RADIESTEZIJA (iz knjige "Samorazvoj i vizije", Anđe Jotanović)




Ne znam objasniti zašto me je visak privukao. Možda zbog pitanja koja nisam dugo postavljala ni sebi ni ikome oko sebe. Jednostavno sam šutjala i radila prilagođavajući se poslovima koje sam prihvatila kao svoju obvezu, a i kome bih mogla postavljati pitanja? Muž mi nije dozvoljavao, da ga išta pitam, šefa nisam imala što pitati znala sam po rasporedu rada, što mi je posao i gdje ću raditi, djeca su mi i tako ispričala sve što su htjela, a što nisu, intuitivno sam znala kad ne govore istinu pa sam poduzela korake, da im dam do znanja kako nije pametno ne govoriti istinu. Istina kad-tad dođe na vidjelo. Da, sad zasigurno znam kako sam ovo znanje odabrala, da se naučim postavljati pitanja i tražiti na njih odgovore.

 

Prva pitanja koja sam postavila visku bila su vezana za moje zdravstveno stanje i emotivne obrasce. Postavila bih pitanje u kojem postotku moj neki organ radi i koja emocija najviše utječa na njegov rad, a onda bih tražila od viska, da to stanje dovede u balans. 


Obzirom da o ovom znanju nisam ništa znala, pustila bih visak da radi sam koliko hoće i da se kreće kuda hoće, ja sam ga samo držala na uzici iznad diagrama i tako je to trajalo neko vrijeme. Uopće nije bilo loše, čak sam neke stvari o toj radiesteziji počela i razumijevati, bilo mi je čak i zabavno. Ne'š ti vraga, kad meni visak poče zapovijedati. Poslao mi je poruku, da promijenim boju uzice koja je bila crna i stavim pola bijelu, a pola crvenu boju konca. Gledam ja u tu malenu spravicu i kažem: „ E, vala mi je puna kapa kojekakvih zapovijedanja! Još ćeš mi i ti zapovijedati!" pa ga ja lijepo bacim u smeće i odmah odnesem u baju.

 

Sama sebi po povratku kažem: „Anđo, budi pametna i mani se svega toga, kako možeš razgovarati sa tim komadićem drveta?"

 

Lijepo protrljam ruke sretna, da sam se svega toga riješila. Vraga sam se riješila! Tko se tog viska riješio ni danas ne znam? Tek upute slijede, da ovaj visak nije bio za mene, on nosi energiju druge osobe. Poruka je, trebam nabaviti svoj visak, ako hoću i dalje raditi sa viskom. Prisjetih se, da je taj visak napravio svojim rukama gospodin koji mi ga je posudio i još mi je rekao, da ga čuvam i da mu ga vratim. To sam bila potpuno zaboravila. Što ću sad reći čovjeku gdje mu je visak? A što ću? Reći ću mu istinu, da sam ga bacila i čovjeku kupiti drugi visak.

 

O, Bože, koje uvrede, kad sam mu rekla što se dogodilo sa njegovim viskom! Tek nekoliko godina kasnije sam mu donijela kristalni visak i zamolila ga, da mi oprosti, ako ikako može. Ni danas ne znam je li mi stvarno oprostio, ali ono što je mene više mučilo je moje neznanje gdje da nabavim drugi visak.

 

Baš sam se lijepo zabavljala. Ni igra „čovječe ne ljuti se" nije mi bila draža i bolja. Odlučim ja da idem nabaviti drugi visak. Odem u željezariju i tražim visak kad prodavačica meni donese veliki zidarski visak hahahaha. U neprilici kažem,, da to nije taj koji tražim. Žena me ljubazno uputi u kojoj trgovini mogu nabaviti visak koji tražim.

 

Prvi dan nisam znala naći trgovinu, drugi dan dobila sam upute, ne znam od koga, došle su putem misli. Prije nego uzmem visak ne smijem sa rukom kojom ću držati visak u radu ništa dodirnuti. U autobusu nema držanja. Otići pred pravoslavnu crkvu Svetog oca Nikole i zamoliti ga da mi bude zaštitnik u radu. Kada uzmem visak, prvo pitanje koje mu trebam postaviti je, da li želi komunicirati sa mnom. Drugo pitanje je: u kojem postotku visak odgovara svome originalu. Treba odgovarati najmanje 90% do 100%, ako nije tako, visak nije za upotrebu, može donijeti više štete, nego dobra.

 

Sva sretna, da sam našla visak koji sam tražila kupim još i tablice od Borisa Farkaša i prvu literaturu o znanju za koje sam odlučila da mi pravi društvo, ali to nije sve. Dok sam ovo kupovala, javlja mi se Bog i kaže: „Kupi onaj zeleni prsten." Tražim po polici i konačno ugledam prsten. Sve kupljeno sam stavila u torbu. Samo prsten nosim u ruci i polako zamišljeno koračam riječkim korzom. Osluškujem Boga i njegovo naukovanje o prstenu. Pobroji rupice s obadvije strane prstena. Na jednoj strani je trinaest, a na dugoj petnaest. Trinaest su Bog i apostoli, a četrnaesti i petnaesti ste ti i sin moj. Stavljam ti ovaj prsten na ruku, od danas si moja žena.

 

I tako je počela moja naobrazba u ovom i inim znanjima. Naravno, da sam na visak stavila bijelo crvenu uzicu. Mnogo vremena kasnije shvatila sam značenje prstena i ove dvije boje. Prvi put u životu počela sam vjerovati u znanje ili sam prvi put počela vjerovati u svoje znanje. Taman sam ja sve to posložila i sretna došla na posao. Nailazi jedan kolega iz firme i pita me kao usput: „Kako tvoj visak?" Gledam ga razrogačenim očima. Sigurna sam, da on niti itko u firmi nema nikakvog pojma o mojim viskovima i dok se ja povratih od šoka, ugledah ga kako odlazi svojim putem ne čekajući odgovor. Jedva sam dočekala, da ga pitam otkud on zna za to moje zanimanje. Nije mi rekao, samo se nasmiješio svojim tajanstvenim osmijehom, ali me je zato naučio kako se upotrebljava visak, kako mu se postavljaju pitanja i kako se čitaju odgovori. Pri tom je bio još toliko velikodušan i dao mi je skriptu koju je sam o tom znanju napisao. Pokazao mi je kako izgleda kozmički visak, a dao mi je dijagram koji je zaštićen i čuda su se počela ostvarivati i potvrđivati. Sumnja je počela polako gubiti snagu pred nadolazećom istinom. Nisam sama u tim otkrićima duhovnih komunikacijskih zbivanja. Znanja svi dobivamo na različite načine, a ona su i u svima nama. Netko na njih nekad obrati pozornost, a netko nikad.

 

Od tada sam počela redovito čitati literaturu koja mi je na čudesan način pristizala različitim kanalima. Prva literatura koju sam pročitala bila je:

 

„Krsna, izvor sveg zadovoljstva"

 

„Krsna, izvor sveg zadovoljstva" Ovu knjigu sam kupila kad i tablice od Borisa Farkaša. Zašto sam kupila ovu knjigu? U prvoj Božijoj objavi koju sam doživjela kad sam imala samo 8-9 godina, Bog mi se predstavio kao Krsna. Dugo vremena pokušavala sam majci govoriti o tom predivnom svijetu kojeg sam doživjela nakon iskustva „tik do smrti". Nitko me nije slušao, nego mi je zabranjeno o tome pričati. Prestala sam pričati, ali u svojim intimnim trenutcima kao dijete, često sam u praznim listovima bilježnica pisala ovo ime. Tada nisam znala ni za kakvog Boga, znala sam samo nekoliko molitvi iz pravoslavnog kalendara.

 

Druga knjiga je bila „Nauka o jastvu" od Swami Prabhupada, a zatim mi je kolega sa posla posudio nekoliko knjiga koje su mi bili putokazi na mom duhovnom putu. Među jima je bila i knjiga „Put u Shambalu". O jednoj od njih želim nešto više reći. Pisac joj je Kalil Girban. Iz te knjige uzela sam prva uputstva po kojim sam poželjela živjeti. Knjigu sam pročitala u jednom dahu, ona je bila taj okidač mog istinskog mijenjanja u osobu kakva sam željela postati.

 

Čitajući je, ovo sam si iz te knjige zapisala kao putokaz:

 

Doslovno sam prepisala tih sedam duhovnih zakona, čitala ih kad god sam stigla i razmišljala kako da ih primijenim na djelu. Ne znam, smijem li ih iskoristiti u svojoj knjizi, samo želim da kao čitatelj imate uvid u taj okidač koji mi je pomogao da se mijenjam. On svakako nije jedini i nije prvi, ali je jako bitan. Čitajući ovu knjigu, prvi put sam imala osjećaj da bih mogla uspjeti u svojoj preobrazbi.



-----------------------------------------


Anđa Jotanović




Anđa Jotanović rođena je u Tesliću 15 .travnja. 1957. a u Rijeci živi od svoje osamnaeste godine.

                    

Već '90-tih godina Anđa započinje sustavne promjene u smislu razvoja svoje pozitivne svijesti čiji rezultati postaju pravim nadahnućem. Sukladno tom razvoju, Anđa ubrzo postaje učenicom, praktikanticom i ovlaštenom učiteljicom Učenja Vatre.

 

Autorica je tijekom života ulagala u razvoj ljudske pozitivnosti te je nadahnula mnoge živote. Pisanjem se počinje baviti u svojim 40-tim godinama života i pronalazi svoj osobni izričaj kroz pisanu riječ koja postaje prepoznata u široj društvenoj zajednici.

                  

Do sada je izdala jedanaest autorskih dijela: "Samorazvoj i iluzija" 2009., "Samorazvoj i snovi" 2012., "Sam svoj kreator" 2014., "Kad duša progovori" 2015., "Mudrost i moć duše" 2016., "Priručnik za rekonstrukciju podsvijesti" 2016. "Moje vrline" 2016., "Biseri duše" 2017., "Univerzalna ljubav", 2017., "Svjetlost duha", 2017., Na braniku života, "Boje moga neba", 2018 i "Samorazvoj i vizije", 2018.

                    

Pjesme objavljuje na portalu www.magicus.info pod imenom Angelija te na portalu Avlija, kao i na svom osobnom blogu: http://blog.dnevnik.hr/angelija/


Kontakt: 


E-mail adresa: anda.jotanovic@gmail.com

 

Tel: +00385 91 521 22 55



-----------------------------------------



Preuzmite knjigu - "Samorazvoj i vizije", Anđe Jotanović




Knjigu "Samorazvoj i vizije", Anđe Jotanović, moći ćete preuzeti tako da 

svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic11.php

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.

 

 

Apr 24 '18 · Oznake: radiestezija

Pjesnička blamaža iz Vintaža



 

Već po tko zna koji puta pokazao sam se iznimno lošim i neuvjerljivim interpretatorom vlastitih stihova. Ne bi to bilo ništa strašno da se u to nije uvjerilo i osamdesetak ljudi koji su me te noći nažalost, čuli. Radilo se o jednom humanitarnom koncertu za pomoć sirijskim izbjeglicama, u sklopu kojeg je organizirana i slam poezija. Nehotice, svojim nastupom sam prisutne natjerao da prigodno prožive svoje prvo izbjegličko iskustvo…

 

… Još prije desetak i više godina, na nagovor prijatelja kojem je teatralnost te vrste u krvi, počeo sam nastupati na večerima slam poezije. Najčešće traljav, rijetko solidan, baš nikada briljantan. Izgleda da sam teški mazohist. Kako inače objasniti stalnu potrebu za nastupima na kojima gotovo redovito podbacim? Bilo je tako i prije par tjedana u Vintage Industrial Baru. U prvih par stihova doslovce sam rastjerao sve okupljene.

 

Kao da sam prema ljudima rafalno ispaljivao metke, a ne pjesničke slike. Stampedo fanova obično uzbuđeno kreće prema omiljenom izvođaču. U mom slučaju ljudi su se također dosta uzbuđeno kretali, ali u obrnutom smjeru. Iz medija već znate za one američke psihopate koji periodički na nekom provincijalnom koledžu k'o iz šuba automatskom puškom posmiču dvadesetak studenata. Kao u nekoj igrici, mahnito pucaju u svakog tko im se nađe na putu. Pritom su vjerojatno u tolikom transu da se pomalo čude što iz njihovih žrtvi šiklja krv, a ne  bodovi. Oči su im tada zastrašujuće hladne i bezizražajne. E, tako sam i ja izgledao dok sam svojim rimama luđački pucao po svemu što se miče.

 

Bang! Bang! Bang! Kakav Django (nadimak jednog od kolega pjesnika), ja sam ovdje jedini real thing revolveraš, lišen skrivanja iza metafore. Vidi ovog lijevo kako sporo trči. Bang! Bang! Dvije oštre rime ravno kroz nespretnjakovićevo srce. Pada k'o pokošen i ruši još dvojicu pred sobom. Domino (d)efekt. Uzimam bazuku sonetnog vijenca i ispaljujem ga prema grupi djevojaka koje su brzale prema izlaznim vratima. Do mene je doletio par još toplih ženskih ruku koje su se ovile oko mene u čudnom pokušaju zagrljaja. Eto, cure očito vole grubo.

 

Dok su preda mnom svi u panici bježali, rutinirano sam, kao da se ništa posebno ne događa, nastavio s rešetanjem. Pa tko živ, tko mrtav. Jednim slobodnim stihom oborio sam trojicu tipova s nogu i zario im hladnu bajunetu aliteracije kroz crijeva. Ako se ikada više odvaže da seru po meni, činit će to samo uz pomoć katetera. Spomenute američke ubojice čeka doživotna robija, a mene doživotna sramota pa čemu da se onda zaustavljam? Iživljavat ću se do kraja u tom svom sadomazohističkom pothvatu.

 

Tako mi je valjda bilo lakše nego odmah priznati poraz, pognute glave sići sa stagea i sasuti si čitav spremnik strofa u sljepoočnicu. Ipak je dovoljno što sam se ovako belosvetski izblamirao. Pa neću im valjda još pružiti i satisfakciju da suzama otkrijem koliko patim zbog svega toga. Pravit ću se da sam dorastao situaciji, da me ne boli previše. Možda netko pomisli kako upravo prisustvuje eksperimentalnom performanceu u kojem se ispituju granice izvođačkog poniženja. Bogme, ispitao sam ih te večeri.

 

Palo mi je na pamet da bih svoj talent mogao unovčiti ponudivši se policiji za rastjerivanje nemilih prosvjednika. Kakvi pendreci, suzavac i vodeni topovi kojima tuširaju buntovne građane protiv njihove volje! Samo neka mene postave za govornicu i stvar je riješena! Koliko god nezadovoljnici imali jak i opravdan razlog za prosvjed, bježat će glavom bez obzira pred mojim recitiranjem. Provjereno učinkovito!

 

Kao što se more otvorilo Mojsiju, tako se i meni otvorio bezdan ispred stagea – neslavna slika koja sasvim sigurno neće završiti u nekom od nadolazećih reizdanja Biblije. Šačica preostalih slušača nakon prve se pjesme pretvorila u šačičicu. Nakon druge sam držao intimni monolog  pred toncem koji je nezainteresirano zijevao poput nilskog konja. Da stvar bude još gora, jedna mlada djevojka je manirom najgoreg back vokala u povijesti, uporno vikala: „Daj se makni! Makni se-e! Makni se-e! Nadglasavši i sam razglas zdušno je navijala protiv mene. Grleno čeljade, nema šta. K tome i otporno na moje metke.

 

Još se i danas usred noći probudim s teretom tog gorkog sjećanja na grudima. Obeshrabren, gonjen očajem beznađa, otvaram tada knjigu Echarta Tollea Moć sadašnjeg trenutka, u nadi da će mi njegova istočnjački orijentirana duhovnost pomoći da podignem to teško sidro sa srca. Na trenutak počinjem lakše disati, demoni prošlosti slabe i iščezavaju u svojoj nebitnosti. Instant reprogramiranog duha odlučujem vratiti knjigu na policu. Nakon te plastične operacije svoje napaćene psihe, osjećam kako nešto iznutra podlački iskušava snagu svježih šavova. Isprva nejasno pa sve glasnije, neka parodirana verzija Ive Robića pjeva mi znakovite stihove Vraćam se košmare tebi, tebi na obale Strave.

 

Malobrojnima koji me poznaju, a koji su bili u Vintageu te noći vjerojatno je i samima bilo neugodno zbog moje blamaže(tine). A što su mi mogli reći? Da je bilo super i da su onih 80 prebjega idioti? Yea right! Shvaćam ih - ni sam se ne bih došao tješiti. Netko bi iz prikrajka mogao vidjeti da samog sebe poznajem i pred svima na glas reći: „Vidi ovog/ovu, priča s onim kretenom, sigurno je i sam/a prokleto netalentirana i naporna budaletina.“   

 

 


-----------------------------------------


Zlatko Majsec




Zlatko Majsec rođen je 20. prosinca 1979. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio je u Velikoj Gorici, diplomirao je filozofiju i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi u Zagrebu, živi u Velikoj Gorici.

 

Više od deset godina nastupa kao dio pjesničke scene Slam poezija. Pjesme i priče objavljivane su mu u književnim časopisima poput Zareza, Kvake, Riječi itd, a kao glazbenik, pisac i pjesnik bilježi i brojne klupske nastupe te gostovanja u raznim radio i tv emisijama.

 

Za neovisnu etiketu „Bratstvo duša" 2015. Izdaje zbirku pjesama: „Sve filozofije završe u narodnim poslovicama". S bendom Mel Camino, u kojem je kantautor i pjevač, dosad je izdao tri studijska albuma.

 

Na web portalu Kronike VG već godinu i po dana redovito objavljuje razigranu kolumnu „Frik iz kvarta", čije je kratke priče, pjesme i eseje sakupio i pretvorio u ovu knjigu.

 

 

Kontakt:

 

e-mail:  melcaminoband@gmail.com

 


-----------------------------------------


Preuzmite knjigu - "Frik iz kvarta", Zlatka Majseca



Knjigu "Frik iz kvarta", Zlatka Majseca, moći ćete preuzeti tako da 

svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/majsec.php 

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.

 

 

Apr 20 '18

Pisci koji su mrzili pisanje!

 


 

Iako ih je pisanje učinilo slavnima brojni poznati pisci često su isticali da je to što rade mučno i mukotrpno i sasvim jasno prezirali posao kojim se bave. Neki od njih su to radili samo kratko vrijeme no neki su cijeli život prezirali pisanje. Upravo zato za vas čitatelje portala Digitalne knjige izdvojili smo citate poznatih pisaca koji dokazuju povijest mržnje i prezira prema pisanju knjiga. 


------------------------


'Kada pišem, osjećam se kao čovjek bez ruku i nogu, samo s olovkom u ustima', rekao je američki pisac Kurt Vonnegut, autor hvaljenog romana 'Klaonica pet'. No Vonnegut nije bio jedini  koji se tako osjećao.


------------------------

 

Slavna engleska književnica Virginia Woolf, poznata po romanima 'Gospođa Dalloway', 1925., 'Svjetionik' i 'Valovi' te brojnim drugim djelima, čitanje je usporedila s bolešću krivom za jedno još gore stanje – sklonost pisanju.

 

'Jednom se bolest čitanja urotila protiv sistema koji oslabljuje kako bi postao lak plijen za drugu napast koja počiva u tinti i širi se perom. Bijednik se okreće pisanju', tvrdila je Woolf.

 

------------------------

 

Dalje od usporedbe s tjelesnim propadanjem i bolesti nije otišla ni američka književnica Flannery O'Connor, autorica romana 'Teško je naći dobra čovjeka' i 'Mudra krv'. 'Pisanje (romana) strašno je iskustvo, tijekom kojeg kosa često ispada, a zubi propadaju', napisala je.


------------------------

 

Književni velikan, irski pisac James Joyce, svoje je zanimanje usporedio s mučenjem, ali onim sasvim maštovitim u sve uplevši i dozu duhovnog čišćenja.

 

Autor čuvene zbirke priča 'Dublinci' iz 1914. i romana 'Uliks' iz 1922. svoj je stav iznio u pismu upućenom Fanny Guillermet, 1918. godine.

 

'Pisanje na engleskom najdovitljiviji je oblik mučenja ikad smišljen za brisanje grijeha počinjenih u prijašnjim životima', konstatirao je Joyce.


------------------------

 

Rumunjski filozof i esejist Emil Cioran, stav je odveo do krajnosti i u zbirci eseja 'Kratka povijest propadanja' napisao: 'Umiremo proporcionalno riječima koje smo razasuli oko sebe.'


------------------------

 

Za američku autoricu najpoznatiju po romanu 'Lijeva ruka tame', Ursulu K. LeGuin, pisanje je nimalo vedar spoj usamljenosti i uzdaha. 'Pisanje ne stvara nikakav zvuk, osim uzdaha, i može se činiti bilo gdje, i čini se u samoći.'

 

------------------------

 

Za razliku od prethodnika francuski mislilac i književnik Charles de Montesquieu i američki umjetnik i književnik John Dos Passos za svoja zanimanja imaju samokritične i prilično humoristične definicije.

 

'Autor je budala koji nije zadovoljan što dosađuje samo ljudima oko sebe, već inzistira da dosađuje budućim naraštajima', piše Montesquieu u 'Perzijskim pismima' davne 1721. godine.

 

Dos Passos se bavi zagrobnim životom i u intervjuu za The New York Times 1959. zaključuje: 'Da postoji pakao namijenjen samo piscima, bila bi to prisila da 12 sati dnevno svaki dan provode čitajući vlastita književna djela.'





--------------------------------


Preveo, obradio i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Apr 14 '18 · Oznake: pisci koji su mrzili pisanje!

Kinezi zabunom izdali pornografsku verziju bajki braće Grimm




ORGIJE S BRAĆOM GRIMM

 

Roditelji nisu imali pojma što su doista kupili svojoj djeci: umjesto klasičnih bajki braće Grimm, kupili su im pornografsku verziju istih tih bajka.

 

Riječ je o skandalu koji se nedavno dogodio u Kini, zbog toga što izdavač nije nabavio prijevod originalne Grimmmove bajke na njemačkom, nego ih preveo s japanskog. Ono što kineski nakladnici Chinese Friendship Publishing Company i China Media Time nisu očekivali je to da im je u ruke došla japanska porno verzija slavnih bajki i da se u njoj može pročitati sve o incestuoznom odnosu Snjeguljice i njezina oca, i njenim orgijama sa sedam patuljaka.

 

Očito je da su u spomenutim nakladničkim kućama mislili da baš tako izgledaju prave Grimmove bajke. Jedina dobra vijest je da hardcore seksa tu ipak nema.

 

No, ono što nisu znali kineski nakladnici, primijetili su čitatelji. Nakon prodanih 150 primjeraka stigle su i prve pritužbe, pa je porno Snjeguljica povučena iz prodaje. Nakladničke kuće se sada naravno ispričavaju svim svojim kupcima. U objašnjenju koje su ponudili tvrdi se da je bajke prevodio student, ali to i dalje ne opravdava urednike izdanja, koji očito nemaju pojma o tome kako zaista izgledaju bajke koje su pisala braća Grimm.

 

Kad su izdavača upitali kako to da je  bajka za djecu postala tako eksplicitna i neobična, on je rekao da je cijela ta situacija "poprilično komplicirana".

 

U svakom slučaju, od svih klasičnih Grimmovih heroina, u porno verziji klasične bajke najgore je prošla već spomenuta Snjeguljica. Osim seksa s vlastitim ocem i sedmoricom patuljaka, dotičnu je obljubio i lijepi princ i to u vrijeme kad su je svi smatrali mrtvom.  



--------------------------------


Preveo, obradio i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.