TIN UJEVIĆ: “MENI JE SVETA TUGA, ALI SVETIJA RADOST” ILI SALUT AU MONDE



„Dingač.

Tišina.

U tamnom kutu plač.

Nema više Tina.“



(Vjekoslav Majer)



Prije šezdeset i dvije godine, sat i 25 minuta poslije ponoći, u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu, u teškim mukama, u 64. godini života, od raka jednjaka preminuo je Augustin Josip Ujević. Ili bolje reći Irac Saar Tin, kako se sam prozvao u beogradskom razdoblju svog života ili pak gospodin Aspahaltus (=Vrgorčanin) kako se ponekad potpisivao ili samo Tin Ujević, veliki ujko hrvatske poezije, kako ga od milja ja znam nazivati.

 

Kad već nisam u stanju ispitati tajne Mjeseca, ispunjen velikim poštovanjem, ljubavlju i privrženošću, barem mogu pokušati objasniti Tina, ispitati, proučiti i možebitno ga sebi i vama predočiti kao jedno od zanimljivijih čuda, a usto koje je objašnjivo. (Barem se nadam da ću tako velik zadatak jednog dana uspjeti učiniti u nekoj prikladnijoj formi od ovog kratkog teksta.)

 

Usprkos tome što vjerujem Tinu i u Tina kao u jedno čudo; i usprkos tome što postoji osnovana sumnja da je Tin kao znalac o budizmu i u jednoj mjeri življenjem po nauci budizma, možda pred kraj života postigao samosvojnim naporima nirvanu, postavši time jedan od malobrojnih Buddha (vjerojatno bi ovu tvrdnju ismijao); smatram kako je potrebno demistificirati ga ako želimo proniknuti u njegovu tajnu.

 

Tin je bio samo čovjek. No, nevjerojatan čovjek! Bio je čovjek koji je pobijedio riječi i dobio mogućnost da bude njihov vladar, a odlučio postati njihov prijatelj; čovjek koji je bježao od života, a živio ga punim plućima; čovjek koji je izražavao i time krotio svoje najbolnije i najcrnje vriskove prouzrokovane samoćom duha i slabošću tijela; čovjek koji se kao mladić u Parizu družio s Modiglianijem, Chagalom, Trockim, Erenburgom; čovjek koji je po povratku iz Pariza prekinuo kontakte sa svojom obitelji i većinom dotadašnjih prijatelja, te koji je bio nesretno zaljubljen u Lucille, pokćerku srpskog političara Milenka Vesnića; čovjek koji je nakratko bio i francuski legionar; čovjek koji se posvađao sa svojim učiteljem Matošem zbog politike, a ne književnosti, kako su nas u srednjoj školi učili. Tin (tada još Augustin) je bio čovjek velikih političkih i životnih ambicija, ali i velike naivnosti, zbog čega je doživio konačan slom i unutarnje poetsko buđenje u Parizu pred kraj Prvog svjetskog rata, potom gradivši sebe kao Tina. Bio je grešan čovjek. Kozmopolit. Ekstrovert. Nacionalist. Hrvat. Ljevičar. Radikal. Introvert. Slobodar. Buddha. Jugoslaven. Irac. Što god. Bio je zamaskirani žitelj svijeta, ionako već prožetog saturnalijama.

 

„Neću upućivati na svoju biografiju, jer je uloga umjetnosti da otkupljuje od biografije i da je čini suvišnom kao uzorna haljina pred kojom se odlažu dronjci.“

 

Shodno ovoj Tinovoj rečenici prelazimo na njegovu umjetnost i instantno upadamo u svijet protuslovnih suglasja, u izokrenuti prema nebu bezdan sa zametnutim vrhom i nepostojećim dnom. Ako je poezija dan, u najljepše i najtoplije njegove dijelove i predjele, od Rimbaudove ludičnosti, preko Whitmanovog orijaštva duha do Verhaerenovih nebesa, no i onog samo njegovog, britkog, ujevićanskog, iskonskog, neoskvrnutog i od života sačuvanog i nekontaminiranog, dječjeg.

 

„I kad nema Našeg Duha

među nama jednog sveca,

treba i bez bijela ruha

biti djeca, biti djeca.“

 

Tinova poezija prikaz je ljepote i bogatstva hrvatskog jezika. Prikaz je snage i stamenosti nepokolebanog duha jednog sposobnog, a ranjenog čovjeka, čije je postojanje pretvoreno u obris i nesebičnu žrtvu zbog viših i neizrecivih ciljeva. Iz nje se iščitava žal zbog izdaje fizičkog svijeta bježanjem u sebe. Skrivena je u njoj i svjesnost i odgovornost prema tijelu, toj kopreni koje se nikako nije mogao osloboditi, a koja je i dalje pripadala i propadala u životu i dijelila ga od biti. Ipak, Tin je, siguran sam, život volio. Tinova poezija je himnička vizija života, ali ne blagoglagoljivost. Ona nudi optimizam zbog mogućnosti postizanja duševnog mira, usprkos prisutnosti znanja o nemogućnosti sreće. Ona je kao neka druga realnost koja daruje zaborav i putokaz k nekom novom svijetu, s nekim novim sjećanjima.

 

„Smrtnik će izgorjeti veseo, ako bude mogao zasjati.“

 

Tin je itekako bio svjestan vremena u kojem je živio i nepovoljnog mjesta koje je poezija u njemu zauzimala. U svojem eseju Sumrak poezije čak je napisao kako ona umire i kako će umrijeti. Iako je to napisao, ja se ne mogu oteti dojmu kako je to ironija i da je zapravo htio postići suprotan dojam, odnosno negodovanje na tu tvrdnju kod doraslih čitatelja pjesnika.

 

“Još se nisu rodili svi koji trebaju, niti je sva trava nikla. 

Mnoge još oči neprobuđene spavaju kao obećana ljubav,

ni pružena ruka grčevito pokretom nije izvukla iz čovjeka

njegovo najbolje djelatno blago.”

 

Ako nije bila u pitanju ironija, Tin je onda napravio neoprostivu grešku koja se kosi s njegovim kompletnim djelom, koliko god ono bilo protuslovno i eklektično, a što eksplicitno dokazuju citirani stihovi. Poezija se može ubiti samo na jedan način. Paradoksalno, pisanjem i ispisivanjem poezije. I tim istim, dolaženjem do završetka, to jest do zadnje pjesme. Ali, nitko ne može i nitko se ne bi smio usuditi dati odgovor kada će ono završiti, pa ni Tin. Svejedno, svi umjetnici bi ipak trebali biti svjesni takvog negativnog raspleta. Kako se kaže, bez sumnje nema vjere. Ali ako postoji želja za stvaranjem, mora postojati vjera kako to nije uistinu besmisleno kako je Tin napisao. I naravno, mora se stvarati.

 

Iščitavanje Tina, pogotovo kasnog iz zbirke pjesama Žedan kamen na studencu, daruje u svojoj kompleksnosti, skicu slike nastavka onog što za života nije stigao dovršiti, a što je itekako današnje i aktualno.

 

Kao zaključak, ponovit ću još jednom kako Tin nije bio samo mitski patnik, genijalni pjesnik i atrakcija kavane, već čovjek od krvi i mesa, sa žuljevima na nogama i rukama i duši, koji je živio i preživio. Sjetite se Tina.

 

“Na dan kada umrem ostvariti će se naglo sve što nije moglo za mojega života; zavladati će čista ljubav, bratstvo ljudi i apsolutna pravda. Zbog te blagoslovljene ere čovječanstva, ja sam već na vrijeme kušao da ubijem sama sebe. A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu –bila bi vedrina. Kristalna kocka vedrine.”

 

 Napisao: Stjepan Bajić

 



----------------


Odabrao i obradio: Nenad Grbac



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 

Jun 29 '17

Pet filmova boljih od knjiga na osnovu kojih su snimljeni



 

Nezahvalno je isticati prednost filma nad knjigom, pogotovo kada i knjigu i film smatraju za svojevrsno remek djelo. Upravo to je slučaj i filmova sa naše liste. Stjecajem okolnosti, oni su ostali bolje upamćeni, priznatiji i hvaljeniji, kako od strane publike, tako i od kritike. Sve to navelo nas je da se upitamo zbog čega neke filmske naslove krasi epitet ''bolji od originala''.




 


Paklena narandža, Stanley Kubrick, 1971.

 

Film koji je snimljen na osnovi knjige: Paklena narandža, Anthonyija Burgessa, 1962.

Već svojom premijerom izazvao je veliku  pomutnju. Nakon premijere, Kjubrik je optužen za promoviranje nasilja i silovanja. Film je ubrzo povučen iz britanskih kina i to na zahtjev samog režisera, a sve kao posljedica smrtnih prijetnji upućenih njegovoj porodici. Prateći jednog od najlukavijih siociopata u povijesti kinematografije, Kubrick nas vodi u srž nasilja. Koliko je ova karakteristika filma danas razlog njegovog svrstavanja u najbolja ostvarenja filmske povijesti, toliko je te 1971. godine bila uzrok velikog  negodovanja javnosti. Osim publike, negodovao je i pisac istoimene knjige. Jer ne samo da mu je Kubrik ostao dužan novac za autorska prava, da ga je ostavio da se sam suoči sa udarom kritika, već je režiser iz filma izbacio i posljednje poglavlje knjige, u kome je glavni lik Aleks konačno spoznao ono ljudsko u sebi i riješio da se odrekne nasilja. U Kubrikovom filmu ovakva vrsta spoznaje se nikada nije dogodila. Godinama kasnije, Burgessa će napisati kazališnu verziju Paklene narandže u čijem se početku pojavljuje lik koji neopisivo podsjeća na Kubrika i Aleksova banda ga odmah izmaltretira.


  


Egzorcizam, William Friedkin, 1973.

 

Film je snimljen na osnovi knjige: Egzorcizam, Williama Petera Blattya, 1971.

U deset kategorija, za koliko je bio nominiran za nagradu filmske Akademije, Egzorcizam je osvojio Oskara u dvije: najbolji zvuk i najbolje adaptirani scenarij. Ova druga je bila i više nego očekivana, s obzirom na to da je pisac  romana na kojem je zasnovan film o opsjednutoj tinejdžerki Regan, bio upravo i scenarista istoimenog filma. Bila to suradnja koja će dovesti do jednog od najstrašnijih trenutaka u filmskoj povijesti. Po mnogim listama, ni danas nema filma koji bi mogao da na bilo koji način konkurira scenama iz Fredkinovog dijela s početka 70-ih, barem kada je moment straha u pitanju. Ovo je jedan od rijetkih filmova čije scene nadmašuju maštu gledalaca. Fredkin se potrudio da svojoj publici pruži do tada nezamislivo, poput scene u kojoj Regan masturbira, koristeći se križem. Upravo u ovoj dozi odvažnosti nezamislivoj u kinematografiji 70-ih, leži razlog što danas za ovaj film govore da je jedan od najboljih filmova svih vremena. U istom razlogu nalazi se i pokriće za proglašenje ovog naslova boljim od knjige na osnovu koje je nastao. Da se radi o vrlo kvalitetnom ostvarenju, svjedoči i činjenica da je upamćen kao prvi horor film nominiran u kategoriji Najbolji, na dodjeli nagrade Oskar. Ujedno, po zasluzi, ušao je u top 10 filmova svih vremena, ali se našao i na vrhu neslavne liste najvećih misterija Holivuda sa čak 9 smrti članova ekipe koja je sudjelovala u snimanju.


 


 


Kum, Francis Ford Coppola, 1973.

 

Film koji je snimljen na osnovi knjige: Kum, Maria Gianluigia Puza), 1969.

‘’Dati ću mu ponudu, koju neće moći odbiti’’, rekao je junak Puzovog romana i Kopolovog filma, don Vito Korleone. Naizgled usputna rečenica, koja se tek provukla u zapisu Maria Puza, u Copolinom ostvarenju iz 1973. godine i u interpretaciji Marlona Branda, postati će jedna od najzapamćenijih replika svjetske kinematografije. Upravo taj trenutak izvanrednosti postignut triom, koji su činili dobar režiser, sjajna glumačka ekipa i vrhunski scenarij, učinili su da Kum ostane upamćen kao ostvarenje sedme umjetnosti, a ne književnosti. Uz note Nine Rot (Nina Rot), nastati će djelo koje se i danas bori za titulu najboljeg filmskog ostvarenja ikad.

 

U dotadašnjim filmovima kriminalističkog žanra, uglavnom smo na mafiju gledali iz kuta običnih ljudi. U slučaju Kuma, mijenjamo percepciju i gledamo je kao odgovor na sve rašireniju korupciju američkog društva. Mudri dijalozi stvoriti će od ovog filma malu zbirku mudrosti, koje će naći primjeenu u svakodnevnom životu. O kakvom utjecaju se radi, svjedoče i kroničari mafijaških dešavanja iz sredine 70-ih, koji su opisivali velike mafijaške bosove, kako se  nakon odgledanog Kuma, mijenjaju u svom obraćanju i ponašanju, ugledajući se na Don Vita i Majkla Korleonea.


 


 


Kad jaganjci utihnu, Jonathan Demme, 1991.

 

Snimljen je na osnovi knjige: Kad jaganjci utihnu, Thomasa Harrisa, 1988.

Negdje u unutrašnjosti Sjedinjenih Američkih država, u kinu u kojem se prikazivao najnoviji hit Kad jaganjci utihnu, film je neprimjećeno gledao veliki Anthony Hopkins. Nakon posljednje scene, nagnuo se do žene na sjedištu ispred i glasom Hanibala Lektora upitao: "Kako vam se dopao film?", žena je isti trenutak pala u nesvet.


Ne znamo koliko je ova anegdota istinita, ali zato sa sigurnošću znamo da su Jaganjci jedno od remek-dijela kako književnosti, tako i kinematografije. Ipak, uspjeh koji je film doživio kako među kritikom i publikom, tako i sa brojem prestižnih nagrada (jedan od 3 filma koji je osvojio Oskare u svih 5 glavnih kategorija), uticao je da se nađe na našoj listi filmova koji su zasjenili knjige na osnovu kojih su nastali. Jaganjci su stvorili novu dimenziju trilera. Verbalno i umno nadigravanje koje dovoljno otkriva, ali ništa ne otkriva, postalo je tražena komponenta dobrog filma spomenutog žanra. Sa samo 16 minuta svoje pojave u ulozi Hanibala Lektora, Anthony Hopkins će ostvariti ulogu svog života, tumačeći jednog od najozloglašenijih filmskih likova. Tog istog Lektora, američki filmski institut proglasiti će najboljim filmskim negativcem svih vremena, a sam film jednim od 100 najboljih snimljenih u prethodnih 100 godina.




 


Prohujalo sa vihorom, Victor Fleming, 1939.

 

Film koji je snimljen na osnovi knjige: Prohujalo sa vihorom, Margaret Mitchell, 1936.

Činilo se da će popularnost dela Margaret Mitchell, koje je u samo prvoj godini štampanja prodano u više od 1.300.000 primerka, biti teško nadmašena. No, tako, nisu mislili čelnici Selznik International Pictures, koji su samo mesec dana nakon prvog izdanja spomenutog romana otkupili prava na njegovu ekranizaciju. Naredne tri godine protekle su u potrazi za idelanom Scarlett O'Harom, u težnji da se od MGM studija otme Clark Gable, i što bolje utroši budžet od enormnih 3.9 milijuna dolara. Kada je tog juna 1939. godine završeno snimanje jednog od najambicioznijih projekata dotadašnjeg filma, svi su očekivali njegov veliki uspeh. Međutim, nitko nije mogao ni da pretpostavi o kakvom će trijumfu biti reč. Dvocifren broj Osakara, astronomska zarada i nosilac titule jednog od najvećih filmskih spektakla, kako u to vrijeme, tako i za čitav kasniji period filmske povijesti, svjedočili su o izvanrednom ostvarenju. ‘’O tome ću misliti sutra", rečenica kojom Skarlet otpozdravlja svoj bol, nakon više od 4 sata duge sage o događajima na imanju Tara, postala je jedna od najslavnijih filmskih replika, ali i primjer životne filozofije. 



----------------


Preveo i obradio: Nenad Grbac



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 

Zvonko Špišić – izabrane  pjesme i šansone




Malo je skladatelja iza kojih ostaju toliko pamtljive i popularne pjesme kao iza Zvonka Špišića: Milioner, Kockar, Bicikl, Barbara, Spi, Suza za zagorske brege, Trešnjevačka balada i brojne druge bez kojih su, desetljećima nakon njihovih nastanaka, nezamislivi radijski programi, koncerti i priredbe evergreena pa i svadbe, proslave i pučke svečanosti. Svojim tekstovima i majstorskom glazbom ovaj samouki umjetnik ostavio je neizbrisiv trag u popularnoj umjetnosti ali i u hrvatskoj kulturi.


Suza za zagorske brege


Mnogi danas kad čuju pjesmu "Suza za zagorske brege" pomisle da je to narodna pjesma, odnosno pjesma koju je narod čuvao, pjevao i usavršavao stoljećima. No, ova pjesma usprkos svojoj melodioznosti i prihvaćenosti ipak ima sasvim drugačiju priču. Tekst pjesme odnosno stihovi napisani su za Krapinski festival 1960-te. Tu pjesmu odnosno stihove je Ana Bešenić kao "čudo od djeteta" napisala i objavila u svojoj petnaestoj godini. Pročitavši stihove uglazbio ju je skladatelj Zvonko Špišić. Prvi izvođač pjesme "Suza za zagorske brege" bio je Vice Vukov, ali ona ipak u izvedbi svog skladatelja Zvonka Špišića zvući daleko bolje i vjerodostojnije. Zašto? Zato jer se u izvedbi Vuce Vukova jednostavno osjeti da on nije kajkavac i da mu kajkavsko narječje nije blisko. Upravo zato izvedba skladatelja te pjesme Zvonka Špišića zvuči puno, puno uvjerljivije.




Bicikl

 

Pjesma "Bicikl" prvi put je izvedena i nagrađena na Zagrebačkom festivalu 1971.godine. Ta pjesma u sebi ima sve ono što šansona odnosno prava šansona treba imati. Sjajan tekst koji će vam odmah privući pažnju i melodioznost koja će vas postepeno osvojiti. Uvjerljivost stihova koju su tek mnogo kasnije na tadašnjoj sceni postigli samo Branimir Štulić i Đorđe Balašević. No, posebnu pažnju treba obratiti na stih "I kum sam mu sinu u crkvi bio, kad nitko od naših nije to htio, izgubiš člansku (partijsku knjižicu) zbog takvoga gafa, a mi smo zvali čak i fotografa". Ta pjesma ili taj stih vodi nas u povijest.  1971. godina je. Godina Hrvatskog proljeća. Ljudi su i otvoreniji i slobodniji nego što smo mi danas. Odlazak u crkvu nije najpoželjniji, no nije ni zabranjen kako nas "Izmišljeni Hrvati" iz Bosne i Hercegovine i njihova "Ustaška dijaspora" danas pokušavaju uvjeriti. A, Zvonko Špišić – on je imao dovoljno slobode ali i hrabrosti da se na račun toga našali. I nitko mu to nije zamjerio i nije završio u zatvoru. Za ne vjerovati...





Barbara


Osim brojnih skladbi koje se povezuju s Gradom Zagrebom, Zvonko Špišić napisao je i niz mediteranskih skladbi među kojima je i "Barbara". Pjesma je to koju vjerojatno ni jedan današnji pjevač i skladatelj ne bi mogao otpjevati na način kako ju je uglazbio i otpjevao  Zvonko. Stihove te pjesme napisao je poznati Hrvatski pjesnik "Ivan Slamnig". Prvi put je izvedena na jednom Splitskom festivalu. Zanimljivo je da je trešnjevački dečko skladao neke od najljepših mediteranskih pjesama, pa se usporedba s Vlahom Paljetkom, koji je napisao neke najljepše kajkavske pjesme, nekako sama po sebi nameće.





Milioner

 

Odrastajući u Zagrebu svakako ste morali čitati kultnu knjigu "Kužiš stari moj", kultni strip "Alan Ford" i gledati kultnu seriju "Mućke". I baš kako Del boy kaže "Sljedeće godine u ovo doba biti ćemo milioneri" tako i naš Zvonko u šali kaže  "Moja moneta je šira od svijeta i zove se osmijeh ili stih". Ipak prava istina je drugačija pa je Zvonko jednom rekao: “Da sam mislio na lovu, nikada se ne bih bavil glazbom”.





Zagrebečke španciracije

 

Ne znam kako je vama, no meni kao rođenom Zagrepčanu, ovo je uz neke pjesme Vikija Glovackog, Jadranka Črnka i Branimira Johnnija Štulića, jedna od najljepših pjesma o Zagrebu. A, Zvonko Špišić jedan je od dobrih duhova ovog našeg grada i jedan od malobrojnih skladatelja i pjevača koji je velik dio svog repertoara posvetio upravo našem voljenom gradu Zagrebu.

 




Grič vu suncu, Grič vu seni

 

U Zvonkovom glazbenom opusu najpoznatije su skladbe koje se vežu uz Zagreb: "Zagrebačke špancirancije", "Grič vu suncu, Grič vu seni", "Trešnjevačka balada", "Zagrebačko ljeto", "Zagreb i ja", "Zakaj volim Zagreb", "Od Selske do vječnosti", "Tango argentino", "Trešnjevački plac", "Stari dečki" i "Pisma gosponu J. Prevertu v Pariz".






Dvorišće

 

Ak ste Kajkavac se bute razmeli. Ak, niste bute probali. No, ja bum vam rekel da "Dvorišće" ili "Japin Beciklin brez zvonca" uz pjesmu "Suze za Zagorske brege" možda najbolje oslikava život, ljubav, skromnost i veselje karakteristično za kajkavce i kajkavsko narječje.






I za kraj ćemo samo dodati da je Zvonko Špišić kao likovni umjetnik priredio 18 samostalnih i veliki broj skupnih izložbi. Objavio je i tri knjige s tekstovima svojih pjesama, od kojih mnogi pripadaju antologiji hrvatske lirike.



------------


Odabrao i opisao: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 

Zvonko Špišić - Dobri duh zagrebačke periferije

 



Ožujak 1985: Dvadeset i sedam godina dijeli ovogodišnjeg dobitnika Vjesnikove nagrade Josip Slavenski za ukupnost muzičkog stvaralaštva od jednog para crnih "špičoka" - njegove prve nagrade na već zaboravljenom Prvom pljesku u zagrebačkom Varijeteu.

 

Ispreplelo se svih tih godina mnogo toga, ponajviše šansone koja je bila njegovim suputnikom na putovima koji presijecaju život i muziku...

 

Zvonko Špišić pripaljuje tko zna koju po redu cigaretu toga dana. Svuda oko nas je Trešnjevka. I u sobi u kojoj se 1937. godine rodio i u okolnim dvorištima u koja ulazi prvi sumrak, u kloparanju tramvaja koji Končarevom odlazi u veliki grad.

 

Kažu da svaki grad ima svog pjevača. Ali nijedno predgrađe nema pjevača kao Trešnjevka. Nezaobilazna tema svakog razgovora sa Zvonkom Špišićem. On se od nje ne odvaja. Od prvoga dana.

 

I priča kako je još 1935. godine kuća u kojoj sada stanuje bila predviđena za rušenje, a danas je, eto, prošla "prijemni" kod gradskih urbanista i uvrštena je u urbanističke planove, tj. ostaje tu gdje jest.

 

Priča o dojučerašnjem selu pokraj Zagreba, koje je grad odavno opkolio šireći se po ledinama, ali nikada nije i asimilirao. Trešnjevčani i danas govore odlazeći prema centru da "idu u grad", iako je grad svuda oko njih.

 

- Dobri duh periferije. To je Trešnjevka! - govori Špišić. - Poseban senzibilitet ljudi iz susjedstva, koji me zovu na kavu i koje ja pozivam kad mojoj ženi uspiju kolači. Ljudi koji sudjeluju u svemu što se u mojoj obitelji događa, žalosno ili sretno. Trešnjevka je jednostavnost života. A najteže je živjeti jednostavno.

 

Pjevač Trešnjevačke balade s mnogo ljubavi govori o svom svijetu malih kućeraka i gostionica, nebodera i Remize.

 

Nestaje polako ona Trešnjevka iz balade, dodaje, ali za one koji su se rodili i srodili s njom, Trešnjevka ostaje - Trešnjevka!

 

"Život se ovdje ne živi iz publike, on živi u srcu te crvene republike".

 

- Odbljesci života ove periferije, koje je Drago Britvić "uhvatio" pišući Trešnjevačku baladu, taj kolaž ambijenta i ljudi u njemu savršeno ocrtavaju Trešnjevku - priča Špišić. - A sve je tako jednostavno. Takva je i muzika kojom sam uglazbio pjesmu. Jednostavnost, to je ključ svega!

 

Krećemo s Trešnjevke do stare gimnazije na Rooseveltovu trgu, pa dalje do Zubotehničke škole.

 

Tu je Zvonko Špišić postao zubotehničar, pa krenuo u potragu za karijesima i zuboboljom u Gradečac, Bosanski Šamac, Slavonski Brod.

 

A nakon tri godine, spakirao je kovčeg i vratio se na Trešnjevku. Nije mogao bez Zagreba, a kako ćemo kasnije vidjeti ni bez muzike!

 

Sada je već 1958. godina, otvaraju se vrata Varijetea, a te godine na Prvom pljesku najglasnije se pljeskalo Zvonku Špišiću.

 

- Pjevao sam Kočiju za osam bijelih konja - sjeća se. - S još jednim natjecateljem podijelio sam prvo mjesto, a za nagradu - crne cipele. Vukli smo šibicu! Tako sam dobio i pljesak i cipele.

 

Nastavlja se život u trokutu zubotehničkog laboratorija, Varijetea i podrumske garderobe pokraj Esplanade.

 

Pa studij na Pedagoškoj akademiji ("Pola sam predavanja zbog umora prespavao"), a u stalnom previranju želja i stvarnosti na prvo mjesto konačno (i neopozivo) dolazi muzika. Sa čvrstom željom da nauči tajne pjevačkog zanata

 

U kući Zvonka Spišića nije bilo klavira. ("Ne volim kad danas netko kaže da nema priliku u životu i zato se dosađuje u kafiću.") O muzici je učio sam, ne razmišljajući o tome kao o profesiji, barem ne u početku.

 



Krapina 1968: Elvira Voća, Zvonko Špišić i Višnja Korbar (foto: Plavi vjesnik)

 

- Učio sam, čitao knjige, odlazio na koncerte. Kao klinac zabavljao sam se s gitarom, a s dvanaest godina sklepao i prvu kompoziciju. Sahara, tako se zvala. Djetinje naivna, ali je imala "rep i glavu". Pa Mujambo. Bio je to hit na Trešnjevci! Ima ih koji ga se i danas sjećaju.

 

Prvi ozbiljniji pokušaj s mikrofonom pred sobom i nimalo muzičkog iskustva iza sebe završio je - kako se to moglo i predvidjeti - neuspjehom!

 

Bilo je to 1959. kada je tri dana snimao Modugnovu Piove u studiju RadioZagreba.

 

- Snimao sam "čitavu vječnost" i jedva snimio. Tada sam sam sebi rekao da sebi i kolegama ne mogu dopustiti još jedno takvo mučenje. Otišao sam sa čvrstom željom da naučim tajne pjevačkog zanata.

 

Dvogodišnje razdoblje između dva snimanja Zvonko Špišić je i te kako dobro iskoristio.

 

Najveće iskustvo, kako sam kaže, bio je rad u orkestru s Antom Kuljevanom i Zlatkom Černjulom. Tu je, napominje, naučio gotovo sve što i danas zna o zabavnoj glazbi. Pjevanje, pisanje muzike, odnos prema publici i suradnicima.

 

- Šansona je kondenzirana poezija - razmišlja Špišić. - Istrgne se iz velike cjeline ljudi, događaja, stvari i zaokruži poetskim izričajem. Pisati šansonu znači imati malo vremena i mnogo poetike u sebi. I opet dolazimo do jednostavnosti. Šansona je upravo takva. Zašto? A zašto je svaka ljubavna pjesma tužna? Zato jer nema veselih! Tako nema ni komplicirane šansone.

 

Zvonko Špišić nije se samo potvrdio kao kompozitor već i kao tekstopisac. Ali većinu tekstova za njegove pjesme pisali su drugi. U protivnom, smatra, nikada ne bi ispjevao toliko različitih, a opet srodnih pjesama. Pjesama koje su pune sentimenta ali i optimizma.

 

Tu naizgled kontradikciju objašnjava analizirajući Kockara, Suze za zagorske brege...

 

("Taj moj Zagorec odlazi ali i kaže da se bu vrnul nazaj.")

 

"Vjerovali ili ne, ljudi vole šansonu!"

 

Drago Britvić prvi je autor s kojim je Špišić surađivao. Za Britvića će reći da je to pjesnik bez knjige, čije su pjesme "rastepene" po stotinama notnih izdanja.

 

Bez njega, priznaje, ne bi nastale mnoge danas "klasične" šansone. Tu je i Zlatko Crnec - po riječima Špišića jedan od najvećih živućih kajkavskih pjesnika, i njegovo Pismo gospodinu Žaku Prevertu v Pariz.

 

Pa Milivoj Slaviček, Krste Juras i mnogi drugi. Svi su oni utkali svoje niti u magleni plašt šansone. A gdje je ta tolika spominjana šansona danas?

 

- Svuda oko nas - kratko će Špišić, pa s gorčinom dodaje kako su šansonu mnogi pokušali zloupotrebljavati, a time i degradirati. - Neki kao da misle da se time može baviti svatko. Piskaraju se besmislene pjesmice, "višak" pjevača na festivalima trpa se u večeri šansone. Nešto što je svojedobno odjeknulo kao senzacija, postalo je dosadno.

 

A to je za šansonu najgore, šansona je svugdje osim na javnim medijima. Na radiju se izvodi u muzičkim rezervatima, kasno navečer kada muzički urednici misle da program nitko više ne sluša.

 

Na televiziji je rijedak gost, novine o njoj ne pišu. A šansoni, nakon stagnacije i laganog propadanja, ponovno raste cijena, ljudi je sve više traže, šansona je dobila svoj festival u Rogaškoj Slatini, Društvo skladatelja Hrvatske traži njeno vraćanje na zagrebački festival, šansona kuca na vrata beogradskog MESAM-a.

 

Eto, vjerovali ili ne, ljudi vole šansonu!

 

- Nas šansonijere gledaju kao na aristokraciju u zabavnoj glazbi, i svi se nama ponose -  nastavlja. - Imamo časti i vlasti, samo se svi boje da ne dođemo na ručak i ne pojedemo njihov dio kolača. I počinju teorijama o tome tko piše, a tko ne piše za publiku. Kaj god! Tko ne piše za publiku?

 

Ali, mnogi proturaju tezu da šansona nije za publiku. Tvrditi da publika ne voli šansonu pravi je bezobrazluk. Ništa više!

 

Šansona je, dakle, svugdje i nigdje. A zabavna muzika uopće? U svojim razmišljanjima uvijek odmjereni šarmer pozornice, čija ga svjetla nikada nisu zaslijepila, ne krije svoje neslaganje s mutnim tokovima kojima brodi kompozicija lakih nota.

 

- Svi žele stvoriti nešto novo, senzacionalno, a većina luta iz bedastoće u bedastoću. Stoga nije čudno da slušamo gomilu nesuvislih i kulturno štetnih (ne)djela. A trgovci za njih pronalaze skupocjene i blistave EPP-šokove kojima publiku žele uvjeriti u prvorazrednu kvalitetu falš-robe. Malo je pravih rezultata, kao da se izgubila nit s tradicijom našeg muzičkog podneblja.

 

Tajna visokog postotka šuta na koš muzičke kritike

 

Kriteriji?

 

- Nema ih! - kategoričan je Spišić. - Štoviše, kriterije je u ovom trenutku nemoguće postaviti. Oni ovise o muzičkoj (i ne samo muzičkoj) kulturi ljudi koji bi trebali biti odgovorni za to. Ta je kultura, na žalost, na vrlo niskom nivou. Manipulira se publikom.

 

Dok ljudi shvate da pjesma koja se čuje na svakom koraku ništa ne valja, već im se servira nova.

 

Reći će netko - pjesme izlaze iz mode. Glupost! Fala je u modi već pedeset godina. Na žalost, publici treba mnogo vremena da izbalansira prave vrijednosti. Ponekad to traje godinama.

 

Zvonko Špišić pripada u malobrojnu skupinu onih muzičara za koje je riječ profesionalizam u prvom redu obrazac poštenog i odgovornog odnosa prema glazbi, profesiji, publici.



 

Krajem šezdesetih, Zvonko u krugu porodice (foto: Plavi vjesnik)

 

Zbir od 250 pjesama u njegovu dugogodišnjem skladateljskom radu malo će koga impresionirati, ali podatak da je svaka četvrta kompozicija u tom retrospektivnom popisu osvojila neku od festivalskih i inih nagrada pobuđuje dužno poštovanje i u onih kojima ne pada na pamet da uvrste Špišića u svoju kućnu diskoteku.

 

Tajna visokog postotka šuta na koš muzičke kritike?

 

- Nema tajne! - odgovara. - Ja ne mogu napisati lošu pjesmu. Zapravo, mogu bez problema, ali je u tom slučaju nikada neću javno objaviti.

 

Mnogi se iznenade kad saznaju da je neki od njima omiljenih hitova potpisao upravo Zvonko Špišić.

 

- Televizija se specijalizirala da drži u anonimnosti autore pjesama koje se izvode na malom ekranu - ljuti se Špišić. - Na kraju muzičke emisije pišu ne samo imena pjevača i režisera već i tko je nosio kablove i okretao kamere. Svi se spominju osim kompozitora pjesama koje su gledaoci te večeri slušali!

 

Trešnjevka je odavno utonula u mrak.

 

Priča Zvonko Špišić o muzici, festivalima, generacijama pjevača.

 

Priča muzičar s bezbroj zaduženja. Tajnik Društva skladatelja Hrvatske, predsjednik Zajednice umjetnika Hrvatske, član Sekcije za kulturu i umjetnost Republičke konferencije SSRNH.

 

Donedavno bio je zastupnik u Saboru SR Hrvatske.

 

- Nikada nisam imao ambicija da sjedim na sastancima - govori odbornik koji se usporedo sa svojim muzičkim životom naslušao više sastanaka i konferencija negoli cijela garnitura starog i novog muzičkog Yu-vala. - Delegirali su me na sastanke općine (Trešnjevke, dakako), pa Sabora, a ja sam naučen da svaku obavezu koju preuzmem ispunim što bolje mogu. "Baza" je bila zadovoljna. I tako je krenulo - sastanci i mandati.

 

Zagrebački Trešnjevčanin, zaljubljen u svoj grad, u prilici je da iz delegatske klupe Gradske skupštine kritički ocjenjuje zagrebački aktualni trenutak.

 

Riječju bezobrazluk počinje razgovor na temu gradskih komunalija.

 

- To što se danas događa u Zagrebu s plinom, vodom, strujom, čistoćom - nedopustiv je bezobrazluk kojim netko, skrivajući se iza nedostatka novčanih sredstava, čeka da se stvari same od sebe riješe. Čistoća ulica? Grad se pere samo kad pada kiša. Redukcija struje? Nema te redukcije zbog koje bi Trg Republike i Trg maršala Tita bili u mrklom mraku! Pa to je sam centar grada, njegovo najljepše ogledalo!

 

Iz komunalne proze, natrag u poeziju muzike. Mladi dolaze?

 

- Dolaze - i imaju neusporedivo više mogućnosti za uspjeh no što ga je imala moja generacija, tada je bilo tek nekokoliko orkestara, a danas ih ima u svakoj ulici. A mladi tvrde da nije tako. Kao da smo mi imali ne znam kako velike šanse! Pa mi smo bili bokci, smješka se.

 

Jedan bogat, radom ispunjen život

  

Zvonko Špišić naglašava da je u svom radu uvijek težio da se zabavna muzika uzdigne na viši, umjetnički nivo. Ne samo kad je riječ o šansoni.

 

Rad okrunjen nagradama. Kako sam kaže, ova mu je posljednja, Vjesnikova nagrada Josip Slavenski, među najznačajnijima.



Napisao: Vladimir Drobnjak



------------


Odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 



Jun 10 '17

Vjekoslav Majer  - pjesnik gornjeg grada



 

"Dok sam bio dječak, često sam se uspinjao na brdo iza streljane, tamo sam lovio leptire, brao cvijeće. Anton Gustav Matoš stanovao je nekoliko kuća dalje od mene. Bilo mi je, sjećam se, 14 godina kad je umro, ali smo mi djeca već znali da je on slavni pjesnik"

 

Kako se to dogodilo da je jedinac uglednog zagrebačkog kožarskog obrtnika Franje Majera, čovjeka koji je želio da mu sin naslijedi i zvanje i imanje, ipak postao pjesnik, feljtonist, romanopisac, prevodilac, pokretač, urednik i suradnik mnogih književnih listova?

 

To pitanje nisam postavio, ali je Vjekoslav Majer osjetio da ono treperi u meni, pa je, čim smo sjeli, stao polako i odmjereno govoriti:

 



Vjekoslav i Zorka Majer

 

- Rođen sam u Streljačkoj broj 7, preko puta stare zagrebačke streljane, gdje je danas kino "Sloboda". U naš je stan dopirao šum platana sa ceste na ulazu u Tuškanac. Iz obližnjeg parka čuo se uvijek pjev ptica. To je bio poetski dio grada.

 

Dok sam bio dječak, često sam se uspinjao na brdo iza streljane, tamo sam lovio leptire, brao cvijeće.

 

Anton Gustav Matoš stanovao je nekoliko kuća dalje od mene. Bilo mi je, sjećam se, 14 godina kad je umro, ali smo mi djeca već znali da je on slavni pjesnik.

 

Mnogo sam puta kao maleni švrćo ponosno koračao pokraj njega, zapitkujući ga o ovome ili onome, prateći ga sve do vrata njegova stana.

 

I eto tako, valjda je sve to djelovalo na mene. A za trgovca nisam bio rođen, to se kasnije i pokazalo.

 

Bilo kako bilo, onaj mališan što je trčao za leptirima na brdu iza streljane trudio se pokadšto da sroči neki stih ili pjesmicu, pa je to skrivao u svojim školskim bilježnicama kao svoj maleni topli tajnoviti svijet u koji je zabranjen pristup bilo kome osim njemu samome.

 

- Prvu sam pjesmu objavio kad mi je bilo 18 godina. Kasnije sam surađivao u "Suvremeniku", gdje su urednici bili Andrija Mičinović i Joza Ivakić. Nas mlade susretljivo su primali u tom listu. Sjećam se da je u redakciji "Savremenika", neko vrijeme radio i A. B. Simić...

 

... Najljepše doba mog života bilo je dok sam stanovao u roditeljskoj kući na Josipovcu. Dolazili su tada k nama i Tin Ujević, Frano Alfirević i Vlado Kovačić, te mnogi drugi. Znali smo raspravljati o svemu i svačemu do kasno u noć ...

 

U gostionicu je ušao mladić u šarenoj košulji, pa iako su svi stolovi u ovoj prostoriji bili prazni, sjeo je za stol tik do našeg. Lojzek, koji i inače govori veoma tiho, sad je nastavio još tiše, a mladić je to zamijetio, pa kao da se načas našao u neprilici:

 

- Oprostite, druže Majer, ali kad sam vas vidio, htio sam vas i pozdraviti. I reći vam da je ovih dana moj najbolji prijatelj diplomirao na vašem romanu "Pepić u vremenu i prostoru".

 

Na licu književnika naslutio se osmijeh:

- To mi je zaista neizmjerno drago. Šteta što tom vašem prijatelju nisam imao prilike došapnuti da će, nakon "Dnevnika Očenašeka", "Pepić" biti moj drugi roman koji će u cjelini biti snimljen za televiziju. Snimat će se dogodine, a lik Pepića tumačit će Pero Kvrgić.

 

Mladić u šarenoj košulji nakon toga je zadovoljno otišao.

 

Lojzekova kožarska radnja

 


 

- Gdje smo ono stali... ah da, najljepše mi je bilo dok sam stanovao na Josipovcu, u roditeljskom domu...

 

... Da, a kasnije na Ilirskom trgu. To je onaj pravi Gornji grad.

 

... Jeste, ali o tom stanovanju na Ilirskom trgu ne volim govoriti. I ne želim se toga sjećati. Imao sam tu teških dana. Stanovao sam u užasno vlažnom stanu. Teški su i mučni bili ti dani. Ostavimo to.

 

Majer prisustvuje snimanju filma "Tko pjeva zlo ne misli" - pored njega: reditelj Krešo Golik

 

Vjekoslav Majer - taj divni pjesnik vedra duha i tužnoga lika, na čijem licu kao da su se nataložile sve tuge i gorčine što ih neminovno doživljava i proživljava pravi pjesnik - ne voli razgovarati o tužnim i neveselim uspomenama.

 

Ne voli pričati o sebi u Gornjem gradu, već o Gornjem gradu općenito. Ne želi razgovarati ni o onom vremenu kad je od oca naslijedio veliku kožarsku trgovinu u Gundulićevoj ulici broj 4 u Zagrebu.

 

Rođeni pjesnik nikako nije mogao biti dobar trgovac. Dok je bilo novaca, dolazili su k njemu i tražili pomoć oni kojima je pomoć bila neophodno potrebna, ali i oni kojima je bilo jedino do toga da što više iskoriste njegovu dobroćudnost i širokogrudnost.

Išlo je to tako dugo sve dok jednog dana dobri Lojzek nije shvatio da mu od trgovine i trgovanja nije ostalo ništa, pa okrenuo ključ u bravi svoje kožarske radnje, pa se svim svojim bićem i zauvijek okrenuo svojoj najvećoj ljubavi - literaturi.

 

Uostalom, među Lojzekovim prijateljima, koji ga znaju još od prije rata, i danas se prepričava slučaj koji je karakterističan za njegovu dobroćudnost i prostodušnost.

 

U Ilici, na ulazu u Dežmanov prolaz, kuda je Majer svakodnevno prolazio na putu do svoje kuće na Josipovcu, bio je neki slijepi prodavač vezica za cipele, kraj kojega je uvijek stajala i njegova supruga.

 

Lojzek nije valjda nijednom prošao kraj njih, a da nije u ruku slijepog prodavača spustio po koji dinar.

 

Jednog dana slijepi se starac nije pojavio na svom starom mjestu. Tog istog dana njegova je supruga pozvonila na vratima Majerova stana:

 

- Moj je muž noćas umro, a ja nemam ni dinara za njegov sprovod - rekla je kroz suze.

 

Tronuti pjesnik dao joj je koliko joj je bilo potrebno za sprovod njezina supruga i još nešto malo povrh toga.

 

Zbliženost, vjernost i združenost


Tek je kasnije doznao da je slijepi prodavač vezica sahranjen o trošku Medicinskog fakulteta, jer je njegova supruga tijelo svog preminulog muža prodala presekturi.



 

Pripreme za scenu venčanja: T. Žganec, M. Bohanec, M. Oremović, R. Bašić


Pa ipak, nikad se nije naljutio zbog toga trika siromašne udovice.

 

- Jadnoj ženi novac je bio potreban, jer je ostala bez ičega i ikoga. A od nečega je morala i živjeti.

 

Mnogo godina kasnije, nekadašnji bogati nasljednik i sam će u jednom razdoblju svog životnog puta osjetiti gorčinu siromaštva i neimaštine, ali nikad neće biti osamljen.

 

Već nekoliko decenija na svakom njegovom koraku uz njega je i u dobru i u zlu njegova supruga Zorka.

 

Kći profesora dra Ferda Martinovića, koji je i sam bio pjesnik, nasljedila je od svog oca i ljubav prema poeziji i smisao za pjesništvo, a uz svog supruga prihvatila je i njegov bohemski način života i pogled na svijet i umjetnost.

 

Objavila je dosad u mnogim književnim časopisima prilično veliki opus pjesama i za djecu i za odrasle.

 

U toj neprekidnoj zbliženosti, vjernosti i združenosti, to dvoje dragih ljudi kao da nalaze uzajamne poticaje, te usprkos mnogim godinama koje su ostale za njima, nisu klonuli ni suštali, već pišu i stvaraju i dalje, a to će raditi doklegod bude života u njima.

 

I ovih dana, nakon što je Vjekoslav Majer, u 70. godini života, primio dosad najveće priznanje - nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo - on je već sutradan ujutro u svoju torbu, od koje se nikad ne rastaje, stavio svežanj rukopisa svojih već objavljenih, a i nekih novih pjesama, te se zaputio u "Maticu hrvatsku". Priprema se još jedno izdanje njegovih pjesama.

 

Tekst i snimke Vjekoslava Majera: Ratko Zvrko, ostale snimke: Alojz Boršić (Vjesnik u srijedu, jul 1970.)

 

 

 


------------


Odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 

 

 

 

Jun 8 '17

Vesna Parun - Moja je domovina svuda gdje nađem mrvicu dobra u čovjeku!



 

Ja ne tražim smisao života nego ga življenjem neprestano stvaram. Iz prkosa. Samo za sebe, jer je laž da to itko može činiti za druge.  Možeš raditi za nekog, ispaštati za nekog, ali ne možeš za njega tražiti smisao života. Ni umjesto njega. A u tome je najveća pogreška i krivnja svih propovjednika smisla, plaćenika institucionalnog traganja za takozvanim apsolutnim smislom. Mnogo je lakše biti svim formama zaštićen govornik, obmanjivač, negoli svakodnevno u borbi protiv svih obmana, upregnut tragač. Uostalom, koliko smisla ima ovaj svijet, koliko ima smisla u međusobnom žderanju, u krvavim bitkama za nacije, države, načela… Ako je samo jedno grlo priklano na tom svijetu, onda svijet za mene nema smisla. I gotovo.

 

Vesna Parun (Feral Tribune, 22. siječnja 1996.)

 

* * *

 

"Ako prestanem pjevati nježnost,

nitko neće više znati, braćo

tajnu kako je zasađeno drvo,

bajku kako je niknuo cvijet

usred poljana opustjelih.

Nitko neće znati više zašto je tu

i tko je izbavio njegove oči,

da budu oganj svijeta."

 

* * *


Bez ljubavi tijelo je tamnica

u kojoj duša ispašta svoje prisustvo.

 

* * *

 

Kleveta

 

Kleveta je način ubijanja. Nož je strašna stvar, ali je pravednija od klevete. Jer ubiti se može iz bijesa, samoobrane, ali kleveta je neshvatljiva. I mahom je   koriste najveći  "rodoljubi" u ime države. A oni zapravo uništavaju intelektualno najhrabrije ljude, slobodne duše koje dokazuju da nam domovina može biti i bolja.

 

Vesna Parun (Feral Tribune, 22. siječnja 1996.)


 

* * *

 

Pjesma i bajka

 

Pišući pjesmu, dodirujemo dno bajke. Slušajući bajku, šećemo po krovu poezije.

 

 

* * *

 

Moja je domovina svuda gdje nađem mrvicu dobra u čovjeku!

 

Vesna Parun (Slobodna Dalmacija, 17. 10. 2001.)

 

 

* * *

 

Škola

 

U školi se moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu - gotovo ništa!

 

Vesna Parun

 

* * *

 

"Čovjekovo pravo na istinu nije ništa manje sveto od prava na život."

 

Vesna Parun

 

* * *

 

Čovjek ide, put ide; zemlja ide, istina ide; laž stoji na mjestu.

 

Vesna Parun




------------


Odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 

Jun 7 '17

8 knjiga koje nam predviđaju ne baš ugodnu budućnost



 

I nemojte ni pomisliti da se slika iz kultne serije "Firefly" ovdje nalazi slučajno.


Romane “Mi” Jevgenija Zamjatina (1924), “Vrli novi svijet” Aldousa Huxleya (1932) i “1984” Georga Orwella (1949) teoretičari znanstvene fantastike smatraju temeljima žanra “negativne utopije”. Sam je Huxley svoj roman je i nazvao tim imenom koji su kasnije prihvatili svi njegovi suvremenici. Negativna utopija (ili distopija – za neke teoretičare postoji razlika između ovih termina) u osnovi se bavi društvenom organizacijom nekog budućeg društva koje, pod raznim izgovorima, ograničava prava svojim građanima (ili pojednim klasama ili slojevima) vršeći represiju i manipulaciju stanovništva u svim segmentima njegovog života (javnog, privatnog, ekonomskog, religijskog…).

 

Ovaj žanr se pokazao i ekstremno popularnim i ekstremno proročanskim, pa iako se svrstava u žanr fantastike, neka od njegovih “događanja” su se pokazala i previše istinitim. Za razliku od klasične znanstvene fantastike, koja je daleko optimističnija povodom slike svijeta budućnosti, knjige pred vama, knjige negativne utopije, zamišljaju budući svijet kao vrlo negativno okruženje.

 

Možda se pitate koje je svrha ovog žanra i ovih knjiga? Jedini odgovor je upozorenje onima koji su dovoljno pametni da čitaju knjige i da shvate na što ih te knjige upozoravaju. Onima koji ne čitaju knjige i nisu dovoljno pametni da ih shvate preostaje jedino da opet izađu na izbore i glasaju za lopovluk, primitivizam i zaostalost što su naravno uradili i na ovim nedavnim lokalnim izborima.


------------------------------



 

“1984” – Georg Orwell (1949)

 

Radnja romana, smještena u London istoimene godine opisuje futurističko totalitarno društvo čiji oligarhijski vlastodršci koriste najsuvremenija dostignuća tehnologije i psihologije kako bi mase držali u pokornosti. Protagonist romana je Winston Smith, sitni službenik u Ministarstvu istine zadužen za režimsku propagandu koji postaje razočaran svojim životom i pokušava izvesti pobunu koja završava njegovim hapšenjem i mučenjem.

 

“1984” je postao ne samo najpoznatiji Georg Orwell roman, nego jedno od klasičnih djela distopije i jedan od najutjecajnijih romana 20. stoljeća. Temeljen na autorovim iskustvima vezanim uz Španjolski građanski, odnosno Drugi svjetski rat i ideologije fašizma i komunizma, roman je shvaćen kao upozorenje budućim generacijama, odnosno inspiracija brojnim književnicima, filozofima i političkim teoretičarima. Popularnost romana se odrazila i u brojnim jezicima u koje su ušle fraze iz romana kao što su novogovor i Veliki brat.

 

Onako usput upitati ću vas i ne podsjećaju li vas riječi novogovor, spaljivanje knjiga i Veliki brat na Franju Tuđmana?


------------------------------



 

“Sanjaju li androidi električne ovce?” – Philip K. Dick (1968)

 

Jedno od najpoznatijih SF dijela u književnosti govori o ključnom egzistencijalnom pitanju što je to ljudskost i da li je potrebno nešto više od mesa i kostiju da se bude čovjekom. Philip K. Dick je ovaj roman objavio 1968, napisao ga nevjerojatnom brzinom i njime potvrdio svoj status jednog od najvećih autora naučne fantastike.

 

Radnja romana je smještena u post-apokaliptični San Francisco. Nakon velike nuklearne katastrofe, veliki dio životinjskih i biljnih vrsta je nestao zbog radijacije. Njih zamjenjuju androidi, sofisticirani oblici umjetnog života. Posao glavnog junaka romana Ricka Dekarta je da lovi i ubija odmetnute humanoidne androide. Ali u tom lovu neminovno mora doći i do (samo)preispitivanja šta zapravo znači biti ljudsko biće.

 

Ovaj roman je imao svoju filmsku adaptaciju – 1982. godine Ridli Skot je režirao film “Istrebljivač” (“Blade Runner“) po motivima ove knjige, koji se pridružio panteonu kultnih ostvarenja SF žanra.


------------------------------

 



 “Vrli novi svet” – Aldous Huxley (1932)

 

Radnja romana se zbiva 632. god. Fordove ere (odnosno 2540.g. po “našem” vremenu) u Engleskoj i Americi. Pošto su svi članovi društva dizajnirani i naučeni da ispunjavaju zadatke, da njima ne vladaju jake i štetne emocije (jer im je sve brzo dostupno), Huxley je, kako bi razotkrio sve strane takvog sistema, morao za junake da odabere otpadnike. Jedan je Bernard Marks iz Alfa kaste koji je, tokom začeća i odgajanja u boci, greškom trovan (da bi zaostao u razvoju) pa je i fizički različit i mentalno asocijalni nekonformista (voli samoću, hoće djevojku samo za sebe…). On sa Leninom (pravom Beta devojkom spremnom samo za uživanje) odlazi u rezervat Indijanaca u Americi gdje otkriva Lindu, Betu-minus nestalu u naučnoj ekspediciji pre 20 godina a koja je ostala živa, prilagodila se primitivnim uslovima i čak, što je vrhunac pada po standardima novog sveta, rodila sina, Johna Divljaka.

 

Bernard dobija dozvolu da ih vrati u civilizaciju radi proučavanja ali oni ne uspavaju da se prilagode njenim blagodetima. Majka se ubija prekomjernom konzumacijom some koja je štiti od ružnoće i propalog života, a sin (koji jedini poznaje Shakespeara, pisca iz odbačene prošlosti) izvršava samoubojstvo pod pritiskom javnosti dok Bernard biva poslat na zabačeni Island. Tako se anomalije društva ispravljene pa ono nastavlja da samozadovoljno živi po starom.


------------------------------

 

“Paklena narandža” –Anthony Bargis (1962)

 

Bargisova košmarna vizija bliske budućnosti u kojoj mladići poput Aleksa i članova njegove bande uživaju u nasilničkom ponašanju i prkošenju svim uobičajenim društvenim konvencijama, moralnim normama i prihvaćenim vrijednostima predstavlja veliko djelo koje postavlja pitanje postojanja slobodne volje i mogućnosti izbora između dobra i zla. Ovo je knjiga koja će se dopasti različitim ljudima iz različitih razloga i koja će ih pogoditi na različite načine. Ali, jedno je izvjesno – ovo je knjiga koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim!


------------------------------

 


“Farenhajt 451” – Ray Bradbury (1953)

 

Gaj Montag je vatrogasac. U njegovom svijetu dominira televizijski program, literatura je “vrsta na ivici izumiranja”, a vatrogasci češće raspiruju vatre nego što ih gase. Njegov posao je da uništava najilegalniju robu – štampane knjige, a zajedno s njima i kuće u kojima su skrivane.

 

Montag je zadovoljan svojim poslom i nikada se nije zapitao o posljedicama toga što radi. Svakog dana vraća se kući svom jednoličnom životu sa ispraznom suprugom Mildred koja dane provodi u društvu svoje televizijske “porodice”. Sve dok ne upozna mladu Klaris koja će mu pričati o prošlim vremenima kada ljudi nisu živjeli u strahu i kada su smjeli da imaju svoje ideale umjesto onih koje zagovara HRT televizija.

 

Nakon što Mildred pokuša da se ubije, a Klaris nestane, Montag će početi da ispituje sebe i svijet u kojem živi. Poznanstvo sa profesorom odmetnikom preokrenuti će njegovu sudbinu.


------------------------------

 


 

“Trkač” – Stephen King (1982)

 

“Trkač” Richarda Bachmana (pseudonim Stephena Kinga) vodi čitatelja u godina 2025. Država siromašne smatra parazitima, a njihov je život uglavnom beznadan i jedini bijeg od sumorne stvarnosti su reality emisije. Ali te emisije dosegle su novu razinu na kojoj su nesretnici voljni riskirati živote za veliko bogatstvo.

 

Ben Richards je jedan od očajnika koji beznadno promatra kako je njegova osamaestomjesečna kći Cathy svakim danom sve bolesnija. Novca za liječnika nema i jedini način da dođe do njega je sudjelovanje u jednom od RTL ili Nova TV krvoločnih realityja.


------------------------------




“Potopljeni svet” – J. G. Ballard (1962)

 

Kako i naslov navodi, Balard slika svijet nepovratno izmijenjen globalnim zagrijavanjem. Gradovi Evrope i Amerike leže potopljeni u tropske lagune, dok jedan biolog, koji vrši katalogizaciju nove flore i faune, biva opsjednut neobičnim snovima. Ovaj scenarij se vjerojatno činio “fantastičnim” 1962., ako i tad, a danas nam se više čini kao vremenska prognoza za idući vikend.


------------------------------

 


 

“Mi” – Jevgenij Zamjatin (1921)

 

Mi (rus. Мы) ruski je naučno-fantastični roman Jevgenija Zamjatina dovršen 1921., a objavljen prvi put u Parizu 1924. Radnja se odvija u dalekoj budućnosti, u kojoj je cijelo čovječanstvo zahvaćeno u jednoj državi kojom vlada vođa zvan Dobrotvor, ljudi su pod strogo diktiranim uvjetima te se zovu po brojevima i žive u staklenim kućama gdje su stalno pod nadzorom stražara. No jedan od njih, D-503, nailazi na pokret otpora.

 

Neki povjesničari smatraju da je roman izvršio veliki utiecaj na dva buduća klasika distopije, “Vrli novi svijet”Aldousa Huxleya  i “1984”Georga Orwella.



----------------


Preveo, obradio i prilagodio: Nenad Grbac



----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 

Jun 6 '17