„RECENZIJA“ KNJIGE „ZBRDA, ZDOLA“  IZ PERA POZNATOG 

KNJIŽEVNOG KRITIČARA LUDWIGA BAUERA – LUJE:




Dragi prijatelju, s obzirom na šest desetljeća našeg poznanstva, kolegijalnosti itd. posebno mi je žao što ti ne mogu napisati predgovor/pogovor za knjigu. O tvome humoru mislim sve najbolje i siguran sam da će knjiga biti dobra i ubojita. Ali činjenica je da sam se dao angažirati u veći broj povjerenstava koja se bave ocjenjivanjem književnih radova. 


Osim toga, član sam internih grupa koje prosijavaju tekstove koji poslije dolaze u obzir za daljnja ocjenjivanja. Zbog toga nije kompatibilno, odnosno nedopustivo je da pišem recenzije, prikaze, pogovore i sl. o bilo čemu. 


Imao sam već tu nekih propusta iz neznanja i nadam se da će posljedica toga što sam napisao pogovor za jednu dječju knjigu biti samo to što ću ponuditi ostavku na mjesto predsjednika povjerenstva za nagradu Grigor Vitez, ali većinu spomenutih angažmana ne bih želio napustiti.


Žao mi je što nisam na vrijeme bio svjestan ove dimenzije stvari, ali očekujem tvoje prijateljsko razumijevanje.


Srdačno,


Ludwig Bauer - Lujo


-------------------------------------------


UMJESTO PREDGOVORA


IMA JEDNA ZEMLJA


Netko je u jednom čikaškom listu objavio: ima na Balkanu jedna zemlja koja se graniči sama sa sobom. Gdje žive najljepše žene, a natalitet opada. Gdje nezaposleni najviše rade, gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju. Gdje vlakovi kasne po redu vožnje. Gdje svi igraju nogomet, a pobjeđuju u vaterpolu, košarci, rukometu ili odbojci. Svi žure na posao, a nitko ne stiže na vrijeme. Gdje osmosatno radno vrijeme traje dvanaest sati. Gdje je zdravstvo besplatno, a liječenje skupo. Gdje su novinari slobodni da napišu što god im se naredi. Gdje je svjetska kriza dobila državljanstvo. 


Gdje su javne nabavke tajne, a državne tajne javne. Gdje se ratovi nikad ne završavaju. Gdje se povijest ponavlja svaki dan.


Gdje su najbogatiji oni koji nikad nisu radili. Gdje je strana valuta uzeta za domaću. Gdje ljudi slave slavu, a psuju Boga. Gdje pametne zbog nerazumijevanja proglašavaju luđacima, a luđake sposobnima.


Gdje nepismeni pišu povijest. Gdje su zakoni nezakoniti, a anarhija normalno stanje. Gdje vlast prezire građane kao neželjene svjedoke.


Gdje se živi od budućnosti, jer na sadašnjost nemaju pravo. Gdje se svatko svakome smješka, a niko nikome ne želi dobro. Gdje sudski postupci traju duže od života. Gdje su samo poplave način navodnjavanja zemljišta.


Gdje prizivaju diktatora, a demokraciju smatraju porezom na budale. Gdje smatraju da će zemlja duže napredovati ako što više nazaduje.


Pa ti preživi, ako si normalan. Sreća je za državu da je takvih sve manje. 


Normalni svakako nikom nisu potrebni. A i sam život je najveći paradoks; živiš samo da bi umro, reći će nam oni koji misle da je vrijeme beskonačno, a oni na vlasti besmrtni.


Na koju god zemlju ste pomislili, pogodili ste !!!


Nagradno pitanje: 


- koja je to zemlja i tko je autor teksta, ako nije FRAM?




----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/fram.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.





Čudoživ slučaj Darka C.





Jutro uz novine u Bosni


U pekari

Mater mojeg frenda

Kojeg je u oko upucao snajper.

Starica

Lakša od sjenke glave

Na jastuku

S perjem crne ptice.

 


Ne vidim ni koliko je

Kruh više veli.

E da su mi oči mojeg sina

Da odmorim

Te razmake

Kao dvogled.



Negde sam jednom napisao da Darko Cvijetić piše kao snajperom i pogađa pravo u srce.  Ne znam kako vi, koji čitate Darkovu poeziju, doživljavate njegove stihove, ali mene on svakom pesmom pomalo ubije... Nije to patetika niti sentimentalno palamuđenje već muka živa od njegovih reči. Darko kao da vam stihove urezuje u kožu, inficira vas svojim nemogućim metaforama, zaviruje u utrobu, kopa po savesti... Njegove pesme su kao slike iz Gojine „lude“ faze, pune groteske, nadrealne, nastale u grču i agoniji, kao da su u paklu pisane. 


Crvava ispod noktiju

Omrsila se kost.

Ukopava se u vrt

Iza kuće.

 

Kao kućni ljubimci.

 

Mlad grobograditelj.

Po usnama glinav

Nakon objeda. (Iz pesme Grobograđanska)


Pa ti vidi… Kažem vam, muka je živa  čitati Darkove pesme.  Kakva je ovo grobograđanska pesma? O kome to ona govori? Ko je to “mlad grobograditelj”? Čini se kao da je opevan neki depersonalizirani subjekat, čovek bez svojstava, neka avet na groblju, fantom ili živi mrtvac, koprofag. Užasno je i nezamislivo razmišljati o takvom biću, kao da je došlo iz noćne more koju želite zaboraviti, zbog koje ne smete da spavate jer se plašite da ćete opet sanjati isto. 



Kao klicanje zločincu.

Kao nesanica

U pismonošama

Pretvorena u tekst.


Tako se završava ova pesma, naglo kao da joj je namerno prekinut njen morbidni tok; završava se kao što je i počela, apstraktna i siva, ali samo dok ne zaderemo kožu ovog nemogućeg bića. “Kao klicanje zločincu” – govori nam nešto o karakteru grobograditelja. On je kao klicanje, izrastao iz gliba kolektivne savesti, avetan od sopstvenog zaborava, strašan jer želi da živi i da se vidi. “Kao nesanica” – živi grobograditelj, on je agonija koja stoji iza svega što ćuti, a realan i od zemlje-blata kao što su i grobovi stvarnost. Ali grobograditelj je nesanica “U pismonošama” i to “Pretvorena u tekst”. Pravi “subjekt” ove pesme je sam pesnik koji svoju “nesanicu” pretvara u tekst, u reči koje zadiru u podsvest  na ličnom, a osobito na kolektivnom planu. 

Pesnik je pismonoša, on je grobograditelj grobograđanske svesti koja bi da pokopa sećanje i zaboravi ono što je boli i peče. Ne dozvoljava pesnik da tišina ćuti oko njega već je prvo u sebi  i-zaziva, bori se sa njom i pronalazi joj izraz, a ona “tek rođena” mora sada naći svoj put do javnosti, to jeste do kolektiva. Darko Cvijetić nam nudi svoje tišine kao pesme, kao poklone koje bi radije izbegli nego primili.

 

(Ako nosiš nešto neizrečeno, nešto što te pritiska i peče,zakopaj go vo dlaboka tišina,Tišinata sama ke go reče. Aco Šopov)

 

Darko nam, svojim pesmama, oživljava čudovišta naše savesti, aktivira nam najdublje strahove, razgovora sa ”onim” koga smo zatvorili negde u najdalju samicu u našoj duši. Ali nije  strah ono što fascinira u Darkovim pesmama - pa bio bi onda bolji kao pisac horor novela - već jeziva lepota, ”đavolja varoš” od reči koja vas pleni svojom surovom ljupkošću. 


Ona kokoš

Strijeljana rafalom

Jer po selu kljuca mrtve.

 

I pjeva:


Vod po vod vodenica

Led po led ledenica

Orao po orao oranica.

 

Duša bakina.

Ostavi lokve krvi u ormaru.

Po haljinama. 


(Iz pesme Šaptačica vučjaku)


Ima nešto od dečije naivnosti u ovim stihovima, ali i humora od kojeg vam se zaledi osmeh. Obratite pažnju na ove nelogične “zaključke” stihova koji doista zvuče kao neka dečija nabrajalica: 


Vod po vod vodenica

Led po led ledenica

Orao po orao oranica.


Našalio se Darko izvodeći iz samih reči logične izvedenice, ali one sa logikom nemaju baš mnogo veze jer su tu da nas uvedu u mračni predeo-ormar:


Ostavi lokve krvi u ormaru.

Po haljinama.


Kao dete koje se igra i peva dok otvara ormar pun mračnih tajni ili pak kao scena iz filma “Lepa sela lepo gore” kada vojnik-dečak puca u ormar iz koga potom počinje da teče krv, a da ne vidimo ko je unutra. Led po led ledenica.


Darkova poezija je po-ratna… Iskustvo mu je po-ratno. Njegove reči su spomenici-nišani tragedije koja se i ne može opisati, možda se može samo opevati… Filozof Teodor Adorno je rekao da je varvarski pisati poeziju posle Aušvica. Da li je varvarski pisati poeziju posle Omarske, Trnopolja, Keraterma? Kako pisati poeziju posle svega što se desilo u Prijedoru? 


Poslanica Korićanima


(Postoji znamo POSLANICA

KORINĆANIMA upućena od Sv. Pavla žiteljima Korinta.

Ova poslanica nema veze s tim.

Nego s Korićanskim stijenama.)

 

Recimo foksterijer kojega si zimus

Razmrskao autom.

Ili kap vučicine krvi na glečeru.

 

Otople.

 

Izveli 200 ljudi iz tri autobusa

I pobili nad provalijom.

 

Pa vam velim

Korićani moji po stijenama:

Kvarc u satu

Poplavi od svoje pustinje.

 

Recimo moga ćaće

Našli četvrt rebra.

I sve u njoj - i mama i lopta

I djed i moje slike

S ekskurzije u Sloveniju.

 

Uplišale nas uniforme.

I utrobice.

 

Moj Petre.

 

Nama se zorom

U snajpere

Iskliktava oroz.



Stvarni su i ljudi i događaji opisani u ovoj pesmi… 


Izveli 200 ljudi iz tri autobusa

I pobili nad provalijom.


Obaveštava nas pesnik o jednom stravičnom događaju na Korićanskim stenama; događaju pred kojim zamre svaka misao, reč…; događaju od kojeg sve zanemi i pretvori se u stene. 


Pa vam velim

Korićani moji po stijenama:

Kvarc u satu

Poplavi od svoje pustinje.

 

Kome se ovde pesnik obraća? Ko su Korićani? Ubijeni ili ubice? Ili su i jedni i drugi “moji po stijenama”? Bilo kako bilo pamtićemo ih po stenama jer su one spomenici, okamenjeni svedoci zla i bola, onog neljudskog u ljudima. Ali stene su kamen, petrificiran užas, otvrdla misao-krvava… Šta ćemo mi sa sećanjem? Šta ćemo kada:


Kvarc u satu

Poplavi od svoje pustinje.


Velike su pustinje ostale u nama… A da su barem samo “puste” i mirne, da nas ne napadaju svojim olujama. Vidim tako neke prijatelje kako sede šćućureni u pesku, zamotani, samo im se oči vide, pa mi kažu: treba zaboraviti i ići dalje. Drugi mi kažu da se krv ne može zaboraviti. Mrtvi ništa ne kažu, ćute kao stene. Jedino naš Darko peva (u) o pustinji; poslednji naš “varvarin” prkosi Adornu.


Vod po vod vodenica

Led po led ledenica

Orao po orao oranica.


Dođe vakat da je okončam ovo svoje nemušto pisanije. Šta da kažem za kraj: čitajte pesme Darka Cvijetića jer on je čudo od pesnika i to ne samo zbog kvaliteta svojih stihova već i zbog činjenice  da uspeva preživeti svoje pesme. Darko gleda užasu u oči i od toga pravi poeziju i to vrhunsku. Ne verujete mi na reč, e onda lepo uzmite u ruke njegovu novu zbirku pesama “Konopci s otiskom vrata” - već se od naziva ježim - pa šta vam bog da. 


…zbog osmeha u kamenu

drugova zaspalih između dve bitke

kada nebo nije bilo više

veliki kavez za ptice nego aerodrom…

Ne budimo mi njih uzalud… Jel’ tako starac moj?

…treba obecati izgubljenom imenunečije lice u pesku 

ako nije tako odsecite mi rukei pretvorite me u kamen




----------------------------------------




Digitalnu knjigu, "Konopci s otiskom vrata", Darka 

Cvijetića, u izdanju portala www.tacno.net, moći 

ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na sljedeći link: 

http://www.digitalne-knjige.com/cvijetic.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

 

 


----------------------------------------




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Osvrt na knjigu - „Predvorje bijele tišine", Jadranke Varge




Dragi čitatelji, velika mi je čast i vrlo me veseli što sam dobio priliku napisati osvrt na knjigu Jadranke Varge „Predvorje bijele tišine"  i od srca joj zahvaljujem na povjerenju.


Ova knjiga, satkana od djela pisanih u poeziji i prozi, ostavlja duboki utisak i govori nam da ruka, koja je pisala redove u njoj otisnute, pripada osobi koja dubokoumno promišlja život, donoseći zaključke i odgovore na svoja, često vrlo zagonetna pitanja, nakon vrlo temeljitog i dubokog promišljanja, koja bih se čak usudio usporediti sa meditacijama, što se može uočiti već pri prvom pogledu na njene stihove:


Tamo gdje Zemlja sa Nebom se spaja,

a na straži vječnosti stoji moje srce

otvaraju se nova vrata beskraja

i svjetlost obasjava moje tužno lice.


Vrata beskraja i vječnosti može otvoriti jedino tužno lice, srca ispunjenog bolom, tim savršenim, neumoljivo strogim učiteljem, koji nas, u trenutku kad postane nesnosno jak, natjera da se pokrenemo i potražimo odgovore na postavljena pitanja, koja se uporno ponavljaju sve dok na njih ne odgovorimo.


Na isti način na koji promatra ovozemaljski svijet, ne propuštajući ni najmanju priliku iz njega naučiti lekcije životne mudrosti koje joj pruža, autorica, na isti način, ni jednog trena ne zanemaruje ni onaj drugi, onostrani život, neraskidivo spojen i utkan u ovu našu zemaljsku realnost, bez kojeg ni mi, kao ni zemaljska realnost, ne bismo mogli postojati.


U delti života, koja se tako fino razdijelila ovog jutra, astralni svijet moje duše nije uzburkan niti uznemiren...


Poruke njenih pjesama su vrlo upečatljive i duboke, prodiru duboko u našu suštinu, dodirujući ono najljudskije u nama, često puta, na žalost, duboko potisnuto i skriveno, što djeluje vrlo moćno na dušu čitatelja, uspavanu monotonijom svakodnevnice, utopljene u sivilo ovog našeg licemjernog, u laži ogrezlog pokvarenog svijeta, donoseći novu nadu, istovremeno učvršćujući, kod mnogih već poprilično uzdrmanu vjeru da ljubav nikad ne umire, što vrlo nedvosmisleno i jasno, bez uvijanja iskazuje, postavljajući sebi vrlo težak, ali i iznimno plemenit zadatak:


Moj život je kao orao u letu

što se vine pod nebo i kružiti stane

donoseći mir ovom čudnom svijetu

da zemaljska suza iz oceana ne kane.


Prozirna stvarnost ne vidi kraja

onome što je tako vidljivo i jasno

kad se dotaknu usne pakla i Raja

za neke radost, a za druge kasno.


Mora se priznati, s dubokim poštovanjem, toliko je mudrosti izrečeno u ovim i još nekim njenim minijaturama, da bi se, proučavajući ih i o njima razmišljajući, mogla napisati cijela knjiga.
Svaka stranica i svako slovo ove knjige, željom njene autorice, odiše čarobnim ritmom magičnog plesa pitanja i odgovora, koji iz trenutka u trenutak zamjenjuju mjesta, provocirajući jedni druge, navodeći na duboko razmišljanje, poistovjećuje nas sa samom sobom, što u konačnici svi mi to i jesmo - jedno, jedinstveno jedno, razdvojeni okovima tijela, kao kapi kiše koje lutaju nebom, svaka u oblaku svom, dok se jednom ne stope sa bezbrojem ostalih kapi i zajedno sa njima ne postanu more.


Dubina Duše je tamno more,i kao aura obavija moj liksa zlatnim sjajem rane zoreuči me kako da pišem života stih.


Ljubav, kao imperativ njezine životne stvarnosti i pogleda na svijet, vrlo je jasno naglašena u svakoj rečenici u knjizi zapisanoj. Ljubav kao čežnja, ljubav kao nada, ljubav kao vjera u bolje i sretnije sutra, u kojem će napokon pronaći sreću u zagrljaju srodne duše, jer svjesna je da srodnu dušu nije tako lako naći, pogotovo kad u srcu nosi tako visoke i plemenite ideale, koje srdačno želi podijeliti s nama, kroz izražaj mudrosti u svojim uretcima.


Isto tako ona vrlo dobro zna da sreća, kao ni nesreća, nikad ne dolazi sama, ali ni kao plod puke slučajnosti.Jasno joj je da se sreća stvara, iz trena u tren, iz dana u dan, kroz uzajamno razumijevanje i nesebičnu ljubav dvoje ljudi, koji su je zajedničkim snagama odlučili ugraditi u svoj zajednički život, poštujući jedno drugo, ali i svoju osobnu slobodu, u kojoj se uzajamno potpomažu i podržavaju.


Ljubavlju smo jednom spojeni

u trenu nepredvidljive sudbine

kad si svoju dušu vezao uz moju

zlatnim trakama životne istine.


Zato me uvijek dušom pomiluj izdaleka

nek' je dodir tvoj mekan kao krilo anđela,

jer takvog sam čovjeka oduvijek željela

i takvu sam ljubav oduvijek ja htjela


Proživjevši mnoga životna iskustva, shvatila je dragocjenu istinu o tome koliko je važno unutar sebe pronaći mir, tu nepobjedivu snagu, koja je temelj srećom ispunjenog života, gdje prepreke i problemi postaju tek zanimljiva igra u kojoj je neprekidno svjesna da će svaki put na kraju iz nje izaći kao pobjednik.


Na kraju, otkriva nam nesebično, zašto su svi pjesnici sanjari, zašto vjeruju u svoje snove, zašto su snovi njihova najveća ljubav i ponos te zašto se nikad iz njih ne žele probuditi:


Snovi su Božja pisma neotvorena

i zato ih uvijek čitati trebamo,

jer će nam njegova poruka pomoći

da svoju Dušu nikome ubiti ne damo.

Lutajući bespućima tame neznanja ovoga svijeta, dižući se uporno i još odlučnije nakon svakog novog pada, naučila je hodati, ne saplićući se. Naučila je najveću mudrost života.


Jer, znati biti i ostati svoj, čak i onda kad se ne zna kako, a ni kamo dalje, odlika je hrabrih, odlučnih i mudrih, koji vjeruju u sebe i svoju sposobnost da pronađu svoj put i odgovore na sva postavljena pitanja, što potvrđuju slijedeće Jadrankine riječi:


Otići ću opet putem Mjeseca, zatvorit ću srce u predvorje bijele tišine i neću se bojati te istine, jer me srebrni Mjesečev sjaj vodi u apstraktnu stvarnost gdje se ne snalazim kao nekad, ali iz podzemlja mojih želja progovara Vestalka što se javlja uvijek kad sam najtiša i najčudnija.


Pri tome nikad ne zaboravlja na svoje bližnje. Ma koliko joj bilo teško, oni su, bez obzira na sve teškoće i probleme, uvijek prisutni, kao što će uvijek biti, u njenom srcu, mislima i molitvama.
Na raskrižju kod predvorja tišine i bijele neistine, zaustavit ću se, sa nemirom u duši i blagoslovom za tebe.


Kad napokon dođe kraj, kad se čini da propada svijet, da nema više dalje, da će preostala postavljena pitanja ostati bez odgovora, izgubljena putem kroz bespuća tame, ona je pronašla izlaz, želeći nam dokazati, u čemu je svakako i uspjela, da je moguće naći rješenje, čak i za naizgled nemoguće probleme:


Nema me, opet me nema, odlutala sam u moju čudnu poeziju, zatvorila sam stari svijet, razvezala savez Neba i Zemlje i opet načinila gordijski čvor snova gdje na predvorju bijele tišine pokušavam odgonetnuti put za dalje.


Čitajući njenu knjigu, pokušavajući proniknuti u suštinu njenih misli, shvatio sam da Jadranka u ovom periodu svog života, iako misli da ne vidi put, ona ipak sigurno i čvrsto korača njime. Stoga sam siguran da će joj, najzad, što joj od srca želim, na kraju tunela zasjati svjetlo, za kojim toliko teži i žudi, svjetlo koje je svakako svojim radom i nastojanjima i više, nego zaslužila.


Možda je i moja malenkost, ako dopusti, na kraju, može podsjetiti na veliku istinu, koju ona sigurno već zna, ali je ponekad, kao i većina nas, jednostavno na trenutak zaboravi, da svjetlo na kraju tunela za kojim svi toliko očajnički tragamo i žudimo, nije ništa drugo do mi sami.


Zato, dušo moja srodna, ma koja jesi,

dobro došla u život moj,

znam da se nikad ne pitam gdje si

jer u zrcalu života vidim odraz tvoj                          


Damir Maras



----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/varga2.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.






Jun 27 '14

Osvrt na knjigu - "Samo slobodni Ljudi su – ljudi", u izdanju portala www.tacno.net





Oduvijek je bilo i biće prodanih duša, spodoba spremnih da se stave u službu nečasnih ljudi, stranaka, partija, odnosno, formalnih ili neformalnih udruga i grupa; njihovih dnevno-političkih nemoralnih ciljeva. 


Ali, njima nasuprot, stoje oni drugi, časni i nepotkupljivi.


Za razliku od pragmatične, potkupljive inteligencije, oni su ljudi od principa, svijesti i savjesti.


Oni, svoje znanje, umijeće u ljudskost stavljaju u službu Istine, Prava i Pravde. 


Odnosno, dok poslušni služe vlasti, etički nastrojeni pojedinci služe Životu, Čovjeku i Ljudima. Svim ljudima, a ne dnevnoj politici uskostranačkih egoističkih ciljeva i neljudskih nakana. Ne religiji; i, ne naciji.  Oni služe Životu, Čovjeku i Čovječanstvu. To su ljudi kojima je stalo do vlastitog stava. I koji, za razliku od potkupljivih, svoju riječ i svoje djelo nikad i nizašta ne prodaju. 


I ne samo da ih ne prodaju.


Zbog njih oni plaćaju ceh vlastitog dostojanstva. Ponekad i životom. 



prof.dr. Esad Bajtal



----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/tacnonet2.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.




Jun 25 '14

SJEĆANJA za MLAĐA POKOLJENJA



 

Dragan Miščević. SJEĆANJA. Priče za djecu.

DIGITALNE KNJIGE. ZAGREB.

2012. 

 

***

U određenoj mjeri pozitivistički i didaktično, Dragan Miščević nepretenciozno ispisuje svoja Sjećanja na vrijeme djetinjstva i svakako, drugačijeg života od ovoga koji već dugo živimo i u kojem smo se dobrano oneprirodili.

        

Miščevićev tekst je skoro dokumentaran i književno nepretenciozan, međutim književan je zbog njegovoga nesumnjivog dara da odabere i da se u odabiru opredjeli za činjenice koje su u njegovom dječjem svijetu imale stvaran životni značaj i ostavljale značajan trag u razvoju njegove ličnosti kao dragocjeno iskustvo od značaja za njegov budući karakter i život.

 

Osim što pouzdano misli kako su njegova rana životna iskustva i spoznaje interesantne kao štivo i za drugu djecu, Miščević ih želi i otrgnuti od nasrćućeg zaborava i sačuvati kao osobne dragocjenosti i relikvije koje ga bitno čine baš takvim kakav jeste u njegovome životu. I, pouzdano, ne griješi. Odabrao je pojedinosti koje ga uistinu bitno čine takvim kakav kao čovjek jeste.

 

Dakle, u mjeri, u kojoj osobne životne priče iz djetinjstva donosi kao dokumentarne fragmente osobnog života koji egzistiraju izvan granica umjetničkog književnog iskaza /fikcije/, Miščević je pozitivist i didaktičan, ali u mjeri u kojoj od tih fragmenata uspijeva isplesti književnu priču, Miščevića možemo prihvatiti kao pisca za djecu koji ima i svoje mjesto na književnom okruženju i na hronološkoj vertikali hrvatske književnosti za djecu.

 

 

Krave, konji, svinje, živina, dvorišta i objekti seoskih domaćinstava, atari – prostranstva sa pojilištima, mjestimičnom šipragom i travom za ispašu, mjesta su na kojima djeca postaju odgovorna za domaćinsko blago/stoku/, ali su i mjesta za igru, za zaborav, gubljenje stoke koja ide za hranom i boljom ispašom. No, u tom, tobože prostom poslu upravo za djecu, znaju se dogoditi i vrlo ozniljne stvari, od gubljenja stoke, krava, svinja i konja, do susreta sa otrovnim zmijama, potragom za stokom koja u tuđim kukuruzištima ili pšeničnim poljima već uveliko pravi štetu, etc. A djecu, koju su uputili sa stokom, smatraju odgovornom i mogu očekivati svaku vrstu kažnjavanja.

 

 

U ispisivanju svoga teksta, Dragan Miščević je vrlo obziran i odmjeren, realan prema osobnoj ulozi, brižljiv u odabiru sadržaja i njihovom pripovijedanju, pažljiv u slikanju /vjerojatno/ stvarnih likova iz svoga djetinjstva.

 

Trebamo imati u vidu kako nije daleko vrijeme u kojem neće biti ljudi koji mogu ispričati i zabilježiti takve priče susretanja i suživot sa elementarnom prirodom, ali i djeci nametnutom odgovornošću koja poprima odgojnu dimenziju. Jer, sve je više stoke koja je neprekidno na jaslama i hranjena silažom, pojena na instaliranim pojilicama, a radi što boljih prinosa mlijeka i muženja električnom mužom, radi što većih količina svinjskog mesa i govedine. Sve manje je konja, a sve više traktora, prikolica i drugih priključnih mašina... – za oranje, sijanje, berbu, košenje...

 

Dakako, sve to mijenja i samoga čovjeka, a da to čovjek i nema u vidu. Što je najporaznije, to mijenja čovjekovu osjećajnost prema prirodi i životinjama općenito, ali i prema drugom čovjeku... i tu se pojavljuje praznina u razvoju i odgoju suvremenog čovjeka u odnosu na minulo vrijeme kada je sve bilo drugačije.

 

 

Malo je reći kako se život promijenio. Sada je to sasvim druga priča. Nekada blatnjavi seoski sokaci sada su asfaltirani, ljudi voze brze automobile i motocikle, djeci su ostavljeni ograničeni prostori kao igrališta, školske obveze su veće, mobilni telefon je i sredstvo komuniciranja i sredstvo nadzora, internet odvlači pažnju često i sasvim neprimjerenim sadržajima, etc. Ova knjiga nas podsjeća na sve to i ozbiljno upozorava kako bismo trebali presabrati se.

 

Vrijedno je zapaziti, kako je Dragan Miščević talentiran autor koji ima vrlo brižljiv i odgovoran odnos prema jeziku. Njegova knjiga je prava riznica zaboravljenih riječi hrvatskoga jezika i u tom smislu posebno, predstavlja dragocjen doprinos u hrvatskoj književnosti za djecu. Vidimo, kako bi nestao cijeli jedan svijet sa tim riječima koje bismo mogli naći tek u rječnicima, a to rijetko tražimo, naročito ako ne znamo ni šta bismo željeli naći.

        

Miščevićeva knjiga kratkih priča koje on u naslovu izjednačava sa svojim sjećanjem, pouzdano će imati svoje brojne čitatelje  koji će u njoj otkrivat za najveći broj mladih – već sada sasvim zaboravljen i nepoznat svijet, način življenja i odrastanja. Bilo je to sasvim drugačije odrastanje do čovjeka koji će preuzeti svoje društvene i obiteljske obaveze. 

        

Miščević piše osim uistinu lijepim jezikom, odmjerenom rečenicom i uravnoteženim stilom, bez sklonosti ikakvom pretjerivanju, istinoljubivo prema sebi i drugim akterima, s puno lijepoga i zdravoga duha koji osvjetljava tekst. Osim toga, vrlo vješto vodi dijaloge i cijela knjiga odiše svježinom koja će radovati mlade, ali i sredovječne čitatelje.

          

Zbog rečenog, ali i brojnih drugih razloga pozitivne naravi i pojedinosti kojima obiluje ova knjiga, istu srdačno preporučujem Izdavaču za objavljivanje.

 

* * *

         

Prosinca, anno Domini, 2012.                                       


Atif Kujundžić



----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/miscevic.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


IZ RECENZIJE: LIŠĆE MIŠLJENJA NA STABLU ČOVJEKOVOG VREMENA ili NAGLAŠENO ETIČKA  

HRESTOMATSKA HISTORIJA FILOSOFIJE 



 


Filozofske škole, pravci i mišljenja, tek su lišće koje leprša na stablu prolaznosti čovjekovog uma i vremena. Kažemo čovjekovog, jer vrijeme je tek ljudska kategorija. Inače je svevrijeme i kao takvo čovjeku neshvatljivo i neuhvatljivo - izmiče svakom poimanju. Ustvari, čovjek i njegovo poimanje su majušni i slabi do mjere, pa ni ono što svojom opstojnošću opkoračuju, ne mogu sasvim razumjeti. U ovom primjeru, riječ je o relativno mladom čovjeku čije su poglede i mišljenje o filosofiji izpačavale najrazličitije opcije promišljanja odnosa čovjeka i svijeta i tako, i njihove poglede na filosofiju i njezinu povijest.

  

Bogatstvo krošnje i obilje lišća, ovise o vrsti i visini stabla, površini koju je posjela određena vrsta šume, ali i godišnjem dobu u kojem je promatramo. Dakako i uvijek: o daru, načitanosti i obrazovanju i filozofskom uvjerenju osobe koja filozofira. I cijelu sliku filozofske misli bismo mogli donijeti razvijajući ovu metaforu /kao vid recepcije/. Rijetko i malo filozofija znači nešto više od pukog zbira napabirčenih mišljenja i općepoznatih činjenica ili tumaranja u sfumatu ne/s/poznatog. Nerijetko, oko sasvim razbokorenih znanja i individualnih prosvjetljenja do metaforičkih obzora življenja i dalekosežnijih rezultanti. /Samo kod nadarenih!/. Razumjet ćemo kako etički odnos spram postojeće filosofske misli određuje, kako osobnu etiku mislioca, tako i njegova etika povijest filosofske misli uopće, samopotvrđujući se, tj. utvrđujući njezin sustav kao temeljno humanistički karakter pojavnosti. 

  

No, tako je počela filosofija u Helena - reći će Branko Milić i kuražno se upustiti u tu vrtoglavicu. 


Valja priznati, kako je to kuražan čin, jer brojne su religije starije od kršćanstva i filosofske misli od helenske. Milić im je ukazao pažnju, ali su na taj način stvari povijesno došle u drugačiji poredak - što i ne mora imati neki poseban značaj u ovoj knjizi i općenito, jer i taj filozofski svijet samo je dio općenite slike neovisno o karakteru utjecaja koje ostvaruje.


GEORG WILELM FRIDRICH HEGEL KRAJ FILOZOFIRANJA I UMJETNOSTI


Kao i uvijek i u svemu, u filosofiji ima padova i uspona, ispadanja kajli i klinova koji bivajući potpora čine pojavu uspravnom, stvarnom i pouzdanom. Zato je Miroslav Krleža znao reći, kako i ponajbolji ljudi našeg vremena još uvijek filozofiraju drvenim plugom. Pjesnički nadahnut, u sumraku idola Fridrich Nietzsche ozbiljno piše o filozofiranju čekićem u borbi za život. A ne zna se ko koga više prezire, filozof čovjrka ili čovjek koji filozofira - najizdržljivija životinja u labirintu života. No, sumrak idola je objava rata! 

  

Tako su u društvo filozofa seljaka /orača/ došli i radnici /bravari, metalci/ radnička kasa u predvečerje Prvoga svjetskoga rata s namjerom, da iskuje nove i trajne idole umjesto onih starih. Pa je ideja i prerasla u frazu radnici, seljaci i poštena inteligencija koja je čitala Marxa, Engelsa, Lenjina, Buharina, a poneko i Đerđa Lukača, neprekidno imajući na umu da su G. W. F. Hegel i njemačka klasična filozofija /idealistička/ - kao zbir idola u sumraku - imale samo jednu djelatnu i marksističkom shvatanju svijeta prihvatljivu komponentu - dijalektiku. Dakako, radi dijalektičkog materijalizma. Tada je to već postala drvena filozofija za drvodjelce i pintere! Vrijeme stilske formacije u životu i umjetnosti koju smo zvali moderna je istjecalo i prošlo.

  

Cijela je istina i kako je malo onih koji su uopće uspjeli savladati terminologiju/jezik za čitanje onoga što je napisao G. W. F. Hegel, možda izuzimajući Kojeva koji je o tome i napisao knjigu Kako čitati Hegela. To je bio i izlaz za nevolju i u slučaju požara, jer, ne moramo se sa njim složit, posebno ako smo razumjeli da filozofija i ne vrijedi naročito ako je odvojena od materijalnog svijeta. 

  

Ljudi su sebični i nikad se neće osloboditi te osobine. G, W. F. Hegel je sjajno, dijalektično filozofirao dok mu se nije učinilo zgodnim da smisli kraj filozofije, pa i kraj umjetnosti, jer i filozofija i umjetnost imaju veoma bliske i slične probleme, a tako je sve blistavo podudarno sa Hegelovim krajem života. Nismo za cinizam, ali na malo ironije i sarkazma imamo pravo. Opća je ljudska i misaona pojava i praksa: poslije mene - potop. 


Čak je i dijalektici protivno govoriti, npr. o kraju umjetnosti! 


KRLEŽINA UPUTA U FILOZOFIRANJE

 

Povijesno stamen i gigantski enciklopedijski um Miroslava Krleže, nije sebi dopuštao omaške i ako bismo mu htjeli nešto prigovoriti, mogli bismo samo to što smo konstatirali. Pojmovno razvrstavanje zbrke /koju proizvodimo u neograničenim količinima i čemu smo ljudski skloni, a posebno u neukosti i medijima/ Krleža smatra mudrom, ingenioznom pojavom i ljudskim odnosom. Pa smo, kao prvo dužni konstatirati kako Branko Milić na svaki način nastoji u filosofiju i filosofsko mišljenje uvesti više reda, uspostaviti hijerarhiju i poredak vrijednosti. Povremeno, i Milićevo inteligentno i znanstveno nastojanje biva sizifovski posao. Milić to vidi i zna, ali istrajava jer uvijek postoji izlaz.

  

Recimo i to, kako Krleža prezire filozofiranje o bijednoj, krvavoj, bezidejnoj i okrutnoj stvarnosti - kakva je bila europska u njegovo vrijeme /1942./. Dok, filosofiranje o zdravim i bogatim civilizacijama smatra cjelishodnim! Današnja stvarnost Krležinog vremena ima samo širi tranzicijski i globalistički opseg. Naime, Krleža istinu smatra tvrdoglavom i neizmjenjivom, a filosofiranje oko istine ne osobito vrijednom filosofskom mudrolijom, dakle i ipak: ispraznom igrom riječima. Odavno se već čitalo u Tezama o Fojerbahu kako nije riječ o tome da se svijet različito interpretira, već da ga se promijeni. Svi su ubrzano morali shvatiti kako se svijetu jebe za filozofsku uobraženost i narcističke ideje. pojma, kao čarobnjaci kanarinca iz cilindra, a ovi drugi opet govore nam kako su sve druge pojave oko nas čiste antropomorfirane halucinacije, to jest da nema ni cilindra ni kanarinca. U jednom i u drugom slučaju ne radi se ni o čemu nego o stilski "čistim" ili "nečistim" čarolijama a la Bergson ili bilo koji neomahovac iz Bečkoga kruga.

  

Ovaj tekst Miroslava Krleže pisan 1942. godine, ne možemo. niti u čemu drugačije vidjeti i razumjeti ni danas. Postoji samo tekst, reći će i suvremeno popularan Jacques Lacan. Mijenjale su se razne pretpostavke, društvenoekonomske i stilske formacije /naprijed-natrag/ ali se filosofska misao nije bogzna gdje i za koliko pomakla, posebno ova europocentrična u kojoj se baškarimo i na kojoj dobrim dijelom inzistira i knjiga Branka Milića, mada, evidentno i bez daljnjeg, Milić unosi nedvosmislenu svježinu i ritam koji uz tu misao nismo ranije osjećali i doživljavali, a otvara i filosofsku misao istoka, islamsku, kinesku i indijsku filosofiju. 

  

Ovo posljednje je važno utoliko prije što dresura traje bez zastoja, politička, teokratska, filozofska, umjetnička i sve se u kovitlacu pretvara u medijevalnu halucinaciju - kako bi rado rekao Krleža. Drugi oblici funkcioniraju u nivou ispada/incidenta i samo potvrđuju dosljednost u zaostalosti. Razmišljanja isuviše zaostaju za suvremenošću i sežu daleko unatrag. Tome pridonose šire vaspostavljene koncepcije o tranziciji i globalizaciji.

  

Suvremenost filozofskog mišljenja u potpunoj je opreci s neupitnim terorističkim fanatizmom i zamračenim perspektivama razvoja i društvenih kretanja u toku. Progresivnu suvremenu filozofsku misao odriče tranzicijska i globalistička projekcija stvarnosti. Filozofiranje ne može biti tek puka omaglica ili neodgovorno brbljanje. 

  

Filozofske retorike osim neizbalansiranog spoznajno teorijskog nivoa služe se vrlo različitim funkcionalnim i komunikacijskim jezicima, kada bi se sve dovelo u bilo kakav poredak, ispostavilo bi se kako se najviše energije i vremena gubi na ujednačavanje jezika filosofskog govora svakoj logici usprkos radi omogućavanja spoznajnoteorijske retorike. A to bi bila isuviše jalova i zbog toga preskupa rabota koja bi nas morala vratiti do najdubljih religijskih korijena i pri tome nam skoro ničim ne uzvratiti. 

  

Zato i vidimo, kako je značajnim dijelom ta vrsta uspostave poretka koji zovemo historijom filosofske misli - u jednakoj mjeri djetinjasta i krvoločno ozbiljna opcija, jer ljudi vrlo teško mijenjaju svoja uvjerenja i prilagođavaju jezik, mada im je jezik kuća bitka - što bi rekao Hajdeger.

  

Dakako, cijela priča o povijesti filosofije puna je zamki i neizvjesnosti: dubine, primitivizma, intelektualnih i filozofskih plićaka u kojima sve postaje predmet trgovine i mogućnost zarade. Aprioritetni sudovi postaju nasilni i neprovjerljivi što je vrlo stara filozofska praksa /od Hipokratovih filipika/. Konačno, sva se ta filozofska pamet nađe u rukama politike, u sasvim obrnutom značenju kao filosofija historije i eventualno važna dramatska crta, a prema vrlo strogom izboru, apsolutno uskog i intelektualno nenadležnog kruga - za upotrebu najviših dometa filosofske i naučne misli, umnih glava, općenito. 


BRANKO MILIĆ UVOD U ISTORIJU FILOZOFIJE NASTANAK FILOZOFIJE

  

Svoju Istoriju filosofije Branko Milić počinje i otvara opsežnom i općenitom raspravom koju naziva Uvodom i u kojem okretno i inteligentno sučeljava filosofsku misao samoj sebi od postanka svijeta do djelića vremena osobnog prisustva. Dakako, dobro zna kako je historija filosofije jedini metod ili način da se o filosofskoj misli nešto i stvarno spoznajno a suvislo sazna i domisli. Nisu se ni Wilhelm Windelband, ni Albert Bazala, ni brojni drugi umni tek šegačili pokušavajuči poviješču filosofije obasjati samu filosofsku misao njezin sadržaj i poticajni kontinuitet. 

  

Ovu riječ kontinuitet stavljamo pod navodnike iz razloga, jer su sva mišljenja i sistemi sasvim proizvoljno zasnovani na osnovu dostupnog, dakle nikako i sa onim čega više nema, a što je u određenom trenutku bilo bitno. Dakako, to valja premostiti sviješću, jer šupljine nemamo čime autentično popuniti osim sobom i svojima bitkom. 

  

Branko Milić, vispreno zapaža kako u biti same filozofske misli i svakog pojedinačnog ljudskog nastojanja da se stvarnost mišljenja učini razvidnom i djelatnom, postoji otvorena ili potkrivena dilema etičke naravi koju čovjek postavlja sam sebi ili, naprosto, nailazi na nju kao otvoren prostor koji valja inteligentno i etički odgovorno iskoristiti za sebe, kako bi se i antroplogijski, intelektualno i humanistički raslo. Jer, bavljenje historijom filosofije u bilo kojoj opciji, jeste potraga za filosofskom istinom, koja se drži tvrdoglavo postrani i uznosito, spram svakog nastojanja i pokušaja pronicanja, spram svake pameti!  

  

Milić čak i počinje Uvod u svoju Historiju filosofije tvrdnjom: i tako je počela filosofija kod Helena u tri dijela kao: fizika, etika, logika /ili dijalektika - žongliranje rečima/ od elećanina Zenona. Dakle bez mudrovanja možemo razumjeti kako je pred nama još jedna prije svega europocentrična knjiga o filosofskoj misli koja seže do antičkih vremena i mada se drži kao najnaprednija svijest prožeta onim što bi trebalo biti drugačije. To uspijeva samo djelomično, jer je povijesno i fragmentarno naslonjena upravo i samo na antičku, a tako i samo europsku - zapadnocentričnu filosofsku misao. 

  

U jednakoj mjeri, treba prirodno razumjeti, kako je to u sasvim izvjesnom i izričitom smislu autistična filosofska misao, skraćena i zatvorena, jer ljudi su postojali, organizirali se, vjerovali i mislili prije Helena. Branko Milić širi vidokrug i otvara mogućnost komuniciranja sa istočnom filosofskom mišlju - islamskom, kineskom i indijskom filozofijom. Tako mu uspijava da od jedne manjkavosti napravi vrlinu. 

  

Ova okolnost ne karakterizira promišeljenu europsku filosofsku misao promatranu u svjetskim razmjerama, riječ je o proizvoljno priskrbljenoj europocentričnosti u svim oblastima života: arhitekturi, umjetnosti, modi, dizajnu, politici, medijima, etc., koja prije svega ide na štetu same Europe! Kao, Pariz je svekoliko svjetsko centrište svega! To se i u površnoj recepciji svjetskih centara u raznim oblastima, uistinu doima nerazumnim. Ali, riječ je o sebičnim i umišljenima razlozima koje ne namjeravamo ni razumijevati, ni pojašnjavati, jer ih Branko Milić obasjava kao izlišne, Europi nepotrebne! Izoliranje  vrednota - može voditi samo njihovom poništavanju i odricanju! Što nije ništa manje izlišno i netačno. To je prije svega, definitivno, štetno i suicidno, pogubno po europsku filozofsku misao /i spomenute vrednote svih vrsta/ koja na taj način postaje muzejski izložak i petrificirani relikt, koji vrlo ograničeno komunicira s drugačijom mišlju i sve više sahne... Što je tragično!  Etc.

                    

Konstatirajući kako je filosofija počela kod Helena, u svome Uvodu Milić daje niz naputaka, kao npr. da su to: fizika, etika, logika - koju izjednačava s dijalektikom, kao i spekulaciju s istraživanjem, a početak i kraj filozofiranja izjednačava sa slobodom /Schelling/, te i izrijekom tvrdi da filozofiramo uvijek u strahu od ludila /Jackues Derrida/. Milić, dakle, osuvremenjuje europsku filosofsku misao, koju tako vitalizira posebno mišljenjem kako se filozofiju ne može definirati jer definiranje sadrži filozofiranje, filozofija se može shvatiti samo ako se filozofira... 

 

Tvrdeći kako filosofija ne tolerira znanstveno naklapanje i obmane tipa: abrakadabra, jer sama se ne smatra samodovoljnom - filozofiranje u Istoriji filozofije Branka Milića samodovoljnom - filozofiranje u Istoriji filozofije Branka Milića predstavlja kritički diskurs i ne može biti zamjena za apsurd - Milić nas upućuje na kantovsko shvatanje u kojem je filozofija kritički put i trebali bismo je držati kao najpouzdaniju svijest o životu i stvarnosti, utoliko prije jer filosofska misao obuhvata sve što jest filozofskom umu dostupno i funkcionira općenito u jedinstvu i suglasju, mada će Teodor Adorno na jednom mjestu i izričito reći: filozofija nije dorasla apsolunome i ne smije se izolirati, što je bilo očigledno u Adornovoj recepciji nakon sloma sistematske filosofije. 

  

Filozofija želi dokučiti vječnu istinu. Filozofijom se ne može raspolagati, jer se pokazalo da ne može biti vezana za ideju svjetskog poretka /logos/. Kao cilj današnje filozofije Branko Milić navodi njezino utemeljenje u samoj ljudskoj egzistenciji kao uvjetu istinskog uma, a u čemu ga podržavaju stavovi Kirkegarda, Nietzschea, Pascala, Dostojevskog... To podrazumijeva traženje mira stalnim buđenjem nemira, prolaženje kroz nihilizam, čistotu znanosti kao pretpostavku filozofskog komuniciranja i volju za komuniciranjem. 

  

U tom procesu, potrebno je nadvladati znanstveno praznovjerje, treba pojašnjavati samu filosofiju i održavati komuniciranje kao osnovnu voljnu kategoriju. Ustvari, dobro je razumjeti kako nikakva samodovoljnost ne može imati stvaran, a posebno filozofski smisao. Sve što se čovjeku može dogoditi, moguće je samo tokom komuniciranja. Zato i mislimo, kako je Milićevo bavljenje poviješću filozofije, značajnije od uobičajeno filozofskog i akademskog, a tako i čin odvažnosti, na koji se odlučuje mali broj filozofa i intelektualaca. Sjajna energija sa kojom se Branko Milić srčano prihvata ovoga posla, nesumnjiva jest. I vrlo je dragocjen doprinos filozofskoj misli sklonoj da blijedi i sahne.


Za ovakav osvrt držimo neopravdanim nastaviti interpretaciju i filozofiranje o sadržaju knjige Branka Milića, smatramo prikladnim tek, decidno izložiti njezinu strukturu, a drugo prepustiti čitateljima. 


NASTANAK FILOZOFIJE; IME I POJAM FILOZOFIJE; ČEMU JOŠ FILOZOFIJA; FILOZOFIJA I BUDUĆNOST. 


Uzimajući religiju kao osnov iz kojeg su se razvile sve spoznaje, pa i ova filozofske naravi, Branko Milić pronicljivo nastavlja poglavljem:

  

MIT I FILOSOFIJA, kako slijedi: Postanak Bogova, Bogovi i Zemlja - Geja, Nebo, Uran; POSTANAK: Božje stvaranje Neba i Zemlje; NAUKA I FILOZOFIJA - Važnija su pitanja od odgovora. 

   

FILOSOFIJA I UMETNOST: Estetika kao stav, Estetika kao spoznaja, Zakoni lepote i znanje o njima, Lepo kao univerzalni predmet estetike /Nikolaj Hartman/. 


ANTIČKA FILOzOFIJA, NASTANAK I OSNOVNE KARAKTERISTIKE PRESOKRATSKE MISLI: Hesiod; Homer.


IZREKE PRESOKRATSKIH MISLILACA. 

  

ZAČETNICI, RANI JONSKI FILOZOFI: Tales I, Anaksimandar II, Anaksimen III. 

  

ONTOLOŠKI MONISTI, PLURALISTI: Pitagora, Ksenofan, Heraklit iz Efesa, Parmenid, Empedoklo, Anaksagora, Zenon, Melis, Atomisti /Leukip, Demokrit/. Demokrit.

  

PITAGOREJSKE POUKE. 

  

HERAKLIT - FRAGMENTI.

  

FRAGMENTI ELEJACA. 

  

ODABRANI FRAGMENTI EMPEDOKLOVE POEME: O prirodi.  ANAKSAGORINA RACIONALISTIČKO - SPEKULATIVNA KREACIJA. 

  

FRAGMENTI ANAKSAGORE.

  

FRAGMENTI DEMOKRITA.

  

SOFISTIKA. 

  

SOKRAT - ŽIVOT ZA ISTINU.

  

SOKRAT - SMRT FILOZOFA.

  

ODBRANA SOKRATOVA. 


PLATON. 


PLATON. 


FILOZOFI VLADARI. 

  

PLATONOVA TEORIJA IDEJA /Parabola o pećini/.

  

PLATONOVA DIJALEKTIKA. 

  

ARISTOTEL

  

POLITIKA /Zoon politikon/.

  

ETIKA /O dobru/. 

  

O VRLINI 

  

EPIKUR 

  

OSNOVNE MISLI. 

  

CICERON.

  

IZ DNEVNIKA MARKA AURELIJA. 

  

OBRASCI VOLJE I SREĆE.

  

SENEKA. 

  

RASPRAVA O BLAŽENOM ŽIVOTU.

  

BESEDE.





Napisao: Atif Kujundžić 



----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/milic.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.




DJELO NA KOJE SE ČEKALO STOTINU GODINA




Dr. Bisera Suljić-Boškailo



O romanu „Atentat u Sarajevu 1914. Ne dam ja Gavrila“



Ševko Kadrić, autor knjige koju želim da vam prestavim, napisao je 10 romana, dvije zbirke pripovjedaka, 3 naučno-popularne knjige i prevodilac je nekoliko knjiga, od kojih je jedna i Zlatana Ibrahimovića. Ševko Kadrić je i univerzitetski profesor, koji trenutno živi u Švedskoj, odnosno najviše na relaciji Švedska-Bosna.


Roman „Atentat u Sarajevu 1914.“, sa podnaslovom „Ne dam ja Gavrila“, koji je upravo objavljen kod izdavača „Hamlet“ djelo je na koje se čekalo sto godina. Da, tačno je sto godina od čina koji je promijenio cijeli svijet, a čina koji se desio, namjerno ili slučano ne znamo još, u Sarajevu. Ono što se jedino zna je da je taj čin povukao za sobom Prvi svjetski rat i vojnih i civilnih žrtava viši od 37 miliona (preko 15 miliona mrtvih i 22 miliona ranjenih). Ovaj rat je bio ujedno i uvod u onaj koji zovemo Drugi svjetski koji je donio još više strahova i odnio još više života.


Pucanj Gavrila Principa u Sarajevu na prestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju Hotek koštao je, po procjeni autora knjige, koji je stvarajući ovu knjigu, koristio u velikoj mjeri arhive i stvarne činjeničke podatke i statistiku, koštao je Srbiju i srpsko stanovništvo možda ponajviše, jer kad su u pitanju „srpske žrtve, onda su one, u odnosu na ukupnu populaciju srpskog stanovništva, bile zastrašujuće. Oko 450 000 vojnika je poginulo. Civilnih žrtava je bilo puno više, 650 000 civila je poginulo, a 1 250 000 njih je ranjeno. Imajući u vidu da je tada Kraljevina Srbija imala nešto više od 3 miliona stanovnika.“ (s.144.) Za Srbiju, koja je po svjetskim procjenama bila umiješana u ovaj čin, cijena je bila prevelika, ali za Bosnu, u kojoj se ovo desilo i koja je bila žrtva, cijena je bila vjerovatno još veća, ali o toj cijeni koju je Bosna platila niko se baš podrobno nije bavio, pa mi danas o tome ne znamo puno.


Pripovjedač ove knige i sam kaže o tome: „Bol Bosne i Bosanaca je u statistikama prećutana, mada se zna da su bježeći od mobilizacije i zovom „majke Srbije i Crne Gore“ tražili i nalazili puteve da se priključe borbi u odbrani Srbije i Crne Gore.“(S.144) Da, mnoge činjenice i bitne događaje smo mi tako prešutkivali, iako znamo da nas to uvijek iznova košta, isto kao kada izgubimo račun da smo nešto platili, pa to moramo ponovo platiti, jer nemamo dokaza da smo to već jednom platili. Tako nam se dešavaju uvijek iznova, zbog naše nemarnosti i zaborava novi genocidi i odnose nam na hiljade i hiljade žrtava, a pored toga i to da nam se negiraju ne samo kultura, nego sama naša nacija i jezik.


I evo da smo se malo posvetili makar toj jubilarnoj stogodišnjicu i da smo o tom događaju makar malo raznim tribinama i simpozijima ili filmovima i raznim spektaklima prohabirili, odnosno razvjetrili usčulu nam ponjavu istorije, mi smo je samo još jednom godinom dublje potrpali i gurnuli još dublje u zaborav i crnilo. I da nije ovakvih pojedinaca poput Ševke Kadrića, ne bismo se ni sjetili da na makar na simboličan način obilježimo stogodišnjicu zločina nad Bosnom, da obilježimo taj pucanj iz Sarajeva na prestolonasljednika koji je imao namjeru dati dosta dobra Bosni, ali koji je tu ubijen na svirep način, pokrenuvši tako mnoge državnike i sile u rasčišžavanje raznih svjetskih problema i računa.


Kako se desio pucanj u Sarajevu, ko je to uradio, zašto i kako, čitali smo iz često lažne školske istorije, pa smo mi u Jugoslaviji tog mladog atentatora Gavrila Principa slavili kao najvećeg junaka, Za razliku od nas Zapadna Evropa, a i veći dio ostatka svijeta u njemu vidio jednog svirepog teroristu koji je bezdušno pucao ne samo u Austrijskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda, nego i u njegovu trudnu suprugu Sofiju, majku još troje malodobne djece. I evo, kao što rekoh, prošlo je tačno stotinu godina od tog događaja, a zemlja u kojoj se to desilo još uvijek nije otkrila svijetu zašto je jedan njen građanin, Srbin po nacionalnosti, sa svojim prijateljima to uradio i ko je stojao iza ovog gnusnog čina.


I ne samo da se nije odgonetnula ova zagonetka, nego Bosna i bosanska elita nije učinila niti jedan mali korak da se ovo rasvijetli. Stogodišnjica početka Prvog svejtskog rata se približava, a u Bosni svi nijemo ćute i kao uvijek po običaju prećutkuju temu koja se trebala iznijeti na svjetlo dana i malo se pozabaviti sa njom, ako ništa drugo a ono kako bismo očistili svoju savjest.


Ne znam da li bi se i autor ove knjige Ševko Kadrić, da živi u Bosni dotakao ove „žiška-teme“, ali srećom on više vremena provodi u zemlji znanja i imanja, zemlji kulture i nauke, pa je tako svjestan svega se uhvatio sam u koštac sa nečim što su se država i razne njene instutucije trebale dočepati.


No, Ševko je ovim činom pokazao da su pisci često i sami najveća isntitucija i da mogu dati više i od stotinu drugih. Tako je on stotinu i pedeset strana jednim čitljivim i jednostavnim stilom, ali poučnim, činjenično i istraživačko potkovanim, učinio taj događaj štivom, ne samo historisko vjerodostojnim nego i zanimljivim i poučnim. Nadajmo se samo da će se neko u državi Bosni naći pametan da ovu čitljivu i interesantnu knjigu ubaci kao školsku lektiru, da naša djeca imaju prilike da saznaju šta nam se to dogodilo prije stotinu godina, zbog čega mi i danas vjerovatno ispaštamo. Kažem, da je prikladna za lektiru, jer je Ševko pisao takvim stilom da svaki osnovac, ili pak srednjoškolac, pročitavši ovu knjigu može jasno razumjeti i shvatiti taj događaj i u slikama vidjeti to šta se tada desilo i kako se zbilo.


Profesorsko iskustvo Ševke Kadrića poslužilo je u ovoj knjizi, jer je vidljivo da je autor prije nego je započeo da ovim djelom proučio mnoge knjige, služeći se stvarnim činjenicama, uvezujući takonaučno poetskim talentom napisavši tako jednu interesantnu priču. U knjizi „Atentat u sarajevu 2014.“ autor daje riječ kustosu muzeja „Mlada Bosna“ u Sarajevu Bajri Gecu, koji vrijeme zadnjeg rata u Bosni provodi u podrumu muzeja, čuvajući arhiv Gavrila Principa. Kustos piše svojoj izbjegloj kćerci iz ratnog Sarajeva ono što on misli da ona treba da zna o tom davnom događaju kojim se on bavio cijela svoga života. Otac piše svojoj kćerci pisma i opisuje ratne događaje koji se oko njega zbivaju, dok on živi s duhovima koji su pokrenuli Prvi svjetski rat.


U toj borbi da sačuva blago muzeja grada Sarajeva, posebno muzeja „Mlada Bosna“ kustos Gec je osmislio svoj život u ovom posljednjem ratu, spasivši uz to svoju dušu, a kako autor kaže, a možda i svoju glavu. On živi i saosjeća ne samo sa tim nesretnim ljudima poput Franca Ferdinanda i njegove supruge, nego i sa atentatororima, a posebice sa Gavrilom Principom, u čijem krevetu je on u ratu i spavao, držeći često njegov pištolj u svojoj ruci, pištolj koji je pucao i čiji pucanj je bio početak ratnih strahota i stradanja miliona i miliona.


Naslovna strane „Atentat u Sarajevu 1914. Ne dam ja Gavrila“





Priča počinje u Sarajevu, 25. avgusta 1992.godine, danom kada „su sile mraka topovskim granatama zapalile Vijećnicu u Sarajevu”. Sara, kćer kustosa, kojoj on piše, dobija tatina pisma, dnevnik, koji je u suštini bio razgovor sa njom koja je bila daleko od Sarajeva gdje je on ostao da čuva muzej. Roman nosi dva naslova. Atentat u Sarajevu sa podnaslovom Ne dam ja Gavrila. Nije to slučajno. Kao i mnogi i autor ne odgovara na glavno pitanje, da li je Gavrilo atentator i da li Sarajevo osuđuje i vidi Gavrila Principa kao gnusnog teroristu ili je pak i za Sareajvo Gavrilo junak. Da li je kustos Gec, koji je vezan za svog Gavrila tim što se cijelog svog života bavio njime ujedno i sveukupno mišljenje Sarajeva i Bosne o tom činu? To pitanje ostaje čitaocima. Ja ću zaključiti samo konstatacijom da je ovo knjiga koja se dugo čekala da se napiše, odnosno da je napiše neko ko potiče iz grada gdje se sve to desilo, grada koji ne daje svoje mišljenje ni danas nakon sto godina. Jedan hrabar i vrijedan potez Ševke Kadrića.


Preuzeto s adrese: http://luteriorlovic.blogger.ba/arhiva/2014/05/31/3669912


----------------------------


Ševko Kadrić i portal www.digitalne-knjige.com




Naš intervju s piscem i književnikom Ševkom Kadrićem, objavljen povodom izlaska

knjige "Luter i Orlović", na portalu digitalne-knjige.com moći ćete pročitati ukoliko

svojim mišem kliknete na sljedeći link:


http://www.nema-kompromisa.com/intervju-sevko-kadric.php


A onako usput ćemo spomenuti i činjenicu da je Ševko Kadrić jedan od najčitanijih i najobjavljivanijih pisaca na našem portalu. 


Dosad smo objavili njegove sljedeće knjige:


Roman: "Luter i Orlović"


http://www.digitalne-knjige.com/kadric.php


Roman: "Bosanski protestant"


http://www.digitalne-knjige.com/sorensen.php


Zbirka kratkih priča: "Galeb"


http://www.digitalne-knjige.com/kadric3.php


Kritike i intervjui: "Knjiga u ruci ruka na knjizi"


http://www.digitalne-knjige.com/kadric2.php


Slika kao izraz


http://www.digitalne-knjige.com/kadric4.php


"Bogumili kao inspiracija"


http://www.digitalne-knjige.com/kadric6.php


"Druženje po mjeri duše"


http://www.digitalne-knjige.com/kadric7.php


"Odisej sa planine"


http://www.digitalne-knjige.com/kadric8.php


Bogomilerna som inspiration


http://www.digitalne-knjige.com/007a/kadric9/





 

DJELO NA KOJE SE ČEKALO STOTINU GODINA




Dr. Bisera Suljić-Boškailo


O romanu „Atentat u Sarajevu 1914. Ne dam ja Gavrila“


Ševko Kadrić, autor knjige koju želim da vam prestavim, napisao je 10 romana, dvije zbirke pripovjedaka, 3 naučno-popularne knjige i prevodilac je nekoliko knjiga, od kojih je jedna i Zlatana Ibrahimovića. Ševko Kadrić je i univerzitetski profesor, koji trenutno živi u Švedskoj, odnosno najviše na relaciji Švedska-Bosna.
Roman „Atentat u Sarajevu 1914.“, sa podnaslovom „Ne dam ja Gavrila“, koji je upravo objavljen kod izdavača „Hamlet“ djelo je na koje se čekalo sto godina. Da, tačno je sto godina od čina koji je promijenio cijeli svijet, a čina koji se desio, namjerno ili slučano ne znamo još, u Sarajevu. Ono što se jedino zna je da je taj čin povukao za sobom Prvi svjetski rat i vojnih i civilnih žrtava viši od 37 miliona (preko 15 miliona mrtvih i 22 miliona ranjenih). Ovaj rat je bio ujedno i uvod u onaj koji zovemo Drugi svjetski koji je donio još više strahova i odnio još više života.
Pucanj Gavrila Principa u Sarajevu na prestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju Hotek koštao je, po procjeni autora knjige, koji je stvarajući ovu knjigu, koristio u velikoj mjeri arhive i stvarne činjeničke podatke i statistiku, koštao je Srbiju i srpsko stanovništvo možda ponajviše, jer kad su u pitanju „srpske žrtve, onda su one, u odnosu na ukupnu populaciju srpskog stanovništva, bile zastrašujuće. Oko 450 000 vojnika je poginulo. Civilnih žrtava je bilo puno više, 650 000 civila je poginulo, a 1 250 000 njih je ranjeno. Imajući u vidu da je tada Kraljevina Srbija imala nešto više od 3 miliona stanovnika.“ (s.144.) Za Srbiju, koja je po svjetskim procjenama bila umiješana u ovaj čin, cijena je bila prevelika, ali za Bosnu, u kojoj se ovo desilo i koja je bila žrtva, cijena je bila vjerovatno još veća, ali o toj cijeni koju je Bosna platila niko se baš podrobno nije bavio, pa mi danas o tome ne znamo puno.
Pripovjedač ove knige i sam kaže o tome: „Bol Bosne i Bosanaca je u statistikama prećutana, mada se zna da su bježeći od mobilizacije i zovom „majke Srbije i Crne Gore“ tražili i nalazili puteve da se priključe borbi u odbrani Srbije i Crne Gore.“(S.144) Da, mnoge činjenice i bitne događaje smo mi tako prešutkivali, iako znamo da nas to uvijek iznova košta, isto kao kada izgubimo račun da smo nešto platili, pa to moramo ponovo platiti, jer nemamo dokaza da smo to već jednom platili. Tako nam se dešavaju uvijek iznova, zbog naše nemarnosti i zaborava novi genocidi i odnose nam na hiljade i hiljade žrtava, a pored toga i to da nam se negiraju ne samo kultura, nego sama naša nacija i jezik.
I evo da smo se malo posvetili makar toj jubilarnoj stogodišnjicu i da smo o tom događaju makar malo raznim tribinama i simpozijima ili filmovima i raznim spektaklima prohabirili, odnosno razvjetrili usčulu nam ponjavu istorije, mi smo je samo još jednom godinom dublje potrpali i gurnuli još dublje u zaborav i crnilo. I da nije ovakvih pojedinaca poput Ševke Kadrića, ne bismo se ni sjetili da na makar na simboličan način obilježimo stogodišnjicu zločina nad Bosnom, da obilježimo taj pucanj iz Sarajeva na prestolonasljednika koji je imao namjeru dati dosta dobra Bosni, ali koji je tu ubijen na svirep način, pokrenuvši tako mnoge državnike i sile u rasčišžavanje raznih svjetskih problema i računa.
Kako se desio pucanj u Sarajevu, ko je to uradio, zašto i kako, čitali smo iz često lažne školske istorije, pa smo mi u Jugoslaviji tog mladog atentatora Gavrila Principa slavili kao najvećeg junaka, Za razliku od nas Zapadna Evropa, a i veći dio ostatka svijeta u njemu vidio jednog svirepog teroristu koji je bezdušno pucao ne samo u Austrijskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda, nego i u njegovu trudnu suprugu Sofiju, majku još troje malodobne djece. I evo, kao što rekoh, prošlo je tačno stotinu godina od tog događaja, a zemlja u kojoj se to desilo još uvijek nije otkrila svijetu zašto je jedan njen građanin, Srbin po nacionalnosti, sa svojim prijateljima to uradio i ko je stojao iza ovog gnusnog čina.
I ne samo da se nije odgonetnula ova zagonetka, nego Bosna i bosanska elita nije učinila niti jedan mali korak da se ovo rasvijetli. Stogodišnjica početka Prvog svejtskog rata se približava, a u Bosni svi nijemo ćute i kao uvijek po običaju prećutkuju temu koja se trebala iznijeti na svjetlo dana i malo se pozabaviti sa njom, ako ništa drugo a ono kako bismo očistili svoju savjest.
Ne znam da li bi se i autor ove knjige Ševko Kadrić, da živi u Bosni dotakao ove „žiška-teme“, ali srećom on više vremena provodi u zemlji znanja i imanja, zemlji kulture i nauke, pa je tako svjestan svega se uhvatio sam u koštac sa nečim što su se država i razne njene instutucije trebale dočepati.
No, Ševko je ovim činom pokazao da su pisci često i sami najveća isntitucija i da mogu dati više i od stotinu drugih. Tako je on stotinu i pedeset strana jednim čitljivim i jednostavnim stilom, ali poučnim, činjenično i istraživačko potkovanim, učinio taj događaj štivom, ne samo historisko vjerodostojnim nego i zanimljivim i poučnim. Nadajmo se samo da će se neko u državi Bosni naći pametan da ovu čitljivu i interesantnu knjigu ubaci kao školsku lektiru, da naša djeca imaju prilike da saznaju šta nam se to dogodilo prije stotinu godina, zbog čega mi i danas vjerovatno ispaštamo. Kažem, da je prikladna za lektiru, jer je Ševko pisao takvim stilom da svaki osnovac, ili pak srednjoškolac, pročitavši ovu knjigu može jasno razumjeti i shvatiti taj događaj i u slikama vidjeti to šta se tada desilo i kako se zbilo.
Profesorsko iskustvo Ševke Kadrića poslužilo je u ovoj knjizi, jer je vidljivo da je autor prije nego je započeo da ovim djelom proučio mnoge knjige, služeći se stvarnim činjenicama, uvezujući takonaučno poetskim talentom napisavši tako jednu interesantnu priču. U knjizi „Atentat u sarajevu 2014.“ autor daje riječ kustosu muzeja „Mlada Bosna“ u Sarajevu Bajri Gecu, koji vrijeme zadnjeg rata u Bosni provodi u podrumu muzeja, čuvajući arhiv Gavrila Principa. Kustos piše svojoj izbjegloj kćerci iz ratnog Sarajeva ono što on misli da ona treba da zna o tom davnom događaju kojim se on bavio cijela svoga života. Otac piše svojoj kćerci pisma i opisuje ratne događaje koji se oko njega zbivaju, dok on živi s duhovima koji su pokrenuli Prvi svjetski rat.
U toj borbi da sačuva blago muzeja grada Sarajeva, posebno muzeja „Mlada Bosna“ kustos Gec je osmislio svoj život u ovom posljednjem ratu, spasivši uz to svoju dušu, a kako autor kaže, a možda i svoju glavu. On živi i saosjeća ne samo sa tim nesretnim ljudima poput Franca Ferdinanda i njegove supruge, nego i sa atentatororima, a posebice sa Gavrilom Principom, u čijem krevetu je on u ratu i spavao, držeći često njegov pištolj u svojoj ruci, pištolj koji je pucao i čiji pucanj je bio početak ratnih strahota i stradanja miliona i miliona.
Naslovna strane „Atentat u Sarajevu 1914. Ne dam ja Gavrila“



Priča počinje u Sarajevu, 25. avgusta 1992.godine, danom kada „su sile mraka topovskim granatama zapalile Vijećnicu u Sarajevu”. Sara, kćer kustosa, kojoj on piše, dobija tatina pisma, dnevnik, koji je u suštini bio razgovor sa njom koja je bila daleko od Sarajeva gdje je on ostao da čuva muzej. Roman nosi dva naslova. Atentat u Sarajevu sa podnaslovom Ne dam ja Gavrila. Nije to slučajno. Kao i mnogi i autor ne odgovara na glavno pitanje, da li je Gavrilo atentator i da li Sarajevo osuđuje i vidi Gavrila Principa kao gnusnog teroristu ili je pak i za Sareajvo Gavrilo junak. Da li je kustos Gec, koji je vezan za svog Gavrila tim što se cijelog svog života bavio njime ujedno i sveukupno mišljenje Sarajeva i Bosne o tom činu? To pitanje ostaje čitaocima. Ja ću zaključiti samo konstatacijom da je ovo knjiga koja se dugo čekala da se napiše, odnosno da je napiše neko ko potiče iz grada gdje se sve to desilo, grada koji ne daje svoje mišljenje ni danas nakon sto godina. Jedan hrabar i vrijedan potez Ševke Kadrića.


Preuzeto s adrese: http://luteriorlovic.blogger.ba/arhiva/2014/05/31/3669912

Osvrt na knjigu - Slomljeno krilo", Senke Ivezić




Dragi čitatelji, velika mi je radost predstaviti vam „Slomljeno krilo", jedinstveni poetski prvijenac Senke Ivezić, jedno iznenađenje dubine i refleksivnosti ispisa tada mladenačke duše, koja je već u to vrijeme najavljivala duboko promišljanje života, pitanja prepuna neizrečenih odgovora i misterioznih zaključaka, koja su tek rezultirala ostvarivanjem u kasnijem periodu autoričinog života.


Ove pjesme mogu usporediti sa polaganim otvaranjem vrata beskrajnih dubina duše, koja može otvoriti samo jedno savršeno lirsko srce, prepuno traženja u ovozemaljskom svijetu, a znajući da se odgovori kriju u dubini nebeskih tajni njenog srca.


Senka je znala da će, izvan svake zemaljske realnosti, svoju duboku bol pretočiti u srebrni poetski slap i tako drhtavo dotaći svoje poetsko nebo, koje je neraskidivo spojeno sa njenom istančanom dušom, koju razumiju samo njeni anđeli, duhovni vodiči.


Poruke pjesama iz „Slomljenog krila" su prožete dramatikom trenutka proživljenog ljubavno-refleksivnog osjećaja u trenu kad se kidaju veze srca i već okrhnute ljubavi, koja nikad ne umire.


Utopljena u „Plave suze", pjesmi sa dubokom mudrošću, tek tada mladog srca, proučava i donosi cjelokupan ples pitanja i odgovora, bolnih trenutaka traženja istine i putokaza prema otvaranju ove duše, koja je u ovozemaljskoj inkarnaciji spoznala da je to samo početak puta na koji je krenula.

Svaka pjesma „Slomljenog krila" priča jednu svoju životnu istinu, kao kapi kiše koje lutaju nebom, svaka u svom oblaku, dok se jednom ne stope sa bezbroj ostalih kapi i zajedno sa njima ne postanu more.


Očekujemo nastavak ovih poetskih bisera, nadajući se da ćemo imati priliku ugledati i čitati liriku života ove autorice, koja je te davne 1982. godine, najavila da ima itekako što za reći.


Jadranka Varga



----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/ivezic.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------



Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Sjećanje na hrvatske velikane - Ivan Kozarac 





Ivan Kozarac rođen je u Vinkovcima, 8. veljače, 1885. godine. Potječe iz seljačke obitelji koja ga je uputila na školovanje. Upisuje se u gimnaziju, ali uspijeva završiti samo dva razreda. Kao trinaestogodišnjak, želeći izbjeći obiteljsko siromaštvo, zapošljava se kao pisarski vježbenik u Kotarskom sucu u Vinkovcima.


Od 1900. do 1906. godine, radi kao pisar u odvjetničkoj kancelariji Levina Plemića. 1903. godine, Ivan se razbolijeva od tuberkuloze, ali zbog toga ga ne oslobađaju vojne službe, te 1907. godine odlazi u vojsku (prvo u Petrovaradin, a potom u Karlovac). 1909. godine vraća se iz vojske u rodni grad, ali u jesen iste godine odlazi u Zagreb gdje je zaposlen kao poslovođa Nakladnog fonda Društva hrvatskih književnika i društva redatelja.


U ljeto, 1910. godine književnik i liječnik Milivoj Dežman upućuje ga na liječenje u Brestovac. Međutim, Ivan se već u rujnu neizliječen vraća u Vinkovce gdje samo dva mjeseca nakon povratka, umire u dvadeset i petoj godini života.


Ivan Kozarac u hrvatskoj književnosti djeluje samo četiri godine. Za života je objavio samo knjigu pripovijedaka «Slavonska krv», 1906. godine, a ostale knjige su mu bile izdane tek nakon njegove smrti 1911. godine.


Nije uspio na sebe privući određenu pozornost publike. Kozarac je bio izraziti pripovjedač sela i života Šokadije. Reagira na sve društvene pojave u životu Slavonskog sela u doba nestanka Vojne krajine kad se u Slavoniji snažno rasplamsavala želja za slobodom.


Ivan mnogo piše o ženskoj pokvarenosti, kinđurenju i pomodarstvu. Zauzima i kritičan stav prema crkvi, raspusnom životu nekih svećenika i lažnom bogomoljstvu. Njegova ljubav prema rodnoj Slavoniji izbija iz svakog njegovog djela.


U njegovim romanima i pjesmama najviše dolazi do izražaja opis slavonskog pejzaža. Najistaknutiji motivi njegovog stvaralaštva bili su ljubav i sloboda. 


«On je vojnik i pjesnik, mladić vatrene krvi i žudnje za životom i teški bolesnik i samrtnik, polupismen, samouk, a prebogat i rasipan u fikciji» . Ivan Kozarac, čovjek gotovo bez škole, pisao je pretežito pučkim jezikom, gotovo razgovornim stilom, štokavskom ikavicom. Njegova djela prepuna su turcizama i mađarizama. Nije stilski uglađen, sa pravilima književnog standarda, ali je živ, slikovit i ritmičan.


Kozarac je bio pisac skladnih rečenica u kojima isprepliće ritmove svakidašnjice s karnevalskim stanjima. Đuka Begović je najbolje što je Kozarac napisao. Pripovijedajući specifičnu slavonsku čulnost i iskreno priznavajući svoje strasti i bolove za promašenim, Ivan je u hrvatskoj prozi stvorio junaka koji svojim osobinama nadrasta usko regionalan tip.


Roman Đuka Begović predstavlja vrhunac Ivanovog pripovijedanja. Prepun je slavonizama, tuđica i onomatopejskih riječi. Osjeća se i utjecaj «vojničkog rječnika» . Tu je Kozarac postigao ispreplitanje govornog jezika a jezikom i ritmom slavonskog bećarca. On opisuje tradicije u Slavoniji te roman možemo usporediti s dokumentom. Đuka Begović doživio je kazališno uprizorenje.


Kozarčeva djela su «Slavonska krv» (1906.), «Izabrane pripovijetke» (1911.), «Đuka Begović» (1911.), «Pjesme» (1911.).


Veliku zaslugu za tiskanje njegovih djela ima Dragutin Tadijanović. Zbog svog iznimnog pripovjedačkog talenta i zanimanja za likove, zaslužio je jedno od najznačajnijih mjesta među prozaicima svojeg vremena.


---------------------------------


Djela Ivana Kozarca


Kozarčeva djela su «Slavonska krv» (1906.), «Izabrane pripovijetke» (1911.), «Đuka Begović» (1911.), «Pjesme» (1911.).


---------------------------------


Ivan Kozarac u današnje vrijeme


Nažalost mi Hrvati smo čudan narod koji se nerado sjeća svojih književnika. Puno više nas oduševljavaju ratni zločinci, političari i bankari. No, nedavno se ime književnika Ivana Kozarca opet počelo spominjati u medijima. Razlog za to bilo je rušenje rodne kuće velikana hrvatske književnosti i autora antologijskog 'Đuke Begovića', te izgradnju navodne replike kuće kao spomen-doma.


Reakcije javnosti na to prekrajanje povijesti u duhu kapitalističkih interesa su bile dvojake, no na Facebooku, a onda i na gradskim ulicama, pokrenuta je peticiju kojom od Gradskog vijeća Vinkovaca zahtijevaju da se po hitnom postupku rodna kuća Ivana, ali i obližnja rodna kuća Josipa Kozarca, proglase kulturnim dobrom i dobrom od lokalnog značenja.


Obiteljska kuća u kojoj je rođen Ivan Kozarac, smještena na samoj obali Bosuta na vinkovačkom Krnjašu, posljednji je put obnavljana, tako kažu poznavatelji vinkovačkih prilika, prije više od 50 godina. Navodno se rušenje trebalo dogoditi i prije nekoliko godina, no ni tada građanska inicijativa i pritisak javnosti to nisu dozvolili.


Pretpostavljate već što se je dogodilo. Hrvatska povijest je Hrvatska povijest, Hrvatska književnost je Hrvatska književnost i isto tako je važna ali samo dok svemogući političari i 

bankari ne odluče drugačije.


-----------------------------------


Digitalna knjiga "Đuka Begović"




Digitalna knjiga "Đuka Begović", sastavni je dio našeg multimedijskog CD-a "Klasici Hrvatske književnosti". Više o njemu moći ćete saznati na sljedećoj adresi:


http://www.digitalne-knjige.com/multimedijski-cd/index.php


Pokazni primjerak te knjige moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na sljedeći link: 


http://www.digitalne-knjige.com/multimedijski-cd/ikozarac.php



--------------------------------


Napisao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Dubok rez romanom 




Osman Arnautović, SKALPEL, Roman, Gratiartis - Bruxelles 2011. godina.


U maniru vrsnog trilera počinje radnja romana Skalpel koji je napisao Osman Arnautović, i to prvo doticanje knjige veoma je bitno jer mnogo čitalaca odustane odmah na početku ako im se to što pročitaju ne svidi. Sa ovom knjigom to vam se pouzdano neće dogoditi.


Podsjeti radnja romana na vrijeme kada smo čitali džepne krimi romane, a onda konstatuješ da bi bilo sjajno napisati baš takvu vrstu knjige koja se čita sa zanimanjem. 

Naši pisci, a Osman Arnautović je pisac od glave do pete, imaju ta iskustva iz kojih se može izroditi takva knjiga.


U jednom parku se, bez sjećanja i odjeće, ali sa teškim pitanjem: Otkud ja ovdje i šta radim, probudi, uz sve to i ranjen čovjek...


Više nego dovoljno da avantura počne.


Skalpel korespodira sa popularnim izdanjima koja su hit knjige u svijetu, ali je i puno više od toga.


Naime, odavno očekujem da neki dovitljivi BH pisac napiše nešto kao roman Historičarka ili pak Osmica (Ketrin Nevil). Bosna pruža dosta materijala za takvu vrstu literature, no očito je da se to neće dogoditi, barem ne još neko vrijeme.


Bosanskohercegovački pisci su zadeverani pukim opstankom koji odavno nije ni preživljavanje.


Ako Avdo Sidran svako malo zakuka do neba, a Avdo ništa ne radi džaba, kako li je onim BH piscima koji šute, koji su zanijemili pred vlastitom nesrećom.


Nije to tema ovoga taksta, tek slobodna konstatacija, ili je bolje reći, očekivanje, da bi popularna literatura, knjiga bestseler, krimić etc. mogla prije biti napisana od strane pisaca koji žive i djeluju van matične države.


U književnosti, zaplet sa junakon bez pamćenja (amnezija), nije ništa novo, ali takva postavka priče uvijek daje odlične startne pozicije za dobar roman. Zbog toga ne čudi što, dok čitamo Skalpel u glavi vrtimo neki film sa tom temom.


Arnautović je na sigurnom terenu, radnju je smjestio u Brisel i okruženje a likove zaokružio i karakterno okitio pa ne djeluju plastično i prazno. A onda se priča prebaci u Bosnui Hercegovinu, u Brezovo polje, negdje 92.' Godine i prati grupu učenika koji idu na izlet, i jednu Mariju među njima...


Jezivo krvavi pir u kojem će stradati sve što nije Srpsko završava tu scenu.


I te kako se može, ratna Bosanska priča ukalupiti u moderan roman, napet, zanimljiv, jeziv, čitljiv, i čitati od korica do korica bez stajanja.


Arnautović nudi drugačiji pogled na priču o ratu, ubijanju, silovanju, osveti, nudi događanja u godinama poslije, u drugoj zemlji i među drugim ljudima.


Da je ispod jedne ovakve knjige potpisan Paulo Koeljo recimo, bio bi to svijetski bestseler, ovako, sa bosanskim piscem na koricama knjiga ništa ne gubi, gube čitaoci izuzev onih kojima knjiga dođe u ruke, a ja se iskreno nadam da će takvih biti što više.


Uz neznatan napor roman bi se, jer je tako napisan, mogao pretočiti u scenario za igrani film i to nije nikakva floskula nego činjenica koju će svi čitaoci knjige vrlo lahko potvrditi.


Red Brisela, red Brezovog polja, dva poglavlja 2008. pa povratak u 92.' Godinu... Veze Arnautović sitan vez priče i pažljivo prati svaki detalj tako da u konačnici priča dobije kompletan oblik a sva pitanja svoje odgovore.


Višeslojna i kompleksna radnja odlikuje ovu knjigu koju je pisac ispisao na takav način da je pustio da teče, da se razvija i gradi - gotovo se ne miješajući svojim objašnjenjima, usmjerio je i pratio tako da je to u konačnici dalo odličan rezultat.


Osman Arnautović, rođeni je Bijeljinac. Na filozofskom fakultetu u Sarajevu završio je francuski i latinski jezik sa književnošću. Živi i Briselu, piše i prevodi na francuski jezik.


Napisao je: Katil (2002.), Kamen na duši (2003.), Tmina svjetlosti (2004.) (- zbirka novela), Ténčbres de la lumičre (2004. - zbirka novela na francuskom jeziku), Srebrenica city (2007. - roman), Ukleta čaršija, (2008. -

roman), Dosije Pataren, (2009. - roman).


Autor je udžbenika Latinski jezik za prvi i drugi razred srednjih škola, u izdanju Svjetlost, Sarajevo.


Preveo na bosanski jezik: Jacques de Decker: Kitov trbuh (roman), Amélie Nothomb: Higijena ubice (roman), Jacques de Decker: Parče nedjelje (kazališni komad), Liliane Wouters: Dnevnik pisca (poema), Michel Lambert: Ništa zloćudno (novele), Daniel Pennac: Školski jadi (roman)...


Pored toga priredio je (izdavač je Gratiartis, Brisel) panoramu BH pripovijetke  (27 autora) u dijaspori pod nazivom Priče, 2010. godine, a u pripremi je zbirku Novih bosanskohercegovačkih pripovjedaka koja bi uskoro trebala da se pojavi pred čitaocima, s tim što treba naglasiti da će knjiga imati i svoje francusko izdanje i sve to zahvaljujući piscu i prevodiocu Osmanu Arnautoviću, prije svih.


Arnautović je načinio i na francuski preveo i knjigu bh poezije za djecu, kao i roman Ida, Zejćira Hasića, ali i mnogo drugih dobrih djela koja zaslužuju oba jezika.

                           


Mehmed Đedović



----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/arnautovic.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


S PROMOCIJE FRAMOVIH KNJIGA U NARODNOJ KNJIŽNICI I ČITAONICI VLADO GOTOVAC SISAK




Evo, danas se družimo s jednim od rijetkih književnika u Hrvatskoj, aforističarem – satiričarem Franjom Martinovićem FRAM-om. Kažem rijetkim jer je satira u Hrvatskoj nerazvijena. A nerazvijena, zakržljala naša društvena svijest, osjetljiva na svaku kritiku, a sasvim neosjetljiva za pravljene lopovluka, nastoji je savim ugušiti. Nemojmo se zavaravati, kada ovo kažem, ne radi se o ničem drugom nego o nivou kulture pojedinaca koji su se popeli na utjecajna radna i politička mjesta i zloupotrebljavaju svoj utjecaj i svoj položaj umjesto da služe svom narodu na čijoj grbači žive i bogato su nagrađeni. 

Koliko je meni poznato, vrlo malo je u Hrvatskoj satiričara. Postojao je nekada Zvonimir Drvar, javljao se u Večernjem listu. Pajo Kanižaj je više humorista nego satiričar, čuveni Miljenko Smoje je bio neka kombinacija jednog i drugog. Tu su još i Vlado Šimenc i Miroslav Dolenec i to je sve, njih samo nekoliko imena.Da, kada već govorimo o satiričarima i humoristima, treba svakako spomenuti još i sjajnog Fadila Hadžića, svakako najvećeg satiričara među Hrvatima.

Mnogo je razloga da kažemo dvije tri rečenice o Fadilu. Iako je Musliman, rođen u Bileći, sa 20 godina je došao u Zagreb na likovnu akademiju, tu ostao živjeti sve do svoje smrti. Napisao je 60 komedija, kao režiser snimio 17 filmova, utemeljio više kazališta u Zagrebu, autor je 23 knjige, kao slikar imao je više od 20 samostalnih izložbi. Uz sve to bio je sjajan novinar, pokretač i utemeljitelj nekin novinskih listova, koji su imali najveći tiraž u bivšoj državi, „Vjesnik u srijedu“, više od 300.000 primjeraka. Postavlja se pitanje čiji je Fadil Hadžić? BiH ili hrvatski? Tamo je rođen i rastao do svoje 20-te godine, formirao se kao čovjek. Ali, živeći u Zagrebu, sasvim sigurno je udahnuo nešto i od hrvatskog duha i mentaliteta, čitavog sebe je ugradio u hrvatsku kulturu, dao joj tako krupan doprinos, kao možda nijedam Hrvat u vrijeme njegovog življenja. Pa čiji on onda može biti, taj, skoro pa genijalni Fadil Hadžić?


Ali vratimo se FRAM-u.

Od svih današnjih hrvatskih satiričara FRAM-ovo pero je najoštrije i naravno on trpi posledice svoje oštrine. Društveni mediokriteti koje pogađa njegova satira ne mogu mu to oprostiti, progone ga kao vrag kršćansku dušu. Rezultat tog progona je da ne može objavljivati u listovima i časopisima u Hrvatskoj, što bi bilo sasvim prirodno i normalno, pa se morao okrenuti prema susjednim državama. To bi u normanim okolnostima trebala biti sramota za Hrvatsku i njenu kulturu, i jest sramota, ali nikada, pa ni danas, ne živimo u savim normalnim okolnostima nego u „Cirkusu Croatia“, kako Fram kaže.

Posljedica ovog Framovog progona je i prije svega to, što je i kod listova došlo do lopovluka, mnogi od njih su na tih način privatizirani, ukradeni od društva. Njihovi urednici su ih prisvojili. Oni ih drže kao privatno vlasništvo, pokušavaju od države izvući kakvu dotaciju, pomalo uspjevaju u toj vrsti kriminala i boje se da se, ako objavljuju Framove aforizme ne zamjere vlastima pa ostanu bez tih dotacija.


Ako pročitamo nekoliko Framovih aforizama, koje ja nazivam ZABADALICE, bit će nam jasno zašto i od koga je on progonjen. Međutim, nemojmo se zavraravati i svu krivicu progona prebacivati na političke vlasti i moćnike. Iako je malo aforističara među hrvatskim književnicima, njih i ljudske zavisti, koja prerasta u mržnju i nesnošljivost ima sasvim dovoljno za FRAM-ov progon. Jer FRAM piše bolje od većine. 


FRAM je pažljiv promatrač svega onoga što se događa oko nas, u svim porama društva, on zamjećuje i reagira na sve što je devijantno, reagira u želji da budemo bolji, da smo zdravije društvo. On voli svoj narod i svoju zemlju, ali je voli na svoj način, voli je iskrenom ljubavlju u kojoj nema ništa sebično, nikakavih kalkulacija, on je voli ljubavlju naivnog čovjeka, čovjeka zdravog razuma. koji ne može podnijeti laži, bestidnost i beskrupuloznost koja nas kao mutna voda zapljuskuje na svakom koraku. No, mora se primjetiti da jednako oštro reagira i na prljavštine u Srbiji, Sloveniji, u Balkanskoj krčmi, kako on naziva ovaj prostor bivše nam države, ili bilo gdje u svijetu. Ono što je ružno, što nevalja to se mora i treba osuđivati i on to osuđuje ili pravi cirkus od toga i oko toga, izruguje se, ismijava aktere društveno devijantnih pojava.


Citirat ću samo dvije okrnjene rečenice poznatog i priznatog hrvatskog književnika Ivana Boždara, koji se pored ostali književnih aktivnosti bavi i satirom:


„Kako hrvatski cirkus izgleda danas, možemo saznati iz sočna pera Franje Marinovića, poznatijeg kao FRAM-a, iz „Hrvatskog slova“ , gdje je pisao i pisao....


I drugi citat:


Ne bih se bavio detaljima. U sve ćete biti upućeni ako se budete družili s FRAMOM. On je vidovit, darovit, duhovit, jezgrovit i cjelovit...


Naravno kada ovo pročita čovjek iz Sabora koji ima plaću, za nešto malo rada, 20.000 kuna, često i mnogo, mnogo više, možda oni spretniji i drskiji i do 80 pa i 100.000 kuna, takovom se čelo smrači i on može da reagira ubojito. Nakon nepoželjnih reagiranja FRAMU nije preostalo ništa drugo nego da svoje stvaralaštvo prebacuje u susjedne države i da se okrene internetu, da formira svoj portal. Uostalom to je na ovim prostorima već postala pouzdana tradicija, da kada se u Zagrebu zamjerimo svojima, onda bježimo u Beograd i obratno iz Beograda u Zagreb i ostajemo izgnanici sve dok moćnici ne izgube moć i prestanu nas proganjati, pa čak nam i o glavi raditi. Poznat je slučaj Pukanić, nadam se da se svi sjećamo tog novinara, koji je u niz navrata upozoravo odgovorne državne organe da se na njega priprema atentat. Konačno čovjek je, a s njim još jedan, izgubio život. 


Mislim da je Fram prilično sretan što nije surađivao u nekom visokotiražnom listu, mnogo čitanom. Pitanje da li bi se nanosio glave. Možda bi mu danas mogli samo odnijeti cvijeće na grob.

Đuro Maričić




------------------------------------------


"Zbrda, zdola", Franje Martinovića - Frama





Digitalnu knjigu, "Zbrda, zdola", Franje Martinovića - Frama baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/fram.php te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Sjećanje na hrvatske velikane - Ante Kovačić 




Hrvatski književnik Ante Kovačić se rodio 06. lipnja. 1854. u selu Celine (pokraj Marije Gorice. U matičnu knjigu dječak je upisan kao nezakonito dijete pod imenom Antun, a u rubrici roditelja upisana je samo majka Anka Vugrinc. Kovačićeva majka bila je sluškinja na župnom dvoru u Mariji Gorici, a kada je trebala roditi, župnik ju je smjestio u Celine, u lugarnicu baruna Raucha, posjednika iz Lužnice kod Zaprešića. Kovačićeva majka, udala se dva mjeseca nakon rođenja sina za Ivana Kovačića, koji je priznao Antu.

 

Pučku školu polazio je od 1863. do 1865. u Mariji Gorici te je bio jedan od najdarovitijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1867. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje.

 

Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno, izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećenićko zvanje.

 

Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu Elegija (1873.). Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinim činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati. 1876. godine upisuje Pravo na Sveučilištu u Zagrebu.

 

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u "Vijencu" svoje pripovijesti. "Vijenac" je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama Hrvatskog doma, a osujećivao sve namjere članova pravaša.

 

Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima Kovačić pokreće 1880. godine almanah "Hrvatska". Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti Ladanjska sekta i Seoski učitelj. Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman Fiškal, koji je štampan 1882. godine u Senju.

 

Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić je zbog svoje otvorenosti, odrješitosti i političkog stava zadobio puno simpatija, ali isto tako i puno neprijatelja. Život u Karlovcu pokazao je puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam). To mu daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana Među Žabari, koji počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa Balkan 1886. godine.

 

Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira na Pravnom fakultetu 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo U registraturi, koje tiska u "Viencu" 1888. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista. Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali.

 

Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa. Pritisnut materijalnim problemima, traži od Matice hrvatske predujam za novi roman Demagog, za koji obećava da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Međutim, Kovačić takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova i uvjerenja.

 

Godine 1889. odlazi u Glinu gdje otvara samostalnu advokatsku kancelariju. Zbog malih prihoda u Glini obitelj Kovačić nije imala lagan život. U prosincu 1889. Kovačić doživljava psihički napad, te sedam dana nakon toga umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu. Neko vrijeme smatralo se da je doživio duševni slom, ali novija istraživanja pokazuju da je zadobio tešku upalu mozga kojoj u onovremenim medicinskim uvjetima nije bilo pomoći.

 

Pokopan je na Mirogoju, a njegov nadgrobni spomenik zaštićen je kao spomenik kulture.


---------------------------------


O djelu Ante Kovačića:


Iako je Ante Kovačić bio svojevremeno jako osporavan iz političkih razloga danas se svi slažu da njegove knjige, a posebno roman "U Registraturi" spadaju u najveće ostvarenje hrvatskoga realizma, i to u karakterističnom obliku za hrvatsku književnost u kojoj nema previše tekstova koji slave i posvećuju običnost i svakodnevnost: romani su to posvećeni suvremenoj tematici (za razliku od Šenoe, čiji je opus najvećim dijelom uronjen u povijesnu problematiku), čudna mješavina romantizma, realizma i brutalnoga naturalizma nabijena razornom satirom i očajem nad stanjem hrvatskoga društva; kultom fatalne žene ukorijenjenoga u romantizmu; burnim zapletima i velikim strastima, te propašću glavnih likova u zločinu, ubojstvu, ludilu i samoubojstvu. 


Onako usput ćemo spomenuti Da je roman "U registraturi" izazvao mnogo polemika, od onih koji su ga hvalili ponajviše zbog velike slobode prilikom stvaranja ovog djela i neizrecive hrabrosti za iznošenje nekih stvari koje su tada bile one o kojima se nije pričalo. Velik dio zamjerio je baš tu slobodu izražavanja, a ponajviše zbog lika fatalne žene Laure. Naime o romanu se nije pisalo punih 10 godina.


---------------------------------


Video prilog - Televizijska serija "U registraturi"




Kao video prilog ovom članku prilažemo vam i prvu epizodu hrvatske televizijske serije "U registraturi" snimljenu u vrijeme kad je ondašnja Televizija Zagreb snimala i emitirala odlične serije.

Snimljena je 1974. godine prema istoimenom romanu Ante Kovačića te scenariju i u režiji Joakima Marušića. U seriji je prisutno neprestano prepletanje romantičarskih i realističkih motiva te stalna izmjena lirskih i naturalističkih sekvenci. "U registraturi" je, prema mišljenju i kritike i gledatelja, vrlo uspjela televizijska adaptacija jednog od najvažnijih hrvatskih romana 19. stoljeća. Radnja prati sudbinu Ivice Kičmanovića, naivnog seoskog djeteta koji dolazi u grad kako bi se obrazovao, ali susreće samo licemjerje i izopačnost, čija će i sama biti žrtva. Scenarij i režiju je potpisao Joakim Marušić, glazbu Arsen Dedić., a ulogu Ivice Kičmanovića je tumačio Rade Šerbedžija. Uloga Laure kao jedne od rijetkih žena-negativaca u tadašnjoj televizijskoj produkciji je, pak, predstavljala vrhunac u glumačkoj karijeri Ljubice Jović. 


Prvu epizodu te serije možete pogledati na sljedećem linku:


http://digitalne-knjige.com/oxwall/video/view/126


-----------------------------------


Digitalna knjiga ""U registraturi"




Digitalna knjiga ""U registraturi", sastavni je dio našeg multimedijskog CD-a "Klasici Hrvatske književnosti". Više o njemu moći ćete saznati na sljedećoj adresi:


http://www.digitalne-knjige.com/multimedijski-cd/index.php


Pokazni primjerak te knjige moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na sljedeći link: 


http://www.digitalne-knjige.com/multimedijski-cd/akovacic.php



--------------------------------


Napisao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Jun 13 '14
Odjebite iz moga grada… ili moj Zagreb tak imam te rad…



 

Sjedim na tarasi mog omiljenog kafića "In" i uz prvu jutarnju kavu listam uglavnom nezanimljive novine.

 

Za stolom pored mene sjede tri muškarca lica isklesanih od kamena i onako uz pivu pljuju po Zagrebu i Zagrepčanima.

 

Prisiljavam se da ih ne slušam, no idioti urlaju na sav glas. Nekoliko ispijenih piva po ovoj vrućini kao da im je dalo hrabrost da kažu ono što misle i o čemu većina njih godinama razmišlja.


Moj pas pasmine Veliki Schnautzer  se tada ustaje i kreče popiti vode iz posude koju je uviđajna konobarica ostavila pored ulaza u kafić kako bi se žedni psi po ovoj vrućini mogli napiti vode. Vjerojatno i ona shvaća da su i oni božja stvorenja i da ih on nije stvorio bez razloga.

 

No odjednom jedno od kamenih lica se digne sa stolca i zaurla na nju na sav glas: "Marš đukelo".

 

I to je bila kap koje se prelila iz čaše.

 

Da ne izgledam lijen i ja sam se digao sa stolca i malo glasnije im rekao:

 

Slušajte dotepenci, ako vam Zagreb i Zagrepčani toliko idu na živce zašto se ne vratite tamo odakle ste došli i pustite nas koji smo rođeni ovdje da živimo u miru? Koju p.. materinu ste uopće došli ovdje. Nabijem na K… i vas i Thompsona i vaše narodnjake i vašeg gradonačelnika Bandića. Imate tri putovnice, pa otputujte onda negdje i ostavite na miru nas koji imamo samo jednu.

 

Onda je zavladao muk… Na licima kamenim se vidjelo da ne znaju što da rade. Da sam bio krhka plavuša od metar i šezdeset i pedesetak kila težine i da sam imao malog psa tipa pekinezera ili pudle najvjerojatnije bi me izvrijeđali, ispljuskali i iscipelarili, no ovako jednostavno nisu znali što da rade i što da kažu.

 

Bez riječi su se digli sa stola, platili tih nekoliko rundi piva, koje su im dale hrabrost i otišli. Sa sobom su ponijeli i svu svoju mržnju prema Zagrebu i Zagrepčanima.

 

Vjerojatno su bili jako iznenađeni kad su shvatili da ni mi Zagrepčani ne volimo njih.

 

Možda bi pomoglo da im to češće kažemo…

 

Možda baš u tome griješimo…

 

Možda bi tad bili pristojniji i više cijenili i Zagreb i Zagrepčane…

 

                                             

Napisao u Zagrebu 11. lipnja, 2014, Nenad Grbac.

  

------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 


Osvrt na knjigu - "Preobraženja" A. B. Šimića



 

Nakon osvrta na Janka Polić Kamova , odlučih napisati jedan svoj osvrt na izbor iz lirike "Preobraženja" A. B. Šimića, još jednog predstavnika avangarde hrvatskog ekspresionizma.

 

U ovom primjerku knjige nema svih četrdeset osam pjesama koliko ih u «Preobraženju» ima, no uspjeh se podsjetiti na karakteristike ovog vrsnog pjesnika kojeg sam nekada davno obrađivala u školskoj lektiri.

 

Očito je da je Šimić kao i Kamov, bio u početku pod utjecajem Matoša i njegovog pogleda na svijet, no, u ovom svom kratkom vremenu u kojem je živio i stvarao, Šimić se potpuno okrenuo jednom svom, zasebnom, originalnom svijetu i doživljaju istog. On zapravo, kako i sam naslov zbirke govori, želi svojim stihom, riječju, poimanjem života, dostići potpuno preobraženje cijelog svemira..."on ne gleda, ne vidi, on ne priča, on ponovo stvara". Šimić se buni, preko progovaranja u svojim pjesmama, buni se protiv jedne zaista sirove stvarnosti, ništavosti, nezadovoljan je tradicionalnim pristupom poeziji i na sebi svojstven način spreman je reagirati kako bi pjesništvo uzdigao do jedne pristojne visine, uzdigao ga iz praha do zvijezda (kontrast).

 

Pa, onda svaka od ovih pročitanih pjesama, napisana je vrhunski prepoznatljivo, rekla bih "Šimićevski" jer ako se želimo osvrnuti na sam stil i formu, trebamo reći da on piše, slobodnim stihom, odnosno izmjenjuju se stihovi nejednake dužine: monostih, distih i tercet. Kompozicija pjesme je kružna ali s varijacijama na kraju. Ritam je polagan, nema ili su rijetki znakovi interpunkcije (tek uskličnik u pjesmi "Opomena!)- grafostilistika. On kao da lebdi, osjeti se to u pojedinim stihovima, odnosno na taj se način želi žurno odmaknuti od tla, od te prije spomenute sirove stvarnosti.

 

Kao i kod ostalih pripadnika ekspresionizma u književnosti, tako se i u ovom poetskom Šimićevom djelu, kroz svaku pjesmu jasno vidi i osjeća negiranje svega tradicionalnog, jer napokon on je za to da se umjetnost otvori prema unutrašnjosti.

 

Šimić se kao i njegovi kolege od pera, strahovito bori za pokretanje jednog sasvim novog smjera, a koji negira svako oponašanje stvarnosti. Kao čovjek, jasno je vidljivo da se u tim životnim prilikama osjeća ugroženim pa su mu osim ljubavi, glavni motivi smrt, crne slutnje, krik života, krik duše. On jednostavno želi uroniti u sadržaj svoje svijesti, no u svemu tome, njegov je izraz vrlo škrt i racionalan te odbacuje svako opisivanje, deskripciju.

 

Također ga izuzetno zanima ljudsko tijelo pa i socijalna tematika, dakle bijeda, siromaštvo uslijed koje i sam obolijeva i umire vrlo mlad. Šimić je, a to se lako da prepoznati u njegovom jednostavnom stihu, pobornik oslobađanja svake kićenosti, svega viška u napisanom, istovremeno se zalaže za čistoću i smislenost. Potpuno uspijeva u svom naumu i postaje "Svijet za sebe", rekla bih, barem što se tiče njegove originalnosti i uzvišenosti.."poezija traži dublji pojam postojanja čovjeka", a to je ono što nas čitatelje intrigira da jednostavno upijamo Šimićeve stihove. Boje, mirisi i zvukovi prožimaju se i sveprisutni su poput kolorita u Van Goghovim slikama: osjeti se kontrast plave boje koja simbolizira duhovnost, metafiziku i žute koja predstavlja životnu radost. Crna se gotovo , pa u svakoj, javlja i želi odrediti trenutačno stanje pjesnikove duše, a bijela vrlo rijetko jer sreća tek stiže.

 

Redajući sam po čitanju i analizirala ulazeći u samu bit stiha, pa se u pjesmi "Mladić" dade prepoznati "bol mladića..."ja poznam očaj blijed", "Molitva na putu" pisana je poput Biblijskih psalmi .."Bože daj...ne ostavi me, budi nad mojom glavom, moja pratilja zvijezda". u pjesmama "Zavodnik" "Zavedena" , "Bolesnik", "Mučenik", "Samoća na vodi" Zima", Teški zrak", ističe se Šimićev krik duše, tamne sjenke ispod očiju, duša izmučena od ljubavi, atributi, personifikacije i metafore, dakle elementi ekspresionizma odnosno avangarde.

 

I na kraju treba svakako spomenuti nekoliko pjesama koje su obilježile Šimićevu liriku pod nazivom "Preobraženja"(vjera u vječnost), intenzivni, duboki doživljaj svijeta. Tako je "Pjesnicima", želio upozoriti , opomenuti svijet kako su upravo ONI, ti koji trebaju čuti unutarnji glas, "njihove oči nisu mrtve...poput prirode svemira", već su pjesnici "vječno treptanje u svijetu poput oka"...

 

"Moja preobraženja" su zapravo preobraženja čovjeka u jednu humaniju zvijezdu..."koja će s dalekog neba sjati nesretnim ljudima, a taj smisao boli i patnje je zapravo i smisao čitavog pjesničkog postojanja.

U pjesmi "Hercegovina" pak, pjesnik personificira krajolik i pretvara ga u odnos sreće i nesreće, u sudar svijeta stvarnosti i vizije snova, i on se zapravo postepeno ali sigurno mijenja u univerzalni krajolik ljudskog proživljavanja..."iz tame njega gledaju malobrojni osvijetljeni prozori". Tako se ujedno i cijelo Šimićevo stvaralaštvo iz pjesme u pjesmu pretvara u jedno "UZVIŠENO VEČE".

 



Napisala: Denis Kožljan


----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/multimedijski-cd/simic.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------




A knjigu osvrta na knjige koju je napisala književnica Denis Kožljan po imenu 

"Moj pogled ma njihov svijet" moći ćete preuzeti s adrese: 

http://www.digitalne-knjige.com/kozljan5.php


----------------------------------------




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Osvrt na knjigu - "Pelin tužnih radosti", Antuna Gustava Matoša



 

Nisam bez razloga uzela za čitanje i pisanje osvrta, ovaj Izbor iz ljubavne lirike A.G.Matoša, tim prije što je sutra Cvjetnica, Dan Muke Gospodnje, ali i svečanog ulaska Isusa u Jeruzalem kad ga je mnoštvo dočekalo maslinovim i palminim grančicama...A ima simbolike u sutrašnjem Danu, a ima simbolike i u Matoševoj ljubavnoj lirici.

 

Da bih po tko zna koji put iz početka napisala i izrekla svoje stanje duše čitajući Matoševu liriku, trebam svakako naglasiti kako njegovo pjesništvo u mnogočemu karakterizira sličnost sa slavnim Budelairom, jer on mu je na neki način bio kako uzor tako i učitelj, u elementima forme, prije svega, pa onda i stihu, koji je sklad boja, zvukova(glazbe), riječi i mirisa.

 

Ono jedinstveno i nezaobilazno kod oba majstora stiha je LJUBAV I CVIJET, dakle ova dva elementa sudjeluju kao glavni motivi u formiranju i poimanju života, životnih , kako radosti tako i patnji... Svaka od ovih desetak pjesama iz Izbora je zapravo nastavak jedne ljubavne priče pretočene u vječnu čežnju, prolaznost pa čak i bol. Izmjenjuju se dakle život, rađanje ali i suprotnost, smrt uz miris tamjana.

 

Autor je usredotočen na ljubav, međutim njegova je duša ipak ranjena, puna vječitih intimnih dilema, pitanja. No, Matoš, vidi se to kristalno jasno želi kroz pletivo pjesničkih slika formirati neku svoju konačnu koncepciju života i svijeta, želi naći jedan pravi put do harmonije i Nakon moga odlaska iz CK nikada vise nisam vidio tu Daru, a niti ikoga od tih naših sekretarica mada sam znao da su mnoge od njih postale sekretarice u novoj vladajućoj konzervativnoj antikomunističkoj Tuđmanovoj partiji, koja u neku ruku i bijaše nacionalsocijalistički orijentirana i čudne li ironije za koju mene stalno optuživaše. ali im ja to nikada ne zamjerih.

sklada, želi dati svakoj svojoj pjesmi jedan pravi estetski obol i tu je zapravo vidljivo da Matoš teži zaista konačnom modernom izrazu.

 

Povezanost Cvjetnice i "Pelina tužnih radosti"...? Isusova muka, bol i tuga, te na koncu i smrt, bila je zapravo garancija za kasnije uskrsnuće i radost, a to je ujedno i znak da nakon tuge, mora doći radost, nakon Matoševih suza, jednog dana svanut će sunce i smiješak na licu njegove drage...

 

Idemo li analizirati jednu po jednu, od desetak prekrasnih ljubavnih pjesama, uvjeriti ćemo se kako autor doživljava svijet na jedan sumoran, sivi način..."Ti si moj tamjan, kalež, molitva...o, ti si uzdah, suza, arija gdje gledam rujne ruže mladosti kad dižu pelin tužnih radosti...pa nastavlja.."jer svijet je dušo cinik...sumoran.." Kroz pjesmu "Srodnost" potvrđuje se sve ono na početku rečeno o pjesniku tj. motiv cvijeta, u ovom slučaju đurđica, podsjeća ga na njegovu ljubav kako po izgledu, nevinosti, bjelini, tako po čistoći, mirisu, skromnosti. U "Relikviji", "Živoj smrti", "Suzi" te "Mističnom sonetu", autor govori o vječnoj prolaznosti i ljubavnoj boli...."plakati će pjesnik suzom miliona.."Od kada je ljubio, osjeća se začaranim, ne može spavati, izgubio je pamet i dušu, pa se i propio".

 

Znamo da je Matoš majstor soneta, u ovom Izboru samo izdvajam dva kao skladnu formu, "Nekad i sad" posvećenog Mirku Račkom (vidljiv je sklad duše i tijela), dok je "Mističan sonet, sam po sebi živi prikaz jedne misterije koja se ljubavlju zove.."Bog, misterij, što u ženi zanos..."O, ponoći kad crne ruže snjevahu uz hihot zvijezda u šedrvana pjeni". U pjesmi se spominju neki biblijski glazbeni elementi, poput psalmi i harfe, što još više naglašava svu mističnost i čežnju Matoševe ljubavne rapsodije.

 

Svakako treba reći i naglasiti da je Matoš i rodoljubni pjesnik, odnosno da u svom pjesničkom repertoaru, ima i nekoliko prelijepih i upečatljivih ljubavnih pjesama vezanih za svoju Domovinu koja je u prošlosti proživljavala svoju Golgotu stenjajući pod tuđinskom vlašću.. Tri su od pročitanog izbora za spomenuti:"19. svibnja 1907....( "ko Petrarca Loru, jutros sam te snio..."ti u crkvu, ja ko prosjak, kunjah vani"), a poruka je kako i sam kaže "SLOBODAN JE HRVAT SVE TO TEŽE BITI".

 

""Djevojčici mjesto igračke" i "Utjeha kose, za mene osobno su dvije najbolje, najprepoznatljivije Matoševe pjesme. Zašto?..Zato jer u njima iznosi svoj unutarnji sukob i previranja, sukob sna i jave, kako i sam reče..."a u modrom oku jecat će suza".."još je deset karnevala do tvog bala", dakle stvarnost je nešto sasvim drugo od naših ljubavnih snova , iluzija, čežnji...No, autor je ipak patriota, želi povezati i učiniti jedinstveni sklad između subjektivnog i objektivnog...u pjesmi "Utjeha kose"..."gledao sam te sinoć u snu mrtvu..na visokom odru...gotov da ti predam život kao žrtvu". Dakle smrt je ono što autor često predviđa, osluškuje, ona koja je neizbježna čini i ljude, Hrvate kao narod, zapravo malodušnim...



Napisala: Denis Kožljan


----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/agm.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------




A knjigu osvrta na knjige koju je napisala književnica Denis Kožljan po imenu 

"Moj pogled ma njihov svijet" moći ćete preuzeti s adrese: 

http://www.digitalne-knjige.com/kozljan5.php


----------------------------------------




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.




Osvrt na knjigu - "Stakleni zagrljaji", Ružice Cindori



 

Kako svaki put pažljivo biram kojega autora ću pročitati i napisati osvrt na njegovo djelo, učinila sam to i ovog puta kad se radi o izboru iz ljubavne lirike Ružice Cindori»Stakleni zagrljaji». Prije svega zato jer me zagolicao sam naslov, metaforičan i vrlo simboličan kao uostalom sve pjesme iz istoimenog Izbora.

 

Budući je ljubav i doživljaj ljubavi, vječna tema, pa i u mojoj zadnjoj zbirci, zavirila sam na trenutak u stih ove pjesnikinje, Ludbrežanke i moje vršnjakinje, a što bi možda trebalo značiti da nam se u nekim stvarima podudaraju, tumačenja ljubavnih čežnji, rastanaka, odnosu žene i muškarca i ostalih tema koja nam otkriva Ružica na jedan specifičan, vrlo slikovit i osvježavajući način.

 

Odmah sam shvatila kako pjesnikinja Cindori, uspijeva pronaći pravu riječ za svu tjeskobu koja nas u životu okružuje, a pogotovo nas žene, naše unutarnje nemire, a vrlo ironično na trenutak želi i pokušava uspostaviti životnu ravnotežu između dva suprotna spola...

 

Redaju se tako pjesme»Ljubav, ukratko», gdje se muškarcu, mužu obraća i kaže: «samo si trenutak, neupamtiv okus jagode», zatim nastavlja pisati o prolaznosti života i neutaženim htijenjima, «Ne očekuj od mene ništa, ništa od mene ne očekuj»….jer ona sluti da će se On jednostavno poput mornara izgubiti negdje u noći, a Ona će ostati ponovno sama iza zatvornih vrata, izložena nekim teškim mislima u tuzi..»kao da mi je vjetar oblak nanio na obraz»… I stalno se tako ponavlja taj osjećaj tjeskobe, samoće, no Ružica se s tim nikako ne miri, ona je jednostavno strpljiva pa na jednom mjestu kaže:» treba strpljivo čekati kao kamenčić na obali».

 

Kroz stih je vidljivo prisutan osjećaj frustriranosti svakodnevnicom pa se onda autorica pita, što bi se moglo dogoditi kad se muž vrati, a ona više ne bude lijepa, mlada uskog struka. Pitam se to i ja kao žena, ali vrijeme ipak donosi svoje, i mislim da su to sve čari života.

 

A, onda ako se osvrnemo na pjesmu po kojoj i zbirka nosi naslov, vidjeti ćemo kako autorica upozorava da se previše snage, vremena i energije troši na te staklene zagrljaje koji su toliko krhki i mogli bi se u trenu raspršiti, a mi doživjeti ponovno razočarenje, a muškarac ko muškarac, uvijek divlji…»livadu si posadio na moje grudi, no to te nije pripitomilo»… I onda - ne, neočekivano ali pomalo skriveno, tajnovito, pjesnikinja progovara o trenutku neizostavnom u svakoj ljubavi, o erotici i taj se trenutak nekako jako dobro uklapa u samu bit problema…»ni ljubicu ne možeš pokloniti bez koprive»…Ironično zar, ne!

 

I onda ponovno nakon kratkih erotskih strasti, slijedi bolni rastanak, sve se ponavlja, kao po nekom ustaljenom redu…»a da nije bilo rastanka sve bi bilo drugačije, češljugari bi pjevali»… «A ja sam bez tebe raspolovljena naranča koju i usne mogu raniti»…hm, prelijepa izrečena bit stvari na metaforičan način, a i svaka je pjesma zapravo zasebno jedna velika i značajna metafora koja simbolizira istinitost ljubavnih čežnji, iluzija, patnji, čekanja, rastanaka, ponavljanje staklenih zagrljaja…Sve je isto, prepoznatljivo, odluka već unaprijed donesena.

 


Napisala: Denis Kožljan


----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/cindori.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------




A knjigu osvrta na knjige koju je napisala književnica Denis Kožljan po imenu 

"Moj pogled ma njihov svijet" moći ćete preuzeti s adrese: 

http://www.digitalne-knjige.com/kozljan5.php


----------------------------------------




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.




Jun 2 '14

Osvrt na knjigu "Jutro" Vladimira Vidrića



 

Pročitavši nešto više od desetak pjesama iz zbirke "Jutro", samo sam se zapravo podsjetila na ono što sam o Vidriću, pjesniku, liriku Moderne, naučila iz Književnosti. On je pravi impresionist ali sa strahovitim osjećajem za sliku (slike vizualne, a kasnije olfaktivne i akustične javljaju se u svakoj njegovoj pjesmi koja nas čitatelje jednostavno vuče k sebi.

 

U nekim je pjesmama stih vezan, u nekima slobodan, pjesme su pisane u katrenima, a rima je vrlo lijepa i pojačava dinamičnost odnosno sveukupni dojam čitanja. Njegov stil i pjesnički izričaj je vrlo poseban, tim više što vrlo često piše u vokativu, dakle svojim se motivima u pjesmi obraća sa "Oj"...vi... Istovremeno mogu reći kako se Vidrić zapravo kao subjekt pojedine pjesme gubi u nekom mitskom liku, a najčešće su to grčki bogovi, Zeus, Pan, Perun, pa boginje, nimfe...

 

I upravo takav ga način pisanja čini originalnijim i suptilnijim. Svijet o kojem autor piše je minijaturan, a zapravo tako nevin, čist i pojačan trenutačnom trećom dimenzijom što je i jedna važna karakteristika Vidričevog načina izražavanja kroz pjesmu -stih.. Između pjesama: U oblacima, Na Nilu, Scherzo, Coena. Mentor i pjesnik Bosket, Narodna, Plakat, ipak ću nešto više reći o onim stihovima koji su na vrlo specifičan način, obilježili Vidrićevu pjesničku notu.

 

Prvo ću reći kako je negdje u jeku njegova stvaranja, možda i najupečatljivija, ostala pjesma "Jutro", po kojoj je zbirka i dobila naziv. Eto, buđenje dana, započinje prisustvom boga Pana, starogrčkog boga šume, a tu su i božice Nimphe koje plešu oko njega, radujući se na poseban način, dolasku novog dana. Treba dakle reći kako , za razliku od nekih prijašnjih pjesama u ovoj se osim slika, po prvi put pojavljuje i radnja(ples boga i božica).

 

Tu je jasno vidljivo koliko je pjesnik bio okupiran likovima iz mitologije jer iih i sam vrlo često spominje kao glavne motive u pjesmama.. Slijedeću njegovu pjesmu koja me dojmila upravo zbog vedrog raspoloženja i dinamičnosti je pjesma "Dva pejzaža", a stihom je ovdje prikazan stvaran život i to u dva dijela. Normalno i ovdje je uporabom slika, vjerno dočaran prekrasan krajolik. Spomenut ću svakako i pjesmu "Notturno", koja me dojmila zbog slikovitosti stiha.."u zraku se kupa mjeseci sipa svjetlo i sjenu".."i svilne vjeđe obara i noć je...i biva tiše..." Osim pak pejzažnih pjesama, slikovitih opisa prirode, autor je u svojoj zbirci napisao i meni posebno upečatljive pjesme misaonog karaktera.

 

Prva od njih je "Roblje" gdje govori o obespravljenim robovima, o njihovoj tuzi, patnji i bolu, muci i jadu(posebno u stihovima kojima nam dočarava jecaje u lađi. Osnovna misao pjesme je KAKO BEZ SLOBODE čovjek je zapravo NIŠTA. Pisana je slobodnim stihom u pet katrena, rima je prisutna. Slijedi i pjesma "Mrtvac" koja govori o prolaznosti života i neizbježnoj smrti i tu se Vidrić po posljednji put vizualno izražava. Za njega kao čovjeka i pjesnika smrt ima silnu snagu.."vječna, jaka, živa"... Iz kasne faze svojega života, kad Vidrić pobolijeva i biva zatvoren u psihijatrijskoj bolnici, nastaje njegova pjesma "Adieu" koja je vrlo tužna, površna i gotovo besadržajna. Bolest ga je potpuno shrvala i oduzela mu najprije stvaralačku inspiraciju, pa onda povela u smrt...

 

Napisala: Denis Kožljan 

 

-----------------------------

 

Digitalna knjiga,"Jutro", Vladimira Vidrića sastavni je dio našeg multimedijskog CD-a "Klasici Hrvatske književnosti". Više o tom multimedijskom CD-u moći ćete saznati na sljedećoj adresi: http://www.digitalne-knjige.com/multimedijski-cd

Osvrt na knjigu - "Jezero od lego kocaka", Maria Šarića





Da, u pravu ste, odmah po izlasku , uzela sam za čitanje pa onda i pisanje osvrta na ovaj predivan roman za djecu, "Jezero od lego kocaka" autora Maria Šarića. A zašto je tome tako? Zato jer je Mario učitelj, jer je tu negdje moja generacija, jer sam i ja po struci odgajateljica i diplomirala na radu iz Dječje književnosti, pa me zagolicao prije svega naslov, a onda i predivna ilustracija naslovnice, zelena boja, boja života, maštanja, slobode...I svega toga sadržano je u ovoj simpatičnoj knjizi namijenjenoj čitanju dječje populacije , nešto starije dobi tj. onoj od šest do dvanaest godina.

 

A upravo je i glavni junak u romanu, Vlado, a to je u biti autor, pokretač svih priča, cjelovite radnje koje Maria vežu za njegovo djetinjstvo , za njegovo odrastanje, za sjećanja na neka lijepa, zabavna i vremena druženja koja su vrla bitna za razvoj djeteta. I tako nas autor na samom početku upoznaje ponajprije sa Vladom, dvanaestogodišnjakom koji se vjerojatno u ničem ne razlikuje od svojih vršnjaka jer je to dječak koji je na granici, na ulasku u pubertet, dječak koji se želi pred prijateljima pohvaliti da je više nego što to zaista jeste pa i pod cijenu laži. I ništa to ne bi bilo neobično, ali ponekad Vlado zna i pretjerati pa za sebe kaže kako ima četrnaest godina, kako ima curu, kako je hrabar...a to onda svojim postupcima kroz odvijanje radnje u romanu, demantira.

 

Mogla bih ovaj uradak usporediti na "Družbu Pere Kvržice", zbog čitavog niza sličnosti kao na primjer: Junak ove priče, usprkos očevom upozorenju, odvažuje se sam krenuti na put kod bake i djeda na selo u Srpske moravice, putem upoznaje likove različitih osobnosti, zatim se prije samog iskrcaja iz vlaka, zabunom iskrca na stanici prije, hvata ga strah, prespava u šumi nadomak djedove vodenice i jezera.Dakle, dinamičnost radnje i odvijanje akcije što je i vrlo bitno i važno kako bi mladog čitaoca privuklo na čitanje.

 

Autor zatim kako bi svoju zamisao tj. priču učinio što intrigantnijom ubacuje čitavu galeriju likova, a za svakog od njih navodi zasebne unutarnje i vanjske opise koje će čitatelj spaziti kako kroz ponašanje tako i kroz dijalog. Tako dakle, Vlado, puši kriomice, želeći biti pred društvom što veća faca, no ipak u trenucima izgubljenosti omekša, postaje strašljiv. Dolaskom napokon, u Tiće, selo kod Srpskih Moravica, druži se sa bratićem , sestričnom ali i ostalom djecom. Šarić upotrebljava čitav jedan mozaik opisa i situacija, dijaloga, humorističnih scena, ne bi li nam što vjernije dočarao slike iz djetinjstva.

 

Tako, za Marinu, kaže kako je obična lažljivica, nije znala plivati, a često je i dosadna, no i mjesečari što Vlado nikako ne može sebi dokučiti. Mišo, ko Mišo, mudar je i on je u stvari pravi Čogrljev unuk. Tesla je dječak iz sela, kojega ostali zezaju zbog naočala, ali on je vrlo inteligentan, popravio je stari motor, koji na žalost i nije dugo služio. Pa onda je tu Cager, dječak iz susjedstva koji također voli biti u centru pažnje, pa izvodi akrobacije na magarčiću Magu.

  

Zadivila me Šarićeva forma odvijanja radnje sa svim njenim akterima jer zapravo kroz sve te dječje igre; lov na bjelouške, izrada alata za pecanje, izrada splavi, branje cvjetova lipe za zimu, sječa stabala johe, nekako se formira u potpunosti karakterizacija likova, i samo djelo dobiva svoju puninu i draž. A zašto se knjiga zove baš "Jezero od lego kocaka", mislim zato jer je to jezero koje je uz put vrlo slikovito opisano, mjesto na kojem se mali junaci najviše igraju i provode vremena...Jedino u slučajevima kad padne kiša, tada se dječurlija pokupi, posjedne na pod i slaže svemirske letjelice od lego kocki.

 

 Čini mi se da je autor slikovito htio reći kako je opisujući, jedan po jedan doživljaj, kako na jezeru ili slagajući lego kocke, pa odlaske u kino ili u seoski cirkus, htio zapravu zaokružiti jednu epizodu sjećanja na svoje djetinjstvo. I naravno da je uspio, upotrebljavajući odgovarajući mozaik likova, slikovitog i plastičnog opisa prirode(šume, jezera, vodenice, sela), pa zatim odnose među susjedima u čemu su prisutni i humoristični elementi (Lucijin muž pijanica dva put pada u bunar, djeca se survaju u hladno jezero, padnu s magarca), trenutačno svog čitatelja prenijeti na mjesto događaja. A ipak je to bilo prije više od tridesetak godina...A da radnja ne bi bila uobičajena, monotona, pobrinuo se autor uklopivši ljepoticu Željku u snove glavnog junaka. Kao kakav frajerčina, Vlado je nekako kriomice ali ipak htio dati do znanja svojoj družbi da se zaljubio u djevojku koja je obožavala svirati klavir.

 

No, kako se priča približava kraju, tako splašnjava onaj žar zajedništva i kao da se sve opet vraća na staro. Vladin tata trebao je napraviti posao sa djedom Milanom oko odvoza trupaca, ali umjesto toga uslijedila je prevara, ljutnja, Vlado je morao kući s ocem i zaključuje:"ODRASLI ZNAJU BITI SEBIČNI!", A SIGURNO U TOJ NJEGOVOJ MISLI I IMA ISTINE. ROMAN MI SE SVIDIO, A UVJERENA SAM DA ĆE I SVIM ONIM LJUBITELJIMA KNJIGE, KAKO RODITELJIMA, TAKO PRVENSTVENO NJIHOVOJ DJECI JER NA KONCU, ROMAN JE NJIMA I NAMJENJEN.

 

Napisala: Denis Kožljan


----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/saric.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------




A knjigu osvrta na knjige koju je napisala književnica Denis Kožljan po imenu 

"Moj pogled ma njihov svijet" moći ćete preuzeti s adrese: 

http://www.digitalne-knjige.com/kozljan5.php


----------------------------------------




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Sjećanje na hrvatske velikane - Andrija Kačić Miošić




Andrija Kačić Miošić rodio se u Bristu kraj Makarske 1704. godine. Na krštenju je, 17. travnja 1704. godine, dobio ime Antun, a Andrija mu je najvjerojatnije bilo redovničko ime. Od 1751. godine potpisivao se prezimenom Kačić nakon što je u Veneciji ovjerio svoje obiteljsko stablo koje je sam sastavio a prema tom rodoslovlju, njegova bi obitelj trebala pripadati rodu Kačića, odn. Kačićima koji su polovicom 17. stoljeća dobili mletačko plemstvo.

 

Kačić je svoju osnovnu izobrazbu stekao u samostanu u Zaostrogu između 1716. i 1721. godine, pristupivši Franjevačkomu redu 1720. godine. Viši (trogodišnja filozofija) i visoki (četverogodišnja teologija) franjevački studij vjerojatno je polazio u Osijeku a po povratku u Dalmaciju primio je više svećeničke redove: 1727. subđakonat u Šibeniku (1728.), đakonat u Skradinu i prezbiterat u Šibeniku.

 

Od 1730. godine bio je učiteljem u filozofskoj školi u zaostroškom samostanu a od 1735. do 1745. godine predavačem (lector generalis) na Generalnom bogoslovnom učilištu u Šibeniku.

 

Umro je od upale pluća, u Zaostrogu, 1760. godine.

 

Na njega je i njegovo prosvjetiteljsko djelovanje snažan utjecaj imao je Filip Grabovac. Napisao je i filozofski traktat na latinskome jeziku naslovljen Elementa peripatheticae, potom je izdao i kroniku naslovljenu Korabljica (1760.) u kojoj prenosi dijelove iz drugih autora, pa i Pavla Rittera Vitezovića, ali je trajno mjesto u hrvatskoj književnosti zauzeo knjigom stihova i proze Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756.), najpopularnijom hrvatskom pučkom knjigom.

 

Ta knjiga odigrala je ključnu ulogu u pobjedi novoštokavskoga narječja kao hrvatskoga nacionalnoga izraza.

 

U njoj se priča i pjeva o povijesti naroda “slovinskoga” od najstarijih vremena do njegovih dana, a slovinstvo mu je od Jadrana do Sjevernog mora, kao i Gunduliću. Njome promiču u svečano-patetičnom hodu poznati junaci slavnih naših obitelji iz vremena borbe s Turcima, a u svojim prezimenjacima čitatelji su otkrivali svoje pretke, pa se u svom ponosu i poistovjećivali s njima.

 

Knjiga "Razgovor ugodni naroda slovinskoga" tiskana je u Veneciji 1756. godine. Knjiga je za Kačićeva života doživjela dva izdanja (1756. i 1759

 

Ta je knjiga bila čitana na zimskim sijelima u selima svih dijelova Hrvatske i bila je do drugog svjetskog rata najčitanija hrvatska knjiga uopće.

 

Može se reći i da ta knjiga pobija tvrdnje o standardizaciji jezika koje su bile zasnovane na unitarističkoj, srpsko hrvatsko-vukovskoj tendencioznosti, i koje govore da je ona provedena tek u 19. stoljeću, jer i Kačić sa svojim djelom, kao i Kašić još prije svojom Gramatikom iz 1604. godine, dakle dva stoljeća prije Vuka Karadžića, dokazuju jedinstvenost i originalnost hrvatskog jezika.


-------------------------------------


Djela Andrije Kačića Miošića

 

Elementa peripatheticae juxta mentem subtilissimi doctoris Joannis Duns Scoti, 1752.

 

Razgovor ugodni naroda slovinskoga, 1756. (2. izd. 1759., 57 izd. do 1999.)

 

Korabglicza Pisma svetoga i svih vikovah svita dogagiajih poglavitih 

u dva poglavja razdigliena, 1760. (14 izd. do 1997.)


-------------------------------------


Video

 

Video zapis o Fra Andrija Kačiću Miošiću možete pogledati na sljedećoj adresi:

 

Fra Andrija Kačić Miošić pučki pjesnik i guslar - http://digitalne-knjige.com/oxwall/video/view/125


-------------------------------------


Digitalna knjiga "Razgovor ugodni naroda slovinskoga", sastavni je dio našeg multimedijskog CD-a "Klasici Hrvatske književnosti". Više o njemu moći ćete saznati na sljedećoj adresi:


http://www.digitalne-knjige.com/multimedijski-cd/index.php


Pokazni primjerak te knjige moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na sljedeći link: 


http://www.digitalne-knjige.com/multimedijski-cd/kacic.php


--------------------------------


Napisao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.