Sjećanje na hrvatske velikane - Ivo Kozarčanin 




Ivo Kozarčanin, hrvatski književnik (Hrvatska Dubica, 14. X. 1911 – Zagreb, 4. II. 1941). Završio je učiteljsku školu u Zagrebu, gdje je od 1932. studirao na Filozofskome fakultetu. Djelovao je kao novinar i slobodni književnik. Bio je urednik kulturne rubrike Hrvatskoga dnevnika (od 1938) te suradnik dnevnih listova i časopisa.

 

Stvaralaštvo I. Kozarčanina odlikuje specifična isprepletenost proznog i lirskog u svim djelima. Blizak hrvatskoj književnoj tradiciji, posebice međuratnim hrvatskim pjesnicima, isprva je pisao pjesme u kojima su prevladavala melankolična raspoloženja i rezignacija. Objavio je zbirku Sviram u sviralu (1935), ciklus pjesama Tuga ljeta, tiskan u zajedničkoj knjizi Lirika (1935) s I. Dončevićem, A. Nizeteom i R. Žilićem, te Mrtve oči (1938), zbirku zrelijih pjesama s dominantnim motivima ljubavi i smrti, prožetu tragičnim doživljajem života, osjećajem egzistencijalne samoće, straha, nesigurnosti, tjeskobe i mračnim slutnjama.

 

Na izražajnome planu prevladava slobodni stih s proznim elementima. I u prozi je dao naglašeno emocionalan doživljaj svijeta, kompleksnu sliku međuratne hrvatske stvarnosti i ljudskih odnosa te tragičnu viziju hrvatskog intelektualca.

 

Naglašavajući tjeskobnost i osamljenost ljudskoga života, anticipirao je ujedno buduću zaokupljenost hrvatske proze općom egzistencijalnom problematikom. Romane je pisao pod jakim utjecajem Krležina Povratka Filipa Latinovicza.

 

U romanu Tuđa žena (1937), unutar fabule uokvirene klasičnim ljubavnim trokutom, dan je realističko-naturalistički prikaz provincijske malograđanštine u međuratnoj Hrvatskoj, kojemu suprotstavlja duge lirske asocijativne monologe osamljena intelektualca umjetnika. Roman Sam čovjek (1937) urbana je proza kojom prevladava intiman doživljaj stvarnosti.

 

Unutar fabularnoga okvira, koji čini životni put siromašnoga intelektualca ponikla u seoskoj sredini, a koji u gradu doživljava tipičan malograđanski prijezir, prepleću se tri motivska kruga: slike malograđanskoga života, erotski nesporazum i egzistencijalna samoća.

 

Pripovijedanje u prvome licu kao osviješteno praćenje vlastite tragedije glavnoga lika omogućilo je unošenje lirskih segmenata te produbljenu psihološku analizu. I u novelistici se bavio problematikom društvenih odnosa te opće materijalne i moralne bijede, ali tek kao podloge za razmatranje određenih psihičkih stanja.

 

Objavio je zbirke novela Mati čeka (1934), za djecu i mladež, i Tihi putovi (1939). Pisao je kritike i prikaze, uglavnom impresionističke i žurnalističke naravi, a s posebnom je naklonošću pisao o djelima M. Krleže. Prevodio je sa slovenskog jezika.


---------------------------


Djela Ive Kozarčanina:


Mati čeka, Slovo, Zagreb, 1934

 

Lirika, uredio Blaž Jurišić, (ostali autori: Ivan Dončević, Anton Nizeteo, Radovan Žilić), Hrvatska revija, Zagreb, 1935.

 

Sviram u sviralu, Zaklada tiskare Narodnih novina, Zagreb, 1935.

 

Sam čovjek, Suvremena knjižnica Matice hrvatske, kolo 2, knj. 9, Matica hrvatska, Zagreb, 1937.

 

Tuđa žena, Suvremeni hrvatski pisci, knj. 59, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1937.

 

Mrtve oči, Knjižnica Pododbora Matice hrvatske, knj. 8, Izdanje Pododbora Matice hrvatske, Zagreb, 1938.

 

Tihi putovi, Suvremena knjižnica Matice hrvatske, kolo 4, knj. 19, Izdanje Matice hrvatske, Zagreb, 1938.



--------------------------


PJESME

 

A samo za vas čitatelje portala www.digitalne-knjige.com

odabrali smo i nekoliko pjesama Ive Kozarčanina:

 

--------------------------

 

Pred kišu 


Čuj žalostivi govor kiše u lišću javora u mraku.

Ti, koji si sve izgubio, koga čekaš pod

prozorom, za kojim nikoga nema? Kisne

šesir zaboravljen na grani. Žbun smilja

tužno mlati vjetar. Ti, koji misliš da sve znaš,

zar zbilja ne znaš, da vrijeme već davno

stoji na istom mjestu? Voda šumi.

Vlažnim tabanima kiša ide preko svega

što je bilo. Za uglom, u noći, sâmo,

čeka te tvoje djetinjstvo. Možda jedino

pregršt trešanja da ubereš u voćnjaku

tuđem? Ili da se zakitiš ivančicama?

Ostavi ruku na stolu, svu večer kiša pada.

Tko ti je to obećao, da ćeš biti sretan?

 

Ivo Kozarčanin


--------------------------

 

Božićna slutnja 

 

Ko je to, mati, večeras, o prozor kucnuo tako

tiho i svileno meko,

ko da je—dobar i mio—u našu sobicu malu

u goste došao neko?

 

I zašto turobno tako pjevaju mekana zvona,

kakvu to ariju tuže?

Putnik je neki ljubazni u ovu božićnu večer

donio smrznute ruže.

 

Osjećam sve više kako mi drhtavo grči se srce

kao uplašeno ptiče,

i sve polako, polako— kao da se boji doći—

prastara poema niče.

 

O, to je ona božićna presveta, predobra večer,

kad sobe mirišu medom,

kada su ulice meke, kada je sve kao bajka;

o Bogu s kosom sijedom.

 

Uvire, uvire u me saneno blaženstvo neko,

ko mi to donese sreću?

Pucketa intimno vatra, plamsaju plameni plavi,

sjene se po zidu šeću.

 

Slutim: zanosne to su iz davnog djetinjstva sjene,

pune radosne sjete.

Zašto sam večeras, mati, nujan i veseo tako

kao maleno dijete?

 

Poći ću u noć kasnu— kroz ćilim mekanih ulica—

dok pada plašljivi snijeg,

da navrh jablana golog, što noći beskrajno šuti,

bijeli izvjesim stijeg.

 

No ko to kuca, kuca svu večer o smrznut prozor

tiho i svileno meko,

zar je zaista večeras u našu sobicu malu

u goste došao neko?


Ivo Kozarčanin

--------------------------------




Napisao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Gustav Krklec, od Zagorja do Skadarlije: Svoje najljepše dane proveo sam - noću! (1976)

 


 

Ja sam, tako reći, iz Hrvatskog zagorja, i, rodio sam se u vinogradu. U našem kraju nije bilo dobre pitke vode, te smo umjesto nje pili vino. Kao gimnazijalac, jednom sam se davio u Dravi i od tada strašno zamrzio vodu. Samo, nekad se pilo i meditiralo, a sad se pije i krčmi

 

U nas ima poprilično književnika koje publika rado čita i sluša. Ipak, Gustav Krklec spada među one malobrojne za koje se može reći da su narodni pisci u punom značenju te reči. I danas, kad je akademik i nosilac visokih društvenih priznanja, Gustav Krklec poseduje žar veoma zanimljivog usmenog pripovedača. Njegovom delu bilo je, nedavno, posvećeno jedno veće u Domu garde u Topčideru.

 

O bogatom i nesvodljivom stvaralaštvu Gustava Krkleca, koje traje, bezmalo, šest decenija a osim poezije obuhvata i druge književne radove, vojnicima iz jedinice Slavka Đurđevića i radničkoj i školskoj omladini Beograda govorili su kritičar dr Draško Redjep i novinar Milivoje Pavlović.

 

Glumica Mirjana Vukojičić pročitala je nekoliko davnašnjih Krklečevih pesama, a zatim se predstavio sam autor. Pročitao je svoje još neobjavljene stihove, ali je na publiku posebno delovala njegova izvorna i snažina reč, koja je imala lični zvuk punoće. Poznati pisac odgovorio je i na nekoliko pitanja omladinaca i omladinki.

 

Za naše čitaoce zabeležili smo najzanimljiviji deo ovog razgovora.

 

- Druže Krklec, Vi dobro i dugo pamtite. Pošto ste znatan deo svog života proveli u Beogradu, recite nam: šta čini taj jedinstveni duh Beograda, koji se ne menja kroz godine i decenije?

 

- Tačno je da dugo pamtim, jer sam vam ja godinu i pol stariji od ovog stoljeća, ili isto toliko mlađi od prošlog; kako vam se više dopada... Mnogo toga se vremenom promjenilo, ali je ostao isti slobodarski duh Beograda, i prostosrdačnost njegovih ljudi.

 

Ja sam dvadeset svojih lijepih godina ovdje proveo. Od jednog do drugog rata. Bio sam drug s mnogim ljudima kojih više nema. Da spomenem samo neke od njih: Bora Stanković, Tin Ujević, Rastko Petrović, Veljko Petrović, {Isidora Sekulić}, Dobrica Milutinović, Stanislav Vinaver...

 

Sjećam se da sam, otprilike baš u ovo vrijeme pre ravno pedeset godina, 1926, napisao i objavio u "Politici" pjesmu u kojoj je prvi put javno za Tina rečeno da je veliki pijesnik:

 

Pijmo, veliki Tine, ugasimo vatru, krv i požar mesa...

 

Htio sam ezopovskim jezikom da kažem vlastima, koje su Tina proganjale zbog boemskog života, da je riječ o zaista velikom pjesniku. To je bilo vrijeme stroge žandarmske discipline. Tjerali su Ujevića iz Beograda u njegov rodni kraj, mada tamo nikog nije imao.

 

- Svraćate li danas u Skadarliju?

 

- Kako da ne! Iz stare navike, obavezno, odem do ono malo restorana koji su sačuvani. Pa tu mi je mladost prošla... Jedan sarajevski humorista rekao je da sam svoje najljepše dane proveo noću! Ima tu istine. U toj Skadarliji živilo se jednim familijarnim životom: u ljubavi i prijateljstvu stvorena su mnoga značajna djela.

 

Nije bilo polemika i svađa kao danas.

 

Postojali su mali saloni u kojima su se ljudi okupljali prema svojim afinitetima. Ovdje glumci, tamo pjesnici, onde novinari... Skadarlija je bila stjecište intelektualnog Beograda.

 

- Koliko današnja, rekonstruisana Skadarlija, liči na onu staru?

 

- Mogu vam reći da sam bio zabrinut kad je počela rekonstrukcija Skadarlije. Ona nije bila neka velika birtija u kojoj se do zore lumpovalo - kao što mnogi misle - nego je posjedovala finu, intimnu atmosferu. Žao mi je što je malo od toga sačuvano. Sasjekli su stabla i betonirali ona krasna travnata dvorišta. Sad sve to liči na Brodvej američki. Otišlo se previše na liniji potrošačkog društva...

 

- Poznato je da i danas volite vino. Nedavno je Milovan Vitezović napisao u "Ježu" za Vas i ovo: "Sedeo sa Borom, Draincem i Tinom - odavno je vodu zamenio vinom". Je li to navika iz stare Skadarlije?

 

- Nije. Ja sam, tako reći, iz Hrvatskog zagorja, i, rodio sam se u vinogradu. U našem kraju nije bilo dobre pitke vode, te smo umjesto nje pili vino. Kao gimnazijalac, jednom sam se davio u Dravi i od tada strašno zamrzio vodu... Lijepo je to Vitezović kazao. Samo, nekad se pilo i meditiralo, a sad se pije i krčmi...

 

- Za mlade pesnike veli se da puno pišu, a malo misle. Kasnije, kad se nagomila životno i poetsko iskustvo, kažu da je obrnuto. Može li se pevati i misliti istovremeno?

 

- Za mene to nije predstavljalo naročitu teškoću. Poezije nema bez mišljenja; ipak, bitno je koliko se misli, koji se akcenat daje meditaciji.

 

Za moju poeziju neki kažu da nije dovoljno filozofska. Ja smatram da onaj ko hoće da se bavi filozofijom treba da piše rasprave. Poeziji nisu potrebne fusnote, niti objašnjenja. Ili nešto jeste pjesma, ili nije. Ako odjekne u srcima onih kojima je namijenjena, onda jeste pjesma.

 

Ako čitam stihove te moram uzeti leksikon ili enciklopediju da bih vidio o čemu se radi, onda to za mene nije pjesma ...

  

- Pošto ste i Vi imali izvesne mane i promene, kako sa ovog odstojanja gledate na pesme napisane pre više decenija?

 

- Ne bih ja tu ništa ni mijenjao ni dotjerivao. Evo, Mirjana je pročitala večeras "Srebrnu cestu" koja je napisana prije pola stoljeća.


Vi ste aplaudirali... Jednom mi je jedan vaš mladi pjesnik rekao:

 

"E moj stari, tvoja poezija je odumrla".

 

A ja sam mu odgovorio:

 

"Hvala bogu, znači da je i živjela. Tvoja ne može ni odumrijeti"...

 

- Vi ste epigramu vratili književni sjaj. Kako nastaje ova kratka ali zgusnuta forma?

 

- Ja sam završio staru, austrougarsku gimnaziju. Učio sam latinski od prvog do osmog razreda. U školi sam tako naišao na Marcijala koji je, kao što znadete, otac epigrama. Napisao ih je preko hiljadu.

 

Čitajući njegove epigrame doznao sam više od života u tadašnjem rimskom društvu nego iz, svih hrestomatija i historija zajedno.

 

Jednog dana kažem ja sebi: nije to ništa strašno, možeš i ti Stari probati... I probam ja da napišem epigram. Bilo je to neposredno poslije oslobođenja, kad se bila nadigla neka vlast da nama piscima komandira. Jednom od njih posvetio sam ovaj epigram (i tako je počelo):

 

Ti si pjesnik, a i vlast,

E pa vlasti tvojoj čast!

A pjesama što se tiče,

to su druge - priče...

 

- Imate jedan epigram o nagradama u kojem se zagrebački pisci dele u dve vrste: jedni što nagrade daju, i drugi što ih primaju... U koju vrstu sebe ubrajate?

 

- Ja spadam u obje grupe. I dijelim i primam, ali ne na reciprocitetu. Recimo, ja dajem nagrade na Cetinju, a primam u Novom Sadu. Suviše daleko da bi bilo po sistemu "daš-dam". Lijepo je nagradu primati. Ona daje izvjestan stimulans. Nagradica kakva bila - rođenom je sincu mila ...

 

- Vi ste neke svoje radove objavili pod pseudonimom. Poznato je da je Andriću bilo žao što na vreme nije odabrao neki pseudonim. Koji su razlozi bili odlučujući u Vašem slučaju?

 

- Andrić je rekao da bi, sa pseudonimom, bio lišen svih onih obzira prema društvu, prema sredini u kojoj živi, ili kraju iz kojeg potječe. Jer, uvijek postoje neke reminiscencije, neko se prepoznaje ili mu se to čini.

 

Kad pisac objavljuje pod pseudonimom, toga je pošteđen. Kao, na primjer, izvesni {B. Traven}, za kojeg nitko ne zna ko je. Kad sam bio urednik Nolita, i sam sam objavio jednu njegovu knjigu. Honorar je primala njegova sekretarica u Meksiku...

 

Kod mene su razlozi bili druge prirode. Uzeo sam pseudonim Martin Lipnjak jer je to bilo neko čudno agitpropovsko vrijeme i nije se smjelo ispod svog imena staviti sve što se htjelo. Pod pseudonimom sam objavio oko sedamdeset feljtona, kasnije skupljenih u knjigu "Pisma Martina Lipnjaka".

 

- Kako se, ipak, otkrilo da se iza tog neutralnog imena krijete baš Vi?

 

- Dugo se nije znalo ko je Lipnjak. Događale su se i smiješne stvari. Bila je izišla knjiga Steve Galogaže, s predgovorom Roćka Čolakovića, i njegova ju je udovica donijela u redakciju s molbom za prikaz.

 

Urednik je kazao: "Dobro, dat ću ja to Krklecu..."

 

Ona je, snebivajući se, dodala: "Ipak bih više voljela da o njoj napiše drug Lipnjak"...

 

Dakle, čitaoci su bili prihvatili Lipnjaka. Kasnije je, međutim, cijela stvar bila provaljena. Ja nisam imao pisaću mašinu, a Stanislav Ĺ imić je uzeo moj rukopis iz štamparije i donio ga u Društvo književnika.

 

Svi su rekli: "Ovo Stari piše".

 

Ja sam morao priznati, i tako je prestala ta avantura...

 

- Pišete li i Vi neku vrstu memoarskih zapisa?

 

- Moja čitava proza protkana je uspomenama i sjećanjima. Ali, ja to ne bih nazvao memoarima, već feljtonima. Evo, uostalom, šta sam svojevremeno napisao o memoarskoj literaturi:

 

Samo nam historiju neki pisci kvare, jer gube memoriju pišu - memoare ...

 

Ja se slažem s mišljenjem koje je o feljtonima izrekao dr Draško Redjep. On je imao hrabrosti da i jednu svoju knjigu nazove "Vladavina feljtona". Ubeđen sam da u našem vremenu treba više njegovati feljtonistiku. Sada završavam knjigu koja će se zvati "U znaku vladavine feljtona".

 

- Šta sam čita pisac koji od drugih traži da čitaju njegove knjige?

 

- Pa sad, to je kao mala lutrija. Kad vidim knjigu ja ne mogu znati šta je unutra. Ko što ne mogu znati, kad vidim flašu, kakvo je piće. Zato najpre probam, i kažem: ovo može da se podnese...

 

Tako i s pićem i s knjigama. Kad pročitam prvih petnaestak stranica jasno mi je da li je samo bure lijepo ili u njemu ima i dobre sadržine. Kad je piće dobro, ja rado bure iskapim...



--------------------------------


Posebne napomene




Za one kojima nije poznato reći ćemo i to da smo na portalu digitalne-knjige.com u ediciji 

"Virtualna antologija hrvatske poezije" objavili i zbirku pjesama "Tvoja kosa", Gustava Krkleca.  


Tu knjigu moći ćete preuzeti na sljedećem linku:


http://www.digitalne-knjige.com/krklec.php



------------------------


Intervju preuzet iz: Zum Reportera, Beograd 1976


Uredio i odabrao: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.





Apr 12 '17

Sjećanje na hrvatske velikane - Gustav Krklec

 



Gustav Krklec rodio se u mjestu Udbinja kraj Karlovca kao prvo dijete u obitelji Augusta i Hermine Krklec rođ. Wells. Djetinjstvo je proveo u Maruševcu, u Hrvatskom zagorju, što je ostavilo trajan trag u njegovu poetskom opusu. Gimnaziju je polazio u Varaždinu, Zagrebu i na Sušaku, a u Zagrebu je studirao filozofiju.

 

Drugi svjetski rat zatekao ga u Beogradu gdje doživljava bombardiranje grada, zatim se u rujnu 1941. godine preselio u Zemun. U Zemunu je radio kao državni činovnik i surađivao u listu Graničar sve do bombardiranja Zemuna, u ožujku 1944. godine. Nakon toga se sa suprugom Mirjanom nakratko preselio u Slankamen a kraj rata je dočekao u Samoboru.

 

U rujnu 1945. godine u Zagreb dolazi i njegova supruga, te od tada Krklec živi i radi u Zagrebu sve do smrti 30. listopada 1977. godine.

 

-------------------------- 


Književno stvaralaštvo

 

Najvažniji dio Krklecova književnoga djela čine stihovi. Njegovo antologijsko pjesništvo konciznog, neposrednog i jasnog izraza očituje vedrinu i životnu radost, ali i metafizičku tjeskobu. Pisao je i eseje, kritike, putopise, feljtone i aforizme. Mnogo je prevodio, najviše s ruskoga, njemačkog, ali i sa slovenskoga i češkoga jezika. Krklec se bavio i takozvanom dnevnom kritikom. Posebno se ističu njegovi prijevodi Puškina, Prešerna i Brechta. Pod pseudonimom Martin Lipnjak napisao je niz kritičkih zapisa i eseja.


--------------------------


Riječ književnika o sebi i svom djelu:


Ja nikada nisam htio da pjevam ni pticama, ni zvijerima, ni stablima, ni talasima morskim, već srcu ljudskom, i tražio sam ritam, riječ i zvuk za to, za takvo srce, meni uvijek blizo i srodno, a ipak tako svoje, tako zagonetno. I kad to srce nije razumjelo jedan glas, ja sam, na svojoj svirali, – ne na harfi ili na liri – izvabio drugi, bliži zvuk, pastirski, ja sam pokušao da sviram svirku od pastira rodnog sela zagorskog.

Nemam, dakle, niti sam imao ikad pretenzija koje su drugi, gotovo uvijek, silom, htjeli da mi nametnu. Ovaj krug, ova cjelina, ovaj splet, ovaj svijet koji sam dao, koji je sav tu, neka bude kao vrelo bar za jednu kap vode žednome, neka bude bar jedan trak svjetlosti u mraku, neka bude blagi melem, neka bude šta hoće, ali svakako će biti jedan – možda mali, ali dostižan – dio onog mene koji sam bio najbliži nedostižnome, neizmjernome.

 

--------------------------

 

Djela

 

Lirika, 1919.

 

Srebrna cesta, 1921.

 

Beskućnici, 1921.

 

Nove pjesme, 1923.

 

Ljubav ptica, 1926.

 

Izlet u nebo, 1928.

 

San pod brezom, 1940.

 

Darovi za bezimenu, 1942.

 

Ranjeni galeb: pjesme šestorice, Naklada "Hrvatski orač", Zagreb, 1942. (suautori Frano Alfirević, Salih Alić, Nikola Šop, Vlado Vlaisavljević i Ivo Balentović)

 

Tamnica vremena, 1944.

 

Lica i krajolici, 1954.

 

Pisma Martina Lipnjaka iz provincije, 1956.

 

Noćno iverje, 1960.

 

Telegrafske basne, 1952.

 

Zagorski vinograd, 1958.

 

--------------------------

 

PJESME

 

A samo za vas čitatelje portala www.digitalne-knjige.com

odabrali smo i nekoliko pjesama Gustava Krkleca:

 

--------------------------

 

Prolaznost

 

Smrtniku nisu dana mnoga ljeta                       

da se po svijetu šarenome seta,                        

da gleda lađe, trgove, zvonike,                      

izloge tuđe, žene, stare slike.                        

 

Sve naglo prođe, sve se brzo stiša,   

i dođe jesen u srce i kiša.   

Koljena klonu, oči trnu, pluća  

gasnu ko sanje, kao nadahnuća.   

 

I trudan putnik padne pokraj plota       

slusajuć žubor stotine života

 

--------------------------

 

Ti i ja

 

Osjećam živo srebro tvoje biti

žednu kap u svakom zrncu krvi

životno tkivo od drhtavih niti

koje se raskida, raspleće i mrvi.

 

Želja ti je žarka. Još nikad ne ostade

kap od mlaza koji dodirnuše usta.

Ne znam zašto nema među nama mosta

kao da nas dijeli provalija pusta.

 

Prsti što bi htjeli da se čvrsto spletu

u dva klupka vatre i srebrene slasti

u prostoru dršću – Sami su na svijetu

u samoći žudnje, u prokletstvu strasti.

 

Tijela što bi htjela da se tijesno združe

pretoče u jednu bujicu od milja

venu, usamljena, kao jesenje ruše

jer na istom putu imamo dva cilja.

 

Ti bi htjela vječno, čemu nema mjere

ja bi dao sve za zanos jednog časa.

Ti sumnjaš u trenutak, a ja imam vjere,

u vječnost trenutka u trenutak spasa.

 

Dođi sva od sunca, sva od vrele vatre

na moj pusti ležaj, daj mi svoje krvi

Bolje da nas munja jedne strasti satre

nego da nas mrtve (jednom) toče crvi.

 

Propadni u meni, pretoči se, daj se

raspleti kroz moje vijuge i tkiva,

sve je na tom svijetu samo kratka varka,

Raj se osjeti za trenutak – a vječnost je siva!!!

 

--------------------------

 

V goricah

 

V breg se penje trs za trsom,

Bota sakom v šaki,

Prignuli se k zemli doli,

Čas i vrh bu taki.

 

Vun z brajdaša puca ide,

Kralevina rozna.

Je l’ je bila pri pudaru,

Ali v kvaru – šta zna?!

 

Spod robače dve cehulke.

Jaj, kak bi je zabal !

Zakaj grojzdje drugim nesti?!

Pušća, bum ga probal!

 

Trs za trsom z brega ide,

V lozju veter sluša:

Slatko grozdje ispodi listja

Stiha sršan kuša.


--------------------------


Bijeg iz samoće

 

Sve šira tjeskoba. A soba sve uža.

Melema sve manje da mi rane vida,

O djetinje srce u grudima muža,

Ne sanjaš li opet zelengaj Kupida?

 

Ne, žubor me mami, doziva me ruža.

Želim da utažim žarku žeđu vida.

Ne daje mi ništa, niti išta pruža

Ta gluhoća sobe i sljepilo zida.

 

Ormari--- grobari košulja , kaputa.

Knjige---teške brige, tegobe seoba.

O seljenja vječna kroz samice soba.

 

O kucanje ura, dok žarulja žuta

Žmirkajući snatri kako zore rude…

Laku noć, samoćo! Odoh među ljude.

 



--------------------------------


Posebne napomene




Za one kojima nije poznato reći ćemo i to da smo na portalu digitalne-knjige.com u ediciji 

"Virtualna antologija hrvatske poezije" objavili i zbirku pjesama "Tvoja kosa", Gustava Krkleca.  


Tu knjigu moći ćete preuzeti na sljedećem linku:


http://www.digitalne-knjige.com/krklec.php



------------------------


Napisao i odabrao: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Osvrt na knjigu - "Dnevnici - 1.dio", Zlatana Gavrilovića Kovača





----------------------------------------


OSVRT NA KNJIGU „DNEVNICI - 1- DIO" DR. ZLATAN GAVRILOVIĆ KOVAČ


Neobičan stil pisanja mog dragog prijatelja pjesnika, spisatelja, esejista, kliničkog sociologa, erudita, filantropa, a prije svega - velikog čovjeka, dr. Zlatana Gavrilović Kovač, opet me iznenadio ovom prvom knjigom „Dnevnika" u kojoj se prelamaju poetski emotivni istupi i jedna sarkastična nota, dok Autor piše svoje misli koje mu se roje i koje mu odnose snove pa budan sjeda za kompjuter i zapisuje tek ili rečenicu ili jednu stranicu svojih misli.

Poznato je, da je Autor migrirao u Australiju prije 20-tak godina sa obitelji, ali nisu poznati javnosti dijelovi njegovog kompleksnog života, nije poznata njegova sudbina koja se događala u bivšoj Jugoslaviji, a kasnije i u našoj slobodnoj Hrvatskoj.

Sve sam to saznavala iz privatne korespondencije koju vodim sa mojim dragim prijateljem u dalekoj zemlji i drago mi je, da se odlučio objaviti svoje „Dnevnike" i progovoriti sa svog aspekta o događajima koji su mu odnijeli dom, koji su ga istjerali iz njegove domovine i koji su učinili nemilima njegov život i život njegove obitelji.

U toj vječnoj borbi, da dokaže „nisam kriv", naletavajući stalno na jedne te iste optužbe i sulude konstatacije o nekoj fantomskoj špijunaži, Autor jednostavno ustaje noću iz svog kreveta, mučen nesanicom i tim nemilim događajima i zapisuje svaku svoju misao u svoj „Dnevnik" nižući tako isprepletenost poetskim izrazom i jednim očajničkim vapajem dokazivanja sebe u sebi i moleći usud, da ga ne zaboravi i da ga se ne stavlja uvijek na isti popis nepoželjnih i da ga se više ne etiketira, već da se pogleda njegov ogroman spisateljski opus, da se pogleda njegov ogroman doprinos hrvatskoj književnosti kroz njegova izdana djela i da se jednom zauvijek kaže „dosta" tim i takvim ljudima koji nemilosrdno truju život ovog plemenitog čovjeka.

Izgubljeno se ne može vratiti, ali zlo se više ne mora činiti ovom izuzetnom čovjeku i sa zanimanjem idem čitati drugu knjigu Zlatanovih „Dnevnika".

Jadranka Varga, pjesnikinja, Zagreb, 18.2.2017.



----------------------------------------





I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic36.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.