OSVRT NA ZBIRKU PJESAMA ''BIJELA GOLUBICA“,

DR. ZLATANA GAVRILOVIĆA KOVAČA




 

Kako sam beskrajno romantična duša, samozatajna, a otvorena osoba, u poeziji, prije svega, tražim onaj emotivni naboj, koji mi naježi kožu, a dok sam čitala Zlatanove pjesme, izabrala sam dosta njih, koje su me naježile, ostavile me u tišini ili neke zauvijek ostale zapamćene.

 

Među onima, koje pamtim je ''Ako odeš daleko'', jedna nostalgična i čeznutljiva pjesma, dubokog osjećaja napuštenosti i osamljenosti, beznadne budućnosti i ostavljenog bola u prošlosti.

 

''...i ako u snovima tvojim

bude imalo tajanstvenosti

o danima davnim,

samozatajnim poljupcima

na vratu vedrih ljubavnika

i ako tvoje noći

budu blage i čedne od samoće

i uz to

ako budeš imala dovoljno snage

da svoje sanjarenje

učiniš iluzijama dostojnim divljenja…’’

 

Zlatan svojim arhaičnim stilom pisanja prostire ispred nas svoje poetske bisere, u kojima se prelamaju trenuci svjetlosti sa odbljescima tame i beznađa, u kojima se osjeća latentno nastojanje izlaska iz nemogućih životnih situacija, koje su ovog tajanstvenog Pjesnika zauvijek obilježile i ostavile mu trajni otisak na njegovoj suptilnoj duši.

 

Ali ipak, uz sve životne nedaće, Zlatan svojom pjesmom ''Crveni mak''progovara o romantici duše, ljepoti prirodnog osjećaja pripadanja voljenoj osobi pa Pjesnik kaže:

 

‘’…ne znaš draga

koliko je nježna ta kultura

soli i kruha bijela

ta je duša

crveni mak u središtu svemira

čuvstvo krvavo od pijana sijela…’’

 

približavajući nam ljepotu crvenih latica kroz dah pjesničkog izričaja, kojeg samo poetika može darivati pa ispod ugaslih zvijezda ponovo zapaliti.

 

Ipak, u noćnoj tami Pjesnik u svojoj pjesmi „Bijela golubica“zaziva mir, koji dolazi jedino iz ''...toplog srca od plamena čista“:

 

‘’…lijepa li si, golubice moja,

bijela tvoja kosa

grudi kao plodovi mirisna kokosa

anđeo si nemiran od nebesa

toploga srca od plamena čista…’’

 

nastavljajući nizati biser za biserom, a čitatelj nikad ne može zaboraviti neke stihove ovog plodnog Pjesnika.

 

Kroz noćne sate, između spavanja i nespavanja, nastali su predivni stihovi u pjesmi ''Umoran od tišine“

 

‘’…htio bih ti reći

da sam umoran od tišine

godinama je moje tijelo

na postelji mekoj od miline

moj je um nijemi svjedok

vremena ugaslog od istine čiste

oči se moje žare od dokučene visine…’’

 

pa se Pjesnik kroz snove obraća voljenoj osobi, obnavljajući sjećanja kroz misteriozne znakove sna.

 

Kako je poezija uvijek gost u našim životima, zahvaljujući inspiraciji, nikad ne znamo kad ćemo osjetiti poziv i sliti se u tajanstveni svijet njenog labirinta ili ćemo biti samo čitatelji, koji ćemo se pitati: otkud samo takve divne stihove može stvoriti ljudsko srce?

 

Kao što sam uvijek znala, in-spiro-sfera je vrlo nedokučiv i tajanstveni svijet svačije pjesničke duše, jer svi smo mi u duši pjesnici svojih života, krećući se kroz eone, a presvlačeći svoje tjelesne haljine, putuje naša Duša tim beskrajnim prostranstvima i u takvim trenucima savršene tišine mogu nastati ovako divni stihovi zbirke poezije „BIJELA GOLUBICA“, koje nam je razasuo pjesnik i spisatelj Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač.

 

Sa velikim poštovanjem i radošću sam sudjelovala u čitanju ovih Zlatanovih bisera, a sa velikim strahom sam pisala ove riječi kao osvrt na pročitano, koje završavam u tišini i ostajem dotaknuta emotivnošću Pjesnikovog odraza njegove Duše.

 

Jadranka Varga, pjesnikinja,


Zagreb, 23.5.2015.

 

ZNANSTVENI PROBLEMI VEZANI ZA ''MOLITVU SUPROTIVU TURKOM'' MARKA MARULIĆA SPLIĆANINA




Povodom moga teksta ''Neke napomene o 'Marulićeoj Molitvi suprotive Turkom' '' ja sam se obratio poznatom splitskom povijesničaru i znanstveniku Arsenu Duplančiću, koji radi u Arheološkom muzeju grada Splita pa sam ga zamolio za jedno mišljenje o tom kratkom eseju, koji nije imao neke velike znanstvene ambicije i od nega sam dobio jedan jako važan komentar, kojega ovdje prenosim u cijelosti:


‘’Dragi Zlatane,


Pročitao sam tvoj članak, ali ne mogu mjerodavno odgovoriti.

Molitvaje na hrvatskom, a navodi se akrostih na latinskom.

Tko ga je napisao? Ako je i sam Marulić, on se u Molitvimogao "odreći" jednog njegovog dijela i dati mu kontekst koji mu se činio prikladnijim. Ti pak nejasno upućuješ na to tko su neprijatelji Turaka umjesto da ih izrijekom navedeš jer kad se opovrgava nečije pisanje onda treba jasno dati do znanja tko je u pravu. Ja zato uvijek jasno navedem svoje argumente i znam napisati: tu pogrešno piše.


Srdačno


Arsen’’


I ja osobno mislim, da je gospodin Duplančić sasvim u pravu i da je potrebno navesti izvore iz kojih se dolazi do znanstvenih zaključaka.


A ja sam došao do izvora, koji su mi ovdje u Adelaideu dostupni pa ću navesti, također, u cijelosti izvor iz kojega sam crpio, a to je internet enciklopedija, koja obrađuje ime Marka Marulića.

I tu se nalazi ovaj dio faktografije o Maruliću:


''...Judita (napisana 1501., objavljena 1521.), u versi haruacchi slozhena.., religiozni je epna hrvatskome jezikui čakavskome narječju, nadahnut starozavjetnomjunakinjom Juditom, onodobnim zbivanjima (osmanlijskiprodor u hrvatske zemlje), a istodobno je i tumač kršćanskogsvjetonazora.


Suzana- biblijskapoema u 780 stihova, na kraju djela spominje hrvatske knjige, a tematizira biblijsku priču babilonskojŽidovkilažno optuženoj za preljub.


Molitva suprotiva Turkom- pjesma u 172 dvostruko rimovanadvanaestercaprotutursketematike, napisana između 1493.i 1500.. U pjesmi je skriven akrostihSolus deus potes nos liberare de tribulatione inimicorum Turcorum sua potentia infinita, "Samo nas Bog može spasiti od nevolje naših neprijatelja Turaka", koji je otkrio Luko Paljetak. Pretpostavlja se da su na nj utjecali Juraj Šižgorićsvojom Elegijom o pustošenju Šibenskog poljate srednjovjekovna pjesma Spasi, Marije, tvojih vjernihiz Tkonskog zbornika. Marulić je ovim djelom utjecao na ZoranićevePlanineu kojima pjeva ganku pastira Marulaaludirajući na Turce, zatim na Petra Lučićai djelo Molitva Bogu protiv Turkomte na Primoža Trubarai djelo Pjesni zuper Turke.


Tuženje grada Hjerosolima- lamenti protuturske tematike.


Dobri nauci, Divici Mariji, Od uskarsa Isusova, Utiha nesriće(dijaloška pjesma), Od uzvišenja Gospina, Svrh muke Isukrstove, Uredi duhovni, Stumačenje Kata- nabožne i moralističke pjesme.


Spovid koludric od sedam smartnih grihov, Anka satira, Poklad i korizma- svjetovna poezija, pjesme posvećene sestri Biri.


Oficij Blažene Dive Marije, Od naslidovanja Isukarstova- prijevodi s latinskog, potonji iz izvornika Tome Kempenskog, De imitatione Christi.


dva pisma Katarini Obirtić - uz prozne dijelove u Juditi, jedini prozni hrvatski tekstovi.

Djela koja se obično pripisuju Maruliću:


Prikazanje historije svetoga Panucija- dramskitekst kao adaptacija talijanskogpredloška Fea Balcarija.


Skazan'je od nevoljnoga dne od suda ognjenoga- dramski tekst.


Govoren'je svetoga Bernarda od duše osujene- dramski tekst.


Davidias("Davidijada") religioznije junačko-povijesniepu 14 knjiga sa 6765 heksametara. Ep je napisan po Vergilijevuuzoru u klasičnom latinskom jeziku, s nekim primjesama biblijskog i srednjovjekovnog latinitetai posjeduje znatne umjetničkekvalitete. U djelu spaja biblijske (priča o kralju Davidu) i antičkemotive, ali s izrazito kršćanskom tendencijom, pri čemu je cijelo djelo alegorija: David je Krist, a ŠaulŽidovi, a na kraju se djela nalazi ključ za otkrivanje analogije, Tropologica Davidias expositio. Prvi je put izdana kasne 1954.godine.


De humilitate et gloria Christi("O poniznosti i slavi Krista") - kristološka je rasprava iz 1518.godine u kojem dokazuje Židovima da je Kristobećani Mesija.


De institutione bene vivendi per exempla sanctorum("Pouke za čestit život prema primjerima svetaca") - moralistički je spis biblijskogai hagiografskognadahnuća, zbirka poučnih pričica i anegdota, religiozno, moralno i poučno djelo u šest knjiga iz 1498.godine. To je njegovo u svijetu najprevođenije djelo, koje je za njegova života prevedeno čak i na japanski jezik, a tiskano je šezdesetak puta (četiri puta za života).


De ultimo Christi iudicio- retoričkinajdotjeraniji Marulićev tekst, nastao oko 1520.godine, a prvi je put izdano 1901.godine.


De veteris instrumenti viris illustribus commentarium- kompendij je Starog zavjetaiz 1517.godine, prvi put izdano 1901.godine.


Dialogus de Hercule a Christocolis superato("Dijalog o Herkulu kojega su nadvisili Kristovi štovatelji") - dijalogje nastao oko 1519.godine, a tiskan je 1524.godine. U dijalogu Pjesnik i Teolog raspravljaju o uporabi mitologije(Heraklo) i alegorije u pjesništvu. U posveti se Marulić divi Erazmu Roterdamskom.


Epistola Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI.- pismo je Hadrijanu VI.kao apel za uspostavu sloge među katoličkimvladarima da se zajedno odupru Turcima


Evangelistarium("Evanđelistar") - sustavna je moralistička rasprava u sedam knjiga, nastala u razdoblju od 1480.do 1500., tiskana šezdesetak puta. U djelu se govori o etičkimnačelima i moralnimdužnostima kakva se očekuju od jednog kršćanina, a temelj su tri kreposti: vjera, nadai ljubav.


Dakle, pozivajući se ove izvore nastao je tekst, koji je štampan na portalu www.magicus.infoi koji je dostupan javnosti kao jedna kritika nedosljednog navođenja samih Marulićevih navoda.

A odgovor, odnosno, prilog potpunom dokazu jest i pismo, koje sam također otposlao svome dragome prijatelju, koje glasi:


‘’Dragi Arsene, slazem se da je marulic predmet strucnjaka ali je  takoder istina da  njega mogu citati I takvi diletanti kakav sam ja, sa tim cemo se svi sloziti I ako se pazljivo prebroje slova toga akrostiha onda u mojem navodu njih ima 85  tocno koliko ima I dvostruko rimovanih stihova  te molitve, za razliku od navoda luke paljetka  gdje ih je 9 manje, a meni se cinilo da je moje navodenje  vec samo po sebi prilicno jasno mada se slazem sa tobom da je u znanosti potrebno biTi precizan, svejedno jako mi je drago da si procitao  taj mali esej I da si donio nekakv sud o njemu, to meni jako puno znaci, srdacno te pozdravlja zlatan''

Dakle, ukoliko je moje navođenje netočno, onda to svakako zahvaljuje netočnosti izvora, kojima sam se služio.


Onda barem treba biti na čisto, da internet enciklopedije nisu mjerodavni izvor iz kojega se mogu donositi znanstveni zaključci.

 

Zlatan Gavrilović Kovač


Osvrt na knjigu: ''Sjena duše'', Jadranke Varge




Zbirka poezije '' Sjena duše'' doživljava svoje drugo izdanje nakon jako lijepe recepcije ove zbirke kroz proteklih 5 godina. 


I to je jedna ''velika'' knjiga i to ne samo zbog svoga opsega, jer je doista riječ o zahtjevnom sadržaju, nego i zbog svog unutrašnjeg jedinstva , poetskog, jezičnog, izražajnog, tako da je autorica u pravu kada kaže, da nije moguće uništiti to jedinstvo, jer je ono kao i njena duša- cjelovito i Jedno. 


Međutim, ova je zbirka poezije velika i zbog svog osebujnog načina doživljavanja stvarnosti i samog života tako, da slobodno možemo reći kako predstavlja jedinstveni primjer suvremene hrvatske lirike.  


Vuk Pavlović je negdje zapisao : ''Živjeti - sudbina je svega rođenog. Doživjeti i doživljavati - dosuđeno je, napose, čovjeku.'' 


Istina je, dakle, da se u ''Sjeni duše'' život uzvio do neke prilične jasnoće, koja se zna prikazati u različitim očitovanjima ili doživljajima, zapravo, čudesnim događanjem, koje nekako stoji zajedno sa autoričinim življenjem. 


To nije nešto što je dodano životu ili što stoji pored samog njenog života, nego je takoreći esencija, koja iskrsava iz samog životnog toka i gdje se iz njega na zapažen način izdiže i razotkriva kao čovječje bivstvo ili kao ljudsko bivstvo. 


I po toj ljudskosti, dakako i po toj dubini doživljenog  i proživljenog života, ''Sjena duše'' predstavlja jedan izniman pjesnički pothvat, koji će zasigurno ostati trajna tečevina novije hrvatske literature.


Po ovim doživljajima ljudski se životi, dakle, odvijaju ne samo u različitim dubinama, nego i u svojevrsnim rasponima. 


I pri tome je bitno, da se život u toku našeg življenja razvijao postupno, u mnoštvo izdiferenciranih i mnogolikih doživljaja po kojima se, u stvari, i razlikuju individualni subjekti. 


Čovjek u svojoj ljudskosti upravo na temelju doživljavanja samog surovog i oporog, gorkog života živi u stanju i bivstvuje prema sposobnosti, da uspoređuje i ocjenjuje i koliko mu je duša dozrela do uvida njegova općeg životnog stanja i njenih danih mogućnosti, može čovjek razvijajući se doseći i svoju duševnu zrelost, koja se u svome najbitnijem vidu očituje u činjenici, da se doživljavanje svijeta naposljetku otkriva kao nedostatno bivstvo i čitav se život očituje kao takvo nedostatno bivstvo. 


Iz ovog osjećaja nedostatnosti ili oskudice, koja je kod Sartea fundamentalna duševna struktura suvremenog čovjeka, moguće je da autorica kaže:


''...A ti još nisi naučio slijediti svoju sjenu života'' (str. 295, Sjena života). 


Kao da se čovjek može jedino upoznati i osjetiti u ovoj nedostatnosti kada mu u duši zasja njegova stvarna slika ogoljenog čovjeka, ali u bitnom određena ljudskošću, ali čovjek se upoznaje i osjeća prema svom magičnom svijetu, kojega gradi gdje život dolazi do svoje potpune jasnoće, ondje dakle gdje je doživljavanje prožeto dušom pa je tako onda čitav život produševljen i tumači se tako. 


Tu, sve što se može iskazati vidljivim dodirom sa svojom bližom ili daljom okolinom, zahvaljuje živototvornoj moći i pokretnoj snazi naše duše.


I tako se, bez obzira na to, je li i i koliko je magično shvaćanje naše autorice, njezina svijeta i njezine moći primjereno, opravdano, prihvatljivo ili ne, može se svakako utvrditi, da se duša i duševni svijet otkrivaju u svom zornom vidu, da se naziru intuitivno u magičnoj formi Jadrankina doživljavanja svijeta, ljudi i života u cjelini. 


A to je velika novina suvremene  hrvatske lirike, koja je izgrađujući jedan sinestetički svijet poezije razvila literaturu, koja je razlikuje, koja je značajno razlikuje od generacija, koje su joj neposredno prethodile. 


Odatle, dakako, Jadrankina duševnost i duševnost te poezije, koja se zna očitovati, uz sve što se može nadati doživljaju, bilo to zamijećeno, predočeno, izmaštano, zamišljeno, vrednovano, naslućeno. 


Ova poezija prianja uz pojave prirodne i duhovne objektivitete, uz predmete ljudske čežnje i žudnje, skrovite nade i odvažna stvaranja. Ona, takoreći, obavija čitavu duševnu zbiljnost i žigoše dahom ugođaja stjecaje ljudske sudbine. 


Dakle, doživljavanje svijeta i života dopušta utvrđivanje, da zbiljski svijet, ako se smije slikom ili riječju izreći, naprosto znači duševnost i da je drugim riječima sva upravo natopljena njome.

 

A takva je poezija Jadranke Varga i kao takva sigurno predstavlja rijedak primjer nadahnutog poetskog kazivanja.


Dr. Zlatan Gavrilović Kovač


POVODOM REHABILITACIJE DRAŽE MIHAILOVIĆA




Evo čitam jučer u Večernjem listu iz Zagreba iz pera novinara Ivice Kristovića i novinarke Renate Rašović, da je rehabilitiran Draža Mihailović i taj kratki napis poštovanom čitateljstvu dostavljam u cijelosti:


--------------------------------------


''Vođa četničkog pokreta Draža Mihailović rehabilitiran je odlukom Višeg suda u Beogradu.


Podsjetimo, zahtjev za rehabilitaciju Mihailovića još 2006. godine podnijeli su njegov unuk Vojislav Mihailović, profesori beogradskog Pravnog fakulteta Smilja Avramov i Kosta Čavoški, Srpski liberalni savjet i Udruženje Jugoslovenske vojske u otadžbini (JVO). Obitelj i sljedba tražili su poništenje presude od 15. srpnja 1946. godine kojom je Mihailović osuđen na smrt zbog kolaboracije s nacističkim okupatorima i kojom su mu oduzeta sva građanska prava.


Nije mu omogućeno pravo na obranu


Na ovu odluku Višeg suda u Beogradu ne postoji pravo žalbe, tako da je ona konačna. Sudac Aleksandar Trešnjev kazao je da je sud usvojio zahtjev za rehabilitaciju i poništio presudu kojom je Mihailović 15. srpnja 1946. godine osuđen na smrt, a dva dana poslije strijeljan. RTS piše kako je sud utvrdio da je sporna presuda donijeta u nezakonitom procesu iz političkih i ideoloških razloga.


U odluci suda zaključuje se da vođi četničkog pokreta tijekom suđenja nije omogućeno pravo na obranu, da nije vidio svog odvjetnika do početka suđenja i da nije imao pravo na nepristrano suđenje, dok su mu optužnicu uručili sedam dana prije suđenja. Trešnjev je u izricanju presude naglasio da sud nije utvrđivao je li Mihailović bio ratni zločinac ili nije, nego samo je li imao pošteno i pravedno suđenje, piše B92.


Šešelj i princ Aleksandar Karađorđević u sudnici


Blic piše da su tijekom izricanja odluke u sudnici bili princ Aleksandar Karađorđević i predsjednik Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj. Nakon što je sudac Trešnjev kazao da se nakon ove odluke "Dragoljub Mihailović smatra neosuđivanim" u sudnici se prolomio glasan pljesak.


Ispred sudnice su se okupili mnogi pripadnici četničkog Ravnogorskog pokreta, ali i deseci mladih s komunističkim obilježjima koji su pjevali komunističke pjesme i nose komunističke zastave i majice s likom Staljina. Između njih stoji policija kako bi spriječila sukob.''


------------------------------------- 


Pa ja bih htio tim povodom reći par riječi iz perspektive Australije u kojoj sada boravim ne zaboravljajući, da sam dospio na ovaj kontinent kao nova hrvatska migracija pored ostaloga i zato, jer je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća neposredno, dakle, pred rat u nas, prostor kulture vrvio sličnim ''rehabilitacijama',' koje su izravno odgovorne za naše porazno stanje političkih i ideoloških fakata.


I ova rehabilitacija Mihailovića samo je, dakle, konzekventna politička odluka, koja ima svoju višedecenijsku povijest.


Pri tome se u Hrvatskoj uglavnom raspravljalo, kao što je to pokazao slučaj bivšeg predsjednika Republike Mesića, o mogućim konzekvencama, da se sada potraži, također, i rehabilitacija Ante Pavelića, jer da su tobože obojica ovih lidera bili kao jagnjad u jednom otužnom bratoubilačkom ratu, koji je odnio približno 2 milijuna ljudskih života.


Od ovih žrtava, a prema britanskim statistikama polovica, naših žrtava iz Drugog svjetskog rata zahvaljuje prije svega međunacionalnim sukobima i etničkom netrpeljivosti naših naroda.


I kada se gleda djelovanje četničkog pokreta na prostorima Balkana, onda se i njima, također, pripisuju cifre nevinih žrtava, koje su oni previdjeli u svom dnevnom operiranju sa ciframa, ali i sa nacionalnim osjećajima Srba, koji su također bili  žrtve četničkog pokreta pa je tako Vladimir Velebit naveo cifru od 100 tisuća ubijenih Srba.


Prema tome, čini se danas apsurdnim ''rehabilitovanje'' ratnog zločinca i sa stajališta političke kulture kao i sa stajališta približavanja i nacionalnog pomirenja zavađenih naroda na Balkanu, ukoliko su nam, dakle, poznate reperkusije djelovanja četničkog pokreta prema vlastitom narodu, a da ne govorimo o drugima.


Drugi momenti naravno sadržani su i u višedecenijskoj vojnoj diktaturi Josipa Broza, koji je bezrazložno proganjao i uništavao protivnike režima ili pak one, koji se nisu slagali sa kuretnom politikom, koja je bila na djelu u nas i ja osobno smatram, da je titoistička politika, koja je gradila svoju egzistenciju na teroru i iživljavanju nad političkim protivnicima, direktno odgovorna za nastalo stanje.


Mi današnji, samo smo rezultanta tih silnica, koje su decenijama vladale našim prostorima.


Međutim, mlađi ljudi, oni koji su rođeni uoči najnovijeg balkanskog rata ili pak oni, koji su rođeni nakon njega, nemaju nikakvog interesa za pitanja, koja potresaju Balkan, evo već godinama.


Mlađe ljude kod nas uopće ne zanimaju pitanja, koja se tiču naše bliže ili dalje prošlosti, a pogotovo ne prepotopna pitanja, koja su vezana za generaciju Drugog svjetskog rata.


Te mlade ljude zanima znanstveni razvoj, razvoj kulture i književnosti, tehnološki razvoj, hvatanje koraka sa najrazvijenijim nacijama ili ih pak zanima kako preživjeti u najnovijim uvjetima liberalnog kapitalizma u kojemu učesnici nemaju jednake šanse.


Ne zanimaju ih pučke kuhinje ili pučke samoposluge, već izgradnja novih tvornica i otvaranje novih radnih mjesta, a i volontiranje u dobrovoljnim udrugama, jačanje sindikata, političke odluke, koje idu na boljitak cijele države.


Njih malo zanima slučaj Draže Mihailovića ili Ante Pavelića i ja se slažem, da ta pitanja treba ostaviti po strani, da ih treba mimoići i cijelu našu egzistenciju graditi na jednom fundamentalnom osjećaju budućnosti i volji, da sudjelujemo u stvaranju nove civilizacije u kojoj mi imamo jedno jako značajno mjesto.


Prema tome, pitanja rehabilitacije Mihailovića ili Pavelića za nas su čisti ANAKRONIZAM.


Srdačno vas pozdravljam iz Adelaidea, Zlatan Gavrilović Kovač  


 


 

KRITIKA GOTSKOG PROGRAMA IZ 1875  PROMATRANO 

IZ PERSPEKTIVE SVETOGA PISMA



 

Kritiku Gotskoga programa Karl Marx je napisao i objelodanio 1875 godine  kao jedan prilog u djelovanju i teoretskom promišljanju njemačke socijaldemokratske partije. S obzirom  da smo spominjali ovaj Marxov rad  u kontekstu kritike  neoliberalističke politike socijalne  raspodjele koja favorizira najbogatije  i najviše klase u jednom društvu na uštrb najsiromašniih slojeva  koji posjeduju rad i njegovu vrijednost  to je bilo potrebito da sada malo pojasnimo Marxova stajališta s obzirom na navode koje nalazimo u Svetom pismu odnosno u  Novom testament. Sasvim dakle suprotno uvriježenim stajalištima da Marx nije imao nikakove veze sa religijskim idejama  nego da je  religiju denuncirao kao ‘’otuđenu svijest’’. Tako na stranicama  Kritike Gotskoga programa nailazimo i na ove navode:

 

"[J]ednaka količina rada u jednom obliku razmjenjuje se za jednaku količinu rada u drugom obliku. - Zato je ovdje jednako pravo još uvijek po principu - buržoasko pravo [...] Ovo jednako pravo ima još uvijek buržoaski okvir. Pravo proizvođača proporcionalno je radu koji oni daju; jednakost se sastoji u tome što se mjerenje vrši jednakim mjerilom - radom [...] Ovo jednako pravo je nejednako pravo za nejednaki rad. Ono ne priznaje nikakve klasne razlike, jer je svaki podjednako samo radnik; ali ono priznaje prešutno nejednaku individualnu obdarenost, prema tome, nejednaku radnu sposobnost kao prirodne privilegije. Zato je ono, po svojoj sadržini, pravo nejednakosti, kao i svako pravo.

 

Pravo može, po svojoj prirodi, postojati samo u primjenjivanju jednakog mjerila; međutim, nejednake individue [...] mogu se mjeriti jednakim mjerilom samo ukoliko ih [...] uzimamo s jedne određene strane, u danom slučaju, na primjer, posmatramo samo kao radnike [...] Pri jednakom radnom učinku i, prema tome, jednakom udjelu u društvenom fondu potrošnje jedan će faktički dobiti više nego drugi, jedan će biti bogatiji od drugog itd. Da bi se izbjegli svi ti nezgodni momenti, pravo bi moralo, umjesto da bude jednako, biti čak nejednako [...]

 

U višoj fazi komunističkog društva, kad nestane ropske potčinjenosti individua podjeli rada, a s njome i suprotnosti između intelektualnog i fizičkog rada; kad rad postane ne samo sredstvo za život nego i prva životna potreba; kad sa svestranim razvitkom individua porastu i produkcione snage i kad svi izvori društvenom bogatstvu poteku obilnije - tada će tek biti moguće sasvim prekoračiti uski buržoaski pravni horizont i društvo će moći na svojoj zastavi napisati: "Svaki prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama"."

 

Međutim kada se malo zaviri  u Novi testament tada se također nailazi na  slične odredbe  Tako u Prvoj poslanici Korinćanima Pavao izlaže  svoju filozofiju i svoju vjeru u isusa Krista pa u trećem poglavlju zapisuje : ‘’ Onaj koji sadi i onaj koji zalijeva  jedno su, ali će  svatko primiti svoju plaću  prema svome trudu’’ ( 3,8)

 

Ja nemam sada namjeru posebno razmatrati navedna staajališta jer mislim da su oba prilično jasna i razgovjetna  ali bih svakako posebno zahvalio  gospodi Jadranki Varga što je na  navode kritike neoliberalističke politike u tekstu  pod naslovom  Tko je  opasan a plemenit  stavila  svoj palace ‘’gore’’ u znak podrške i slaganja sa navedenim stajalištima autora . Jer se na koncu pokazala istinskim vjernikom  pa joj Prva poslanica  Korinćanima  nikako ne izgleda stranom, i za to joj velika hvala.

 

Zlatan Gavrilovic Kovač

 

 

 

------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora. 

 

 

 

KOJI SU LJUDI OPASNI A PLEMENITI?



 

Pa ja ne bih htio sada previše špekulirati oko toga pitanja koji su ljudi opasni a plemeniti  ali bih htio skrenuti pažnju na one koji su manje više  miroljubivi i sasvim nježne prirode ali kojima je teoretski profil takav da izazivaju zgražanje cjelokupnoga pučanstva poradi njihovih teoretskih i filozofskih stajališta.


Jedan takav opasan tekst može biti i ovaj koji se bavi pitanjima  socijalne raspodjele imajući u vidu kurentnu ekonomsku politiku koja nam je svima poznata  kao politika neoliberalizma koja je ušla kod nas na ''mala vrata'' prije svega zahvaljujući ratu i ratnim prilikama kroz Tuđmanovu  formulaciju da  bi sada  trebalo da ''sposobniji napreduju''.


Pri tome nije posve bilo jasno  tko su ti ''sposobniji'' niti kako bi trebalo izgledati njihovo ''napredovanje'' kao što nitko nije postavio pitanje nove distribucije  društvenoga bogatstva  koja  se podrazumijevala u novim  kapitalističkim uvjetima u Hrvatskoj.


Da bih došao  do odgovora na ovo pitanje  trebalo je ''zaviriti'' u knjigu poznatoga američkoga ekonomista Lestera Thurowa   koja nosi ime The Future of Capitalism, How today's economic forces will  shape tomorrow's world iz 1996 godine koja predstavlja seriju njegovih predavanja koja je ovaj ekonomist držao na Yaleu  kroz skolsku godinu 95/96. Jer je poznato da smo svi pristali na slobodnu Hrvatsku samo nismo svi pristali na to da pitanje  socijalne raspodjele bude  takvo  da ide na štetu nasiromašnijih dijelova hrvatskoga društva a da se  oteta vrijednost prelijeva  na najbogatije slojeve. 


Tako na stranici  23  dakle na samom početku ovoga  vrijednoga ekonomskoga djela nalazimo na jednu tablicu  promjena  u realnim plačama i prihodima  od 1973 godine  do 1992  prema U.S. Bureau of the  Census


I ta tablica izgleda ovako:

 

                             Plaće zaposlenih                                prihodi domaćinstva


Dno                               -23%                                                  -3%

Dva                               -21%                                                  -3%

Tri                                -15%                                                   -0.5%

Četri                             -10%                                                   +6%

Vrh                               +10%                                                  +16%


 

Iz ovih podataka se jasno vidi da je vrijednost rada prelivena iz radničkih obitelji  prema višojsrednjoj klasi i prema najvisim klasama. I dok se jednima oduzima drugima se daje vjerojatno prema onoj rečenici Isusa Nazarečanina  '' Tko ima dat će mu se a  tko nema uzeće mu se i ono što ima''. Odatle se naravno nanovo nameće pitanje socijalizma kao jednoga realnoga rješenja problema socijalne  raspodjele  na način da se afirmira ono Marxovo načelo iz Kritike Gotskoga programa '' Svakome prema radu svakome prema potrebama''. 


A sa ovim stajalištem se slaže i autor  knjige koju smo naveli Lester Thurow koji je na stranici  255  napisao: ''To work, democracy needs a vision of  utopia'' . Samo se nadamo da ta nova utopija  neće odnijeti sa sobom milijune nevinih ljudi  koji su prihvatili napredne ideje a na koncu ispali njihove žrtve po gradovima i selima  napačene i izmučene Europe koja u svoju povijesnicu može upisati samo kalvariju ljudi željnih slobode i mirnoga života za svoje najmilije i svoje   najdraže.


Zlatan Gavrilović Kovač


 


 

------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


May 6 '15 · Oznake: koji su ljudi opasni a plemeniti?

OSVRT NA PROČITANI SERIJAL IZDANIH KNJIGA

''OKOVANO VRIJEME'' I-IV – dr. Zlatan Gavrilović Kovač




 

 

 

'TKO JE SUROV?

 

(autor: dr. Zlatan Gavrilović Kovač)

 

nasuprot ljubavi i pravičnosti

stoji mržnja,

grubost

i surovost,

surovi su ljudi oni,

koji nisu blaga srca prema ljudima...

biti blaga srca prema ljudima

izaziva ljubav,

dok surovost

izaziva otpor,

surovi su ljudi

nezahvalni,

potiču mržnju, očajanje

i nevjeru

u doba velikih nacionalnih kriza

i u vrijeme nesreća,

oholi su, uobraženi,

u doba blagostanja,

a u doba nemira

tirani, svađalice

isto su arogantni

pohlepni

poznati po tvrdičluku

i prelaženju svih granica,

kao i samodovoljni

od sebičnosti

poznati su po nemoralnim djelima

u doba ratova

poznati po svojoj okrutnosti

i barbarizmu

i kao takvi ne zavrjeđuju

ničiju pažnju

 

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=71679


 

Čitajući ovu pjesmu, koju je napisao dr.Zlatan Gavrilović Kovač ne mogu, a da se ne prisjetim nekih surovih vremena, za koja sam mislila kako ih nikad neću doživjeti.

 

Naši prostori su uvijek bili meta raznoraznih osvajača, koji su htjeli zauzeti ovaj dio raja naše planete.

 

Kad kažem „raj na planeti“, mislim na geografski i geopolitički položaj Balkanskog poluotoka, gdje se nalazi i naša lijepa domovina – Republika Hrvatska.

 

Kroz povijest smo bili svjedoci okupiranosti naše Domovine, kroz povijest smo bili svjedoci nametanja tuđih jezika našem hrvatskom materinjem jeziku, tako da mogu samo reći kako su to sve bili – surovi ljudi.

 

Tko je takav čovjek, da želi nešto tuđe, a nije njegovo?

 

Tko je takav narod, da želi porobiti drugi narod kako bi se on raširio na tuđem teritoriju?

 

To mogu učiniti samo surovi ljudi.

 

Pokazalo se to smaknućem 15.2.1573. Matije Gupca na trgu ispred crkve Sv. Marka na Gornjem gradu, kad je smaknut jedan seljak, koji se drznuo povesti goloruke seljake na feudalnu vojku samo iz jedne želje – biti slobodan na svojoj zemlji.

 

Pokazalo se to i ubojstvom, bolje rečeno smaknućem, koje se dogodilo 30.4.1671. kad su ubijena dva hrvatska sokola Zrinski i Frankopan, jer je njihova urota bila slomljena i došlo je do neminovne propasti urotnika.

 

A zbog čega su se urotili? Zbog želje za slobodom svoje zemlje! Jednostavno, prirodno, esencijalno.

 

Pokazalo se to i u nizu drugih povijesnih događaja, gledano kroz hrvatsku povijest do novijeg doba, a najbolnije od svega, mislim da je bilo vrijeme Domovinskog rata, kad je hrvatski narod ponovo želio ostvariti stoljetnu želju i biti svoj na svome, tada ga je bjesomučno napala velikosrpska soldateska, uključivo potpomognuta sa tzv. JNA i izvršila velika zvjerstva i pokolje, progone cijelih naroda, kako pojedinaca, tako i obitelji u izbjeglištvo.

 

Kad god sam otvorila TV, slušala sam o izbjeglicama, ljudima koji su morali pobjeći iz svojih domova, samo iz razloga, jer su Hrvati i jer su željeli biti svoji na svome.

 

Ubijali su starce, djecu... ubijali su bjesomučno i pri tome pjevali neke čudne surove pjesme, kojima ni teksta ne razumijem.

 

Jedan od takvih, koji je morao izbjeći iz svoje Domovine je i moj daleki prijatelj, autor ovog serijala „Okovano vrijeme“ I-V, dr.Zlatan Gavrilović Kovač.

 

Čitajući u drugim njegovim knjigama sudbinu ovog dobrog čovjeka velikog srca, na tren sam u nekom prividu situacije mogla tek shvatiti, kako je bilo njemu i obitelji otići na daleki kontinent, u daleku Australiju i započeti novi život, među strancima.

 

I pitam se, koji su to surovi ljudi, koji su mogli učiniti takvu zlu nakanu i zlo djelo prema tisućama nevinih ljudi, prema sudbinama ljudi, koji su se rasuli po planeti, razdvojivši sve što je bilo dobro i želeći postaviti nešto što je u startu bilo loše – otimanjem nečijeg doma.

 

Oteto = prokleto; ne valja oduzimati nikome ništa, jedino darovanjem ima blagoslova, ali otimanjem se ne postiže ništa, osim kontraefekt.

 

Mi smo slijedom demokratskih izbora u RH odlučili biti samostalni i proglasili smo 1991. samostalnost, a to je bio okidač za ove surove ljude, da postanu još suroviji i zatru sve dobro, kako bi posijali svoje otrovno cvijeće.

 

Na žalost, od otrova mirisa nema, od otrova raste drugi otrov, multiplicira se mržnja, zaustavlja se disanje, treptaj srca se uznemiri i zadrhti sva voda na planeti.

 

To su titraji, koje smo svi osjetili kroz ono razdoblje od 1991. do 1995., a mogu misliti kako je tek bilo ljudima u egzilu, ljudima u stranim zemljama, u hladnim tuđim domovima, u kampovima.

 

Mogu li tek ne zamisliti, kako je bilo u tzv. ''sabirnim logorima“, gdje su u neljudskim uvjetima bili živi ljudi i držani u takvim uvjetima samo zato jer su – Hrvati?

 

Ne, ne mogu to zamisliti, iako sam gledala mnogo emisija na tu temu, ali to okovano vrijeme, kako ga lijepo spominje autor, ta surovost čovjeka prema čovjeku me uvijek vodi na misao: dobro radi – dobru se nadaj, zlo radi – zlu se nadaj.

 

Iz te raseljenosti, iz dalekog svijeta, putem interneta, upoznala sam autora ovog serijala knjiga, autora ove predobre pjesme, iako se uživo nikada nismo sreli.

 

Znam, autor serijala „Okovano vrijeme'' I-IV prošao je Golgotu još prije, u svom životu, jer nije podnosio surove ljude, nije se priklanjao većini, nije služio nikome, osim sebi i svojoj savjesti.

 

Znam da će čitatelji jednako tako na svoj način doživjeti ovaj serijal knjiga, kao što sam ga i ja doživjela i imat će prilike pročitati, tko su – surovi ljudi.

 

Samo jedno mogu reći, na kraju ovog osvrta: neka se nikad više ne ponove ta surova vremena i neka iz srca surovih ljudi zauvijek nestane ta surovost, koja ni njima ni drugome nije donijela ništa dobro.

 

Sa velikim poštovanjem potpisujem ove riječi,

 

 

Jadranka Varga, pjesnikinja


-------------------------------------




Digitalne knjige Okovano vrijeme I, II, III, IV Zlatana Gavrilovića Kovača moći ćete preuzeti sa sljedećih linkova



Okovano vrijeme I (o praxis filozofima); digitalne knjige, 2012.


www.digitalne-knjige.com/gavrilovic7.php

 

Okovano vrijeme II (Kako su Zlatana...); digitalne knjige, 2012.


www.digitalne-knjige.com/gavrilovic8.php

 

Okovano vrijeme III (Raspad države); digitalne knjige, 2012.

 

www.digitalne-knjige.com/gavrilovic9.php

 

Okovano vrijeme IV (Nautički dnevnik); digitalne knjige, 2012.


www.digitalne-knjige.com/gavrilovic10.php




------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



May 5 '15
Knjiga koja se sama uništi nakon čitanja

 



Poznati autor krimića James Patterson i kreativna agencija Mother ispisali su novu stranicu u izdavaštvu. Zahvaljujući dobu u kojem živimo, pripremili su besplatnu knjigu koja se potiho uništi 24 sata nakon što je skinete na vaš uređaj.

 

Digitalnu kopiju knjige Private Vegas (Privatni Vegas) može besplatno nabaviti 1000 čitatelja, dok će je jedan “sretnik” morati platiti 294,038 dolara. U tu je cijenu, osim same knjige, uključena večera i putovanje sa slavnim autorom.

 

Patterson je tražio neki novi način za “razglašavanje” da je knjiga vani, a kreativci iz Mothera su mu predložili ovakav način reklamiranja knjige.

 

“Izdavaštvo, po mom mišljenju, mora izaći van i nadmetati se sa svim ostalim u svijetu – filmovima, televizijom, itd. itd.”, kaže Patterson. “Čini mi se da sam u poziciji da napravim upravo to. Otišao sam u vrlo dobru malu oglašivačku agenciju u rekao: ‘Haj’mo učiniti nešto relevantno za ono čime se bavim, nešto vrlo neuobičajeno što će privući pažnju na knjigu, pogotovo na ovu knjigu'”.

 

“Više nema knjižara koliko ih je bilo. Ljudi više ne mogu ući negdje  i reći: ‘Ma vidi sve ove knjige’. Sada je i broj knjiga koje se recenziraju bitno smanjen”, nastavlja Paterson.

Kao bivši stručnjak za oglašavanje, na kraju je relativno lako pristao na ovakvu vrstu marketinškog poduhvata.

 

Samouništavajuća knjiga bi trebala stvoriti uzbuđenje čitanja, čemu pomaže i sat koji odbrojava unatrag do trenutka kada knjiga potpuno nestaje. Čitatelji mogu pratiti i dokle su drugi stigli u knjizi te “ukrasti” to vrijeme od tih čitatelja.

 

No, svi oni kojima se neda zezati s tim i jednostavno žele pročitati pravu “papirnatu knjigu” na miru, pričekat će nekoliko dana dok se ne pojavi na policama tih malo preostalih knjižara.

 

Inače ideja o samo uništavajućim knjigama je jako draga današnjim izdavačima, jer bi im to omogućilo da i dalje naplačuju sadržaj i koriste tuđe intelektualno vlasništvo, posebno se to odnosi na korištenje digitalnih udžbenika za škole. No, dosad se pokazalo da su svi takvi pokušaji vrlo brzo propali i da se uvijek pronašao netko tko je sposoban poništiti programski kod koji naređuje uništavanje knjige.

 

Upravo iz tog razloga izdavači se bez obzira na sve i dalje tvrdoglavo drže papirnate knjige jer nju nije moguće samo tako kopirati i podijeliti. No vrijeme nosi svoje, a na internetu vrijede neka druga pravila te je lako zaključiti da će u budućnosti svo znanje koje nose knjige ipak biti besplatno i svima dostupno.

 

To naravno ne znači da pisci ne trebaju biti nagrađeni za svoj trud i da ne smiju zarađivati na pisanju knjiga. Upravo obrnuto, no i za to se moraju stvoriti uvjeti. Danas istina postoje i takvi pokušaji putem poticaja no države se uglavnom trude da sav taj novac završi u rukama takozvane elite čime čine medvjeđu uslugu i piscima i književnosti uopće.


------------

 

Napisao i obradio: Nenad Grbac 


 

------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.