admin's blog

Sjećanje na hrvatske velikane - Silvije Strahimir Kranjčević




(Senj, 17. veljače 1865. - Sarajevo, 29. listopada 1908.),


Rođen u Senju, pod Nehajem, zbog svoje buntovne naravi (završivši gimnaziju) nije maturirao; elitni zavod Germanico-Hungaricum u Rimu, gdje je imao postati svećenikom, napušta vrlo brzo jer ne osjeća u sebi svećenički poziv.


Ali je taj kratki boravak u "Vječnom gradu" ostavio trajni, neizbrisivi trag u njegovoj osjećajnosti i njegovu pjesništvu. U Zagrebu završava jednogodišnji učiteljski tečaj iz slovničko-povijesne grupe, i s diplomom učitelja "na gradjanskih skolah" odlazi službovati u Bosnu i Hercegovinu, jer u Khuenovoj Hrvatskoj za nj nije bilo kruha. Mostar, Livno, Bijeljina, Sarajevo: to su njegove životne postaje, gradovi u kojima nije samo ostvarivao svoju egzistenciju nego i pjesnički sazrijevao.

Prvu pjesmu objavio je i on u "Hrvatskoj vili" (Zavjet, 1883.), mjesec-dva prije odlaska u Rim. U uredništvu, koje tada već vodi Eugen Kumičić, borbeni stihovi mladoga, posve nepoznatog pjesnika dočekani su oduševljeno i proročanski: "Taj će vam biti najbolji hrvatski pjesnik!" Iz Rima šalje još dvije pjesme šušackoj "Slobodi" (Pozdrav i Senju-gradu, 1884.), a vrativši se iz Rima objavljuje u "Viencu" značajnu pjesmu Noć na Foru i u Senju, odmah zatim, prvu zbirku Bugarkinje (1884.). Tako je za samo godinu dana obilježio prostor svoga pjesništva i najavio svoj pjesnički put: punih dvadeset i pet godina, od Zavjeta 1883. do Hristove slike u "Savremeniku" 1908., teći će crtom koju definiraju tri uporišne točke: Domovina - Čovjek - Svemir. Dosljedno na toj crti, Kranjčević se nije mijenjao nego rastao i sazrijevao.




Bugarkinje su bile dočekane s naglašenim priznanjima; Milivoj Šrepel napisao je o njima prvu kritiku (u "Vijencu"), s puno izričitih pohvala, predvidjevši da na putu koji pjesnika čeka "umjesto lovora raste gorki pelin, pa se zato i u njegovu stvaralaštvu često javlja britki sarkazam i hladna ironija". Sve su ove oznake (sarkazam, ironija, gorki pelin) bile izvanredno točne; ali, da su Bugarkinje predstavile Kranjčevića kao autentičnog "barjaktara slobode", kako je poslije malo bombastično rekao Krleža.


Do iduće njegove zbirke (Izabrane pjesme, 1898.) proći će više od deset godina, od nje do sljedeće (Trzaji, 1902.) jos četiri, a onda još šest do posljednje (Pjesme, 1908.): sve one potvrđuju, da su godine provedene u Bijeljini (1888.-1892.) i drugi put u Livnu (1892.-1893.) bile njegovo najplodnije razdoblje pune pjesničke zrelosti. Tada nastaju znamenite pjesme Ditiramb, Angelus, Iza spuštenijeh trepavica (1892.), Mojsije (epska pjesma; Kranjčević je bio strastveni pravaš- borio se za samostalnost hrvatske države, pa je tako u njegovoj pjesmi Mojsije simbol Ante Starčevića (začetnika pravaša), a nezahvalni Židovi koji se klanjaju zlatnom teletu simbol su Hrvata koji se priklanjaju Mađarskoj ili Austriji.), Lucida intervalla (1893.), a zatim i Mramorna Uenus (1894.), Anđeo bola, Heronejski lav (1895.), Misao svijeta, Zadnji Adam (1896.), Resurrectio, Moj dom (1897.), Sveljudski hram (1901.) i druge.


Ako je osamdesetih godina hrvatskom književnošću dominirala proza, devedesetih godina prvenstvo pripada Kranjčevićevu pjesništvu, koje u posljednjem deceniju XIX. stoljeća dostiže svoj zenit. Bilo je kritičara koji su vidjeli taj zenit u misaonosti Kranjčevićeve poezije i njezinu zaletu u kozmički beskraj, pa su ga neki i nazivali - sasvim pogrešno, uostalom filozofskim pjesnikom. A on to nije bio.




Kao pjesnika zanimale su ga sve brige i tegobe njegova naroda, a izražavao ih je uz pomoć biblijskih i antičkih parabola, simbola iz povijesti kršćanstva i židovskog naroda; njihovom je alegoričnošću odijevao temeljna ljudska pitanja o svemiru, o životu, o neskladu ideala i zbilje, o svrsi čovjeka i prirode, o vjeri, o Crkvi, o Bogu, o smrti, o ljubavi i suzi, o grijehu i o sreći, o pravdi, o slobodi - o pitanjima koja bi inače bila više nego obična; o tragikomediji svijeta, za koji ni on, kao ni njegova velika pjesnička simpatija Heine, nije uvijek pravo znao, je li bolnica ili umobolnica.


Svemirske vizije koje otkriva njegova poezija izrasle su iz mračne stvarnosti khuenovske Hrvatske. Sve patnje što su ih trpjeli njegova pogažena domovina i njegov poniženi narod doživljavao je starčevićanskim očajavanjem i proživljavao svojim pjesničkim senzibilitetom tako intenzivno, da je njihov domet prelazio granice zemaljske stvarnosti. Kozmička dimenzija njegova pjesništva, o kojoj se toliko govorilo i nagađalo, suvislo i nesuvislo, nije zapravo ništa drugo nego bolni odjek i projekcija hrvatske nesreće. Ona proizlazi iz nesklada svijeta - i u neskladu svijeta završava.

Uređivao je književni časopis "Nadu", koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine.


Nominalni urednik bio je vladin savjetnik Kosta Hormann, čovjek širokih obzorja, dobročinitelj Matošev, ali je stvarni urednik časopisa, Hormannovim povjerenjem, bio Kranjčević. Uživao je zaista zavidnu slobodu i zahvaljujući njoj "Nada" je okupljala najuglednije hrvatske književnike i postala najvažniji književni časopis hrvatske moderne. U njoj je objavio veći broj svojih književnih prikaza i ocjena, a neki od njih vidno nadilaze trenutne potrebe, zbog kojih su bili napisani...


 ---------------------


Digitalnu knjigu "Izabrane pjesme", Silvija Strahimira Kranjčevića, pronaći ćete na našem multimedijskom CD-u "klasici hrvatske književnosti"


Više o tom CD-u saznati ćete na adresi:


http://www.digitalne-knjige.com/multimedijski-cd/index.php


A, ukoliko se želite uvjeriti u izgled i funkcionalnost sučelja CD-a, odnosno knjiga koje se na njemu nalaze, tad predlažemo da svojim mišem kliknete na sljedeći link:http://www.digitalne-knjige.com/multimedijski-cd/video/


---------------------


U prilogu ovom članku pridodati ćemo i video zapise pjesama "Moj dom" i "Eli! Eli! lamâ azâvtani"





------------------------------------------


Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora. 

Kako započeti pisati knjigu?



 

Što vam je potrebno:


Vjerojatno je  da znate pisati jednostavne rečenice (tako je i pisao Ernest Hemingvej), i namjeravate napisati roman. Stoga nema druge nego prihvatiti se posla. Greške su naravno moguće, no nemojte vjerovati da veliki pisci ne griješe i ne prepravljaju svoje rukopise. Dapače upravo to, odnosno mogućnost uočavanja i ispravljanja grešaka učinile su ih velikim piscima.

 

Znači za pisanje knjige potrebna vam je samo dobra volja, puno vremena i strpljenja, te naravno kompjuter, jer danas rijetko tko piše knjige rukom, olovkom ili pisaćom mašinom.

 

Nemojte misliti da je itko ikada postao pisac odlaskom u radionicu, čitanjem knjiga, ili čak čitanjem ovog članka. Pisanje dolazi iz onog što se nalazi u Vama. Ovaj članak može vam pomoći, uštedjeti vrijeme, uputiti Vas na važne stvari, no on nikako nije garancija da će te uspjeti napisati knjigu i postati pisac.

 

Da li je to ipak moguće?

Definitivno da. Pisanje je kreativni proces i ako se u vam nalazi i taj talent, ako u tome pronađete sebe, svoje zadovoljstvo i ako to što napišite bude zanimljivo i drugima na dobrom ste putu.

 

No, pisati nije lako i rezultati neće doći tako brzo kao što očekujete


Da bih vam napisao ovaj članak utrošio sam dosta vremena. Za pisanje knjige trebati će vam puno više od toga. Stoga nemojte misliti da je  lako pisati knjigu, posebno ako  imate posao, porodicu i odgovornosti. Većina poznatih pisaca, vodilo je dva života, dok su pisali svoje romane. Ali kada napišete svoju prvu knjigu, osjetit ćete zadovoljstvo koje se s malo čime može usporediti. Još veće zadovoljstvo predstavljat će vam činjenica da da je ta knjiga zanimljiva i drugima. Knjige se naime nikad ne pišu zbog nas samih nego zbog drugih. Nema smisla pisati knjigu koja će biti zanimljiva samo vama i vašoj obitelji. 


Vodite brigu o tome.

 

Pisanje potiče iz čiste emocije...


Što čini pisca? I beznačajan događaj iz prošlosti može probuditi pisca u Vama. Onaj koji se desio na primjer rano u životu i oblikovao Vašu samosvijest i emociju za pisanje.

Uzmimo slučaj José Saramago, prvog portugalskog pisca koji je primio Nobelovu nagradu za književnost. Sin oca seljaka i nepismene majke, odrastao je u kući bez knjiga. Bio je potreban period od 40 godina da od običnog limara postane pisac. Prvo je otkrio pisanje. Zatim je postao urednik u izdavačkoj kući, a na kraju  generalni urednik poznatih portugalskih novina. Imao je već preko 60 godina kad je dobio priznanje za svoj rad u zemlji i inostranstvu.

Saramago se u razgovoru s novinarima prisjetio i događaja koji ga je naveo da život sagleda na drugačiji, emotivniji i način i na kraju postane pisac.

 

Kao dijete proveo je praznike sa svojom bakom i dekom u selu po imenu Azinhaga. Njegov djed pretrpio moždani udar i morao je u Lisabon na liječenje, "Tog trenutka on je otišao u dvorište svoje kuće, gdje se nalazilo nekoliko stabala, smokava, maslina. Grlio je jedno po jedno stablo i plakao, govoreći im zbogom, jer je znao da se više neće vratiti. Kada vidite i doživite ovako nešto, ako Vas to ne označi za cjeli život, onda ste bezosjećajni", rekao je Saramago.

 

Zato pisanje započnite emocijom. Pretvorite je u prozu.

 

Koliko ste ozbiljni u namjeri da postanete pisac? 

 

Poznati književnik Sinclair Lewis bio je gost na jednom fakultetu.  S studentima je razgovara o tome kako postati pisac. Nakon nekog vremena upitao je studente:"Koliko Vas je ozbiljno u namjeri da postanete pisac?". Odjednom pojavila se šuma podignutih ruku. Luis je zatim upitao studente:" A, zašto ste onda još ovdje, a ne kod kuće i zašto u ovom trenutku ne pišete?" i napustio prostoriju.

 

Znači, sada je vrijeme da počnete pisati.

 

Cilj ovog članka nije bio da vas nauči da pišete nego da vas potakne na razmišljanje i objasni vam da pisati nije lako. Kao i u većini stvari u životu u pisanju je puno zvanih, a malo odabranih, no nijedan članak, knjiga, CD-e ili bilo što drugo neće vam pomoći ako se sami ne prihvatite posla.

 

---------------------------------------

 

Jedan hrvatski književnik, jednom je prilikom rekao i, "Hrabrost može vrlo lako da izda pisca. . . Divim se svakome tko ima hrabrosti da napiše bilo što. "


Za početak prvi dan pisanja romana, obećajte sebi da ćete biti ustrajni. Taj prvi dio ili početak pisanja je najkritičniji. Ako sebi to ne obećate, bolje je da odmah odustanete, kako bi ste sačuvali nešto vremena za odlazak s prijateljima na pivo, tračeve s prijateljicama ili gledanje priglupih sapunica na RTL televiziji.

 

I zapamtite, pišite onoliko često koliko ste u mogućnosti.

 

Zagrebu 26.07. 2012. Nenad Grbac urednik portala digitalne-knjige.com



--------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora. 

 

Jul 26 '12 · Oznake: kako započeti pisati knjigu?

VJEČNA TRILEMA ZA OPSTAJANJE ZLA



Mediji su ovakvi i onakvi, ali zlorabljeni manje ili više. Što jest – jest, zgodni su za zloporabu. Zajedljivo komuniciranje, vrijeđanje, udarci ispod pojasa, insinuiranje, neprincipijelno podmetanje, osvete svake vrste i posebno organiziranje linča osoba koje nam se ne dopadaju. U tome se najbolje izvješte oni koji nisu sposobni ni za kakvu čestitost. To  nikako nije odlika samo printanih ili elektronskih medija. To je opća odlika vremena koje živimo koja je u prostoru interneta dobila posebno zlokoban lik i smisao. Bez pretjerivanja, najblaže rečeno, to je lik i smisao zastražujućeg i prijetećeg čudovišta.

Napucani i narjcani, on line mediji bez smisla i osjećaja da zabilježe i dvije suvisle rečenice o bilo čemu, mogu usijati atmosferu do tačke topljenja ili sagorijevanja jednog etniciteta u krematoriju, na primitivnom iskustvu zla od prije dvadeset godina i držati je na tom nivou i u tom stanju do željenog trenutka koji može biti i brutalno premlaćivanje jedne žene. Akteri će nošeni arhetipskim silama strastveno izvršiti zadatak na prost mig/znak svoga gazde. Arhetip je iskon, nekontrolirana sila, izliv bijesa i bezumlja, iživljavanje bez granica.

To su činili i u printanim medijima ali s manje odlučnosti, na rafiniraniji i podliji način, kako ne bi ostao otisk gazdinog miga i znaka. Gazde ne vole da se o njima u takvim situacijama puno zna, što je danas imanentno tehnologiji koja proizvodi i svijetom rastura zlobu. Gazde imaju puno zla na dušama i prijeđenom putu, ali imaju i puno miševa koji sjede po raznim rupama i grčevito klikćući svoje miševeposreduju i multipliciraju zlo, svako ubacuje svoju podlost, provokaciju, zlu namjeru. Podgrijavaju napetosti, guraju do pomenutog usijanaja i čekaju onaj odlučujući mig/znak. Tako srastaju sila i toljaga u isti udarac. Tako zloba dobija konačnu formu. Tako arhetip funkcionira kao bezumna ili obezumljenasvijest suvremenog čovjeka, stranke, udruge, vlasti, tako se demonstrira u suštini sasvim izlišna sila prema nekome kome nije ni do neukusne šale, a nekmoli do makljaže i fizičkih obračuna

 Ali, tako se i efektom svježe sile nastoji pohraniti slika sile iz prošlosti i sila kao sredstvo – diktat straha i stanja svijesti održati sasvim živim modulom djelovanja u prostoru koji se osobnom ili kakvom god drugom etnicitetu želi odrediti kao njegov osobni oblik i sredstvo opstajanja, a drugome odricati na svaki način. Riječ je o sirovoj iluziji i nasilju kao obliku komuniciranja s tačno projiciranom namjerom i ciljem.

Postoje sredine u kojima to baš izgleda i gore nego ružno.

Naprimjer sredine u kojima je 1993. godine spašeno 1.000 ljudi od brutalnog istrebljenja, a sada se premlaćivanjem jedne dostojanstvene žene nastoji dokazati kako to uopće nije tačno, jer spasitelj je, ustvari, mogao i biti samo vrhovni zločinac! Niko mu ne smije oduzeti to pravo!  

 U pozadini je uistinu ofucana trilema.

 Istina o zločinima se ne može ubiti.

Novinara se može ubiti, ali to povlači odgovornost, pa je mada sramno, premlaćivanje lakša varijanta.

Tako je kontinuitet zla još jedanput održan do sljedećeg rata ili zlodjela, a kao osnovni odnos spram zajedničkog života bez traga svijesti kako je riječ o osobnom životu.

Na Čast i Poštenje.

Napisao: Atif Kujundžić

 

Jul 25 '12 · Oznake: vječna trilema za opstajanje zla
Mikleušević Pavić traži odgovornost zbog priloga iz Ljubuškog




Novinarska sloboda uključuje istinu i objektivnost, kazuje tako jučer, Mikleušević-Pavić

ZAGREB - Da je lakše mijenjati ljude nego li loše navike, pokazao je Dnevnik 3 HTV-a što ga je u subotu uređivao i vodio Siniša Kovačić i u njemu prikazan izvještaj Miljenka Karačića o prosvjedu u Ljubuškom zbog prikazivanje dokumentranog filma »Neđo od Ljubuškog« autorice Svetlane Broz.

Reakcija v.d. urednice Informativnog programa HTV-a Sanje Mikleušević-Pavić na prilog u kojem ni riječi nije bilo o Nedjeljku Galiću, kao ni o premlaćivanju njegove supruge Štefice, pokazuje međutim kako će novoizabrano vodstvo HRT-a makar pokušati loše navike mijenjati. Novinarska sloboda uključuje istinu i objektivnost, kazuje tako jučer, Mikleušević-Pavić

– U ovom slučaju nisu poštovani postulati naše profesije, jer gledatelji nisu dobili i drugu stranu priče koja se odnosi na samu temu filma nakon kojeg je napadnuta i pretučena supruga pokojnog Nedjeljka Galića, Štefica Galić. U tom smislu izostale su osnovne informacije, a gledatelji su ne samo dovedeni u zabludu, nego, zbog načina na koji je prilog napravljen, nisu mogli shvatiti tko protiv čega prosvjeduje i o čemu je uopće riječ. Iako sam tek pet dana na čelu programa, zbog ovog priloga koji je prerastao u slučaj, kao vd. urednice IP-a preuzimam svoj dio odgovornosti, a nju ću zatražiti i od urednika i novinara – poručuje Sanja Mikleušević-Pavić.

Autor: Siniša Pavić

Jul 25 '12
George P. Landow: Knjiga je sve egzotičnija vrsta, a novine se trebaju saživjeti s digitalnom epohom




Digitalne tehnologije koje omogućuju digitalizaciju teksta, slika, zvuka, videa i tako dalje promijenile su položaj knjige. Ona više nije u središtu naše kulture kao primarno mjesto pohranjivanja i prenošenja informacija

Na poziv Odsjeka za kroatistiku riječkog Filozofskog fakulteta, u Rijeci tijekom lipnja boravi ugledni američki sveučilišni profesor George P. Landow s Brown Universityja (Providence, Rhode Island). Gostovanje je omogućeno kroz Fulbrightov elitni Senior Scholar Program namijenjen gostovanjima istaknutih američkih znanstvenika u stranim zemljama.

   U okviru XI. znanstvenog kolokvija Sveučilišta u Rijeci, Landow je za profesore i studente Filozofskog fakulteta održao predavanje pod nazivom »The Victorian Web and the Victorian Course Wiki – Comparing the Educational effectiveness of Identical Assignments in Web 1.0 and Web 2.0.« Ovom prilikom Landow je predstavio internetsku stranicu »Victorian Web« (www.victorianweb.org), koja postoji već dvadeset godina, sadrži 48.000 dokumenata i slika, a posjetilo ju je na milijune korisnika. Profesor Landow govorio je o perspektivama integrirane primjene informacijskih tehnologija pri uspostavljanju interdisciplinarnih humanističkih programa i kurikuluma, kao i o mogućnostima hipertekstualnog pristupa studijskim sadržajima.

   Pitanja praktične primjene utemeljio je teorijski, sukladno pristupima prezentiranim u brojnim njegovim knjigama (npr. Hypertext and Critical Theory), a kao studiju slučaja predstavio je The University Scholars Programme koji je utemeljio na Sveučilištu u Singapuru.

Prvi modernisti

Otkud vaš interes za viktorijansku epohu?

    – Kao i većina ljudi, imao sam izvrsnog učitelja koji me potaknuo na proučavanje američke moderne književnosti. Odabrao sam seminar kod tog izuzetnog čovjeka. On mi je skrenuo pažnju na viktorijance koji su bili prvi modernisti. Već su se oni suočavali s problemima kao što su slamovi, epidemije, nezaposlenost, s temama rada i drugo. A kada je riječ o umjetnosti i književnosti, u viktorijansko doba veliku važnost počinje imati masovni tisak.

Tada, slično kao i u Shakespeareovo vrijeme, dolazi do značajnog porasta broja čitatelja. U eri viktorijanaca događa se i jedan od najvećih uspona romana u Engleskoj, a također i nekih novih oblika poezije. Vrijeme je to ne samo eksplozije tiska, već i arhitekture, dizajna i dekorativnih umjetnosti. U kontekstu suvremene književnosti i umjetnosti, viktorijance ističem kao iznimno interesantne. Oni su nas kulturno obogatili, a otvorili su i brojne probleme s kojima se i danas susrećemo. Istaknuo bih, primjerice, da je to bilo prvo razdoblje uspona feminizma. Tada se pojavljuju prve žene liječnice, a žene općenito postaju svjesnije sebe i svojih mogućnosti.

   Što su nam viktorijanci ostavili u naslijeđe?

   – Viktorijanci su nam mnogo toga što danas shvaćamo kao datost ostavili u naslijeđe, no tih datosti ne bi bilo da nije bilo viktorijanskog preosmišljavanja mnogih do tada tvrdokornih koncepata. Primjerice, danas nam se čini da je sasvim normalno živjeti izvan gradskoga središta, no ideja predgrađa rodila se tek u viktorijansko vrijeme. Prolazeći kroz Zagreb zapazio sam zgrade u art nouveau stilu te da je plan grada sličan onome iz viktorijanskog 19. stoljeća.

U vrijeme epidemija mnogi životi spašeni su zahvaljujući konceptu decentralizacije urbanih središta koja je pridonijela, ne manje nego antibiotici, očuvanju zdravlja. Iz toga vremena datira i model javnog obrazovanja, kao i formiranje svijesti o građanskim pravima. Sve su to bili pionirski iskoraci. Osim toga, i roman kako ga danas shvaćamo nastao je slijeđenjem viktorijanskih uzora ili pak oponiranjem tim uzorima. Neki suvremeni pisci – recimo Sarah Waters – kreću upravo od viktorijanskih predložaka preispisujući ih na vrlo zanimljive načine. Mnogi pisci vraćaju se autorima iz viktorijanskog doba.

Detektivski romani

Jedan od takvih popularnih autora je Bram Stoker, otac Drakule. I danas je dosta raširen žanr vampirske književnosti.

   – Da, a u to vrijeme također se pojavljuju i detektivski romani. Isto tako, javlja se i fantasy žanr. Stvar je u tome da ne možete imati fantasy dok nema realizma. Fantasy mora biti u opreci s nečim. Za istraživanje je vrlo zanimljiv kompleksan odnos između fantasy umjetnosti i realizma, te fantasy fikcije i realizma. Prvi pravi fantasy autori u modernom smislu nisu njemački pisci bajki, nego recimo škotski književnik George MacDonald.

   Postoji li veza između vaših interesa za viktorijansku epohu i onih za hipertekst. Na koji način su hipertekst i hipermedija promijenili našu uobičajenu percepciju klasičnog teksta?

   – Viktorijanske romane čini kompleksnima to što je sve u njima povezano na način koji možemo smatrati hipertekstualnim, iako su nastali mnogo prije hiperteksta. Teško je reći u kojoj je mjeri hipertekst promijenio našu predodžbu teksta, ali je zasigurno pomogao da bolje razumijemo brojne načine na koje tekst može funkcionirati. »The Victorian Web« zorno pokazuje kako teme, nove i stare, mogu zaživjeti kroz nove tehnologije i u novim medijima. Video, digitalni mediji i hipertekst omogućuju nam da na nov način poimamo knjigu; oni je ne dokidaju, nego joj dapače pridružuju novi način postojanja.

Odgoda replike

Kakav je odnos World Wide Weba i hiperteksta? Kakav je, primjerice, vaš stav prema Wikipediji?

   – Hipertekst je kompleksniji od World Wide Weba; WWW je jako pojednostavljena ideja hiperteksta. Originalna ideja je da svatko može uspostavljati linkove prema nekom sadržaju. Wikipedija je bez sumnje dragocjena. Iako ona sadrži i grešaka, ipak je najbliža ideji enciklopedije budući da nudi nove mogućnosti organizacije znanja, a omogućuje i kontinuirano širenje korpusa.

   U jednom razgovoru rekli ste da je e-mail mnogo zanimljiviji od telefonskih razgovora. Zašto?

   – Telefonski se razgovor odvija neposredno; replika je trenutačna i može biti neadekvatna. Za razliku od toga, na e-mail poruku ne mora se odmah odgovoriti. Mislim da mnogi griješe što na poruke odgovaraju neposredno, kao da vode živi razgovor. Neposredna reakcija, kada je zapisana, može biti opterećujuća za komunikaciju. Valja iskoristiti mogućnost odgode replike, kao i prednosti brzine kojom replika stiže do adresata, a takvoj se komunikaciji moramo učiti. E-mail nije zamjena za glas koji možemo čuti preko telefona, već dopuna takvoj komunikaciji, kao što ni elektronička knjiga nije zamjena za klasičnu knjigu – i jedno i drugo ima svoje prednosti koje valja znati koristiti.

   Što mislite o Facebooku?

   – Facebook se može doživjeti kao neka vrsta utočišta, kao što su to nekad bile srednjovjekovne utvrde. Iz pozicije sigurnosti sam odabireš tko ti je prijatelj, a isto tako možeš se riješiti onih s kojima ne želiš biti prijatelj. Mislim da je Facebook vrlo koristan, ali u njegovu korištenju često nedostaje svijesti o širim implikacijama takvoga zajedništva. Događa se da netko objavi neku svoju duhovitu fotografiju, a onda za deset godina netko može takav materijal koristiti s najrazličitijim, pa i kompromitirajućim nakanama. Na webu ništa ne nestaje. U digitalnom svijetu adresa postaje meta. Zanimljivu knjigu na tu temu napisao je William J. Mitchell. Naslov je »Me++, The Cyborg Self and the Networked City«.

Mitchell raspravlja o raširenosti informacijske tehnologije u svakodnevnom životu. Suvremena tehnologija mijenja naše odnose s drugim ljudima i okruženjem u kojem živimo. Prisjetimo se samo poziva s mobilnih telefona prilikom napada na nebodere World Trade Centera u New Yorku 11. rujna – granice realnosti se pomiču; tehnologija nam omogućuje da virtualno prisustvujemo mjestima iz kojih izbivamo, da se oprisutimo iz odsutnosti. Primjer utjecaja tehnologije na živote ljudi su i o online romanse – pada mi na pamet crtić »Doonesbury« koji baš o tome govori. Tehnologija je promijenila horizonte i način poimanja realnosti – primjera ima bezbroj.

Digitalna epoha

Kako gledate na budućnost knjige? Možemo li govoriti o njezinu nestajanju?

   – Kad je riječ o knjizi kao objektu, u tom smislu ona postaje sve egzotičnija vrsta. Digitalne tehnologije koje omogućuju digitalizaciju teksta, slika, zvuka, videa i tako dalje promijenile su položaj knjige. Ona više nije u središtu naše kulture kao primarno mjesto pohranjivanja i prenošenja informacija. Kad su se ljudi prvi put susreli s mogućnošću elektroničkog teksta i elektroničkih knjiga, prigovorili su da se čitanjem na kompjutorskom ekranu gube blagodati koje nudi tiskana knjiga. Međutim, danas je tehnologija toliko usavršena da tekst na ekranu može biti i bolje kvalitete nego onaj u tiskanoj knjizi. I ekrani postaju sve raznovrsniji i prilagođavaju se najrazličitijim svrhama.

   Možete li komentirati Kindle?

   – To je izvrsna stvar, ali osobno mi je draži iPad. S njega mogu čitati i u mraku. Kad idem na put ne moram sa sobom nositi četrdeset knjiga koje mi trebaju za pisanje i istraživanje. Mnogo je jednostavnije ako ih imam u digitalnom obliku.

   A kakva je po vašem sudu sudbina tiskanih dnevnih novina?

   – Na to pitanje odgovorio bih vam stripom Willeya Millera. U tom stripu zatječemo skupinu dinosaura u novinskoj redakciji. Glavni urednik kaže svojim novinarima: »Ne brinite, to je samo prolazna moda. Sve dok mi postojimo, dnevne novine vladat će medijima«. Moje je mišljenje da bi novine ipak trebale iznaći način da se sažive s digitalnom epohom. Ona je naša nova realnost.

 

Biografija

George P. Landow osnivač je, webmaster i glavni urednik »The Victorian weba«. Profesor je engleskog i povijesti umjetnosti na Brown Universityju. Od 1999. do 2002. godine bio je predavač engleskog i digitalne kulture na Nacionalnom sveučilištu u Singapuru. Landow održava predavanja diljem svijeta, a između ostalog podučavao je na sveučilištima Columbia,  University of Chicago, Brasenose College, Oxford…Bio je Fulbrightov i Guggenheimov stipendist, te je dobitnik brojnih nagrada.

Autor je knjiga: The Aesthetic and Critical Theories of John Ruskin; Victorian Types, Victorian Shadows: Biblical Typology and Victorian Literature, Art, and Thought; Images of Crisis: Literary Iconology; Hypermedia and Literary Studies; The Digital Word; Hypertext: The Convergence of Contemporary Critical Theory and Technology; Hypertext 3.0: New Media and Critical Theory in an Era of Globalization.

Pokrenuo je i web-stranice »The Contemporary, Postcolonial, & Postimperial Literature in English« te »The Cyberspace, Hypertext, & Critical Theory web«. George Landow jedan je od vodećih autoriteta za viktorijansku književnost, umjetnost i kulturu.

Također je jedan od pionira kritike i teorije elektronske književnosti, hiperteksta i hipermedije. Njegovi članci i knjige nezaobilazni su za sve one koji se bave utjecajima digitalne tehnologije na jezik. U raspravama o efektima elektronskih medija na književnost, Landow čini zanimljive poveznice prema teoretičarima kao što su Jacques Derrida, Roland Barthes, Gilles Deleuze, Paul de Man i Michel Foucault. To ga stavlja u pomalo drugačiju poziciju u odnosu na one koji se bave futurološkom temom o »kraju knjige«.

Autor: Kim Cuculić



Dragutin Tadijanović - sjećanje na hrvatske velikane



Dragutina Tadijanovića zapravo i ne treba posebno predstavljati jer o njemu najviše govore njegova djela., Ta djela su se svojom kvalitetom nametnula kao norma i kao standard s naročitim utjecajem na Hrvatsku poeziju nastalu poslije drugog svjetskog rata. O popularnosti njegove lirike na svoj način svjedoči i stalno zanimanje stručne i najšire čitalačke publike te brojna ponovljena izdanja njegovih knjiga, no i to što su ga brojni kritičari nazivali "živim klasikom hrvatskog pjesništva" (Z. Zima), ili "pjesnikom-institucijom"(T. Maroević).

Dragutin Tadijanović rodio se 4. studenoga 1905. godine u Rastušju u blizini Slavonskog Broda, kao najstariji sin zemljoradnika Mirka Tadijanovića i Mande. Svoje školovanje počeo je u rodnom mjestu odnosno u susjednom selu Podvinju gdje je polazio Nižu pučku školu te u Slavonskom Brodu gdje je završio dva razreda Više pučke škole.

Svoj umjetnički put na neki način započeo je 1920. godine, stanujući u brodskom samostanu, gdje je kao učenik petog razreda gimnazije, počeo pisati pjesme. Svoje daljnje školovanje usporedno sa svojim umjetničkim načinom života nastavlja u Zagrebu na Gospodarsko-šumarskom fakultetu, gdje je nakon upisa vrlo brzo prešao na Filozofski fakultet, smjer povijest južnoslavenske književnosti i filozofija. Diplomu je dobio 1937. godine.

Pored fakulteta treba spomenuti i njegov radni vijek koji se odnosio na posao urednika službenog lista “Narodne novine”, zatim je neko vrijeme radio kao nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, kao urednik u knjižnici “Djela hrvatskih pisaca”, u Izdavačkom poduzeću “Zora”. Neko vrijeme bio je ravnatelj instituta za književnost JAZU-a i to sve do svog umirovljenja.

Bitno je spomenuti kako je pored svojih raznovrsnih poslova, nalazio vrijeme kako bi se posvetio književnosti. Prvu pjesmu objavio je 1922. godine u đačkoj “Omladini” pod drugim imenom, a pod svojim imenom počinje objavljivati 1930. godine u “Književniku” i “Hrvatskoj reviji”. Objavio je oko 500 pjesama u dvadeset zbirki.

Dragutin Tadijanović pojavio se u vrijeme kad je na scenu stupila moderna književnost i kada su postojale najave socijalne književnosti. No unatoč svemu tome, Dragutin je ostao vjeran sebi oslanjajući se na intimne i zavičajne teme, s čim je nastavio više manje do kraja svoje karijere.

Među njegova djela treba spomenuti: “Pepeo srca”, “Dani djetinjstva”, “Tuga zemlje”, “Pjesme”, “Blagdan žetve”, “Prsten”, “Kruh svagdanji”, “More u meni”, “Dom tajnovitosti”, “Čarolije” i mnoga druga djela ovog velikog književnika.


Knjige pjesama i pojedine pjesme prevedene su mu na dvadesetak jezika. Neka njegova djela je u njenoj antologiji Zywe zradla iz 1996. sa hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.

Preminuo je u Zagrebu, 27. lipnja 2007. godine.


-----------------------------


Da bi vam što bolje predstavili pjesničku i ljudsku veličinu Dragutina Tadijanovića prilažemo vam i nekoliko video zapisa koji se bave njime i njegovim djelima.












--------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora. 


Dobriša Cesarić - u potrazi za riječima



„Znate, često mi se događa da sam ponekom riječi u već dovršenoj pjesmi nezadovoljan. Takvo mjesto obično ostavljam prazno, ili stavljam na nj samo približno dobru riječ s namjerom da ju kasnije zamijenim zaista dobrom, takvom koja će me potpuno zadovoljiti. I Paul Cezanne radeći na svojim slikama ostavljao je neka mjesta prazna i dulje vremena, dok ne bi za njih našao sasvim adekvatne boje. I ja sam, veli mi Cesarić, ponekad čak i godinama tragao za jednom jedinom riječi!“


Čak i oni koji nisu redovno čitali lektiru ni pretjerano voljeli poeziju, sjetit će se stihova: „Gle malu voćku poslije kiše, puna je kapi pa ih njiše...“ Dobriše Cesarića, koji je dio života proveo u Osijeku.

Dobriša Cesarić, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika svih vremena, rođen je u Požegi, 10. siječnja 1902. godine. Djetinjstvo od 1905. godine, kao i kasnije osnovnoškolske i gimnazijske dane, proveo je u Osijeku.

Cesarićevi su u Osijeku stanovali u Strossmayerovoj ulici, blizu Rokove crkve. Cesarićeva osnovna škola nalazila se u Aninoj ulici, a zvala se Niža pučka škola Gornji grad.U prvo godište Dobriša se upisao 1909./1910. godine. U imeniku je zaveden pod rednim brojem 9. U prvom razredu bio je među najboljima. Probleme mu je zadavao jedino krasnopis. Kasnije je prešao u Klasičnu realnu gimnaziju, u I.b. Najslabiju ocjenu imao je iz vladanja.

1916. godine Cesarićevi sele u Zagreb, gdje mladi Dobriša uspješno završava gimnaziju. 1920. godine upisao je studij filozofije. Prilično zbunjen u velikom gradu, ne zna kamo bi krenuo. Umjetničke sklonosti odvode ga u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište. Htio je postati kazališni redatelj. Dvije je godine radio volonterski, ali će i od toga dignuti ruke. Zatim je bio Knjižničar u Školi narodnog zdravlja, da bi poslije Drugog svjetskog rata dugo godina bio urednik u izdavačkom poduzeću »Zora«. Godine 1951.primljen je za člana JAZU.

Još dok je boravio u Osijeku, kao četrnaestogodišnji dječak, napisao je svoje prve stihove, pjesmu „Ja ljubim“. U svojoj osamnaestoj pjesmom „Buđenje šume“, ući u hrvatsku poeziju na velika vrata Za prvu zbirku pjesama „Lirika“ objavljenu 1931. godine, tada još mlad i relativno nepoznat pjesnik dobio je nagradu JAZU. Redakcije su počele davati prostor njegovim pjesmama, a nerijetko se događalo da je i protiv njegove volje pjesma otišla u tiskak, kao na primjer „Slavonija“, koju je Ivan Goran Kovačić, tada urednik kulture u novinama, slučajno našao među njegovim rukopisima i objavio.

Radeći na Cesarićevoj biografiji povodom njegove stote godišnjice rođenja Jozo Puljizević za Kolo Matice hrvatske piše:

„Cijeli je život ostao izuzetno samozatajan. Gotovo ga je bilo nemoguće nagovoriti na novinski intervju. Jer »sve što vas zanima u mojim je stihovima«. No, nije on bio grub prema novinaru. Ne, Cesarić bi se našao u sto muka kada je novinara trebalo odbiti. A bio je sklon s novinarom razgovarati do u kasnu noć, dati mu da što god hoće, ali samo neka ne viri u pukotine njegove »intimne pjesničke radionice«.

Sjedjeli bismo tako u njegovoj dnevnoj, besprijekorno, asketski čistoj sobi, sterilnoj kao ambulanta. Nigdje nije bilo ni papira, ni papirića, ni novina, ni knjige na stolu... nitko ne bi rekao da u njoj živi pjesnik... Samo antikni francuski sat poluglasnim otkucajima tiho melje vrijeme... I pitam ga tako, koja mu je njegova pjesma — najdraža. Odgovara mi da su mu sve jednako drage, istrošenom metaforom — kao roditelju djeca. No, zamislivši se, počinje lagano i tiho kazivati:

»Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše, 
Al zima srcu govori još tiše. 
I kada sniježi, a spušta se tama, 
U pahuljama tišina je sama.« 

Ponekad bi, ipak, na književnim večerima, ili vrlo rijetko na radiju, izgovarao svoje stihove. Činio bi to na vrlo osebujan, patetičan način. A kada bi završio recitiranje svoje pjesme, uvijek je djelovao kao da se probudio iz neke hipnoze. Podigao bi pogled s ruba knjige (iz koje ionako nije čitao), kao da je htio pitati okupljene: Gdje sam?

No, on je bio, očigledno, ipak nesretan čovjek, i mnogo je šuteći patio, nije se htio povjeravati nikome, ni prijateljima, ni svojoj »nesuđenoj ljubavi«, njega je podgrizala neka, kako mi je znao govoriti, tajanstvena bol kojoj nije znao ishodišta i utoka...preobrazila se u njegovo odbijanje života kao takvog. Počeo je mnogo piti. Odlučio se na samoubojstvo, pokušao je, bio je na samoj ivici smrti, i kada su ga nekako u zadnji tren spasili, napustio je alkohol. Međutim, on je suicid pokušavao nekoliko puta, a jednom je prilikom, opet u jednoj od svojih teških kriza, došao i Krleži s namjerom da mu ostavi svoje pjesme na posmrtno čuvanje. Prema sjećanju Krleže, „on mi je došao u stan u pola tri izjutra »potpuno pijan«. To je bilo 1931. godine. Došao je i rekao da ide na Savski most da se baci u rijeku... A ja sam ga otjerao s vrata, uzviknuvši: — Boga ti tvoga pijanoga! U ovo doba dolaziš! Idi hitno, skoči u Savu sa svim svojim rukopisima! I nisam htio od njega primiti nikakve papire koje je Cesarić ponio i nosio nemarno povezane pod rukom. Otišao je Cesarić pokunjen, rastočen... Kući... „Krležina ga je žestoka reakcija vratila u stvarnost... Zbog te scene Cesarić dugo neće htjeti razgovarati s Krležom.

Cesarić je svojim pjesničkim opusom ušao u talijansku antologiju svjetske lirike »Poeti del mondo«, te u njemačku antologiju suvremene europske lirike.Uz prepoznatljivu „Voćku poslije kiše“ i druge antologijske pjesme: „Balada iz predgađa“, Oblak“, „Pjesma mrtvog pjesnika“, Slap“, „Povratak“ prevedene su na mnoge svjetske jezike.

Među velikim hrvatskim liričarima, Cesarić je vjerojatno onaj koji je napisao najmanje. Za više od pola stoljeća napisao je svega stotinjak pjesama od kojih rijetko koja prelazi na sljedeću stranicu. Svi su izgledi da je mnogo „suza i riječi“ ostalo sakriveno u Cesariću, sakriveno od ostalog svijeta, te da je pjesma „Sakrivena bol“ pjesma o njemu samom.

Dobriša Cesarić preminuo je 18. prosinca 1980. godine u Zagrebu, u svojoj 79-oj godini. Dugo je bolovao od dijabetesa i vrlo teškog oštećenja jetre. Podnosio je te nevolje stoički, nikoga ne opterećujući svojim tegobama. Bio je duboko ali i realno svjestan smisla izreke da zaista svatko mora umrijeti sam.


----------------


U prilogu vam poklanjamo i video s vjerojatno najpoznatijom pjesmom Dobriše Cesarića.



     Povijest Hrvatske Književnosti 

 

Hrvatsku književnost možemo kronološki podijeliti u četiri razdoblja:

- srednjovjekovna književnost (IX do potkraj XV stoljeća)

- starija književnost (od humanizma i renesanse do preporoda - XV st. do 1835.)

- novija književnost do 1914 godine

- suvremena književnost (od 1914. do današnjih dana)

Tekstovi koji se odnose na srednjovjekovnu književnost uglavnom su pisani glagoljicom i staroslavenskim jezikom, koji u Hrvatsku donose učenici Ćirila i Metoda. Najznačajniji dokument toga razdoblja je tzv. "Ljetopis popa Dukljanina" (kraj XII stoljeća). Paralelno se javljaju i pravni spomenici, pisani glagoljskim pismom ("Bašćanska ploča", oko 1100; "Vinodolski zakon" 1288...) u kojima se javljaju i elementi narodnog govora.



 

Starija književnost teritorijalno je rascjepkana i vremenski nekontinuirana, te prolazi kroz više faza (humanizam, renesansa, protestantizam, katolička reakcija, prosvjetiteljstvo). Najznačajniji predstavnik tog razdoblja svakako je Marko Marulić(1450 - 1524). Njegovo najvažnije djelo je epski spjev "Judita" napisana 1501.


U razdoblju renesanse javlja se Marin Držić (1508 - 1567), svestrano nadaren dramski pisac, prvenstveno komediograf.

 

Razdoblje reformacije zahvaća Hrvatsku samo periferno, a poznatiji predstavnik te faze je Istranin Matija Vlačić ili Flacius Illyricus (1520 - 1575).

 

Književnost baroka obilježava Dubrovčanin Ivan Gundulić (1589 - 1638) epovima "Osman" i "Dubravka". Od poznatijih književnika toga razdoblja spomenimo još i Andriju Kačića Miošića (1704 - 1760), Adama Baltazara Krčelića (1715 - 1778), te svakako učenjaka, filozofa i pisca Ruđera Boškovića(1711-1787).



 

Novija književnost započinje razdobljem ilirizma i književnim krugom okupljenim oko Ljudevita Gaja (1809 - 1872). Kao pisci poetski vrjednijih djela istakli su se Ivan Mažuranić (1814 - 1890) svojom poemom "Smrt Smail-age Čengića" i dopunom Gundulićeva "Osmana", te Stanko Vraz i Petar Preradović(1818 - 1872).

 

Godine 1867. osniva se Jugoslavenska (danas Hrvatska) akademija znanosti i umjetnosti, a 1874. i Sveučilište. Centralna je književna ličnost tog vremena August Šenoa (1838 - 1881), koji je u prvom redu tvorac hrvatskog povijesnog i društvenog romana i pripovijetke, ali i književni i kazališni kritičar, feljtonist, pjesnik i dramatičar, te urednik književnog časopisa "Vijenac".

 

Razdoblje realizma počinje nakon Šenoine smrti. Veliki pjesnik ovog razdoblja je Silvije Strahimir Kranjčević (1865 - 1908), koji je u nekoliko svojih najboljih pjesama dao najzreliji poetski dokument svog vremena, djelujući svojom poezijom na mnoge pjesnike XX. stoljeća. Ostali književnici djeluju pretežito na regionalnoj osnovi, pa se tako izdvajaju:

- Eugen Kumičić (1850 - 1904), pisac Istre, Zagreba i hrvatske prošlosti, 

- Ante Kovačić (1854 - 1889), pisac Hrvatskog zagorja i oštar kritičar zagrebačkih prilika, čije je djelo "U registraturi" najvrednije djelo hrvatskog realizma. 

- iz Hrvatskog zagorja je i Ksaver Šandor Gjalski (1854 - 1935)

- Vjenceslav Novak (1859 - 1905) u svojim je djelima opisivao Zagreb i Prag, ali i propadajuće senjske patricije ("Posljednji Stipančići"). 

- slavonsku ravnicu i šumu opisivao je Josip Kozarac (1858 - 1906).


Hrvatska Moderna obilježena je preobražajem u vrijeme još uvijek neriješenih minimalnih političkih uvjeta za razvoj nacionalnog života. Ideolozi hrvatske Moderne bili su Milivoj Dežman Ivanov (1873 - 1940) i Milan Marjanović (1879 - 1955). Razdoblje moderne dalo je i niz pjesnika koji su se afirmirali već u prvom nastupu:

 

- Milan Begović (1876 - 1948), 

- Dragutin Domjanić (1875 - 1933), 

- Vladimir Vidrić (1875 - 1909). 

- Ivo Vojnović, 

- Josip Kosor,

- Janko Polić Kamov,

- Antun Gustav Matoš (1873 - 1914).



 

Tijekom ratnog vihora na hrvatsku književnu scenu stupa nova generacija književnika, koji predvode razdoblje hrvatske suvremene književnosti. Radi se o velikim imenima hrvatske književnosti:

 

- Miroslav Krleža, 

- Tin Ujeviću (1891 - 1955), 

- Antun Branko Šimić (1898 - 1925), 

- Gustav Krklec, 

- Dobriša Cesarić,

- Dragutin Tadijanović,

- Ivan Goran Kovačić, 

- Vjekoslav Kaleb, 

- Ranko Marinković,

- Petar Šegedin.


  



--------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 

Jul 20 '12 · Oznake: povijest hrvatske književnosti
Fašisti u Ljubuškom pretukli Šteficu Galić glavnu urednicu portala tacno.net


Fašisti u Ljubuškom pretukli glavnu urednicu Tacno.net: Nismo fašisti, samo ne volimo one koji blate hrvatski narod

Screenshot: Youtube

ŠTEFICA GALIĆ supruga pokojnog Neđe Galića i glavna urednica portala Tacno.net brutalno je pretučena u Ljubuškom. Napad se dogodio svega dva dana nakon što je premijerno prikazan film "Neđo od Ljubuškog”, a riječ je dokumentarcu koji otkriva ratnu priču iz Ljubuškog odnosno o njenom danas pokojnom suprugu  koji je tijekom rata pomagao svojim sugrađanima bošnjačke nacionalnosti. Galić se borio da ne odu u logor "Heliodrom" kojeg su vodili Hrvati, a zbog svoje hrabrosti posthumno je dobio nagradu "Duško Kondor" za građansku hrabrost. 

Nakon harange u medijima brutalno pretučena

"Šteficu Galić sinoć oko 22:30 u toku redovne šetnje od kuće do samostana, presrela ju je grupa i pretukla je. Incident je prijavljen policiji, a Štefica Galić je nakon pregleda kod liječnika, puštena kući", objavio je Slobodna Evropa dodajući kako je Štefica Galić dva dana prije napada prijavila prijetnje. 

Naime, prije projekcije filma na portalima se pojavio tekst u kojem se građane Ljubuškog pita "Dragi Ljubušaci, zar ćemo pustiti ljude koji očito mrze Hrvatsku zastavu da ovo održe?!".

"Uslijedila je haranga kakvu Ljubuški ne pamti još od slavne 1993. godine. Portali su zabrujali, ulica se uskomešala, zvuk oštrenja noževa nadglasao je crkvena zvona, Nedjeljko Galić posthumno je proglašavan 'izrodom', 'špijunom', 'okupatorskim suradnikom' i 'komunjarom', Štefica Galić izložena je psovkama, izrazima prezira i prijetnjama smrću, a Svetlana Broz, 'unuka masovnog zločinca', 'vještica koja bi vratila komunizam i Jugoslaviju', počašćena je s toliko uvreda da im količinom može parirati samo broj Hrvata stradalih od svirepih partizanskih hordi tijekom NOB-a", pisao je o prijetnjama portal Tacno.net.

Sačekuša tretirana kao prekršaj protiv javnog reda i mira

Redakcija portala očekuje brzu akciju policije s obzirom da su počinitelji već poznati. 

"Štefica Galić se nije bojala 1993 godine, prkosila je fašizmu. Neće ni sada klonuti duhom. Očekujemo odlučnu reakciju organa gonjenja, ne samo prema izvršiocima već i prema podstrekačima  samom napada. Oni su poznati cjelokupnoj javnosti. Tačno.net će na čelu sa našom urednicom ostati na časnom putu antifašizma. Napadi, prijetnje i laži nam samo daju podstrek za još kvalitetni rad", navodi se u tekstu. 

Glasnogovornik MUP-a Zapadnohercegovačkog kantona, Damir Čutura potvrdio je kako se incident dogodio, no policija "sačekušu" za sada tretira kao prekršaj protiv javnog reda i mira.

Nismo fašisti, ni dupeljubi

"Žao nam je što je došlo do ovog incidenta, no isto tako znamo da gospođa Galić nije pretučena, niti su joj nanijete fizičke ozlijede ili nešto slično. Prema neslužbenim podacima, dotična gospođa Galić prva je udarila gospođu koja se njoj obratila s pitanjem: 'Što radiš u Svetištu sv. Ante kojeg vrijeđaš svojim izjavama u filmu“?", stoji u dijelu pisma koje je poslao Organizacijski odbor za mirni prosvjedni skup "Istina od Ljubuškog" u kojem tvrdi kako je riječ o "još jednoj laži u režiji Štefice Galić". 

"Isto tako, poznato je da ljubuške građanske i braniteljske udruge do sada nisu htjele reagirati na pogrdne nazive poput 'desničarske skupine', 'fašisti', 'skupine ekstremista', 'seroljubi' i 'dupeljubi', kao ni na medijsku hajku koju je priredila Svetlana Broz, Štefica Galić i ostali organizatori. Ne zaboravimo i suradnju istih sa sarajevskim medijima koji kao i uvijek blate hrvatski narod", stoji u dijelu pisma.

Vrijeđala je Katoličku crkvu

Organizacijski odbor tvrdi kako se Galić trudi "napuhati" ovaj slučaj te Ljubuški pretvoriti "u nekakvo fašističko leglo". 

"Tekstovi koje dotična urednica odobrava prepuni su ekstremnih usporedbi poput: 'zvuk oštrenja noževa nadglasao je crkvena zvona'. Tako se ponovno vrijeđa Katolička crkvu, a što se moglo prepoznati na nedavno prikazanom filmu 'Neđo od Ljubuškog'", tvrdi se u dijelu pisma u kojem se dodaje da je GAlić u Svetištu sv. Ante na Humcu pokušala provocirati i u tome je uspjela.

Nije fašistički grad

Udruga poziva građane na skup koji će se održati na Trgu domovinske zahvalnosti za dva dana. 

"Pokažimo kako Ljubuški nije nikakav teroristički ni fašistički grad – sve tolerira ali laž nikada! Zagrlimo se pred svima, neka vide da nas ima", stoji na kraju pisma.

Jedan od posljednjih razgovora s pjesnikinjom Vesnom Parun




- Dobar dan, gospođo Parun ... - provirila sam u sobu.

- Ko je? - oštro me prekinula. - Ne mogu danas ništa, iman ja svoga posla! Izludit ćete me! Vruće je, hrana je preslana, oćete me ubit’, šta si došla, ne mogu sad pričati o novoj zbirci pjesama, jel’ vi svi oćete da me kolpa, sutra dođi mala ...

Pjesnička diva sa Zlarina - koja je u dahu nastavila da nema nigdje ništa, da je obična pučanka lišena titula von i pl uz svoje ime, da će se odreći zvanja književnice “ako je književnost i onaj jad od teksta kojeg je neki dan pročitala, gdje dvi lezbijke jedna drugoj ližu gaće”, da će na knjizi Vlatka Pavletića “Prisjećanja” držati “svoju bolničku kahlicu” dokle god “Akademija ne spere njegove klevete o njoj” i da se slučajno nijedna ulica ne nazove njezinim imenom ako u istom gradu postoji ulica “one kurtizane Cvijete Zuzorić” - tog je 3. kolovoza prošle godine na bolničkom krevetu sjedila u kućnom ogrtaču, okrenuta leđima.

Susret s Vesnom Parun bio je sve samo ne običan. Soba u Stubičkim toplicama već je neko vrijeme bila njezin dom, a ja sam došla načiniti mali razgovor o novoj zbirci pjesama “Taj divni divlji kapitalizam”. No, kako sam ušla, tako sam i izašla. Na hodniku je stajala medicinska sestra. Slegnula je ramenima.

- Mi smo se već uhodali. Ne smijete kucati. Lagano uhvatite za kvaku, stanite na pola sobe i srednje jakim glasom počnite s “Vesna. Ja sam ta i ta ..” I odmah recite da ćete kupiti novu zbirku. Sretno - nasmijala se žena.

Učinjeno!

- Opet ti - viknula je diva, ovaj put s malo više simpatija u glasu. - Šta oćeš, dvi zbirke? Sagnula se i uhvatila kopati po stvarima. Ispod kreveta, oko njega i na njemu hrpe i hrpe knjiga, papira, rukopisa ...

- Ne valja ova hrana - bacila je vilicu. - Šta, kad će izići drugi dio? Gora si od Biškupića. Rekla sam mu: “Ministre, platite vi onaj prvi”. Bilo je tu njih četvero, samo su mi potrošili kisik u sobi - recitirala je pjesnikinja, čangrizava, oštroumna, velika u svojoj zajedljivosti.

- Ajde ćerce, kad sam ja napisala Šukerijadu! Prije no što se počelo lajati o recesiji i haraču. Sve sam predvidjela, krizne poreze, cirkuse. Zato sam i stavila posvetu Marxovom djelu “Das Kapital”. Svi se boje reći da je to genijalan uradak, nadahnut Kantom. Jadnici, bojimo se priznati da je zbog kapitalističkih lopina propala dobra ideja, da smo zbog grabežljivih budala postali brojevi. Bojimo se etikete komunjara, mi smo jadnici. Ova knjiga nema veze s jugonostalgijom, ovo je satira o divljem kapitalizmu. A ti, jesi se udala? - prvi me put odmjerila pogledom.

- Pa, još ne ...

- I bolje! Bolje ti se zaljubiti u tovara nego u Dalmatinca, znam ja! Ništa ne valja. Mi smo barbari koji ne znaju vlastitu prošlost. Barbari koji misle da svi mogu i znaju pisati. Ma nemoj! Šta san se raspričala kad mi samo trošiš kisik u sobi - ponovila je tobože ljutito, nasmijala se, potpisala zbirke i mahnula rukom da želi ostati sama.

- Jezik je apotekarska vaga koje se ne može svatko laćati, dobro to upamti! - doviknula je, strogo podignutog kažiprsta. Htjedoh joj zahvaliti na divnim stihovima, svemu .., no vrata sobe već su se zatvorila.

Autor: Sandra Bolanča

Stranice: 1 2 3 »