U 74. godini preminuo Ray Manzarek, orguljaš legendarnih Doorsa





Otišao je i Ray Manzarek - još jedan od veličanstvenih aktera rocka šezdesetih. Preminuo je u 74. godini u Rosenheimu u Njemačkoj nakon duže borbe s karcinom.

Istina kao i ostala trojka Doorsa i Ray Manzarek je bio u sjeni karizmatičnog frontmana Jima Morrisona no, čak i više od sjajnog blues i jazz gitariste Robbiea Kriegera, upravo je on bio i ostao trajni zaštitni znak osebujne zvukovnice banda. Uostalom, više od četiri desetljeća slovio je i kao je od najutjecajnijih orguljaša/klavirista rocka čiji su osebujan stil sviranja i "sound" bitno utjecali i na suvremenike i kasnije protagoniste novovalne scene (poput grupe Stranglers, Echo & The Bunnymen...). 

Uzgred, veze Manzareka s novovalnom i punk sceno nisu završile samo na tome jer je kao producent bio zaslužan i za sjajan "Los Angeles", nastupni album punkera iz grupe X te album Echo & The Bunnymena. Mnogo manje bili su pak zamijećeni samostalni albumi ili projekti poput ambiciozne "Carmine Burane", konceptualnog albuma iz 1983. te albuma filmske glazbe. 

No, slava stečena u Doorsima, nikad nije bila upitna. Uostalom, Doorse su i osnovali Morrison i Manzarek, studenti filma u Los Angelesu. Prvijenac "The Doors" snimljen je – kao i svi albumi Doorsa – uz pomoć gostujućeg basista jer je, inzistirajući na netipičnom formatu rock banda, grupa tvrdoglavo inzistirala na klavijaturama, gitari i bubnju. 




Naravno Manzarekova uloga bila je i "popunjavanje" praznine nastale odsustvom basiste (svirao je i Fender Rhodes piano bass) no u prvom redu njegovim je orguljama pripadala uloga glavnog kreatora jedinstvene zvučne slike banda. Pokazao je to i album prvijenac uhvativši, živom svirkom u studiju, dobar dio koncertne energije po kojoj je band već bio poznat. No prije i poslije svega prvijenac je donio čudesni i originalni amalgam bluesa, klasične glazbe, psihodelije, istočnjačkih utjecaja, popa..., pokazao svu raskoš Morrisonovog autorskog i izvođačkog talenta, Kriegorov osebujni blues-jazz svirački "nerv" te čudesne Manzarekove orgulje upečatljivog timbra. 

One su u mnogome presudno označile i posljednja dva studijska album Doorsa, »Morrison Hotel« iz 1970.; album povratkom u formu i izvorna nadahnuća: sirovi blues u rockerskim brzim brojevima te prozračnu mističnu atmosferu (kreiranu klavijaturama) u baladama. Jednako uvjerljiv bio je i posljednji album snimljen s Morrisonom: »L.A.Woman« iz 1971. s jazzy utjecajima na podlozi bluesa koji je dominirao cijelim albumom a posebice u Manzarekovim dionicama koje su obilježile amblematske brojeve poput "Riders On the Storm". Nakon promotivne turneje albuma, Morrison napušta grupu, odlazi u Pariz kaneći se baviti isključivo poezijom, a 3. lipnja 1971. pronađen je mrtav u kadi. 


Preostala trojka iste godine objavljuje blijede »Other Voices« i »Full Circle« s Manzanerom kao pjevačem no obeshrabreni neuspjehom 1973., raspuštaju grupu. Trojka se, ponovno okupila 1978. snimivši instrumentalnu pratnju za sačuvane Morrisonove poetske recitale koji su objavljeni na albumu »An American Prayer«. Duh Doorsa Manzarek i Krieger nastojali su održati i godinama kasnije nastupajući (kao Riders In The Storm) s Ianom Astburyjem, pjevačom grupe Cult. Ne baš osobito uspješno. 

Iza sebe je ostavio i odličnu autobiografiju "Light My Fire: My Life With The Doors".


Napisao: Zlatko Gal


-----------------------


U prilogu nekoliko vido zapisa grupe The Doors



--------


--------------



Nekoliko savjeta o tome kako napisati vaš prvi roman



 

Kako napisati prvi roman? Za drugi, savjet nije potreban, jer onaj tko je to uradio prvi put, uraditi će to ponovo sa puno manje napora i uz još više uživanja.

 

Najvažnije je imati ideju za knjigu. Ni jedan pisac nije rekao bit ću pisac samo trebam smisliti što da napišem. Dakle mi već znamo priču koju želimo da predstavimo, i sve što želimo je da je prenesemo sa što manje muke koju pisanje zadaje.

 

Pisanje priča ili pisanje dnevnika daleko je lakše od pisanja romana. Pisanje romana zahtjeva potpunu predanost. I najosnovnije, veliku urednost. Ne možete pisati roman nekih dva sata, pa posle mjesec dana krenuti opet. Jer takvo pisanje, nikada neće ugledati svjetlost dana. Takvi pisci obično započnu jednu, pa drugu, pa treću knjigu i ni jednu ne završe.

 

Dakle, koncentrirajte se na jednu knjigu i budite riješeni da je završite.

 

Početak: On je najvažniji. Te neke riječi koje postavite na počeku mogu da razbuktaju, ali i ubiju želju ka pisanju.

 

Kada se odlučite da započnete pisati knjigu ili roman, ne gledajte to kao mali korak. Već kao veliki. Promatrajte to kao djelo koje će ljudi čitati. Stoga takvo djelo zaslužuje veliki trud pisca.

 

Osamite se. Pisci koji nisu naučili zanat i stekli rutinu imati će problema s koncentracijom ukoliko nisu sami. Stoga osigurajte sami sebi samoću. Pišite u tišini. Jer vrlo je važno kreirati zanimljiv početak vašeg romana. Imajte na umu da šezdeset posto čitalaca iz tog početka ocijeni rad, i najčešće prekine čitanje.

 

Vidjeti ćete da kako pišete nećete ni osjećati da vrijeme teče. Pisati ćete par sati i naravno nastaviti sutra. A, već posle par dana možda će vas zadesiti kriza da ste na takozvanom “bespuću”. Stati ćete sa idejama. I naravno ukoliko se to desi ne parničite. Prošetaste. Odmorite se uz prijatelje. Ali ne previše. Vratite se pisanju koliko god vam to bilo teško.

 

Pišite svaki dan. Pišite sutra, pišite prekosutra, pišite i za deset dana. I ne prestajte.

 

Pišite svakog svog slobodnog trena, jer ćete tako brže završiti roman. Jer ukoliko odvajate za pisanje samo sat, dva desit će se to da ćete morati opet čitati sve što ste napisali kako bi ste znali gdje ste stali, što oduzima vrijeme. Ako imate vremena predlažemo vam pisanje poglavlja. Svaki dan jedno poglavlje.

 

Kada pišete ne morate baš obraćati toliko pažnju na ukrašavanje, kako ne biste spotakli misli i nešto prepustili. Pričajte svoju priču uz pomoć onoga što ste o pisanju naučili. I probajte da se unesete u knjigu.

 

Zapamtite, najbolje knjige su knjige pisane srcem. Ukoliko čitaoc već na početku nasluti kraj knjige, zaključiti će da knjiga nije zanimljiva i odustati od čitanja. Dakle što više tajni mu date, to će se više zaljubiti u vaše djelo.

 

Unesite i osjećaje no budite oprezni. Mnogi čitaoci ne vole knjige u kojima je na deset strana predstavljaju osjećaji i misli nekog lika. Ako želite već da ga predstavite, predstavite ga pričama, nikako opisivanjem.

 

Učinite knjigu zanimljivom i nepredvidljivom. Unesite u nju što više različitih likova, čak i ako se na primjer radi o hororu, ili o drami. Jer i u drami, zanimljivo je vidjeti neki komičan trik kojim će pisac nasmijati i razveseliti čitaoca. Čitaoci to vole i često sude o knjigama na osnovu različitosti u njima.

 

Pustite da vas vodi priča, ne vodite vi nju. Dodajte, oduzimajte likove, igrajte se sa njima. Jedan dan budite ljuti na vašeg glavnog lika, drugi dan ga obožavajte. Dodajte ljudskost. Jer ljudi su različiti.

 

A kad je budete završili pročitajte je još jednom i u tom čitanju nađite vremena za sve greške. Nađite vremena da oblikujete rečenice, da ih ukrasite. Da dodate potrebno i oduzmete suvišno. I ovoj posao je težak. Malo lakši od samog pisanja, ali opet oduzet će vam vremena. Jer vrijeme u kome uokvirujete vaš roman dosta je naporno, ukoliko se baš niste zaživjeli sa romanom. A ukoliko živite u njemu, ovo će biti najljepši dani vašega života.

 

Posle toga dolazi još jedno čitanje u kome ćete prepraviti gramatičke greške. I onda sledi pauza.

 

Svaka knjiga treba da odstoji bar dva mjeseca. Do tada pročitajte nečiju tuđu. A onda kada vrijeme pokuca, vratite se vašoj. Pročitajte je ponovo i ispravite ako nešto imate za ispraviti. Potom, odštampajte knjigu. Ostavite je u vašu policu i za par dana je opet pročitajte, ali sa stranica koje ste odštampali.

 

Možda ćete naći koje pogrešno slovo, ali ukoliko ste radili kao što smo vam predložili ostalih grešaka neće biti.

 

Odnesite knjigu lektoru. I kada on obavi posao potražite izdavače za nju.

 

I zapamtite, svako večer prije nego što zaspite pomislite kako bi bilo lijepo da bude baš vaša knjiga bestseler. 


Uredio i napisao: Nenad Grbac






---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present



“FAŠIZAM JE NEMOGUĆE POBEDITI” ALI MOGUĆE JE FAŠIZAM UVIJEK POBJEĐIVATI

/FAŠIZAM JE METASTAZIRAO/




Neugodno i neprijatno iznenađen pročitah gornji naslov na mome omiljenom portalu tacno.net – na kojem i sam rado objavim tekst. Ovo utoliko prije, što smo u posljednje dvije godine na tacno.net puno pisali o fašizmu i objasnili mnoge stvari, a tacno.net učinili aktivnim i aktualnim antifašističkim borcem.


Samo djelomično i uvjetno tačan je izrijek u naslovu kolumne Milana Marinkovića objavljene na tacno.net 10. svibnja, 2013. godine – jer protiv fašizma mora biti borba neprestana, a fašizam uvijek iznova mora biti pobjeđivan – što on nije rekao. 


Ustvari, Marinković sam navodi kako je u Drugom svjetskom ratu antifašistička koalicija pobijedila sile osovine – što je pobjednike dovelo u zabludu da je ideologija fašističko-nacističke provenijencije – poražena zauvijek. Tako bismo na jednom /pa i više primjera/ uspješnog liječenja malignog oboljenja, mogli tvrditi kako je rak kao bolest – pobijeđena zauvijek. Ali, niko nije toliko nerazuman da to tako shvati.


To su ustvari izazovi koje valja uvijek iznova pobjeđivati i savlađivati u interesu života, čovječanstva i humanizma.


* * *


Znamo kako se rak javlja uvijek iznova i kako maligna oboljenja uspijevamo izliječiti iznimnim nastojanjem i tek ponekad, a u fazi metastaze – nikako. Je li fašizam metastazirao pa se javlja u do sada nepoznatim vidovima protiv kojih treba osmisliti borbu? Bez sumnje jeste. Ali, zašto Marinković unosi smutnju svojim tekstom o nepobedivosti fašizma? Svakako zato što je njegov tekst i sam neka vrsta fašističke metastaze.


Naprijed rečeno, dakako, ne znači kako ćemo odustati od borbe/liječenja. Naprotiv. Već imamo dokaze da maligna oboljenja možemo izliječiti, a fašizam još pouzdanije pobijediti. Najprostije rečeno, svako ima svoju šansu. Čak i mir.


* * *


S nacističko-fašističkom ideologijom podjela, nasilja, mržnje, smrti i ništavila, stvar uopće nije drugačija. Kao ideologija otuđene ili imanentne ljudske svijesti /kako će reći Marinković govoreći o klici fašizma u svakom čoveku/ i kao takav, fašizam je uvijek već u sebi – poražen samim sobom – jer je samorazoran. 


NEKA UZNASTOJI OPSTATI.

O

SVOME TROŠKU,

DAKAKO.


* * *


Benito Musolini, Adolf Hitler, japanski car Hirohito, Ante Pavelić, Milan Nedić i brojni drugi kao i njihovi slugani i sateliti – bili su fašistički geniji.  Za njima su pohitali i Englezi, i Amerikanci, i Rusi i neviđeno se izbrukali. Englezi i Ameri već su imali koncentracione logore za žute, crvene, crne i komuniste, a Josif Visarionovič Staljin Džugašvili – bio je fasciniran brižljivo režiranim javnim nastupima Adolfa Hitlera. 


Ali, ljudi su došli sebi i danas ne vole ni da im se pomene ta stvar.


Pouzdano, čovječanstvo je barem danas suglasno: ne postoji ljudski genij izvan humanizma. Izvan humanizma postoje samo zlo, govna i smeće čak i kad su najljepše upakirana.


Ovdje se pitamo: šta to Milan Marinković hoće kad piše ovakve nesuvislosti?! Hoće da naslovi tekst, takođe objavljen na tacno.net sljedećeg dana: 


PARTIZANSKI UNUCI SU PROĆERDALI SVOJU DEDOVINU.


Lijepo i naočigled, ispade da je memorandum sanu kao predložak i velikosrpski fašistički koncept provođen od partizanaskih unuka /što je čista fašistička laž!/, a ne od četnika Popa Momčila Đujća iz dalmatinske Zagore, od četnika Ravnogorskog četničkog pokreta, od šešeljevih radikala i tzv. srpskih paraformiranih govana sa Željkom Ražnatovićem i sličnima u pročelju, a koje su ustvari bile specijalne jedinice kadrovski srbizirane Jugoslavenske Armije za ostvarivanje Slobinog i SANU plana o Velikoj Serbiji i svim Srbima u jednoj državi! 


Prisjetimo se kako Arkan u prisustvu  Biljane Plavšić i Fikreta Abdića – raportira /svome komandantu!/ generalu Jugoslavenske Armije Savi Jankoviću u Bijeljini – 04. Travnja, 1992. godine. 


Zašto Srbi misle da su svi maloumni?!!


Zašto se brukaju? Zašto ubijaju svoje najbolje ljude koji ih mogu oučiniti dijelom normalnog svijeta?


I, ne samo to, već po Marinkoviću ispade i da su četnici/fašisti stvorili ex-YU, 

kao dedovi svojih unuka – koju sada ovi uništavaju!

Mada nevjerovatna, očita je podlost Milana Marinkovića u tekstu. 

To je nesumnjivo kontaminiranje čistog antifašističkog prostora najprljavijim fašizmom. Portala tacno.net i Dana pobjede nad fašizmom. Ljudi koji tamo rade i objavljuju. 


MILAN MARINKOVIĆ SADA MOŽE LIKOVATI. 

U OČIMA ČETNIKA RASTE KAO PROČETNIK. 

DO SADA JE BIO SAMO POČETNIK.


* * *


Čak čudi, što skribomanski produktivan Milan Marinković nabraja suvremene desno orijentirane snage, a zaboravlja pomenuti osobne Dveri /i sl./ koje su mu pod nosom. Šešeljevce i srpske radikale?! Ravnogorske četnike – uniformirane, naoružane, registrirane, postrojene... Paravojene rulje na stadionima i u sportskim dvoranama koje uvježbavaju svoje uloge. Tobožnje paravojne formacije pod komandom Generalštaba Jugoslavenske Armije. Ravnogorske četnike i Dragoljuba Dražu Mihailovića Čiču – đenerala Kraljeve Vojske u otadžbini. Kapetana Dragana. Ose iz Zvornika. Maloumnike i samoubojice Milana Babića i Milana Martića iz Knina. Crvene beretke iz hrvatske Krajine. Gorana Hadžića – za Slavoniju i Baranju. Škorpione i druga fašistička i četnička govna. Pa, kvislinga Milana Nedića koji je kriv za strijeljanje učenika u Kragujevcu. Đurišiće, Stanišiće i druge crnogorske četnike. 


Etc.


Ili, Milan Marinković na prostorima ex-YU priprema teren za proglašavanje fašističke agresije građanskim ratom – kako bi rehabilitirao Čiču, fašizam, četnike, Slobu...? Šta on ima da piše o Le Penu i grčkom fašističkom pokretu, o Jergu Hajderu, a da ne piše o Slobodanu Miloševiću?!

Milan Marinković kao novinar i kolumnist laprda. 


Ustvari, neka piše što hoće, kad ima prostor za objavljivanje.

Da dalje ne prljamo ovaj tekst.


Ali, da pomenemo:


Beograd je na Starom sajmištu u Drugom svjetskom ratu ubio oko 50.000 ljudi, a 45.000 Jevreja. 


Beograd je prvi u Europi štampao bedž s riječima: 


Beograd je prvi europski grad očišćen od Jevreja!


/Koja velika beda... i pobeda... Marinković je naslonjen na dobro fašističko iskustvo i tradiciju!/

 

Ko je taj Marinković, uopće? Maloumnik? Okuraženi jadnik? Fašist par exellance? A ovo mu nije prvi put. Treba pogledati i njegove ranije tekstove. Marinković ima čistu fašističku matricu s koje ne silazi. Bez sumnje, ne čita beogradsku REPUBLIKU.


Nema pojma o Fondu za humanitarno pravo i sjajnoj Nataši Kandić. 


Etc.


Zašto istinoljubivi Milan Marinković ne piše o Miloradu Dodiku kao predsedniku srpskog entiteta u Bosni i Hercegovini – Republika Srpska – koji sve što može radi protiv Bosne i Hercegovine kao svoje matične zemlje, a tako za genocidnu i nepotističku tvorevinu Republiku Srpsku, nastojeći odricati genocid u Srebrenici, iako postoji Presuda Međunarodnog suda u Haagu?

 

Gdje li je pamet Marinkoviću? U debelom crijevu?


Čista fašistička prdalama. Kao i SANU i Dobrica Ćosić. Milorad Dodik. Zalijepili ste se na ideju fašizma kao muhe na ljepljivu traku. Sve sami veseljaci. Malo više seljaci. Seljačine. Gedže kao Dobrica Ćosić. Đikani. 


Ne bih se začudio da je Marinković srpski akademik. Ne znam. U takvom je okruženju i ovakvim tekstovima ispunjava sve preduvjete i uvjete. Ima sjajne uzore. 

Radovan Karadžić. Upišani i usrani Ratko Mladić. Čiča.

 

Puno bolje bi učinio da gradi WC sa što većom septičkom jamom.


ČIST FAŠIST


DOKAZAN SVOJIM TEKSTOVIMA. 

 

ŽIV BIO SEBI I SVOJIMA U SVOME SMRADU.


ČUVAJ ZA SE SVOJE NIŽASE.


*


/Živo me interesira šta će pomisliti Viktor Ivančić, Boris Dežulović, Predrag Lucić, Gojko Berić, Salmedin Mesihović, Predrag Matvejević, etc. – čije tekstove rado prenosi tacno.net – ako pročitaju Marinkovićeve fašističke tirade koje očito više ne prolaze ni u tiskotinama u Republici Srbiji./


* * *


Svibnja, 11. Anno Domini, 2013.   


Napisao: Atif Kujundžić


----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

"Deset savjeta za pisanje"

 

Engleski list The Guardian objavio je članak "Deset savjeta za pisanje", gdje razni književnici daju savjete kako treba i ne treba pisati. Ovdje prenosimo one koji su nam se najviše svidjeli.

 





Roddy Doyle:

 

Na radni stol ne stavljaj fotografiju svojeg omiljenog pisca, pogotovo ako je to jedan od onih velikana koji su počinili samoubojstvo.

 

Budi dobar prema samome sebi. Ispisuj stranice što brže možeš, koristi dvostruki prored, preskači svaki drugi redak. Svaku novu stranicu slavi kao malu pobjedu…

 

…sve dok ne stigneš do 50. stranice. Onda se smiri i počni razmišljati o kvaliteti. Smiješ se uzrujavati, to je u opisu posla.

 

Ne traži na portalu digitalne-knjige.com knjigu koju još nisi napisao.

 

Smiješ provesti nekoliko minuta dnevno pišući bilješku o piscu: “Obično provodi vrijeme u Kabulu i Ognjenoj zemlji.” Ali onda natrag na posao.

 

-------------------

 

Anne Enright:

 

Najteže je prvih dvanaest godina.

 

Zamisli da umireš. Bi li završio tu knjigu da si smrtno bolestan? Zašto ne? Ostalo ti je deset tjedana života i nešto ti u knjizi ide na živce – to je ono što ne valja. Promijeni to. Prestani se prepirati sa samim sobom. Promijeni. Vidiš? Lako je. I nitko nije morao umrijeti.

 

-------------------

 

Geoff Dyer:

 

Vodi dnevnik. Kao pisac najviše se kajem što nikad nisam vodio dnevnik.

 

Kajanje je dobro. Kajanje je gorivo. Na stranici se zapali u strast.

 

Stalno moraš imati više od jedne zamisli. Ako moram birati između pisanja knjige i nerada, uvijek ću izabrati nerad. No ako imam zamisao za dvije knjige, biram jednu umjesto druge. Uvijek moram imati osjećaj da nešto izbjegavam.

 

Piši svaki dan. Navikni se bilježiti zapažanja, i to će ti malo-pomalo prijeći u nagon. To je najvažnije od svih pravila. Naravno, ja ga se ne držim.

 

------------------- 


Jonathan Franzen:

 

Čitatelj je prijatelj, a ne protivnik ili gledatelj.

 

Ako priča nije piščevo osobno putovanje u zastrašujuće ili nepoznato, ne vrijedi je napisati ni zbog čega osim novca.


------------------- 

 

Neil Gaiman:

 

Piši.

 

Slaži jednu riječ za drugom. Nađi pravu riječ, zapiši je.

 

Završi ono što pišeš. Što god morao učiniti da završiš, učini to.

 

Pazi, kad ti ljudi kažu da nešto ne valja ili im se ne sviđa, gotovo su uvijek u pravu. Kad ti kažu što točno ne valja i kako to popraviti, gotovo su uvijek u krivu.

 

-------------------

 

Esther Freud:

 

Ne čekaj nadahnuće. Sve je u disciplini.

 

Imaj povjerenja u čitatelje. Ne mora se sve objasniti. Ako nešto zbilja znaš i udahneš mu život, znat će i oni.

 

-------------------


Hilary Mantel:

 

Napiši knjigu koju bi ti volio čitati. Ako je ti ne bi čitao, zašto bi je čitao itko drugi? Ne piši za tržište. Dok završiš, možda to tržište već nestane.

 

-------------------


Michael Moorcock:

 

Nađi pisca kojem se diviš (moj je bio Conrad) i preslikaj njegove zaplete i likove kako bi ispričao svoju priču, kao što se uči crtati i slikati kroz precrtavanje velikih majstora.

 

-------------------

 

Will Self:

 

Prestani čitati književnost – to su ionako same laži, i nećeš saznati ništa što već ne znaš (pod pretpostavkom da si u prošlosti pročitao mnogo knjiga; ako nisi, ni ne pokušavaj biti pisac).

 

Znaš onaj odvratan osjećaj bezvrijednosti i sramote koji te hvata kad gledaš svoju izvještačenu prozu? Neka te umiri podsjećanje da taj užasan osjećaj neće nikada nestati, koliko god ti požnjeo uspjeha i pohvala. On je sastavni dio ozbiljnog pisanja i trebaš ga prihvatiti.

 

Živi život i piši o životu. Istina je da pisanju knjiga nema kraja, ali postoji već sasvim dovoljno knjiga o knjigama.

 

-------------------

 

Helen Simpson:

 

Jedino što bih mogla uzeti kao pravilo jest papirić koji sam zalijepila kod radnog stola. Na njemu piše Faire et se taire (Flaubert), što meni znači: “Začepi i radi.”

  

-------------------


Sarah Waters

 

Pisanje nije “izražavanje sebe” ni “terapija”. Romani se pišu za čitatelje, a pisati znači vješto, strpljivo i samozatajno graditi efekte. Na svoje romane gledam kao na vlakić u lunaparku: moj je posao da smjestim čitatelja u vagon na početku prvog poglavlja, a onda ga pošaljem da klizi i juri kroz prizore i iznenađenja, ali put je pažljivo osmišljen, a brzina je savjesno odmjerena.

 

-------------------


Zadie Smith:

 

Ne romantiziraj svoj “poziv”. Ili znaš ili ne znaš dobro pisati. Nema “spisateljskog načina života”. Jedino je važno ono što ti ostane na stranici.

 

Izbjegavaj kružoke i grupe. Gomila ljudi neće nimalo popraviti tvoje pisanje.

 

Radi na računalu koje nije spojeno na internet.

 



-----------------------


Uredio i obradio: Nenad Grbac



---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


May 19 '13 · Oznake: "deset savjeta za pisanje"

SVIJEST O SMISLU LJUDSKOG PRISUSTVA u KULTURI PAMĆENJA 


* * *

Čedo Kisić:


TI LJUDI 


zapisi, susreti, pogledi 


Biblioteka:


SVJEDOČANSTVA


MEĐUNARODNI CENTAR ZA MIR


Sarajevo, 2009.


* * *  




Čedo Kisić /1924./, doajen bh. novinarstva, osim svega jedinstvena je pojava u našem opskurnom kulturnom, medijskom i životnom prostoru. Naime, osim što je kao novinar svjedok nebrojenim značajnim događajima širom svijeta, Kisić je s radošću prihvatan kao osoba pozitivne energije, velike ljudske dobrote, stvarno visokih etičkih i estetičkih nazora, pa je blizak prijatelj i znanac s velikim brojem značajnih ljudi. U obavljanju novinarskog posla iznimno je istrajan i dosljedan u krajnje osobnoj potrebi da afirmira čovjeka općenito, a ljudsku invenciju, kreaciju i djelo, posebno. 

Kisićevi tekstovi vrve imenima značajnih ljudi najrazličitijim povodom. Imena se slivaju u moćan tok svjedočenja o minulim događajima, ali i o stremljenjima tih vremena u budućnost. Naime, Kisić kao da ima urođen smisao da na prvi pogled razlikuje bitno i nebitno, značajno i sporedno. U intervjuima koje vodi, krajnje je nenametljiv kod postavljanja pitanja, tako da njegov sugovornik osjeća potrebu da kaže nešto što je uistinu bitno, nešto što se doista tiče suštine stvari i smisla teksta – jer je i mogućnost da to kaže – stvarna.


Čedo Kisić je uvijek radio puno i brižljivo analizirao djela najznačajnijih imena naše i svjetske kulture, umjetnosti, povijesti i suvremenosti, ali, po svemu sudeći i osobni rad i postignuća. Svoje veliko znanje i radno iskustvo, svoja nebrojena osobna brižljivo održavana i produbljena poznanstva sa značajnim ljudima duž svoga životnog i radnog puta, Kisić je transformirao do izvanredne kulturne mjere s kojom kazuje o sebi i drugima. Dakako, mjera sama sobom govori o Čedi Kisiću, a Kisićevi tekstovi istom mjerom o drugima. Naime, Čedo Kisić se intenzivno bavi jednom stvari koju rijetko prakticiraju naši ljudi. Kisić svojom izvanrednom kulturnom mjerom brižljivo, odmjereno i precizno kontekstualizira naše prilike, djela i autore u korpus i riznicu europske i svjetske kulturne baštine i kretanja. Tada, doista, sve izgleda puno bolje, sve je manje radikalno i ekskluzivno, sve je sličnije drugome dijelu svijeta, sve je samjerljivije, obasjano djelima ili nedjelima drugih i, jasno vidimo, kako nismo dobri, ali ni najgori, javlja se novo osvjetljenje, naziru se poticaji i šanse. 


Naime, Čedo Kisić zna, da je Andre Gide u svome dnevniku, 1937. godine, zapisao: Kakvu žalosnu potrbu za mržnjom osjećam svuda! Potrebu da se suprotstavi sve što bi trebalo međusobno da se razumije, da se dopunjava, oplođuje, ujedini... Kisićev izbor autora i vlastitih tekstova o njima, navođenja iz njihovih djela, nameće usporedbu s prilikama u europskim razmjerama od prije /60/ šezdeset godina koje su prethodile Drugom svjetskom ratu i vidimo: stvar nismo baš izmislili, prečesto ponavljamo tuđe pogreške, pa i pogreške onih koji danas žive u dobrim međusobnim odnosima i slozi.


* * *

·

Ustvari, već u naslovu ove izvrsne knjige suočeni smo s Kisićevim fenomenološki zasnovanim odnosom prema čovjeku: Ti ljudi. To je jedno šimićevsko čudjenje spram čovjeka koje progovara iz Čede Kisića i njegovoga neizmjernog iskustva, a  koje ne samo u naslov, već u knjigu u cjelini unosi onu vrstu neugasive vjere u čovjeka i njegove moći – s kojom čovjek usprkos negostoljubivosti svijeta i međusobnim neprijateljstvima – uspijeva opstati uvijek podržavan i Čedinom dobrotom i njegovim beskrajno stišanim nastojanjem da ljude i njihove postupke do kraja razumije i shvati. 


Bez sumnje, Čedo Kisić o ljudima i njihovom ponašanju ima stav, različit u puno elemenata od očigledne slike, ali činjenica da svijet usprkos toj razlici opstaje i nastavlja hod ne razuvjerava ga u stavu, ali mu sugerira da s malo otpora, nevjerice pa i rezignacije u sintagmi ti ljudi – prihvati ljudsko i pravo svijeta na svaku vrstu i ranije neviđene različitosti. Ustvari to je ono mjesto koje nazivamo suvremenost, sadašnjost i autentičnost, To je mjesto vječnih nedoumica i rađanja uvijek novog i drugačijeg. To je mjesto na kojem je moguće odlučiti drugačije.


Naime, danas na sve strane imamo neke nove ljude koji se upinju često i bezuspješno radi osnovnih postignuća, a Kisićev Osobni idnex samo u ovoj knjizi čuva preko 1.100 imena uspješnih pregalaca u raznim oblastima života i rada, a u sasvim određenom vidu oni, njihova djela i energije imali su vezu s listovima Borba, Oslobodjenje, revija Odjek i časopsis Dalje, u kojima je Kisić radio, koje je uređivao, organizirao, podsticao i u kojima je usmjeravao te ljude. Ti ljudi, ustvari je naslov teksta objavljenog u Oslobodjenju 1991. i opetovano u Glasu antifašista – šest godina kasnije. Ustvari, treba imati u vidu trajnu vrijednost tekstova Čede Kisića, njegovu duboku i iskrenu namjeru da uveže ljude, njihovo vrijeme i djelo. Isti smisao imaju i knjige Čede Kisića, nastale na rastojanju od događaja i s brižljivim preispitivanjem smislova koje okupljaju. Zato, u poplavi publicističkih i esejističkih djela, knjige Čede Ksića – djela su posebne vrijednosti. 


* * *


Nakon Proslova o sjećanju i zabilješke Ti ljudi, Kisićeva knjiga okuplja tekstove organizirane u dvije obimne cjeline /ukupno cca 400 stranica/: Književne i druge teme i Susreti, a slijedi Pogovor dr. Arifa Tanovića: Duhovna atmosfera jednog vremena u kojem akademik Tanović visoko ocjenjuje Čedu Kisića čovjeka i pojavu, žurnalistu, pisca; te Index osobnih imena. Vrijedno je svake pažnje mišljenje Arifa Tanovića kako u hijerarhiji vrijednosti jednog izuzetnog čovjeka kakav je Čedo Kisić, nacija sama po sebi i ne predstavlja vrijednost, da joj vrijednost daju kulturni ideali, humanistički ciljevi kojima teži i koje uvažava i ostvaruje opredjeljena da intelektualno djeluje. Kultura je, zapravo, ukupan duhovni život naroda – njegov moral i religija, njegova običajnost, naučna i umjetnička dostignuća, ljudsko praktično ponašanje i djelovanje, u smjeru općeg dobra i univerzalnih vrednota. Ustvari, dr. Arif Tanović kaže, kako je Čedo Kisić odličan učenik trebinjske gimnazije i ne može biti drugačiji čovjek!? 

/U ovom trenutku krajnje intrigantno je pitanje koje sa strepnjom postavljamo sami sebi: šta i kakve ljude proizvode naše, današnje gimnazije?! Gimnazije u kojima su reducirani programi izostavili nebroj pojedinosti u najrazličitijim aspektima, gimnazije u kojima je mladi čovjek smišljen kao projektil s odgovarajućim eksplozivnim punjenjem! Gimnazije u kojima mladi ljudi neće nikad čuti o većini od preko 1.100 imena koja u Indexu osobnih imena pominje Čedo Kisić samo u jednoj svojoj knjizi/.

Naime, Čedo Kisić ima, reklo bi se sagledivu, ali u svakom slučaju – izuzetnu biobiblioografiju. To što Čedo Kisić sa sobom nosi neusporedivo je više od informacije o njegovom životu i radu, kretanju u službi i objavljenim knjigama. Jer, život Čede Kisića je u 99% dvog obima izjednačen s njegovima djelom. Čedo Kisić s najvišom ljudskom i profeisonalnom odgovornošću piše i odlaže informacije o onome što ljudski i neporecivo zna, a što se izjednačava s njegovom ljudskom i profesionalnom etikom i estetikom, s njegovim uvjerenjem da je riječ o djelima koja služe na dobrobit ćovjeka, naroda i čovječanstva. Čedo Kisić nikad nije sebi dopustio da kaže ili zapiše išta mimo tog visokog kriterijuma i osobnog zahtjeva. Kao potvrdu tome možemo uzeti i tekstove dr. Arifa Tanovića, koji je prevashodno etičar pouzdane konstitucije i dugovječnih uvjerenja, neporecive riječi.


* * *


Svoj Index osobnih imena Čedo Kisić nije pisao kao fragment knjige koji će biti tek referento mjesto koje se podrazumijeva za njegove tekstove. Čedo Kisić zna o čemu piše i govori. Čedo Kisić je čovjek koji je na tom obimnom spisku imena i njihovih djela artikulirao osobni ljudski i kreativni životni stav: svoj životmi credo – da sa tim ljudima takav i sam bude. Čedo Kisić je prihvatio kontinuitet ljudskog razvoja, čovjekove misli i njezinoga postignuća. Humanistčki karakter te misli bio je odlučujući u procesu promišljanja i odlučivanja Čede Kisića. Čedo Kisić taj kontinuitet uspostavlja osobnim životom i tkivom osobnog djela, ali i krajnjom ljudskom odgovornošću spram drugih ljudi i njihovoga učešća. Posebnu pažnju Čedo Kisić ukazuje Midhatu Begiću, Skenderu Kulenoviću, Miroslavu Krleži, Maku Dizdaru, Radomiru Konstantinoviću, Ivanu Goranu Kovačiću, Marku Ristiću, Vladimiru Nazoru i dr. Čedo Kisić afirmira ljude i njihovo djelo, produžava njihovu misao, pronosi baklju iste vatre uz koju je svijetlila i njihova duhovnost, vatre – koja je grijala i njihovu misao, obećavala ljudsku toplotu ljudima i narodima, pravednije društvo i stvaran humanistički kontekst.


* * *


Čedo Kisić je svojim životom i djelom pratio ljude na dužem vremenskom rastojanju koje mosti puno više ljudi od broja koji bismo mogli nazvati jednom generacijom. Ustvari, on je pratio ideju i njezinu transformaciju u prostoru i vremenu. To je u prvo vrijeme bila ideja moderne, stilske formacije s kraja XIX i tokom većeg dijela XX stoljeća. Videći, kako se naočigled ideja moderne transformira u nešto drugo, Kisić je shvatio kako je jedno razdoblje dovršeno i kako se javlja nestišljiva energija jedne druge stilske formacije koju nazivaju postmoderna. Čedo Kisić je zatečen razornom – destruktivnom snagom inventivnog i kreativnog nastojanja koje bi da se obračuna s postignućima moderne, pa i autorima koji to postignuće tvore. Naime, postmoderna ima naglašenu destruktivnu energiju prema zatečenom stanju stvari u u umjetnosti i životu, općenito U tom smilu, neki aspekti postmoderne u drugoj polovici XX i početkom XXI stoljeća eskalirali su kao naglašene netrpeljivosti i nesnošljivosti, kao neofašizam, genocidni ratovi, raznorazni vidovi isključivosti, etc. To su registrirale i odgovarajuće nauke, sociologija, sociologija kulture, antroplogija, itd. 

U svojim tekstovima – intervjuima, studijama, ogledima, Čedo Kisić nije ostavljao prostor za prethodno pomenute eskalacije. Ali, to ih nije ni sprejčavalo da buknu, da se razbokore, da eskaliraju do nivoa na kojem mijenjaju društveno-ekonomsku formaciju, destrukcija u ex-YU izvrstan je primjer.


* * *


Djelo Čede Kisića pouzdano, djelo je iz konteksta trajne memorije ne samo u kulturi naših naroda, već i naroda Europe i čovječanstva. Riječ je o ljudima koji su nošeni energijom moderne bili i nositelji osnovnih pozitivnih trendova i sila antifašističke koalicije, koji su izlazeći iz Drugog svjetskog rata smatrali kako su fašizam kao najveće zlo pobijedili zauvijek i kako više nema prepreka njihovim pozitivnim stremljenjima. Svoj tekst Listići o Midhatu Begiću Čedo Kisić počinje navodeći riječi Radomira Konstantinovića: Begić je majstor životno istinske kritičnosti, koja ne ostaje u granicama literature; on čuva nasušne veze kulture i egzistencije i po tome je on, usred svoje veoma promišljene suzdržanosti i obazrivosti, pesnik u kritici. Dobro ćemo primjetiti, ako tu istu stvar mislimo o Čedi Kisiću i njegovom obazrivom i odmjerenom, etičnom i estetičnom odnosu prema autoru, pa zaključimo, kako je Čedo Kisić sličnu vrstu reda unosio među autore i njihova djela. Podaci, koje će Čedo Kisić dati uz djelo i autora, čak ako nam se u prvi mah učine i izlišnim, u drugom koraku pokazat će se bitnim kriterijumom jedanko za djelo, njegove stilske i estetske vrijednosti i autora. 

Ustvari, samo je iz takvih odnosa i mogao nastati ugledni časopis časopis za književnu kritiku Izraz. Bio je to širok krug ljudi koji je odlučno mislio samu bit društvanog bića koje će se ispoljiti kao umjetnost i kultura. Dakako, u sasvim određenom smislu među njima je funkcionirala i bliska generacijska i idejna veza, ali, svako od njih je posezao i dolazio izdaleka, imao svoj specifičan interes, svoje karakteristično i produbljeno viđenje stvarnosti. Ta okolnost je veoma interesantna kad se ima u vidu u kojoj mjesri je učenje Marxa i Engelsa dogmatski artikulirano i interpretirano kao naučni socijalizam /dakle: materija koja se ne komentira, već provodi – na jednoj strani/, na drugoj strani ćitanje Marxovog Kapitala bjelodano interpretirano od Andre Gidea kao španjolske čizme za mučenje. Dakle, ideologja kao otuđena svijest, usprkos svome dogmatskom sklopu i oklopu i spremnosti za gulage i gole otoke – nije bila baš nepropusna za istinski slobodne i hrabre umove koji su hodili svijetom i razmjenjivali iskustva i mišljenja. U konačnom ishodu i pojava knjiga kao samizdata, memoarske literatire kakvu je pisao Karlo Štajner – Sedam hiljada dana u Sibiru – otvarala je oči svijetu, partijskom članstvu i istodobno povećavale partijsku stegu i donosila oslobađanje. Pokušaji krpeža i funkcionaliziranja partijskih pozicija u vlasti, samo su odlagali kraj i samo su povećavali visinu s koje će se sve survati u provaliju nepovrata. Jer, nikada i nije bila riječ o tome da se svijet različito interpretira, već da ga se promijeni. Zato je i bilo moguće da dvadesetak godina kasnije Midhat Begić u doista širokom esejističkom rasponu elaborira vrijeme, aktere i kulture – Dva polja raspona vrijednosti – od Marxa do Baudelairea. Sve ovo pišemo da bismo kazali kako su Čedo Kisić i njegova fina, rafinirana mjera i duhovnost, bili živim svjedocima takvim vremenima i događajima u knjizi Ti ljudi – tokom šedeset godina. Stvari se u kulturi i umjetnosti odvijaju na prvi pogled usporeno, ali ako bolje pogledamo, odvijaju se kako je jedino i prirodno moguće i zato nesmiljeno i nezadrživo. Zato su rezultati konačni. 


* * *

Tekstovi Čede Kisića obiluju reminiscencijama, rafiniranim obasjanjima koja se nikako ne iscrpljuju u samom povodu njihovoga nastojanja. Zato je knjiga iako obiluje važnim činjenicama, puna svjetla i vedrine za mislećeg čitatelja. Jer, Čedo Kisić je osoba mimo koje ne prolaze ni sporedni smislovi, a duh se može na duh nasloniti prema vrlo staroj narodnoj pametnici da se čovjek na čovjeka naslanja, tako nastaju nosive strukture koje moste vrijeme, kako bi misao oživjela na čudnom mjestu gdje je i ne očekujemo, gdje smo držali kako to i nije moguće. Stvar je izvjesna, stvarnija da ne može biti, ako o Susretima kultura i civilizacija na tlu Bosne i Hercegovine u organizaciji revije Odjek govore: Midhat Begić, Nijaz Dizdarević, Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Ivan Lovrenović, Teodor Romanić, Fuad Muhić, Virgilije Nevjestić, Čedo Kisić. Moramo, s nešto neizbježne gorčine upitati sami sebe: ko danas uopće zna da je ikad formulirana ovakva tema iako su i sudionici osim Midhata Begića, Fuada Muhića, Nijaza Dizdarevića, Virgilija Nevjestića – još živi?! Raduje činjenica, da su svi pobrojani još uvijek na istoj strani i da su to ljudi koji ni danas ne žmire i ne okreću glavu od činjenica koje nisu imale punu mjeru humanizma, koje su stremile radikalnom i destruktivnom, ili, koje su od stvarnosnog imale pjesnički uklon, s kakvim je Taras Kermauner u Odjeku objavio dilemu: Ne bi li umjetnik morao težiti da se zatvor neolitskog društva sruši do kraja? Zar ne bi umjetnost trebala koristiti tehniku i znanost, srušiti zatvor – koncertnu dvoranu, opernu kuću – i biti posvuda, bilo gdje, uglazbiti ulicu, sprovod, šetnju, sunce travu? Iznova slušati zvučni šapat trave, zvukove sunca, simfoniju ulice? Napraviti takvu buku i takvu tišinu. Toliko prožeti svijet muzikom, da bi neolitiku bio kraj, da se subjekt i objekt naprosto rasprsnu, da na dno mora bacimo sve instrumente, koji su samo sredstva, a iz svega što jest da učinimo organe pjesme i uznesenja...


* * *


Čedo Kisić smatra Midhata Begića romantičnim pregaocem i, doista, da li bi čovjek bez stvarne ljubavi i ljubavnog milosrdnog zanosa uopće mogao polučiti toliko dobrote, dosegnuti takve i tolike dubine i visine – domete u svome djelu. Baš kao i njegov dragi i dobri prijatelj Midhat Begić, Čedo Kisić je jednako delikatan u opserviranju najosjetljivijih pitanja naše kulture i umjetnosti. Nikada sebi ne dopušta da unese nered, uvijek je obziran i odmjeren, uvijek izdvaja najbolje, najvažnije, najljepše – i pronosi energiju dobrote. Dakako, Kisić je takav općenito i to cijrloga svoga životnog vijeka od usputnog pozdrava do najdublje misli i posljednje riječi.


* * *


Slijedeći sentencu starih Latina: Poeta nascitur, orator fit; Antun Gustav Matoš napravio je svoju: Ne rađa se samo pjesnik. Criticus nascitur. Tim povodom, Čedo Kisić piše Glosu o umjetničkoj kritici u novinama – sve žive ljudske boje. Zastupajući čovjekovo pravo na individualnost, Čedo Kisić neuobičajeno oštro za njegov stilski rafinman – stvari naziva njihovim imenom, pa izričito kaže kako se pod firmom eksperimenata u u mjetnosti kriju otužna rješenja jer je umjetnička kritika anemična a slika otužna, te će i izrijekom kazati: Osvetama u umjetnosti nema mjesta, kao ni birokratskim i dogmatskim osudama djela i njihovih autora, ali ima mjesta plemenitom buntu i savjesnoj kritici, u kojoj onaj št kritikuje, ne smatrasebe mjerom svih stvari i vrhovnim arbitrom. 

Od kritike, Čedo Kisić traži estetsku mjeru i humanističko oštroumlje, znalački odnos, traži izvođenje paralelnih poređenja koja omogućavaju druge nauke – povijest, sociologija, psihologija itd., sa sviješću i odgovornošću o idejnim i konkretnim praktičnim utjecajima i dometima.


* * *


Opservirajući kao književnost i predrasude knjigu Predraga Palavestre Posleratna srpska književnost, Čedo Kisić iznosi oštru misao i nepomirljiv stav u kojem tvrdi, kako književnost nije zamjena za politiku i sociologiju. Dakako, politika i sociologija između ostaloga, kao zasebne nauke i prakse zato i postoje. Nakon što će Palavestra reći: Kao i u drugim dramatičnim epohama, književnost je u posleratnom razdoblju često bila dovedena u zavisnost od istorijskih prilika, ali je svoj autonomni duh i svoj kritički stav izoštravala u otporu prema delovanju vanknjiževnih merila i zahteva. Dakle, razvoj književnosti uključen je u dnevnopolitički kontekst laži i smicalica, a njezino nastajanje /književnosti/ biva proizvod takvih odnosa. Dakako, u takvom kontekstu, teško je dobiti i dobar aforizam kao pošalicu, a nekmoli književnost kao umjetnost koju poništava i nacionalni predznak. Ako književnost jeste, onda je svjetska književnost koja komunicira u tom korpusu i, tu nema zamjene. Čak su i bajke samo inačice istog u svjetskim razmjerama – do /33/ tridesetitri varijacije. 

Čedo Kisić je u ovome tekstu onakav kakvoga nismo poznavali, mada smo uvjereni, kako je poslije ovakvog Čedinog teksta, Predrag Palavestra, uistinu, mogao postati samo srpski naconalni junak. Nazalost, zablude se nižu i nastaju na malom rastojanju. To je malo junaštvo i mala /stvarnosna/ književnost, a Čedo Kisić to zna. Jer, kakav smisao i kakav cilj može imati? Da se i u oslobodilačkom nivou  riješi bosanske, crnogorske, hrvatske književnosti?! Književnosti bez kojih komunikacijski ne postoji?! Intelektualni refleks Čede Kisića oštar je kao brijač, ne zna za ustupke. Nacionalni kriterijum postoji samo kao dio općeg  kolorita koji se može vidjeti samo u uvjetima krajnje sužene optike, specifičnosti tema, konkretizacije jezika, dok su sve druge odrednice iznad toga i jedinstvene za književnu umjetnost općenito. 

Jer, razumijevanje je i sloboda, i umjetnost i kultura i puna odgovornost za osobni čin, ali i za osjećanje drugog čovjeka .


* * * 

Knjiga Čede Kisića Ti ljudi donosi /57/ pedesetsedam tekstova koji se s jednakom pronicljivošću dotiču brojnih pitanja kojima nismo poklanjali pažnju, jer smo u posljednjih dvadesetak godina dominantno preokupirani borbom za promjenu društveno-ekonomske formacije i političkog sistema, borbom vlast na svim nivoima i pljačkom, dodvoravanjem, smišljanjem mehanizama za razvaljivanje i uništavanje države, a posebno zajedništva u kulturi, koje, objektivno još jedino ima kohezine sile koje njezinu sliku drže na okupu. Znanje i iskustvo Čede Kisića ostat će dokazom o čovjeku koji je znao što treba znati o važnim pitanjima kulture i umjetnosti, o čovjeku koji svoje veliko znanje o ljudima i njihovome djelu nije tajio, o čovjeku koji je pravovremeno i konzistentno intervenirao i govorio, pisao i upozoravao, inzistirao, nastojao svim svojim silama biti od koristi... 

Riječ je o cijelom spektru književnih i kulturnih pitanja i problema koji su godinama potiskivani i zanemarivani, a koji po svojoj prirodi izlaze i ulaze preko granica prostora koji držimo svojom kulturom, jer – kultura je komunikacija. U uvjetima kada ne funkcioniraju međusobni odnosi, mogli bismo reći kako interes jednih za druge i kulturne aktivnosti raste do usijanja. Veoma je živo pitanje šta to pišu, slikaju, snimaju, komponiraju jedni, drugi i treći.

Opservacije Čede Kisića odnose se na ljude i njhova djela u vremenu i na takvom rastojanju, da mu daju zapravo, da potvrđuju njegovu recepciju i afirmiraju njegove stavove o istinskoj potrebi pamćenja ljudi i njihovih djela. Čovjek se na čovjeka naslanja /kao drvo na drvo!/, ali djelo uz djelo opstaje i gradi jedan produženi/prošireni ambijent za život novih generacija. Tako se jedan od tekstova, naslovljen kao Horizonti moderne kritičke misli, ili O viziji stvarnosti Bosne i Hercegovine i o duhovnom zračenju književno-publicističkog djela Ivana Lovrenovića, koji bi se već sada i trenutku izlaženja knjige mogao zvati i Horizonti moderne i postmoderne kritičke misli, jer, Ivan Lovrenović je od malobrojnih ljudi koji živi s vremenom i, nikako nije ograničen na modernu kao stilsku formaciju koju je zatekao svojim životom i djrlom, on je živim i svjesnim akterom postmoderne na uistinu pronicljiv i djelatan način koji ne zazire od novog i suprotstavljenog mu. Čovjek koji je obavio velike autorske, uredničke, kritičke i publicističke poslove s velikim znanjima, izuzetnom sposobnošću za analizu i sintezu povijesnih kulturnih iskustava u nizu. Ivan Lorenović je izuzetno značajan intelektualac duboke i snažne humanističke orijentacije.


* * *

U ovoj obimnoj knjizi tekstova nastajalih i publiciranih na rastojanju od oko /60/ godina, Čedo Kisić se ne zaustavlja na kulturnim i umjetničkim problemima naše zemlje i njezinih ljudi. Jedan od značajnijih tekstova svakako je studija o Tadeušu Ruževiču, pisana za Reviju slobodne misli, a uključena u Ruževičevu knjigu Moja poezija, 2002. godine kao Pogovor. Znalački i pronicljivo Čedo Kisić uz odgovorno iščitavanje i poređenje dolazi do onoga što u Ruževičevoj poeziji jeste visoki kvalitet, jer, Ruževič brižljivo i odgovorno obnavlja fizonomiju romantičarskog pjesnika, vodeći računa da mu se u pjesmi ne pojavi niti jedna suvišna riječ. 

Čedo Kisić vidi kao glas savjesti u vremenu lijepu sarajevsku tradiciju okupljanja značajnih intelektualaca povodom značajnih datuma iz njihovih djela i života. Tu matricu plemenitog glasa savjesti Čedo Kisić zanavlja svakim mogućim povodom, videći u toj opciji mogućnost pominjanja imena i djela, održavanja kontinuiteta intelektualnog života. 

Povodom simpozijuma o djelu Radomira Konstantinovića 1984. godine, Kisić pominje sve značajnije bh. pisce i njihova djela, njihove značajne datume, njihove drame i uspjehe, svijetle trenutke i tragične događaje do najsurovijih, kakvo je ubojstvo Ivana Gorana Kovačića u Drugom svjetskom ratu. Ljudi i djela, živi i mrtvi, pjesnici i filozofi – u tekstovima Čede Kisića spajaju se na čudan ali djelatan način koji im je odredio sam život, a Čedo Kisić prepoznao kao njihov osnovni smisao prolaženja životom. Kisić je u dubokom i neporecivom dosluhu s maticom života prije svega unutar jasne svijesti da su ljudi život. 


* * *


Ukoliko čitatelj ulazi dalje i dublje u ovu Kisićevu knjigu, utoliko mu više svjetlosti dolazi iz prethodne Kisićeve knjige Rijekom vremena. Čedo se nije javljao prečesto, on se javljao kad je to potrebno, kad je imao ozbiljne povode i što za reći kako bi ostalo i sačuvalo se, u kontekstu, u živom i djelatnom biću. Čedi Kisiću polazi za rukom da ispravi ljudima učinjene nepravde, da savlada nemar i zaborav, neodgovornost, pa reći ćemo i eventualnu zlobu. Kisić s takvom namjerom piše o Književnim studijama prof. dr. Hanife Kapidžić-Osmanagić, uz njen jubilej. Piše Čedo, a svi su zaboravili da izvrsna književna teoretičarka obilježava sedameseti rođendan, iako je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Kisić je znalac, on brižljivo i odgovorno zbraja djela i postignuća, njihove smislove i značenja, podsjećajući kako je riječ o osobi koja je uvijek /prema mišljenju Midhata Begića/ pisala nenapisano i kazivala još nigdje nekazano. 

Ustvari, i Midhat Begić i Hanifa Kapidžić-Osmanagić su ljudi velikih znanja i vanrednog inventivno kreativnog profila koji su bez zazora zahvatili najkompleksnija pitanja komunikacije, međusobnih utjecaja i prožimanja kultura i umjetnosti u europskom nivou, što je izvanredno. Ali, u cijeloj priči, bez djela Čede Kisića – ovakvoga kakvo jeste – mnoga pregnuća bi ili bila nezapažena ili ličila na suhe grane. Čedo Kisić tačno zna njihov smisao i in continuo – govori o tom smislu koji uviđamo kao najdublji humanistički, ali i kulturalni odnos. Kisić voli ljude i daje im sve što može dati, on prosljeđuje njihov život, dobrotu, djelo, ljepotu, smisao njihovoga istrajavanja kao ljudski i humanistički uzor usmjeren prema drugim ljudima.  


* * *


Na jednak način u nastavku knjige, Čedo Kisić piše o Skenderu Kulenoviću, Hamzi Humi, Rodoljubu Čolakoviću, Vladimiru Nazoru, Maku Dizdaru, Arifu Tanoviću, o Sarajevu u Varšavskom dnevniku, o Estetici uz Krležinu knjigu kritika, o Aliji Isakoviću, o Zovu Modre rijeke, o Inteligenciji i krizi, o Zuki Džumhuru, o Razgovorima evropske inteligencije, o Daviču koji osluškuje epohu, o Edhemu Čami, o Niki Milićeviću, o Esejistici mladih, o Zemlji i fantastici, o Andrićevoj Jeleni, o znakovitoj paraleli: Selimović i Dostojevski, Zapis o Sarajevu – počevši od Andrićevih riječi: To je grad. U svakom smislu te reči. Počevši od onog fantastičnog smisla koji ta reč ima u bajkama što smo ih slušali kao deca /Pa onda ih odvedoše u jedan ve-liki g-r-ad.../, o Krležijani pred čitaocem, o Poeziji Maka Dizdara na jeziku Dantea, o Ivanu Goranu Kovačiću kao kritičaru, o Marku Ristiću, o Umjetnosti pripovijedanja Mihila Lalića, o Duhu palanke u nama i oko nas, o Esejističkom romanu Dekartova smrt Radomira Konstantinovića, o Dragocjenom svjedočanstvu Enesa Čengića u knjizi S Krležom iz dana u dan, o Putopisu, O novini, životu, stilu i feljtonu – na način Božidara Novaka, o Izvjesnom osmijehu Saganove, o Proznom izrazu i individualizaciji jezika ličnosti, o Bijeloj svjetlosti riječi – stilu Ive Andrića /Rzavski bregovi/, O stilu Miroslava Krleže /Na lađi/, o susretima sa Ivom Andrićem, Brankom Kovačevićem, Albertom Moravijom, sa Skandinavcem Joyceom Eyvindom Johnsonom, sa Miškom Kranjcem, Sa Marcosom Anom na Lapadu, sa Mihailom Šolohovom... Etc. Jer, ko bi mogao znati u jednom takvom životu, šta čovjek intimno čuva za razmišljanje, za povratak u prostor i vrijeme!


* * *

Ako imamo u vidu ljudski i inventivno-kreativni potencijal i profil Čede Kisića novinara, književnika, stiliste i estete, a posebno njegovo kretanje svijetom u diplomatskoj službi, susrete, komuniciranje i prožimanje s drugim kulturama, te njegove ranije objavljene knjige: O književnom izrazu – 1950.; Sena , Neva, Nil – 1961.; Pred svojim vremenom – 1965.; Između zaborava i sjećanja – 1985. i 1986.; Rijekom vremena – 2002. i konačno Ti ljudi – 2009., neizbježno ćemo zaključiti kako je svaki naš uvid u kulturnu, a posebno književnu prošlost ex–YU prostora za vrijeme duže od /60/šezdeset godina – nepotpun bez konzultacije s djelom i mišljenjem Čede Kisića, čovjeka koji se nikad nije nametao kriteriološki i kao meritum, ali je meritumom postao radeći na sebi svojstven i drugima nesličan način, bez daljnjeg i ostataka predan ljudskosti i budućnsti. Između ostaloga, Čedo Kisić ostavlja na volju svima – da zapišu to što im se čini bitnim. 


* *

Svibnja, anno Domini 2013.                                          


Napisao: Atif Kujundžić



----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


STRATEGIJA I TAKTIKA VELIKOSRPSKE HARANGE 

ili SRPSKA POLITIČKA VRATOLOMIJA




Što jest-jest! 


Pojma nemam o čemu je riječ. No, bolje je da shvatim i javno priznam, nego da mi na to naknadno ukazuju. Istina, vidim i osjećam u svemu sinhroniziranje i podešavanje elemenata, što sugerira odsustvo svake slučajnosti/koincidencije u radnjama i postupcima.


Trebalo je i dvije godine podjarivati oganj na Jarinju da bi se disciplinirale međunarodne snage i došlo u konkretan odnos i pregovore o Kosovu i Metohiji sa Organizacijom Ujedinjenih naroda. Postojanje paralelnih institucija na sjeveru Kosova i Metohije i otvoreno su odbijali da ih ukinu, ma kako to svijetu izgledalo drčno i drsko, ma koliko to Srbima na sjeveru Kosova i Metohije bilo uže o vratu i klupica ispod nogu koju Albanci mogu svakog trnutka izbiti. To je uvredljivo za ljudsku pamet, jer je visoko rizično po ljudske živote.  Posebno uvredljivo zemljama koje su Kosovo i Metohiju priznale kao državu, jer su takvom politikom dovedene u situaciju da se i same igraju životima Srba na Kososvu i Metohiji. Ali, Srbi tako rade. Situacija neodoljivo podsjeća na početak rata širom ex-YU prostora, kada smo svi računali na ljudske odnose i prijateljstva stvorena zajedničkim životom u prethodnoj polustoljećnoj državi. Dakako, na to su računali i Srbi, ali kao na nepokriven prostor u kojem mogu izvoditi svoje ratničke plesove i vratolomije upravo na račun tako stvorenih odnosa.


* * *


Kombinirane su nevjerojatne opcije pristajanja i odricanja razgovora, potencijalnih pristajanja i odbijanja, mirnih protestiranja i grubih barikada, isturanja i povlačenja pregovarača, ali i nastavljanja pregovora na najpovoljnijem mjestu po Srbiju sve do predsjedavanja Organizacijom Ujedinjenih Naroda, u čemu je Vuku Jeremiću na ruku išao čak i predsjednik Socijaldemokratske Partije Bosne i Hercegovine Zlatko Lagumdžija kojemu su u minulom ratu granatom poderali guzicu /što on velikodušno nije shvatio kao osobnu povredu/. To što Lagumdžija misli kako je rat završen, njegova je stvar, jer očigledno, Srbi ratuju svim sredstvima, u svoju korist, za dobro Republike Srbija, a gdje god mogu i za Kosovo i Metohiju, Autonomnu Pokrajinu Vojvodina i Republiku Srpsku, bezobzirno nastavljaju rat protiv Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske i imaju u vidu ratnu kao jedinu životnu opciju.


* * *


Predsednik i Potpredsednik Srpske Napredne Stranke, Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić, epizodno, ali kao glavnu ulogu doživjeli su na Općim izborima u Republici Srbiji zvezdane trenutke kopajući u kontejneru za smeće, u kojem su našli ko će znati kakve listiće u koje su prije političkog pokapanja umotali Demokratsku Stranku, njezinoga Predsednika i dotadašnjeg Predsednika Republike Srbija, Borisa Tadića. 


Uzalud je Tomislav Nikolić nastojao da se ubije štrajkom glađu. Nema smrti za Predsednika. 

KRUNU I SLAVU ZA TAKVU GLAVU.

Uzvikivalo je članstvo Srpske Napredne Stranke.


* * *


Ustvari, kopajući po tom kontejneru, Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić postali su Predsednik i Prvi Podpredsednik Republike Srbije, dakle de iure i de facto besmrtni naprednjaci. Kao uzgred su sa dvije strane uzeli ispod ruku stamenog Ivicu Dačića

da bi se imali na šta nasloniti, a da ne propadnu u ništavilo.


* * *


Svaka od ovih stvari pomalo je i strateška i taktička u ideološkopolitičkom i praktičnom životnom smislu. Važna je činjenica što ih Srbi uviđaju relevantnima od prilike do prilike sve do Marša na Drinu u prostorijama Organiacije Ujedinjenih Naroda /muzička kompozicija Stanislava Biničkog je, bez daljnjeg, izvrsna!/ i Jeremićeve lažne troprste fotke sa Bonom Voxom frontmenom grupe UT. 

Srbi se snalaze parafirajući briselski sporazum da bi zadržali nivo razgovora sa Europskom Zajednicom istodobno vodeći pregovore sa Srbima na Kosovu i Metohiji o referendumu, kako stvar ne bi zaribala, a tako pokazuju da lažu na obje strane. Ljudi se bore i snalaze se sve do trenutka kada moraju mijenjati i strategiju i taktiku i primjenjivati druga sredstva. 


* * *


Međutim sve se pretvara u lakrdiju kada se dođe do entiteta Republika Srpska. Predsednik Republike Srbija Tomislav Nikolić reče /jer zna!/ nikad nisu bili i nikad neće biti Srbijanci. To su mogli i sami ranije shvatiti, ali nisu imali volje. 


Predsednik Republike Srpske Milorad Dodik piše cijelome svijetu o krivnji Federacije Bosne i Hercegovine za očajno stanje u Republici Srpskoj. 


Federacija Bosne i Hercegovine organizirana kantonalno birokratski čvrsto drži i zbija redove vlasti koje se dokopala. Sada se organizacijska monolitnost Republike Srpske pokazuje kao slabost jedinstveno oboljelog organizma od recesije.


* * * 


Interesantno, na suđenju prvom predsedniku Republike Srpske u Haagu, psihijatru Radovanu Karadžiću, neusporedivo bolje se ponašao 


tupavi kninski policajac Milan Martić koji je pred televizijskim kamerama priznao ispaljivanje orkana na Zagreb, nego što se ponašao Milorad Dodik, Predsednik Republike Srpske. 


Bolje, jer se nije ponašao prevrtljivo kao narcisoidni Predsednik Republike Srpske koji je imao neodoljivu želju ostaviti osobni utisak, a onda mu je tužiteljstvo stavilo pod nos zapisnike s izjavama koje je dao na saslušnju tokom suđenja četniku Radoslavu Brđaninu i Dodik se usrao. 

/Ustvari, veliko je pitanje, zašto bi se vlastoljubac kao Milorad Dodik zalagao za bilo kakvu olakšicu Radovanu Karadžiću./


Milan Martić strpljivo je slušao Karadžićeva sugestivna pitanja kojima se smijalo i na šta ga je upozoravalo cijelo sudsko vijeće, ali je Martić uvijek pravilno odgovarao baš onako kako Radovan Karadžić želi, jer Karadžić Rado ide van. 


* * *


Konačno, dok se opozicija u Republici Srpskoj organizira i povezuje za opće izbore 2014. godine, Predsednik Milorad Dodik je pokrenuo i najnoviju uspješnu harangu sam protiv sebe, a koincidentno s podnošenjem najnovijeg izvještaja Visokog Predstavnika Valentina Inzka Organizaciji Ujedinjenih Naroda u kojem je vlastoljubac Milorad Dodik označen kao glavna destabilizirajuća osoba u Regionu. 


* * *


Vrhunaravno interesanta stvar dogodila se kada je prije neki dan KOALICIJA 1. MART 

došla u posjed originalnog dokumenta Srpske Demokratske Stranke iz kojega se vidi kako Srpska Demokrarska Stranka organizirano nasilje smatra legitimnom političkom praksom pod koju podvodi sve i svašta, jednako zaštitu i upotrebu prije svega svoga članstva ali i ljudi općenito i to kao najobičnijih i kao ekstremnih rješenja za postizanje svojih političkih ciljeva. 


*


KONAČNO, HAAG MOŽE DOBITI STVARAN KLJUČ I ODGOVOR NA PITANJE KAKO JE POČEO I TRAJAO RAT NA EX-YU PROSTORU 

uz bezobzirnu terorističku mudrost Srpske Demokratske Stranke prema svome i drugim narodima.


* * * 


Svibnja, anno Domini, 2013. 


Napisao: Atif Kujundžić



---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


GLASOVITE MALE DRŽAVE



Ne znam bogzna što o malim državama osim da nisu problem nikome osim samima sebi. Naročito, ako je riječ o vremenskoj prognozi. Naprimjer, San Marino, svojim ranoraniocima priopćava: Danas će u San Marinu vrijeme biti kao i u drugim dijelovima Italije. Ista mafija, isti Kum, koza nostra. Ista meta, isto rastojanje. Isti pičvajz. 


Ili, uzmimo Vatikan. Sve je u rukama Svetoga Oca i katakombama. Čak i Evanđelje po Barnabi. 

Mogli bismo uzeti i Kneževinu Monaco, ali šta nas briga za njih. Uzmimo Bosnu i Hercegovinu, ako uopće postoji. U Bosni i Hercegovini Republiku Srpsku – genocidni entitet s državnim atributima.


No, ako uzmemo Republiku Srpsku, to je sasvim druga priča.


To je ni od koga priznata Republika, a od Bosne i Hercegovine priznata i uvažavana kao njezin rođeni entitet. A, ako nije Srpska, nije čak ni republika. Ustvari, to su Bosanci – kako iskreno, otvoreno i srdačno reče predsednik Republike Srbije Tomislav Nikolić u intervjuu bh televiziji.


Prije nego vremensku prognozu, o vremenu danas u Republici Srpskoj i ostalim delovima Bosne i Hercegovine, priopćavaju vest kako je veliki avion za napajanje drugih aviona gorivom u zraku – pao i eksplodirao! No, posada aviona je prije toga kapitulirala! Jadna majko svoja, posada prije kapitulacije nije čula za katapultiranje, kao ni spikerica koja to testeriše cijeli Božji dan iz vesti u vesti. 


*

Dakle, uporedo s porastom veličine, u malim državama se nepredvidivo kompliciraju vesti i odnosi. Upravo zato, predsednik male države, prinuđen je vlasniku i direktoru najgledanije mu televizije javno jebati majku. 


Neka i on, hebala ga njegova televizija, zna ko mu je tatko, a ko baćuška.


*


Predsednik Male Države može da krene u dalju izgradnju osobne Republike sve do konačne pobede.

Očigledno, to sa Republikom Srbijom, ne ide najbolje, makar je riječ i o pravoslavlju koje dolazi sa Juga. 

Postalo je vrlo komplicirano živjeti sam, bez drugih. Potom, otkuda Predsedniku Tomislavu Nikoliću uopće ideja da su svi Srbi u Bosni i Hercegovini – Bosanci?! Da mu neko nije poturio ludare umjesto tartufa?

Ili je čovjek shvatio!


*

Zato je najbolje rješenje da državu napravi svako za sebe, pa kakva mu je – takva mu jest, ali unutar države barem svi su njegovi i jednako sami. Žive bez ikoga svoga osim sa svojim Predsednikom i osobnom tragičnom samoćom. Ima to svoje prednosti! Zajednički usud ne samo da zbližava, već i tješi, umiruje.


Taj koji misli kako je lahko imati Malu Državu, taj manje zna čak i od mene! A ja sam brzopleta neznalica na glasu! 


Naime, Mala Država prvo mora biti Entitet u Pravoj  Državi koja u nazivu ima barem dvije imenice i jedan veznik. Mala država iliti Entitet mora imati suvremeniju i skupocjeniju administrativnu zgradu nego Država u kojoj se baškari i prema kojoj osim zlobe i pakosti nema nikakve druge suvisle veze, obveze i odgovornosti. Njoj je Država u kojoj egzistira kolateralna šteta i dežurni krivac za sve. 

Mala Država Velikoj Državi puši Onu Stvar.

/Krčma starog Džonija. Pijem bocu viskija./

 

Predsjednik voli kalumet u koji je odloženo i njegovo nižase. 


 

*


 Mala Država mora imati Željeznice koje su konstatno u štrajku. Mora imati putove – saobraćajnice, koje su u izgradnji koštale najmanje 10.000.000,00KM po kvadratnom metru. Mora imati upropaštenu visokoproduktivnu fabriku glinice Birač u Zvorniku. Mora imati duboko nezadovoljne Srbe u Istočnoj Hercegovini koje je potpuno zapostavila, mada su najbolji Srbi uopće, prema mišljenju vladike Grigorija upravo iz istočne Hercegovine. 


Mala Država mora imati najbolje kriminalce, bez daljnjeg. Svaki treba da nosi vreću s najmanje 500.000,00€ i putuje preko rijeke Sava


Mala Država mora sakrivati, obezbjeđivati i izdržavati masu ratnih zločinaca koji su je stvarali i radi kojih postoji kao njihova štićenica. Inače, Mala Država je sasvim izlišna, ako nematakve i sve druge velike probleme. Ako, npr. nema finansijski uhalaćene sve općine u kojima su na vlasti ljudi iz vladajuće stranke, maloj državi za sve probleme koje ima mora biti kriva država u kojoj se nalazi, a ovaj uvjet je 100% ispunjen kao njezina potpuna nedužnost u svemu. 


Dakako, Mala Država mora se kleti sa svim svojim četnicima da je minuli agresijom nametnuti rat predvođen Srpskom Demokratskom Strankom i psihijatrom Radovanom Karadžićem bio 

GRAĐANSKI.


BEZ TOGA NEMA NIŠTA.


*


Mala Država se mora zaduživati sasvim jednako kao i velika, inače kako bi rasla ako joj se dugovi ne uvećavaju? Po čemu bi je spominjali u svjetskim statistikama. Što je neko dužniji, to je veći i značajniji. Zaduži se brate do balčka! Kod Zemljoradničke zadruge. Mjesnog trgovca. U kiosku na uglu koji si nekad snabdijevao marlborom. Gdje god stigneš. A kad ti omrzne, udri! Sveti im se za Bunu protiv Daija! Udri Kučuk Aliju. Fočić Mehmedagu. Starca Foču od stotinu ljeta. Jebi im majku rođenu. Vadi ih iz kontejnera i deri!


Ljudi poštuju samo moćne.

 

Neka vide šta je državna sila. Šta jest i šta je bila. Neće moći usta usta otvoriti i prezalogajiti. Ionako nemaju šta jesti. A što bi i trebali jesti kad ništa ne rade. Gladimudani. Povazdan se izležavaju i oblizuju prazne konzerve od argete. Uživaju u aromama.


*


Kad vide da im je dogustilo, daj im malo plavog diesela po crnoj cijeni.

Diesel ne može pomoći uvijek i svugdje.


*

PRIMJERI


Eto,

Crna Gora.

/650.000 glasača/

 

Dvadesetpet godina Milo Đukanović, Momir Bulatović, Ranko Krivokapić – na grbači i u sedlu voljom naroda – bez promjena.

Osigurani Žutom Gredom. 

Viječni Kerber crnogorskog Portala – PRM, nekad perspektivan pisac.

/ Ustvari, samo, pokazuje 

koliko uistinu Vrijedi oduvijek – zauvijek!/


*


Eto,

Repblika Srpska. 

Milorad Dodik i SNSD, zauvek. Voljom Naroda. Bez promena. U interesu pouzdane propasti Republike Srpske. Večno osiguran sa dve Dame u pročelju i iza njihovih leđa: 

Premijerica i Sindikatica. 

Prstravljena TV BN i NEZAVISNE NOVINE.

/1.300.000 glasača/ 


*


ETC.


Svibnja, anno Domini 2013.

May 17 '13 · Oznake: glasovite male države

Najbolje knjige 21. stoljeća




Koja su književna djela napisana nakon 2000. godine imala najveći odjek te se najčešće našla na vrhovima čitateljskih ljestvica?

 

Zadnjih 18 godina, nakon ulaska u novi milenij, izdano je mnogo novih klasika vrhunske svjetske literature. Portal Msn.com odabrao je samo neka sjajna djela koja su neizbježna za sve ljubitelje suvremene književnosti. 


2666, Roberto Bolaño(2008)


Engleski prijevod 898 stranica romana '2666' pojavio se pet godina nakon smrti autora od zatajenja jetre. To je Bolañovo remek-djelo koje sadrži snažne priče, dojmljive uvide i kritike nikad riješena ubojstva stotina žena u gradu Santa Teresa, u pustinji Sonori blizu teksaške granice. Roman je dobio jednoglasne pohvale kritike, a prozvali su ga ne samo najvećim romanom na španjolskom jeziku ovog desetljeća, nego i 'jednim od međaša koji određuju cijelu jednu književnost'. 

Bijeli zubi, Zadie Smith (2000)


Debitantski roman mlade autorice (objavila ga je kad je imala samo 24 godine), smješten u sjeverozapadni London, kronika je tri generacije dviju obitelji bangladeških i jamajčanskih imigranata u kojoj su na nezaboravan način raskrinkane sve vrste religijskih ekstremizama. Roman je samo nekoliko mjeseci nakon objavljivanja postao kultni bestseler.

Cesta, Cormac McCarthy (2006)


Za Pulitzerom nagrađen roman McCarthy je ideju dobio šećući sa sinom kroz El Paso i zamišljajući kako će svijet izgledati za pedeset godina. U toj postnuklearnoj budućnosti, svijet je zastrašujuće mjesto, sve je spaljeno i opljačkano, a rijetki preživjeli organizirani su u pomahnitale kanibalističke horde. Kritičar Harold Bloom danas McCarthyja naziva jednim od četiri najveća američka pisca svog vremena: zajedno s Thomasom PynchonomDon DeLillom iPhilipom Rothom.

The Human Stain, Philip Roth (2000)


Iako je Roth napisao osam odličnih romana, 'The Human Stain' s pravom nosi titulu njegova remek djela. Smjestio je radnju u period kad je otkrivena 'prljava tajna' Billa Clintona te je napisao najbolji roman o seksu, skandalu i zabludi političke korektnosti u 'doba velikog trenutka Lewinsky'.

Korekcije, Jonathan Franzen (2001)


Prvi pravi roman novog tisućljeća, kako je jedan književni kritičar već nazvao 'Korekcije' američkog pisca Jonathana Franzena, gotovo da je nadmašio tolstojevski tip književne mašte. Junaci Franzenovog romana proživljavaju teške trenutke, od mučnog razotkrivanja seksualnih identiteta, izbacivanja s fakulteta do Parkinsonove bolesti i posvemašnjeg moralnog kaosa. 

Tvrđava samoće, Jonathan Lethem (2003)


Kroz priču o odrastanju i prijateljstvu dvaju dječaka, bijelca Dvlana Ebdusa i crnca Mingusa Rudea, Jonathan Lethem dao je fascinantan pogled na sedamdesete, na New York, herojsko vrijeme stripa, punka, grafita, ali i doba cracka. 'Tvrđava samoće' veliki je roman o Americi i svijetu, roman koji ocrtava svijet onakvim kakav on jest, u kojem unatoč svemu postoji veliko prijateljstvo i ideali: roman koji je odmah po objavljivanju postao kultna knjiga našeg vremena, do sada prevedena na više od petnaest jezika.

Pastoralia, George Saunders (2000)
Sama naslovna priča zbirke o depresivnim nepovezanim analizama zaposlenika distopijskog zabavnog parka bila je dokaz da je suvremena američka književnost dobila novog kralja literarne tragikomedije.

Runaway, Alice Munro (2004)


U bilo kojoj od pet zbirki priča koje je objavila u zadnjih 13 godina Alice Munro dokazuje da je vrhunska majstorica pripovijedanja, po preciznosti i snazi opisa, bez obzira na to prikazuje li brak koji se urušava, okrutnosti djetinjstva ili romantične iluzije o nerealiziranim ljubavima. Male i velike tračeve Munro uvezuje u neočekivane i često komplicirane konstrukcije, dovoljne u ponekim pričama da ponesu i čitav roman.

Austerlitz, W. G. Sebald (2001)


U Austerlitzu autor zamagljuje linije između fikcije i realnosti, između romana i memoara, a svaki odlomak ima svoju posebnu snagu i posebnu svrhu. Sebald prati priču čudaka bez korijena, koji u ljudskome svijetu više ne može pronaći dom. Pronalazi put u njegovu prošlost, koja iznenadno oživi u bogatom izrazu ovog iznimnog pripovjedača.

Atlas oblaka, David Mitchell (2004)


'Atlas oblaka' izniman je roman satkan od šest pripovjednih niti u kojem se muzikalno virtuozno i jezično raskošno isprepleću znanstvena fantastika, politički triler i povijesni pastiš. Priča seže unatrag u devetnaesto stoljeće, kolonijalizam i divljaštvo na otocima Pacifika te unaprijed u mračnu budućnost, onkraj sloma civilizacije. Zahvaljujući nagrađivanome 'Atlasu oblaka', Mitchell postaje velika književna zvijezda.

 

 

Preveo i obradio: Nenad Grbac

 




---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


May 15 '13 · Oznake: najbolje knjige 21. stoljeća

Zemlje EU zabranile cjepivo protiv gripe, a Vlada ga je za novac testirala na djeci! 




Žrtvujte svoju djecu da bi političari i farmaceuti mogli  još više zaraditi!


Novartis je u Hrvatskoj na djeci u dobi od tri do sedamnaest godina prije nekoliko godina testirao svoje novo cjepivo protiv gripe, a tu uznemirujuću informaciju, koju su objavili strani stručni časopisi, hrvatske institucije pokušavale su godinama sakriti, kao što pokušavaju skriti i zdravstvene tegobe nastale kao posljedice cijepljenja kod sve više hrvatskih građana

 

Novartisovo cjepivo protiv gripe Aggripal i Fluad, čijim su se podvarijantama godinama cijepili i građani Hrvatske, zabranjeno je ovih dana u Italiji, Švicarskoj i Austriji. Na stotine tisuća neiskorištenih doza spalit će u posebnim spalionicama jer ‘vakcine pokazuju manjkove kvalitete koji su potencijalno opasni po javno zdravlje“, ističe talijansko Ministarstvo zdravstva.

 

Ta vijest svojevrsna je satisfakcija godinama ‘gaženom’ imunologu dr. sc. Srećko Sladoljevu i novinarki Nataša Škaričić koji su još 2009. godine upozoravali na moguće opasnosti od nedovoljno provjerenog Novartisovog cjepiva protiv gripe, koje je Hrvatska kupila i za njega preuzela svu odgovornost, premda je bilo jasno da je nedovoljno provjereno i potencijalno opasno

 

U međuvremenu, HZZO je odabrao novog proizvođača cjepiva, što znači da Novartisove doze ove sezone neće u Hrvatskoj biti u upotrebi. No, problem je negdje drugdje. Novartis je u Hrvatskoj na djeci u dobi od tri do sedamnaest godina prije nekoliko godina testirao svoje novo cjepivoprotiv gripe, a tu uznemirujuću informaciju, koju su objavili strani stručni časopisi, hrvatske institucije pokušavale su godinama sakriti, kao što pokušavaju skriti i zdravstvene tegobe nastale kao posljedice cijepljenja kod sve više hrvatskih građana.

 

Tisuće beba u BiH umrlo zbog cjepiva, a Hrvatska taji da ga ispituje na vlastitoj djeci!"

 

Vijest o povlačenju cjepiva Novartisa u susjednim zemljama zatekla me nakon što sam izašla iz studija HTV-a gdje se snimala emisija 8. kat posvećena cjepivu protiv gripe. Predstavnik Hrvatske agencije za lijekove i medicinske proizvode u toj je emisiji ponovio kako je HALMED istražio pet slučajeva teške nuspojave koja se zove Guillain Barreov sindrom, od kojeg je u Hrvatskoj nakon ovog cjepiva oboljelo osmero ljudi. HALMED je, međutim, unatoč toj uznemirujućoj činjenici zaključio da je cjepivo sigurno za uporabu. Vijest iz Italije zvuči sasvim drugačije i daje nadu da regulatorna tijela u nekim državama ipak rade svoj posao.

 

Očito je da je uz ovo cjepivo vezano previše ozbiljnih problema. U povodu vijesti iz Italije, ponavljam ono što sam sto puta kazala – činjenica da je Imunološki zavod u Zagrebu, dakle država Hrvatska, 2009. godine potpisala ugovor kojim je suspendirana pravna odgovornost Novartisa u slučaju nuspojava i neučinkovitosti cjepiva, trebala je biti predmet daleko veće rasprave nego smo je imali i ozbiljne istrage DORH-a. Također, radi zataškavanja te vijesti u javnosti, istog je trena trebala doći u pitanje politička sudbina tadašnjeg ministra Darka Milinovića, jer je osobno, u najmanju ruku, prekršio Zakon o zaštiti prava pacijenata koji kaže da pacijent treba primiti punu informaciju o svim postupcima liječenja – napominje Nataša Škaričić, novinarka koja je prva 2009. godine otkrila tu aferu, te koja ističe da je u tom slučaju cijeloj hrvatskoj javnosti uskraćena užasno važna informacija

 

Zamislite neki banalniji slučaj, da Hrvatska uveze kontingent automobila za svoje građane i potpiše ugovor s Mercedesom u kojemu stoji da Mercedes neće pravno odgovarati ako automobili nemaju kočnice! Potpisujem da je ugovor s Novartisom nezapamćen primjer izigravanja interesa javnosti u korist jedne korporacije i da je nevjerojatno da zbog toga nitko nije odgovarao – dodaje Škaričić, te primjećuje da su Amerikanci izglasali Physician Payment Sunshine Act po kojemu će svi liječnici od iduće godine morati na internetu objaviti svaki poklon ili honorar kojeg će im uplatiti farmaceutska industrija, a koji je veći od 100 dolara, dok bi se takav zakon kod nas, kako reče, proglasio udarcem na privatnost

 

Nema te dosjetke koja im neće sinuti u trenutku kada se pokuša riješiti kriminal ili pitanje sukoba interesa, kao što je to u slučaju suradnje s farmaceutima – zaključuje Škaričić.

 

Slično razmišlja i dr. sc. Srećko Sladoljev, godinama proganjani hrvatski imunolog, čiji je jedini grijeh to što je ustrajno govorio istinu ne razmišljajući o tome hoće li ta istina biti po volji onima koji su, glumeći da vode brigu o zdravlju hrvatskih građana, ‘lovili u mutnom.

 

Ispada da smo Nataša Škaričić i ja bili brži od javnih servisa Italije i Švicarske. No, oni su ipak nešto učinili za svoje građane usprkos, figurativno rečeno, ‘sukobu interesa’. Naime, proizvodni pogoni spomenutih cjepiva su u Italiji, a Novartis je švicarska tvrtka! Naš javni servis (HALMED) financiran javnim novcem za zdravstvo, nije se proslavio. O teškim nuspojavama cjepiva doznali su iz novina, a zatim tvrdo branili stav kako je ‘omjer dobrog i lošeg kod cjepiva ipak prevladao u korist dobrog’ – napominje Srećko Sladoljev, koji na pitanje ‘Je li moguće da su i prijašnja cjepiva bila štetna’, odgovara pozitivno

 

Agripal i Fluad su tradicionalna sezonska cjepiva proizvedena po strogo normiranoj recepturi. U cjepivima se smio promijeniti jedino koktel cijepnih sojeva prema očekivanjima za ovogodišnju sezonu gripe. Sve drugo pretpostavljalo je izradu nove kliničke studije za što nije bilo vremena. Dvojim da bi u tom slučaju cjepiva mogla zadržati isto komercijalno ime – kaže Sladoljev, kojemu je država Hrvatska na vrlo zanimljiv način zahvalila što je svojim upozorenjima velik broj građana spasio od ozbiljnih zdravstvenih problema.

 

Kako su mi zahvalili? Nakon pravomoćne presude i povratka na posao, nakon što se pokazalo da sam u većini stvari imao pravo, ‘zaradio’ sam novo upozorenje pred izvanredni otkaz. Optužbe Uprave da se lažno predstavljam, krivo tituliram, neovlašteno govorim u ime Zavoda, Novi sindikat je odbacio. Jedini sam zaposlenik Zavoda kome je Uprava smanjila plaću, umjesto ureda kako pristoji šefu odjela, dobio sam prolaznu sobu koju dijelim s još dvojicom, umjesto garderobnog ormarića imam zajedničku vješalicu, nisu mi isplaćene zaostale plaće… U usporedbi s drugim prijavljivačima korupcije, mogu reći da sam jako dobro prošao. Ne žalim se – ističe dr. Sladoljev, te ponavlja da je Novartisovo pokusno cjepivo ispitivano u Hrvatskoj na uzrastu do 16 godina, što je dobna skupina koja se inače ne cijepi

 

Testiranje lijekova i cjepiva uvijek je opasno. Da nije, ne bi se ni testirali – zaključuje Sladoljev. Zanimljivo je da njegove tvrdnje danas potvrđuje i bivši HDZ-ov ministar zdravstva dr. Andrija Herbang.

 

Svako cijepljenje je zadiranje u imunološki sustav, o kojem mi ne znamo ništa! Velika je to svinjarija. Svako novo cjepivo, naime, zahtjeva mnogo godina testiranja, kako bi sa sigurnošću znali da nema štetnih nuspojava. No, budući da je u igri enormna zarada, farmaceutske industrije sve češće u uporabu guraju nedovoljno provjerena i potencijalno opasna cjepiva. Bolje da vam ni ne pričam što su Hrvatskoj sve u ratu nudili. Bili smo siromašni, pa su nam dječja cjepiva nudili upola cijene. Nismo to htjeli prihvatiti, no vlasti u susjednoj Bosni i Hercegovini su se, moguće je, uhvatile na tu udicu – kaže Herbrang, osvrćući se na zabranu Novartisova cjepiva protiv gripe, ali i na informaciju da je mnogo djece u Bosni i Hercegovini u prošlom desetljeću najvjerojatnije umrlo od posljedica nedovoljno ispitanog cjepiva protiv Hepatitisa,

 

Toliko je danas cjepiva koja nisu dovoljno isprobana i kojima se ne znaju moguće posljedice, da je nužno biti vrlo oprezan. Zarade na cjepivima su enormne, zbog čega je potencijalna opasnost od neželjenih štetnih posljedica još i veća – zaključuje dr. Andrija Hebrang

 

Na pitanja: ‘Tko je dozvolio Novartisu da radi ispitivanje cjepiva na hrvatskoj djeci ako se zna da se toj populaciji cijepljenje protiv gripe ne preporuča’, ‘Tko će biti odgovoran ako djeca budu imale štetne posljedice’, ‘Koji su stručnjaci od strane hrvatskih institucija sudjelovali u u ispitivanju cjepiva Novartisa na djeci’, te ‘Kome je i koliko Novartis platio da provodi studiju novog cjepiva na djevojčicama i dječacima, odgovorni u Ministarstvu zdravlja odgovora naravno nema.


Usput recimo i da je u Hrvatskoj cijepljenje djece obavezno i zakonom propisano, a roditelje koji odbiju cijepiti svoju djecu može se i novčano kazniti. Ukoliko roditelji odbiju cijepiti dijete liječnik ih može prijaviti i Centru za socijalnu skrb zbog zanemarivanja djeteta. 


---------------------


Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

GLASOVITE MALE DRŽAVE






Ne znam bogzna što o malim državama osim da nisu problem nikome osim samima sebi. Naročito, ako je riječ o vremenskoj prognozi. Naprimjer, San Marino, svojim ranoraniocima priopćava: Danas će u San Marinu vrijeme biti kao i u drugim dijelovima Italije. Ista mafija, isti Kum, koza nostra. Ista meta, isto rastojanje. Isti pičvajz. 


Ili, uzmimo Vatikan. Sve je u rukama Svetoga Oca i katakombama. Čak i Evanđelje po Barnabi. 

Mogli bismo uzeti i Kneževinu Monaco, ali šta nas briga za njih. Uzmimo Bosnu i Hercegovinu, ako uopće postoji. U Bosni i Hercegovini Republiku Srpsku – genocidni entitet s državnim atributima.


No, ako uzmemo Republiku Srpsku, to je sasvim druga priča.


To je ni od koga priznata Republika, a od Bosne i Hercegovine priznata i uvažavana kao njezin rođeni entitet. A, ako nije Srpska, nije čak ni republika. Ustvari, to su Bosanci – kako iskreno, otvoreno i srdačno reče predsednik Republike Srbije Tomislav Nikolić u intervjuu bh televiziji.


 Prije nego vremensku prognozu, o vremenu danas u Republici Srpskoj i ostalim delovima Bosne i Hercegovine, priopćavaju vest kako je veliki avion za napajanje drugih aviona gorivom u zraku – pao i eksplodirao! No, posada aviona je prije toga kapitulirala! Jadna majko svoja, posada prije kapitulacije nije čula za katapultiranje, kao ni spikerica koja to testeriše cijeli Božji dan iz vesti u vesti. 


*


Dakle, uporedo s porastom veličine, u malim državama se nepredvidivo kompliciraju vesti i odnosi. Upravo zato, predsednik male države, prinuđen je vlasniku i direktoru najgledanije mu televizije javno jebati majku. 


Neka i on, hebala ga njegova televizija, zna ko mu je tatko, a ko baćuška.


*

Predsednik Male Države može da krene u dalju izgradnju osobne Republike sve do konačne pobede.

Očigledno, to sa Republikom Srbijom, ne ide najbolje, makar je riječ i o pravoslavlju koje dolazi sa Juga. Postalo je vrlo komplicirano živjeti sam, bez drugih. Potom, otkuda Predsedniku Tomislavu Nikoliću uopće ideja da su svi Srbi u Bosni i Hercegovini – Bosanci?! Da mu neko nije poturio ludare umjesto tartufa?


Ili je čovjek shvatio!


*


Zato je najbolje rješenje da državu napravi svako za sebe, pa kakva mu je – takva mu jest, ali unutar države barem svi su njegovi i jednako sami. Žive bez ikoga svoga osim sa svojim Predsednikom i osobnom tragičnom samoćom. Ima to svoje prednosti! Zajednički usud ne samo da zbližava, već i tješi, umiruje.



Taj koji misli kako je lahko imati Malu Državu, taj manje zna čak i od mene! A ja sam brzopleta neznalica na glasu! 


Naime, Mala Država prvo mora biti Entitet u Pravoj  Državi koja u nazivu ima barem dvije imenice i jedan veznik. Mala država iliti Entitet mora imati suvremeniju i skupocjeniju administrativnu zgradu nego Država u kojoj se baškari i prema kojoj osim zlobe i pakosti nema nikakve druge suvisle veze, obveze i odgovornosti. Njoj je Država u kojoj egzistira kolateralna šteta i dežurni krivac za sve. 

Mala Država Velikoj Državi puši Onu Stvar.

/Krčma starog Džonija. Pijem bocu viskija./

 

Predsjednik voli kalumet u koji je odloženo i njegovo nižase. 

 

*


 ala Država mora imati Željeznice koje su konstatno u štrajku. Mora imati putove – saobraćajnice, koje su u izgradnji koštale najmanje 10.000.000,00KM po kvadratnom metru. Mora imati upropaštenu visokoproduktivnu fabriku glinice Birač u Zvorniku. Mora imati duboko nezadovoljne Srbe u Istočnoj Hercegovini koje je potpuno zapostavila, mada su najbolji Srbi uopće, prema mišljenju vladike Grigorija upravo iz istočne Hercegovine. 


Mala Država mora imati najbolje kriminalce, bez daljnjeg. Svaki treba da nosi vreću s najmanje 500.000,00€ i putuje preko rijeke Save


Mala Država mora sakrivati, obezbjeđivati i izdržavati masu ratnih zločinaca koji su je stvarali i radi kojih postoji kao njihova štićenica. Inače, Mala Država je sasvim izlišna, ako nematakve i sve druge velike probleme. Ako, npr. nema finansijski uhalaćene sve općine u kojima su na vlasti ljudi iz vladajuće stranke, maloj državi za sve probleme koje ima mora biti kriva država u kojoj se nalazi, a ovaj uvjet je 100% ispunjen kao njezina potpuna nedužnost u svemu. 


Dakako, Mala Država mora se kleti sa svim svojim četnicima da je minuli agresijom nametnuti rat predvođen Srpskom Demokratskom Strankom i psihijatrom Radovanom Karadžićem bio 

GRAĐANSKI.

BEZ TOGA NEMA NIŠTA.


*


Mala Država se mora zaduživati sasvim jednako kao i velika, inače kako bi rasla ako joj se dugovi ne uvećavaju? Po čemu bi je spominjali u svjetskim statistikama. Što je neko dužniji, to je veći i značajniji. Zaduži se brate do balčka! Kod Zemljoradničke zadruge. Mjesnog trgovca. U kiosku na uglu koji si nekad snabdijevao marlborom. Gdje god stigneš. A kad ti omrzne, udri! Sveti im se za Bunu protiv Daija! Udri Kučuk Aliju. Fočić Mehmedagu. Starca Foču od stotinu ljeta. Jebi im majku rođenu. Vadi ih iz kontejnera i deri!


Ljudi poštuju samo moćne.

 

Neka vide šta je državna sila. Šta jest i šta je bila. Neće moći usta usta otvoriti i prezalogajiti. Ionako nemaju šta jesti. A što bi i trebali jesti kad ništa ne rade. Gladimudani. Povazdan se izležavaju i oblizuju prazne konzerve od argete. Uživaju u aromama.


*


Kad vide da im je dogustilo, daj im malo plavog diesela po crnoj cijeni.

Diesel ne može pomoći uvijek i svugdje.


*


PRIMJERI


Eto,

Crna Gora.

/650.000 glasača/

 

Dvadesetpet godina Milo Đukanović, Momir Bulatović, Ranko Krivokapić – na grbači i u sedlu voljom naroda – bez promjena.

Osigurani Žutom Gredom. 

Viječni Kerber crnogorskog Portala – PRM, nekad perspektivan pisac.

/ Ustvari, samo, pokazuje 

koliko uistinu Vrijedi oduvijek – zauvijek!/


*


Eto,

Repblika Srpska. 

Milorad Dodik i SNSD, zauvek. Voljom Naroda. Bez promena. U interesu pouzdane propasti Republike Srpske. Večno osiguran sa dve Dame u pročelju i iza njihovih leđa: 

Premijerica i Sindikatica. 

Prstravljena TV BN i NEZAVISNE NOVINE.

/1.300.000 glasača/ 


*

ETC.


Svibnja, anno Domini 2013.  


          Napisao: Atif Kujundžić


Preuzeto s adrese: http://tacno.net/


Svi tekstovi Atifa Kujundžića: http://tacno.net/author/atif-kujundzic/                        

May 14 '13 · Oznake: glasovite male države

CENZURA NIJE PROŠLOST: OVO SU KNJIGE KOJE NI DANAS NE SMIJETE ČITATI 




Nakon pregleda povijesti cenzure i objave popisa knjiga koje Crkva ne želi da pročitate donosimo vam djela koja su i danas zabranjene diljem svijeta.


Posljednjih tjedana u par navrata smo pisali o cenzuri i cenzuriranju. Tako smo zavirili u povijest ograničavanja slobode govora i pisanja, a i pozabavili smo i Index Librorum Prohibitorumom odnosno popisom knjiga koje Crkva ne želi da ih pročitate. Iz perspektive stanovnika europske zemlje sa zajamčenom  slobodom govora i pisanja dosta apstraktno zvuči misao da i danas diljem svijeta države svojim građanima zabranjuju čitanje neke literature.


No ta je pojava danas možda raširenija no ikada, a osim ideoloških djela, političkih i religijskih, cenzura pogađa i beletristiku, pa čak i dječju literaturu te riječnike. Popis zabranjivanih djela je vrlo velik i opširan, pa vam mi donosimo samo kratak presjek koji oslikava prirodu književne prohibicije.


Dnevnik Anne Frank


Dnevnik Anne Frank je priča koju je napisala istoimena djevojčica tijekom skrivanja od nacista za vrijeme Drugog svjetskog rata. Diljem svijeta je ova knjiga simbol i podsjetnik na sve žrtve holokausta. Ipak, Libanon je 2010. godine zabranio ovo djelo zbog činjenice da Anna Frank pozitivno govori o cionizmu i o državi Izrael. U ovom su slučaji motivi zabrane jasno političke prirode, no zanimljivo je kako je Dnevnik Anne Frank zabranjen i u američkoj saveznoj državi Virginiji uz objašnjenje kako promiče seksualne eksplicitnosti i homoseksualizam.


Životinjska farma


Orwellovo djelo kontroverzno je od samog svojeg nastanka. Paradoksalna je činjenica da ga je 40-ih godina zabranio i Sovjetski Savez i Sjedninjene Američke Države. Dok su Sovjeti shvatili Orwellovo djelo kao kritiku totalitarnog komunizma, Amerikanci su dijelove Životinjske farme interpretirali kao socijalističku propagandu. Nakon pada Berlinskog zida ovakav ideološki konflikt je izgubio na važnosti, no ovo malo književno remek djelo nije prestalo privlačiti zabrane. Ujedinjeni Arapski Emirati su knjigu zabranili 2004. godine zbog prikaza svinja koji se kosi s muslimanskim poimanjem te životinje.



Da Vincijev kod


Kada je Dan Brown objavio Da Vincijev kod Katolička se crkva odmah podigla na zadnje noge. Dijelovi romana su bili neprihvatljivi zbog interpretacije Kristovog života s kojim se Vatikan ne slaže. Propaganda koju je Sveta Stolica vodila u zapadnom svijetu protiv teza koje Brown iznosi nisu naišli na plodno tlo te je Da Vincijev kod uskoro postao svjetski hit. Libanonci su naputke vjerskih vođa shvatili malo ozbiljnije, pa je godinu nakon objave ova knjiga zabranjena.


120 dana Sodome


Djelo markiza de Sada napisano je davne 1905. godine i od tada za sobom vuće horde cenzora. Opscenost koju prikazuje previše je za mnoge pa su je tijekom zadnjih stotinjak godina zabranjivali mnogi. Južna Koreja je prije pet godina donijela odluku o nepoželjnosti 23 knjige, a među njima je svoje mjesto našao i markiz sa svojih 120 dana Sodome.


Sotonski stihovi


Salaman Rushdie je jedan od najkontroverznijih i najznačajnijih pisaca u posljednjih 50 godina. Njegova dva romana Djeca ponoći i Sotonski stihovi stavili su ga na udar vjerskih vođa iz cijelog svijeta. Prvom knjigom je kritizirajući suvremeni indijski indentitet na noge podigao hinduiste, dok mu je drugo djelo donijelo još više problema. Govoreći o vjerskom fanatizmu među islamskim funadamentalistima 'uvalio' se u ozbiljne probleme. Ajatolah Homeini izdao je 1989. godine fetvu (proglas) osuđujući književnika i njegovo djelo. U britanskim medijima fetva je opisana kao poziv na Rushdievo ubojstvo.


Veliki književnik živi u Velikoj Britaniji, a njegovi su Stihovi zbog vrijeđanja islama zabranjeni u Bangladešu, Egiptu, Indiji, Iranu, Keniji, Kuvajtut, Liberiji, Maleziji, Papua Novoj Gvineji, Pakistanu, Senegalu, Singapuru, Tanzaniji i Tajlandu. Zabranjena je bila i u Venecueli gdje ste za njeno čitanje mogli dobiti i do 15 mjeseci zatvora.


Noam Chomsky i Južna Koreja


Tijekom već spomenute kampanje provedene u Južnoj Koreji tijekom koje je 2008. godine zabranjeno više od 20 knjiga najviše je stradao Noam Chomsky. Nekoliko njegovih djela se našlo na popisu nepoželjne literature i to iz očiglednih političkih razloga. Chomsky je najutjecajniji intelektualac iz zapadnog civilizacijskog kruga koji kritizira američku vanjsku politiku nazivajući SAD najopasnijim svjetskim teroristom. Južnu Koreju vežu jake političke, ekonomske i vojne veze sa SAD-om te je odmah zabranila te knjige jednostavno zato jer ne dopušta bilo kakvu kritiku svog moćnog saveznika. 



Napisao i obradio: Nenad Grbac


----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Papa koji bi vam se mogao svidjeti!


Papa koji bi vam se mogao svidjeti i zbog kojeg bi mogli pomisliti da u Vatikanu žive i dobri ljudi. 




Od početka svog pontifikata papa Franjo iznenađuje svijet svojom jednostavnošću. Prvi pozdrav vjernicima na Trgu sv. Petra: „Braćo i sestre, dobra večer“, željezni križ umjesto zlatnoga, pranje nogu zatvorenicima… Ili pak briga za švicarskog gardista koji svaku noć bdije do zore pred vratima njegova stana u domu Sveta Marta. Jedno takvo iznenađenje priredio je Papa prije nekoliko dana. Događaj je opisao novinar i publicist Pino Corrias za Vanity Fair.


--------------------


Prije nekoliko dana, u ranu zoru, Papa je Franjo izašao na hodnik gdje je, pred vratima u stavu mirno, stajao pripadnik Švicarske garde.

Papa ga je upitao: “A što ti radiš ovdje? Jesi li bio budan cijelu noć?”

“Da”, odgovorio mu je gardist poslušno.

“Cijelo si vrijeme na nogama?” pitao je Papa.

“Vaša Svetosti, to je moja dužnost koju sam preuzeo od svoga kolege.”

“Nisi li umoran?”

“To je moja dužnost, Vaša Svetosti, trebam paziti na Vašu sigurnost.”

Papa ga je blago pogledao, zatim je otišao u svoj stan i vratio se noseći stolicu:

“Sada barem malo sjedni i odmori se.”

Gardist je ostao zapanjen: “Oprostite, ali ne mogu! Pravila to ne dopuštaju.”

“Pravila, kažeš?”

“Zapovijedi mog kapetana, Vaša Svetosti.”

Papa se na to nasmiješio i rekao: “Zar zbilja? Pa, ja sam papa i naređujem ti da sjedneš.”

I tako je, našavši se između pravila i Pape, gardist izabrao stolicu.

Papa je zatim ponovno otišao u svoj stan. Nakon nekoliko minuta se vratio, našavši gardista kako i dalje poslušno sjedi na stolici, i pružio mu sendvič s marmeladom koji mu je pripremio.

Prije nego što je gardist uspio išta reći, Papa se nasmiješio i rekao mu: “Nakon svih sati koje si proveo stojeći na straži, sigurno si gladan.”

Švicarski gardist na to nije stigao ništa reći jer je Papa odmah nadodao: “Dobar tek, brate.”


----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


IVICA DAČIĆ ili VEZNI IGRAČ U OFSAJDU

DAJE SCHLAGWORT GENERALU ARMIJE BiH SEFERU HALILOVIĆU




Tomislav Nikolić, predsednik Republike Srbije, ima izvrsnu ekipu, makar je sveli na samo tri igrača: Predsednika, Prvog potpredsednika i Premijera. Tomislav Nikolić kleči zbog Srebrenice, moli za oprost grijeha koje su počinili njegovi sunarodnici tokom minule agrsije koju voli zvati građanskim ratom. Sada vidimo kako u zaleđu funkcionira i Srpska akademija nauka i umetnosti sa Ocem Nacije u pročelju dok strahuje od prepoznavanja vlastitog fašističkog velikosrpskog plana u realizaciji – koji u povratku zviždeći krivuljari kao bumerang. /Zar to nije Bosanski rat?/ Hoće li se Srbi pokazati kao golgeteri.


HOĆE!


Ovo posljednje naročito ako budu zabijali golove sami sebi. Kao kad Dačić izjavi da mu je sada Republika Srpska važnija od Kosova i Metohije. A cijeli svijet ZNA: JEDNAKO JE VAŽNO IMATI MIRNU BOSNU I HERCEGOVINU i AUTONOMNU POKRAJINU VOJVODINA!



Igrač koji voli igrati za publiku, Prvi potpredsednik i borac protiv korupcije, ponudio je ostavku u vezi s parafiranjem briselskog sporazuma i izmakao se čim je vidio da je u izgledu referendum. Ali, otišao je komunicirati u Hrvatskoj gde je rekao svoje o hrvatskim zločinima tokom Oluje, pa bi poslije toga malo trknuo i na Kosovo i Metohiju... Nije loše biti blizu svojima, čak i kad je situacija nejasna i istrošena. Čak, naročito tada!


*


Premijer Ivica Dačić – nije samo dobro obaviješten. Dačić je fighter. Izlazi i bez zazora govori ono što nikad niko nije smio reći. Vrlo vješto koristi stresni trenutak u masi! Govori pravo u lice i mozak svojim Srbima. Premijer Ivica Dačić, stamen i zamišljen kao vezni igrač nadilazi sebi pretpostavljenu i zadatu ulogu, jer je rezolutan i kad je u ofsajdu. 


Ustvari, premijer Dačić pokazuje kako dobro zna ulogu kosovsko-metohijskog srblja u prošlosti koje je uvijek rado živjelo o trošku Beograda i kosovskog mita i mitskog sadržaja. Naročito udruge tipa kosovskih božura i raznih trajkovića koji su napucavali sve Srbe u ex-YU da budu što žešći prema austrijskim konjušarima i kukavicama, ustašama i strašljivcima, nepostojećim balijama i šiptarima.

Kosovski Srbi, oslanjajući se na srpske svetinje i ne videći njihovu političku istrošenost, furaju se na isti fazon i danas. Na veliku žalost nekakvog Krstivoja Pantića, to više nema veze sa stvarnošću. Nema to više veze sa Knjigom o Milutinu i Đoletovom pjesmom Ne lomite mi bagrenje. To sada ima veze sa Republikom Srpskom!


Šaka čiste bede.


*


Na redu je brojnija i interesantnija populacija Srba u Bosni i Hercegovini – za potrošnju prema potrebama Velike Majčice Serbije. Dejtonski i teritorijalno nominirana kao Republika Srpska. Pokazujući otvoren interes za nju, Dačić nediplomatski pokazuje interes za teritorij druge države i kao političara faulira sam sebe. 


 

Republika Srpska /s populacijom od oko 1.300.000 Srba/ i Miloradom Dodikom na čelu to je jedva čekala. Dodik bi prihvatio i ratno stanje o kojem natuca Sefer Halilović, samo da se ne sazna njegova prava ulogau Republici Srpskoj svih ovih godina i da se prestane preznojavati. Ruševine kad se ruše prijete i pokapanjem. Dačićevu telefonsku izjavu za tv BN – prenose i beskonačno razalažu u vidu raznoraznih opcija secesije Republike Srpske, a ne postoji niti jedna koja bi označila rahatluk, miran život i  nagradu bez kazne.  Mrzim se ponavljati, prinuđen sam reći, kako Republika Srpska nije nikakav kofer koji će uzeti predsednik Milorad Dodik i odnijeti u njegov ljubljeni Beograd i Republiku Srbiju. 


Riječ je o bosanskohercegovačkom entitetu. 


*


Nameće se Pitanje:


Šta će Srbi iz Republike Srpske čak i da ih priznaju sastavnim dijelom Republike Srbije? Šta će Republika Srbija sa njima? Šta će sa nedotesanim Mićom Dodikom? Jesu li svi skupa idi/j/oti?! Zbog čega su se svi zajedno raspametili?! Kako su u tako perspektivnom entitetu toliku propast sebi zamesili! Zar su im zato dati i u tome sadržani životi? Je li to ono što su oduvijek željeli i htjeli? Kakvi su to ljudi, uopće? Imaju li ikakav smisao za osobnost i vrijednost ljudskog života? Zar ne primjećuju u kojoj mjeri su stvaran remetilački faktor u regionu u kojem se rado smatraju stabilizatorom?!


Predsednik Tomislav Nikolić je Car, ali su mu janičari u rasulu. 


*


Bez nakane da sporimo držimo kako je to njihova stvar i kako im veza i suradnja sa maticom, mora biti važna. Kako ne vide da je i Srbija bremenita problemima i da dovode u pitanje njihov odnos sa Srbijom čineći i Srbiju nestvarnom i raspetom do fikcije koja ih sa njihovom Domovinom Bosnom i Hercegovinom, zajedno sa Srbijom gura u otvoreno neprijateljstvo. 

Mada im niko ne smeta da ostvaruju kakve god žele veze i odnose sa Srbijom oni žele napetost i svađu. Njima samima ne smeta što to uvjetuju razvaljivanjem svoje domovine – Bosne i Hercegovine za koju nisu učinili niti jednu dobru stvar u životu. Da. Republika Srpska je samo entitet. Srbi žive i u drugom entitetu – Federaciji BiH. I tu imaju grunt. I radna mjesta. I groblja. I crkve. 


Federacija BiH nikad nije rekla kako ne pripada i Srbima. To je bosanskohercegovački teritorij! Republika Srpska pripada i Hrvatima i Muslimanima! 


/Mada je prije svih tu i prvorazredno ozbiljno pitanje: kako jedan Ustavno – konstituvni narod, može razvaljivati svoju zemlju a da ni za prethodnu rabotu nije kažnjen već samo nagr/a/đen genocidnom tvorevinom? Ko je sada tu lud a ko zbunjen, tek će se vidjeti./


 Riječ je o banalnoj upotrebi i zloupotrebi potencijalne mogućnosti u uobrazilji fašističkog /velikosrpskog/ velikodržavlja.


* * * 


Pouzdano, previše je logičnih pitanja. 


ŠTA BI TO DOBILI NIKOLIĆ, DAČIĆ, DODIK, SRBIJA, SRBIJANCI i 

REPUBLIKA SRPSKA? 

REPUBLIKA SRPSKA JE OPLJAČKANA DO BALČAKA.

KUD GOD POGLEDAJU SAMO VIDE DA NEDOSTAJU STOTINE MILIONA KONVERTIBILNIH MARAKA. 


Premijer Dačić fura staru velikosrpsku priču. Koliko sutra, jednako kuražno odreći će se bilo kojeg dijela Republike Srbije nedvojbeno za fašistički račun Velike Serbije. To je primjer kako se teritorija smanjuje a apetiti raste. Može on jer nije krao, a ima i dobre evidencije tajnih službi. Jesu li to uopće ljudi i k tome inteligentni, sasvim druga je stvar. Inače, kako bi mogao, kao premijer Republike Srbija da kaže, kako je Republika Srpska sada i važnija od Kosova i Metohije! Jeste, tu su se poturicama osvetili za Bunu protiv dahija i počinili genocid! Na Kosovu ravnom ubili su turskog cara Murata, ali su Ludog Murata odnjegovali i sačuvali – i pustili da radi što hoće! 

Zato oni danas ne znaju kud udaraju. 


*


Ama, općenito, u ovakvom trenutku, kakve uopće Ivica Dačić ima veze sa Republikom Srpskom?! Je li to projicirao sa Ocem Nacije? Koja im je stvar Milorad Dodik u cijeloj priči? 

DOKLE ĆEMO SE SVI DATI INSTRUMENTALIZIRATI DA BI FOTELJOGUSCI LAKŠE, BEZBRIŽNIJE I DUŽE VLADALI?  


To je pitanje koje izaziva duboko ljudsko čuđenje i sažaljenje umnih. Skoro, pa je, manje-više jednako i sa drugima. Jer, očito je kako nacionalizmi izvrsno jedni drugima pašu i jedni na drugima jašu.


* * *


IVICU DAČIĆA VALJA CIJENITI ZBOG NJEGOVE OSOBNE HRABROSTI 

da kaže ono što niko do sada nije smio javno reći, a što se tiče Demokratske stranke, beogradskih zjalavih branitelja Srba na Kosovu i Metohiji, a tako i kosovskometohijskim Srbima. 

Ali, /što je vjerojatno nevažno/ čudimo se što svojom hrabrošću dovodi u pitanje osobnu inteligneciju /ili je hrabrost bila i ostala ludost?!/, jer Srbe koje toliko voli, vodi u još jednu katastrofalnu zabludu. 


*


BJELODANO,


 Dačić i Dodik najmanje vole Srbe od svih Srba! 


*


Svibnja, anno Domini, 2013.   

 


Napisao: Atif Kujundžić


Preuzeto s adrese: http://tacno.net/


Svi tekstovi Atifa Kujundžića: http://tacno.net/author/atif-kujundzic/                                         


Kako hrvatski političari između sebe djele novac poreznih obveznika



Ministrica u imovinskoj kartici nema napomenu o poslovnom udjelu u Drugoj strani, nakladniku Zareza, koje je od njezina ministarstva dobilo 600.000 kn potporeSudeći i po ostavci koju je na mjesto člana Vijeća za knjigu i nakladništvo podnio Dean Duda, a i po odgovorima iz Ministarstva kulture, čini se da je pitanje samo kakvu će kaznu Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa izreći ministrici Andreji Zlatar Violić.


“Zlatarovo zlato”

U opsežnom polemičkom serijalu “Zlatarovo zlato”, reagirajući na tekst Tonija Gabrića na portalu H-alter, Dean Duda napisao je da se u javnobilježničkom uredu “odrekao” suvlasničkog dijela u Drugoj strani d.o.o., nakladniku Zareza, kojem je s još četvero članova Vijeća za knjigu i nakladništvo Ministarstva kulture lani dodijelio 600.000 kuna državne potpore. Suvlasnički udio u istoj tvrtki još uvijek ima i ministrica pa je prijavljena Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa da je imenovanjem članova Vijeća pogodovala svojoj tvrtki. Što se prijave tiče, ministrica nam je bila odgovorila kako ne može komentirati nešto s čim je upoznata putem medija. Doduše, Zarez je i prethodne tri godine, kad Duda i Zlatar Violić na to nisu mogli utjecati, također dobivao po 600.000 kuna. No, to nije Sveto pismo i pitanje je koliko bi sredstava Zarez dobio da je bio ne samo objektivniji, već i zakonit sastav Vijeća. Jer, po Zakonu o kulturnim vijećima Duda zbog svog poslovnog udjela uopće nije smio biti u Vijeću. Ministrica je od 1999. sve do ožujka 2012. bila direktorica Druge strane, i kad je postala ministrica, taj status dovela je u sklad sa zakonskom obvezom. Ali, svoj poslovni udio nije poput drugih dužnosnika prebacila na povjerenika, već je formalno i dalje ostala članica/osnivačica trgovačkog društva. U odgovoru koji nam je poslala, kako smo već pisali, ministrica je navela da je pokrenula postupak za prenošenje poslovnog udjela te da je to i navela u imovinskoj kartici, ali da se iz objektivnih okolnosti i njezina nedovoljnog inzistiranja to odužilo. Sada već 16 mjeseci.

Jakovina udio nije tajio


U imovinskoj kartici ministrice Zlatar Violić ni jučerašnjom provjerom nismo pronašli podatak o poslovnom udjelu koji smo našli u sudskom registru, već samo napomenu da više nije direktorica. “Popis poslovnih udjela i dionica...” kakav se, recimo, može naći kod ministra Jakovine, u njezinoj kartici ne postoji. Ministrica bi i zbog toga mogla imati dodatnih problema na Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa koje bi to moglo tretirati kao nepotpunu imovinsku karticu. Iako se kao i kod Jakovine sve može pripisati rastresenosti i neorganiziranosti, ministričina je pozicija to teža i zbog okolnosti s Vijećem. K tomu, premijer je u povodu Jakovinina slučaja prije pet mjeseci ministrima rekao: 
– Pozivam vas da vrlo oprezno provjerite sve kako ne bi bilo propusta. Nemojte davati povoda onima koji ne vide balvan-revoluciju u svom oku, a vide iver kod drugih. Nemojmo dopustiti da nas na ovakvim sitnicama love... – rekao je Milanović, ali ministrica nije slušala.


Piše: Marinko Jurasić


Preuzeto s adrese:  http://www.vecernji.hr/

May 8 '13

KAKO BANKARI PROGRAMIRAJU PODSVIJEST POLITIČARA




Tvrdnje izrečene na nedavnoj tribini o ‘Svjetskoj vladi’ prema kojima se namjera može spremiti u kutiju i poslati poštom, prema kojima pripadnici ‘elite’ koji poznaju ‘tehnologiju duha’ mogu ljude uvjeriti da rade i ono što ne žele, kasnije su izazvale burnu polemiku u javnosti. O toj izuzetno zanimljivoj, no u medijima rijetko prisutnoj temi, razgovarali smo sa Sanelom Ahmetović, pranoterapeutkinjom čiji posao podrazumijeva znanje o mehanizmima ljudske podsvijesti, pa i tehnikama manipulacije ljudima.

 

Naši političari naprosto su bolesni od suženja percepcije. Na njihovu podsvijest može se utjecati različitim tehnikama čak i na daljinu, što koriste tajne službe i znanstvenici korporacija. Primjeri se vide posvuda. Stalno poručivanje: ‘nema spasa bez privatizacije’, ‘trebamo EU da bismo se spasili’, govori dovoljno s kim imamo posla,

 

Posvuda se svim silama potiče nesigurnost i strah, te se svatko priklanja tamo gdje se osjeća najsigurnije. Žalosno je, no istinito, da se danas najčešće sigurnost traži u sjeni novca. Život se sve više svodi na teško stjecanje i upravljanje novcem, pa se pronalaze i prečice.

 

Zaboravlja se da je važan put zbog putovanja samog, da su važni svi koje sretneš na tom putu te da cilj ne opravdava sredstva. Može se, dakle reći da upravljanje ljudima olakšano oslabljivanjem zajednice i duha pojedinca. Oduzimanjem i trošenjem njihove vitalne snage prekomjernim radom, stresnim okruženjem, usmjeravanjem pozornosti na nevažne stvari putem industrije zabave, glazbe, medija, te trčanjem za ispraznim vrijednostima koje osobe čine konstantno frustriranom i praznom. Forsira se brza strast, brzo sagorijevanje, naglost, nepromišljenost, nemoć nad doživljajem vlastitog smisla postojanja

 

Zato je  normalno predati se, odnosno pripadati nekom ili nečem što nudi ‘gotov’ identitet koji ne možeš sam iznutra iznjedriti. Društveni opis uspjeha danas je popularnost, posjedovanje, nadmoć, status ega. To je direktno u suprotnosti s unutrašnjim porivom duhovno i psihološki zdravog pojedinca. Cjelovita, vitalna osoba prirodno teži živjeti svrhovito, doprinositi zajednici i biti korisna društvu. Želi se ponositi svojim doprinosom cijelom svijetu, a ne visokim statusom

 

Kako se to radi, da: radi se s nečijom namjerom. Pitamo se je li ovako loše stanje u ekonomiji i gospodarstvu slučajno? Sve što imamo sada od gospodarske i ekonomske situacije bila je nečija namjera. Sve što jest, počinje namjerom. Zapravo, bilo je potrebno puno energije i planiranja da bi se stvorilo aktualno stanje nesigurnosti i razočaranja

 

Sve je vibracija. Primjer glazbene vilice je dobar primjer prijenosa vibracije. Ako približimo vibrirajućoj glazbenoj vilici drugu vilicu, vibracija tona od jedne ka drugoj se prenosi i samom blizinom. Tako se određena uvjerenja, misli, ovisnost, namjere, emocije, strahovi, bijes, bespomoćnost i nesigurnost prenose iz podsvijesti u podsvijestpojedincima putem određenih okidača u medijima, reklamama, novinama, te putem polja kolektivnog nesvjesnog.

 

Prvo se stvori uvjerenje u određenoj skupini ljudi, da nisu dovoljno pametni, bitni, vrijedni, nudeći im neučinkovita rješenja za nametnute probleme, a potom ih se dovoljno dugo tretira kao glupane, jadnike dok oni sami ne povjeruju u svoju ničim zasluženu ulogu, pa više uopće ne reagiraju na omalovažavanje. Nametnuta uloga ostaje kao komunikacijski most koji se koristi samo po potrebi – kada ta uloga treba dati neki rezultat. Općenito, o snazi kreiranja namjerom, ne zna se mnogo u javnosti, ali se odavna koristi u tajnim službama i u vojne, znanstvene, te političke svrhe

 

Čini se da je izreći svoje mišljenje danas postala bahatost i arogancija, dok se beskičmeno savijanje pred bilo kojim naletom kritike naziva odmjerenošću i kulturom. Zapravo, dresira nas se da prestanemo komunicirati međusobno, proizvoditi rješenja na bilo kakav način

 

Upotrebljava se na više razina. Glazbena i filmska industrija oblikuje svjesnost djeteta od njegove najranije dobi. Dijete nema stavove, nezaštićeno je od utjecaja i nažalost, formira se imitirajući okolinu. Ono što uoči kao zanimljivo, to će kasnije i činiti, koliko god mu tvrdili da je to štetno

 

Mediji i Vlada oblikuju ponašanje odraslih lažima, strahom i nesigurnošću. Događaji koji uzrokuju kolektivnu nesigurnost i bespomoćnost, su masovna hipnoza. Na primjer, odluke vlade o ratovanju – iako to narod ne želi – imaju svrhu produbljivanja unutarnjeg konflikta u pojedincu i umanjenja njegove samosvijesti i integriteta.

  

Svjesnost ima svoje mišiće. Ukoliko se redovno koristi postaje budnijom i odgovornijom te sposobnijom preuzimati zadatke i pronalaziti rješenja za probleme u zajednici. Međutim, ukoliko se mišići svjesnosti ne upotrebljavaju, svjesnost se degradira, zatvara u prošlost, sabotirajući osobu i umanjujući njezin doživljaj vlastite vrijednosti. Na razini medija, riječ je o vrlo suptilnim manipulacijama podsviješću. Određene riječi ili predodžbe koriste se kao podsvjesna ‘sidra’ za utjecanje na ponašanje. Ponekad su to samo dvije riječi, a češće spajanje određenih pojmova odnosno manipulacije predodžbama

 

Krasan primjer su dvije riječi; Uspjeh Referenduma. Iako je zakon prilagođen s namjerom da bude legalno prihvatiti glasanje manje od 50 posto stanovništva RH, te dvije riječi mediji su naglašeno koristili da u javnosti ne bi došlo do nezadovoljstva rezultatom referenduma. Prije samog referenduma sustavno su korištene riječi zbog kojih su glasači, nezadovoljni potezima Vlade oko pridruživanja EU, bili omalovaženi i uvredama poticani da ne izađu na referendum, te su zbog toga bili unaprijed rezignirani i namjerno odgovoreni od glasanja.

 

To su riječi: euroskeptici, antieuropejci, balkanska eskadrila, jugosentimenti, neinformirani, očajnici… Budući da ljudi imaju prirodnu potrebu pripadati, da odbacuju ono čemu ne mogu vjerovati, te da ne žele biti omalovaženi i pogrešno deklarirani, odbacili su legitimitet referenduma nepojavljivanjem na glasačkom mjestu.


Mnogi proEU glasači u krugu svojih bližnjih širili su EU kampanju koristeći pomodno iste izraze. Citirali su kolumniste iz proEU medija izrugujući se onima koji su bili protiv ulaska Hrvatske u EU. Nesvjesnim bićem može manipulirati tko god tako odluči. Onom tko živi svoju istinu, svoj integritet, nemoguće je nametnuti lažnu sigurnost izvana, zavesti ga darovima i obećanjima.

 

Prepoznali su strategije i namjeru Vlade prilikom najavljivanja referenduma. Onima koji jasno vide namjere koje stoje iza vanjskih sugestija, teška je uvreda nastaviti razgovor na razini na kojoj im političari dodjeljuju unaprijed omalovaženu ulogu. Primjeri programiranja podsvijesti vide se posvuda. Konstantno poručivanje: ‘vi trebate nas da bismo vas spasili’, ‘mi trebamo EU da bismo se spasili’, ‘nema spasa bez privatizacije’, ‘nema nam spasa uopće ‘ili možda samo ako nam pomogne MMF’ – govori dovoljno s kim imamo posla.


Postoje cijeli rječnici izmišljeni za političke potrebe programiranja podsvijesti mase. Te riječi masu navode na privid nemoći ili je tjera u ignoriranje. Oboje je jednako dobro za elitu. Rječnik kojim se koristi izbacuje pojedinca iz vlastitog integriteta i u umu mu stvara predodžbu pritiska, odnosno neizbora, i sugerira samo jedno rješenje.

 

Tada se nametne rješenje koje je naručeno po volji elite. Na koje ionako više nitko ne reagira. Dok se okreneš, već je novih 100 zakona izglasano. Niti jedan nije legitiman dok ga stanovništvo ne prihvati. Mi, međutim, uopće ne sudjelujemo u tim važnim odlukama. Naši zakonoklepci su sretni zbog toga, iako nam se rugaju zbog odustajanja od komunikacije s njima. Veličamo ih kao što djeca u šestoj godini veličaju svoje autoritete, jer su počela spoznavati da ne mogu sama ispuniti svoje potrebe. Međutim djeca u devetoj godini. ruše sve idealizirane autoritete i od onih kojima su se divili i pljeskali im za svako umijeće, s prezirom počinju zahtijevati istinitiji odnos prema stvarnosti.

 

Oni najviši padaju najniže u njihovim očima. Naravno, u tom procesu samorazvoja identiteta djeca duboko pate jer se osjećaju usamljeno i razočarano. Njihovo ‘Ja’ se ipak nepovratno želi smjestiti u stvarnost kakva god da jest. Zašto mi odrasli ne možemo prihvatiti bolnu stvarnost i osnažiti se ispunjavajući svoje potrebe? Zar devetogodišnje dijete ima više mudrosti od odraslog čovjeka? Primjerice, zašto mi, koji održavamo sustav i zbog kojih država, vlast i zakoni postoje; ne bismo svakodnevno održavali referendum internetom? Neka narod kaže što misli o određenom zakonu – o svakom zakonu, svaki dan. Ili barem neka referendumom izabere vladu kojoj će vjerovati, sastavljenu od sposobnih građana, koji nisu nikome podobni osim narodu. Kao što je to učinio Island.

 

Do koje mjere je to usavršeno, može se i ovako predočiti: postoji i vrlo stručan način kontroliranja uma koji su razvile njemačke tajne službe i psiholozi, putem kojeg se stvaraju posebni agenti – ljudi programirani da čine određene zadatke i to potpuno nesvjesno, nakon što im se nakon mnogo godina spomene određeni kod u riječima. Takve osobe su programirane druženjem s nekom osobom (programerom), a da ni ne znaju da su programirani. Žive normalan život dok ne čuju ‘kod’ koji izazove bujicu misli, osjećaja i namjera iz podsvijesti i u točno određenom periodu navede ju na neki čin, ili ponašanje. Takvi agenti koriste se za terorističke i samoubilačke akcije, pokretanje lažnih revolucija, namještanje političkih i znanstvenih tajnih projekata elite.

 

Tko ima koristi od osiromašenja naroda i obespravljenog čovjeka? Nemoći čovjeka da zaradi i kupi pošteno svoj dom? Tko se u cijeloj priči najviše bogati? Bankari. Kako Bankari programiraju svoje ‘desnice i ljevice’ daleko dolje u piramidi? Dodjeljivanjem posebnih počasti i poboljšavanjem kvalitete života svojih službenika. Nažalost i programiranjem njihove podsvijesti. Naši političari naprosto su bolesni od suženja percepcije. Na podsvijest čovjeka se može utjecati različitim mind-programing tehnikama čak i na daljinu. Te tehnike, kao i tehnike kreiranja stvarnosti namjerom sprovode se na političarima, vojnicima, televizijskim voditeljima i službenicima, glazbenim i filmskim zvijezdama i običnim pukom, a koriste ih tajne službe i elita, te znanstvenici korporacija, računajući naravno i na dozu osobne pohlepe i samoljublje

 

Treba znati da je svatko programiran do neke mjere, sa svim što je doživljavao u prve tri godine, pa do puberteta. Za proces osvještavanja potrebno je dosta analize i višak slobodnog vremena, kojeg nema dovoljno, a to nije slučajno. Na osobnoj i kolektivnoj razini podsvijesti, pojedincem se lako manipulira zbog potrebe za zajedništvom, pripadanjem, iskrenošću, najčešće strahom. Strah i nelagoda su temeljno oruđe za programiranje.

 

Kontrolirati se može i neznanjem, izvrtanjem i sakrivanjem činjenica. Posljedica toga je osjećaj razočaranja samim sobom i okruženjem, nemogućnost kritičnog mišljenja, tupost općenito. TV reklame uvelike programiraju kolektivno nesvjesno. Istraživanja su pokazala da je potrebno pola godine da se nakon perioda prikazivanja reklame, iz podsvijesti pojavi program u stilu: ovaj proizvod moram kupiti. Svatko bi se iznenadio da prekine tok programiranih misli i odluči boraviti sam neko vrijeme u prirodi, slušajući samo glas svoje duše o tom što je njemu doista važno i korisno. 






----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Pisanje naručenih (povoljnih) recenzija knjiga može biti i vrlo unosan posao. 




Javna je tajna da se time bave mnogi domaći "ljudi od pera". 

 

A osim povoljnih, odnosno pozitivnih, oni bez većih poteškoća mogu pisati i nepovoljne, odnosno negativne prikaze, po potrebi i želji naručioca. Postoje i jasne tarife usluga. 

 

Naravno, naši "snalažljivi" autori lažnih prikaza nisu usamljeni u toj raboti. Jedan neobično uspješan "privređivač" sa druge strane Atlantika, nedavno je na sebe privukao posebnu pažnju.


Kako piše New York Times jedna od tri recenzije knjige objavljenih na Amazon.com je lažna.


Razlog zbog kojeg je to tako je jednostavan. Mnogo je novca u pitanju, piše ovaj list.


Oni navode primjer izvesnog Toda Raterforda koji je za svoje klijente pisce, pisao samo najave knjiga u nadi da će neko od ljudi koji pišu o knjigama te najave primjetiti i napisati nešto o toj knjizi.

Ali onda je, Raterford riješio da „preskoči posrednika“. Pisanje prikaza naplaćivao je od samog klijenta, tj autora knjige. 

 

Naplaćivao je 99 dolara po prikazu, 499 dolara za 20, 999 dolara za 50 prikaza. Jednu po jednu, došao je do brojke od 4,531 napisanih prikaza knjiga, a kad je to izračunao ispalo je da je mjesečno zarađivao do 28,000 dolara.


Posao je dobro išao, jer je i klijentima dobro išlo. Autori koji imaju više recenzija na Amazon.com, uglavnom prodaju i više knjiga.


„Posao iz snova“ se završio kada je Google shvatio da Raterford zapravo prodaje samo pozitivne recenzije knjiga i odbio da mu proda Google reklame. Tada je i Amazon skinuo sa interneta gotovo sve njegove recenzije.


Ali Raterford sada ima novi plan. Prodaje lažne recenzije „offline“. Uz to, za 99 dolara naplaćuje pisanje „tvitova“ o knjigama za njegovih 33,000 pratilaca na ovoj društvenoj mreži.

 



----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


OSTAVŠTINA STALJINA I TITA


Evo su prošle već 33 godine od smrti jugoslavenskoga maršala Josipa Broza Tita pa nam je sa te distancije danas potrebno porazmisliti što nam je on ostavio u amanet kako bismo ga se što duže sjećali. Isto tako bit će potrebno porazmisliti o relaciji Tita prema Staljinu s obzirom na novu inkriminiranu evidenciju o njima. Jedan veliki napor u tome pravcu sa ruske strane napravio je Dimitrije Volkogonov jos 1988 godine u svojoj obimnoj studiji o Staljinu i njegovom pokušaju da dadne politički portret Staljina povezujući momente njegove individualne povijesti sa cjelokupnom poviješću Sovjetskoga Saveza. 


Jedna od Volkogonovljevih teza koja zaslužuje pažnju svakako je ona da je Sovjetski narod izgubio vjeru u velike ideje Staljina i da je za Ruse danas najvažnije da hrabro pokušaju sa novim startom svagda imajući na umu da staljinizam nije mrtav politički -socijalne krize i njihove solucije nemaju samo progresivnu nego i svoju regresivnu, konzervativnu logiku. I s obzirom na konkluzije u pogledu Staljina i staljinizma nama je danas na Balkanu posebno potrebno obratiti pažnju kako ta stvar stoji sa Titovom ostavštinom budući da smo mi bili decenijama poznati u svijetu kao oni koji su prvi, zahvaljujući Titu i praxis filozofiji, podvrgli oštroj kritici zastranjivanja i devijacije Staljinova režima u svjetski poznatoj filozofiji stvaralačkoga praxisa koji je trebao biti razumijevan prije svega kao humanizam. A da bismo vidjeli kako ta stvar oko humanizma stoji kod nas na Balkanu potrudio se beogradski dnevni list Danas koji nam je donio izviješće o tajnama Titova sefa u kojemu se više od tri decenije čuvalo 11 vreća Titove ostavštine punih zlata i zlatnih poluga, briljanata, dragulja i rubina. Uostalom pogledajmo kakva je tajna Titova sefa skrivenoga od očiju javnosti već decenijama: 


Titov sef u Narodnoj banci Srbije 31 godinu čuvao je tajnu što je u njemu od osobnih stvari Josipa Broza Tita, prema odluci Predsjedništva SFRJ, deponirano poslije njegove smrti. Kada je prošlog tjedna državna komisija otvorila sef, počela su nagađanja što se u njemu nalazi. Beogradski dnevni list Danas otkriva sadržaj sefa, a prema popisu koji je predočen Predsjedništvu.


Danas podsjeća da je na sjednici Predsjedništva SFRJ, koja je održana 30. ožujka 1982. godine, tadašnji generalni tajnik general Ivan Dolinčar upoznao članove Predsjedništva o pitanjima vezanim za ostavštinu Josipa Broza. Tada je zaključeno da se zlato deponira u sef Narodne banke kao i da se „imovina za koju je utvrđeno da je pripadala obitelji Karađorđević preda na raspolaganje Narodnoj banci Jugoslavije“. Istodobno je banci naloženo da uz angažiranje stručnjaka treba ocijeniti koji predmeti iz ove imovine imaju posebnu umjetničku ili povijesnu vrijednost radi predaje odgovarajućim muzejskim institucijama u SFRJ. Na istoj sjednici odlučeno je i da se neki Titovi predmeti prodaju na aukciji dok je dio uključen i u zlatne rezerve države. Pretpostavlja se i da je radi toga moguće da je veliki broj dragocjenosti Josipa Broza i obitelji Karađorđević nestao.


Između ostaloga NBJ predano je zlato u polugama i prahu, različiti zlatnici, predmeti od zlata, brilijanata i dijamanata, odlikovanja, numizmatički novac, devize… Dinarska sredstva u gotovini pronađena u Memorijalnom centru, a koja su pripadala Josipu Brozu Titu, u iznosu od 2,149.589,80 dinara stavljena su na štednu knjižicu tako da zajedno sa sredstvima (od autorskih prava i drugih ušteda) koja su se već nalazila na knjižici iznose ukupno 4,933.715,85 dinara. Devizna sredstva na deviznom računu iznose 5.700,49 DM. U informaciji je izričito navedeno da su odlikovanja, spomen-plakete (zlatne i ostale), razne diplome, zahvalnice, priznanja i štafetne palice evidentirane, ali da nisu unesene u Narodnu banku Srbije. Sve što se tiče ovih predmeta dogodilo se u razdoblju od kraja ožujka do kraja lipnja 1982. godine, kada su svi predmeti preneseni u Narodnu banku Jugoslavije i pohranjeni u sefove. Dodatni problem bila je i ostavinska rasprava koja se očekivala, a u kojoj nasljednici nisu bili jedinstveni. Nasljednici Josipa Broza Tita u više navrata proteklih godina upozoravali su na nelogičnosti oko Titove ostavštine, ali i da nedostaje velik broj vrijednih predmeta koji su bili u vlasništvu doživotnog predsjednika SFRJ.


Zadnji u nizu takvih navoda poslala je Jovanka Broz koja je tvrdila da je nakon provale u kuću u kojoj već godinama živi nestao velik broj vrijednih predmeta, ali i da su 80-ih godina u više navrata u kuću dolazili dužnosnici države i odnosili razne Titove predmete.


Narodnoj banci Jugoslavije predano je:


a) zlato u polugama i u prahu, u ukupnoj težini od 29,366 kilograma
b) zlatnici (veliki i mali), ukupno 2663 komada
c) predmeti od zlata, brilijanata i dijamanata koji su pripadali obitelji Karađorđević, ukupno 149 komada
d) predmeti od zlata i drugih plemenitih metala koji su poslije rata uzeti iz trezora Narodne banke Jugoslavije, zaplijenjeni ili nabavljeni iz državnih sredstava, ukupno 251 komad
e) numizmatički novac veće vrijednosti, ukupno 1271 komad
f) odlikovanja koja su pripadala obitelji Karađorđević, 13 komada
g) posuđe od srebra i srebra s pozlatom, ukupno 18 kompleta
h) ostali predmeti manje vrijednosti (dugmad za manžete, kutije za cigarete, medaljoni, privjesci, značke i dr.), ukupno 83 komada
i) devizna sredstva u gotovini: 26.219 USA $, 36.000 DM i 2200 danskih kruna.

Dakle to je ostavština pokojnoga maršala Jugoslavije i mi bismo svi trebali biti sretni da je on napustio ovaj svijet i svoje ideje socijalizma i komunizma sa tako malim parama i sa takvom skromnošću koja valjda i dolikuje jednom od lidera socijalističkoga svijeta kojem su se divili milijuni i milijarde obespravljenih i poniženih ljudi. Međutim je već spomenuti Dimitrije Volkogonov također iznio i neku evidenciju koja se tiče ostavštine Staljina i njegova odnosa prema novcu, zlatu i draguljima iz čega jasno proizilazi danas da Staljina možemo promatrati kao istinskoga borca za slobodu radničke klase i seljaštva i svih porobljenih i obespravljenih slojeva suvremenoga društva i svijeta u cjelini dok bi se za Titov stvaralački humanizam moglo reći da je prodavao zašećerenu vodicu tvrdeći da je najljekovitiji eliksir. 


Tako nam Volkogonov u poglavlju 12 knjige o Staljinu pod naslovom Izgradnja socijalizma kazuje da Staljin nikada nije volio novac zato što ga nikada nije imao kako nam svjedoči Nadežda Sergejevna Alilujevna, koji je imao plaću od 25, 60 i 75 rubalja , koji nije imao nikakvu vrijednost u svome vlasništvu i koji je bogaćenje smatrao lošim ukusom za kojega je govorio da je filistinizam i anti partijski mentalitet. Staljinova filozofija je bila filozofija fizičkoga asketizma -kada je umro pronađeno je kod njega nekoliko osobnih predmeta: neke uniforme, par istrošenih vojničkih cokula i seljački ovčji kaput. 


I mi sada vidimo tu razliku Staljina spram Tita koji je umro kao jedan od najbogatijih diktatora na svijetu. 


Valjda je to taj amanet kojeg bismo mi trebali nositi sa sobom, da je naime za vlastodršca ''normalno'' da on pokrade Narodnu Banku Jugoslavije jer je to njegova ''prčija'' kao što je i cijela država bila njegova prčija skoro 4 decenije. Odatle nam se čini da bi bile potrebne temeljite revizije u pogledu našega odnosa prema Staljinu i bratskom Sovjetskom Savezu i da bi ponovno trebalo doći do susreta sa Ruskim Politbiroom samo sa tom razlikom što bi Tito sada čitao svoj referat Hrušćovu.

Zlatan Gavrilović Kovač


----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

May 6 '13 · Oznake: ostavština staljina i tita

'Krediti u švicarskim francima - klasična megapljačka'




Hrvatske vlasti, zajedno s HNB-om, u ovom su slučaju klijent i partner tih istih banaka koje ugrožavaju njezine građane, ističe autor dokumentarnog filma 'U braku sa švicarcem (Groteska u 10 činova)' Arsen Oremović


Premijera dugometražnog dokumentarnog filma U braku sa švicarcem (Groteska u 10 činova) scenarista i redatelja Arsena Oremovića, u produkciji Interfilma, održat će se u nedjelju 5. svibnja u zagrebačkom kinu Europa, s početkom u 19 sati u sklopu Subversive Festivala.


Dugometražni dokumentarni film o kreditima u švicarskim francima, odnosno o problemu na kojem se dramatično zrcali nebriga vlasti, lijeve i desne jednako, za vlastite građane, priča ovu priču kroz nekoliko razina: kroz sudbine žrtava kredita iz cijele Hrvatske koji doživljavaju teške drame – rast rate kredita sa šest na deset tisuća kuna, raspadi obitelji, bolesti, smrtni slučaj – i objašnjenja stručnjaka o financijskim, pravnim, političkim i povijesno-sociološkim aspektima problema.


No, postavljaju se i pitanja kako to da reakcija 120 tisuća prevarenih ljudi od osjećaja bespomoćnosti i sudske tužbe Udruge Franak ne prerasta u konkretnija izražavanja bunta i može li upravo pitanje duga (na široj društvenoj razini) biti sredstvo za mobilizaciju masa.


Autor Arsen Oremović kaže: "Od malih nogu futraju nas time da nam je dom sve, a onda nam ga često pretvore u omču za koju nas drže za vrat do kraja života. U slučaju ovoga filma tj. problema kojim se bavi ne radi se, doduše, o državi nego o bankama, ali je odgovornost stare i nove vlasti, zbog njihove neučinkovitosti, za ekonomsko ropstvo stotina tisuća time još i veća. Pripremajući film, tražio sam definicije lihvarenja i kamatarenja; ima ih na stotine, ali sve sadrže dio da je 'svota novca koji se vraća neshvatljivo visoka u odnosu na onu koja je posuđena'. E, sad kako definirati neshvatljivo? Probajmo ovako: ako ste nakon pet godina otplaćivanja povećane rate kredita (i to nekada za pedeset posto) zaduženiji nego što ste bili zaduženi na početku dizanja kredita nije li to upravo – neshvatljivo? I nije li neshvatljivo da se nešto takvoga, to da ljudi jednim potezom kompjuterskog miša postanu zaduženiji za stotine tisuća kuna, uopće može dogoditi?! A kad se već dogodilo, kako je moguće da ne bude nikakvih reakcija vlasti?!


Vlast se vadi da se neće miješati u tržišne odnose. Ali nisu to nikakvi tržišni odnosi, to je klasična megapljačka. Ni HDZ-ova, ni sadašnja SDP-ova vlast, u toj situaciji ne žele shvatiti da nemaju samo pravo zaštititi svoje građane od takvih nametnika, nego da im je to i obveza!


Zapravo, vraga ne shvaćaju... ne žele to promijeniti jer su hrvatske vlasti, zajedno s HNB-om, u ovom slučaju klijent i partner tih istih banaka koje ugrožavaju njezine građane. Jer kako drukčije objasniti da je SDP imao jedan stav prema problemu 'švicaraca' dok je bio opozicija, a drugi danas kada je vlast? I to je naprosto neshvatljivo, ali ne samo neshvatljivo - nego i neprihvatljivo.


Film 'U braku sa švicarcem' prikazuje sve strane te groteske, neuhvatljive ikakvoj zdravoj logici, što samo govori o tome da je stvarnost postala vrlo opasno zamagljen matriks. Na razini cijele tzv. zapadne civilizacije vlasti našle su zakonska pokrića za sebe i one kojima pogoduju, odnosno usadile logike kojima drži mase u stavu mirno u situacijama u kojoj bi inače frcalo na sve strane.


Ovaj film prikazuje svu dramatičnost toga matriksa – od toga da su ljudima rate kredita rasle sa šest na jedanaest tisuća kuna, da banke za stanove od 50 četvornih metara cijede od ljudi po milijun i tri stotine tisuća kuna do toga pa do smrtnih slučajeva zbog bankarskih maltretiranja.


I svi koji imaju osjećaj da to sve nije normalno, neka im ovaj film, koji je puno pedantniji i temeljitiji u analiziranju cijelog slučaja od ovih mojih pomalo strasnih rečenica, posluži kao podsjetnik da nikada ne posumnjaju u svoju trezvenost – to doista nije normalno! I tu doista treba reagirati! Ali, na žalost, alatima koje sistem ostavlja za rješavanje takvih situacija, čini se, ne može se popraviti puno. Možda su put naši mljekari, poljoprivrednici... “


Preuzeto s adrese: http://www.monitor.hr/clanci/krediti-u-svicarskim-francima-klasicna-megapljacka/162072/




May 4 '13

NIJANSIRANJE i PRETVORBA ZLA DO KRIMINALNOG DRUŠTVA




Mada to nikada nije bilo i neće biti isto, postoje snage koje izjednačavaju fašizam i komunizam, a komunizam opet sa totalitarizmom koji je u svemu puno bliži fašizmu. 

Činjenica da komunizam nikad nije i praktično postojao i funkcionirao kao društveni poredak, čini ga tek utopijom. 


Ustvari, to je preko društvene stvarnosti promišljeno navlačenje izmaglice, jer vrlo glasna priča o tome kako se na prostorima ex-YU nije dogodila agresija nego postkomunistički građanski rat /koji izjednačava agresivni nasrtaj na miran život i slobodu građana, koji je nerijetko, epizodno završavao masovnim genocidnim egzekucijama/. Ustvari to je priča na ogoljenoj matrici fašističkog rata za ostvarivanje ideja velikodržavlja s jedne i druge strane međunarodno priznate Bosne i Hercegovine, a o trošku njezinog najmnogoljudnijeg naroda. 

/Svakako, ne samo to./


* * *


Dakako, riječ je o transformiranju ideologije i retorike krvi i tla, 

nakon njihove fašističke primjene u praksi.


Retorika krvi i tla, sada prelazi u nastojanje da svoje prethodno obavljene prljavštine prekvalificira u razložne/opravdane radnje i postupke, da nametne određenje prema kojem su upravo izvedena agresija i počinjeni genocid ustvari postkomunistički građanski rat. Retorika krvi i tla, kao osnova fašističkog organiziranja i zločinačkog nastupa radi ostvarenja fašističkih ciljeva: etničkog čišćenja, pljačke, silovanja, otimačine tuđeg, ubojstava od pojedinačnih do masovnih /čak s odlikama genocida/, ostvarivanja višestoljećnih ciljeva o hegemoniji i velikodržavlju – zaustavljanjem ratnih dejstava postaje platforma neofašističkog djelovanja. 

Dakle, 

RIJEČ JE O NEOFAŠIZMU.


* * *


Ustvari, na djelu, fašistička platforma se širi, postaje sveobuhvatnija i nadalje prakticirajući fašistički odnos i postupke. Sada su na redu javne i tajne laži, otkrivanje stvarnih istina na sudovima i u medijima, prepravljanje činjenica za vlastitu upotrebu, na redu je uključivanje mladih snaga koje u vidu paraformacija uvježbavaju za naredne fašističke poduhvate.


 To su grupe koje devastiraju diplomatskokonzularna predstavništva, pale zastave, uništavaju sportske dvorane i gledališta na stadionima, automobile i autobuse na parkiralištima, napadaju navijače suprotstavljenjih sportskih klubova iz drugih mjesta i zemalja, nasrću na novinare i ugledne ljude, ali dominantno na nacionalnoj osnovi. 


/Ustvari, nije neuobičajeno da mladi ljudi uopće ne znaju o čemu je riječ u njihovoj destruktivnoj raboti. Društvo je u svojim ratnim i postratnim nedaćama zapustilo odgoj i prepustilo mladu populaciju utjecaju ljudi krajnje sumnjivih namjera./


Masovne tuče su brutalne, uz upotrebu pirotehnike, hladnog i vatrenog naoružanja. Najrazličitijeg primitivnog priručnog naoružanja: štapovi, šipke, sjedišta, letve, palice, tako je uvijek ishod – veliki broj povrijeđenih, a skoro obavezno, po neko je i ubijen. Stvaraju se masovna međusobna neprijateljstva kao osnova trajne buduće međusobne podjele. 


U toku sportskih takmičenja, izvikuju se nebrojene i najružnije psovke, pogrdna imena, vrlo često sve povezano s uzrocima prethodnih ratnih sukoba, nacijom, vjerom, porazima i pobjedama, prijetnje budućim ratnim namjerama. 


Nose se i ističu već pripremljeni transparenti s ružnim natpisima:


NOŽ, ŽICA, SREBRENICA, npr. SREBRENICA je postala sinonim genocida u minulom ratu. NOŽ /kama/ - uobičajeno sredstvo za klanje posebno prisutno u tradiciji četnika i ustaša i prije Drugog svjetskog rata. Međutim, danas najveći broj ljudi uopće ne zna značenje riječi ŽICA u pomenutoj floskuli. Dakako, nije to tek žica za grubo i surovo vezivanje nogu ili ruku. To je nazubljena čelična žica sa drškama na obje strane i služi kao puno efikasnije sredstvo/alat za klanje i sječenje udova nego nož. 


* * *


Nije rijedak primjer da ni oni koji izvikuju tu floskulu ne znaju za opisano značenje riječi žica. Za organizatore fašiziranih grupa, ustvari paravojnih formacija koje mahom o njihovome vlastitome trošku /po povredama i žrtvama, jer sami u sukobima stradavaju/ i općedruštvenom trošku – po materijalnoj šteti koju naprave – uvježbavaju za buduće ratne sukobe. Organizatori iz pozadine, ponekad im kupe i dobace majice, kape, naprave zastave, natpise i transparente, kupe bedževe s glupim natpisima, kupe nekoliko gajbica popularnog piva ili bezalkoholnih pića i uživaju sjedeći ili leškareći ispred svoji plazma televizora gledajući direktan prijenos navijačkih okršaja u kojima strada i policija koju su poslali da održava red i mir. 

 

Za to vrijeme, nezreli i nesuvisli bijednici urlaju, psuju i prijete jedni drugima, međusobno razbijaju glave, a nerijetko se i ubijaju, ili će se zauvijek ostrašćeni već poubijati u nekoj budućoj prilici. 


* * *


Ponekad, navijačke grupe dobijaju osmišljene, specijalne fašističke zadatke. Da nekoga ili neke, tek tako, bezobzirno napadnu i brutalno premlate. Da nekoga po želji svojih mentora i ubiju. Krivac za premlaćivanje ili ubojstvo skoro pa nikad nije jedan, pa ga nije moguće utvrditi ni istragom i suđenjem. Krivac je u pravilu onaj ko je premlaćen ili ubijen. 


To nije čudo, jer vrlo često ni sami ne znaju ko je i zbog čega prvi opsovao, ko je uzvratio i ko je zadao odlučujući, smrtonosni udarac, a lažima i izmišljotinama ionako nema kraja. 


* * *


Cijela pojava ima svoju izvanrednu podršku u društvenom miljeu koji je najrazličitijim podjelama već duboko fašiziran, a što ide na ruku raznoraznim grupama koje imaju iste ciljeve: pljačku i osobno bogaćenje do potpunog osiromašenja društvenih masa i stvaranja nezadovoljstva, koje će društvenim mehanizmima dati zapravo i kod upotrebe najradikalnijih sredstava za neutraliziranje otpora ili revolta, za smirivanje prilika. 


* * *


Postojanje pomenutih grupa sociološki viđeno, izvanredan je motiv za jačanje svih oblika terorizma na nacionalnom, konfesionalnom i socijalnom nivou. Za narastanje agresivnog bezumlja do u beskraj. U krajnjem ishodu, to postaje osnovom društvenog organiziranja i međusobnog ljudskog satiranja.


U međuvremenu, takve grupe u sprezi s paralelnim kriminogenim organizacijama vlasti, nezamjenjiv su oblik snaženja svih vrsta kriminala, koji rastače društvo do njegove srži, razbojništvo, krađa, pljačka, droga, alkoholizam... 

 

* * *


KRIMINOGENO DRUŠTVO TAKO KONAČNO DOBIJA PRILIKU DA POSTANE

KRIMINALNO.

/Sličnost sa našim društvenim prilikama sasvim je prirodna./


* * *

  

Travnja, anno Domoni, 2013.  


Napisao: Atif Kujundžić


Preuzeto s adrese: http://tacno.net/


Svi tekstovi Atifa Kujundžića: http://tacno.net/author/atif-kujundzic/                                  


Zašto trebamo čitati knjige?




Obogatite svoj život s knjigama i profitirajte od stvari koje vam knjige pružaju...

 

Što se nas tiče, poznajemo dvije vrste osoba. One koje vole čitati knjige i one koje ne vole. Onu treću skupinu ljudi koja s vremena na vrijeme pročita neku knjigu toliko je zanemariva, da nije niti vrijedno na nju trošiti vrijeme. Osobe koje čitaju, znaju zašto to rade; čitanje ih opušta, jer vole čitati, žele naučiti nešto novo... No, s čitanjem dolaze i druge beneficije o kojima većina ljudi niti ne razmišlja.

 

Zato, ako ste osoba koja ne čita knjige, možda je vrijeme da razmislite o svojim razlozima zašto to ne činite. Kada shvatite koje ćete sve koristi imati od njih, nadamo se da ćete se predomisliti. Izgovor vam definitivno ne može biti da ne možete naći pravi žanr, stil pisanja, dinamiku i tematiku radnje, jer knjiga ima toliko da u 10 života ne biste niti približno uspjeli pročitati sve.

 

Obogatite svoj život s knjigama i profitirajte od stvari koje vam knjige pružaju.

 

Knjigama se razvija um

 

„Naš mozak treba knjige, kao što mač treba brus, želi li zadržati svoju britkost“. Ako ne znate koji pisac je to napisao i u kojoj knjizi, ne očajavajte. No, jesmo li vas barem malo zaintrigirali? Radi se o J.R.R Martinu i knjizi „Igra prijestolja“ iz serijala „Pjesma vatre i leda“, a po kojima je snimljena istoimena serija, koju možemo gledati na malim ekranima. 

 

Čitanjem knjiga ćete razvijati svoje moždane stanice, koje će pročitani tekst „zapamtiti“ i „pohraniti“ za poslije, pa ćete ono što pročitate uvijek moći upotrijebiti u bilo kojem trenutku života. Bez čitanja, vaš mozak neće biti dovoljno istreniran da pamti podatke pa će vaš kapacitet biti mnogo manji.

 

Knjigama se proširuje vokabular

 

Svi pisci čitaju mnogo i čitaju neprestano, jer s time održavaju svoj um britkim i proširuju vokabular. Dakle, želite li se ljepše izražavati, pismeno i usmeno, i želite znati čim veći broj riječi, knjige su definitivno mjesto na kojem ćete to - „dobiti“. Naravno, za to će vam biti potrebne godine predanog čitanja, jer će se vokabular povećavati postepeno. Čitajte sve što vam dođe pod ruku i što vas zanima. Bilo da se radilo o nekim stručnim riječima, terminologiji, bilo riječima na određenom dijalektu, bilo arhaičnim riječima koja se više ne upotrebljavaju u svakodnevnom govoru, vaš rječnik biti će bogatiji.

 

Knjige potiču kreativnost

 

Knjige mogu utjecati na vaš život i karijeru. Mogu vam pomoći ne samo u opredjeljenju posla, nego i omogućiti da postanete bolji pisac, umjetnik, govornik, da bolje radite neki drugi kreativni posao. Mašta koja se razvija čitanjem knjiga potiče vašu kreativnost za stvaranjem nečeg novog. Također, knjige vas mogu inspirirati da učinite nešto što nikada ne biste učinili.

 

Knjige su zabavne

 

Većina ljudi čita knjige jer su one zabavne, sve ostalo su poželjne beneficije. Bilo da volite zmajeve, djeve, vitezove, vanzemaljce, serijske ubojice, velike ljubavnike ili nešto sasvim drugo, vjerujemo da ćete se uz dobru knjigu i dobro zabaviti. Čitanjem knjige ulazite u njezin svijet i kroz likove doživljavate avanture koje vjerojatno nikada nećete doživjeti u stvarnom životu, smijete se s njima, plačete, nervirate, radujete, tugujete, uživate, zabavljate... Granica u vašem mozgu - nema.

 

U knjigama otkrijte mudrost

 

Kažu da se mudrost dobiva s godinama, ali ako ne želite čekati starost, tada ju potražite u knjigama. O bilo kojoj knjizi se radilo, vjerujemo da možete pronaći određenu mudrost, pouku, koja se može reflektirati direktno ili indirektno na vaš život. U knjigama ćete naučiti da i heroji imaju svoje mane i strahove, a isto tako da antiheroji imaju svoje prednosti, posebno u onim knjigama u kojima likovi nisu crno-bijeli, nego imaju mnogo slojeva ličnosti.

 

S knjigom pronađite nove prijatelje

 

Obožavate neku knjigu, pisca, određeni žanr i pratite sve novosti vezane uz to? Vjerujte, niste jedini. Naime, mnogi ljudi koji dijele istu strast prema određenim knjigama mogu mnogo lakše pronaći zajednički jezik i sklopiti prijateljstva. Danas je to još mnogo lakše, jer putem Interneta možete razgovarati s čitateljima s cijelog svijeta, a možda na kraju i neke upoznati. Tu su naravno i različite konvencije, sajmovi knjiga, knjižni klubovi, fun klubovi koje možete posjetiti i upoznati istomišljenike, obožavatelje... Mogućnosti su zaista mnogobrojne. Ako steknete ovim putem barem jednog pravog prijatelja, isplatit će vam se višestruko.

 

S knjigama naučite nešto novo

 

Pročitate li neku dobru knjigu koja se temelji na povijesnim činjenicama, saznati ćete nešto o povijesti. Ako ćete čitati kriminalistički roman o forezinčaru, saznat ćete nešto o forenzici i metodologiji istraživanja, pročitate li znanstveno-fantastični roman, saznati ćete nešto o budućnosti kakva nas očekuje, a pročitate li ljubavni roman saznati ćete nešto o ljudskim odnosima i ljubavi... I tako možemo nabrajati u nedogled. Dakle, sa svakom knjigom, ćete biti bogatiji za neku određenu informaciju koju do sada niste znali.

 

Vjerujemo da u svakoj osobi čuči „čitač“ knjiga, samo ga neki nisu otkrili. Nemojte dopustiti da vaš život prođe bez bogatstva koje vam knjige mogu ponuditi.






Obradio i uredio: Nenad Grbac


----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

May 2 '13 · Oznake: zašto trebamo čitati knjige?