Njemačka Katolička crkva zarađuje milijune - na tiskanju porno romana




Oni kažu: "Svaka pomisao na sex - siguran je put u pakao"!


Svi mi znamo da je katolička crkva najveći zagovornik tabu-a, kojekakvih zabrana i maltretiranja običnog naroda u svemu što se veže uz magičnu riječ - sex ili preciznije i hrvatski rečeno spolni odnos. Vjerojatno je da Hercegovački svećenici misle da bi zato jer su oni osuđeni na celibat svi mi obični građani trebali biti osuđeni na celibat. 


Da Hrvati ne bi mislili na sex, crkva ih tjera - na povračanje


A da bi hrvatskom narodu što više ogadili svaku pomisao na seks Hercegovački svećenici su izmislili i dvije poprilično smiješne, no i tragične pojave. 


Jedna od njih se naziva Željka Markić i svaki hrvatski građanin vidjevši nju, njenu pojavu i nadasve njezinu pamet odmah izgubi volju za sexom i dobije volju za povraćanjem odnosno rješavanjem nagomilanih želučanih problema. 


Druga ništa manje neugledna pojava odaziva se na ime Ladislav Ilčić popularnije nazvan i Nedrk Ilinčić. Dotična pojava je taj ne baš ugledni nadimak zaradio tvrdeći da je svaka vrsta samozadovoljavanja smrtni grijeh i da zbog toga odmah idete u pakao ( podrazumjeva se da ćete tamo vjerojatno raditi društvo "uglednim" crkvenim velikodostojnicima; poglavniku Anti Paveliću i Sv. Lojzeku Stepincu.)


Ako katoličku crkvu pitate - svaku pomisao na sex bi trebalo zabraniti!

 

Katolička crkva se kako u Njemačkoj tako i Hrvatskoj danas u velikom dijelu svojeg pastoralnog i javnog djelovanja bavi i seksualnim životom ljudi, naređuje im s kime i pod kojim uvjetima smiju spolno opčiti, prijeti pak onima koji o tome imaju drukčije stavove, osuđuje razvode, homoseksualce, kondome, pornografiju. Sve u čemu bi dvoje odraslih ljudi moglo tjelesno uživati je manje-više tabu. 


Čime se sve bavi katolička crkva u Rvata?

 

No, crkva se osim oprostom grijeha, naplaćivanjem misa zadušnica i održavanjem nepotrebnih i vrlo skupih kurseva za mladence, bavi i mnogim drugim poslovima. Recimo poznato je da Hrvatska katolička crkva ulaže u trgovačke centre, da Bozanić na svom računu ima više od 20 milijuna eura nečijeg novca, da se pojedini svećenici bave preprodajom nekretnina, koje su navodno u crkvenom vlasništvu. O svemu tome govore nam i mnogobrojni sudski i krivični postupci, koji su pokrenuti protiv Hrvatske Katoličke crkve i njenih svećenika. A, pedofiliju ovom prilikom nećemo ni spominjati. 


Skandal u kojem je otkriveno da se Njemačka Katolička crkva bavi i tiskanjem porno romana


Upravo zato  s zanimanjem smo pratili i skandal koji se desio u Njemačkoj – naime tamo je otkriveno da se katolička Crkva bavi i izdavanjem porno romana, na kojima onako usput i odlično zarađuje! 


Otkriveno je da je Njemačka katolička crkva stopostotni vlasnik kuće Weltbild, čija podružnica Blue Panther Books izdaje naslove poput 'Internat za radodajke'. Ili 'Odvjetnikova kurvica'. Ili 'Porno grof'. Weltbild je ujedno i najveći njemački knjižar, a po njihovoj ponudi literature jako je teško zaključiti da su u vlasništvu Katoličke crkve. Osim pornografije, Weltbild prodaje i knjige o satanizmu, crnoj magiji, ezoteriji, a nudi čak i serijal o Harryju Potteru, kojeg je svojedobno kao protukatoličkog prozivao i osobno papa Benedikt XVI.


Niste valjda pomislili da bi se crkva odrekla takve zarade?

 

Razlog takve izdavačke strategije njemačke katoličke crkve vrlo je predvidiv: na takvim naslovima odlično se zarađuje. Weltbild je velika firma, koja zapošljava preko šest tisuća ljudi te je - iza Amazona - drugi po snazi online dobavljač knjiga u Njemačkoj. Preko Weltbilda Katolička crkva drži udio od 20 posto na velikom njemačkom tržištu knjiga, dok se profit mjeri u milijunima. I sve to na kraju završavaju u džepovima katoličkih svećenika, koji se navodno "boje sexa kao vrag tamjana".


Katolički časopis Pur objavio je veliku naslovnicu s pitanjem: 'Biskupi kao porno producenti?'

 

Protiv takvog licemjera Crkve su se u međuvremenu pobunili i njezini još uvijek postojeći, no sve rjeđi vjernici, pa je tako katolički časopis Pur objavio veliku naslovnicu s pitanjem: 'Biskupi kao porno producenti?'. Crkva se zasad još nije službeno oglasila o cijelom skandalu, no zato njemački mediji uživaju.


Što bi sve katolički biskupi zapravo trebali znati?

 

Konzervativni Die Welt se tako zapitao sljedeće: 'Čemu li služi naslov poput 'Moje crvene potpetice' članu uprave Welbilda pateru Langendörferu, koji je ujedno i tajnik Njemačke biskupske konferencije? Mora li, recimo, biskup Mussinghoff znati 'Zašto muškarci brzo svršavaju, dok žene glume orgazam'? 





Napisao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.


Pametni telefoni su promijenili način čitanja knjiga, kaže Jacqueline Wilson




Digitalni život je "promijenio način čitanja knjige", budući da odrasli više vole provjeravati e-poštu i čitati na pametnim telefonima, nego čitati prave papirnate knjige dok su u pokretu, izjavila je Jacqueline Wilson.

 

Rekla je i kako je tužna kad vidi da odrasli više ne čitaju, tvrdeći da se često iznenadi kad vidi da je jedini putnik koji na putovanju vlakom u ruci drži knjigu. Svi ostali kaže ona u ruci drže mobitel ili tablet.

 

"U vlaku prije 10 godina ljudi su čitali knjige - voljela sam se voziti s njima i analizirati naslove koje čitaju".

 

"Možda ja sve to gledam drugačije jer sam u godinama i jer je uobičajeno da stariji ljudi teže prihvaćaju promjene, no žalosno je da je digitalni život smanjio čitanje knjige. "

 

Nagrađivana književnica za djecu rekla je i slijedeće:

 

Danas je izazov biti mlada osoba. Mladima društvo ne nudi puno. Društvu, odnosno liberalnom kapitalizmu nije u interesu da mladi razvijaju svoje talente. Kapitalu ne trebaju radnici, koji razmišljaju svojom glavom i koji su u životu pročitali puno knjiga.

 

Sve to naravno muči i političare. Kako nekog tko je pročitao stotine knjige i razvio istančani osjećaj za moral i pravdu poslati u neku Arapsku zemlju i narediti mu da ubija nečiju djecu samo zato jer su druge vjere? Naravno da to nije moguće.  

 

Utjecaj kapitala i politike vidljiv je i u medijima, koji najčešće nude zaglupljujući sadržaj. Raelity show-ovi i razne emisije o preživljavanju ili pojedinim zanimanjima su nešto najgluplje što sam ikad vidjela. Žalosno je da živimo u doba kad se glupost, divljaštvo i neukost uzdižu i veličaju, a pamet, umjetnost, ljudskost i inteligencija odbacuju.

 

Nadam se samo da će Internet, društvene mreže, E-pošta i te knjige koje ljudi čitaju na mobitelima ipak nešto promijeniti i ponuditi i mladima i odraslima i drugačije mogućnosti i razvoj. Mogućnosti koje im današnje društvo očito ne želi ponuditi.

  

 


Preveo i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.

Kakve pjesme je pisao najgori pjesnik na svijetu?



 

Škotski pjesnik William Topaz McGonagall koji je živio i radio u 19. stoljeću, pisao je poeziju toliko lošu i prezrenu da ga je na njegovim istina (ili na sreću), rijetkim čitanjima poezije, publika gađala trulim ribama. No, zbog legende o njemu i njegovim "sjajnim" pjesmama očekuje se da će jedna od njegovih neobjavljenih pjesma na londonskoj aukciji dostići i vrlo visoku cijenu.

 

Naime za tu neobjavljenu pjesama "proslavljenog" spisatelja kojeg su njegovi suvremenici zvali i "najgorim pjesnikom na svijetu", se očekuje da će biti prodana za nekoliko tisuća funti.

 

William Topaz McGonagall,  se osim u pisanju okušao i u glumi, no poezija je ono će ostati zapamćen. Poznato je i da je za života objavio oko 200 pjesama. Reakcije publike na njegove nastupe varirale su od euforične naklonosti i burnog smijeha do zviždanja i ismijavanja. Njegove zbirke poezije i dalje se štampaju, te je često citiran i to ne baš u pozitivnom smislu. I sve to stoljećima nakon što su u zaborav pali mnogi njegovi neusporedivo talentiraniji suvremenici.

 

Pjesmu 'Lines, In Praise of The Royal Marriage' napisao je 6. svibnja 1893. kako bi proslavio sklapanje braka Georgea Alberta, budućeg kralja Georgea V. i princeze Victorije Mary od Tecka. Ta rukom napisana pjesma vlasništvo je kolekcionara poezije Roya Davidsa.

 

Književni kritičari onog doba su toliko uživali u McGonagallovoj poeziji da su napisali da se pjesnik oglušio na poetsku metaforu te da je ritam njegovih uradaka toliko neprikladan da je sve to u konačnici rezultirao nenamjerno zabavnim poetskim djelima.

 

Naravno prilažemo vam i tekst pjesme ali na izvornom engleskom jeziku na kojem je pjesma i pisana. Naime bojimo se da bi prevođenjem pjesme na Hrvatski jezik "pokvarili", njen poetski ugođaj i vrijednost.

 

In Praise of the Royal Marriage

 

God bless, the lovely, and sweet Princess May,

Also, the Duke of York, so handsome and gay.

Long life, and happiness to them, in married life.

May they always, be prosperous and free from strife.

May their hearts, always be full of glee.

And, be kind, to each other, and ne'er disagree.

And, may the demon, discontent, never mar their happiness.

And, my God, be their comforter, in time of distress...

And, if they have children, may they grow grace.

And, be an honour, to the royal race.

Of the empress of India, and Great Britain's Queen.

Who is faithful to her subjects, and ever has been.






Napisao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.

Pitanja vremena



 

Što se pak tiče vremena svako novije razmatranje pojma vremena pridržava se u načelu Aristotelove definicije koja se manje ili više dosljedno javlja u svim sustavima filozofije prirode kao i u sustavima klasične i suvremene fizike i tu je riječ o onoj predstavi vremena koju je Heidegger s nepravom nazvao vulgarnom predodžbom vremena. Vrijeme je tu uvijek nešto što se objašnjava u svezi sa prostorom, kretanjem, materijom kao nešto što je u pravilu na strani nekoga konkretnoga sadržaja, ono je diskretna ili indiskretna veličina pomoću koje se nešto mjeri. Vrijeme je beskonačno i u jednome momentu te beskonačnosti nastao je svijet ili je pak taj svijet kao i vrijeme bez početka i kraja.

 

Stoga treba i upozoriti na stavak u Aristotelovoj Fizici: ‘’Jer vrijeme i jest upravo ovo: broj kretanja naprama prije ili poslije’’ ili ‘’ To naime vrijeme , to brojeno kretanja sređujućega u horizontu ranijeg ili kasnijeg.’’ Vrijeme je brojeno i ono jest to brojeno . Aristotelova interpretacija vremena kreće se u smjeru ‘’ prirodnoga’’ razumijevanja bitka. Kaže se da je vrijeme ono ‘’brojeno’’ i ono brojeno jest ‘’sada’’ te je vrijeme uvijek neko ‘’sada-vrijeme’’. Kako je to ‘’sada’’ uvijek isto , slijed ‘’sada-vremena’’ to je onda Platon vrijeme nazvao slikom vječnosti: ‘’vječnu sliku vječnosti koja traje u jednom, vječitu sliku koja protiče u skladu sa brojem, a koju smo mi nazvali vrijeme.’’

 

Čitava je tradicija uglavnom slijedila ovo mišljenje. Kembridžski platoničari, među njima i Newtonov učitelj Isaac Barrow tvrdili su da je prostor postojao prije nego je svijet stvoren i da postoji izvan svjetski beskonačan prostor i da je isto tako vrijeme postojalo prije nego je svijet počeo postojati i da beskonačno vrijeme postoji i u izvan svjetkom prostoru . Tako je tu vrijeme pojmljeno kao matematički kontinuum ‘’sada-vremena’’ dakle kao matematičko vrijeme koje sadrži beskonačno mnogo točaka odnosno ‘’sada vremena’’ proizvoljno i neograničeno djeljivih . A to je Aristotel u svojoj Fizici izrazio riječima : ‘’A jer je biti u vremenu kao i biti u broju , moglo bi se pretpostaviti neko vrijeme veće od svega što biva u vremenu’’

 

Isaac Barrow je svoju raspravu The Geometrical Lectures započeo razmatranjima problema vremena. I ovdje donosimo centralnu njegovu misao koja vrijedi i za kasnija vremena i na kojoj će raditi filozofija nakon Kanta do danas:

 

‘’ Može se pretpostaviti da je svaka veličina proizvedena ili da u stvarnosti može biti proizvedena na bezbroj načina. Najvažnija metoda je ona lokalnih kretanja . U kretanju ono što uglavnom treba uzeti u obzir načini su kretanja i kvantitet motorne snage. Budući se kvantitet kretanja ne može odrediti bez vremena, nužno je najprije raspraviti o vremenu. Vrijeme ne označava stvarno postojanje već određeni kapacitet ili mogućnost za kontinuitet postojanja kao što prostor označava kapacitet za prostiranje dužine.

 

Vrijeme ne implicira kretanje što se tiče apsolutne i prave prirode , ne više nego što uključuje drugo, bez obzira da li se stvari kreću ili miruju , da li mi spavamo ili smo budni, vrijeme ide istim tokom. Vrijeme implicira kretanje da ono bude mjerljivo , bez kretanja ne bismo mogli zamjećivati prolaženje vremena. ‘O vremenu kao vremenu već je rečeno ( Kretanja stvari razluči ili miran odmori ) ali ni jedna misao tada neće doći’ nije loša Lucretiusova izreka. Također Aristotel kaže: Kada mi sami uopće ne mijenjamo tok naših misli ili ako doista ne primjećujemo stvari koje na njega utječu , čini nam se da vrijeme ne prolazi’

 

I doista čini se da uopće a nije niti očito koliko vrijeme ne prolazi kada se probudimo iz sna . Ali iz ovoga ne treba zaključiti da ‘’je jasno da vrijeme ne postoji bez kretanja i promjene položaja. ‘Mi ga ne percipiramo prema tome ono ne postoji’ krivi je zaključak, a san je varljiv u tome što čini da povezujemo dva široko odvojena momenta vremena. Međutim sasvim je točno da ‘kolika je količina kretanja toliko se čini da je vremena prošlo’ a niti kad govorimo o određenoj količini vremena ne mislimo na bilo što drugo već da je određena količina kretanja mogla postojati u međuvremenu, a mi zamišljamo da je kontinuitet stvari jednakog trajanja sa kontinuiranim uzastopnim prostiranjem.’’

 

To što je Heidegger sa nepravom nazvao vulgarnim predodžbama vremena vidimo da je kod Barrowa ono uspoređeno sa snom i vremenom koje protječe u snovima ako ono tu uopće protječe. I doista nam se čini da je vrijeme u snovima poput vječnosti i da san nikada neće prestati. Ali to je varka. Kao što je varka da je brojanje vremena vulgarna predstava vremena. I ja ću za to uzeti primjer iz našega svakodnevnoga iskustva. Ja se budim u rano jutro i vrijeme toga jutra je dio dana, a dan je jedan okret Zemlje oko svoje osi, dok je godina dana jedna ophodnja Zemlje oko centralnoga Sunca i moj se život mjeri tim ophodnjama.

 

Prema tome ja sam direktno determiniran kozmičkim vremenom u kojem ja brojim njegove djeliće. Prema tome teško je reći da je tu posrijedi neka vulgarna predstava. Kao što je teško reći da je kalendar kojega mi imamo i kojega smo uspjeli sačiniti jedna banalnija koja sa nama nema nikakve veze. Riječ je samo o tome da naše subjektivne doživljaje vremena dovedemo u jednu produktivnu svezu sa kozmičkim vremenom kojim smo nepovratno određeni.

 


---------------

 

Napisao: Zlatan Gavrilović Kovač 



----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

May 15 '18 · Oznake: pitanja vremena

Grijehovi vezani za ratifikaciju Istanbulske konvencije (Iz knjige "Bjegunac", Borisa Golića)


 


Naši svećenici su bezosjećajni i bezdušni na naše egzistencijalne probleme, a naši političari su korumpirani i kriminalci. Stoga ne mogu shvatiti izjavu našeg kardinala Bozanića da su ateisti gori od kriminalaca. I što to našem kardinalu treba? Zar Crkva ne bi trebala biti unutar svojih granica i unutar svojih institucija? Zar se ona ne bi trebala odmaći od našeg javnog života? Zar nam stvarno župnici moraju soliti pamet i govoriti nam za koga da glasamo i što da radimo u svom životu? Zar naša vjera ne bi trebala ostati u privatnoj sferi? Zar nam netko mora stalno nametati svoj svjetonazor? Zar to nije ostalo u onom našem socijalizmu? Zar ćemo i dalje trpjeti nekoga tko želi biti poklopac na svakom našem loncu? 

 

Zar ćemo mi trpjeti nečije nesnalaženje u vremenu i prostoru? Zar ćemo mi uvijek biti na krivoj strani? Zar ćemo mi biti protiv napretka i civilizacije? Moramo li mi biti ili postati tradicionalisti? Želimo li mi to? Želimo li mi nešto govoriti u ime današnje hereze, protiv demokracije, za ekumenizam ili za heliocentrični sustav? Da se nekad nismo tome suprotstavili živjeli bi i dalje kao kmetovi, plaćali trećine, desetine, kulučili od jutra do mraka. Živjeli bi i dalje u srednjovjekovnom mraku. Pa valjda je toga dosta i dovoljno bilo. I zato se ne slažem s tom crkvenom, duhovnom obnovom i zato ne prihvaćam don Bakovićeve populacijske riječi:                                                                                             

„Množite se da nas bude više.“  


Drugi svećenici i biskupi idu i dalje od toga, pa govore kako nas neće pričestiti  na misi ako se javno ne pokajemo za naše grijehe. Meni treba malo više, pa pitam:


„A koje grijehe?“ 


Oni odgovaraju:


„Grijehove vezane za ratifikaciju Istanbulske konvencije.“


„A što je sa grijehovima struktura, što je sa kriminalnom pretvorbom i privatizacijom? Što je sa našom nezaposlenošću? Što je sa našim siromaštvom? Što je sa našim gospodarstvom i našom industrijom?“   

                                                                                          

„To su naši svećenici i biskupi zaboravili. To ih se uopće ne tiče.“


Stoga ja ne prihvaćam te kardinalove riječi o ateistima. Naime, ja među tim ateistima pronalazim časne, poštene i pristojne ljude, a to što oni ne odgovaraju našoj Crkvi i njihovoj ideologiji, to je drugi kraj opanaka, što bi rekli ili ne bi rekli Srbi. U našoj povijesti je valjda postojalo isto takvo vrijeme, kao ovo današnje i sadašnje, a bilo je to u NDH. I onda se rastakalo i kralo nečije židovsko vlasništvo, a sada se rastače naše društveno i državno vlasništvo. I nikome ništa. Crkva da bi rekla riječ. Ne žele se miješati, a i nije ih za sve to briga. Za njih su izdajice oni koji ne idu u Crkvu i koji odlaze iz zemlje trbuhom za kruhom. Ovdje i tako pošteni i časni čovjek nema nikakve šanse da žive ili prežive. Ili će se zadužiti kod krivih ljudi, ili će se zadužiti kod banaka ili će nekome biti jamac. I umjesto da se naša Crkva bori za poštene i časne uvjete rada i života, oni se bore protiv tih odlazaka i iseljavanja, oni se bore protiv nekakvog našeg dezerterstva.


Oni su pomiješali i uzroke i posljedice. I motive i razloge i povode. Oni su sve pomiješali i ne znaju što govore. Oprosti im Bože, jer ne znaju što govore. A i kao što će oni nešto znati o nama kad se oni bave svojim tajnim poslovima. A kad im to dosadi onda se bave poništavanjem teorije evolucije. Navodno se ta teorija razilazi s njihovim uvjerenjima i vjerovanjima. Ustvari se time ne bave svi svećenici, nego samo neki, oni dokoni ili oni koji su vjerski fundamentalisti. Neki od njih tvrde da je zemlja ravna ploča, pa kad je tako, onda neka im to ostane. I tako se kaže da su čudni Gospodnji putovi, da su oni od tog Boga odabrani i izabrani, oni su ovdje s nama i tako pod utjecajem i djelovanjem Duha Svetoga, i mi bi ih zato morali i trebali slušati. Jer mi smo i tako pilad, nejačad i stoka sitnog zuba. Što mi uopće znamo o životu? Oni se druže i bave onima na vrhu, onima moćnima i onima na vlasti. 

 

Briga njih za nas, oni vode svoju brigu i voze se u svojim skupim, novokupljenim mercedesima. Za njih nema gospodarske krize i neimaštine. I onda dijele žito od kukolja, onda dijele prave vjernike od krivovjernika.  Onda dijele vjernike od skeptika, agnostika i ateista. I onda govore za te nevjernike da su gori od kriminalaca, od mafijaša i tajkuna. Da su oni veće zlo od te naše korupcije. Ali zašto su im takvi na misama u prvim redovima, to ne znam. Zar se jedni i drugi ne boje straha Božjeg? Valjda je i to dio tog srednjovjekovnog nazora i mentaliteta, i tog konzervativizama, nemaš straha od Boga i radiš što želiš. Samo da su oni nedosljedni, jesu nedosljedni su. Uopće ne vode brigu o svojim siromašnim ovčicama. Briga njih za siromašne, valjda su im namijenili život na onom drugom svijetu.  

 

Zar nije Isus Krist govorio:        

 

„Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.“


I zar se po osnovi toga svećenici ne bi trebali pridržavati:


„Bio sam gladan, i dali ste mi jesti. Bio sam beskućnik i primili ste me. Bio sam bolestan, i došli ste me posjetiti.“ 


Zar nije i ne bi trebao svećenički poziv biti Euharistija i zar svećenik ne bi trebao biti solidaran, darežljiv i pomagati siromašne i sirotinju. Zar ne bi svećenik trebao dijeliti božju milost i biti čovjek kome se istinski vjeruje i istinski ga se štuje. No javljaju se i oni bezosjećajni među njima, oni zlobni i oni sa zlokobnim glasovima:


„Danas je moderno otići iz domovine, to bi se moglo nazvati izdajstvom i dezerterstvom. To je gamad koja pod krinkom domoljublja i vjere pustoši Hrvatsku. Ne mogu se tek tako izbjeći društvene obaveze prema našoj vjeri i našoj domovini.“ 


Briga toga što ti naši ljudi odlaze trbuhom za kruhom, što su u potrazi za boljim poslom, sigurnijim i normalnijim životom, boljom plaćom, što je tim našim ljudima dosta i lijeve i desne ideologije, što im je dosta tih klerikalno – nacionalnih i huškačkih ideja, tih govora o ustašama i partizanima, što im je dosta bankarskih i lihvarskih dugova, kamata i kredita. Što im je dosta naše bijede, zaostalosti, siromaštva i naše nezaposlenosti. No i taj se ne  da pa sije svoju mržnju sa oltara i prijeti strijeljanjem. Ne može se tek tako kritizirati naš idealan sustav i biti nezadovoljan. 


A da je nešto trulo u državi Hrvatskoj, trulo je. I zato nam mladi odlaze. A jeli to nekakav socijalni bunt i pobuna protiv sustava tih zlih vrijednosti, ja ne znam. Samo da nam ne valja ideologija i svjetonazor, ne valjaju nam. Sve je nešto iskrivljeno, od našeg odrastanja, od našeg školovanja, do našeg zapošljavanja. I ništa tu ne štima, i ništa tu ne valja. Stalno nailazimo na teškoće, nezadovoljstva i nekakve prepreke. Ali ima i onih koje naša domovina nije iznevjerila, nije ih ostavila bez posla, bez primanja i bez perspektiva. Nisu se oni vratili iz rata i ostali bez tvrtke i bez posla. 


Žive oni dobro na grbači države i poreznih obveznika. Dobivaju oni svoje milodare, lukna, mise, prve pričesti, vjenčanja i sprovode. Dobro oni naplaćuju svoje sakramente, naš strah od smrti, naš strah od vraga i mogu oni tada promicati svoje evanđelje i svoje razne istine. Dobro oni sve to naplaćuju, blebeću i pričaju što hoće i što moraju, bez posljedica za ono što izgovore, a oni pričaju takve gluposti, da to ne bi ni pas s maslom pojeo. 




-----------------------------------------


Boris Golić




Ova slika je simbolična i ne odgovara stvarnosti.


Rođen je 1958. godine u Belišću.


Do sada napisao: 


2010. godine - 55+, „Posljednji Gutmann"  i „Tamna strana mog Mjeseca".


2011. godine - „Vražja divizija" i „Vražja divizija II".


2012. godine - „Izvan koncepcije" i „Paintball".                                                                                                                               

2013. godine - „Zovem se 55+" i „Više se ne zovem 55+". 


2014. godine - „Investitor" ;  „22 kvake" ; „Tribunj via Čanak" i „Analiziraj me!".                           


2015. Godine - „Nema lijeka za naš blues"; „Izborna lista"; „Svijet okrenut naopako"; „Unatoč i usprkos svemu". 


2016. Godine - „Gimnazijski dani"; „Slavonska molitva"; „Izbjeglica"; „Turci među nama"; „Romi među nama"; „Srbi među nama".


2017.godine – „Hrvati među nama"; „Seksualni  vodič za ruralne frajere"; „Put u Munchen"; „Argentinski  tango", „Strah od stranca"


2018.godina - „Biti ili ne biti hrvatski tajkun"; "Bjegunac" .



-----------------------------------------



Preuzmite knjigu - "Bjegunac", Borisa Golića


Knjigu "Bjegunac", Borisa Golića, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem 

kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/golic31.php te pažljivo 

slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 --------------

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.


Pisanje je među najdepresivnijim zanimanjima



 


Pisanje je jedno od deset zanimanja koje će kod ljudi, izazvati depresiju, nelagodu, otuđenje i nezadovoljstvo pokazalo je novo istraživanje!

 

Prema rezultatima tog istraživanja, umjetnici i pisci su među deset najdepresivnijih zanimanja. Neredovita plaća, boravak u osami, neprestano istraživanje ljudskih motiva i ponašanja, traženje dobra i zla u ljudima, te svojevrsna  izolacija preduvjeti su za depresivno raspoloženje pisaca i umjetnika.

 

Tim zaključcima u prilog idu i mnogobrojni primjeri iz prošlosti.

 

Velikani pisane riječi Virginia Woolf,  Ernest Hemingway, Anne Sexton i Arthur Koestler, Sylvia Plath, Ivana Brlić Mažuranić, Ulderiko Donadini, Edgar Alan Poe, Sergej Jesenjin samo su neki su od pisaca čija je borba s depresijom završila  samoubojstvom.

 

Dok se kod nekih u njihovim najboljim djelima ne može ni naslutiti kakav su život vodili izvan svog književnog stvaranja, drugi su bili opsjednuti mračnim temama, pa su njihova djela i preslika njihovih teških života.

 

U znanosti je poznat tzv. Sylvia Plath efekt, nastao na temelju istraživanja koje je pokazalo da su književnici, koji pišu poeziju skloniji depresiji i samoubojstvu nego oni književnici, koji objavljuju romane i dramska djela.

 

Pisac Simon Brett s medijima je podijelio vlastito iskustvo s tom bolešću. “Mnogo vremena provodimo sami kod kuće. Isto tako, brojni pisci su staloženi, tihi ljudi kojima je prilično stresno javnosti predstaviti svoja djela”, rekao je.

 

Kao posljedice depresije, koja se ponekad javlja zbog problema s inspiracijom i nezadovoljstva vlastitim radom kod pisaca su vrlo često prisutni problemi s alkoholom i drogom.

Sljedeći veliki razlog depresije kod pisaca je i neprihvaćanje njihovih djela, zato jer se recimo usuđuju progovoriti o zabranjenim temama i u vječnoj potrazi za istinom suprotstaviti vladajućoj politici, kriminalu ili kleru što neminovno dovodi i do zabranjivanja njihovih riječi, misli i djela, odnosno cenzure.

 

Zanimljivo je spomenuti i to da se depresija češće javlja kod najboljih i najtalentiranijih pisaca, koji zbog svoje talentiranosti i posvećenosti pisanju uvijek zadrže i određenu dozu dječje naivnosti, iskrenosti, ljudskosti, sklonosti iznošenja nezgodne istine u pogrešan trenutak i ne žele se ponižavati suradnjom i klanjanjem trenutnoj vlasti i političarima. Manje talentirani ili netalentirani pisci i književnici, koji uzorno surađuju s vlašću i političarima najčešće ne boluju od depresije, materijalno i stambeno su osigurani, no svojim pisanjem takvi “pisci i književnici”, gotovo da ne ostave nikakav trag.

 

A, svi oni koji ne vjeruje u tu moju tvrdnju neka dobro prouče životopise vjerojatno najboljih i najtalentiranijih pjesnika na ovim prostorima – Tina Ujevića i Vesne Parun. Prava istina je da oni bez obzira na sav svoj talent, veličinu djela i značaja za hrvatsku kulturu nikad nisu bili ljubimci političara, pa shodno tome nikad nisu bili ni nagrađivani književnim nagradama, stanovima, putovanjima i počasnim titulama. Nikad nisu bili izabrani za predsjednika društva pisaca, a ni nagrađeni članstvom u Jugoslavenskoj ili Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti.

 

Jer sve te silne počasti i nagrade rezervirane su isključivo za one podobne. I pri tome nije nimalo važno znaju li takvi navodno “ugledni” članovi naše zajednice, “književnici i akademici”, uopće čitati i pisati.

 

Zvuči li vam to kao opravdan razlog za depresiju?

 




-----------

Uredio i napisao: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.



Život kao kozmički događaj (iz knjige "Uz kozmologiju zlatnog prstena", Zlatana Gavrilovića Kovača)




Znanstveni i formalni um se pokazao snažnim kada je trebalo objasniti svijet logičkih i kvantitativno određenih oblika, ali se danas pokazuje nemoćnim kada valja pitati o životu. Pa čak i u suvremenoj biologiji te su njegove granice spoznate, ako je naime prema racionalističkoj paradigmi sve moguće svesti na fiziku, a onda i sve znanosti podvesti pod tu 'fundamentalnu'  disciplinu duha. Za suvremenu biološku znanost nema ništa problematičnije od same ideje racionalnosti, jer je spoznat ograničavajući njen moment koji više ne odgovara današnjim domašajima naše spoznaje niti kognitivnim potrebama suvremenog čovjeka. Brojna biološka objašnjenja, danas posebno u evolucionoj biologiji, odstupila su od kriterija vrijednosti koje prihvaća važeća znanstvena racionalnost u okviru fizikalističkog modela.

 

Moderna biologija, posebno evoluciona biologija, vremenom je pokazala neadekvatnost fizikalističkog modela spoznaje. Nasuprot tome, fenomen živog u svom razvoju može biti okarakteriziran inherentnom nejasnoćom. Kako možemo shvatiti adekvatno fluidnost i nejasnoću života, ako imamo na raspolaganju oštro razgraničene koncepte?

 

Znanstveni duh pokušava elimirati svaki trag Boga i teologije iz područja spoznaje i našeg života do te mjere, da je to postala nova teologija, antibožja teologija. To je vrlo često prisutno u biologiji. Tako česte rasprave o prirodi svojstava živih stanica i organizama koje objašnjavaju njihovu evoluciju odvodile su na pogrešne rasprave o porijeklu života. Skoro bez izuzetka pod takvim okolnostima pozitivisti su se nalazili na svom visokom konju antimetafizike i antiteologije denuncirajući svaki trag stare teologije - Glavnog plana ili teleologije svijeta kojeg su nalazili u bezazlenim postulatima evolucionista koji su jednostavno smatrali, da u živom ima nečeg više, osim fizike. Neimenovavši sebe u odbor za budnost, oni pokušavaju zahvatiti i spriječiti svako odstupanje od gledišta superiornog, svjetovnog, znanstvenog svijeta. Pretpostavke takvih gledišta niti su tolerantne niti stvarno znanstvene u područjima koja su izvan jurisdikcije znanosti.

 

To, da je moguće cijeli problem živoga svesti na fizikalno kemijske termine, pokazuje se danas spornim mišljenjem u kojem se biološka znanost više ne snalazi i kojeg ona danas poima kao jedan beznadan cilj za veliki dio biologije i izvor brojnih igri riječi i obmana. Isto vrijedi i za molekularnu biologiju koja je dugo bila pojmljena kraljicom bioloških znanosti i temelj na kojem druge biološke znanosti (uključujući i humane) tragaju za okončanjem svojih rasprava. Zadatak pokazivanja uloge ideologije u skoro svim fizikalno kemijskim aspektima biologije u principu je isto što i ideološka kritika osnovne paradigme cjelokupne znanosti poslije sedamnaestog stoljeća.

 

Jedan izlaz iz te situacije mi vidimo, na primjer, povratku i na one teorije koje su bile aktualne daleko ranije kao što je na primjer biologija Gerta von Natzmera koji je 1942. u Berlinu objavio knjigu "Lebendige Natur" koji se život shvatio kozmičkim događajem, ali se mi razlikujemo od njega po tome što ne mislimo, da je sam život rijetkost u pojavama kozmosu . Sasvim suprotno, mi tvrdimo da je naš kozmos pun elektriciteta i da vrvi životom na sve strane bez obzira, da li se radilo o visokim ili niskim temperaturama, dok su munje ili električna pražnjenja bitna upravo stoga što pokreću teleološki proces pa se život razvija od jednostavnih jedinjenja prema složenim cjelinama.

 

Život je svagda u vremenu. Sav život i život pojedinih bića i život super individualnih životnih jedinica protječe u vremenu. Vrijeme ga međutim ne nosi sa sobom kao struja neko strano tijelo, već vremenska ograničenost sačinjava njegovo biće. Iz vlastitih iskustava poznajemo hod tog živog vremena. U njemu osjećamo ritam našeg vlastitog života.

 

Ono unutarnje protjecanje vremena jedva da ima, osim imena, nešto više zajedničko sa hodom fizikalnog vremena kojeg su jedinica mjerila dana i godina i kojeg žurno protjecanje pokazuju naši satovi. Kao što je kuckanje sata i svaki zamah njegova njihala tek što smo ga spazili već zauvijek ušlo u prošlost, tako i fizikalno vrijeme niže jednu prošlost za drugom koja se nikada ne vraća. Vrijeme korača ravnim putem, na njegovoj stazi nekadašnji 'sada' redaju se u lanac koji nema ni početka ni kraja.

 

Posve je drugačije proživljeno vrijeme. Tom vremenu pripada ono što nazivamo trajanje. U njemu ostaje prošlost doduše izmjenjena, ali sačuvana na tajanstveni način. To vrijeme živi dalje u sokovima i u tkivu tijela te prožima naš duševno duhovni organizam. Time što nas je oblikovalo ono i dalje djeluje u nama kao neka stvaralačka sila. Ono je isto tako neposredno nazočno i u životu viših životnih jedinica, vrsta, rodova i plemena organizama. Sve sudbine koje su te organizme zadesile u dalekim epohama povijesti naše zemlje i čitavog kozmosa, svako prilagođavanje koje je ikada provedeno, još i danas pokazuje put novom stvaranju; ono mu istodobno određuje i granice. Na ravni duhovnog života ulazi prošlost u sadašnjost kao sjećanje i to ne kao neka bijedna sjena onog što je nekoć bilo, već kao stvarnost koja u odlučnoj mjeri određuje naš život i naše čine i sada i u svoj budućnosti.



-----------------------------------------


Zlatan Gavrilović Kovač




Zlatan Gavrilović Kovač porijeklom iz Hercegovine, rođenjem Dubrovčanin, a  odgojem Zagrepčanin rođen je u Dubrovniku 25 siječnja 1959 godine.

 

Četiri razreda Preparandije pohađa u Dubrovniku  a kasnije školu nastavlja u Splitu. Diplomira pomorsku školu u Splitu u svojstvu poručnika trgovačke mornarice 1977. godine. Studij filozofije i sociologije otpočinje u Zadru 1978. godine a iste godine nastavlja u Zagrebu. Diplomirao je na ovim odsjecima 1986 godine.

 

Filozofsku disertaciju obranio na Sveučilištu u Sarajevu 1989 godine sa tezom Filozofske pretpostavke suvremene znanosti.

 

Glavni je i odgovorni urednik novine zagrebačkog  Sveučilišta "Studentski list" 1982-83, časopisa za teoretska pitanja "Pitanja" 1984-85, klinički je sociolog psihijatrijske bolnice Vrapče u Zagrebu od 1990-94.

 

Koncem iste godine sa porodicom emigrira u Australiju. Suradnik je brojnih australskih radio postaja na  hrvatskom jeziku i bosanskom jeziku. Objavljivao je  svoje radove u nekih tridesetak  novina i časopisa u sedam gradova i četiri zemlje.

 

Također je suradnikom hrvatskih dnevnih portala koji objavljuju radove iz područja književnosti i politike.

 

Živi i radi u Adelaideu u Australiji.

 

Kontakt: 


E-mail: zlatan.g@adam.com.au



-----------------------------------------



Preuzmite knjigu - "Uz kozmologiju zlatnog prstena", Zlatana Gavrilovića Kovača




Knjigu "Uz kozmologiju zlatnog prstena", Zlatana Gavrilovića Kovača, moći ćete preuzeti tako da 

svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic43.php

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.

 

 

 

 

May 2 '18