Sjećanje na hrvatske velikane - Silvije Strahimir Kranjčević




(Senj, 17. veljače 1865. - Sarajevo, 29. listopada 1908.),


Rođen u Senju, pod Nehajem, zbog svoje buntovne naravi (završivši gimnaziju) nije maturirao; elitni zavod Germanico-Hungaricum u Rimu, gdje je imao postati svećenikom, napušta vrlo brzo jer ne osjeća u sebi svećenički poziv.


Ali je taj kratki boravak u "Vječnom gradu" ostavio trajni, neizbrisivi trag u njegovoj osjećajnosti i njegovu pjesništvu. U Zagrebu završava jednogodišnji učiteljski tečaj iz slovničko-povijesne grupe, i s diplomom učitelja "na gradjanskih skolah" odlazi službovati u Bosnu i Hercegovinu, jer u Khuenovoj Hrvatskoj za nj nije bilo kruha. Mostar, Livno, Bijeljina, Sarajevo: to su njegove životne postaje, gradovi u kojima nije samo ostvarivao svoju egzistenciju nego i pjesnički sazrijevao.

Prvu pjesmu objavio je i on u "Hrvatskoj vili" (Zavjet, 1883.), mjesec-dva prije odlaska u Rim. U uredništvu, koje tada već vodi Eugen Kumičić, borbeni stihovi mladoga, posve nepoznatog pjesnika dočekani su oduševljeno i proročanski: "Taj će vam biti najbolji hrvatski pjesnik!" Iz Rima šalje još dvije pjesme šušackoj "Slobodi" (Pozdrav i Senju-gradu, 1884.), a vrativši se iz Rima objavljuje u "Viencu" značajnu pjesmu Noć na Foru i u Senju, odmah zatim, prvu zbirku Bugarkinje (1884.). Tako je za samo godinu dana obilježio prostor svoga pjesništva i najavio svoj pjesnički put: punih dvadeset i pet godina, od Zavjeta 1883. do Hristove slike u "Savremeniku" 1908., teći će crtom koju definiraju tri uporišne točke: Domovina - Čovjek - Svemir. Dosljedno na toj crti, Kranjčević se nije mijenjao nego rastao i sazrijevao.




Bugarkinje su bile dočekane s naglašenim priznanjima; Milivoj Šrepel napisao je o njima prvu kritiku (u "Vijencu"), s puno izričitih pohvala, predvidjevši da na putu koji pjesnika čeka "umjesto lovora raste gorki pelin, pa se zato i u njegovu stvaralaštvu često javlja britki sarkazam i hladna ironija". Sve su ove oznake (sarkazam, ironija, gorki pelin) bile izvanredno točne; ali, da su Bugarkinje predstavile Kranjčevića kao autentičnog "barjaktara slobode", kako je poslije malo bombastično rekao Krleža.


Do iduće njegove zbirke (Izabrane pjesme, 1898.) proći će više od deset godina, od nje do sljedeće (Trzaji, 1902.) jos četiri, a onda još šest do posljednje (Pjesme, 1908.): sve one potvrđuju, da su godine provedene u Bijeljini (1888.-1892.) i drugi put u Livnu (1892.-1893.) bile njegovo najplodnije razdoblje pune pjesničke zrelosti. Tada nastaju znamenite pjesme Ditiramb, Angelus, Iza spuštenijeh trepavica (1892.), Mojsije (epska pjesma; Kranjčević je bio strastveni pravaš- borio se za samostalnost hrvatske države, pa je tako u njegovoj pjesmi Mojsije simbol Ante Starčevića (začetnika pravaša), a nezahvalni Židovi koji se klanjaju zlatnom teletu simbol su Hrvata koji se priklanjaju Mađarskoj ili Austriji.), Lucida intervalla (1893.), a zatim i Mramorna Uenus (1894.), Anđeo bola, Heronejski lav (1895.), Misao svijeta, Zadnji Adam (1896.), Resurrectio, Moj dom (1897.), Sveljudski hram (1901.) i druge.


Ako je osamdesetih godina hrvatskom književnošću dominirala proza, devedesetih godina prvenstvo pripada Kranjčevićevu pjesništvu, koje u posljednjem deceniju XIX. stoljeća dostiže svoj zenit. Bilo je kritičara koji su vidjeli taj zenit u misaonosti Kranjčevićeve poezije i njezinu zaletu u kozmički beskraj, pa su ga neki i nazivali - sasvim pogrešno, uostalom filozofskim pjesnikom. A on to nije bio.




Kao pjesnika zanimale su ga sve brige i tegobe njegova naroda, a izražavao ih je uz pomoć biblijskih i antičkih parabola, simbola iz povijesti kršćanstva i židovskog naroda; njihovom je alegoričnošću odijevao temeljna ljudska pitanja o svemiru, o životu, o neskladu ideala i zbilje, o svrsi čovjeka i prirode, o vjeri, o Crkvi, o Bogu, o smrti, o ljubavi i suzi, o grijehu i o sreći, o pravdi, o slobodi - o pitanjima koja bi inače bila više nego obična; o tragikomediji svijeta, za koji ni on, kao ni njegova velika pjesnička simpatija Heine, nije uvijek pravo znao, je li bolnica ili umobolnica.


Svemirske vizije koje otkriva njegova poezija izrasle su iz mračne stvarnosti khuenovske Hrvatske. Sve patnje što su ih trpjeli njegova pogažena domovina i njegov poniženi narod doživljavao je starčevićanskim očajavanjem i proživljavao svojim pjesničkim senzibilitetom tako intenzivno, da je njihov domet prelazio granice zemaljske stvarnosti. Kozmička dimenzija njegova pjesništva, o kojoj se toliko govorilo i nagađalo, suvislo i nesuvislo, nije zapravo ništa drugo nego bolni odjek i projekcija hrvatske nesreće. Ona proizlazi iz nesklada svijeta - i u neskladu svijeta završava.

Uređivao je književni časopis "Nadu", koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine.


Nominalni urednik bio je vladin savjetnik Kosta Hormann, čovjek širokih obzorja, dobročinitelj Matošev, ali je stvarni urednik časopisa, Hormannovim povjerenjem, bio Kranjčević. Uživao je zaista zavidnu slobodu i zahvaljujući njoj "Nada" je okupljala najuglednije hrvatske književnike i postala najvažniji književni časopis hrvatske moderne. U njoj je objavio veći broj svojih književnih prikaza i ocjena, a neki od njih vidno nadilaze trenutne potrebe, zbog kojih su bili napisani...


 ---------------------


Digitalnu knjigu "Izabrane pjesme", Silvija Strahimira Kranjčevića, pronaći ćete na našem multimedijskom CD-u "klasici hrvatske književnosti"


Više o tom CD-u saznati ćete na adresi:


http://www.digitalne-knjige.com/multimedijski-cd/index.php


A, ukoliko se želite uvjeriti u izgled i funkcionalnost sučelja CD-a, odnosno knjiga koje se na njemu nalaze, tad predlažemo da svojim mišem kliknete na sljedeći link:http://www.digitalne-knjige.com/multimedijski-cd/video/


---------------------


U prilogu ovom članku pridodati ćemo i video zapise pjesama "Moj dom" i "Eli! Eli! lamâ azâvtani"





------------------------------------------


Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora. 

Kako započeti pisati knjigu?



 

Što vam je potrebno:


Vjerojatno je  da znate pisati jednostavne rečenice (tako je i pisao Ernest Hemingvej), i namjeravate napisati roman. Stoga nema druge nego prihvatiti se posla. Greške su naravno moguće, no nemojte vjerovati da veliki pisci ne griješe i ne prepravljaju svoje rukopise. Dapače upravo to, odnosno mogućnost uočavanja i ispravljanja grešaka učinile su ih velikim piscima.

 

Znači za pisanje knjige potrebna vam je samo dobra volja, puno vremena i strpljenja, te naravno kompjuter, jer danas rijetko tko piše knjige rukom, olovkom ili pisaćom mašinom.

 

Nemojte misliti da je itko ikada postao pisac odlaskom u radionicu, čitanjem knjiga, ili čak čitanjem ovog članka. Pisanje dolazi iz onog što se nalazi u Vama. Ovaj članak može vam pomoći, uštedjeti vrijeme, uputiti Vas na važne stvari, no on nikako nije garancija da će te uspjeti napisati knjigu i postati pisac.

 

Da li je to ipak moguće?

Definitivno da. Pisanje je kreativni proces i ako se u vam nalazi i taj talent, ako u tome pronađete sebe, svoje zadovoljstvo i ako to što napišite bude zanimljivo i drugima na dobrom ste putu.

 

No, pisati nije lako i rezultati neće doći tako brzo kao što očekujete


Da bih vam napisao ovaj članak utrošio sam dosta vremena. Za pisanje knjige trebati će vam puno više od toga. Stoga nemojte misliti da je  lako pisati knjigu, posebno ako  imate posao, porodicu i odgovornosti. Većina poznatih pisaca, vodilo je dva života, dok su pisali svoje romane. Ali kada napišete svoju prvu knjigu, osjetit ćete zadovoljstvo koje se s malo čime može usporediti. Još veće zadovoljstvo predstavljat će vam činjenica da da je ta knjiga zanimljiva i drugima. Knjige se naime nikad ne pišu zbog nas samih nego zbog drugih. Nema smisla pisati knjigu koja će biti zanimljiva samo vama i vašoj obitelji. 


Vodite brigu o tome.

 

Pisanje potiče iz čiste emocije...


Što čini pisca? I beznačajan događaj iz prošlosti može probuditi pisca u Vama. Onaj koji se desio na primjer rano u životu i oblikovao Vašu samosvijest i emociju za pisanje.

Uzmimo slučaj José Saramago, prvog portugalskog pisca koji je primio Nobelovu nagradu za književnost. Sin oca seljaka i nepismene majke, odrastao je u kući bez knjiga. Bio je potreban period od 40 godina da od običnog limara postane pisac. Prvo je otkrio pisanje. Zatim je postao urednik u izdavačkoj kući, a na kraju  generalni urednik poznatih portugalskih novina. Imao je već preko 60 godina kad je dobio priznanje za svoj rad u zemlji i inostranstvu.

Saramago se u razgovoru s novinarima prisjetio i događaja koji ga je naveo da život sagleda na drugačiji, emotivniji i način i na kraju postane pisac.

 

Kao dijete proveo je praznike sa svojom bakom i djedom u selu po imenu Azinhaga. Njegov djed pretrpio moždani udar i morao je u Lisabon na liječenje, "Tog trenutka on je otišao u dvorište svoje kuće, gdje se nalazilo nekoliko stabala, smokava, maslina. Grlio je jedno po jedno stablo i plakao, govoreći im zbogom, jer je znao da se više neće vratiti. Kada vidite i doživite ovako nešto, ako Vas to ne označi za cjeli život, onda ste bezosjećajni", rekao je Saramago.

 

Zato pisanje započnite emocijom. Pretvorite je u prozu.

 

Koliko ste ozbiljni u namjeri da postanete pisac? 

 

Poznati književnik Sinclair Lewis bio je gost na jednom fakultetu.  S studentima je razgovara o tome kako postati pisac. Nakon nekog vremena upitao je studente:"Koliko Vas je ozbiljno u namjeri da postanete pisac?". Odjednom pojavila se šuma podignutih ruku. Luis je zatim upitao studente:" A, zašto ste onda još ovdje, a ne kod kuće i zašto u ovom trenutku ne pišete?" i napustio prostoriju.

 

Znači, sada je vrijeme da počnete pisati.

 

Cilj ovog članka nije bio da vas nauči da pišete nego da vas potakne na razmišljanje i objasni vam da pisati nije lako. Kao i u većini stvari u životu u pisanju je puno zvanih, a malo odabranih, no nijedan članak, knjiga, CD-e ili bilo što drugo neće vam pomoći ako se sami ne prihvatite posla.

 

---------------------------------------

 

Jedan hrvatski književnik, jednom je prilikom rekao i, "Hrabrost može vrlo lako da izda pisca... Divim se svakome tko ima hrabrosti da napiše bilo što. "


Za početak prvi dan pisanja romana, obećajte sebi da ćete biti ustrajni. Taj prvi dio ili početak pisanja je najkritičniji. Ako sebi to ne obećate, bolje je da odmah odustanete, kako bi ste sačuvali nešto vremena za odlazak s prijateljima na pivo, tračeve s prijateljicama ili gledanje priglupih sapunica na RTL televiziji.

 

I zapamtite, pišite onoliko često koliko ste u mogućnosti.




 

Zagrebu 26.02. 2016. Nenad Grbac urednik portala digitalne-knjige.com


  --------------------------------


Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora. 

 

Jul 26 '12 · Oznake: kako započeti pisati knjigu?

VJEČNA TRILEMA ZA OPSTAJANJE ZLA



Mediji su ovakvi i onakvi, ali zlorabljeni manje ili više. Što jest – jest, zgodni su za zloporabu. Zajedljivo komuniciranje, vrijeđanje, udarci ispod pojasa, insinuiranje, neprincipijelno podmetanje, osvete svake vrste i posebno organiziranje linča osoba koje nam se ne dopadaju. U tome se najbolje izvješte oni koji nisu sposobni ni za kakvu čestitost. To  nikako nije odlika samo printanih ili elektronskih medija. To je opća odlika vremena koje živimo koja je u prostoru interneta dobila posebno zlokoban lik i smisao. Bez pretjerivanja, najblaže rečeno, to je lik i smisao zastražujućeg i prijetećeg čudovišta.

Napucani i narjcani, on line mediji bez smisla i osjećaja da zabilježe i dvije suvisle rečenice o bilo čemu, mogu usijati atmosferu do tačke topljenja ili sagorijevanja jednog etniciteta u krematoriju, na primitivnom iskustvu zla od prije dvadeset godina i držati je na tom nivou i u tom stanju do željenog trenutka koji može biti i brutalno premlaćivanje jedne žene. Akteri će nošeni arhetipskim silama strastveno izvršiti zadatak na prost mig/znak svoga gazde. Arhetip je iskon, nekontrolirana sila, izliv bijesa i bezumlja, iživljavanje bez granica.

To su činili i u printanim medijima ali s manje odlučnosti, na rafiniraniji i podliji način, kako ne bi ostao otisk gazdinog miga i znaka. Gazde ne vole da se o njima u takvim situacijama puno zna, što je danas imanentno tehnologiji koja proizvodi i svijetom rastura zlobu. Gazde imaju puno zla na dušama i prijeđenom putu, ali imaju i puno miševa koji sjede po raznim rupama i grčevito klikćući svoje miševeposreduju i multipliciraju zlo, svako ubacuje svoju podlost, provokaciju, zlu namjeru. Podgrijavaju napetosti, guraju do pomenutog usijanaja i čekaju onaj odlučujući mig/znak. Tako srastaju sila i toljaga u isti udarac. Tako zloba dobija konačnu formu. Tako arhetip funkcionira kao bezumna ili obezumljenasvijest suvremenog čovjeka, stranke, udruge, vlasti, tako se demonstrira u suštini sasvim izlišna sila prema nekome kome nije ni do neukusne šale, a nekmoli do makljaže i fizičkih obračuna

 Ali, tako se i efektom svježe sile nastoji pohraniti slika sile iz prošlosti i sila kao sredstvo – diktat straha i stanja svijesti održati sasvim živim modulom djelovanja u prostoru koji se osobnom ili kakvom god drugom etnicitetu želi odrediti kao njegov osobni oblik i sredstvo opstajanja, a drugome odricati na svaki način. Riječ je o sirovoj iluziji i nasilju kao obliku komuniciranja s tačno projiciranom namjerom i ciljem.

Postoje sredine u kojima to baš izgleda i gore nego ružno.

Naprimjer sredine u kojima je 1993. godine spašeno 1.000 ljudi od brutalnog istrebljenja, a sada se premlaćivanjem jedne dostojanstvene žene nastoji dokazati kako to uopće nije tačno, jer spasitelj je, ustvari, mogao i biti samo vrhovni zločinac! Niko mu ne smije oduzeti to pravo!  

 U pozadini je uistinu ofucana trilema.

 Istina o zločinima se ne može ubiti.

Novinara se može ubiti, ali to povlači odgovornost, pa je mada sramno, premlaćivanje lakša varijanta.

Tako je kontinuitet zla još jedanput održan do sljedećeg rata ili zlodjela, a kao osnovni odnos spram zajedničkog života bez traga svijesti kako je riječ o osobnom životu.

Na Čast i Poštenje.

Napisao: Atif Kujundžić

 

Jul 25 '12 · Oznake: vječna trilema za opstajanje zla
Mikleušević Pavić traži odgovornost zbog priloga iz Ljubuškog




Novinarska sloboda uključuje istinu i objektivnost, kazuje tako jučer, Mikleušević-Pavić

ZAGREB - Da je lakše mijenjati ljude nego li loše navike, pokazao je Dnevnik 3 HTV-a što ga je u subotu uređivao i vodio Siniša Kovačić i u njemu prikazan izvještaj Miljenka Karačića o prosvjedu u Ljubuškom zbog prikazivanje dokumentranog filma »Neđo od Ljubuškog« autorice Svetlane Broz.

Reakcija v.d. urednice Informativnog programa HTV-a Sanje Mikleušević-Pavić na prilog u kojem ni riječi nije bilo o Nedjeljku Galiću, kao ni o premlaćivanju njegove supruge Štefice, pokazuje međutim kako će novoizabrano vodstvo HRT-a makar pokušati loše navike mijenjati. Novinarska sloboda uključuje istinu i objektivnost, kazuje tako jučer, Mikleušević-Pavić

– U ovom slučaju nisu poštovani postulati naše profesije, jer gledatelji nisu dobili i drugu stranu priče koja se odnosi na samu temu filma nakon kojeg je napadnuta i pretučena supruga pokojnog Nedjeljka Galića, Štefica Galić. U tom smislu izostale su osnovne informacije, a gledatelji su ne samo dovedeni u zabludu, nego, zbog načina na koji je prilog napravljen, nisu mogli shvatiti tko protiv čega prosvjeduje i o čemu je uopće riječ. Iako sam tek pet dana na čelu programa, zbog ovog priloga koji je prerastao u slučaj, kao vd. urednice IP-a preuzimam svoj dio odgovornosti, a nju ću zatražiti i od urednika i novinara – poručuje Sanja Mikleušević-Pavić.

Autor: Siniša Pavić

Jul 25 '12
George P. Landow: Knjiga je sve egzotičnija vrsta, a novine se trebaju saživjeti s digitalnom epohom




Digitalne tehnologije koje omogućuju digitalizaciju teksta, slika, zvuka, videa i tako dalje promijenile su položaj knjige. Ona više nije u središtu naše kulture kao primarno mjesto pohranjivanja i prenošenja informacija

 

U okviru XI. znanstvenog kolokvija Sveučilišta u Rijeci, Landow je za profesore i studente Filozofskog fakulteta održao predavanje pod nazivom «The Victorian Web and the Victorian Course Wiki – Comparing the Educational effectiveness of Identical Assignments in Web 1.0 and Web 2.0.»

 

Ovom prilikom Landow je predstavio internetsku stranicu «Victorian Web» (www.victorianweb.org), koja postoji već dvadeset godina, sadrži 48.000 dokumenata i slika, a posjetilo ju je na milijune korisnika. Profesor Landow govorio je o perspektivama integrirane primjene informacijskih tehnologija pri uspostavljanju interdisciplinarnih humanističkih programa i kurikuluma, kao i o mogućnostima hipertekstualnog pristupa studijskim sadržajima.

 

Pitanja praktične primjene utemeljio je teorijski, sukladno pristupima prezentiranim u brojnim njegovim knjigama (npr. Hypertext and Critical Theory), a kao studiju slučaja predstavio je The University Scholars Programme koji je utemeljio na Sveučilištu u Singapuru.


Prvi modernisti

 

Otkud vaš interes za viktorijansku epohu?

    

– Kao i većina ljudi, imao sam izvrsnog učitelja koji me potaknuo na proučavanje američke moderne književnosti. Odabrao sam seminar kod tog izuzetnog čovjeka. On mi je skrenuo pažnju na viktorijance koji su bili prvi modernisti. Već su se oni suočavali s problemima kao što su slamovi, epidemije, nezaposlenost, s temama rada i drugo. A kada je riječ o umjetnosti i književnosti, u viktorijansko doba veliku važnost počinje imati masovni tisak.

 

Tada, slično kao i u Shakespeareovo vrijeme, dolazi do značajnog porasta broja čitatelja. U eri viktorijanaca događa se i jedan od najvećih uspona romana u Engleskoj, a također i nekih novih oblika poezije. Vrijeme je to ne samo eksplozije tiska, već i arhitekture, dizajna i dekorativnih umjetnosti. U kontekstu suvremene književnosti i umjetnosti, viktorijance ističem kao iznimno interesantne.

 

Oni su nas kulturno obogatili, a otvorili su i brojne probleme s kojima se i danas susrećemo. Istaknuo bih, primjerice, da je to bilo prvo razdoblje uspona feminizma. Tada se pojavljuju prve žene liječnice, a žene općenito postaju svjesnije sebe i svojih mogućnosti.

   

Što su nam viktorijanci ostavili u naslijeđe?

  

– Viktorijanci su nam mnogo toga što danas shvaćamo kao datost ostavili u naslijeđe, no tih datosti ne bi bilo da nije bilo viktorijanskog preosmišljavanja mnogih do tada tvrdokornih koncepata. Primjerice, danas nam se čini da je sasvim normalno živjeti izvan gradskoga središta, no ideja predgrađa rodila se tek u viktorijansko vrijeme. Prolazeći kroz Zagreb zapazio sam zgrade u art nouveau stilu te da je plan grada sličan onome iz viktorijanskog 19. stoljeća.

U vrijeme epidemija mnogi životi spašeni su zahvaljujući konceptu decentralizacije urbanih središta koja je pridonijela, ne manje nego antibiotici, očuvanju zdravlja. Iz toga vremena datira i model javnog obrazovanja, kao i formiranje svijesti o građanskim pravima. Sve su to bili pionirski iskoraci. Osim toga, i roman kako ga danas shvaćamo nastao je slijeđenjem viktorijanskih uzora ili pak oponiranjem tim uzorima. Neki suvremeni pisci – recimo Sarah Waters – kreću upravo od viktorijanskih predložaka preispisujući ih na vrlo zanimljive načine. Mnogi pisci vraćaju se autorima iz viktorijanskog doba.

 

Detektivski romani

 

 

Jedan od takvih popularnih autora je Bram Stoker, otac Drakule. I danas je dosta raširen žanr vampirske književnosti.

  

– Da, a u to vrijeme također se pojavljuju i detektivski romani. Isto tako, javlja se i fantasy žanr. Stvar je u tome da ne možete imati fantasy dok nema realizma. Fantasy mora biti u opreci s nečim. Za istraživanje je vrlo zanimljiv kompleksan odnos između fantasy umjetnosti i realizma, te fantasy fikcije i realizma. Prvi pravi fantasy autori u modernom smislu nisu njemački pisci bajki, nego recimo škotski književnik George MacDonald.

  

Postoji li veza između vaših interesa za viktorijansku epohu i onih za hipertekst. Na koji način su hipertekst i hipermedija promijenili našu uobičajenu percepciju klasičnog teksta?

  

– Viktorijanske romane čini kompleksnima to što je sve u njima povezano na način koji možemo smatrati hipertekstualnim, iako su nastali mnogo prije hiperteksta. Teško je reći u kojoj je mjeri hipertekst promijenio našu predodžbu teksta, ali je zasigurno pomogao da bolje razumijemo brojne načine na koje tekst može funkcionirati. «The Victorian Web» zorno pokazuje kako teme, nove i stare, mogu zaživjeti kroz nove tehnologije i u novim medijima. Video, digitalni mediji i hipertekst omogućuju nam da na nov način poimamo knjigu; oni je ne dokidaju, nego joj dapače pridružuju novi način postojanja.

 

Odgoda replike

 

Kakav je odnos World Wide Weba i hiperteksta? Kakav je, primjerice, vaš stav prema Wikipediji?

  

– Hipertekst je kompleksniji od World Wide Weba; WWW je jako pojednostavljena ideja hiperteksta. Originalna ideja je da svatko može uspostavljati linkove prema nekom sadržaju. Wikipedija je bez sumnje dragocjena. Iako ona sadrži i grešaka, ipak je najbliža ideji enciklopedije budući da nudi nove mogućnosti organizacije znanja, a omogućuje i kontinuirano širenje korpusa.

  

U jednom razgovoru rekli ste da je e-mail mnogo zanimljiviji od telefonskih razgovora. Zašto?

  

– Telefonski se razgovor odvija neposredno; replika je trenutačna i može biti neadekvatna. Za razliku od toga, na e-mail poruku ne mora se odmah odgovoriti. Mislim da mnogi griješe što na poruke odgovaraju neposredno, kao da vode živi razgovor. Neposredna reakcija, kada je zapisana, može biti opterećujuća za komunikaciju. Valja iskoristiti mogućnost odgode replike, kao i prednosti brzine kojom replika stiže do adresata, a takvoj se komunikaciji moramo učiti. E-mail nije zamjena za glas koji možemo čuti preko telefona, već dopuna takvoj komunikaciji, kao što ni elektronička knjiga nije zamjena za klasičnu knjigu – i jedno i drugo ima svoje prednosti koje valja znati koristiti.

  

Što mislite o Facebooku?

  

– Facebook se može doživjeti kao neka vrsta utočišta, kao što su to nekad bile srednjovjekovne utvrde. Iz pozicije sigurnosti sam odabireš tko ti je prijatelj, a isto tako možeš se riješiti onih s kojima ne želiš biti prijatelj. Mislim da je

 

Facebook vrlo koristan, ali u njegovu korištenju često nedostaje svijesti o širim implikacijama takvoga zajedništva. Događa se da netko objavi neku svoju duhovitu fotografiju, a onda za deset godina netko može takav materijal koristiti s najrazličitijim, pa i kompromitirajućim nakanama. Na webu ništa ne nestaje. U digitalnom svijetu adresa postaje meta. Zanimljivu knjigu na tu temu napisao je William J. Mitchell. Naslov je «Me++, The Cyborg Self and the Networked City».

 

Mitchell raspravlja o raširenosti informacijske tehnologije u svakodnevnom životu. Suvremena tehnologija mijenja naše odnose s drugim ljudima i okruženjem u kojem živimo. Prisjetimo se samo poziva s mobilnih telefona prilikom napada na nebodere World Trade Centera u New Yorku 11. rujna – granice realnosti se pomiču; tehnologija nam omogućuje da virtualno prisustvujemo mjestima iz kojih izbivamo, da se oprisutimo iz odsutnosti. Primjer utjecaja tehnologije na živote ljudi su i o online romanse – pada mi na pamet crtić «Doonesbury» koji baš o tome govori. Tehnologija je promijenila horizonte i način poimanja realnosti – primjera ima bezbroj.

 

Digitalna epoha

 

Kako gledate na budućnost knjige? Možemo li govoriti o njezinu nestajanju?

  

– Kad je riječ o knjizi kao objektu, u tom smislu ona postaje sve egzotičnija vrsta. Digitalne tehnologije koje omogućuju digitalizaciju teksta, slika, zvuka, videa i tako dalje promijenile su položaj knjige. Ona više nije u središtu naše kulture kao primarno mjesto pohranjivanja i prenošenja informacija. Kad su se ljudi prvi put susreli s mogućnošću elektroničkog teksta i elektroničkih knjiga, prigovorili su da se čitanjem na kompjutorskom ekranu gube blagodati koje nudi tiskana knjiga. Međutim, danas je tehnologija toliko usavršena da tekst na ekranu može biti i bolje kvalitete nego onaj u tiskanoj knjizi. I ekrani postaju sve raznovrsniji i prilagođavaju se najrazličitijim svrhama.

  

Možete li komentirati Kindle?

  

– To je izvrsna stvar, ali osobno mi je draži iPad. S njega mogu čitati i u mraku. Kad idem na put ne moram sa sobom nositi četrdeset knjiga koje mi trebaju za pisanje i istraživanje. Mnogo je jednostavnije ako ih imam u digitalnom obliku.

  

A kakva je po vašem sudu sudbina tiskanih dnevnih novina?

  

– Na to pitanje odgovorio bih vam stripom Willeya Millera. U tom stripu zatječemo skupinu dinosaura u novinskoj redakciji. Glavni urednik kaže svojim novinarima: «Ne brinite, to je samo prolazna moda. Sve dok mi postojimo, dnevne novine vladat će medijima». Moje je mišljenje da bi novine ipak trebale iznaći način da se sažive s digitalnom epohom. Ona je naša nova realnost.

 

Biografija

 

George P. Landow osnivač je, webmaster i glavni urednik «The Victorian weba». Profesor je engleskog i povijesti umjetnosti na Brown Universityju. Od 1999. do 2002. godine bio je predavač engleskog i digitalne kulture na Nacionalnom sveučilištu u Singapuru. Landow održava predavanja diljem svijeta, a između ostalog podučavao je na sveučilištima Columbia,  University of Chicago, Brasenose College, Oxford…Bio je Fulbrightov i Guggenheimov stipendist, te je dobitnik brojnih nagrada.

Autor je knjiga: The Aesthetic and Critical Theories of John Ruskin; Victorian Types, Victorian Shadows: Biblical Typology and Victorian Literature, Art, and Thought; Images of Crisis: Literary Iconology; Hypermedia and Literary Studies; The Digital Word; Hypertext: The Convergence of Contemporary Critical Theory and Technology; Hypertext 3.0: New Media and Critical Theory in an Era of Globalization.

 

Pokrenuo je i web-stranice «The Contemporary, Postcolonial, & Postimperial Literature in English» te «The Cyberspace, Hypertext, & Critical Theory web». George Landow jedan je od vodećih autoriteta za viktorijansku književnost, umjetnost i kulturu.

 

Također je jedan od pionira kritike i teorije elektronske književnosti, hiperteksta i hipermedije. Njegovi članci i knjige nezaobilazni su za sve one koji se bave utjecajima digitalne tehnologije na jezik. U raspravama o efektima elektronskih medija na književnost, Landow čini zanimljive poveznice prema teoretičarima kao što su Jacques Derrida, Roland Barthes, Gilles Deleuze, Paul de Man i Michel Foucault. To ga stavlja u pomalo drugačiju poziciju u odnosu na one koji se bave futurološkom temom o «kraju knjige».

 

Autor: Kim Cuculić

 



Dragutin Tadijanović - sjećanje na hrvatske velikane



Dragutina Tadijanovića zapravo i ne treba posebno predstavljati jer o njemu najviše govore njegova djela., Ta djela su se svojom kvalitetom nametnula kao norma i kao standard s naročitim utjecajem na Hrvatsku poeziju nastalu poslije drugog svjetskog rata. O popularnosti njegove lirike na svoj način svjedoči i stalno zanimanje stručne i najšire čitalačke publike te brojna ponovljena izdanja njegovih knjiga, no i to što su ga brojni kritičari nazivali "živim klasikom hrvatskog pjesništva" (Z. Zima), ili "pjesnikom-institucijom"(T. Maroević).

Dragutin Tadijanović rodio se 4. studenoga 1905. godine u Rastušju u blizini Slavonskog Broda, kao najstariji sin zemljoradnika Mirka Tadijanovića i Mande. Svoje školovanje počeo je u rodnom mjestu odnosno u susjednom selu Podvinju gdje je polazio Nižu pučku školu te u Slavonskom Brodu gdje je završio dva razreda Više pučke škole.

Svoj umjetnički put na neki način započeo je 1920. godine, stanujući u brodskom samostanu, gdje je kao učenik petog razreda gimnazije, počeo pisati pjesme. Svoje daljnje školovanje usporedno sa svojim umjetničkim načinom života nastavlja u Zagrebu na Gospodarsko-šumarskom fakultetu, gdje je nakon upisa vrlo brzo prešao na Filozofski fakultet, smjer povijest južnoslavenske književnosti i filozofija. Diplomu je dobio 1937. godine.

Pored fakulteta treba spomenuti i njegov radni vijek koji se odnosio na posao urednika službenog lista “Narodne novine”, zatim je neko vrijeme radio kao nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, kao urednik u knjižnici “Djela hrvatskih pisaca”, u Izdavačkom poduzeću “Zora”. Neko vrijeme bio je ravnatelj instituta za književnost JAZU-a i to sve do svog umirovljenja.

Bitno je spomenuti kako je pored svojih raznovrsnih poslova, nalazio vrijeme kako bi se posvetio književnosti. Prvu pjesmu objavio je 1922. godine u đačkoj “Omladini” pod drugim imenom, a pod svojim imenom počinje objavljivati 1930. godine u “Književniku” i “Hrvatskoj reviji”. Objavio je oko 500 pjesama u dvadeset zbirki.

Dragutin Tadijanović pojavio se u vrijeme kad je na scenu stupila moderna književnost i kada su postojale najave socijalne književnosti. No unatoč svemu tome, Dragutin je ostao vjeran sebi oslanjajući se na intimne i zavičajne teme, s čim je nastavio više manje do kraja svoje karijere.

Među njegova djela treba spomenuti: “Pepeo srca”, “Dani djetinjstva”, “Tuga zemlje”, “Pjesme”, “Blagdan žetve”, “Prsten”, “Kruh svagdanji”, “More u meni”, “Dom tajnovitosti”, “Čarolije” i mnoga druga djela ovog velikog književnika.


Knjige pjesama i pojedine pjesme prevedene su mu na dvadesetak jezika. Neka njegova djela je u njenoj antologiji Zywe zradla iz 1996. sa hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.

Preminuo je u Zagrebu, 27. lipnja 2007. godine.


-----------------------------


Da bi vam što bolje predstavili pjesničku i ljudsku veličinu Dragutina Tadijanovića prilažemo vam i nekoliko video zapisa koji se bave njime i njegovim djelima.













----------------------------------------


Napisao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Dobriša Cesarić - u potrazi za riječima



„Znate, često mi se događa da sam ponekom riječi u već dovršenoj pjesmi nezadovoljan. Takvo mjesto obično ostavljam prazno, ili stavljam na nj samo približno dobru riječ s namjerom da ju kasnije zamijenim zaista dobrom, takvom koja će me potpuno zadovoljiti. I Paul Cezanne radeći na svojim slikama ostavljao je neka mjesta prazna i dulje vremena, dok ne bi za njih našao sasvim adekvatne boje. I ja sam, veli mi Cesarić, ponekad čak i godinama tragao za jednom jedinom riječi!“

Čak i oni koji nisu redovno čitali lektiru ni pretjerano voljeli poeziju, sjetit će se stihova: „Gle malu voćku poslije kiše, puna je kapi pa ih njiše...“ Dobriše Cesarića, koji je dio života proveo u Osijeku.

Dobriša Cesarić, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika svih vremena, rođen je u Požegi, 10. siječnja 1902. godine. Djetinjstvo od 1905. godine, kao i kasnije osnovnoškolske i gimnazijske dane, proveo je u Osijeku.

Cesarićevi su u Osijeku stanovali u Strossmayerovoj ulici, blizu Rokove crkve. Cesarićeva osnovna škola nalazila se u Aninoj ulici, a zvala se Niža pučka škola Gornji grad.U prvo godište Dobriša se upisao 1909./1910. godine. U imeniku je zaveden pod rednim brojem 9. U prvom razredu bio je među najboljima. Probleme mu je zadavao jedino krasnopis. Kasnije je prešao u Klasičnu realnu gimnaziju, u I.b. Najslabiju ocjenu imao je iz vladanja.

1916. godine Cesarićevi sele u Zagreb, gdje mladi Dobriša uspješno završava gimnaziju. 1920. godine upisao je studij filozofije. Prilično zbunjen u velikom gradu, ne zna kamo bi krenuo. Umjetničke sklonosti odvode ga u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište. Htio je postati kazališni redatelj. Dvije je godine radio volonterski, ali će i od toga dignuti ruke. Zatim je bio Knjižničar u Školi narodnog zdravlja, da bi poslije Drugog svjetskog rata dugo godina bio urednik u izdavačkom poduzeću »Zora«. Godine 1951.primljen je za člana JAZU.

Još dok je boravio u Osijeku, kao četrnaestogodišnji dječak, napisao je svoje prve stihove, pjesmu „Ja ljubim“. U svojoj osamnaestoj pjesmom „Buđenje šume“, ući u hrvatsku poeziju na velika vrata Za prvu zbirku pjesama „Lirika“ objavljenu 1931. godine, tada još mlad i relativno nepoznat pjesnik dobio je nagradu JAZU. Redakcije su počele davati prostor njegovim pjesmama, a nerijetko se događalo da je i protiv njegove volje pjesma otišla u tisak, kao na primjer „Slavonija“, koju je Ivan Goran Kovačić, tada urednik kulture u novinama, slučajno našao među njegovim rukopisima i objavio.

Radeći na Cesarićevoj biografiji povodom njegove stote godišnjice rođenja Jozo Puljizević za Kolo Matice hrvatske piše:

„Cijeli je život ostao izuzetno samozatajan. Gotovo ga je bilo nemoguće nagovoriti na novinski intervju. Jer »sve što vas zanima u mojim je stihovima«. No, nije on bio grub prema novinaru. Ne, Cesarić bi se našao u sto muka kada je novinara trebalo odbiti. A bio je sklon s novinarom razgovarati do u kasnu noć, dati mu da što god hoće, ali samo neka ne viri u pukotine njegove »intimne pjesničke radionice«.

Sjedjeli bismo tako u njegovoj dnevnoj, besprijekorno, asketski čistoj sobi, sterilnoj kao ambulanta. Nigdje nije bilo ni papira, ni papirića, ni novina, ni knjige na stolu... nitko ne bi rekao da u njoj živi pjesnik... Samo antikni francuski sat poluglasnim otkucajima tiho melje vrijeme... I pitam ga tako, koja mu je njegova pjesma — najdraža. Odgovara mi da su mu sve jednako drage, istrošenom metaforom — kao roditelju djeca. No, zamislivši se, počinje lagano i tiho kazivati:

»Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše, 
Al zima srcu govori još tiše. 
I kada sniježi, a spušta se tama, 
U pahuljama tišina je sama.« 

Ponekad bi, ipak, na književnim večerima, ili vrlo rijetko na radiju, izgovarao svoje stihove. Činio bi to na vrlo osebujan, patetičan način. A kada bi završio recitiranje svoje pjesme, uvijek je djelovao kao da se probudio iz neke hipnoze. Podigao bi pogled s ruba knjige (iz koje ionako nije čitao), kao da je htio pitati okupljene: Gdje sam?

No, on je bio, očigledno, ipak nesretan čovjek, i mnogo je šuteći patio, nije se htio povjeravati nikome, ni prijateljima, ni svojoj »nesuđenoj ljubavi«, njega je podgrizala neka, kako mi je znao govoriti, tajanstvena bol kojoj nije znao ishodišta i utoka...preobrazila se u njegovo odbijanje života kao takvog. Počeo je mnogo piti. Odlučio se na samoubojstvo, pokušao je, bio je na samoj ivici smrti, i kada su ga nekako u zadnji tren spasili, napustio je alkohol. Međutim, on je suicid pokušavao nekoliko puta, a jednom je prilikom, opet u jednoj od svojih teških kriza, došao i Krleži s namjerom da mu ostavi svoje pjesme na posmrtno čuvanje. Prema sjećanju Krleže, „on mi je došao u stan u pola tri izjutra »potpuno pijan«. To je bilo 1931. godine. Došao je i rekao da ide na Savski most da se baci u rijeku... A ja sam ga otjerao s vrata, uzviknuvši: — Boga ti tvoga pijanoga! U ovo doba dolaziš! Idi hitno, skoči u Savu sa svim svojim rukopisima! I nisam htio od njega primiti nikakve papire koje je Cesarić ponio i nosio nemarno povezane pod rukom. Otišao je Cesarić pokunjen, rastočen... Kući... „Krležina ga je žestoka reakcija vratila u stvarnost... Zbog te scene Cesarić dugo neće htjeti razgovarati s Krležom.

Cesarić je svojim pjesničkim opusom ušao u talijansku antologiju svjetske lirike »Poeti del mondo«, te u njemačku antologiju suvremene europske lirike. Uz prepoznatljivu „Voćku poslije kiše“ i druge antologijske pjesme: „Balada iz predgađa“, Oblak“, „Pjesma mrtvog pjesnika“, Slap“, „Povratak“ prevedene su na mnoge svjetske jezike.

Među velikim hrvatskim liričarima, Cesarić je vjerojatno onaj koji je napisao najmanje. Za više od pola stoljeća napisao je svega stotinjak pjesama od kojih rijetko koja prelazi na sljedeću stranicu. Svi su izgledi da je mnogo „suza i riječi“ ostalo sakriveno u Cesariću, sakriveno od ostalog svijeta, te da je pjesma „Sakrivena bol“ pjesma o njemu samom.

Dobriša Cesarić preminuo je 18. prosinca 1980. godine u Zagrebu, u svojoj 79-oj godini. Dugo je bolovao od dijabetesa i vrlo teškog oštećenja jetre. Podnosio je te nevolje stoički, nikoga ne opterećujući svojim tegobama. Bio je duboko ali i realno svjestan smisla izreke da zaista svatko mora umrijeti sam.

 

----------------

 

U prilogu vam poklanjamo i video s vjerojatno najpoznatijom pjesmom Dobriše Cesarića.



.

.

.

------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


     Povijest Hrvatske Književnosti


Hrvatsku književnost možemo kronološki podijeliti u četiri razdoblja:


- srednjovjekovna književnost (IX do potkraj XV stoljeća)

- starija književnost (od humanizma i renesanse do preporoda - XV st. do 1835.)

- novija književnost do 1914 godine

- suvremena književnost (od 1914. do današnjih dana)


Tekstovi koji se odnose na srednjovjekovnu književnost uglavnom su pisani glagoljicom i staroslavenskim jezikom, koji u Hrvatsku donose učenici Ćirila i Metoda. Najznačajniji dokument toga razdoblja je tzv. "Ljetopis popa Dukljanina" (kraj XII stoljeća). Paralelno se javljaju i pravni spomenici, pisani glagoljskim pismom ("Bašćanska ploča", oko 1100; "Vinodolski zakon" 1288...) u kojima se javljaju i elementi narodnog govora.



 

Starija književnost teritorijalno je rascjepkana i vremenski nekontinuirana, te prolazi kroz više faza (humanizam, renesansa, protestantizam, katolička reakcija, prosvjetiteljstvo). Najznačajniji predstavnik tog razdoblja svakako je Marko Marulić(1450 - 1524). Njegovo najvažnije djelo je epski spjev "Judita" napisana 1501.


U razdoblju renesanse javlja se Marin Držić (1508 - 1567), svestrano nadaren dramski pisac, prvenstveno komediograf.

 

Razdoblje reformacije zahvaća Hrvatsku samo periferno, a poznatiji predstavnik te faze je Istranin Matija Vlačić ili Flacius Illyricus (1520 - 1575).

 

Književnost baroka obilježava Dubrovčanin Ivan Gundulić (1589 - 1638) epovima "Osman" i "Dubravka". Od poznatijih književnika toga razdoblja spomenimo još i Andriju Kačića Miošića (1704 - 1760), Adama Baltazara Krčelića (1715 - 1778), te svakako učenjaka, filozofa i pisca Ruđera Boškovića(1711-1787).



 

Novija književnost započinje razdobljem ilirizma i književnim krugom okupljenim oko Ljudevita Gaja (1809 - 1872). Kao pisci poetski vrjednijih djela istakli su se Ivan Mažuranić (1814 - 1890) svojom poemom "Smrt Smail-age Čengića" i dopunom Gundulićeva "Osmana", te Stanko Vraz i Petar Preradović(1818 - 1872).

 

Godine 1867. osniva se Jugoslavenska (danas Hrvatska) akademija znanosti i umjetnosti, a 1874. i Sveučilište. Centralna je književna ličnost tog vremena August Šenoa (1838 - 1881), koji je u prvom redu tvorac hrvatskog povijesnog i društvenog romana i pripovijetke, ali i književni i kazališni kritičar, feljtonist, pjesnik i dramatičar, te urednik književnog časopisa "Vijenac".

 

Razdoblje realizma počinje nakon Šenoine smrti. Veliki pjesnik ovog razdoblja je Silvije Strahimir Kranjčević (1865 - 1908), koji je u nekoliko svojih najboljih pjesama dao najzreliji poetski dokument svog vremena, djelujući svojom poezijom na mnoge pjesnike XX. stoljeća. Ostali književnici djeluju pretežito na regionalnoj osnovi, pa se tako izdvajaju:


- Eugen Kumičić (1850 - 1904), pisac Istre, Zagreba i hrvatske prošlosti, 


- Ante Kovačić (1854 - 1889), pisac Hrvatskog zagorja i oštar kritičar zagrebačkih prilika, čije je djelo "U registraturi" najvrednije djelo hrvatskog realizma. 


- iz Hrvatskog zagorja je i Ksaver Šandor Gjalski (1854 - 1935)


- Vjenceslav Novak (1859 - 1905) u svojim je djelima opisivao Zagreb i Prag, ali i propadajuće senjske patricije ("Posljednji Stipančići"). 


- slavonsku ravnicu i šumu opisivao je Josip Kozarac (1858 - 1906).




Hrvatska Moderna obilježena je preobražajem u vrijeme još uvijek neriješenih minimalnih političkih uvjeta za razvoj nacionalnog života. Ideolozi hrvatske Moderne bili su Milivoj Dežman Ivanov (1873 - 1940) i Milan Marjanović (1879 - 1955). Razdoblje moderne dalo je i niz pjesnika koji su se afirmirali već u prvom nastupu:

 

- Milan Begović (1876 - 1948), 


- Dragutin Domjanić (1875 - 1933), 


- Vladimir Vidrić (1875 - 1909). 


- Ivo Vojnović, 


- Josip Kosor,


- Janko Polić Kamov,


- Antun Gustav Matoš (1873 - 1914).



 

Tijekom ratnog vihora na hrvatsku književnu scenu stupa nova generacija književnika, koji predvode razdoblje hrvatske suvremene književnosti. Radi se o velikim imenima hrvatske književnosti:

 

- Miroslav Krleža, 


- Tin Ujeviću (1891 - 1955), 


- Antun Branko Šimić (1898 - 1925), 


- Gustav Krklec, 


- Dobriša Cesarić,


- Dragutin Tadijanović,


- Ivan Goran Kovačić, 


- Vjekoslav Kaleb, 


- Ranko Marinković,


- Petar Šegedin.


  


----------------------------------------


Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

Jul 20 '12 · Oznake: povijest hrvatske književnosti
Fašisti u Ljubuškom pretukli Šteficu Galić glavnu urednicu portala tacno.net


Fašisti u Ljubuškom pretukli glavnu urednicu Tacno.net: Nismo fašisti, samo ne volimo one koji blate hrvatski narod

Screenshot: Youtube

ŠTEFICA GALIĆ supruga pokojnog Neđe Galića i glavna urednica portala Tacno.net brutalno je pretučena u Ljubuškom. Napad se dogodio svega dva dana nakon što je premijerno prikazan film "Neđo od Ljubuškog”, a riječ je dokumentarcu koji otkriva ratnu priču iz Ljubuškog odnosno o njenom danas pokojnom suprugu  koji je tijekom rata pomagao svojim sugrađanima bošnjačke nacionalnosti. Galić se borio da ne odu u logor "Heliodrom" kojeg su vodili Hrvati, a zbog svoje hrabrosti posthumno je dobio nagradu "Duško Kondor" za građansku hrabrost. 

Nakon harange u medijima brutalno pretučena

"Šteficu Galić sinoć oko 22:30 u toku redovne šetnje od kuće do samostana, presrela ju je grupa i pretukla je. Incident je prijavljen policiji, a Štefica Galić je nakon pregleda kod liječnika, puštena kući", objavio je Slobodna Evropa dodajući kako je Štefica Galić dva dana prije napada prijavila prijetnje. 

Naime, prije projekcije filma na portalima se pojavio tekst u kojem se građane Ljubuškog pita "Dragi Ljubušaci, zar ćemo pustiti ljude koji očito mrze Hrvatsku zastavu da ovo održe?!".

"Uslijedila je haranga kakvu Ljubuški ne pamti još od slavne 1993. godine. Portali su zabrujali, ulica se uskomešala, zvuk oštrenja noževa nadglasao je crkvena zvona, Nedjeljko Galić posthumno je proglašavan 'izrodom', 'špijunom', 'okupatorskim suradnikom' i 'komunjarom', Štefica Galić izložena je psovkama, izrazima prezira i prijetnjama smrću, a Svetlana Broz, 'unuka masovnog zločinca', 'vještica koja bi vratila komunizam i Jugoslaviju', počašćena je s toliko uvreda da im količinom može parirati samo broj Hrvata stradalih od svirepih partizanskih hordi tijekom NOB-a", pisao je o prijetnjama portal Tacno.net.

Sačekuša tretirana kao prekršaj protiv javnog reda i mira

Redakcija portala očekuje brzu akciju policije s obzirom da su počinitelji već poznati. 

"Štefica Galić se nije bojala 1993 godine, prkosila je fašizmu. Neće ni sada klonuti duhom. Očekujemo odlučnu reakciju organa gonjenja, ne samo prema izvršiocima već i prema podstrekačima  samom napada. Oni su poznati cjelokupnoj javnosti. Tačno.net će na čelu sa našom urednicom ostati na časnom putu antifašizma. Napadi, prijetnje i laži nam samo daju podstrek za još kvalitetni rad", navodi se u tekstu. 

Glasnogovornik MUP-a Zapadnohercegovačkog kantona, Damir Čutura potvrdio je kako se incident dogodio, no policija "sačekušu" za sada tretira kao prekršaj protiv javnog reda i mira.

Nismo fašisti, ni dupeljubi

"Žao nam je što je došlo do ovog incidenta, no isto tako znamo da gospođa Galić nije pretučena, niti su joj nanijete fizičke ozlijede ili nešto slično. Prema neslužbenim podacima, dotična gospođa Galić prva je udarila gospođu koja se njoj obratila s pitanjem: 'Što radiš u Svetištu sv. Ante kojeg vrijeđaš svojim izjavama u filmu“?", stoji u dijelu pisma koje je poslao Organizacijski odbor za mirni prosvjedni skup "Istina od Ljubuškog" u kojem tvrdi kako je riječ o "još jednoj laži u režiji Štefice Galić". 

"Isto tako, poznato je da ljubuške građanske i braniteljske udruge do sada nisu htjele reagirati na pogrdne nazive poput 'desničarske skupine', 'fašisti', 'skupine ekstremista', 'seroljubi' i 'dupeljubi', kao ni na medijsku hajku koju je priredila Svetlana Broz, Štefica Galić i ostali organizatori. Ne zaboravimo i suradnju istih sa sarajevskim medijima koji kao i uvijek blate hrvatski narod", stoji u dijelu pisma.

Vrijeđala je Katoličku crkvu

Organizacijski odbor tvrdi kako se Galić trudi "napuhati" ovaj slučaj te Ljubuški pretvoriti "u nekakvo fašističko leglo". 

"Tekstovi koje dotična urednica odobrava prepuni su ekstremnih usporedbi poput: 'zvuk oštrenja noževa nadglasao je crkvena zvona'. Tako se ponovno vrijeđa Katolička crkvu, a što se moglo prepoznati na nedavno prikazanom filmu 'Neđo od Ljubuškog'", tvrdi se u dijelu pisma u kojem se dodaje da je GAlić u Svetištu sv. Ante na Humcu pokušala provocirati i u tome je uspjela.

Nije fašistički grad

Udruga poziva građane na skup koji će se održati na Trgu domovinske zahvalnosti za dva dana. 

"Pokažimo kako Ljubuški nije nikakav teroristički ni fašistički grad – sve tolerira ali laž nikada! Zagrlimo se pred svima, neka vide da nas ima", stoji na kraju pisma.

Jedan od posljednjih razgovora s pjesnikinjom Vesnom Parun




- Dobar dan, gospođo Parun ... - provirila sam u sobu.

 

- Ko je? - oštro me prekinula. - Ne mogu danas ništa, iman ja svoga posla! Izludit ćete me! Vruće je, hrana je preslana, oćete me ubit’, šta si došla, ne mogu sad pričati o novoj zbirci pjesama, jel’ vi svi oćete da me kolpa, sutra dođi mala ...

 

Pjesnička diva sa Zlarina - koja je u dahu nastavila da nema nigdje ništa, da je obična pučanka lišena titula von i pl uz svoje ime, da će se odreći zvanja književnice “ako je književnost i onaj jad od teksta kojeg je neki dan pročitala, gdje dvi lezbijke jedna drugoj ližu gaće”, da će na knjizi Vlatka Pavletića “Prisjećanja” držati “svoju bolničku kahlicu” dokle god “Akademija ne spere njegove klevete o njoj” i da se slučajno nijedna ulica ne nazove njezinim imenom ako u istom gradu postoji ulica “one kurtizane Cvijete Zuzorić” - tog je 3. kolovoza prošle godine na bolničkom krevetu sjedila u kućnom ogrtaču, okrenuta leđima.

 

Susret s Vesnom Parun bio je sve samo ne običan. Soba u Stubičkim toplicama već je neko vrijeme bila njezin dom, a ja sam došla načiniti mali razgovor o novoj zbirci pjesama “Taj divni divlji kapitalizam”. No, kako sam ušla, tako sam i izašla. Na hodniku je stajala medicinska sestra. Slegnula je ramenima.

 

- Mi smo se već uhodali. Ne smijete kucati. Lagano uhvatite za kvaku, stanite na pola sobe i srednje jakim glasom počnite s “Vesna. Ja sam ta i ta ..” I odmah recite da ćete kupiti novu zbirku. Sretno - nasmijala se žena.

 

Učinjeno!

 

- Opet ti - viknula je diva, ovaj put s malo više simpatija u glasu. - Šta oćeš, dvi zbirke? Sagnula se i uhvatila kopati po stvarima. Ispod kreveta, oko njega i na njemu hrpe i hrpe knjiga, papira, rukopisa ...

 

- Ne valja ova hrana - bacila je vilicu. - Šta, kad će izići drugi dio? Gora si od Biškupića. Rekla sam mu: “Ministre, platite vi onaj prvi”. Bilo je tu njih četvero, samo su mi potrošili kisik u sobi - recitirala je pjesnikinja, čangrizava, oštroumna, velika u svojoj zajedljivosti.

 

- Ajde ćerce, kad sam ja napisala Šukerijadu! Prije no što se počelo lajati o recesiji i haraču. Sve sam predvidjela, krizne poreze, cirkuse. Zato sam i stavila posvetu Marxovom djelu “Das Kapital”. Svi se boje reći da je to genijalan uradak, nadahnut Kantom. Jadnici, bojimo se priznati da je zbog kapitalističkih lopina propala dobra ideja, da smo zbog grabežljivih budala postali brojevi. Bojimo se etikete komunjara, mi smo jadnici. Ova knjiga nema veze s jugonostalgijom, ovo je satira o divljem kapitalizmu. A ti, jesi se udala? - prvi me put odmjerila pogledom.

 

- Pa, još ne ...

 

- I bolje! Bolje ti se zaljubiti u tovara nego u Dalmatinca, znam ja! Ništa ne valja. Mi smo barbari koji ne znaju vlastitu prošlost. Barbari koji misle da svi mogu i znaju pisati. Ma nemoj! Šta san se raspričala kad mi samo trošiš kisik u sobi - ponovila je tobože ljutito, nasmijala se, potpisala zbirke i mahnula rukom da želi ostati sama.

 

- Jezik je apotekarska vaga koje se ne može svatko laćati, dobro to upamti! - doviknula je, strogo podignutog kažiprsta. Htjedoh joj zahvaliti na divnim stihovima, svemu .., no vrata sobe već su se zatvorila.

  

Autor: Sandra Bolanča



Hrvati slabo čitaju, ali izdavači opstaju



40% Hrvata pročita jednu knjigu mjesečno, čime su tek neznatno bolji od građana Srbije, no neusporedivo lošiji od Talijana sa 73%. Više od polovice ih kaže da ne postoji razlog zbog kojega bi kupili knjigu.

 

Izneseni podaci su rezultat istraživanja koje su od agencije GFK naručili Knjižni blok i Zajednica nakladnika, a koji jasno pokazuju da su, usprkos kriznoj cjenovnoj prilagodbi, knjige sve manja potreba hrvatskih građana koji ih više ne kupuju čak ni „preko sindikata“. Alarm je to i za Ministarstvo obrazovanja čiji program obaveznog čitanja lektire kroz osnovnu i srednju školu ne stvara književnu publiku.

 

Promašena školska lektira

 

Autor aktualnog hrvatskog hita „Kalendar Maja“, ujedno i profesor hrvatskog jezika i književnosti zagrebačke XVIII. gimnazije, Zoran Ferić iz svojeg iskustva tvrdi da hrvatska djeca jako slabo i sve manje čitaju.

 

Glavninu čitatelja u zemlji čine odrasli, a kako doznaje u knjižnicama, najviše čitaju umirovljenici. „U Hrvatskoj ne samo da postoje ljudi koji nisu pročitali niti jednu knjigu, već se to smatra 'štosom'.

 

 Možemo poboljšati situaciju kada svijest dođe na tu razinu da to bude sramota“, kaže Ferić za Deutsche Welle. Da bi se to promijenilo, trebalo bi drugačije tretirati knjige i književnost u društvu, dati im više mjesta u medijima. Potom bi trebalo pokrenuti niz čitateljskih klubova i radionica kako bi ljudi različitih uzrasta čitali i razgovarali o pročitanom. U nekim je europskim zemljama upravo ovakav pristup dao dobre rezultate.

 

Istovremeno, u obaveznom školskom programu čitanja su neprimjereni naslovi, poput Ilijade ili Odiseje, a djeca toga uzrasta nisu spremna za to djelo, ne razumiju ga na razini stiha, riječi, sa svim inverzijama koje tamo stoje. To ih odbija od čitanja.

 

„Recept je jednostavan; na početku školovanja približimo im se suvremenom literaturom ili nečim što je za njih primjereno; literaturom koja govori o problemima odrastanja, adolescenciji, međuljudskim odnosima. Tek kad steknemo čitatelje, onda ih možemo informirati o Homeru i dati im da čitaju i drugu literaturu“, predlaže.

 

O brojnim internetskim stranicama putem kojih učenici razmjenjuju već gotove, nekad davno napisane, dnevnike čitanja, Ferić misli da su samo dio duge i plodne tradicije varanja u školama. Za to su dijelom krivi i sami nastavnici koji nisu spremni mijenjati svoje metode provjere lektire, a sam je sustav postavljen tako da je važnija forma od sadržaja. Situacija je alarmantna, kaže Ferić koji ne vjeruje da će mladi nakon srednjoškolskog obrazovanja ipak steći naviku čitanja. „Bojim se da će proći kroz život bez čitanja“.

 

Od pisanja je teško preživjeti

 

Iz pozicije, za hrvatske prilike, vrlo čitanog pisca tvrdi da nije zadovoljan brojnošću svojih čitatelja kao ni generalnom prodajom knjiga u Hrvatskoj. „Nama su naklade od tisuću primjeraka velike.

 

 Malo nas je, ali nas ipak četiri milijuna. Brojem čitatelja ne možemo biti zadovoljni.“ Dakako, to se odražava i na prihode od autorstva.

 

U nekim europskim zemljama koje su brojem stanovnika slične Hrvatskoj sustav funkcionira zato što ima neusporedivo više čitatelja i onih koji si financijski mogu priuštiti knjige. „U Hrvatskoj se jako teško može živjeti od pisanja, ali postoji čitav niz poslova koje mi silom prilika obavljamo da bismo preživjeli. Radimo u školama, fakultetima, pišemo kolumne, novinske tekstove, prevodimo ili radimo uredničke poslove. Takva je situacija, primjerice, i u Njemačkoj ili u Italiji za pisce koji nisu autori bestselera“, kaže Ferić.

 

 

Glavni urednik izdavačke kuće Profil Davor Uskoković  kaže da u Hrvatskoj ne postoje sveobuhvatni podaci o prodaji knjiga, kao ni sustavna istraživanja broja i navika čitatelja. „Tvrdnje da se sve manje čita možete čuti i od pisaca u Rusiji, Njemačkoj, Sjedinjenim državama, ali ja ne kažem da je tako“, objašnjava Uskoković. Praksa mu pokazuje da se danas čita jednako kao i prije te da kriza nije bitno utjecala na brojnost publike.

 

Izdavački recept je, priča za DW, odgovarajuća cijena, posebice za žanrovsku književnost. Trendovi su jednaki kao i u ostalim razvijenim zemljama pa je tako u teškim vremenima zamjetan i porast zanimanja za takozvanu self-help litetraturu.

 

 

Prevelik pritisak vrhunske književnosti

 

Zoran Maljković je glavni urednik Mozaika knjige, izdavačke kuće u vlasništvu jedne slovenske tvrtke, a koja prema vrsti izdanja, baš poput Profila, pripada takozvanim općim izdavačima. I on smatra da interes za knjigu u Hrvatskoj ne opada, no primjećuje se kriza bitno odrazila na prodaju. „Puno se bolje prodaju knjige koje manje koštaju. Potrebno je uložiti puno više vremena, marketinga sredstava da bi se prodalo ista količina kao i prije. Može se, ali uz puno više napora“.

 

Općenito smatra da se u Hrvatskoj dosta čita te da postoji nevidljivi dio publike „koja ne ide na spavanje bez pročitanih 30 stranica neke knjige“. S druge strane zamjećuje i veliki pritisak izdavača visoke književnosti koji ciljaju na probraniju i manju publiku. „Prevelika je ponuda zahtjevne i vrhunske književnosti za malobrojne čitatelje. Istovremeno je tiha publika koja voli žanrovska izdanja stalno gladna nekog dobrog krimića ili ljubavnog romana“.

 

Slikovnice su dobar posao

 

Mozaik knjiga tako dobre rezultate prodaje bilježi u žanrovskoj književnosti, posebice u prodaji ljubavnih i kriminalističkih romana, dok se kao najpotentnijim dijelom pokazala dječja književnost. „Svaki novi dan neko novo dijete treba neku slikovnicu ili slovaricu. To je rupa bez dna koju mi stalno punimo, dok ostalo ide malo slabije“, kaže Maljković.


Da li je moguće živjeti od pisanja

 

A kako uz sve to onda žive pisci s kojima smo i započeli ovu priču? Iz vizure izdavača, Maljković priznaje da od pisanja ne mogu živjeti. Uobičajeni autorski honorar od 8-9% od prodajne cijene knjige koja se izda u 1000 primjeraka i nije baš neko bogatstvo. Čini se tako da bi neki autor za preživljavanje morao svaki mjesec prodati barem tisuću primjeraka nekog svojeg djela, a to je uz činjenicu da 6 od 10 Hrvata uopće ne čitaju tek nešto što bismo mogli smjestiti u žanr znanstvene fantastike.

Desetak savjeta o tome kako pisati knjigu



 

Nedavno je engleski Guardian napravio veliku anketu među uglednim američkim i britanskim piscima koji su trebali ponuditi desetak korisnih savjeta za svoje kolege početnike. Mi smo odabrali nekoliko savjeta, od Elmorea Leonarda do Margaret Atwood. Možda se u tom mnoštvu natuknica, ponekad korisnih, a ponekad šaljivih, nađe i pokoji koristan savjet za vas.


Elmore Leonard


1. Nikad ne počinjite knjigu s opisom vremena. Ako je samo zbog stvaranja atmosfere, a ne reakcije protagonista na vremenske prilike, to nikako ne smije trajati predugo. Čitatelj će početi preskakati stranice u potrazi za likovima.


2. Izbjegavajte prolog: može biti naporan, posebno ako dolazi nakon uvoda nakon kojeg slijedi uvodna riječ. No, to se najčešće nalazi u non-fiction knjigama. Prolog u romanu je priča u pozadini te je se može umetnuti u roman po volji. Lik u Steinbeckovom romanu Sweet Tuesday to je najbolje opisao: "Volim mnogo razgovora u romanu, ali ne volim kad mi netko objašnjava kako onaj koji govori izgleda. Želim to sam prokljuviti prema načinu na koji govori". 


3. Nikad ne koristite niti jedan glagol osim 'reče'. Dijalog pripada likovima, a glagoli su upadice pisca u priču. No npr. 'rekao je' mnogo je manje napasno od primjerice 'slagao je', 'prostenjao je', 'promrmljao je', 'upozorio je' i slično. Najgore je kad autor koristi komplicirane glagole za koje vam treba riječnik.


4. Držite uskličnike pod kontrolom. Maksimalno dva do tri na sto tisuća riječi, osim ako niste vješti kao Tom Wolfe – u tom slučaju samo izvolite.


5. Nikad ne koristite riječ 'najedanput'. Primijetio sam da autori koji koriste riječ 'najedanput' imaju manjak kontrole nad svojim uskličnicima.


6. Probajte izostavljati dijelove koje čitatelji preskaču. Sjetite se što sami preskačete kad čitate roman: debele prozne cjeline s previše riječi. Glavni savjet - "ako zvuči kao da je napisano, napišite ponovo".



Margaret Atwood


1. Uzmite olovke sa sobom u avion. Kemijske olovke znaju procuriti, a obične puknuti, a u avionu je ne možete našiljiti nožem. Zato uzmite dvije olovke.


2. Ako obje olovke puknu, možete ih improvizirano našiljiti.


3. Ponesite nešto na čemu ćete pisati. Papir, na primjer. U posebnim prilikama poslužit će i komad drveta pa i vlastita ruka.


4. Ako koristite računalo, stalno spremajte tekst, po mogućnosti na USB.


5. Radite vježbe za leđa. Bol ometa u pisanju.


6. Zadržite pažnju čitatelja. (To će se prije dogoditi ako ste sposobni zadržati vlastitu pažnju.) No, ne znate tko čita: ono što će oduševiti osobu A, osobu B ubit će u pojam od dosade.


7. Nikad ne možete čitati vlastitu knjigu s onim nevinim iščekivanjem koje dolazi s prvom slasnom stranicom nove knjige, zato što se napisali prokletu stvar. Bili ste u backstageu. Vidjeli ste trik pomoću kojeg mađioničar vadi zečeve iz cilindra. Zato dajte prijatelju ili dvojici da pogledaju što ste napisali prije nego date knjigu izdavaču. No, to ne bi trebala biti osoba s kojom ste u vezi, osim ako ne želite prekinuti.



Richard Ford


1. Vjenčajte se s nekim koga volite i tko smatra da je činjenica da se bavite pisanjem odlična stvar.


2. Nemojte imati djecu.


3. Ne čitajte kritike vaših tekstova.


4. Ne pišite kritike.


5. Nemojte se svađati sa suprugom ujutro ili kasno navečer.


6. Nemojte piti i pisati u isto vrijeme.


7. Nemojte pisati pisma vašem uredniku. (Nikoga nije briga.)


8. Nemojte željeti zlo vašim kolegama.


9. Činjenica da drugima 'ide' neka vam bude ohrabrenje.


10. Poštedite se bilo kakvih 'zajebavanja' od bilo koga.



Jonathan Franzen


1. Čitatelj je prijatelj, a ne neprijatelj niti promatrač.


2. Fikcija koja nije autorovo osobno putovanje u nepoznato i zastrašujuće nije vrijedna pisanja, osim zbog love.


3. Nikad ne koristite riječi 'uto' i 'nato'. Time se služe nevješti pisci koji se boje previše veznika 'i' na jednoj stranici.


4. Po mogućnosti pišite u trećem licu, osim ako se prvo lice samo ne nametne.


5. Najčišća moguća autobiografska proza zahtjeva čistu imaginaciju. Nitko nikada nije napisao nešto više autobiografsko od 'Metamorfoze'.


7. Interesantni glagoli vrlo su rijetko interesantni.



Neil Gaiman


1. Pišite.


2. Pišite jednu riječ za drugom. Nađite pravu riječ i zapišite je.


3. Završite što pišete, štogod morali napraviti, završite.


4. Stavite tekst na stranu. Čitajte ga praveći se da ga nikad prije niste čitali. Pokažite ga prijateljima do čijeg mišljenja držite i kojima se sviđa to što radite.


5. Zapamtite: kad vam prijatelji kažu da nešto nije u redu i da ne funkcionira, gotovo uvijek su u pravu. Kad pak točno kažu što nije dobro i kako to popraviti, gotovo uvijek su u krivu. 


6. Popravite to. Sjetite se da ćete prije ili kasnije, prije nego što dosegnete perfekciju, morati staviti točku na 'i' i morati početi pisati sljedeći tekst. Savršenstvo je kao horizont. Nedostižno.


7. Smijte se vlastitim forama.


8. Glavno pravilo u vezi pisanja je da ako to radite s dovoljno samopouzdanja možete raditi što god hoćete. (To pravilo bi se moglo odnositi na život općenito, no definitivno se odnosi na pisanje.) I zato pišite vašu priču onako kako ona treba biti napisana. Pišite pošteno, i ispričajte najbolje što možete. Nisam siguran da postoji još pravila. Barem ona koja nešto vrijede.



Zadie Smith


1. Dok ste još dijete čitajte što više. Koristite vrijeme za to više nego za sve druge stvari.


2. Kad odrastete probajte čitati vlastite tekstove kao stranac, ili još bolje, kao svoj protivnik.


3. Nemojte romantizirati niti mistificirati svoju profesiju. Ili ste u stanju napisati dobru rečenicu ili niste. Ne postoji lifestyle pisca. Jedino je bitno ono što ostavite na papiru.


4. Izbjegavajte svoje slabosti. Ali činite to bez da se uvjeravate da ono što ne možete dobro napisati nije vrijedno pisanja.


5. Ostavite si dovoljno vremena između pisanja i objavljivanja.


6. Izbjegavajte klike, skupine i grupacije. Postojanje mase neće učiniti vaše pisanje boljim no što jest.


7. Radite na kompjuteru koji nije priključen na internet.


8. Zaštitite vrijeme i mjesto na kojem pišete. Držite druge podalje od sebe, čak i ljude koji su vam dragi.


9. Nemojte pomiješati nagrade s ostvarenjima.


10. Govorite istinu na bilo koji način – samo je izrecite. Pomirite se s činjenicom da ćete cijeli život biti nezadovoljni.



Colm Tóibín


1. Završite sve što ste započeli.


2. Radite.


3. Ostanite u mentalnoj pidžami čitav dan.


4. Prestanite se sažaljevati.


5. Nema alkohola, droge i seksa dok pišete.


6. Radite ujutro, uz malu stanku za ručak, zatim radite popodne, pogledajte Dnevnik i zatim radite dok ne odete na spavanje. Prije spavanja, slušajte malo Schuberta.


7. Ako morate čitati, zabavite se čitanjem biografija pisaca koji su skrenuli pameću.


8. Subotom si možete priuštiti poneki Bergmanov film, po mogućnosti Personu ili Jesenju sonatu.


9. Ne putujte.


10. Zapravo nemojte uopće igdje ići.



Annie Proulx


1. Krenite polako i oprezno.


2. Kako bi bili sigurni da radite polako, pišite rukom.


3. Pišite polako i rukom samo o stvarima koje vas zaista zanimaju.


4. Razvijte zanatsku vještinu na temelju godina iskusnog čitanja.


5. Pišite iznova i uređujte dok ne postignete najsretnije pogođenu 

frazu / rečenicu / odlomak / stranicu / poglavlje / priču.



Philip Pullman


Moje glavno pravilo je da ne sudjelujem u anketama ovog tipa koje me samo odvlače od posla.





----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 



Kako analizirati pjesmu (i napisati dobar esej)




Jeste li se ikad  zatekli u situaciji  da morate analizirati pjesmu i napisati esej na osnovu stiha ili usporediti dvije različite pjesme!


Osnovna zabluda koju ne smijete učiniti je pomisao da je poezija bauk, nešto što samo rijetki mogu razumjeti, ili da je manje bitna od ostalih književnih vrsta. Istina je i da nekim od vas treba manje vremena i truda da razumiju tekst, ali nije točno da je poezija nerazumljiva. 


Iz tog razloga napisali smo par smjernica, odnosno savjeta koje će vam pomoći u lakšoj interpretaciji pjesme i pisanju eseja.


Kako izabrati pravu pjesmu?


Ako vam pjesma nije zadana već imate slobodu odabira, najbolje je pročitati par pjesama različitih autora koji su pisali u različitim razdobljima. Poetska su djela različita, tako da je najbolje pročitati više djela kao bi pronašli onu koja je nam odgovara. Svi imamo različite interese, tako da i oni koji vole čitati poeziju ne čitaju baš sve njene vrste. Odaberite onu pjesmu koja vam se odmah svidi, ali oprez! Ako je pjesma kratka, ne znači da je lakša tj. da ju je lakše razumijeti. Naprotiv, kratke pjesme su najteže za interpretaciju jer sadrže malo lirskih slika. Ponekad je bolje, i lukavije, odabrati dužu pjesmu jer ćete imati više materijala za analizu, a samim i time više toga za napisati u vašem eseju.


Dodatni izvori


Nakon što ste odabrali pjesmu, prikupite dodatni materijal koji će vam pomoći kod vašeg zadatka. Pronađite što više knjiga, članaka i slično o pjesniku. Mnoge pjesme sadrže autobiografske elemente ili su odraz vremena u kojem je pjesnik živio. Nađite zbirke ili antologije koje imaju uvod (kojeg svi preskaču jer im se ne da čitati) jer je u njima ukratko pojašnjeno kojem razdoblju je pjesnik pripadao ili neki drugi interesantni podatak. Ali, nipošto nemojte kopirati tuđi rad. Smislite novu analizu, otkrijte stvari koje dosad nisu rečene.


Dalje, ono gdje mnogi  griješe jeste da uzmu jednu zbirku poezije i na osnovu toga pokušavaju sastaviti nešto. Sjetite se lektira u srednjoj školi. Pročitate roman i manje-više vam je sve jasno jer ste prethodni sat učili što je romantizam, realizam, itd., naučili ste kad je pisac rođen, bitne podatke iz njegovog života, koja je još djela napisao… I u vašim udžbenicima ispod odlomaka imali ste napisane kritike i postavljena pitanja. Zato vam je npr. roman koji ste pročitali bilo lakše razumjeti. Na taj način trebate pristupiti i poeziji. Prije obrade nabavite kritike i druge eseje o djelu. Još bolje, nabavite više antologija! One ne samo da sadrže poeziju i prozu, već su obično podijeljene po razdobljima u književnosti. Osim tekstova u njima ćete pronaći sažetu biografiju pisaca tj. pjesnika, pjesmu koju ćete obraditi, još dvije pjesme koje će vam pomoći u usporedbi, a ponekad i kritički osvrt nekog pisca ili teoretičara.


Čitanje pjesme


Nabavili ste potreban materijal-a što sad? Uzmite čist list papira, olovku, udobno se smjestite, isključite televizor, radio, mobitel i bacite se na čitanje. Ako ste sami, pokušajte pjesmu pročitati naglas, više puta. Čitanjem naglas doživljavamo ritmičko ustrojstvo i emocionalnu obojenost umjetničkog teksta. Ako ste u razredu, čitajte polako u sebi, pazeći na intonaciju, zareze, točke, pauze. Ni ne pokušavajte se odmah baciti na posao. Ako ne razumijete pjesmu u prvi mah, neka vas to ne obeshrabri. Svaki početak je težak. Čitajte polako, stih po stih, strofu po strofu. Ponavljanje je majka znanja, ne kažu bez razloga. Probajte se uživjeti u pjesmu. Zamislite da ste vi pjesnik i da čitate svoje djelo pred publikom. Što osjećate? Nemojte se forsirati jer će vam tek tada pjesma biti manje jasna.


Nakon što ste pročitali pjesmu par puta, obratite pozornost na naslov. Mnogi naslov zaborave ili zanemare jer ga ne smatraju bitnim, a baš on nekad zna biti ključ razumijevanja pjesme.


Sitnice su važne


Dalje, u nekim pjesmama pronaći ćete riječi koje su vam nepoznate. Zato, neka uz vas bude uvijek rječnik stranih riječi. Mnogi kod čitanja pjesme jednostavno’preskoče’ nepoznatu riječ jer misle da je ona manje bitna. Tu se varate-pravi pjesnik svaku riječ pomno bira i svaka riječ je tu s razlogom.


Interpretacija pjesme


Nakon što ste pročitali pjesmu, izvadili nepoznate riječi (ukoliko ih ima), možete početi s analizom. Pjesmi treba pristupiti korak po korak. Tekstu se može pristupiti na tri načina i to analizom:


1. situacije


2.strukture


3. jezika


Prvi korak je procjena situacije. Pročitajte prvu strofu pjesme i zapamtite da pojedinačne dijelove stiha uvijek gledate u kontekstu tj. vežete za ostatak strofe. Kada pročitate strofu pokušajte odgovoriti na slijedeća pitanja kako bi odredili temu, motiv i ideju pjesme:


- Tko govori u pjesmi? Kome? (Pripazite, nije uvijek pjesnik taj koji se obraća čitatelju. U pjesmama, kao i u romanima, postoji glavni lik).


- Što se događa? Gdje je radnja smještena?


- Kakav je ton (kako se osjeća autor)?


- Kakvo je raspoloženje pjesme (kako se mi osjećamo dok čitamo)?


- O čemu pjesnik pjeva? O kojim pojedinostima?


Tema, ideja i motiv pjesme će vam pomoći kod otkrivanja značenja pjesme.


Drugi dio analize je odrediti strukturu pjesme. Pokušajte pronaći odgovor na ova pitanja:


-Kakva je rima? Metar? Gramatika? Sintaksa? Stil? Ritam?


Označite stanke/pauze. Nakon što ste otkrili strukturu pjesme, idite na sljedeći korak.


Treći korak podrazumijeva otkrivanje pjesničkog jezika. Kao što slikar koristi boje tako i pjesnik koristi stilske figure kako bi stvorio sliku koja će nam pomoći u razumijevanju pjesme. Koja stilska izražajna sredstva pjesnik koristi? Obratite pozornost na izbor riječi. Podvucite riječi koje smatrate bitnima.


Ako ne znate ili ste zaboravili pjesničke pojmove, najbolje je da pri ruci imate rječnik pjesničkih pojmova ili neku drugu literaturu koja će vam pomoći.


Pisanje eseja


Sad kad ste odradili sve navedene korake, tj. analizirali pjesmu, vrijeme je za pisanje eseja.

Esej podijelite u tri dijela:


1. Uvod


2. Glavni dio


3. Zaključak


Struktura eseja bi trebala izgledati ovako:


UVOD


a. Uvodna rečenica (mora zainteresirati čitatelja)


b. Naslov pjesme i ime autora


c. Tema eseja ( o čemu će se u eseju govoriti)


GLAVNI DIO


A. Značenje i poruka pjesme


-Što se događa u pjesmi?


-O čemu se zapravo govori u pjesmu?


-Tema (poruka pjesme)


B. Ton pjesme


-Tko govori?


-Kakav je govor?


-Potkrijepiti citatom, objašnjenje


C. Stilske figure


-Poređenje, personifikacija, metafora…


-Što stilske figure zamjenjuju?


-Što stilske figure otkrivaju?


-Zašto su upotrijebljene? Objasniti.


D. Rima, onomatopeja


-Zašto su iskorištene?


E. Simboli


-Prepoznati


-Objasniti što predstavljaju


ZAKLJUČAK


A. Ponoviti tezu eseja


B. Sažetak eseja


C. Povezati pjesmu sa životom. Što iz nje možemo naučiti?


Svoj esej pišite u sadašnjem vremenu. Nakon što napišete esej, provjerite je li preopširan ili prekratak, te pripazite na pravopis i gramatiku. Postavite si pitanja: Da li je esej jasan, ima li uvod, je li središnji dio dobro razrađen, kakav je zaključak? Jeste li odgovorili na temu koju ste spomenuli u uvodu? Hoće li esej biti čitateljima interesantan?


Pročitajte još jednom, prepravite greške-i to je to! Vaša analiza pjesme i esej su završeni!



--------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


KNJIGOCID


"Hrvatska demokracija" devedesetih godina uništila 2,8 milijuna ‘nepoćudnih’ knjiga




Iznad svega stajala je zvanična državna politika, Ministarstvo kulture je dalo nekakva uputstva za čišćenje knjižnica. Mi koji smo radili u školama i ustanovama, a sve su škole imale biblioteke, svjedoci smo uništavanja knjiga - kaže jedna anonimna učiteljica čiju izjavu u knjizi “Knjigocid - uništavanje knjiga u Hrvatskoj tijekom 90-ih” prenosi Ante Lešaja.

 

Lešaja je umirovljeni sveučilišni profesor ekonomije koji se posljednjih petnaest godina bavio temeljito prešućivanom temom “čišćenja” knjižnica po ideološkom ili etničkom ključu, tj. rješavanjem knjiga na ćirilici, ekavici, knjiga srpskih autora i izdavača, “sumnjivih” Hrvata, lijeve literature...

 

‘Otpis knjiga’

 

- Nije mi bilo važno je li uništeno sto ili sto tisuća knjiga. Važan je princip i odnos društva. Ova knjiga rezultat je želje da to dokumentiram, da ne prepustimo zaboravu - objašnjava Lešaja uoči promocije knjige koju su zajednički izdali Profil i Srpsko narodno vijeće.

 

A podaci do kojih je došao Lešaja su zastrašujući. Tijekom 90-ih iz hrvatskih je knjižnica, prema gruboj procjeni, odstranjeno gotovo 2,8 milijuna knjiga ili 13,8 posto ukupne građe. Službeno, riječ je bila o tzv. otpisu knjiga, uobičajenom postupku i u svijetu za dotrajale knjige. Knjiga dokumentira i uništavanje spomenika antifašističke borbe. Njih je devedesetih uništeno oko tri tisuće.

 

Zbog uništavanja knjiga (i spomenika) nije, međutim nitko odgovarao. Vođena su samo dva sudska procesa, oba vezana uz ozloglašeni slučaj korčulanske knjižnice pod ravanteljicom Izabelom Skokandić, zapamćen kao slučaj “djevojčice sa žigicama”.

 

Država protiv Kangrge

 

U prvom se tužilo Milana Kangrgu, u drugom Feral Tribune - one koji su kritički progovorili o slučaju odstranjivanja knjiga na Korčuli, a sudac je presudio da se radilo o kleveti, jer nije naglašena formalna razlika između spaljivanja i bacanja knjiga u kontejner. Ravnateljica koja se samovoljno odlučila za odstranjivanje “nepoćudnih” na kraju je primila odštetu.

 

Slučaj Korčula bio je i početak Lešajinog bavljenje temom.

 

- Bio sam među volonterima koji su sudjelovali u podizanju knjižnice u Korčuli. Tako sam i ušao u tu temu i počeo prikupljati najrazličitije podatke o svim slučajevima koje sam mogao naići. Korčulanski slučaj prijavio sam i Državnom odvjetništvu, no odbili su se baviti njime jer je, kako su istaknuli, dokaziva šteta bila zanemariva.

Kad se danas listaju stranice Lešajine knjige, porazno djeluje šutnja kojom je ovaj kulturocid praćen u hrvatskoj javnosti.

 

- Nema u tome ništa čudno. Brojni su se intelektualaci dali upregnuti u nacionalističke diskurse, a mnogi su se bojali i držali po strani. Slična priča događala se na cijelom prostoru bivše Jugoslavije i svugdje je bilo tek nekoliko hrabrih ljudi koji se nisu bojali govoriti da je to pogrešno.

 

Ekcesi pojedinaca

 

Jedini koji mu je odgovorio bio je Stjepan Mesić. Popis, naravno, tu ne staje, ali svi oni su situaciju uzdignuli na rang društvenog problema ne pristajući na stav Ministarstva i Hrvatskog knjižničarskog društva da se radi o ekcesima pojedinaca. Nipošto ne bih htio da ispadne kako ovom knjigom napadam knjižničare jer se velika većina njih ponijela časno. 

 

Lešaja smatra da je još uvijek moguće da odgovorni budu sankcionirani jer, kako su mu potvrdili pravni stručnjaci, to podliježe konvencijama koje je i Hrvatska potpisala.

 

- Za to treba politička volja, a nje nema. Božo Biškupić nije ništa napravio. AntunVujić je obećavao da će nešto učiniti, ali nije napravio ništa. A za zdravlje društva važno je da se priča o uništavanju knjiga ne zaboravi.

 

Autor: Adriana Piteša

 

Što je to slikovnica ?





Slikovnica je prva djetetova knjiga u kojoj je priča upotpunjena ili proširena i obogaćena ilustracijama. No, priča može biti ispričana i bez riječi, samo slikama ili su slike nanizane kao pojmovi koje dijete razgledava, prepoznaje, imenuje i priča o njima. Ako se radi o dobroj i vrijednoj slikovnici, u pravilu su imena autora i ilustratora navedena na naslovnici, dok su anonime slikovnice često znak da se radi o manje vrijednom, lošem djelu.


Dobra slikovnica:


Kvaliteta se procijenjuje prema ilustracijama i tekstu ili pak prema njihovoj međusobnoj usklađenosti i opremi.


Tekst slikovnice treba biti:


Prilagođen djetetovoj sposobnosti razumijevanja poruke koju prenosi; zanimljiv, smislen i pisan jasnim i djetetu razumljivim jezikom.


Ilustracije u slikovnici trebaju biti:


Jednostavne i djetetu razumljive;estetski vrijedne, skladnih boja i odgovarajuće poruci koju prenose da bi razvijale djetetov smisao za lijepo;


Realne kada djetetu pojašnjavaju neke pojmove; maštovite kada prate radnju koja dijete uvodi u svijet stvaralaštva i mašte i obogaćuju doživljaj;


S manje detalja za mlađu djecu,bogatije i složenijih kompozicija za stariju djecu; Slikovnica mora biti tiskana neotrovnim bojama, zaobljena i bez oštrih rubova te prikladna za rukovanje.


 Slikovnica se mijenja s djetetovim odrastanjem:


Slikovnice za najmanju djecu (u prvoj i drugoj godini života) više sliče igrački no knjizi – rasklapaju se u lepeze, sastavljaju u maštovite oblike, izrezane su i oblikovane prema nekom liku na slici, debele, izrađene od kartona ili mekane i savitljive, izrađene od tkanine, spužve ili plastike;

U ranoj dobi djeca vole slikovnice s ritmičkim stihovima, brojalicama i pjesmicama koje uvijek ponovno i sa zadovoljstvom slušaju;


Prve djetetove slikovnice su obično tzv.  pojmovne slikovnice (slike predmeta, ljudi, okruženja iz prirode…) koje su za malo dijete i prvi udžbenici uz koje uči tumačiti sliku, prepoznavati, govoriti, opisivati, uspoređivati …


Slike u slikovnicama za najmlađu djecu ne smiju biti opterećene suvišnim detaljima koji bi mogli odvlačiti Djetetovu pažnju; dok su djeci mlađe dobi primjerene slikovnice s više slika, a manje teksta, starijima uz ilustracije treba i složenija radnja;


Kako dijete odrasta i osamostaljuje se u razgledavanju, listanju pa i čitanju slikovnica, ilustracije sve više gube informativnu funkciju i u sve većoj mjeri ispunjavaju estetsku – slika više ne pomaže shvaćanju teksta već obogaćuje doživljaj;


Četverogodišnjacima i petogodišnjacima zanimljive su radnje s jednostavnim zapletom, priče o ljudima i događajima bliskim njihovom iskustvu,

Djecu u šestoj godini života zanimaju složenije priče o ljudima i prirodi bliskih i dalekih krajeva, zatim basne i bajke;


Starijoj predškolskoj djeci primjerene su slikovnice s maštovitim, nedorečenim ilustracijama, jer dijete slušajući i čitajući samo stvara predodžbe o likovima i radnji.


Ne zaboravite!


Budite poticaj Vašem djetetu u svim aktivnostima vezanim uz čitanje; čitajte i sami jer dijete rane dobi mnogo toga uči po modelu; budite uvijek okruženi knjigama i materijalima za čitanje; otkrijte što najviše veseli Vaše dijete pri čitanju, upoznajte njegove čitateljske interese;


Učlanite dijete u dječju knjižnicu što ranije, zatražite savjet knjižničara o tome što čitati djetetu određene dobi;


Darujte djetetu slikovnice što češće.


Podijelite užitak čitanja sa svojim djetetom!


Brojna su istraživanja pokazala da se djeca kojoj se čita i priča od najranije dobi brže razvijaju, zainteresiranija su za okolinu, brže uče, bolje se snalaze u komunikaciji s drugima, razvijaju predčitačke vještine ....  Stoga čitanje djetetu treba postati dio svakodnevnog ugodnog druženja roditelja i djece.


Preporuka za odabir slikovnice;


digitalne-knjige.com – Digitalne slikovnice


http://www.digitalne-knjige.com/slikovnice.php


--------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Jul 13 '12 · Oznake: što je to slikovnica ?

Miroslav Krleža – odabrane rečenice ili citati

 

Veličina i značaj svakog pisca lako se mogu iščitati iz rečenica koje je napisao. Pažljivi čitatelj u tim rečenicama iščitat će ne samo prošlost nego i budućnost, ne samo sudbinu pojedinca nego i cijelih naroda, ne samo zapažanja nego i životna pravila.

Upravo stoga odlučili smo vam predstaviti odabrane rečenice i citate jednog od najvećih i najutjecajnijih hrvatskih književnika – Miroslava Krleže.

Svatko tko bude imao dovoljno strpljenja sve to pročitati i naravno razmisliti o tome shvatiti će zašto svi mi koji poznajemo i volimo gospodina Krležu  često znamo reći da i on, i njegova djela vječno žive među nama…

-------------------------------------------------

"Europa je danas kuća samotna u kojoj Zločin spi."


“Tebi, o, gluposti ljudska, udaram himnu o bubanj, (…) Danas paseš ko krava nad grobom glupe Evrope, ne umijući drugo nego mahati repom.”


Ljudi su više glupi i nesretni nego što su krivi.


“Ljudska glupost je neizmjerna.”


Usamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo.  

         

I mjesečina može biti pogled na svijet.


Postoje dva stabla ljudske spoznaje: čulnost i razum.


Ljudi čitaju kako hoće da čitaju, a ne kako je napisano.


Bog je čudesna i strašna riječ, nastala od straha pred smrću.


Može se kad se hoće, ako se hoće tako da pucaju kosti onima koji tako neće.


Ljubav nije vještina. To je pitanje dara kao i poezija.


"Govoriti o starim sramotama uvijek je poučno…"


“Riječi…spajaju ljude kao mostovi, stvarajući u isto vrijeme između čovjeka i čovjeka nepromostivosti vrlo često dublje od najmračnijega ponora.”


“Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često pošteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu.”


“Mrak i najružniju ženu pretvara u zagonetnu lutku.”


"Zakoni stoje slijeva i zdesna ko granitne stijene visoko do neba. (...) I tako čekam da se sve raspline: te granitne stijene, ta smrt na logu, da kažem zbogom svijetu, čovjeku i bogu." (Čovjek osuđen na smrt)


"Svi mi nosimo zastave, ali su najteže borbe u sutonu kad se osjećaju sakriveni zakoni života kao olovo i kada je teža teška kao grob." (Monolog gnjila čovjeka - lirski motivi u prozi)


 "Bijeda se vuče blatom, krvavi bagoš pljuje, ugriz je bijede bijesan ko ugriz krvave kuje." (Mržnja)


Gdje naivni su oni glupi dani kada smo, davno tome, sanjali o leopardski, zmijski otrovnoj, o zlatnoj, čudnoj, tajanstvenoj Evropi? (...) Evropa leži mrtva."


"-Mi danas nijesmo više što bijasmo ko djeca, naivna, glupa, lirska, slijepa djeca; mi danas znamo jedno, a to je to što znamo: i logika da ima giljotinu."

"-Mi danas nijesmo više što bijasmo ko djeca, mi danas znamo jedno, a to je to što imamo: poezija da nije zlatna ribica u kristalnome lancu tihe lirske sobe, ni tamjan slatkih riječi u gubici krvnika." (Evropa godine tisuću devet stotina četrdeset i druge)


"U ime deklasiranog i proletizitanog hrvatskog naroda nije osim Silvija Kranjčevića progovorio ni jedan pjesnik, a i danas (1926.) kada bi se netko primio da postane advokatom nepismene raje, pribili bi ga na sramotan stup, žigosali kao odroda i proglasili odmetnikom od Hrvatstva, samo zato jer se čovjek odlučio da progovori u ime pravih i nemaskiranih hrvatskih narodnih interesa."


"Jedno je kozmopolitska literatura zapadnih velegradova, a drugo politička stvarnost porobljenog naroda kojem pripadaš. Nije isto pisati liriku kao kolonijalno fijakersko kljuse koje sa svojim narodom tegli tuđe fijakere: „La marquise sorti a cinq heueres“ ili se vozikati u kočiji kao prava autentična markiza."


"Bio sam prilično sam, ali osamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo."


"Vrijeme je da se zamislite što znači kad jedan živ čovjek smatra prirodnim da ga njegovi suvremenici dignu do polubožanstva, i što znači kad se je netko pretvorio u tajanstven pojam iza zavjese, a pred zavjesom kleči puk i moli litanije. Milosnici vaši, korisnici vaši, udvornice i laskavci, dvorjanici, dostojanstveni pripuzi, dvorske budale, plaćenici, podmićena pera, akademici, kardinali, sav onaj šareni narod papiga i opica, svi oni kleče pred vašim spomenikom, a ja vam kažem da u ovoj nesretnoj blitvanskoj zemlji neće biti tako dugo pravde dok se vaša glava ne nađe na konopcu ili na krvničkom panju."


"Da bi vršio valjano svoj zanat, pisac mora imati mogućnost da bude u neku ruku disident, pa čak i defetist, u odnosu na državu i institucije, na naciju i autoritete. On je razmetni sin koji se vraća svom očinskom ognjištu samo da bi mogao od njega ponovno otići. Negacija je njegov familijarni oblik prihvaćanja svijeta."


“Bijeda se vuče blatom, krvavi bagoš pljuje, ugriz je bijede bijesan ko ugriz krvave kuje.”


“Ljudi koji jedan jezik govore i čitaju iste novine zovu se danas “nacije” i hoće da su zajedničkog porijekla, a to ipak ni uz najgore krivotvorenje nije uspjelo.”


“Vrijednost nekog čovjeka treba dokazivati kakva prava on sebi smije uzeti: “izjednačavanje” se zbiva iz neuvažavanja viših priroda i zločin je nad njima.”

“Svako preziranje spolnog života, svako onečišćenje istog pojmom “nečist” jest čak zločin spram života – jest onaj na vlastiti grijeh protiv svetog duha života.”


“Ljubav prema Jednome ostavlja dovoljno prostora za mržnju prema mnogim drugima.”


“Pravi muškarac želi dvoje: opasnost i igru. Zato želi ženu kao najopasniju igračku.”


“Mi poštujemo i štitimo sva nagomilavanja moći, jer se nadamo jednom ih naslijediti. I zločin je nad njima.”


"Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo."


--------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Tin Ujević, anegdote...




Ovaj put ispričat ćemo vam nešto više o skitnici i bohemu o kojem kola anegdota kako se nakon što ga je konobar otpilio da ga nažalost ovako odjevenog u prnje ne smiju poslužiti, pojavio u svom najboljem izdanju, te zatim šalicu kave izlio u džep uz primjedbu: "Kad poslužujete odijelo, a ne čovjeka!"


Naravno riječ je o Tinu Ujeviču čovjeku čiji je skromni grob na Mirogoju poznat samo insiderima koji tamo hodočaste, ne bi li mu ostavili bocu Kašteleta i pokoju cigaretu.


No, da bi vas što bolje upoznali s Tinom kao čovjekom, a ne samo pjesnikom nabrojat ćemo i sljedeće anegdote:


------------------------------


Tin nije volio sudjelovati u razgovorima za vrijeme brijanja u brijačnici.

 

Svejedno, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima.

 

Jednom ga brijač upita: "Kako hoćete da vas obrijem?".

 

"Bez riječi", odgovori mu mirno Tin.

 

---------------

 

Jednom, dok je spavao na klupi u parku, Tina je probudio lokalni policajac.

 

No, čim je vidio da je riječ o tada već slavnom književniku, počeo se žurno ispričavati.

 

"Ma ne morate mi se ispričavati", rekao je Tin,

 

"iako bi bio red da ste prvo probudili podstanara", aludirajući na beskućnika koji je spavao pod klupom.

 

---------------

 

Jedan veseljak iz njegovog društva, vidjevši ga kako s praznom čašom stoji u gostionici, prišao mu je i rekao: 


"Slaži nešto na brzinu i platit ću ti špricer."

 

Tin ga i ne pogleda već mu preko ramena dobaci: "Ne, prijatelju, rekao si dva!".

 

Kako je upravo trenutačno slagao, ovaj šaljivdžija mu je morao platiti piće.

 

---------------

 

Ujevića, koji je ostao neženja do kraja života, neki prijatelji upitaše zašto se ne ženi.

 

"Ljudi se trebaju ženiti, bogovi mogu, a pjesnici ne smiju", odgovori im Ujević.

 

---------------


Jednoga dana Krleža ulazi u kavanu u kojoj je sjedio Ujević.

 

Krleža pozdravi

 

"dobar dan ljudi, a i tebi pijani pjesniče",

 

a Tin mu na to odgovori

 

"Dobar dan i tebi zastavo svih boja".

 

---------------


Jednu večer došao je Tin Ujević u prestižnu i finu zagrebačku kavanu, sjeo za stol i naručio kavu. 


Međutim, konobar odbije njegovu narudžbu jer Tin nije bio prikladno odjeven za tako "otmjeno" mjesto.

 

Bez ljutnje Tin otiđe i vrati se u svom jedinom i najboljem odjelu te naruči kavu.

 

Nakon što mu ju konobar donese, on ustane, rastegne džepić od sakoa i polije kavu te kaže:

 

"To sam učinio zato jer ste Vi ovu kavu donijeli mom odjelu, a ne meni".

 

---------------------



A za kraj ćemo samo dodati pjesmu zapis na pragu.



ZAPIS NA PRAGU


Ove pjesme to nisam ja, iako sam ih ja napisao

Ovi jauci, to nisam ja, premda sam ih zbilja uzdisao.

Moj pravi život, ja sam samo disao.


Jer ja živim i kad pjesma umre. Ja živim i kad patnja mine.

Ima u meni nemira dragog, a ima i moje širine.

Ja puštam i drugog da govori za me.

A i sam govorim druge same.

 

Ja ne marim čovjek biti ako sam umio ljude bogovski reći.

O, ja. Ja sam od sebe i manji i veći.

O, ja. Moj drugi i moj treći.

 

Ja ne sanjam o sreći. No ne sumnjam o sreći.

Gle ovog dvojstva i trojstva moga:

ima u meni tmine,

no ima u meni i vedrine,

i moja divna sloga.


Tin Ujević





Napisao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Jul 11 '12

Kako čitati knjige...




Čitanje knjiga može biti izazov ali i zabava. Čitanje vam omogućuje da razumijemo ljudska iskustva, da suosjećamo sa ljudima koji su drugačiji od nas i upoznamo druga mjesta i vremena. Ipak mnogi ljudi imaju problema pročitati knjigu do kraja ili sa koncentracijom dok čitaju. Postavljajući realne ciljeve i stavljanje čitanje kao prioritet može vam pomoći da čitate brže i uživate u knjizi.
 


1. Posjetite okulistu da vam provjeri vid. Ako je potrebno nabavite naočale ili kontaktne leće. Čitati je puno teže sa lošim vidom, ljudi koji sporo čitaju ne znaju da su im potrebne naočale. 


2. Postavite si realne ciljeve. Na primjer da pročitate dvije knjige mjesečno. Ako si postavite nerealne ciljeve postoji mogućnost da se osjećate neuspješno i razočarano. 


3. Ako čitate važan je i uređaj na kojem je čitate. Kvaliteta i dovoljno velik monitor, ili čitač knjiga s pozadinskim osvjetljenjem pomoći će vam da čitate brže i s više razumjevanja. Ako čitate običnu papirnatu knjigu odredite si prostor za čitanje. Osigurajte dobro osvjetljenje i da vas ništa ne uznemirava (televizor, telefon). 


4. Pregledajte knjigu. Pročitajte informacije o autoru ili kratak sadržaj koji govori, o čemu se radi u knjizi i lokaciji o kojoj knjiga govori. Poznavajući sve te stvari pomaže vam da čitate puno efikasnije. 


5. Čitajte svaki dan u svome prostoru. Za vrijeme čitanja ugasite mobitel, televizor ili radio. Pokušajte čitati barem pola sata dnevno. 


6. Čitajte aktivno. Zastanite poslije svakog poglavlja i razmislite da li ste sve razumjeli. Ako ste naišli na riječ koju ne razumijete probajte je shvatiti kroz tekst ili je potražite u googlu ili rječniku ali znajte da će vas to usporavati. 


7. Pripazite na izbor knjige naime Važno je izabrati dobru, kvalitetnu i zanimljivu knjigu. Takva će vas natjerati da je pročitate prije nego što zaspite. Loša i nezanimljiva knjiga natjerat će vas da pomislite da bi bilo dobro vidjeti ima li kakav dobar film na televiziji. Iz tog razloga prilikom izbora knjige koju ćete pročitati dobro je posavjetovati i s drugim ljudima koji čitaju knjige. Upitajte ih koju knjigu bi vam preporučili ili vi njima preporučite neku koja vam se svidjela.


8. Neka vam čitanje postane navika. Vaša brzina čitanja i razumijevanja knjige povečati će se s brojem, knjiga koje ste pročitali. Ubrzo nakon toga shvatiti ćete da vam se povećala i moć razumijevanja, koncentracije i zapažanja naizgled nebitnih stvari.  Neke osobe ili događaje iz svakodnevnog života vidjet ćete na drugačiji način. 
 


 

-------------


Napisao i uredio: Nenad Grbac


----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Jul 10 '12

Predstavljamo vam knjigu "Lipanjski macchiato", Klara Polak Poljarević




Lipanjski macchiato« naziv je nove zbirke pjesama pjesnikinje i književnice prof. Klare Polak Poljarević. Ovu naoko malu knjižicu tiskanu u izdanju Senjskog narodnog ognjišta predstavit ćemo vam uz pomoć kritike koju je napisala Anka Padelin:

 …»ova forma jednog motiva, koji podsjeća na haiku, pokreće cijeli niz asocijacija. Zbog toga pišemo, čitamo poeziju. Ti si obične, gotovo banalne detalje znalački, suptilnošću svoje pjesničke duše, pretvorila u fine, istančane slikarske arabeske. To je tvoj poetski intermezzo; to je ono vrijeme «između»; to su oni trenuci meditacije koje trebamo «za sebe»…

 …»Zadar nije jezično tako jasno oblikovan kao Split, Šibenik ili Dubrovnik. To je konglomerat raznih utjecaja (otoci, zaleđe, grad, varoš), a i čovjek ne živi samo na jednom mjestu, kreće se i skuplja sve te utjecaje koji ga kasnije jezično formiraju. To ne umanjuje pjesničku virtuoznost, već postaje njegova prednost.»…

 …»I na kraju – DA. Ovu tvoju drugačiju, laganiju i opušteniju zbirku vrijedno je objaviti. Ona nas odmara i opušta dok nas istovremeno navodi na razmišljanje i promišljanje, ali nas ne umara i ne opterećuje, jer je protkana finim humorom i začinjena osmjehom, umijećem kojega mali broj pjesnika posjeduje. Hvala ti na tome.

Anka Padelin

 A, za kraj ćemo samo pridodati da je promocija knjige bila vrlo zanimljiva i uspješna, snimljena je  i radio emisiju posvećena toj knjizi, a knjiga se nalazi u prodaji te je možete naručiti i kupiti po cijeni od samo 40 kuna.

Sve upite ili narudžbe vezane uz tu knjigu šaljite na E-mail adresu: klarapoljarevi@gmail.com

Jul 9 '12



310 pjesama u krugu što zatvara i štiti pjesnika koji je središte toga kruga, čini zbirku „Krug dana“ pjesnika Krešimira Butkovića - Buce. A sve, zapravo, i počinje iz tog središta, od pjesnika koji, u svojoj posveti nećacima , Heleni, Svenu, Borni i Eli, kao i svima nama koji znatiželjno i žedno otvorismo knjigu, smjerno poručuje: "Nikada ne odustaj biti čovjekom!"

Da, baš tako, jer u ovim turbulentnim vremenima doista je teško, gotovo nemoguće „biti čovjekom“. I dok su jedne pritisle brige gole egzistencije, drugi su opsjednuti željom za povećanjem svoga blaga i mišlju – još, još, treba mi još..Materijalizam je odavno progutao svoju djecu. Sada polako guta i  svoje roditelje. Nedaće su velike. Iskušenja na svakom koraku. Kako se oteti zlu? Kako svladati tog višeglavog zmaja? Kako ostati čistoga obraza i neokaljanih ruku? – Pjesmom. Poezijom. Stihom. Knjigom. Umjetnošću. Onako kako to Krešo radi. 

Knjiga „ Krug dana“ je drugi zgotovljeni pjesnikov uradak koja je došla osam godina nakon njegove prve zbirke „ Šetnja života“ objavljene 2004.godine. To napominjem između ostaloga i zato što svoju drugu zbirku pjesama pjesnik započinje baš tom 2004.godinom. Dakle, nastavlja tamo gdje je stao, što je i logičan slijed događaja i doživljaja. Tamo gdje simbolično završava kineziološko kretanje - šetnja, počinje drugo, metafizičko kretanje – krug dana.

Kružno gibanje je savršeno. Bez početka i bez kraja. Simbolizira vrijeme, a vrijeme se određuje kao neprekidan i nepromjenljiv slijed trenutaka. Krug simbolizira i nebo, kozmičko nebo u njegovim vezama sa zemljom, ali i njegovo uključenje u svemir. Od središta, od točke koje nije ništa drugo do li krug, do velikoga kruga koji se širi do neba i dalje do kozmosa i svemira vodi nas Krešo svojim stihovima koji su sve to: i točka, i krug, i nebo, i kosmos i svemir...A dan? Dan je svjetlost. Svjetlost je život. I tako, malo- pomalo, dođosmo do stiha koji sve to objedinjuje na „krešimirski“ način:
  ...“u krugu dana vrpolje se i križevi i mašne“ (pjesma Nedir)
I tu, u tom stihu je rečeno sve. Sukus cijele zbirke. Suština i srž života i življenja. Nukleus pisanja.

Ova knjiga je velika i teška. Ne samo zbog njezinih dimenzija ( 12x24cm) i tvrdih korica čiju je naslovnicu ilustrirao pjesnik osobno, i ne samo zbog 310 pjesama koje su zapisane i koje kao široka rijeka sa 367 str. teče prema vama, već prvo i prije svega, zbog ISTINE koju pjeva, zbog DUBINE u koju vas uvlači, zbog ISKRENOSTI kojom vas polijeva.

Ovo je knjiga za sve one koji se ne boje ploviti morem ljubavi, ponosa, čežnje, želja, boli, patnje, nadanja, suosjećajnosti, nježnosti, tuge, obećanja, snova...

Ova knjiga je, zapravo, svojevrsni dnevnik, jer pjesnik Krešimir Butković uredno datira svaku pjesmu (od 28. 08. 2004. – 20. 04. 2008.), pa možemo točno pratiti kako se osjećao, recimo, 16. 09. 2004. kada su nastale pjesme „Nekad“ i „Tamo dolje“ ili što ga je potaknulo da 4. 02. 2007. napiše pjesmu „Sjaj lopoča“.

Ovu knjigu možemo prihvatiti i kao niz njegovih unutarnjih dijaloga i razmišljanja, kao bujicu, uvire i izvore (dis)harmoničnih osjećanja. Ona je rezultat neprekidne borbe i noćnih mora onoga koji, unatoč svom usudu ili baš zbog njega, nije prestao biti čovjekom i koji, senzibilan i maštovit, načitan i obrazovan, duboko ukorijenjen u  prostore svog doma i domovine, sve pažljivo, poput kroničara bilježi, kako ono što vidi sa svoga prozora, terase, balkona tako i ono što „kuha“ u njemu. To je koloplet svih detalja iz eksterijera u kojem se nalazi i kojega pažljivo promatra i interijera vremena, neba, kosmosa, svemira koji ga ispunjavaju i koje snažno osjeća.

Pa, kako ju onda čitati ? Kako pustiti tu  rijeku da se prelije u nas a da nas ne potopi, ne uguši obiljem misli i izrazito snažnih emocija? U manjim dozama, kao lijek za dušu. Dvije do tri pjesme na dah je taman dovoljno da ih u potpunosti prihvatimo. Ili one nas? A pravim znalcima, roniocima u dubine, u koje i sama spadam, preporučam, nakon cjelovitog čitanja zbirke, ponovno vraćanje i višestruke zarone među stihove, kao među školjke bisernice. Desetak izdvojenih stihova, onako kako vam se knjiga otvori u ruci, i na što vam pogled padne, jer u ovoj pjesmarici nema lošega stiha. Svaki stih je pjesma za sebe i prodire duboko u dušu, pokreće misli, ispunjava srce.

Evo, upravo to radim...otvaram knjigu nasumice i čitam...

Str. 138 : „na kraju jedno uvijek slaže, /zadrhte ruke jer se boje,/ pa onda svaka riječ se važe,/
Jel' su moje ili tvoje“...

Str.256:  „ mogao bih otključati tvoj osmijeh“ ...

Str. 78:    „ na leđima labuda grad se otvara ,/ svemir je nestao u tvom oku“ ...

Str. 331:   „ zauzdaj me, ako me voliš,/ neobuzdano razdijeli me u sjene,/pronađi
                    dio do kojeg ti je stalo“ ...

str. 204:    „vodiš me nekom svojom simbolikom,/ kroz mramorne bazene tirkiznih otoka“...

str. 52:     „ lagano samo uz zvuk tišine/ gdje nebo i lik se spajaju/ linija meka, grube daljine,/
        život i vrijeme prestaju“...

Ali, tu nikako ne prestaje naše druženje sa ovom knjigom i njezinim autorom. On nas zove, a ona se nudi da je čitamo polako, strpljivo; da iščitavamo i ono napisano u stihu i ono neizrečeno između stihova; ona nas očarava svojim krugom u koji smo, htjeli – ne htjeli, svi uhvaćeni.

I nije slučajno što je posljednja pjesma u zbirci naslovljena „Ponedjeljak“, jer ponedjeljak je početak,  s ponedjeljkom počinje novi tjedan, novi krug.

Senj 7. 07. 2012.       

Napisala: Klara Polak Poljarević


---------

Knjigu "Krug dana" Krešimira Butkovića moći ćete naručiti i kupiti tako da kontaktirate autora na adresi: http://facebook.com/kresimir.butkovic



Dosad se znalo za samo devedesetak slika Caravaggia, koji je umro 1610. u tridesetim godinama nakon turbulentnog života

RIM – Talijanski povjesničari umjetnosti tvrde da su otkrili stotinjak prethodno nepoznatih skica i slika slavnog talijanskog slikara Caravaggia, začetnika baroknog slikarstva čija su platna postavila nove standarde za zapadnu umjetnost.

Dosad se znalo za samo devedesetak slika Caravaggia, koji je umro 1610. u tridesetim godinama nakon turbulentnog života.

Povjesničari umjetnosti Maurizio Bernardelli Curuz i Adriana Conconi Fedrigolli objavit će dvije e-knjige na Amazonu u kojima će iznijeti detalje svog istraživanja. Oni tvrde da su pronašli stotinjak djela – uglavnom je riječ o skicama, ali ima i slika – koja su atribuirali ranom Caravaggiu.

Većina djela pronađena je u arhivu Caravaggiova učitelja, talijanskog manirističkog slikara Simonea Peterzana, u dvorcu Sforzesco u Milanu. Prema procjenama povjesničara umjetnosti, ukupna vrijednost pronađenih radova iznosi oko 700 milijuna eura, a njihov je vlasnik grad Milano.

Caravaggio je učio kod majstora Peterzana od 1584. do 1588. godine, a dosad nije bila poznata nijedna slika iz njegove mladosti.

Drugi povjesničari umjetnosti izrazili su međutim sumnju u tvrdnje Curuza i Fedrigolli, te su ocijenili da su potrebna dodatna istraživanja. 

Jul 7 '12

Jeste li se ikad upitali što o knjizi misle književnici i poznate ličnosti?


Jeste li se ikad upitali što o knjizi misle književnici i poznate ličnosti? Kako je doživljavaju ili u najgorem slučaju što misle o osobama koje nikad nisu pročitale nijednu knjigu? Jeste li se ikad upitali što o knjizi misle književnici i poznate ličnosti? Kako je doživljavaju ili u najgorem slučaju što misle o osobama koje nikad nisu pročitale nijednu knjigu? 


Recimo Heinrich Heine je rekao - "Gdje se knjige spaljuju, spaljivat će se i ljudi". I nemojte mi reći da vas to ne podsjeća na Hrvatsku u Tuđmanovo, Hasanbegovićevo ili Plenkovićevo vrijeme.






Ciceron


"Soba bez knjiga je kao čovjek bez duše."



Heinrich Heine


"Gdje se knjige spaljuju, spaljivat će se i ljudi."



Horhe Luis Borhes


"Knjiga koja želi da traje je ona koja se može čitati na različite načine. 



Tin Ujević


"Knjiga nije hrana, ali je poslastica."



Ivo Andrić


"Ostati ravnodušan prema knjizi znači lakomisleno osiromašiti svoj život."



Jorge Luis Borges


"Klasična nije knjiga (ponavljam) koja nužno ima ovakve ili onakve vrijednosti; to je knjiga koju naraštaji ljudi, potaknuti različitim razlozima, čitaju unaprijed sa žarom i sa tajanstvenom privrženošću." 



Ludwig Andreas Feuerbach


"Knjigama se događa isto što i djevojkama: upravo se one najbolje, najdostojnije i najdulje zanemaruju."



Luigi Settembrini


"Često ćeš ustanoviti da je knjiga bolji prijatelj nego čovjek."



Orhan Pamuk


"Kako tokom godina gledamo od knjige do knjige, od slike do slike, tako shvatamo: jedan dobar slikar ne zadržava se samo na tome da svojim čudima zauzme mjesto u našem umu nego na kraju mijenja i panoramu našeg sječanja. A proniknu li nam vještina nekog slikara i njegove slike jednom toliko u dušu, tada nastaje jedno mjerilo za ljepotu čitavog svijeta."



Orhan Pamuk


"Ljudskoj nesreći knjige samo daju na dubini, za koju mislimo da je utjeha."



Oscar Wilde


"Nema moralnih i nemoralnih knjiga. Knjige su ili dobro, ili loše napisane. To je sve.



Sokrat


"Knjige su hladni, ali pouzdani prijatelji."



Toma Akvinski


"Bojim se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu."



Voltaire


"Imao sam u životu samo jednog pravog i iskrenog prijatelja: knjigu."



Victor Hugo


"Knjiga je u cijelosti put od zla k dobrome, od krivice k pravdi, od pogrešnoga k istinitome, od noći ka danu."




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



TOŠO DABAC i KREATIVNA FOTOGRAFIJA


Povodom serije fotografija Toše Dabca

 

STARI ZAGREB - OSVRT POVODOM 105 GODINA OD ROĐENJA



 

Tridesetih godina minuloga stoljeća puno se govorilo i pisalo o fotografiji. Tvrdilo se čak, kako fotoaparat pravi objektivne snimke prizora i predmeta. Željelo se reći, kako fotograf i nije umjetnik i kako fotografija ne može biti umjetnina. Ustvari, utjecaj fotografije u prostoru vizualizacije svijeta i likovnim umjetnostima, bio je nesaglediv i neizmjeran.

 

Npr., fotografija je u likovnoj umjetnosti skoro sasvim zaustavila likovnu disciplinu portreta! Utjecaj fotografije narastao je vrlo dinamično nasuprot radu majstora kista i pera. Osobne isprave su dobile obaveznu fotografiju/portrait. Snimljena fotografija na filmski negativ i kao dijapozitiv mogla se neograničeno i kvalitetno umnožavati kao osnovna jedinica ili niz. Tisak je fotografiju stavio na naslovnu stranu dnevnih novina. Fotografija je došla na plakat. Ušla snažno u sport i sportska zbivanja. Ušla u teatar i kazališni život. Pojavila se kao ilustracija s mjesta događanja. Postala dokazom modnih i potencijala. Fotografija je postala mjerna jedinica filmske i televizijske trake, slike i produkcije. Ušla u udžbenike, priručnike, enciklopedije, uputstva, kataloge, knjige, turističku propagandu, postala razglednica najljepših krajolika i urbanih sredina.

 

Fotografija je postala nezaobilazno sredstvo prenošenja informacija i predstavljanja stvarnosti u nivou svekolikih društvenih događanja, u kojem fotografija govori kao 1.000 riječi, što se kao definicija, čak smatra kineskom narodnom poslovicom i što je postalo za veliki broj ljudi pouzdana poštapalica.

 

Dakle, fotografija se nametnula, naišla na praktičnu primjenu, potrebu i podršku ogromne većine, ali i na svojevrstan otpor i čak odiozum pojedinaca koji su fotografiju gledali s prijezirom kao čisto tehničku mogućnost koja isključuje čovjeka i njegov talenat.

Negdje u to vrijeme /1926./, pišući o fotografiji Miroslav Krleža je zapisao, kako je fotografija nemoćna pred žalošću. Žalost se javlja kao boja, kao miris ili kao zvk, i zato se žalost ne da i ne može odraziti fotografskom lećom, jer osim optičkih pojava u sferi žalosti neobično je važan simultanitet boja, mirisa i zvukova, što rađa izvjesnim potištenim stanjem, često slanim kao suza, gorkim i grafički neostvarljivim, te je više miris nego zvuk, više boja nego oblik, više san nego stvarnost i više sjenka pojma nego grubo izgovorena riječ.

 

Vi možete snimiti pedeset fotografskih snimaka jednog izvjesnog pogreba, a niti jedan ne će odraziti intenziteta što ga rađa miris pogasle voštanice, gnjila aroma leša pod srbreno-crnim baldahinom, ili odjek prve grude kad je grunula o dasku sanduka, kao posljednji pozdrav putniku na odlasku u nepovrat.

 

Kako je život moćniji od svih ljudskih inovacija, neprekidno se nametao žestinom društvenih kretanja i zbivanja: ratovi, ratna razaranja, prirodne katastrofe, pogubljenja, veliki portreti kraljeva, prinčeva, ličnosti iz javnog života, etc. Život je prihvatao prilagodljivost/fleksibilnost fotografije na događaj sa lica mjesta, jer mu je ta vrsta brzog reagiranja i odgovarala i bila potrebna. Ali je sveprisustvo fotografije imalo neizbježnu pejorativnu dimenziju, jeftin smisao i značenje u nesvikloj kulturi. Ta okolnost se kasnije i bukvalno postvarila kao skandalozni efekat fotografije kako u svojoj studiji Camera lucida zapisa Roland Barthez. /Vijenac, 289., 31. ožujka, 2005. ISSN 13330-2787/.


Tošo Dabac je kultni zagrebački, europski i svjetski fotograf. Nova Rača, 1907. godine. Kao desetogodišnjak, krsnog imena Teodor Eugen Marija seli u Samobor gdje završava Kraljevsku gornjogradsku gimnaziju. Nakon završene prve godine Pravnog fakulteta napušta studij na Sveučilištu u Zagrebu i počinje raditi kao propagandist i prevodilac filmova u Fanametu odakle prelazi u Metro Goldwin Mayer. Uređuje časopis Metro Megafon. Od 1929. potpuno se posvećuje fotografiji. Prvu izložbu ima 1932. godine. Izlagao u Pragu, Philadelphiji, Luzernu, Antwerpenu, Beču, Ljubljani, Frankfurtu, Minchenu, New Yorku, Zagrebu... Umro u Zagrebu, 1970. godine.

 

S fotografijom se sreo 1925., godinu dana prije Krležinog zapisa o fotografiji koji smo naveli.

 

U to vrijeme uveliko i javno raspravlja se dilema: Je li fotografija umjetnost? I, može li to uopće biti?! Citirana Krležina  reminiscencija donosi sve moguće pretpostavke i elemente koji u biti – sugeriraju kreativnu fotografiju i živog, talentiranog čovjeka s okom iza vizira fotoaparata – kao uvjet, da to fotografija uistinu i bude. O tome je pisao i Filiberto Mena u knjizi Analitička linija moderne umetnosti. Interesantno je pratiti paralele koje se naočigled javljaju u razvoju tehničko-tehnoloških pretpostavki za dobijanje fotografije od prvobitne primitivne kamere za bilježenje odraza svjetla i tehnološki kompliciranog postupka dobijanja pozitiva i analogne fotografije, do visokosofisticiranih digitalnih kamera i kompjuterske obrade svjetlosnog zapisa koji se printa na inc jet ili laserskomprinteru i pripremljenom papiru najrazličitijeg kvaliteta.

 

Važno je imati u vidu i spomenuti kako je fotografija imala svojih ogorčenih protivnika koji su je na razne načine ignorirali i  omalovažavali, nerijetko vrlo zlobno i u pravilu neprincipijelno. Naime, fotografija je i potencijalno kao mogućnost objektivnog prikaza, ustvari, pred umjetnike postavljalavisoke zahtjeve. Objektivno su mogli nešto prikazati samo najbolji među njima, a fotoaparat je tobožemehanički pravio objektivne snimke. Razumljivo, mnogima se nije dopadao takav izazov, kao ninadmetanje s mašinom koja mehanički bilježi realan odraz svjetla sa neke površine.

 

Naime, trideset godina kasnije /1954./, isti onaj Krleža iz 1926. godine i eksplicite će za fotografiju ustvrdit: Nije objektivna! Nije točno, da fotografija uopće nešto objektivno snima; ono što fotografski aparat može da snimi, to je veoma daleko od bilo čega što se vulgarno zove – objektivno. Procedura fotografskog snimanja danas je tako kompliciran proces, da je čak mnogo kompliciraniji nego što je konkretno, recimo, crtanje rukom, jer postoji oko tog prokletog snimanja ne znam kakvih sve ploča i kakvih sve emulzija i rasvjeta i okolnosti, utjecaja ultra-zraka, i infra-zraka, i plavih zraka, mikroskopsko snimanje i rendgensko snimanje, i na koncu sve to što fotografija danas snima i kako snima još uvijek – dakako – da nije ni najmanje objektivno.

 

Dakle, Miroslav Krleža je bezrezervno, rezolutno, apsolutno čak tvrdi kako iza svake fotografije vidi tek individualnost i prirodu čovjeka s prstom na okidaču fotoaparata! U ovom primjeru, zanimljivo je to što izgleda kao da je Tošo Dabac slušao što Krleža govori /što nije isključeno!/, kao i da je Miroslav Krleža imao u vidu upravo fotografski odnos, talenat, iskustvo i rezultate Toše Dabca /što je čak vrlo vjerojatno jer su u to vrijeme obojica živjeli u Zagrebu!/.

 

Najveće nemilosrđe koje može doživjeti čovjek, jeste, da bude talentiran. Talenat je bezočan prema svemu što čovjek jeste i što bi želio biti. Talenat, ne podnosi nikakvu laž ni potvoru, nikakvu tajnu osobnu želju i naum, nikakvu prosječnu vrijednost. To što čovjek može smisliti, nema nikakve izglede nasuprot talentu koji mu je zadat. Čovjek upravo zbog toga prestaje smišljati stvari koje su protiv njega samoga. Počinje brinuti za opća mjesta na kojima opstaje krajnje nedefiniran, čak nezamjetljiv...


Umjetnost je izvrstan posrednik koji omogućava izraz života,  unutarnje tjeskobe, radosti, oduševljenja čak na iznimno ekspresivan i efektan način, a da pri tome umjetnik ostane po strani zaštićen upravo snagom umjetničkog djela koje sada osobnom snagom ljude uvjerava u njegovu istinu. Neke umjetnosti, posebno su pogodne u tom smislu, likovne, npr. A sama vizualizacija svijeta, prva je intriga koja snažno nasrće na čovjeka i njegova osjećanja, njegovu duhovnu i inteligibilnu osobnost.

 

Maurice Blanchot je pisao, kako vizualizacija svijeta počiva na slikama kojima obustavljamo umiranje, tj., svijetom vizualizacije sjetno zaptivamo curenje našeg postojanja. Taj proces prisniji je s rasipništvom živih slika koje prati i riječ /film, tv, clip, spot/ no, možemo razumjeti kako taj oblik slijedi kulturalno iskustvo likovnih umjetnosti, prije svega crteža, umjetničke slike i analogne fotografije. U svakom slučaju, riječ je o monopolu oka spram pikturalne imaginacije. Ta okolnost i postaje zamkomza vizualno nadarene, a u njihovoj recepciji i angažmanu – izuzetno potentnim mogućnostima i istinskim prilikama za osobni iskaz i umjetnički angažman/engagement.

 

Umjesto ranijih kompliciranih i često nepredvidivih  rezultata u baratanju hemikalijama za dobijanje pozitiva, čovjek je došao u superiornu poziciju da elektronski zabilježi i kompjutorski obrađuje digitalno načinjen svjetlosni zapis koji će printati na svome radnom stolu i po želji ili potrebi nastaviti sa radom na zapisu dok ne bude zadovoljan postignutim rezultatom. Upravo to i biva okolnošću koja fotografu omogućava da artikulira svome osjećanju primjeren fotografski jezik, pa mu tehničke i tehnološke pretpostavke dobijanja fotografije imaju isti smisao kao i pogled u okoliš, štafelaj, nategnuto platno, boje i kistovi.

 

Uz sav dar i sve znanje, Toša Dabac kao uistinu talentiran  fotograf, prinuđen je, primjereno svome vremenu i raspoloživim tehničkotehnološkim pretpostavkama i sredstvima svoj likovni govor artikulirati na drugom nivou, nastojeći radom u laboratoriji naglasiti krajnje osobno viđenje svijeta kao fotografski rezultat. Ostavština Toše Dabca je solidna i otvorena do nivoa da se sasvim razgovijetno mogu otčitati njegova htijenja i postignuća. Dabac je prišao fotografiji u njezinom elementarnom vidu i smislu nastojeći u istu unijeti što više perfekcije i estetskih zahtjeva klasičnih likovnih umjetnosti. Tako je na visoko umjetnički i profesionalan način u fotografiju projicirao osobni građanski stav o životu, istovremeno pretvarajući svoju fotografiju u neporecivu umjetninu. Fotografije Toše Dabca odišu pouzdanošću i sigurnošću da je fotografirao samo ono što želi i bez sumnje to i jeste na njegovoj fotografiji koju gledamo izvan uplitanja bilo kakve slučajnosti, do mjere pa njegovu fotografiju možemo smatrati slučajnom!

 

Povodom fotografije Žena iz naroda, Toše Dabca, kritičar Angeloni u časopisu Il corrierre fotografico u Torinu, 1937. godine piše:

 

U njoj preovladava ono što je kroz vjekove bila i bit će  vrhunska težnja svake umjetnosti – sinteza koja je uvjerenje, ljepota, jasnoća lako prenosiva drugome: samo veliki umjetnici, bolje rečeno najveći, uspijevaju dosegnuti vrhunac sinteze. Tako Masaccio stvara sliku Krist i novac u kapeli Brancacci, tako Verrocchio sklanja u licu Colleona svu jačinu izražaja. Ova sjećanja neka slobodno laskaju gospodinu Toši Dabcu, jer ona hvale i njegovo djelo. Rubac i haljina tamnih tonova, rijetkih linija, zbližuju, uokviruju, govore o ekspresivnoj neposrednosti ovoga snažnog i slatkog lica žene na kome je život svojom okrutnošću utisnuo svete znakove materinstva i rada. Slabe sjene, prelazi valovitih ploha u mirnom i svečanom skladu: kratki i vješti dodiri svjetla, koji miluju kiparsku formu bez prekomjernog urezivanja – pa stoga ostavimo obrvama, očima i usnama ozbiljnu i duboku poeziju života.

 

Povodom samostalne izložbe fotografija Toše Dabca u Debrecinu, časopis Fotoszemle, 1940. godine piše:

 

Izvrsni zagrebački umjetnik ubraja se među najindividualnije portretne specijaliste u svijetu. On upotrebljava čovjekovo lice – vječnu tajnu – za činioca umjetničkih slika, a originalnost Toše Dabca se koncentrira u isticanju karaktera. Svojim fotografijama prikazuje pravi tip svoga naroda. Njegovo znanje emitira duboku životnu filozofiju. Portret djeteta je sam život. Njegova ostvarenja nose na sebi pečat velikog umjetnika. Sve je sama lakoća, sve je ostavljeno u svojoj prirodnosti, daleko je od njega i svaka sumnja izopačenosti. /Prije 72 godine./

.

Povodom retrospektivne izložbe, 1962. godine u Beogradu u Salonu fotografije, Oto Bihalji Merin piše:

 

Prošlo je dosta godina otkako smo počeli sarađivati. Uvijek kada je bilo teških zadataka, kada je trebalo prorediti kroz oveštali konvencionalni zid hiljadu puta viđenih predstava i na novi dublji način sagledati suštinu života – kada je trebalo perfektnih fotografija zvali smo Tošu Dabca. Jer on u sebi nosi nešto od duha pronalazača, nešto od pesnika koji je inspirisao jednu generaciju mladih talentiranih fotografa, naučio ih umetnosti zanata i umetničkog stila, komponovanja, zlatnog reza i stvaranja svih efekata nove vizuelne svesti. Ali, foto-kamera u ruci Toše Dabca opovrgla je sve akademske formule i sve školske istine njegove sopstvene klasične fotografije i rodila je vrlo ličan izraz majstora fotografije. /Dakle, prije 50 godina./.

 

Povodom Godišnje nagrade s Poveljom za fotografiju, koju  Dabcu dodijeljuje Fotosavez Jugoslavije 1967. godine, organizirana je i velika izložba njegove fotografije u Beogradu. Fotografije je odabrao i tekst za katalog napisao Oto Bihalji Merin. Bilo je to prije 55 godina, u trenutku kada se već uveliko prožimale stilske formacije u umjetnosti i životu – moderna i postmoderna. Fotografija Toše Dabca, pouzdano ima svoje značajno mjesto upravo u toj izmjeni stilskih formacija, kao specifičan doprinos vizualizaciji svijeta, drugačijoj od dotadašnje.

 

Riječ je upravo o onim autorskim specifičnostima i aspektima koje prepoznajemo na njegovim fotografijama kao različitost od do sada viđenog a stvarnog, koje na promatrača nasrće s fotografije Toše Dabca. Samo unekoliko drugačijim jezikom o tome i piše Oto Bihalji Merin, jedan od najuglednijih poznavalaca likovnih umjetnosti koje ex-YU kulturalni prostor ima i do danas.

 

Oto Bihalji Merin povodom ove izložbe postavlja pitanje, da li je moguće, da je suvremenom čovjeku bliža slika i faktografija od humanizma? Je li čovjek okružen slikama postao umoran od gledanja i otupeo, je li spreman za jedan novi pohod ikonoklasta? A fotografije Toše Dabca su više od nagovještaja, one su znak o čovjekovoj spremnosti za još jedan pohod ikonoklasta. Naime, naočigled, Tošo Dabac ruši dotadašnje elemente fotografskog likovnog jezika i govora i daje rješenja u odsjaju egzistencije. Njegovi portreti, pejzaži i life-fotosi postaju ponekad duhovna svedočanstva života i omogućavaju da se premosti kategorija vremena. U oku foto-kamere ogledaju se vidljivi objekti. Za Dabca je gledanje mnogo više od pasivnog gledanja i zaustavljanja. Gledanje je aktivnost duha. Videti i uočiti ne znači samo primiti, već odabrati, uskladiti, upotpuniti, odbaciti i učiniti svesnim. /Rekli bismo: i dati drugim ljudima radi komuniciranja./

 

Tošo Dabac daje krajnje subjektivan značaj i smisao svojim fotografskim objektima. Oni na nov i drugačiji način progovaraju kroz njegov objektiv i iz njegove fotografije. Kroz njegov objektiv progovaraju i prošlost i sadašnjost radi budućnosti i tako, sasvim izvjesno o njoj i svemu.

 

Sve vrijeme svoje posvećenosti fotografiji, vidimo kako Tošo Dabac prednjači i kako ga pratekritičari umjetnosti, ali i mladi ljudi, kao i ljudi u srednjim i poznijim godinama, pa i poslije njegove smrti. Postao je uzor za poimanje i definiranje umjetničke opcije u kreativnoj fotografiji. Svakako, uz sve što je radio, fotografija je u životu Toše Dabca ima svaku prednost. Imao je tu vrstu stvarnog dara/invencije, a fotgrafski aparat mu je u cijelosti odgovarao kao sredstvo za zaustavljanje odraza svjetlosti za vječnost.

Tošo Dabac je znao pogledati u život i suočiti se sa njegovim licem, sadržajem i vremenom. Sa ljudima koji ga djelatno čine, prevashodno. Tošo Dabac ima radikalan uvid i prikaz života. On stalno ima u vidu prošlo, sadašnje i buduće i kontinuitet njihove izmjene u sadašnjosti. Tošo Dabac svoje fotografije snima s nedvosmislenim osjećanjem za ono što na njima vidi, tj. on je uvjeren kako se upravo to što želi događa na njegove oči. Ustvari, život je uvijek takav, ali potrebno je za njega pokazati stvaran interes i dar, razumjeti ga i od njega naučiti tu stvar. No, razumjeti, svakako znači, imati stvaran odnos i komunikaciju s cjelinom i pojedinostima, s organskim i neorganskim svijetom u jednakoj mjeri. U ovom primjeru znači vidjeti stvari i njihov poredak i značenja/smisao. Tošo Dabac to zna i nosi u svome ljudskom, životnom i umjetničkom/fotografskom iskustvu. On je na osoben način inventivan i tim osjećanjem zanesen snažno i duboko.

 

Majstor je svoje fotografske struke i značajna osoba u svjetskoj hijerarhiji razvoja fotografske umjetnosti.

 

Dragocjena serija fotografija koju je Toša Dabac nazvao Stari Zgreb omogućava jasan uvid u sve ono što je za njegovu ftografiju karakteristično i bitno, a što naglašava snažan dar, poetičku nedvosmislenost i zrelost. Fotografije su pune atmosfere – vremena/aorista u kojem su snimljene, vremena koje traje i  u nama, a podrazumjeva i promatračevu vremensku distancu, vremensko trajanje prizora koji su već onda bili u karakterističnoj izmaglici.

 

Za izvanredan primjer fotografskog postignuća Toše Dabca u ovom setu, možemo uzeti fotografiju napravljenu na Trgu Bana Jelačića, u jednoj varijanti i sa taksi stajališetem, s ljudima u pokretu, Ban je podigao mač koji su mu u izmaglici posjele ptice. Emulzija je krupnozrna, a vrijeme je navuklo patinu. Slično je s fotografijom čistača cipela, koji s cigaretom između usana unio u posao, a policajac mu iza leđa razmotava neki papirić. Zagrebački korzo, puno ljudi u odjeći koja je pripadala modnom trendu tridesetih. Ženski kostimi, muška odijela, mantili, cipele, svilene čarape sa šavovima, dame sa psićima, gradska sirotinja, automobili na kiši i ispod snijega, čišćenje snijega na gradskim ulicama,firme, plakati, tramvaji, čitanje novina, ugostiteljske bašte na trotoarima, konjska zaprega koja tegli uređaj za pravljenje asfalta, ljudi u šetnji ili u žurbi, u mimohodu, jutro, veče, dan, paljenje noćne ulične rasvjete, putnici i prolaznici /passageuri – franc. putnici i prolaznici – istodobno/ s najrazličitijim figurama i izrazima lica – život i vrijeme grada  Zagreba – kondenzirani i komprimirani u odrazima svjetla na fotografijama, kojima je vrijeme svojim protokom odredilo osnovnu tonsku vrijednost površina u rasponu od bijele do sasvim crne – a tako sugeriralo i osjećanje promatrača.

 

Kako je Oto Bihalji Merin zapazio, Tošo Dabac je pjesnička i tragalačka priroda stavljena u odnos sa životom i njegovom najvećom tajnom, trajanjem. S trenucima koji tvore vječnost kao stvarnu kategoriju. Dabac je po naravi melankolik. Vrijedni i istrajni čovjek, koristan drugim ljudima i umjetnosti u svakom trenutku svoga života na meditativno refleksivan način. Ustvari, sasvim barthesovski, fotografije Toše Dabca, uz sve mehanizme žudnje i nadzora – proizvode povijest demokratičnošću pogleda... i onim što je bilo a čega više nema... ali što je pouzdanim svjedočanstvom o postojanju, a ne proizvoljnim sjećanjem. Njegova Camera  Lucida, kao i Riječi svjetla – studija o fotografiji Rolanda Barthesa – nalaze se u istoj funkciji dokazivanja šta nam fotografije pričaju i riječi odslikavaju radi izjednačenja – kako bi rekao Tonči Valentić.

 

Napisao Atif Kujundžić,

 

Odabrane fotografije:



























--------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Tržište digitalnih e-knjiga vrijedi gotovo milijardu dolara!




Prema Forresterovoj anketi koja je danas objavljena, tržište digitalnih knjiga (e-knjiga) polako postaje ozbiljan konkurent klasičnom papirnatom tržištu…


Do nedavno, čitanje knjige na računalu bilo je nezamislivo. Ne zato što je to tehnički bilo teško (tehnologiju za to imamo posljednjih 50 godina), već uglavnom zbog toga što klasičan računalni ekran nije bio pravi format za iskustvo čitanja knjige.


No, sve je to promijenio Amazonov e-čitač Kindle koje je napravio pravu malu revoluciju na području digitalnog sadržaja.


Najnoviji podaci iz Forresterove ankete pokazuju kako će američko tržište digitalnih knjiga do kraja godine vrijediti fantastičnih milijardu dolara. Forrester navodi kako će i bez velikih promjena u tehnologiji e-čitača (što je malo vjerojatno) cijelo tržište do kraja 2019. godine vrijediti čak 3 milijarde dolara!


Zanimljivo kako ljudi i dalje digitalne knjige najviše čitaju putem kompjutera, tableta mobitela i laptopa (70%), dok se Amazonov Kindle nalazi na uvjerljivom drugom mjestu s 10%. Treći je iPhone (5%), a slijede Sony , netbookovi... 


Kad ove posljednje podatke pridružimo s onim Amazonovim priopćenjem kako se digitalne knjige bolje prodaju nego klasična papirnata izdanja - dobivamo činjenicu koja će neke razočarati, ali to ne znači kako je manje istinita. 


Uvijek ćemo čitati i konzumirati pisanu riječ, ali KNJIGE SU PRED IZUMIRANJEM!





Odabrao i obradio: Nenad Grbac



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.