljka Dragića moći ćete preuzeti 

tako da svojim mišem kliknete na sljedeći link: 


http://www.digitalne-knjige.com/sporer3.php  



Jul 7 '14 · Oznake: intervju - nedeljko dragić

Dijagnoza



 

Na sistematskom pregledu otkrili su da imam visoki tlak. Zbog posla koji obavljam, a to je penjanje na odašiljače i preko 30 metara visine, poslali su me na prisilni odmor.

 

Nakon obavljenih dodatnih pretraga, nošenja holtera za krvni tlak, holtera za srce, pretraga krvnih žila u nogama i na vratu, analize urina i krvi, slikanja pluća i tko zna čega sve ne, donio sam sve nalaze svome liječniku.

 

S njim sam skoro u prijateljskim odnosima, zapravo dobro se poznamo još iz mladosti, pa je naš razgovor započeo pričama o prijateljima, znancima, rodbini i kojekakvim zgodama i nezgodama, te je nakon dužeg razgovora konačno počeo gledati moje nalaze, a ja sam sa zebnjom iščekivao njegovo stručno mišljenje dok se on zadubio u sve te nalaze i nešto bilježio u karton.

 

Najednom nastade u bolnici strka, vika. Netko u hodniku viče:

 

Hitan slučaj, dođite ovamo!

 

I moj liječnik istrča van u hodnik, a ja ostade sam u ordinaciji. Prošlo je skoro pola sata dok se moj liječnik konačno vratio, sjeo za stol i počeo pregledavati moje papire, a zatim u nevjerici vrtjeti glavom i mijenjati boje. Na trenutak je, gledajući moje nalaze, zario glavu među dlanove i zamišljeno otpuhivao.

 

Ne moram vam pričati kako mi je bilo. Puls mi je sve luđe tukao, a znoj me oblio. Glavom su prostrujale najcrnje misli, a onda sam hrabrio samoga sebe da uvijek postoji mogućnost u oporavak, a odmah sam potom utonuo u crne misli.

 

Ne znam od čega bolujem, uvijek su sve mogućnosti otvorene, a najgora je bolest koju ne osjećate dok ne bude prekasno. Doduše, oduvijek mi je srce znalo luđački tući dok sam jurišao s loptom i jurio od gola do gola još u djetinjstvu, ali nikad nisam imao većih problema.

 

Doktor me s vremena na vrijeme odsutno pogleda blijed kao krpa kao da u mojim nalazima već vidi pokojnika.

 

Ništa mi ne govori, samo me očajnički pogleda pokušavajući prikriti svoju zbunjenost i zabrinutost nekom dosjetkom.

 

-  Živ čovjek svašta doživi, a ponekad i preživi!

 

Živim zdravo. Ne pijem, ne pušim, ne jedem suviše masno, ni slano, izbjegavam gazirana pića, slatko tek tu i tamo okusim, a eto, sve ti je to badava. Onaj rogonja nikada ne miruje, nego radi svoj posao. Teško je ovako čekati premda znam da mi nema spasa kada se doktor, moj prijatelj, ovako zabrinuo i problijedio gledajući moje nalaze.

 

Ponovo ih pregledava, u nevjerici vrti glavom, blijed kao krpa tek me saučesnički pogleda, a onda spusti pogled nad papire, pa zarije glavu među dlanove i samo što ne zaplače.

 

Svjestan sam da mi je kraj blizu. Pomoći nema, a niti nade. Svatko ide svojim putem, svome ušću, svako ide koritom života koje se razlijeva u nepreglednim ravnicama, a zatim brza strminama i padinama, uvire i ponovo se rađa, ali se na kraju gubi u moru vječnosti.

 

Eto, već sam dva mjeseca na bolovanju. Doduše, ništa me ne boli, ali taj visoki tlak me muči, premda ja nisam dosad ništa osjećao, niti osjećam, ali kad mi doktorica mjeri tlak, bude i do sto devedeset kroz sto deset mph.

Kažu da je najgore baš to što te nikad ništa ne boli, a onda ti samo najednom pozli i više nema izlaza.

 

Ali, što je tu je. Nitko ne može izbjeći svoju sudbinu pa tako ni ja.

 

Konačno doktor podiže glavu i gleda izgubljenim maglovitim pogledom u mene:

 

-  Znaš šta?

 

-  !? - preplašeno gledam i slušam.

 

-  Znaš šta se desilo?!

 

-  ?!

 

-  Brkan će odapeti. Eno ga sav pocrnio. Nema mu spasa ni pomoći. Infarkt!!! Još ga pokušavaju oživjeti.

 

-  Brkan?!

 

-  Da, Brkan!

 

- Pa, jutros sam s njim razgovarao pred trgovinom…

 

-  Da, da, da… i tu je zastao, a onda s knedlom u grlu ponovio:

 

-  Brkan je gotov, nema mu spasa… a ja sam mu jučer posudio deset tisuća eura!

 

-  ?!

 

- … deset tisuća eura bez potvrde i potpisa … i tu je utihnuo.

 

-  A, moji nalazi?

 

- Što tvoji nalazi? Zdrav si ko dren! Imaš krvnu sliku ko beba! … Ali Brkan će odapeti, a ja sam mu jučer posudio deset tisuća eura!


-----------------------------------



"Mali Tane", Dragan Miščević






Iz knjige "Mali Tane", Dragana Miščevića, koju možete preuzeti na sljedećem linku:


http://www.digitalne-knjige.com/miscevic2.php






Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.


 

Osvrt na knjigu - "Od nekad do sad", Alana Razzaka




Lirika Alana Razzaka ne može se oteti rimi iako njegova ničim obuzdana priroda ne trpi strogoću u stvaranju stiha. Počinje pisati još u srednjoškolskom dobu, u periodu od 1986. do odlaska u vojsku. Taj period obilježen je melankoličnim stanjima i željom za slobodom hipijevske generacije, kao i romantičarskim zanosom prema velikoj mladalačkoj ljubavi. 

Sumorna stanja i propitivanje smisla prisutni su u lirici tematski vezanoj za kratko razdoblje provedeno u vojsci i odaje osobu koja ne trpi neslobodu i unistavanje individualnosti. U vojsci je krajem 1989. godine nastala i pjesma Apokalipsa koja je vrlo precizno proročanstvo događaja uslijed agresije na Hrvatsku. Shvaćajući besmisao ubijanja koristi privremeni otpust zbog zdravstvenih problema i odlazi u Nizozemsku.

Period nakon odlaska u Nizozemsku obilježen je poezijom kojom izražava svoju višestruku osobnost u kojoj je ipak najzastupljeniji emotivni odnos prema osobama koje su zaokupile njegovu pažnju. Alan je obuzet osjećajem bezmjerne ljubavi prema zenama koje su ga u stanju inspirirati ili ocarati. A kad je osvojen, on se daje bez ostatka. Kraj ljubavi za njega nikad ne znači kriviti nekoga, već samo istinsku tugu zbog gubitka i potpuno razumijevanje razloga za rastanak. Između  beskrajno nježnih stihova, povremeno uskaču  iskazi neobuzdane strasti i želje, ali vrlo često, skoro nehotice uleti i iskrica humora, koja odaje vječito dijete u njemu.

To veliko dijete naročito je prisutno u poglavlju Tiomska boezia, jer Tiomi su njegova izmaštana potpuno slobodna bića, kojima su igra i bezazlena nepodopština jedina svrha postojanja. Često koristi purgerske izraze, kao i malo uvrnute riječi preuzete od bake (nofci, negatifci i sl.), a time se vraća  u djetinjstvo i ono što mu je od djetinjstva ostalo  - nesputana sloboda, bezbrižnost  i vječita želja za igrom.  U nekim pjesmama koristi ekavicu, u drugima ikavicu, a često se služi kajkavštinom i slengom.

Uz ljubavnu liriku i zaigranost, tu je i lamentiranje o izazovima i neizvjesnostima slobodnog životnog stila koji je odabrao, te u snalaženju i propitivanju vlastitih vrijednosti u stranom okruženju. Stihom su oslikane tuge proživljenih perioda samoće i povremene apstinencije od životnih radosti kao posljedice razočaranja koja je trebalo prevladati i suočavanja sa ponekad banalnom realnošću.

Prema vlastitoj želji autora ova zbirka je podijeljena u zasebna poglavlja, a unutar svakog od njih pjesme su navedene po kronološkom redosljedu nastajanja.

Osim na hrvatskom književnom jeziku, Alan Razzak piše pjesme na engleskom, nizozemskom talijanskom i njemačkom jeziku, a stihovi mu se odlikuju mlodioznošću i ritmom bez obzira na kojem jeziku ih stvara. Nakon preseljenja u Berlin 2010, posvećuje se kantautorstvu, uz profesionalan rad na poučavanju razvoja glasa u glumaca i muzičara, pa mu za posjete Erato ostaje sve manje vremena.


Urednica - Lidija Loborec Rezo


----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/razzak.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------



Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Osvrt na knjigu -  "Jakarina kosa", Zlatana Gavrilovića Kovača




Poema "Jakarina kosa", Zlatana Gavrilovića Kovača, posvećena je svim žrtvama nasilja, okrutnosti i bezumlja s posebnim osvrtom na tragedije u Srebrenici, Vukovaru, i Škabrnji.


Već sam odabir teme, te činjenica da je ovo Zlatanovo djelo pisano kao poema navodi nas na zaključak da to djelo ima mnogo dodirnih ili zajedničkih točaka sa u hrvatskoj književnosti vjerojatno najpoznatijom poemom "Jama", Ivana Gorana Kovačića.


Naime i u jednoj i u drugoj poemi ljudska stradanja, odnosno patnja opisani su pomoću stiha i iznimno snažne unutarnje borbe likova. I jednu i drugu knjigu krase izrazita nabijenost emocijama, promišljanja o moralnim pitanjima i brojne pjesničke figure.


No, nažalost sve to i nije jedina sličnost između ove dvije poeme. Sličnost koju bih ja nazvao najvažnijom je činjenica da su obje knjige u razmaku od 50-ak godina nastale na istom teritoriju, što nam jasno govori da se u tih 50-ak godina mnogo toga promijenilo, no i da bezumlje i patnja ostaju trajan znamen, žig ili otisak svih nesretnih ljudi koji žive u tom području.


Ta teritorijalna odrednica u obje poeme djeluje kao usud, prokletstvo ili zajednička sudbina svih nas, koju nismo ni birali ni htjeli.


Sve to poemu "Jakarina kosa", Zlatana Gavrilovića Kovača, čini iznimno snažnim i upečatljivim djelom. Djelom koje nas nehotice podsjeća na to kakvi smo i što smo, bez obzir na ulogu koju nam je sudbina dodijelila.


Upravo stoga i vrijedi pozdraviti objavu ove knjige. Jer ona je ovdje da nas podsjeti na nešto što bismo najradije zaboravili. No, to podsjećanje vjerojatno je i jedini način da se navedeni događaji ne ponove.



Nenad Grbac, u Zagrebu 01. 11. 2013.



----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic18.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------



Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


"Falični pansion" (Fawlty Towers) jedna je od najboljih britanskih humorističnih serija





U nedavnom izboru i anketi britanske televizijske mreže za jednu od najboljih britanskih humorističnih serija izabrana je serija "Falični pansion" (Fawlty Towers). Zanimljivo je i da je Fawlty Towers dugo vodio bitku za prvo mjesto sa serijom «Mućke» (Only Fools and Horses) te da je kod nas jako hvaljena i omiljena serija «Allo Allo» u istom izboru zauzela tek  deveto mjesto.

 

I upravo zato odlučili smo vam predstaviti seriju "Falični pansion" (pod tim imenom serija je nekad davno prikazivana u tadašnjoj Jugoslaviji).


Kako je moguće da jedna serija s tek 12 snimljenih epizoda postigne takav kultni status?

 

Kad govorimo o seriji Fawlty Towers  mnogi će se upitati kako je moguće da jedna serija s tek 12 snimljenih epizoda postigne takav kultni status i da gotovo u potpunosti bude smatrana klasičnim trenucima britanske komedije? Dijelove odgovora na to pitanje svakako čine briljantna karakterizacija likova, fantastično napisan scenarij u kojemu skoro svaka rečenica može natjerati na smijeh te komedija temeljena na klasičnom konceptu zabuna.

 

Rijetko se koja humoristična serija može pohvaliti činjenicom da je poznat točan datum kada je začeta u mislima svojih tvoraca. A Fawlty Towers može se pohvaliti baš time: ideja o humorističnoj seriji čiji je glavni junak često dobronamjerni ali u praksi prilično disfunkcionalan i krajnje neljubazan voditelj hotela rođena je u glavi Johna Cleesea točno 12. svibnja 1971.


A sve je počelo tog dana

 

Toga je dana cijela ekipa “Monty Pythona” ušetala u hotel “Gleneagles” u gradiću Torbay, na engleskoj rivijeri u Devonu. Trebali su u tome kraju snimati nove nastavke svoje proslavljene, kultne serije, no John Cleese odmah je primijetio kako je vlasnik hotela – izvjesni Donald Sinclair – osoba “neizmjerno velike nepristojnosti”.


Izgubljeni kofer i druge priće...

 

Dvojica Cleeseovih kolega gotovo trenutačno su se našla u sukobima sa Sinclairom. Terry Gilliam bio je naviknut najprije razrezati hranu vilicom i nožem a potom uzeti vilicu u desnu ruku i jesti samo njome; Sinclair mu je više puta predbacio kako se “u ovoj zemlji tako ne jede”, aludirajući na američko porijeklo Gilliama. No još je veći problem imao Eric Idle kada se nekoliko sati nakon prijavljivanja u hotel vratio na recepciju te se, ne pronašavši nigdje kofer, zbunjeno obratio Sinclairu tražeći objašnjenje gdje je njegova prtljaga. “Vaš se kofer nalazi s druge strane vrtne ograde”, navodno je posve mirno odgovorio Sinclair. Nakon što ga je Idle upitao zašto bi itko bacio prtljagu u susjedni vrt, Sinclair je pojasnio kako se možda netko uplašio da bi u koferu mogla biti bomba a da “ionako ima mnogo problema s osobljem posljednjih dana”.


Cijela je ekipa pajtonovaca napustila čudan hotel još čudnijeg vlasnika

 

Cijela je ekipa pajtonovaca napustila čudan hotel još čudnijeg vlasnika – ali John Cleese je odlučio ostati. Kasnije je ispričao kako ga je Sinclairova urođena, iskonska neljubaznost prema gostima uistinu fascinirala pa ju je odlučio detaljnije istražiti, naslućujući vjerojatno odličan materijal za neku novu humorističnu seriju ili barem pokoji skeč baziran na ekscentričnom Sinclairu. Cleese je i svoju tadašnju suprugu pozvao da odsjedne u hotelu; glumica Connie Booth također će kasnije glumiti u Fawlty Towers.


Ideja o humorističnoj seriji o neljubaznom vlasniku hotela

 

Nakon što je snimanje i emitiranje svih ugovorenih epizoda “Monty Pythona” privedeno kraju, BBC je pokušao obnoviti ugovore s većinom glumaca i osmisliti pojedinačne projekte za svakoga od njih. Ponajviše su bili nestrpljivi i očekivali daljnju suradnju s Cleeseom koja je i dogovorena kad se on tri godine nakon kraja Pythona pojavio s idejom o humorističnoj seriji o neljubaznom, posve nerafiniranom vlasniku hotela. Dakako, priča je bila inspirirana njegovim iskustvom u Gleneaglesu!

 

Na konceptu serije i razradi dijaloga John i Connie radili su zajedno; u početku se Cleese počeo baviti pisanjem dijaloga za muške likove (vlasnika hotela Basila i nesposobnog španjolskog konobara Manuela) dok je Booth pisala dijaloge za Basilovu televizijsku suprugu, Sybil, i pomoćnicu Polly, njezin vlastiti lik. Na kraju je ovaj scenaristički tim Cleese – Booth toliko dobro funkcionirao da su napisali praktički cijelu seriju bez ičije pomoći izvana.


Priča o trećoj planiranoj sezoni... 

 

Priča o navodnoj trećoj planiranoj sezoni ili čak famoznoj “trinaestoj epizodi” čini se, ipak, spada u domenu urbanog mita i wishful thinkinga brojnih obožavatelja ove serije. Ono što, međutim, ipak jest poznato jer je o tome progovorio i sam Cleese je činjenica da su postojali planovi za cjelovečernji film Fawlty Towers te da je postojala malena vjerojatnost da on i bude snimljen tijekom devedesetih godina. Cijeli je scenarij bio napisan i trebao se fokusirati na mirovinu Fawltyjevih kada oni napokon pronalaze dovoljno vremena da posjete Manuela i njegovu obitelj u Španjolskoj. Dakako, Basil Fawlty ne bi bio Fawlty kad ne bi sve uprskao pa tako igrom slučaja – i ponovno klasičnom komedijom zabuna – biva optužen za otmicu zrakoplova i provede cijeli odmor u zatvoru. No zbog brojnih Cleeseovih obaveza film tada nije snimljen, a ubrzo je i sam Cleese postao skeptičan oko toga bi li koncept ove humoristične serije uopće bio održiv u devedesetominutnom obliku.


Ništa, baš ništa, ne može zamijeniti...

 

I za kraj reći ćemo da ništa, baš ništa, ne može zamijeniti  gledanje ove humoristične serije. Nikakvi opisi, sažeci scenarija, citati pa čak niti isječci s YouTubea; Fawlty Towers je, naime, velikim dijelom klasična komedija zabuna pa se tako u svakoj epizodi može uživati isključivo u njezinoj cjelovitosti.



------------------

 

Ukoliko ste propustili reprize na 2. programu Hrvatske televizije, savjetovat ćemo vas da u svoju tražilicu upišete samo "Fawlty Towers torrent", kliknete na odgovarajući link,te pomoću vašeg torrent klijenta preuzmete seriju na vaš kompjuter.

 

Ukoliko nemate program za preuzimanje torenta (klijent) ovaj link bi vam mogao pomoći

 

http://www.portablefreeware.com/?id=483

 

Titlove ili prijevod ćete također lako pronaći pomoću googlea ili video preglednika po imenu BS player.

 

------------------

 

Video zapis

 

Naravno pridodali smo i video zapis slavne scene u kojoj Basil izgubljen i dezorijentiran, ozlijeđene glave, u hotelu ugošćuje grupu njemačkih turista stalno se podsjećajući da ne spominje rat – u čemu je, dakako, katastrofalno neuspješan jer u svakoj rečenici napravi neki lapsus s ratnim asocijacijama! Nakon što rasplače njemačku djevojku i izludi Nijemce, Basil ih pokušava “oraspoložiti” imitirajući Hitlera u kombinaciji s njegovim ministrom smiješnoga hoda iz “Monty Pythona” – tih nekoliko sekundi Cleeseova gega predstavlja jedan od najboljih trenutaka britanskih humorističnih serija!

 




------------------


Napisao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.




Osvrt na knjigu - "Koraci kroz vrijeme", Emilije Dević




Poetska poruka, koja dolazi iz pjesama Emilije Dević, obavija se kao bijela svjetlost u tamnoj noći.


To je pjesnikinja, koja svojim posebnim uvidom u duhovni svijet priča tako slobodno kao ptica što leti nebom, kao što vodopad prosipa svoje bistre kapljice i kao što noć obavija umorne oči.


Njen svijet nije izmišljen, to je duboki unutarnji svijet, kojim Emilija daruje svoje čitatelje posebnim jezikom - jezikom ljubavi i sreće, dubokog poniranja u čari prirode, u onostrano okruženje što odiše njenom poezijom.


To su oni pejsaži duše, kojim svaka osoba želi koračati, zaroniti i odvojiti se od ove stvarnosti, da bi se pronašla negdje, gdje sfere postojanosti ne dopiru.


To je onaj svijet, kojeg volim - svijet čistog izraza vedre duše, svijet poezije inspirirane svakodnevnim introspekcijama, ali i radostima života, ljepotom prirode, dubokom mistikom noći.


Pažljivo čitajući Emilijinu poeziju, dolazim do glasa bez jeke, dolazim do neke stranice kad poželim ostati uz pjesmu i osjetiti je dušom.


Oči duše su osjetljive pa su tako i oči moje duše osjetljive i reagiraju pulsarom na svaki divan izričaj Emilijine lirike i njenih poruka.


Ona vrlo sigurno plovi tim poetskim morem, daruje nas velikom iskrenošću svojih stihova i dubinom svojim poruka.


Iz stvarnosti je izuzela zlatnu nit, koja ju je dovela do te dubine gdje može razgovarati sa anđelima, gdje srodne duše dolaze jedna do druge, susreću se i nasmiješeno se prepoznaju.


U poeziji Emilije Dević caruje blagost, nježnost, iskrenost i duboka lirika, kojoj se uvijek radujem kad naiđem na njene stihove.


Posebna vrijednost svake Emilijine knjige je ta, što je svaka na svoj način autentična, a opet je nastavljaju jedna na drugu.


To je niz, koji priča svoju priču, ali mora se pročitati prva knjiga, da bi se shvatila treća knjiga, a opet - može se pročitati samo jedna i ostaje se - u tišini.


Iz igre zlatne tišine izrasta sreća, duboka bol, tuga, ushićenje, pogođenost trenutka kad će čitatelj osjetiti preskočeni ritam srca i zastati nad tim stihovima.


Metaforičnost i duboka značenja poruka, koje nam Emilija šalje kroz svoje stihove, dovodi do toga da pozivam svakog čitatelja i čitateljicu, da urone u ovaj poseban svijet, koji nas odvodi u poetiku, susrećući se baš onda kad nam duša zatreba lijepu riječ i poseban duševni ugođaj.


Sretna sam što sam mogla napisati ovaj osvrt na poeziju Emilije Dević i, znam, Emilija ide dalje, jer njen poetski svijet je predubok i prebogat, da bi se tek tako zaustavila samo na jednoj knjizi.


Emilijin poetski svijet je njen cijeli život otkud i dolaze njene prelijepe pjesme.



Jadranka Varga



----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/devic5.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------



Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Osvrt na knjigu - "U sjeni izgubljenog vremena", Kristine Koren





Dragi čitatelji, ostala sam ugodno iznenađena, dok sam čitala prvu zbirku pjesama mlade pjesnikinje Kristine Koren, samozatajne mlade žene neobičnog talenta za pisanje poezije i jedne Duše, koja je osjetila povezanost sa dubokim unutarnjim dijelom sebe te nam je iznijela taj dio na bijele listove njene knjige.


Kroz cijelu poeziju latentno se proteže čežnja, ljubav, molitva, opojni zov voljenom biću, koji je tako slatko zamirisao njenim životom, da je Kristina cijelu ovu zbirku zavrtjela oko njegove Duše i sa njom je doziva.


Iako je ta ljubav tek polazište otkud teče slap njene lirike, u predaji prema osjećajima, koji obuzimaju u mukle noćne sate njeno osamljeno srce, svjesna je tog višeg smisla postojanja svake duše, koja se spustila na ovu lijepu planetu.


Kristina plete ovaj poetski niz u raznim poglavljima, istančano ističući baš tu misao vodilju što se proteže kao biserna nit do naših srca, polako zauzimajući svoj prostor u nama i želeći da imamo ovu njenu zbirku zauvijek.


Sve pjesme, koje sam pročitala, mogla bih staviti pod jedan naslov: ljepota se krije u Duši jedne mlade žene, koja je rano shvatila, da rane života može iscijeliti ljubavlju i u dragocjenim trenucima sa voljenom osobom.


Ovim riječima, završavam moju poruku Kristini, a i svim čitateljima, koji će, nakon čitanja ovih predivnih stihova, znati da je na svjetlost Života istupila jedna divna mlada žena, koja će svojom dubokom introspekcijom kroz vlastito iskustvo, darovati svijetu i Životu još puno puno prelijepih pjesama.


Želim dragoj Kristini poručiti, neka samo slijedi svoje srce, jer ono nikad ne griješi I ne laže, a kako je davno rečeno u staroj latinskoj poslovici: “cor non mentitur” – srce ne laže.


Hvala ti, draga Kristina, što sam imala čast prva pročitati ovaj izuzetan poetski biser i sa ljubavlju te ostavljam dalje tvojim dragim čitateljima.




Jadranka Varga



----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/koren.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.




Jul 1 '14