Iako zabranjen, film o pokvarenom Nigerijskom naftnom biznisu se proširio internetom




Occupy Nigeria je jedna od većih međunarodnih protestnih akcija koja je inspirirana akcijom u Zuccotti parku u Manhatanu.


Occupy Nigeria akcija nije bila usmjerena financijskim ustanovama koja su ostavile gospodarstvo i ekonomiju u ruševinama, već je bila usmjerena uklanjaju subvencija za gorivo koje su Nigerijci dobivali kako bi uopće mogli kupovati gorivo. Bez tih subvencija benzin je Nigerijcima financijski nedostupan.


Ove subvencije su bile jedine potpore koje je vlada Nigerije davala siromašnima. Ukidanjem istih deseci milijuna Nigerijaca si više ne mogu priuštiti benzin. Nigerija je, spomenimo, najmnogoljudnija afrička nacija.


Ironija u ovoj situaciji pak je u tome što je Nigerija jedna od naftom najbogatija država kontinenta, ali i svijeta.


Naftni biznis donosi u državnu blagajnu daleko najviše novaca. No problem je u tome što taj novac služi za masovno bogaćenje samo pojedinih pripadnika takozvane elite. Vrlo malo tog novca odlazi u javnost.


Stoga iako Nigerija leži na velikim rezervoarima nafte, ona je zbog loše i korumpirane politike jedna od najsiromašnijih država svijeta.


Fuelling Poverty (Poticanje siromaštva) je 28-minutni dokumentarni film iz 2012. godine koji realno opisuje spomenutu situaciju u Nigeriji. Nudi nepristrani pogled na ekonomiju, subvencije, prosvjede te političku situaciju Nigerije.


Kada je film prijavljen Nigerijskom odboru za film i i video isti je bio zabranjen za bilo kakvo daljnje prikazivanje od strane odbora. Razlog tome je naravno, činjenica da film prikazuje vladu i negativnom i prilično kritičnom svijetlu.



----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Prijavi Uredi Izbri

Rekordni zahtjevi politike i svjetskih vlada prema Googleu 



U Googleovom izvještaju ističe se kako je politička cenzura sve veći problem, odnosno kako primaju sve više zahtjeva za uklanjanje sadržaja koji kritiziraju vlade i njihove dužnosnike


Od srpnja do prosinca 2012. Google je primio 2.285 zahtjeva različitih vlada širom svijeta za uklanjanje više od 24.000 sadržaja iz rezultata pretraga i usluga tvrtke.

 

To je najveći broj takvih zahtjeva do sada. Primjerice u prvoj polovici 2012. Google je zaprimio 1.811 takvih zahtjeva za uklanjanje više od 18.000 sadržaja.

 

U Googleovom izvještaju ističe se kako je politička cenzura sve veći problem, odnosno kako primaju sve više zahtjeva za uklanjanje sadržaja koji kritiziraju vlade i njihove dužnosnike. Također se navodi kako je zabilježen velik porast zahtjeva iz Brazila zbog održavanja lokalnih izbora. Rusija je također zatražila daleko veći broj uklanjanja, odnosno broj zahtjeva iz Rusije je porastao sa 6 u prvoj polovici prošle godine, na 114 u drugoj polovici. YouTube je bio meta u 20 zemalja koje su od Googlea tražile uklanjanje isječaka iz filma "Innocence of Muslims".

 

Google ne mora nužno udovoljavati tim zahtjevima, te zahtjeva poštovanje odgovarajuće procedure prilikom podnošenja zahtjeva. Više informacija može se pronaći na Googleovim stranicama.


----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Teorija pravednog rata




Tokom vekova, u etici rata razvila se jedna tradicija mišljenja, koje nastoji da odredi odbranjiv, srednji put između pacifizma i realizma. Rezultat - poznat kao teorija pravednog rata -pruža odbranu upotrebi nasilja u ratu, koja se podudara sa zdravo-razumskim opravdanjem upotrebe nasilja od strane pojedinaca i, možda još podesnije, sa zdravo razumskim opravdanjem upotrebe nasilja od strane države u odbrani unutrašnjih prava.

 

Kao što nasilje u unutrašnjoj politici može da bude legitimno, pod uslovom daje usmereno na službu pravednim a precizno određenim ciljevima i daje vođeno i ograničeno pravilima, isto tako i državna upotreba nasilja protiv spoljašnjih pretnji može biti legitimna, pod uslovom da su ciljevi pravedni, a sredstva podvrgnuta odgovarajućim ograničenjima.


Teorija pravednog rata koja pruža okvir u kome se razvila većina savremenih pristupa etici rata, ima dve komponente: teoriju ciljeva i teoriju sredstava. Prva, poznata kao teorija jus ad bellum, definiše uslove pod kojima je dozvoljeno pribeći ratu. Druga teorija, teorija jus in bello, uspostavlja granice dozvoljivog ponašanja u ratu.


Obe ove teorije su suviše složene da bi ih ovde ispitali, čak i u najopštijim crtama. Ipak, treba da razmotrimo neke njihove važnije odredbe. Glavna komponenta, na primer, jus ad bellum jeste zahtev da se rat mora voditi zbog pravedne stvari. Mada su teoretičari pravednog rata, doslovno, jednodušni u verovanju da nacionalna samoodbrana može biti pravedan razlog rata, izvan toga postoji malo saglasnosti. Drugi kandidati kao pravedan razlog uključuju odbranu druge države od nepravedne spoljašnje agresije, povratak prava (to jest, povratak onoga stoje ranije moglo da se izgubi zbog nepružanja otpora nekoj ranijoj agresiji ili kada je otpor slomljen), odbrana osnovnih ljudskih prava u nekoj državi u koj oj ih vlast krši i kažnj avanj e nepravednog agresora.

 

Ako se, kao što sam tvrdio, prava države izvode, i ne mogu ih prevazići, iz prava pojedinaca koji sačinjavaju državu, onda će pravo na nacionalnu samo-odbranu biti sastavljeno iz prava na individualnu samo-odbranu pojedinačnih građana. Država je jednostavno spravodnik preko koga pojedinačni članovi društva kolektivno, na koordinirani način, ispoljavaju svoja individualna prava na samo-odbranu. Granica onoga što država može da učini u nacionalnoj samo-odbrani je, stoga, ustanovljena granicom onoga što individualni građani mogu, dozvoljivo, da urade u odbrani sebe.


Teorija in bello sastoji se od tri zahteva. 


(1) Zahtev minimalne sile: količina nasilja koje se upotrebljava u nekoj prilici ne sme da ide izvan onog stoje nužno za odbranu našeg cilja. 


(2) Zahtev proporcionalnosti: očekivane rđave posledice nekog ratnog postupka ne smeju da pretegnu ili budu veće od očekivanih dobrih posledica. 


(3) Zahtev za diskriminacijom: sila mora biti usmerena samo protiv osoba koje su legitimna meta napada.


---------------------------

Iz knjige “ETIKA (Hrestomatija medicinske i primenjene etike)”, Branka Milića



Ovaj članak preuzet je iz knjige "ETIKA (Hrestomatija medicinske i primenjene etike)", Branka Milića.


Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/milic3.php te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


---------------------


Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.

 

 



Apr 26 '13 · Oznake: teorija pravednog rata

Koliko knjiga godišnje pročita prosječni stanovnik ove zemlje?



Prema istraživanju GfK, proteklu godinu i pol 52 posto građana Hrvatske nije pročitalo nijednu knjigu, a usporedbe radi, u Njemačkoj je slično istraživanje navika čitanja pokazalo da čak 72 posto građana pročita barem jednu knjigu mjesečno.


Ovaj podatak nije pretjerano iznenađujući ako se prisjetimo istraživanja starog pet godina, kada se pokazalo da dvije trećine građana RH uopće ne čita knjige. Ako od izračuna prve brojke odbijemo one koji knjige moraju čitati po zadatku, kao što su učenici i studenti, vjerojatno su brojke još poraznije.


Na kraju bismo dodali da se ova statistika ne odnosi na čitatelje koji posjećuju portal digitalne-knjige.com, jer za naše uvjete pomalo iznenađujuće zvuči podatak da je sa stranice koja nema apsolutno nikakve veze s uglednim izdavačima, državnim institucijama, knjižarama, knjižnicama ili bilo ćim drugim u četiri godine postojanja preuzeto više od 150 000 knjiga.


No, ni to nije sve jer ubrzo pripremamo veliko iznenađenje za sve one koji vole digitalne knjige.


Napisao i obradio: Nenad Grbac


----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Apr 25 '13

RETROSPEKCIJA POVODOM DOLASKA KETRIN EŠTON

U BOSNU I HERCEGOVINU




* * *

KO

FINGIRA

TAJ

PROFITIRA 


* * * 


/AGRESORIMA SE PROHTJELO DA POSTANU i BRANITELJIMA/


* * *


Kraj rata i fašističke velikosrpske agresije u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nastavio se na Kosovu i Metohiji. Ustvari, njihovo podlo i zločinačko divljanje i počelo je na Kosovu i Metohiji. Republike ex-YU naizmjenično su slale združene odrede Ministarstva unutrašnjih poslova /policije/ na Kosovo i Metohiju o svome trošku, da satiru albansku sirotinju i osiguravaju braću Srbe i njihove svetinje. Bila je to tiha vatra na kojoj je gorjela kosovskometohijska bijeda. Pokušaj Josipa Broza Tita da pred kraj života ode na Kosovo i Metohiju kako bi stabilizirao prilike, pretvoren je u svojvrstan brižljivo izrežiran velikosrpski cirkus. Predsjednik SFRJ je bio vrlo minuciozno izigran, a Azem Vlasi uhapšen i zatvoren.

 

/Tako je, evidentno, velikosrpsko divljanje na Kosovu i Metohiji trajalo skoro /20/ godina, od upotrebe policije jugoslavenskih republika do NATOovog bombardiranja 1999. godine. Nejasno je zašto Albanci Kosova i Metohije šute o toj zastrašujućoj i besprimjernoj činjenici koju ne vidi i ne razumije međunarodna zajednica? Teško je shvatiti toliku podlost. u medijskom opticaju godinama je kružio zastrašujući izraz: albanska iredenta, iako su Albanci na kosovu starosjedioci i autohtoni narod./


Onda se na Kosovu i Metohiji pojavio Slobodan Milošević i Srbima rekao kako niko ne sme da ih bije. Na Gazimestanu je podigao glas i više se ništa nije čulo od velikosrpske dreke o tobožnjoj ugroženosti. Da. Svakako. Ali od njih samih. Oživjeli su Ravnogorski četnički pokret kroz Draškovićev Srpski pokret obnove. Počeli okolo nositi kosti i mošti /kao da niko drugi u povijesti nije imao i mogao nešto iskopati i nositi/. 


Krenuli su mitinzi tzv. jogurt revolucije sa Mihaljem Kertesom i povremenim pojavljivanjem Slobe Slobode. Posjetili su sve jame o kojima su znali, pa i stratište na mjestu jasenovačkog koncentracionog logora i najavili svoj dolazak u Ljubljanu, kako bi Slovencima donijeli svjetlost svoje samosvijesti i objasnili svoj opravdani revolt, što su Slovenci odbili kao s nokta.


/Srbi su bili smrtno uvrijeđeni, ali su im Slovenci dali do znanja da se ne šale i da sa svojim divljačkim idejama nisu dobro došli ni blizu Slovenije, a nekmoli u Ljubljanu./


* * *


Balvanizaciju srpske Krajine brižljivo i sustavno je vodio psihijatar Jovan Rašković /uz najrazličitije izmišljotine o srpskoj ugroženosti u Republici Hrvatskoj/. Istodobno, uz povlačenje Jugoslavenske Armije iz Slovenije, a u skladu sa dogovorima predsjednika dr Franje Tuđmana i predsednika Slobodana Miloševića o humanom preseljenju – izvlačili su Srbe iz sjevernih dijelova Hrvatske i navlačili ih u Bosnu, Baranju i Srbiju. 


Četnici popa Momčila Đujića iz dalmatinske Zagore, razjarivali su Srbe u Krajini, koji su predvođeni Milanom Babićem, Milanom Martićem i Goranom Hadžićem dogurali svoje četništvo do usijanja i realizacije ideje da svoje orkane /specijalne rakete/ ispale na glavni grad Republike Hrvatske. Tupavi Milan Martić se time i pohvalio pred tv kamerama.


Srpska Demokratska Stranka u Bosni i Hercegovini sa psihijatrom Radovanom Karadžićem na čelu smatrals se mudrijom. Nagomilali su efektive Jugoslavenske Armije – povučene iz Slovenije i Hrvatske i okrenuli se takozvanoj saoizaciji svega i svačega što im se dopadalo. Sve je moglo preko noći postati srpska autonomna oblast u sastavu Srpske Republike Bosna i Hercegovina. Prije svega, bil su to topografski ključna mjesta za postavljanje svih vrsta naoružanja, a potom tvornice, naselja, s neskrivenim namjerama da zaposjednu i glavni grad Republike Bosne i Hercegovine Sarajevo – da se demontira i opljačka sve što ima ikakvu vrijednost. 

/Iz Srbije su dolazile tzv, vikend brigade čiji su pripadnici izredom imali unaprijed pripremljena pismena odobrenja da mogu uzeti za svoje poterebe sve što nađu: automobile, traktore, priključne mašine, kućamske aparate, alete, namirnice.../


* * *

Sve su činili osiono i bezobzirno uz puštanje svoga turbofolka sa minareta džamija koje će za koji sat ili dan potom porušiti, u čemu su dogurali čak do broja od /614/ vjerskih objekata. Ubijali su domaću stoku, palili kuće i gospodarske objekte, ubijali one koji nisu pobjegli, slilovali žene i djevojčice... Njihova razaračka dejstva su bila nesaglediva i ostala neizbrojna. 


RUŠILI SU SFRJ KAO RAZJARENI BIKOVI TARABE.


* * *

Zaustavljanjem ratnih dejstava nakon tronedjeljnih pregovora u Dejtonu, SAD, Srbi su dobili Republiku Srpsku. Rrazišli su se zadovoljni i utišali. Počeli su rovokopačima premještati masovne grobnice. 

Opljačkane tvornice i beskraj privatne imovine stvarali su im na duže vrijeme osjećaj blagostanja i svemoći. Bez sumnje, pljačka je i bila glavni motiv i pokretač fašističkog velikosrpskog projekta i bezumnog divljanja. 


Međutim, kako je rad Međunarodnog tribunala za ratne zločine u Ruandi i Jugoslaviji u Haagu odmicao, kako su fašistička velikosrpska agresija i zločini na prostoru ex-YU postajali sve očigledniji, Srbi su postajali sve glasnije uznemireni otkrivanjem njihove stvarne igre i uloge.


ULOGA JE BILA AGRESIVNA I ZLOČINAČKA. 


ZLOČINAČKI NASRTAJ NA SLOBODU I MIRAN ŽIVOT GRAĐANA.


GENOCID.


* * *


Pošto su dobili Republiku Srpsku agresijom, zločinom i genocidom, smatraju da se tome niko ni na kakav način više ne smije usprotiviti. Napadnuti fašističkom velikosrpskom agresijom, prema njihovom shvatanju, nisu čak imali pravo ni braniti se. 

Kad su oslobođeni hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač kao istaknuti branitelji Republike Hrvatske, odjednom se i Srbima prohtjelo da budu junaci što je njihova odlika vekovima.

USPROTIVILI SU SE OSLOBAĐANJU.

/Iz sasvim opravdanih razloga i zbog visokih zasluga zločici Ratko Mladić, Radovan Karadžić, Goran Hadžić, etc., sakrili su se u bratskoj Srbiji na petnaest godina. Desetine hiljada samo su se ušutili./


Kao agresorska vojska, Srbi su se organizirali do nivoa, da bi htjeli donijeti i deklaraciju o minulome agresivnom ratu koji su organizirali i furiozno vodili do dobijanja Republike Srpske.

/Sada su se uzrujali. Ta oni su stvorili genocidnu tvorevinu./


* * *


 Deklaracija bi trebala reći kako može biti riječi samo o građanskom ratu, pa da se njihova agresija više i ne pominje. 

/Odjedanput se ispostavilo da su mahom proveli rat kao zatočenici muslimanskih i hrvatskih koncentracionih logora i da su u malom broju bili gerila koja se za nevolju odupirala balijama i ustašama koji su nasrtali na srpsku nejač. Oni sada traže pravdu za svoje stradanje. Šta tu Muslimani i Hrvati izmišljaju?/ 


* * *


Dakako, 

PREVOĐENJEM AGRESIJE U GRAĐANSKI RAT 

oni se izjednačavaju sa onima koji su se od njih nastojali /u početku goloruki/ odbraniti. Mada poznate brojke nisu ni najmanje prikladne za uspoređivanje, njihova dreka dosegla je nivo na kojem se od njihove dževe više ne čuje da je stradao iko osim Srba. Odriču genocid u Srebrenici i brojnim drugim gradovima diljem Bosne i Hercegovine. Njihov se plač kao nebeskog naroda, kako se vole zvati, čuje do neba. 

I treba.

Njihova želja je i sada iskrena kao i kad suklali, silovali, ubijali, pljačkali i rušili radi ostvarivanja fašističkog projekta 

Velike Srbije. 

DAJTE,

SHVATIMO TU ISKRENU ŽELJU.


* * * 


JESU LI NAŠI 

NAJVEĆI ZAŠTITNICI

u

BOSNI I HERCEGOVINI 

KRIMINALCI 

PAR EXELLENCE? 


* * *


Problemi su počeli puno ranije zbog puke nezajažljivosti  rukovodstva. Mnogo ih je koji su poprilično toga jamili. Ali, opljačkana imovina i novac su se topili, a želje i potrebe su rasle. Paralelni stranački i mafijaški sistemi moći,  pribavljanja i protoka novca, kombinirani sa uporištima izvan zemlje, sumanuto su ubrzali procese i krajnje nesrazmjerno povećavali razliku između siromašnih i bogatih. 

Postao je važan samo novac. Izgubio se nacionalni ponos i patriotizam. U mašini za pranje novca našli su se i ljudi iz vjere i vjerske institucije. Vanjska uporišta postaju sve važnija do ispoljavanja otvorene naklonosti i beskrajne ljubavi prema njima. 

OVO SMATRAJTE JAVNOM PRIJAVOM JEDNOG SIROTOG GRAĐANINA.

SF – SN!


* * * 


KAKO JE PLJAČKA 

NADNACIONALNA

NA 

DRUGA PITANJA ODGOVORE TREBALI BI DATI

INSPEKCIJE, POLICIJA, SUDOVI i LJUBLJENI 

MUSLIMANSKI, HRVATSKI I SRPSKI NAROD.  


* * * 


Travnja, anno Domini 2013.   



Napisao: Atif Kujundžić


Preuzeto s adrese: http://tacno.net/


Svi tekstovi Atifa Kujundžića: http://tacno.net/author/atif-kujundzic/  


Čuvajte se sociopata





(Sociopat je naziv za osobu oboljelu od antisocijalnog poremećaja ličnosti. Oni nisu psihički ili fizički bolesni, već imaju kriva moralna i ostala uvjerenja. Nepoznati su im osjećaji krivnje, sućuti, kajanja itd.) Jedini način da se obranimo od “ljudi” bez duše je da spoznamo tko su oni i kako djeluju i misle. Oni se infiltriraju u najveće pozicije vlasti i religije i uživaju u krvavim zavadama, ratovima i patnji koju sami naprave. Nećemo vas lagati ako kažemo da sociopate svoj put do “uspjeha” stvaraju prelazeći preko leševa svojih žrtava bez obzira da li se tu radi o obitelji, kultovima, crkvi, stranci, vojsci ili državi. Prema istraživanjima, svaka 25. osoba je sociopat. Dakle, vi ih zasigurno znate, svaki dan ih gledate na televiziji, ili slušate njihove govore iz sabora ali toga vjerojatno niste ni svjesni.


Zaboravite na duhove, vampire, vještice i zombije. Oni su, samo fikcija. Oni su jako ovisni o našoj lakovjernosti i sposobnosti da suspendiramo nevjericu i apsurd. Sociopate, s druge strane, su u potpunosti stvarni. Sociopate se može objektivno dijagnosticirati. Sociopate uzrokuju pravu bol i jad. Sociopate mogu ubiti ili uzrokovati da se ubiju milijuni ljudi, bez da ih se kazni. Oni uživaju u takvim stvarima. Oni ne mogu shvatiti zašto drugi u tome ne uživaju.

 

Sociopat je osoba koja pati od antisocijalnog poremećaja osobnosti kako je opisano u Dijagnostičkom i statističkom udžbeniku za mentalne poremećaje, knjiga broj 4., Američke psihijatrijske udruge. U biti, to je osoba koja pokazuje „perverzne uzorke nepoštivanja i kršenja prava drugih.“ Oni ne mogu osjetiti krivnju ili žalost zbog svojih zlih djela. Kako je otkrila Stoutova, jedna od 25 osoba je sociopat. To je 100 puta više osoba negoli onih oboljelih od raka debelog crijeva. 


Sociopati su uglavnom daroviti i mogu manipulirati ljudima koji se normalno ponašaju da naprave užasna antisocijalna nedjela. Sociopati su šarmantni, inteligentni i lijepo se nose. Tako su pozicionirani da im se može vjerovati, da ih se može voljeti i da ih mogu pratiti žrtve koje ništa ne sumnjaju. Njihova mogućnost da plasiraju svoje destruktivne ideje kao „pragmatične solucije“ čini ih da izgledaju kao „odlučne vođe“ tako da brzo dospijevaju do vrha vlasti, penjući se preko planina jada i mizerije koje su sami napravili. Sociopate su često prepametni da bi se upustili u masovna ubojstva. I, ako to i rade, nakon nekog vremena im dosadi.

 

Oni se bave politikom i religijom. Oni mogu uzrokovati smrt i patnju milijuna ljudi i natjerati ih ili prisiliti da pate i umiru za boga, zemlju ili izmišljenu domovinu. Oni mogu svaki rat, svako krvoproliće i svaku krizu preurediti tako da im se to još više isplati i da još više zarade na tuđoj patnji. Oni tako mogu postati trgovci smrću ili prodavači oružja. 


Često postaju vođe kultova ili militantnih grupa. Oni znaju da njihova grupa nije nadmoćna nad bilo kojom grupom, ali se jako zabavljaju kada pretvaraju inače normalne i ljubazne ljude koji se međusobno vole u one koji se međusobno mrze i ubijaju.




----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Apr 24 '13
Cigaretni dim jača štitnjaču i imunološki sustav



Autor: Ljubica Šaran

Desetljećima nas uvjeravaju kako je cigaretni dim glavni uzročnik najgorih i najopasnijih bolesti za koje naša medicina još uvijek nema lijeka. S druge strane, do nas dopire sve više znanstvenih istraživanja koja pokazuju kako prirodan duhan ima nevjerojatna ljekovita svojstva.

Pasivno pušenje – opasnost ili lijek?

2004. godine je profesor endokrinologije i metabolizma dr. Paul W. Ladenson na odsjeku patologije, onkologije i radiologije medicinskog fakulteta John Hopkins napravio složenu i dugogodišnju studiju u kojoj je otkrio nekoliko vrlo interesantnih podataka vezanih uz pušenje duhana, uključujući i sekundarno pušenje cigaretnog dima.

Naime, Ladenson je otkrio kako čak i najmanje udisanje (sekundarno) udisanje cigaretnog dima smanjuje efekte Hashimotove bolesti to jest oblika tireoiditisa. Iako postoji nekoliko oblika tireoiditisa (tihi limfocitni u subakutni) Hashimotov tireoiditis je kronična autoimuna bolest koja označava upalu štitne žlijezde s limfocitnom infiltracijom iste. Ovakav oblik hipertireoze je danas najčešći i najteže se liječi.

Obično je kronični limfocitni tireoiditis osam puta češći kod žena nego li kod muškaraca. U SAD-u se svake godine izda preko 70 milijuna recepata s lijekovima za zalječenje Hashimotove bolesti, smatra se da je samo u SAD-u od kraja drugog svjetskog rata 20 milijuna ljudi bolovalo od iste dok se danas liječi preko 400 tisuća pacijenata.

Iako je Landeson otkrio i kliničkim studijama potvrdio korisnost duhanskog dima u liječenju poremećaja i teških oboljenja štitne žlijezde, medicina i farmacije su ignorirali njegova istraživanja sve dok nije ustanovio da cigaretni dim sadrži visoke koncentracije alkaloida anatabina koji se pojavljuje i u drugim biljkama poput paprike, zelenih rajčica, krumpira, velebilja i patlidžana. Nakon ekstrahiranja anatabina iz duhana i stvaranja Anatabloca, po prvi put su znanstvenici mogli gledati kako nestaje upalni proces u štitnoj žlijezdi bez nuspojava koje su obično pratile tretmane vezane uz štitnu žlijezdu.

Anatabin je za sada najlakše ekstrahirati upravo iz duhana, dok je ekstrakcija kod nekih biljaka, poput otrovnog velebilja iznimno skupa i komplicirana. Dim organskog duhana je s druge strane toliko pun anatabina da liječi i druge upale poput koronarnih arterijskih bolesti (kardio-athero geneze), Alzheimerove bolesti, gastroenterologije, reume, raka, autoimunih bolesti poput lupusa, dijabetesa, astme, reumatoidnog artritisa i brojnih drugih poremećaja i bolesti. Nakon ispitivanja u pet saveznih država, Michiganu, Floridi, Teksasu, New Jerseyu i Illinoisu, Landensonov Anatabloc je postao pravo malo blago u liječenju različitih vrsta upala bez potrebe za korištenjem antibiotika.

Landesonovo otkriće je najviše pomoglo letačkom osoblju putničkih zrakoplova koji imaju kronične probleme sa štitnjačom zbog konstantne prekomjerne radijacije koju akumuliraju tijekom boravka u višim dijelovima atmosfere za vrijeme transkontinentalnih putovanja. No od 4000 kemikalija koje se nalaze u duhanu mnoge od njih imaju antiupalno djelovanje.

Čudesni anatabin – bogatstvo prirode

2011. godine Roskampov Institut na čelu s dr. Ladensonom je ustanovio kako anatabin djeluje na većinu gotovo neuništivih upala. Naime, ovaj prirodni spoj uništava upale tako što smanjuje C-reaktivne proteine (CRP) kod miševa s Alzheimerovom bolešću, također inhibira aktivaciju NF-kB-a koji je glavni regulator i okidač upalnih molekula poput cox-2.

S obzirom na iznimno pozitivna svojstva anatabina i patentiranog dodatka hrani Anatabloca, za ovo istraživanje su se zainteresirali i Japanci i njihova fondacija Uehura, što nas i ne treba čuditi jer je radijacija u nekim dijelovima Japana toliko povećana da su problemi sa štitnjačom i rak iste žlijezde postali svakodnevnica velikog broja građana Japana.

Što se dogodi ako prestanete pušiti?

Znanstvenici Johna Hopkinsa su u studiji iz 2004. otkrili kako ljudi koju su odustali od pušenja duhana imaju veliku mogućnost razvitaka različitih oboljenja štitnjače, a naročito pacijenti koji imaju Gravesovu bolest. Za sada postoji hipoteza da se takva stanja razvijaju upravo zbog nedostatka anatabina koji su pušači redovito inhalirali u sebe s cigaretnim dimom, no zbog velikog otpora prema cigaretama, vrlo je moguće kako nikada nećemo imati direktnu studiju koja će se pozabaviti ovim problemom.

S druge strane, većina osoba koja prestane pušiti naglo poveća težinu, s obzirom da poremećaji u štitnjači uzrokuju nagle promjene u tjelesnoj težini, ovo bi mogao biti još jedan razlog za ozbiljna istraživanja koja bi pokazala koliko spojevi u duhanskom dimu zaista utječu na ljude i koliko je organski duhan ljekovit, a ne toksičan (osim naravno gotovo 600 kemikalija koje se u duhan dodaju u tvornicama).

Brojna su znanstvena istraživanja koja pružaju drugačiju sliku o duhanu, od one u koju nas pokušavaju uvjeriti protivnici pušenja i političari koji donose iznimno restriktivne zakone protiv pušenja. Uznemiravajuće je i to što priroda nudi ljekovite kemikalije koje farmacija i medicina u potpunosti negira i ignorira samo zato što se isti ne mogu patentirati ili zato što u potpunosti liječe bolesti.

Medicina bi trebala izliječiti naše bolesti, a farmacija bi trebala biti podrška medicini, točnije, ljudskome zdravlju. Koliko je to daleko od istine i pravog stanja na terenu, možemo svakodnevno vidjeti.

Osvrt na knjigu - ""Paleta i dlijeto", Atifa Kujundžića 





Možemo li reći odnosno izvući zajedničku premisu, kako svaki kreativac, pa bio to književnik, pjesnik,, fotograf, slikar, posjeduje ono nešto, a što je potrebno svakoj osobi koja želi svoje unutarnje emocije iznijeti na papir, platno, u kadar?


A jedan od takvih majstora, humanista prije svega, čovjek velike duše i širokih pogleda na život je i Atif Kujundžić čija sam književna djela kako kroz priče tako i pjesme , imala priliku pročitati, reći nešto o njima, a sada moram se jednostavno osvrnuti na njegovo najnovije, rekla bih enciklopedističko djelo"Paleta i dlijeto". To je zapravo jedan savršen, nadahnuto napisan i bogato ilustriran prikaz likovnih djela poznatih majstora slike, ali i umjetnosti prostora tj. kipara.


 Atif je i ovog puta kao i mnogo prije, odlučio, sažeti u svoj najnoviji književni uradak sve ono lijepo, osjećajno, duhovno, simbolično što krasi umjetnike kista i boja poput Srećka Galića, Antonije Gudelj, Mladena Ivešića, Ivana Mijatovića, Hasana Fablića, Mustafe Pašića... Knjiga na svojih otprilike tristotinjak stranica, svog čitatelja, poklonika likovne umjetnosti, jasno, sadržajno i širokim dijapazonom citata, misli, kritika, upoznaje sa djelom svakog od tridesetak majstora grafike, crteža, skulpture, pejzaža.


Jednostavno čovjek da ne povjeruje, s koliko senzibiliteta, Kujundžić, želi na vrlo konkretan , jasan i slikovit način upoznati čitatelja sa svakim od ovih vrsnih majstora, slike, vizualnog, impresionističkog ali i slikarstva kao jedne ljubavi prije svega, a onda i profesije. Vrlo pažljivo, znalački, ali istovremeno običnim razumljivim "jezikom", dostupnim i običnom laiku, Atif želi dati jedan cjeloviti prikaz rada, djela, pravca kojega se u u svom poslu drži, svaki od njegovih aktera umjetnika. Tako čitalac i zaljubljenik palete i dlijeta, ostaje iznenađen, fasciniran, proučavajući prekrasne, kolorite, ženske akte, fragmente sakralnog slikarstva (djelo Franjevaca), naučiti ćemo još mnogo toga iz katolicizma i simbolike biblijskih motiva poput ribe, recimo ili kaleža, Majčinog pogleda, križa. Autor, kao što u dušu poznaje junake svojih romana, tako stječem dojam, poznaje i ovih tridesetak umjetnika koji se izražavaju nešto malo drugačije od nas pjesnika, a opet kroz svoje slike, kroz svoju kompoziciju, motive, simetriju, govore o istim stanjima duše, strastima i previranjima koje prate svakog čovjeka, a napose umjetnike.


Kujundžić jako dobro zna , ali za svoje čitatelje naglašava, u kojoj mjeri ljepota umjetnosti kao takve, može biti čovjekov put, koja je uloga svjetla, priča, na samo sebi svojstven način o oživljavanju boje. Svejedno, hoćemo li samo listati ovu bogato ilustriranu riznicu teksta o umjetnosti kao takvoj, ili ćemo se malo potruditi i pročitati cjeloviti sadržaj i uvjeriti se s koliko energičnosti, snage, i profesionalnosti autor piše i govori o ženskom lirizmu, o pigmentalnim pastelama, o portretu balerine, o umjetnosti Ahmeta Hundura koju je okarakterizirao kao umjetnost iskrene vjere. I možda ćemo onako, slobodno reći kako smo to sve o čemu u svojoj knjizi Atif, govori, već davno znali, ali sada ćemo se na jedan reklasirajući način podsjetiti svega onoga zašto se divimo likovnoj umjetnosti kao takvoj, zašto možemo zaključiti da je svaki likovnjak, stvaralac, za sebe individua ali je zapravo vrlo usko, povezan sa svojim djelom. Odnosno djelo je rezultat umjetnika, odraz njegovih unutarnjih stanja, osjećaja i ekpresija, baš onako kao što pjesnik kroz stih opisuje stanje svoje duše, želim li reći i predočiti svoj primjer.


Dakle zaključila bih kako je cilj ovog zaista čudnovatog, intrigantnog djela, Atifa Kujundžića, bio, dokazati da ni jedne umjetnosti pa tako ni likovne, nema bez slobode i ostavljene mogućnosti, da je čovjek samo posrednik između duhovnog i materijalnog, da će umjetnost dok je svijeta i vijeka zauvijek postavljati mnogobrojna pitanja, a odgovore će možda dati poneka slika ulja na platnu, erotska slika koje se nikad ne smijemo sramiti jer nagost i koža nisu ništa do čovječje prirodne odjeće. Upravo tako, potkrjepljuje svoje konstatacije, i opise, u svojoj knjizi "Paleta i dlijeto", naš vječni, emotivac, ali istovremeno čovjek altruist, čovjek koji čvrsto stoji na zemlji..umjetnik na svim poljima, Atif Kujundžić.


Ja ću mu i ovog puta, čestitati na obimnom i savršenom djelu i zaželjeti još mnogo sličnih, jer nas mlađe, pa i mene kroz svoja djela, uči humanističkom pristupu kako životu uopće, tako i umjetnosti bilo riječima ili slikom..


Napisala: Denis Kožljan


----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/kujundzic5.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------




A knjigu osvrta na knjige koju je napisala književnica Denis Kožljan po imenu 

"Moj pogled ma njihov svijet" moći ćete preuzeti s adrese: 

http://www.digitalne-knjige.com/kozljan5.php


----------------------------------------




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Digitalne knjige u tiskanom obliku


Malo je poznato no portal digitalne-knjige.com se osim izdavanja digitalnih knjiga može pohvaliti i s cijelim nizom izdanih i objavljenih, odnosno otisnutih knjiga.


Naravno tu treba napomenuti i to da najveće zasluge za tisak i objavu tih knjiga pripadaju piscima koji su u pisanje i objavu tih djela (kako digitalnih tako i tiskanih izdanja) uložili puno vremena i truda.


Kako neke od njih izgledaju to ćete moći vidjeti na sljedećim slikama:













E da naravno da ne zaboravim. I dugi pisci koji objavljuju na portalu a koji su tiskali svoje knjige za koje smo mi izradili prijelom za tisak nam mogu poslati slike svojih knjiga kako bismo ih pridodali ovom članku.



Napisao i obradio: Nenad Grbac


----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Apr 21 '13

Vuk...

 



Zimsko predvečerje uspavljuje seoce. Studen je prikovala sve u kuću. Izlazi se tek da bi se stoka  i živina nahranila , prinijelo u zapećak drva te uz tople zidane peći pregledavala i uređivala konjska orma: kožni ulari, uzde, žvale, oglavine, amovi: krunili kukuruzi, a žene su pripremale tople večere: krumpirove police, žgance, usolile glavicu crvenog luka, pržile zelje iliti kupus i dovijale se raznim drugim domaćim delicijama kao što su taškice s pekmezom, tarana, krumpir čorba; a bogami su se pripremale i buhtle, krafne, salenjake, prace i kekse za čijalo ili po domaću za perečehu.    


A čijalo, perečeha, čijanje kokošjeg, guščijeg, purjeg i pačjeg  perja je ipak događaj o kojem se u selu danima priča i prepričava. Na čijalu/perečehi se doznaju sve novosti u selu i okolici. Bude i smijeha i pjesme. Najčešće starije babe, koje su već poodavno otpravile svoje životne partnere na onaj svijet, započnu priče o svojim ljubavnim jadima i avanturama , o svojim vrlim rogonjama i o koječemu drugome, ali tako vedro i poletno da svi pucaju od smijeha. Na kraju padne i pjesma, a ponekad se zaigra i kolo u dvorištu ili pred kućom.


I domaćica Tereza je bila u punom završnom zaletu s pripremama za večerašnje čijalo: zgotavljala krafne i posipala ih šećerom, a troje djece je pripremalo sjedala oko dugačkih stolova za kojima će se čijati perje, kada je u kuću banuo sav prestrašen suprug i otac Štjef Pozajmić:


-     Ženo, ne ćeš mi vjerovati - pred štalom stoji vuk!


-     Vuk! – zinula žena u čudu.


-     Vuk! – potvrdno će Štjef.    


-     Ma, otkud? – upitno će njegova Tere.


-     Otkud? Tko bi znao…


Djeca poskočiše u čudu i nabiše glave uz prozorčić do dvorišta s kojeg se lijepo moglo vidjeti kako pod kolnicom ispred ulaza u štalu s konjima i kravom njuška vučina.


- Eno ga! – povikaše zajedno premda se u sumraku tek naziralo nekakvo vučje stvorenje srednje veličine. U grebenu visoko oko pola metra, a možda i više. Čini im se snažan, zbijen i čvrst, okretan i skladno građen. Vučina i po! Njuška oko vrata na štali, odlazi prema vrtu ispod štale, opet se vraća nazad, sjedne pod kolnicu. To je vuk samac. Inače vukovi žive u čoporima. Vučji čopor se u pravilu sastoji od roditeljskog para i njihovih potomaka. Žive u jednoj porodici.


- Što li ga je dotjeralo ovamo? – glasno razmišlja Štjef, a žena mu odgovara:


- Došao i on na čijalo. Nanjušio da se ovdje nešto sprema.


- Samo da nekoga ne napadne… moramo ga se nekako riješiti.


Otvori prozor i počne dozivati  prvog susjeda, svog komšiju Ićana, koji mu se uskoro odazva:


-   Šta zijaš, šta se desilo?


-    Vuk mi došao u dvorište!


-    Ma nemoj pričati, otkud bi vuk?


-     A otkud, eno ga pod kolnicom!


Ićan ne čekajući izjuri iz dvorišta pred Štjefovu drvenu kapiju na ulazu i , bogme se čudom začudi:


-   Stvarno sjedi pravi pravcati vuk pod kolnicom!


Ićan brzo otvori vrata na ulazu u Štjefovo dvorište te pobježe u sigurnost svoga dvorišta vičući da ga cijelo selo čuje:


-    Ljudi, kod Štjefa došao vuk u dvorište. Ne izlazite iz kuća da ne bi koga napao.


I učas vijest o vuku proletje kroz cijelo selo. Pozatvaraše se kućna i dvorišna vrata, a lovokradice i lovci zgrabiše svoje oružje i izađoše na cestu.


-    Gdje je? Što je?  - obrni se, okreni se i čoporativno krenuše kroz selo prema Štjefovoj kući na kraju sela.


I taman kad su bili pred Štjefovom kućom, vučina  izletje iz Štjefova dvorišta i jurnu cestom između skupljene svjetine prema zapadu.


- Ne pucaj! - povikaše uglas lovci i potrčaše za njim vičući:


- Vuuk! Vuuuk! Vuuuk!


I jadna vučina briše brzinom svjetlosti pred ovim ljudskim čoporom što urla, kriješti i vrišti batrgajući se što brže mogu za vučinom koja klipše kroz selo dugo oko dva kilometra, a sve u strahu da im vuk ne pobjegne u susjedno selo jer kako će ovako naoružani uletjeti u susjedno selo.


Odjednom prasnu duplonka negdje u gornjem kraju.


Jeknu pucanj! Prolomi se u večernjoj tišini prasak.


Nastade zatišje. Čopor ljudi časak stade, ukipiše se,  a onda osvetnički jurnuše dalje, a iz mraka se začuje:


-   Gotov je !  Ubio sam vučinu! Ubio sam ga!


Pristiže vučja potjera, ali se zaustaviše s uperenim puškama u vučinu ne vjerujući da je mrtav, ali kad primijetiše da se vučina ne miče, hrabro ga opkoliše, a netko donese fenjer[46] da ga bolje vide, a onda razočarano  kliknuše:


-   Pobogu ljudi, to je njemački ovčar! Vidite da ima ogrlicu i medalju da je cijepljen!


Sic est in fatis! Kakva bruka i sramota da cijelo selo ganja jadnog psa i da ga ubiju misleći da je vuk. Istina je da vuk ima zajedničko porijeklo sa psima, ali neoprostivo je ustrijeliti mirnoga psa misleći da je krvoločna vučina.


I godinama pred seljanima Prekosavaca niste smjeli spomenuti niti izustiti riječ vuk, jer bi planuli i započeli kavgu spremni da izazivača prebiju na mrtvo ime jer ljudi nerado prihvaćaju svoje pogreške, a još manje da im se drugi zbog toga smiju.


---------------------


Preuzeto iz knjige "Mali Tane", Dragana Miščevića, koju možete preuzeti na sljedećoj adresi: 


 http://www.digitalne-knjige.com/miscevic2.php




---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Apr 20 '13 · Oznake: vuk mi došao u dvorište!

Osvrt na knjigu - "Dosje stvarnost", Ivana Doje




Pred otprilike više od pola godine pisala sam osvrt na Dojinu "Neravnotežu", koja je sada u "Dosjeu Stvarnost" samo dobila jednu novu dimenziju, odnosno likovi njegove zbirke pjesama , ostali su isti, a problemi koju uzrokuju Neravnotežu života samo se produbljuju i traju. Da, se naslutiti da ovaj mladi dubrovački pjesnik teško podnosi stvarnost koju je na njegovu i moju, i našu žalost, doživjelo Pjesništvo kao možda najemocionalniji dio Književnosti kao takve.

Teško se Doje miri s činjenicom i nepravdom koja je u svoj i cjelokupnoj stvarnosti društvene scene nanesena izražaju, čovjekovu iznošenju misli. Pita se on, ali odgovora nema: "Tko je kriv za neumitnu stvarnost da se dobra pjesnička djela, umjesto na naslovnicama života, pronalaze tamo gdje im mjesto nije, na Otpadu?" Ha, vrlo je buntovno autor raspoložen pišući svoje stihove o surovoj stvarnosti i tragediji koja je zadesila nas pjesnike, prave, pjesnike, stvaraoce koji su se odjednom, kao mrtvaci našli na margini, podcjenjeni, ispljuvani, obeshrabreni..."I baš svi su mrtvi, kaže pjesnik..." i golubovi i galebovi, sav taj naraštaj i predivna žita". I nema više povratka, što je najgore jer cesta kojom su se pjesnici uputili pišući i iznošeći svoja zapažanja, strasti, emocije, postala je strašno krivudava, pa se traži izlaz, možda "između ženskih bedara", možda u ljubavi o kojoj sve više postoje nedoumice. I čitavo to vrijeme, ali i mnogo prije, traži preispituje u čemu je Tajna, traži Krivca koji bi mu možda mogao objasniti taj cjelokupni Kaos koji se dešava s Pjesništvom, sa cjelovitim, autorima koji svoje mjesto pod suncem traže, ali nikako i nikad da ga pronađu.

Pomiriti se s takvim stanjem, s činjenicom koja uvijek jedno te iste ljude, potkupljene, one na vlasti, one koji hodaju crvenim tepihom uzdiše i omogućuje im probitak, zaista nije lako. I dalje nastavlja Doje...;" Treba zaista biti glup i pomiriti se s takvim stanjem!".. U tom i takvom svijetu licemjerja, gadosti, pobrkanih moralnih vrijednosti, gdje šminka igra dominantnu ulogu, pisane i izgovorene riječi istinskih malih ljudi, ali velikih pjesnika postaju samo "invalidne tvorevine u oklopu" iz kojeg bismo se konačno trebali iskoprcati. No za sad je još uvijek situacija zapetljana, kao i slika društva u cjelini u kojem caruju koristoljublje, nepravda, gdje u svakoj životnoj pori novac i položj igraju presudnu ulogu. Ivan to crnilo pjesničkog izražaja i trenutačno stanje pravih pjesnika ironično naziva Čarolijom u kojoj "sve već miriše na laž"..." i pjesma i čovjek i majčino mlijeko"...Zamislite!? Majčino mlijeko koje bi trebalo predstavljati smbol nevinosti, čistoče, još u trenutku dojenja, postaje velika laž...Pa treba li išta dodati?

Autor ove čini mi se vrlo uspjele zbirke pjesama, za sebe kaže kako je i sam vremenski pregažen, iako je tek u tridesetima...Znamo to onako, usput. I nije da ostaje imun na sve te nepravde, podmičivanja, gaženja...Htio bi se on i pobuniti, pa naposljetku to čini i u ovim stihovima, no, svaki put na semaforima mu se "otvori crveno". A u njemu kuha, već je jako vruće, odavno kipti, pogotovo bi se što prije želio obračunati sa onima što "Čaše lome, ruke im krvave". Odnosi se to na međunarodne silnike koji u svakom djeliću društvenog života imaju umiješane svoje prste i ne dozvoljavaju talentu da se razvija, unapređuje, već ga odbacuju na margine, a sve to opet dovodi do kataklizme..."da su tijela aforizmii da je život goriv"

U pjesmi "Ad bestias" Doje se pita što će sa svojom svijesti? Možda mu i ne treba, pita se što će sa ljubavi prema ženi, koju bi tako rado opisao u stihu, ali koristi nikakve od toga jer talenat, danas nema svoje mjesto pod suncem. Također pjesmom "Oglas" autor se želi osvrnuti slikovito i cinički, kao i uostalom kroz čitavo svoje djelo, kako se znaju prodavati sitne duše, ali je važno da su crne boje, metalik...Vanjština je dakle bitna, ona prolazi, oko nje se vrti svijet, a svijest, stanje duše, emocije i ljubav kao vrhunac ...barem bi tako trebalo biti...nalazi se na samom dnu i to traje...O tome postoji Dosje koji se naziva Stvarnost.

Mladi pjesnik odlučio se Dosje izvaditi iz police, i progovoriti, vrlo hrabro i žustro, zašto emocije više ništa ne predstavljaju u stvarnom životu, moli se Bogu ili kome sve ne za uspostavu nekakvog reda, da nas se izbavi iz ovog stanja dezinficiranja, steriliziranja. Posebno se okreće ženi (odnosno pjesmi) i to dva puta u pjesmama "ONA"" i "ONA" II

gdje vapi za propuštenim:"Ona, njena haljina nikad neće biti bijela, Ona propušta da se nadahnjuje, Ona želi pobjeći, Ona ne nalazi riječi, Ona je gljiva u nastanku, Ona je sreća na rastanku."

I namjerno sam ostavila za zaključak citat C. Bukowskog, a kojega je autor ove predivne zbirke , rekla bih, kao lajt motiv prezentirao na početku svoje Zbirke:

"...ovo je pust svijet,

pun isprepadanih ljudi,

tako je uostalom bilo oduvijek"

....pa zar je potrebno više bilo što dodati? Ivan je samo jedan od nas, slobodno ću to reći i biti vrlo direktna, talentiranih pjesnika koji se odvažio kritizirati i reći istinu koja baš zato jer je teška, boli, razara, pritišće i uništava naše toliko potrebne emocije koje daju srž i ljepotu pjesništva.


Napisala: Denis Kožljan


----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/doje2.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------




A knjigu osvrta na knjige koju je napisala književnica Denis Kožljan po imenu 

"Moj pogled ma njihov svijet" moći ćete preuzeti s adrese: 

http://www.digitalne-knjige.com/kozljan5.php


----------------------------------------




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

ZAŠTO SE O NEKIM ZBIVANJIMA RADO I ČESTO GOVORI, DOK SE O NEKIM UPORNO ŠUTI    

                 


 

Naravno da se i jedno i drugo čini s određenom namjerom da bi se ostvario neki cilj.


Navedimo u tu svrhu nekoliko konkretnih primjera. Gotovo da nema čovjeka s područja bivše Jugoslavije koji ne zna za najveći koncentracijski logor Jasenovac koji je za vrijeme rata postojao u Hrvatskoj.  

 

U ovom logoru likvidirano je (ovisno o izvoru podataka) između 60 i 80 tisuća Srba, Židova, Roma i Hrvata komunista.  Posve točan broj žrtava ne može se naravno utvrditi a neki su iznosili i deset puta veći broj od navedenog kako bi izveli zaključak da je cijeli hrvatski narod genocidan a ne samo dio pripadnika ustaškog pokreta. Zanimljivo je da je Historijski institut grada Beograda utvrdio da je za isto odnosno nešto kraće vremensko razdoblje tj. od 1941. do kraja 1944. utvrdio da su u Beogradu postojala četiri koncentracijska logora  po čemu je Beograd bio jedinstveni grad u Europi i da je na tom području ubijeno i na podnožju Avale zakopano između 70 i 90 tisuća (dakle jednako ili više nego li u Jasenovcu) Srba, Židova i Roma i o tome se uporno šuti i većina ne samo Beograđana već i Srba općenito i ne zna za to iako je beogradski institut objavio u osam knjiga pojedinačne podatke o dijelu ovih žrtava.

 

Razlog ove šutnje donekle je razumljiv jer svakako nije lako mlađim generacijama objasniti zašto su Srbi u Srbiji pored  Roma i Židova, ubijali Srbe. Iako je objašnjenje u biti jednostavno ali i neugodno. Poznato je naime da je nakon  invazije njemačke vojske na Srbiju  njihov zapovjednik general Deckelmann povjerio generalu Nediću upravljanje okupiranom Srbijom i tako je Nedić 29.08.1941. postao predsjednik Vlade Srbije i kao takav vjerno je izvršavao naredbe okupatora.

 

Nijemci su tada za svakog ubijenog njemačkog vojnika u Srbiji streljali 100 Srba a za ranjenog vojnika 50. Potreban broj ljudi Nedićeva policija i vojska morala je isporučiti Nijemcima, a dio Židova i Roma je i sama likvidirala. Policija je do ovih ljudi dolazila obično ta taj način što je ispraznila posjetititelje neke kino predstave ili je pak blokirala neki trg i sve ljude odvela u logor.

 

Također se malo govori i o kaznama (ako ih je uopće bilo) za zločine u koncentracijskim logorima u Srbiji i Hrvatskoj i to vjerojatno nije slučajno. Poznato je naime da je u svibnju 1945. pri povlačenju iz Hrvatske zarobljena od strane partizanskih jedinica kompletna vlada NDH (osim Pavelića) kao i niz domobranskih i ustaških generala i visokih časnika.

 

Njima je ubrzo organizirano suđenje i svi su osuđeni na smrt i kazna je ubrzo i izvršena  što je svakako jedinstven slučaj u Europi, a bez suđenja  likvidirani su desetci tisuća zarobljenih vojnika čije se kosti nalaze u stotinjak jama.

 

U Srbiji je pak bila drugačija situacija. Nedićeva vlada raspuštena je 4.10.1944. a Nedić je sa najbližim suradnicima prebačen u austrijski grad Kitzbahel. Kada su ovaj grad zauzele britanske jedinice predale su 1.01.1946. Nedića partizanskim jedinicama i potom je bio zatvoren i ispitivan u Beogradu a 5.02.1946 načinio je samoubojstvo skokom kroz prozor u trenutku kada ga čuvari nisu pazili, tako da nije ni mogao biti suđen.

 

Isto tako godinama su šutjeli, a ni danas se stanje nije promijenilo, o ne malim zločinima  koje su počinile komunističke vlasti za njihove gotovo polustoljetne vladavine u bivšoj državi. Za te zločine nije bilo niti će biti lustracije a nema ni ozbiljnijih istraga pa tako ni sudskih procesa o ovim zločinima.

  

2.

  

Istina je da se za to doba može reći i više pozitivnih osobina jer tada nije bilo nezaposlenosti, nije bila raširena korupcija, školovanje je bilo besplatno, mnogi su dobivali stanove i zato se s nostalgijom sjećaju tog vremena.

 

No pritom se ne smije zaboraviti na hiperinflaciju, na nestašice mnogih roba zbog kojih se išlo u Trst, kao ni na nestašice benzina zbog kojih je uvedena vožnja «par – nepar». U želji da se poveća zaposlenost nastao je veliki i neučinkovit birokratski aparat čije posljedice još i danas osjećamo, a stanove su dobivali ponajprije pripadnici vojske, policije i partijskog aparata dok su na odgovorna mjesta postavljani partijski kadrovi bez obzira na stručnost.

 

Nema sumnje da svaka vlast daje u javnost one podatke koji joj idu u prilog, a prešućuje one druge.

 

Zlatko Šporer,  15. 04. 2013. Zagreb


---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Apr 18 '13


AGONIJA

POTREBE ZA NOMINACIJOM

VELIKOSRPSKE FAŠISTIČKE AGRESIJE 

NA PROSTORU ex-YU

GRAĐANSKI RATOM


Uz sve sramne, bezobrazne i, objektivno kažnjive pokušaje da odriče i Presuda haškog Tribunala i počinjeni genocid nad Muslimanima tokom minule velikosrpske fašističke agresije izvedene u četiri ex-YU zemlje, Milorad Dodik se posljednjih dana zašiljio prema svome političkom protivniku Draganu Čaviću da povuče potpis sa nekog dokumenta kojim je priznao genocied u Srebrenici, jer će tako uveliko olakšati prvom Predsedniku Republike Srpske – dr i pesniku Radovanu Karadžiću kojemu se sudi na Međunarodnom tribunalu u Haagu, a onda i drugim optuženim  Srbima. 


* * *


Kako Dragan Čavić /svojedobno i predsjednik Republike Srpske/ nikad nije potpisao nikakav sličan dokument i nema šta povlačiti osim vodu u WCu, reče javno i bistro, kakav mu je i inače običaj kad govori o bilo kojem pitanju, kako je ustvari genocid u Srebrenici priznao sadašnji predsednik Republike Srpske Milorad Dodik osobno.

Dragan Čavić nasmijan i vedar.


Šta je ostalo ljudima na televiziji BN /do sad nebrojeno put  izvrijeđanim od predsjednika Republike Srpske/ već da pronađu i puste originalan snimak na kojem bez drugih šumova i bilo kakvih smetnji vidimo i čujemo, kako dosta mlađi Milorad Dodik – javno i dokumentirano priznaje genocid u Srebrenici i Presudu haškog Tribunala.


* * *


Ustvari, Milorad Dodik je sasvim izgubio glavu /mada mu je dobrano veća nego u Milanka Mihajlice – srpskog radikala u Republici Srpskoj kojemu je to i javno prigovorio/ pokušavajući da u toku haškog suđenja Radovanu Karadžiću svjedoči u njegovu korist. 


Međusobno su bili vrlo uljudni i obzirni, uzvratno se jedan drugom obraćajući sa predsedniče uz obavezno i otrcano Karadžićevo hvala gospodine predsedniče poslije svake Dodikove izgovorene rečenice, sve do trenutka kada je počelo unakrsno ispitivinje. 


Tada se predsednik Dodik naočigled belom svetu usrao. 


Tada se vidjelo da je duduk i da pred haškim Tribunalom svedoči kao da priča u nekom srpskom selu pored praseta na ražnju, potežući pivo i rakiju.


* * *


Izvukoše sudije zapisnik o zasijedanju Sudskoga vijeća sa suđenja Dodikovom osiljenom dvojniku već osuđenom Radoslavu Brđaninu. /Ipak u Tribunalu nešto rade, makar čuvaju zapisnike./ Tada se lijepo i naočigled vidjelo kako Srbin Srbina spasava, a kako jedan kopajući drugome rupu – sam u nju pada. Milorad Dodik je svojim svjedočenjem branio Radoslava Brđanina stalno govoreći protiv prvog predsednika dr i pesnika Radovana Karadžića. 


Bila je to blamaža kakva se rijetko viđa i u Haagu na Međunarodnom Tribunalu za ratne zločine počinjene u Ruandi i Jugoslaviji.


Miloradu Dodiku se oduzela pamet. Što god da ga pitaju on se ne sjeća. Ljudi mu lijepo pročitaju šta je sve izlanuo protiv Karadžića, a on se ne sjeća. Ljudi mu pokazuju Zapisnik, a on, kud će šta će kaže: Ako tako tamo piše i ako sam potpisao, onda je tako. 


Vrhunac /klimaks/ se dogodio kad su mu pokazali fotokopiranu stranicu /vjerojatno Nezavisnih novina/ na kojoj je njegova lepa fotka i naslov o tome kako je prvi predsednik dr i pesnik Radovan Karadžić iz Banja Luke doslovno ukrao 46.000.000,00KM i nestao u nepoznatom pravcu.


* * *


Tako se na kraju unakrsnog ispitivanja svedoka i predsednika Republike Srpske Milorada Dodika, brižljivo građena odbrana dr i pesnika – prvog predsednika Radovana Karadžića – srušila kao kula od karata, a optužnica je tek sada osnažena. 


Tako se pokazalo i da je jedina briga Milorada Dodika oduvijek i zauvijek bila samo briga za svoju guzicu. Osobno mislim kako je od takvoga čovjeka sasvim moguća i promišljena sabotaža svedočenja u Haagu u korist Radovana Karadžića. 


Šta bi inače čemerni Milorad Dodik učinio kad bi Radovana Karadžića oslobodili, pa se ovaj pojavio u Republici Srpskoj sa svim onim što je čuo da je Milorad Dodik izgovorio svedočeći u korist osuđenog zločinca Radoslava Brđanina. 


* * *


Dakle, cjelokupna pojava predsjednika Republike Srpske opstaje na drskosti i lažima sa kojima i po povratku iz Haaga nastavlja. Ne izlazi iz helikoptera, oblijeće općine u kojima je SNSD na vlasti, 

čuva rukovodstva koja je postavio, jer to su mu jedini garanti na sljedećim izborima, ponavlja laži koje je davno izrekao /Trebinje, aerodrom, putovi, turizam, energetski objekti/, optužuje Dragana Čavića za izmišljeni potpis, dalje dijeli Srbe i umanjuje im snagu – izbezumljeno ga upozorava predsjednik  Srpske Demokratske Stranke Mladen Bosić. Premijerku Željku Cvijanović šalje tamo gdje ne može stići, u gradove i preduzeća u kojima je SNSDu dogorjelo do nokata.


Etc. Etc. 


* * *


Izgleda, kako i u razboritoj televiziji BN gube glavu i mjeru.


Nije čudo što su ljudi zbunjeni kad su tako munjeni.


Puštaju interview sa akademikom Đuretićem koji u neusporedivo većoj mjeri razobličava Memorandum SANU s kraja devedesetih i njime oblikovanu velikosrpsku fašističku ideju, nego što bi po svojoj ulozi trebalo da je brani. Osim toga, razobličava koncepciju Memoranduma II. Od akademika Đuretića ponovo šuplja priča o četniku i patrioti Dragoljubu Draži Mihailoviću Čiči zapovjedniku Kraljeve vojske u otadžbini i ponovo priča o njegovoj rehabilitaciji – mada je Sud u Republici Srbiji odbio takvu mogućnost. 


No, nikad nije isključeno da su imenovane nove sudije upravo sa takvim zadatkom. Za Milorada Dodika i tv BN – za sve je kriva Fedracija Bosne i Hercegovine. Za akademika Đuretića – krivi su Srbi Muhamedanci i Srbi hrvatsko Cveće, te nulta vrednost etničkih Albanaca na Kosovu i Metohiji.


E, pa držite se Muslimani i Hrvati, etnički Albanci /šta li mu to znači/ predsednik Dodik i akademik Đuretić su se raspandrcali. 


A

kad dinosaurusi jurnu 

najveća je kolateralna šteta u osobnim redovima.

Dinosaurusima mogu i svrake mozak popiti.

JADNICI.

Ne Jadnici Viktora Igoa, već ljudi sa sviješću i patriotizmom iz vremena 

Prvoga svjetskog rata, a potom Kraljevine SHS. 

ZABORAVILI SU DA VIŠE NEMAJU JUGOSLAVENSKU ARMIJU.


* * *  


Međutim, ako velikosrpsku fašističku agresiju koju su izveli 1990. – 1995. godine, uspiju proglasiti za građanski rat, uistinu, mogu opet krenuti ispočetka, mada ih i Njegoš uči drugojačije.


* * *


Travnja, anno Domini 2013.   


                         --------------------------------------


Napisao: Atif Kujundžić


Preuzeto s adrese: http://tacno.net/


Svi tekstovi Atifa Kujundžića: http://tacno.net/author/atif-kujundzic/  


Apr 18 '13
 Sjećanje na hrvatske velikane - Janko Polić Kamov




Janko Polić Kamov


(Rijeka, 17. studenog 1886. - Barcelona, 8. kolovoza 1910.), hrvatski pjesnik, pripovjedač i dramatičar.


Hrvatski pjesnik, novelist, romanopisac, dramatičar, kritičar i feljtonist. Neprihvaćen i neshvaćen u svom vremenu, Kamov je jedan od rijetkih pisaca u cijeloj povijesti hrvatske književnosti čiji je autorski glas ne samo usporedan, nego nerijetko i prethodnički književnom senzibilitetu svoga doba. Osporavatelj tradicije, rušitelj tabua i inovator na tematskom, idejnom i jezično-stilskom planu, Kamov je avangardist prije avangarde, avangarde koja će se oblikovati tek nakon Kamovljeve prerane smrti.


Rođen je u uglednoj i imućnoj obitelji. Otac mu Ante s Hvara je doselio u Senj gdje je stekao trgovačku naobrazbu, a zatim je preselio u Rijeku te baveći se trgovinom stekao znatan imutak i ugled. Osim toga bio je javni i kulturni djelatnik: imao je bogatu biblioteku, prijateljevao je s Brnčićem, Derenčinom, Starčevićem i Supilom, dopisivao se sa Strossmayerom i Kranjčevićem, a s Politeom je izdavao reviju Prva hrvatska misao.
Janko je 1893. godine krenuo u osnovnu školu, a 1897. u gimnaziju. Kao šestogodišnjak čitao je Smičiklasa, s osam je godina zajedno s braćom izdavao kućni književni list Sokol te izvodio kućni teatar, a pisao je i pjesme o Majci Božjoj i samokresu u Harambašićevu stilu. U prvim je razredima gimnazije bio radikalan nacionalist, popriličan vjerski fanatik i kulturni tradicionalist. U trećem je razredu izbačen iz gimnazije pošto je profesoru grčkoga jezika pljunuo u lice jer je dobio pozitivnu ocjenu, po njegovu mišljenju nezasluženu, samo zato što je pripadao bogatoj obitelji. 


Tih gimnazijskih dana osniva s kolegama Josipom Baričevićem i Mijom Radoševićem anarhističku organizaciju Cefas, koja je ujedno bila i literarno i političko udruženje, s namjerom da nabave oružje, podignu bunu i revoluciju te dinamitom i bombama dignu u zrak čitavu Hrvatsku. Organizacija se ubrzo raspala. Na očevu je intervenciju primljen u senjsku Ožegovićianu, konvikt koji je mlade odgajao u ultraklerikalnom duhu, što je na Janka djelovalo kontraproduktivno, te potpiruje dodatno njegovu anarhističko-slobodarsku buntovnu narav.


1902. nakon očeva financijskog sloma obitelj seli u Zagreb. Izbačen iz senjske gimnazije Janko upisuje gornjogradsku gimnaziju, ali je napušta već 1903. pošto biva osuđen na tri mjeseca zatvora zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama. Tu upoznaje i nastavlja prijateljevati sa Stjepanom Radićem. 1904. iznenada je nestao s nekom putujućom družinom te putovao Dalmacijom, Bosnom, Crnom Gorom i Slavonijom. U družini je bio šaptač i sporedni glumac, a na turneji su mu alkohol, kavane, jeftini hoteli i neuredan način života narušili zdravlje. 1905. vraća se u Zagreb. Pijanči, uči, čita i počinje s književnim radom (piše Psovku, Ištipanu hartiju, Na rođenoj grudi i Tragediju mozgova). 


Nakon osnutka tjednika Pokret sudjeluje u njemu do smrti kao vanjski suradnik. Iste godine počinje njegovo putovanje po inozemstvu. Najprije u Veneciji posjećuje brata Milutina, priznatog i genijalnog glazbenika koji je polazio tamošnju akademiju, a zatim nastavlja posjećivati kazališta, biblioteke i galerije živeći na neredovitom honoraru Pokreta i pomoći brata Vladimira. No dopisništvom se ne zadovoljava jer nije kreativno. Na putovanju Gornjom Italijom impresioniraju ga tvornice, elektrika i seljaci-nadničari na latifundijama. Uskoro doživljava prvo odbijanje kritike i urednika, ali ne klone. Dapače uzima kao dodatak ime Kamov prema biblijskom Kamu. 1907. boravi u Rimu, Torinu, Genovi, Firenzi i Marseilleu, a za ljetnih mjeseci u Puntu na Krku. Oduševljen je inozemstvom: operom i koncertima u Marseilleu te galerijom u Trstu. Piše dramu Čovječanstvo i proučava psihologiju i sociologiju. 


Žali se na bolest u plućima, očima, prstima, 1909. neko je vrijeme ležao u bolnici u Zagrebu. Godinu kasnije dovršava Mamino srce te putuje preko Genove za Marseille i Barcelonu. Španjolska ga privlači industrijom, trgovinom, političkim životom, kulturnim pluralizmom, kontrastima, nemirom i gibanjem masa, a Barcelona slikarstvom i književnom tradicijom. 10. kolovoza piše bratu da boluje na gastro-intestinale, a devet dana kasnije umire u bolnici Santa Cruz u Barceloni gdje je i pokopan na bezimenome bolničkom groblju.


Djela 


Janko Polić Kamov djeluje u razdoblju hrvatske moderne u kojem se hrvatska književnost napokon priključila europskoj. On ne pripada nijednoj od dviju dominantnih struja: artističkoj liniji, koja naglašava primat estetičkoga projekta ni s druge strane pristašama društveno-pragmatičnoga programatskog djelovanja s prosvjetiteljskim nakanama. Kamov stoji kao samosvojna, buntovna osobnost, te svojim djelom anticipira kasnije književne događaje koji će se zbiti i u Europi i u Hrvatskoj. Njegov je slučaj jedan od najkontroverznijih u novijoj hrvatskoj književnosti.


Poezija 


Janko Polić Kamov se može promatrati u temeljnoj dihotomiji priroda—kultura, kako ju je precizirao i u svom najboljem djelu, romanu Isušena kaljuža, i u pismima bratu Vladimiru. Takvim modelom on kuša detronizirati suvremene praktike života i kulture u svim posebnostima. U pjesničkom diskurzu Psovka, 1907. progovara iz prirode, instinkta, iz same naravnosti predmeta, situacije, ljudskog stanja, odnosno prvobitnih obilježja liričnosti, a manje iz kulture u smislu esteticističkih normi Matoševa tipa. Njegov leksik i sintagme odražavaju drukčije motive i teme tj. drukčija tumačenja tih tema u odnosu na ono što je bilo uobičajeno u hrvatskoj moderni. U zbirci Ištipana hartija, 1907. vraća se uređenijim i pravilnijim formativnim oblicima, raznolikijim temama, vezanom stihu i pravilnijoj kompoziciji. U cjelini on ipak ostaje pjesnik bodlerijanske estetike ružnog, sirovih nagona i anarhističkog prosvjeda te je eminentno antiprosvjetiteljski i antiracionalistički postavljen pisac koji preferira individualno, tjelesno, osobno iskustvo.


---------------------------------


A za kraj čemo pridodati i nekoliko njegovih antologijskih pjesmama.


PRELUDIJ


Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;

ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti;

izmičeš se bijesu mojem i blijeda si od prepasti;

cjelov na bljedoću tvoju - moji su cjelovi crni.

Nema zakona vrhu tebe i umrli su zakoni za me;

bježim ih i bijeg je moj strelovit;

onud sam prošao, gdje plaze pognute šije,

gdje pseta slave orgije i lizanje je njihov blud.

Izmičeš se, plašna košutko, i dršćeš ko prvi stid;

zamamna je nevinost i ludilo je njezina jeka;

mahnit sam, o hartijo, i srdžba mi plamsa u oku.

Pobožan je narod i uvinuti su u njega repovi;

nema iskrenosti u očima i vucaranje je njegov hod;

njuškanje je posao njegov i bogata mu je plaća;

nema ni mjesta među njima i kažnjiva je moja riječ;

gutam misli i zagušit će me stid.

Stani, ljubavi moja, poslušaj bol moju;

ti primaš ljudsku riječ i magare još nije razumjelo čovjeka;

volovi vuku plug i ropstvo im donaša sijeno;

konjče nosi boljara i sjajna je dlaka njegova;

bogato se pita krmak i tečno je meso njegovo:

vitki su zakoni i oštri i krcate su staje zobi.

Ne izmiči se, poljubljena djevojko, nema žene za mene;

ne daju se one za nervozne cjelove i napetu put;

o nema zlata u mene, ni diploma nema bez njega.

Ljubim te, hartijo, i topla je ljubav moja;

topla ko moja krv i mahnita ko srdžba moja.

Podaj mi se zauvijek - crni su cjelovi moji;

crni su cjelovi moji, a rumena je u njima krv.


INTERMEZZO


Polomite mi pero i sažgite hartiju;

strahote će da rađaju i priča će biti užas;

rodio se među ljudima čovjek i u društvo je zabludjela duša;

nema čovjeku mjesta među vama, o ljudi bezdušni.

Zalutao je let moj i prašume mi bijahu gnijezdo:

gledam stanove vaše i uredbe vaše i tuđe su mi ko sakramenti;

Kitty je golubica i ona će vam pričati pohot orlova;

pandža je duša moja i pojim se krvlju ideja.

Ja sam uskrsli Izrael, gdje Salamun pjeva pjesme;

gdje sijevaju oči Salome i Judita slavi orgije;

gdje Marija preko zakona rađa novoga Mesiju i raspetoga boga.

Hoće li doći ognjeno božanstvo i prosuti vatru na djela moja?

hoće li more beživotno prekriti blud duše moje?

hoće li tko zaroniti kroz more mrtveži i razotkriti mahnite nekad gradove?

hoće li tko pisati studije vrhu mene i elegije vrhu zalutale duše?

Podignite lomaču i sažgite tijelo moje;

dim će se izdići k nebesima, gdje kruže orlovi;

nema granice u bezmjerju njihovom i slobodan je njihov let.

Apsurd postaje pjesma moja i nema ludnice za mene;

ne čitajte djela moja i sažgite hartiju;

polomite mi pero - i skinite oblačine sa nebišta -

dajte mi sunce! - grozan je Osvaldov finale.


FINALE


Gle, vidim živa tjelesa i mrtve su njihove duše;

zamro je zanos i misao rasudbe;

prostituira se duh i sterilna je ljubav bludnica;

unakazio se prevrat i perverzna su njegova djela -

grob je dom moj - veliko grobište duša.

Mrtvorođenčeta i rano preminuli - o nesretna ljubavi!

Velike vidim grobnice i zlatni su im krstovi;

mramorni su spomenici i natpisi sijevaju na njima;

krasni su vijenci i papirnato cvijeće;

bogate su haljine vaše, o mrtvi velikani.

Gle, čujem riječi pjesnika i laži tužnijeh nota;

rastrovana je muza naroda i mrtvima sklada himne.

O grobište duša, domovino moja sumorna;

pjevaju usne moje i pjesma je moja psovka;

ona je očaj i bijes i srdžba je u boli njezinoj;

kratka je i mahnita ona ko krik probuđenoga u grobu.

Doći će žive duše i prekopat će grobište naše;

hoće li naći tijelo moje i grebotine moje?

hoće li naći raščupane usne i raskidano tijelo moje?

hoće li shvatiti veličinu i grozu preminuloga u grobu?

hoće li cjelunuti zgrušanu krv ko pepeo Bruna i srce Prometeja?

neće li proždrijeti ždrijelo vremena grobište naše

i nitko već neće ni znati: i tamo su živjele duše?

O drhtava je bol moja i velike su njezine zamisli;

smrskat ću ledeni lijes i prorovati zemlju;

izmiljit će prebite kosti i velike sjat će mi oči -

Sunce je tamo i uskrs i ditirambi leprše zrakom


---------------------------

 

A da bi predstavljanje kontraverznog pisca i pjesnika bilo što potpunije priložili smo vam i jedan video zapis koji sjajno opisuje život i djelo Janka Polića Kamova.


Naša preporuka. Svakako pogledati!  





Napisao i obradio: Nenad Grbac


---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Sloboda je važna! (Osvrt na povijest slobodnog softvera)



 

Osvrt na povijest slobodnog softvera

 

Nebrojeno puta u člancima u koje ste čitali korišteni su termini slobodni softver, GNU projekt, Fondacija za slobodni softver, pa i GNU/Linux. Neupućenost u značenje tih pojmova može biti pogubna po cjelokupnu zajednicu korisnika slobodnog softvera i GNU/Linuxa jer dovodi do remećenja i obilaženja osnovnih principa koji su omogućili da danas imamo funkcionalne slobodne operativne sisteme i softver.

 

Softver treba biti slobodan

 

Osvrt na povijest slobodnog softvera vraća nas u 1983. godinu kada je Richard Stallman, pritisnut ograničenjima koja je smatrao neetičkim, prekinuo svoj rad u laboratoriji za umjetnu inteligenciju MIT-a (Massachusetts institute of technology) i posvetio se stvaranju slobodnog operativnog sistema pod nazivom GNU. Ime u stvari predstavlja rekurzivni akronim od GNU’s Not Unix jer je osnovna zamisao bila formirati slobodan operativni sistem sličan Unixu.

 

Cijela ideja se vrti oko toga da bi softver koji čini operativni sistem trebalo da bude slobodan. Po Stallmanovom viđenju, razloga za ovo bilo je nekoliko, a oni su pretočeni u četiri osnovne slobode koje i danas definiraju slobodni softver. Za vrijeme svog rada u MIT-u, Stallman je bio dio grupe programera koja je bila potpuno otvorena u smislu da je softver koji su tada pravili slobodno kružio unutar njihove zajednice i bio slobodan za nadograđivanje i korištenje. Nažalost, u jednom trenutku su stvari počele da se mjenjaju, ugrožavajući koncepciju koja je do tada vladala u njihovoj zajednici. Zato je, kao što je spomenuto, RMS napustio MIT i posvetio se slobodnom softveru. Godine 1985. osnovana je Fondacija za slobodni softver kao pravna podrška GNU projektu, a slobodni softver je definiran putem četiri osnovne slobode koje su kasnije formalno definirane pomoću GNU GPL (General Public Licence).


The freedom to run the program, for any purpose

 

„Nulta sloboda” se tiče upotrebe programa i govori da se softver može koristiti u bilo koje svrhe (The freedom to run the program, for any purpose). Drugim riječima, slobodnom softveru se ne smije ograničavati svrha korištenja, poput probnih, nekomercijalnih ili edukativnih izdanja i verzija, na primjer. „Prva sloboda” govori o neophodnosti uvida u način funkcioniranja programa i mogućnosti njegovog prilagođavanja (The freedom to study how the program works, and adapt it to your needs). Dostupnost izvornog kôda programa jeste preduvjet za zadovoljavanje ove slobode i bilo kakvo ograničavanje pristupa izvornom kôdu softvera čini ga neslobodnim. „Druga sloboda” osigurava slobodnu redistribuciju i dijeljenje softvera (The freedom to redistribute copies so you can help your neighbor). Drugim riječima, softver koji nije moguće kopirati i dijeliti ne može biti slobodan. Na kraju, „treća sloboda” skreće pažnju na mogućnost poboljšavanja softvera, objavljivanja i redistribucije nadograđenih kopija (The freedom to improve the program, and release your improvements to the public, so that the whole community benefits). Dostupnost izvornog kôda je ponovo preduvjet, a ukoliko je ovo na bilo koji način onemogućeno, program nije slobodan. Citirani navodi na engleskom jeziku u zagradama potiču sa Web strane projekta GNU koja govori o definiciji slobodnog softvera (www.gnu.org/philosophy/free-sw.html).


Zaštita od zloupotrebe

 

Pored samih sloboda, projekt GNU i FSF su ustanovili koncept koji bi trebalo da osigura slobodni softver od zloupotrebe. Ovakav princip je nazvan Copyleft, predstavljajući pravilo po kojem se redistribucija softvera mora vršiti pod istim uvjetima pod kojima je i dobiven. Na taj način je osujećen bilo kakav pokušaj oduzimanja slobode i zloupotrebe. Copyleft je i pravno reguliran u okviru GNU GPL-a.



 

Na slici: Richard Stallman


Vođen ovim principima, Richard je pozvao programere da mu se priključe u radu na GNU-u. Pošto je idejna zamisao bila stvaranje operativnog sistema sličnog Unixu, bilo je potrebno iskopirati njegovu koncepciju. Delovi Unixa nisu mogli biti korišteni jer nisu bili slobodni softver pa je sve njih (kernel, C biblioteku, kompajler, debugger i drugo) bilo potrebno napisati od nule. Dakle, posla je bilo više nego dovoljno, zajednica se širila pa je do kraja osamdesetih godina GNU bio skoro završen. Jedini dio koji je nedostajao bio je kernel, a razlog leži u činjenici da se ekipa odlučila za napredniji dizajn (mikrokernel), što je, kako se pokazalo, bio preveliki zalogaj za njih.



 

Na slici: Linus Torvalds 


Linux - prvi slobodni operativni sistem (OS)


Početkom devedesetih, finski student računarstva Linus Torvalds počeo je da radi na projektu monolitnog kernela koji je kasnije nazvan Linux. Torvalds je bio inspirisan Minixom, čiji je autor njegov profesor koji mu nije dozvolio da ga nadogradi pa je Linus odlučio da započne svoj projekt. Iako je početna zamisao njegovog autora bila lična upotreba, Linux je počeo da stvara zajednicu oko sebe budući da ga je Torvalds objavio pod GNU GPL-om. Na taj način je konačno bilo moguće kompletirati GNU sistem pošto je Linux mogao da zadovolji potrebu za slobodnim kernelom. Pojedinci, programerske grupe ili kompanije počeli su da pakuju GNU i Linux u funkcionalnu cjelinu pa je operativni sistem GNU/Linux počeo da nastanjuje računare širom planete.

 

Pragmatični idealizam

 

Pored toga što slobodni softver predstavlja drugačiji koncept razvoja, on je i društveno angažiran. Razlog tome je činjenica da prednosti slobodnog softvera osjećaju svi njegovi korisnici, bez obzira na nivo tehničkog znanja. Drugim riječima, slobodni softver poštuje slobodu korisnika. Mogućnost slobodne upotrebe, kopiranja i dijeljenja softvera jest esencijalni razlog stvaranja korisničkih zajednica koje postoje širom planete na raznim osnovama. S druge strane, javnost razvoja slobodnog softvera korisnike i njihovu slobodu stavlja u prvi plan ispred bilo kakvih ograničenja i mogućih zloupotreba.


Razvoj slobodnog softvera je javan

 

Sam koncept slobodnog razvoja softvera u zajednici programera i korisnika između ostalog pruža nekoliko vrlo bitnih prednosti. Na prvom mjestu, razvoj slobodnog softvera je javan, što omogućava neograničen priliv ideja sa jedne i mogućnost slobodne provjere sa druge strane, a direktna posljedica ovakve situacije je veoma dinamičan razvoj. Pošto zajednicu korisnika slobodnog softvera između ostalih čine i programeri, ispravljanje propusta u softveru omogućeno je svima koji imaju znanje za to. Na kraju, ono što je možda najvažnije, ne postoji mogućnost skrivanja propusta.

 

Još jedna vrlo bitna posljedica koncepcije slobodnog softvera jeste mogućnost slobode u pružanju i odabiru tehničke podrške. Dostupnost izvornog kôda pruža podjednaku mogućnost za proučavanje softvera i pružanje podrške za njega, dok je jedini kriterij selekcije kvalitet. Na taj način se stvara otvoreno tržište, dok korisnici imaju mogućnost slobodnog izbora podrške na osnovu kvaliteta ponude.


Sloboda kao osnovno ljudsko pravo

 

No vraćamo na korisnika koji svakodnevno obavlja obične poslove na svom računaru. Zastupnici i poštovaoci ideje slobodnog softvera njegove slobode shvaćaju kao osnovno ljudsko pravo, što je još jedan pokazatelj njegovog društvenog značaja. Ovakav stav jeste legitiman ukoliko informatičke tehnologije shvatimo kao sredstvo za učešće u društvenim tokovima, što se dalje dotiče slobode govora i prava na mišljenje. Kompjuteri i softver svakako jesu alat u ostvarivanju ovih prava, dok su pravo na izbor i jednake mogućnosti za sve nešto što ne bi trebalo da bude predmet polemike.


------------------------------------


Prilog - Definicija slobodnog softvera


Definicija slobodnog softvera predstavlja kriterij za određivanje da li se partikularni softverski program kvalificira kao slobodan softver. S vremena na vrijeme revidiramo ovu definiciju, da bi pojasnili ili da bi riješili pitanja oko suptilnih predmeta ove debate. Pogledajte dio o povijesti ispod za listu izmjena koje utječu na definiciju slobodnog softvera.


“Slobodan softver” podrazumijeva softver koji poštuje slobodu korisnika i zajednicu. Približno, korisnici imaju slobodu da pokrenu, kopiraju, distribuiraju, proučavaju, izmjene i poboljšaju softver. S tim slobodama, korisnici (individualno i kolektivno) imaju kontrolu nad programom i nad onim što on čini za njih.

Kada korisnici nemaju kontrolu nad programom, program ima kontrolu nad korisnicima. Developer kontrolira program i kroz njega kontrolira korisnike. Takav neslobodni ili posjednički (“proprietary”) program je dakle instrument nepravedne moći.

Prema tome, “slobodan softver” je stvar slobode, ne cijene. Da se shvati taj koncept, trebate misliti na “slobodan” kao u “sloboda govora” ne kao u “slobodno (besplatno) pivo”.

Program je slobodan softver ako korisnici programa imaju četiri osnovne slobode:

1.) Sloboda pokretanja programa, u bilo koje svrhe (sloboda 0).


2.) Sloboda proučavanja rada programa, i sloboda prilagodbe istog tako da vrši računalne aktivnosti kakve vi želite (sloboda 1). Pristup izvornom kodu je preduvjet za to.


3.) Sloboda ponovne distribucije kopija, da biste mogli pomoći svomu bližnjemu (sloboda 2).


4.) Sloboda distribucije kopija izmijenjenih verzija drugima (sloboda 3). Radeći to možete dati cijeloj zajednici priliku da ima korist od vaših izmjena. Pristup izvornom kodu je preduvjet za to.


Program je slobodni softver ako korisnici istog imaju sve te slobode. Prema tome, možete slobodno ponovno distribuirati kopije, s preinakama ili bez njih, bez naplate ili s naplatom troškova distribucije, svakome svugdje. Biti slobodnim činiti sve to znači (između ostalog) da ne morate tražiti dopuštenje niti platiti za njega.

Trebali biste, također, imati slobodu činiti preinake i rabiti ih privatno u vašem poslu ili igri, bez ikakve obveze spominjanja njihova postojanja. Ako objavite vaše preinake, niste obvezni na to nikoga posebno upozoravati, ni na koji posebni način.

Sloboda uporabe programa

Sloboda uporabe programa znači slobodu osobe ili organizacije, da ga rabi na bilo kojoj vrsti računalnih sustava, za bilo koju vrstu sveukupnog posla i svrhe, bez ikakve obveze za naknadnim priopćavanjima toga developeru programa, ili bilo kojem posebnom tijelu. U toj slobodi, korisnička svrha je važna, ne svrha developera; vi ste kao korisnik slobodni pokretati program za vaše svrhe, i ako distribuirate nekom drugom, ona je tada slobodna pokrenuti program za svoje svrhe, ali vi nemate pravo nametnuti njoj vaše svrhe.

Sloboda distribuiranja kopija 

Sloboda distribuiranja kopija mora uključivati binarne ili izvršne oblike programa, kao i njegov izvorni kod, i izmijenjene i netaknute inačice. (Distribuiranje programa u izvršnom obliku je nužno za slobodne operativne sustave koji se mogu pogodno instalirati.) Sasvim je u redu ako ne postoji način izrade binarnog ili izvršnog oblika određenog programa (pošto neki jezici ne podržavaju tu značajku), ali ljudi moraju imati slobodu distribuiranja takvih oblika da bi pronašli ili razvili način njihove izrade.

Da bi slobode 1 i 3 (sloboda izrade izmjena i sloboda objave izmijenjenih inačica) bile smislene, morate imati pristup izvornom kodu programa. Prema tome, dostupnost izvornog koda je nužan uvjet za slobodan softver. Namjerno višeznačan i nerazumljiv (obfuscated) “izvorni kod” nije pravi izvorni kod i ne prolazi kao izvorni kod.

Sloboda 1 uključuje slobodu da koristite vašu izmijenjenu inačicu umjesto originala. Ako je program isporučen u proizvodu dizajniranom da izvodi tuđe izmijenjene inačice ali odbija izvoditi vaše — praksa znana kao “tivoizacija” ili “svođenje na zaključavanje (lockdown)”, ili (u izopačenoj terminologiji njenih praktikanata) kao “sigurnosno podizanje sustava (secure boot)” — sloboda 1 postaje teoretska fantastika radije nego praktična sloboda. To nije dovoljno. Drugim riječima, te binarne datoteke nisu slobodan softver iako je izvorni kod iz kojeg su kompilirane slobodan.

Jedan važan način preinake programa je uključivanje dostupnih slobodnih potprograma i modula. Ako licenca programa kaže da ne možete uključiti pogodno licencirani postojeći modul — na primjer, ako zahtijeva od vas da budete posjednik autorskih prava kopiranja bilo kojeg koda kojeg dodate — tada je licenca previše restriktivna da bi se kvalificirala kao slobodna.

Sloboda da objavite vaše preinačene inačice kao slobodan softver

Sloboda 3 uključuje slobodu da objavite vaše preinačene inačice kao slobodan softver. Slobodna licenca može isto i dopustiti druge načine objavljivanja; drugim riječima, ne mora biti copyleft (teško prevodiva igra riječi, od “copyright”, eng. autorsko pravo, op.prev.) licenca. Međutim, licenca koja zahtijeva da preinačene inačice budu neslobodne se ne kvalificira kao slobodna licenca.

Sloboda je vaše pravo sve dok ne činite neko zlo

Da bi te slobode bile stvarne, one moraju biti trajne i neopozive sve dok ne činite neko zlo; ako developer softvera ima moć opozivanja licence, ili retroaktivno dodavanja restrikcija na pravila, a bez ikakva razloga s vaše strane, softver nije slobodan.

Ipak, prihvatljive su stanovite vrste pravila o načinu distribuiranja slobodnog softvera, dok nisu u sukobu sa središnjim slobodama. Na primjer, copyleft (vrlo pojednostavnjeno) je pravilo po kojemu pri distribuiranju programa, vi ne možete stavljati ograničenja na središnje slobode drugih ljudi. Ovo pravilo nije u sukobu sa središnjim slobodama; zapravo, ono ih štiti.

Slobodan program mora biti dostupan za tržišnu uporabu

“Slobodan softver” ne znači “netržišni”. Slobodan program mora biti dostupan za tržišnu uporabu, tržišno razvijanje i tržišnu distribuciju. Tržišno razvijanje slobodnog softvera više nije neobično; takav slobodan tržišni softver je vrlo važan. Može biti da ste platili kopije slobodnog softvera, ili ste možda nabavili kopije besplatno. Ma kako vi dobili te vaše kopije, uvijek imate slobodu ponovnog kopiranja i mijenjanja istih, pa čak i prodavanja kopija.

Da li izmjena tvori poboljšanje je subjektivna stvar. Ako je vaše pravo da mijenjate program ograničeno, u suštini, na izmjene koje netko drugi smatra poboljšanjem, taj program nije slobodan.

Međutim, prihvatljiva su pravila o načinu pakiranja preinačenih inačica, ako ona djelotvorno ne sprječavaju vašu slobodu ustupanja preinačenih inačica, ili vašu slobodu da privatno napravite i koristite preinačene inačice. Dakle je prihvatljivo za licencu da zahtijeva da promijenite ime izmijenjene inačice, odstranite logo ili identificirate vaše preinake kao vaše. Sve dok ti zahtjevi nisu toliko tegobni da vas efektivno sputavaju u objavi vaših izmjena, oni su prihvatljivi; vi već radite druge izmjene u programu, pa nećete imati problema u izradi još nekoliko.

Poseban problem nastaje kada licenca zahtijeva izmjenu imena kojim će se program pozvati iz drugih programa. To vas efektivno sputava od objavljivanja vaše izmijenjene inačice tako da može zamijeniti original kada se pozove iz tih drugih programa. Ovakva vrsta zahtijeva je prihvatljiva samo ako postoji pogodno postrojenje za upravljanje pseudonimima koje vam dopušta da odredite ime originalnoga programa kao pseudonim za izmijenjenu inačicu.


Pravila takva da “ako napravite vašu inačicu dostupnu na ovaj način, morate je isto napraviti dostupnom na onaj način” mogu isto biti prihvatljiva, pod istim uvjetom. Primjer takvog prihvatljivog pravila je ono koje govori da ako ste distribuirali izmijenjenu inačicu i prijašnji developer pita za kopiju iste, morate poslati kopiju. (Primijetite da vam takvo pravilo još uvijek ostavlja izbor da li uopće distribuirati vašu inačicu.) Pravila koja zahtijevaju objavu izvornog koda korisnicima za inačice koje ste stavili u javnu upotrebu su isto prihvatljiva.

Pravna zaštiti slobode za sve

U GNU projektu, upotrebljavamo copyleft da bi pravno zaštitili te slobode za svih. Ali slobodan softver koji nije pod copyleftom isto postoji. Vjerujemo da postoje važni razlozi zašto je bolje koristiti copyleft, ali ako je vaš program slobodan softver koji nije pod copyleftom, još je uvijek u osnovi etičan. (Pogledajte kategorije slobodnog softvera za opis kako se “slobodan softver,” “softver pod copyleftom” i druge kategorije softvera odnose jedna prema drugoj.)

Ponekad vladini propisi o kontroli izvoza i odobrenja za trgovinu mogu ograničiti vašu slobodu da distribuirate kopije programa internacionalno. Developeri softvera nemaju moć eliminacije ili nadglasavanja tih restrikcija, ali ono što oni mogu i moraju napraviti je odbijanje da ih nametnu kao uvjete uporabe programa. Na taj način, restrikcije neće utjecati na aktivnosti i ljude izvan nadležnosti tih vlada. Dakle, licence slobodnog softvera ne smiju zahtijevati poslušnost bilo kojem propisu o izvozu kao uvjetu za bilo koje od suštinskih sloboda.

Većina licenci slobodnog softvera je bazirana na autorskim pravima, i postoje granice na vrste zahtijeva koji mogu biti nametnuti kroz autorsko pravo. Ako licenca bazirana na autorskom pravu poštuje slobodu na način opisan iznad, nevjerojatno je pojavljivanje druge vrste problema kojeg nismo predvidjeli (iako se to ponekad dogodi). Međutim, neke licence slobodnog softvera su bazirane na ugovorima, i ugovori mogu nametnuti mnogo veći opseg mogućih restrikcija. To znači da postoje mnogi mogući načini na koje takva licenca može biti neprihvatljivo restriktivna i neslobodna.

Ako licenca uključuje nesavjesne restrikcije, mi je odbijamo

Nismo u mogućnosti da popišemo sve načine na koje se to može dogoditi. Ako licenca bazirana na ugovoru ograničava korisnika na neuobičajeni način, ograničavanje koje licenca bazirana na autorskom pravu ne može napraviti, i koje nije spomenuto ovdje kao legitimno, morati ćemo razmisliti o tome, i vjerojatno ćemo zaključiti da je neslobodna.

Kada se govori o slobodnom softveru, najbolje je izbjegavati termine kao “dati” ili “besplatno” zato jer ti termini impliciraju da je problem u cijeni, ne u slobodi. Neki uobičajeni termini kao što su “piratstvo” utjelovljuju mišljenja za koja se nadamo da ih nećete odobriti. Pogledajte zbunjujuće riječi i fraze koje je najbolje izbjegavati za raspravu o tim terminima. Također imamo popis pravih prijevoda “slobodnog softvera” na razne jezike.

Napokon, primijetite da kriteriji, kakvi su iskazani u ovoj definiciji slobodnog softvera, zahtijevaju pomnu misao za njihovu interpretaciju. Da se dođe do odluke o tome da li se određena softverska licenca kvalificira kao licenca slobodnog softvera, prosuđujemo na temelju tih kriterija da bi odredili da li odgovara njihovom duhu kao i preciznim riječima. Ako licenca uključuje nesavjesne restrikcije, mi je odbijamo, čak iako nismo predvidjeli problem u ovim kriterijima. Ponekad zahtjevi licence podižu pitanje koje zahtijeva opsežnu misao, uključujući i raspravu sa odvjetnikom, prije nego što možemo odlučiti da li je zahtjev prihvatljiv. Kada napravimo zaključak oko novog predmeta, često ažuriramo ove kriterije da bi olakšali razumijevanje o razlozima zašto se određene licence kvalificiraju ili ne kvalificiraju.

Ako ste zainteresirani o tome da li se određena licenca kvalificira kao licenca slobodnog softvera, pogledajte naš popis licenci. Ako je licenca kojom se bavite nije uključena u popis, možete nas pitati o toj licenci slanjem elektroničke pošte na <licensing@gnu.org>.

Ako razmišljate o pisanju nove licence, molimo vas prvo kontaktirajte Zakladu za slobodan softver na navedenu adresu. Proliferacija različitih licenci slobodnog softvera znači povećani napor za korisnike da shvate te licence; možda vam možemo pomoći naći postojeću licencu slobodnog softvera koja odgovara vašim potrebama.

Ako to nije moguće, ako zaista trebate novu licencu, s našom pomoći vi možete osigurati da je licenca zaista licenca slobodnog softvera i tako izbjeći razne praktične probleme.

Softverski priručnici moraju biti slobodni, iz istih razloga zbog kojih softver mora biti slobodan, i zato jer su priručnici ustvari dio softvera.

Isti argumenti također imaju smisla za druge vrste djela za praktičnu uporabu — to jest, djela koja utjelovljuju korisno znanje, kao što su djela za obrazovanje i referentna djela.Wikipedia je najbolje znani primjer.

Svaka vrsta djela može biti slobodna, i definicija slobodnog softvera je proširena na definiciju slobodnih kulturoloških djela primjenjivu na bilo koju vrstu djela.

 



Napisao, uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 

MALE PRIČE VESELICE




Atif Kujundžić: PRIČE IZ PREDGRAĐA, Denfas Tuzla, 2007.


Priče iz predgrađa novo je prozno djelo poznatog bosanskohercegovačkog  književnika Atifa Kujundžića namijenjen najmlađim čitateljima. Riječ je o zbirci sastavljenoj od 11 vremenski, tematski i sadržajno uvezanih priča u kojima su glavni junaci dječaci iz prigradskog rudarskog naselja. Premda suočeni sa materijalnom oskudicom i teškim uvjetima života, oni odrastaju u igri i dječjim radostima, ne zapostavljajući, pritom, svoje svakodnevne kućne i školske obaveze.


Ispisujući pripovijesti o mladim ljudima sa periferije društvene zbilje, Kujundžić se prisjeća vlastitog djetinjstva, koje je proživljeno u ozračju promjenjive porodične harmonije i dobrosusjedskog razumijevanja i uvažavanja. Takvo je bilo vrijeme koje je ostalo za nama i kojega čuvamo u bliskim sjećanjima i nezaboravnim uspomenama.


Glavni lik Kujundžićevih priča je dječak Omer, koji je nesretnim slučajem, u ilegalnoj akciji pribavljanja ugljena za prezimljavanje u trošnoj porodičnoj kućici, izgubio nogu pod točkovima željezničkog vagona. Svoju tragediju nesretni četrnaestrogodišnjak prima kao usud, držeći se uspravno i u onim situacijama koje bi mnoge njegove vršnjake gurnule u očaj. On se, bez dvojbe, uključuje u sve dječje igre, trudeći se da održi korak i tamo gdje je brzina nužna vrlina, a sporost teško oprostiva mana.


Nastojeći biti u centru svih događanja, Omer sa svojim drugarima ravnopravno igra nogomet, pohađa nastavu, obavlja kućne poslove i odlazi u ribolov, pješačeći do jezera udaljenog nekoliko kilometara od rodnoga mjesta. Pritom, bez uobičajenog dječjeg simuliranja, sudjeluje u svim aktivnostima koje organizira njegova družina. Tako čuva status ravnopravnog člana koji ne izbjegava ni najteže poslove i obaveze.


Uz lik nepokolebljivog Omera, Atif Kujundžić znalački vaja likove nekolicine njegovih drugara. Premda različiti po karakteru i načinu ponašanja, svi oni u grupi djeluju kao homogena cjelina koja, u kritičnim situacijama, osuđuje neprimjerene ispade pojedinaca koji su se odali porocima savremenog društva kakvi su krađe, pijanstva, svađe i slične nepodopštine.


Kao vrstan poznavalac života ljudi iz predgrađa, Atif Kujundžić vjerno dočarava atmosferu i odnose u rudarskim i radničkim obiteljima koje žive teško ali časno, pružajući djeci onoliko koliko to prilike dozvoljavaju. Zahvaljujući tome, kod njih se od rane mladosti razvijaju radne navike i  osjećaj odovornosti za vlastitu budućnost. Tako junaci malih priča iz predgrađa organizirano odlaze u ribolov, nastojeći pridonijeti bogaćenju skromne porodične trpeze.


Priče o ribolovnim zgodama i nezgodama svakako su nazanimljivija poglavlja ovog osebujnog proznog djela. Autor u njima pokazuje vlastito poznavanje ribičke djelatnosti, dovodeći ga do instruktorske razine za sve koji ranije nisu ribarili. Ta edukativna dimenzija malih priča, svakako će dobro doći budućim ribolovcima kada pročitaju ovo zanimljivo štivo za najmlađe.


Pišući priče za djecu iz savremenog života, Atif Kujundžić popunjava prazninu koju su ostavili pisci iz ranijih generacija, a čija su djela i nadalje dominantna u školskim lektirama. Time pomaže mladima da upotpune svoja znanja o događajima i stvarima što obilježavaju sadašnjost, a koje će jednako tako biti važne i za njihovu budućnost. Takva nam literatura nedostaje i za svaku je pohvalu autorov napor da je približi mladim čitateljima.


Zato ovu knjigu dočekujemo s radošću, i puštamo je kao pticu veselicu u razigrani svijet dječje mašte i općeljudske zbiljnosti.



Napisao: Ivo Mijo Andrić


----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/kujundzic6.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 

Apr 15 '13

RADOST PISANJA ZA RADOST ČITANJA


Vislava Šimborska - dobitnica Nobelove nagrade za književnost 1996. godine



                         


I.


Kada sam, sada već dovoljno daleke i, nadam se , nepovratne 1993. godine u ratnom Sarajevu, blagodareći poznanstvu i drugovanju s piscem Milanom R. Markovićem, velikim zaljubljenikom, sakupljačem i čuvarom knjižnog blaga, došao do zbirke pjesama Svaki slučaj poljske pjesnikinje Vislave Šimborske /Wislawa Szymborska/, moji skromni pjesnički vidici otvoreni su do neslućenih granica. Zapravo, Šimborska mi je otvorila nepoznata vrata svijeta iza kojih se krije neprocjenjivo bogatstvo misli ukrašenih neobično-običnim ljudskim riječima. Te misli i riječi kao sredstvo njihova prenošenja do ljudske duše i sluha jesu, slobodan sam ustvrditi, izvanzemaljska tvorevina poslana radi uljepšavanja svekolikog života na našoj planeti.


Možda ovih nekoliko uvodnih refleksija ne izražavaju dovoljno moje oduševljenje pri susretu s poezijom Vislave Šimborske  No, one u svakom slučaju mogu poslužiti kao putokaz i preporuka svima koji vole, ili žele zavoliti poeziju, da se upoznaju s lirikom Vislave Šimborske. Propuštanjem tog doživljaja, vi, dragi potencijalni čitatelji biti će te uskraćeni za puno toga što život čini ljepšim nego što stvarno jeste. Pogotovo u ovim poroznim poratnim vremenima, kada nas okupiraju obaveze da zanovimo ono što nam je nepotrebno i mučki razoreno i uništeno. U to, bez sumnje, spada i kultura kao multikompleksna ljudska tvorevina koja je, ujedno, i vezivo tkivo ukupne društvene nadgradnje.


Nakon potpunijeg upoznavanja s poezijom Vislave Šimborske, a kroz poeziju čini mi se i sa samom pjesnikinjom, te ratne godine poželio sam vidjeti je u krugu s Česlavom Milošem i drugim dobitnicima Nobelove nagrade za književnost. U ovim jesenjim danima 1996. godine, moram sa zadovoljstvom konstatirati: ta mi se želja i ostvarila.


Vislava Šimborska nagrađena je Nobelovim odličjem koje, u njezinom slučaju, ima posebnu težinu i neizbrisivi sjaj. U trenutku primanja vijesti o dodjeli Nobelove nagrade skromno je izjavila, da njezino uvrštavanje na listu nobelovaca nije isto kao i Miloševo. Jer, „za razliku od Česlava Miloša, ja pišem samo poeziju“. Rado ćemo se složiti s tom jednostavnom konstatacijom, uz jednu malu nadopunu, a ta je: da – Vislava Šimborska piše čistu snažnu i, gotovo, nedostižnu kozmičku poeziju.


II.


Vislava Šimborska rođena je 1923. godine u Kurnjiku pored Poznanja. Najveći dio života provela je u Krakovu gdje, za list Književni život, piše bilješke o pročitanim knjigama. Do dobivanja Nobelove nagrade objavila devet zbirki poezije i dvije knjige bilješki o pročitanim djelima drugih autora. Nažalost, Šimborska je kod nas malo prevođena, tako da gotovo i nemamo pravi uvid, niti dostatne podatke o njezinom cjelokupnom pjesničkom i književno-prikazivačkom opusu. Ali i ono što imamo, dovoljno je za prepoznavanje njezine neupitne pjesničke i književne veličine.


Za razliku od mnogih pjesnika koji poeziju pišu iz potrebe, profesionalne obaveze,  radoznalosti ili čak očaja, Šimborska to čini iz osobnog zadovoljstva i poštovanja prema svijetu koji je okružuje u povijesnoj i vremenskoj neograničenosti. Zapravo, ona poeziju i ne piše. Ona se jednostavno i na savršeni misaoni i leksički način igra riječima, oblikujući ih u  prelijepe umjetničke slike ili notne zapise velikih majstora. U isto vrijeme, Šimborska je i Lorka i Segovija, ali i nenadmašni Pablo Picaso. Za veliki broj pjesama uvrštenih u knjigu Svaki slučaj, koju je s poljskog preveo i priredio Petar Vujičić, malo je reći da su antologijske. Svaka od njih je gotovo knjiga za sebe, koju bi trebalo uvijek iznova čitati onoliko vremena koliko je potrebno da se pročita cijela knjiga.


Obične pjesnike zasigurno zanima obrazac po kojem Vislava Šimborska stvara svoje izvanserijske stihove. On je vrlo jednostavan i svodi se na poruku: čitaj mnogo, čitaj dobro, piši dovoljno, piši iznadprosječno. Možda je Šimborska u početku pisala mnogo i težište stavljala na kvantitet. Ali tu je praksu kasnije napustila i opredijelila se za sporiji ritam rada i stvaranja, stavljajući težište isključivo na kvalitet. Uz nesumnjivi talent i iskustvo koje je izgrađeno čitanjem djela velikih majstora lirike, to joj je pomoglo da izgradi sopstveni stil pisanja poezije koji se temelji na analitičkom pristupu pojavama, mitovima i ljudskim osobinama te njihovom sintetiziranju u ekstraktne poetske cjeline. Na osnovu te, gotovo mikrobiološke analize, pjesnikinja znalački separira važne od nevažnih detalja, zadržavajući za pjesmu samo ono što ima višedimenzionalno značenje i što je u funkciji unaprijed zadanog projekta pjesme. Ona ne koristi suvišne riječi niti poznate pjesničke šablone.


U njezinim pjesmama nema slabih mjesta niti iznuđenih početaka i završetaka. Ona pjeva tečno, razigrano, vodeći pritom tu čarobnu igru riječi iz prošlog u sadašnje i buduće vrijeme, iz uskih okvira riječi u široko prostranstvo iskazanih misli. Tako nas u pjesmi Popis stanovništva vraća u Troju kakva je nekada bila i kakva je danas:


                          Na brijegu gdje je stajala Troja

                           otkopano je sedam gradova.

                           Sedam gradova. Čitavih šest previše

                           kao za jednu epopeju.

                           Šta s njima da radimo, šta da radimo?



Pitanje je, očigledno, postavljeno nama jer, pjesnikinja ima statistički odgovor koji glasi:



                          Homer radi u statističkom zavodu.

                           Niko ne zna čime se bavi kod kuće.


Da bi vjerno dočarala pojavu, događaj, povijesnu ličnost ili istinu, Šimborska ne bježi od ponavljanja riječi, pa čak i cijelih stihova. No, ta ponavljanja nimalo ne umanjuju kvalitet pjesme već, naprotiv, pojačavaju efekt zapisane misli. Ona otvaraju i zatvaraju čarobni krug riječi, dajući mu potrebnu snagu za let i, kad ustreba, očekivani pad. Taj pad, međutim, nije padanje već priprema za novi uzlet u sazviježđe neiscrpne Vislavine mašte. U pjesmi Previše sam blizu ona to zorno pokazuje na vlastitom primjeru:


                           Previše sam blizu da bi me sanjao.


                           Ne letim nad njim, ne bježim mu

                           ispod korijenja drveća. Previše sam blizu.

                           Ne pjeva mojim glasom riba u mreži.

                           Nije se s moga prsta skotrljao prsten.

                           Previše sam blizu. Velika kuća gori

                           bez moga vikanja u pomoć. Preblizu

                           da bi na mojoj vlasi zvonilo zvono.

                           Previše blizu da bi mogla ući kao gost

                           Pred kojim se razmiču zidovi.


Bavljenje mitovima i rasvjetljavanje mitoloških pojava, nezaobilazna je tema u djelima  poznatih pjesnika. Dok mnogi od njih vjerno opisuju te pojave i mitološke ličnosti, Vislava Šimborska, pažljivim izborom niza, naoko beznačajnih stvari, detalja, situacija ili bliskih osoba, slika drugu dimenziju tih ličnosti odnosno refleksiju pojava, dovodeći ih u uži kontekst sa sadašnjim vremenom..


Tako u pjesmi Lotova žena, kroz biblijski lik žene pravednika Lota koji je jedini preživio tragediju Sodome i Gomore, otkriva razlog njezina pretvaranja u stup soli. A razlog je, koliko simboličan, toliko i banalan: žena se osvrnula, pogledala je unatrag, premda to nije smjela učiniti. Zašto? Na to pitanje pjesnikinja nam daje višeslojan odgovor da bi opravdala to okretanje i, makar u pjesmi, oživjela tu nesretnu ženu.


                           Osvrnula sam se tobože iz radoznalosti,

                           ali sem radoznalosti mogla sam imati i drugih pobuda.

                           Osvrnula sam se zbog žalosti za zdjelom od srebra.

                           Iz nepažnje vezujući kaišić sandale.

                           Da ne bih više gledala u pravedni vrat

                           svoga muža Lota.

                           Iz nagle nesigurnosti da kad bih umrla

                           on ne bi čak ni zastao.

                           Iz neposlušnosti pokornih.

                           U osluškivanju potjere.

                           Pogođena istinom, u nadi da se Bog predomislio.


Poezija Vislave Šimborske obojena je blagim humorom i umjesnom dozom sarkazma, koji izazivaju osmijeh na licu i radost u srcu čitatelja. Ta boja joj daje moć lijeka za uklanjanje bora i tuge s lica, za razbijanje samoće i potištenosti, za vraćanje vedrine i oživljavanje tako nam potrebne nade. Za tu svrhu pjesnikinja će žrtvovati i samu sebe, vraćajući nas u neko buduće vrijeme kada će nas se naša djeca i unuci sjećati. Na to nas vrijeme upućuje pjesma Epitaf  u kojoj Šimborska pjeva svoju sudbinu na duhovit način:


                           Tu leži starovremenska, zakopana duboko,

                           autorka nekoliko pjesama. Vječni pokoj

                           milostivo dala joj zemlja, mada truplo nije spadalo

                           ni u jednu književnu grupu.

                           Ali na grobu i nema ništa bolje

                           sem ovih rima, repuha i sove.

                           Prolazniče, izvadi iz taške mozak električni

                           i na sudbinu Šimborske na časak pomisli.


Pišući ove retke o poeziji Vislave Šimborske dobitnice Nobelove nagrade za književnost za 1996. godinu, osjećam zadovoljstvo i radost kakvu osjećam dok čitam njezinu poeziju. Iskreno želim da se taj osjećaj prenese i na vas dragi, sadašnji i budući čitatelji Vislavine poezije.


------------------------






Ovaj članak preuzet je iz knjige "Čitaćeva riječ", Ive Mije Andrića, koju možete preuzeti na sljedećoj adresi:


http://www.digitalne-knjige.com/andric6.php




---------------------------


Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Tržište i plan kao nacini reguliranja suvremenih industrijskih drustava promotrenih na

primjeru novih tranzicijskih odnosa U Europi



Dr. Zlatan Gavrilovic Kovac 

Adelaide 2007 

Mi cemo u ovom radu promatrati dva nacina regulacije suvremenih drustava pomocu trzista I plana I pri tome mi naravno imamo u vidu slucaj bivse Jugoslavije. Ovo pitanje uglavnom je optereceno mnostvom balasta I raznim ideoloskim momentima koji momenti bi trebali jedan od tih regulativa opravdati kao jedini primjereni I moguci model socijalnoga razvoja. Liberalna drustva organizirana su na principima trzista, neliberalna drustva organizirana su primjereno planu. U liberalnim drustvima trziste je mjesto razmjene I natjecanja gdje svi proizvodaci cine ono najbolje kako bi unaprijedili svoje poslove. Polaznu tocku u trzisno orijentiranoj racionalnosti cini pretpostavka da je neometano djelovanje trzista najveca avantura covjeka. U tom smislu trzisna racionalnost je politicki pasivna, nekako po strani potrebe za politickim djelovanjem. Naravno odluke se donose ali one imaju svrhu jedino odbrane funkcioniranja trzista definiranjem I unapredenjem pravila igre. Iz toga slijedi da je trzisna racionalnost politicka teorija koja sadrzi forme, procedure I aktere politickog natjecanja ali koja ostavlja po strani supstanciju tih procesa uglavnom kroz natjecanje politickih aktera . 


Tako na primjer osnovna pitanja ovdje jesu odrzavanje izbora pa onda razmatranje sistema gdje se politicki glasovi prevode u mjesta u parlamentu, kada I kako parlament jeste konstituiran, kako je predsjednik izabran – sva ova pravila jesu pravila igre u trzisnom sistemu. Medutim ono sto trzisnu racionalnost ne moze dovesti do bitnih pitanja jesu pitanja na primjer kako I na koji nacin ce radnici biti reprezentirani u jednom izvjesnom opsegu u parlamentu, da li je privatno vlasnistvo nedodirljivo, da li da postoje ili ne privatne skole I koliki ce biti njihov broj itd. S druge strane u planskoj racionalnosti dominantna su pitanja substantivnih socijalnih normi. Planeri su ti koji odlucuju tko ce I kako nesto dobiti. Ideja planske racionalnosti I orijentacije ne ostavlja prostora za individualne odluke ili za konfrontaciju raznih odluka. 


Planska racionalnost uspjesno anticipira sve potrebe pokusavajuci ih zadovoljiti. U tom smislu pravila igre u ovoj orijentaciji jesu principi normi sa kojima zapravo I nema neke igre nego su one kontrolirane u jednom definiranom procesu. U tom smislu trziste I trzisna ekonomija smatra se neraskidivim dijelom kapitalistickog razvoja I uzrokom svih poteskoca kada je rijec o kapitalistickom sistemu I kapitalistickom nacinu proizvodnje. Na taj nacin socijalizam se poima kao sistem kojem je prije svega zadatak unistenje trzista I to unistenje smatra se preduvjetom opstanka I egzistencije socijalizma kao sto je to bio slucaj u ruskom modelu socijalizma. Istina jeste to da je trziste I takozvana market ekonomija vezana za razvoj kapitalizma medutim ima slucajeva kao sto je to jedno vrijeme bio jugoslavenski slucaj, posebno nakon 70-tih godina proslog stoljeca, gdje se trziste moze shvatiti kao regulativni mehanizam I u sistemima koji nisu prvenstveno kapitalisticki. S druge strane postojanje planskog nacina reguliranja smatra se prije svega stvarnoscu bivseg Sovjetskog Saveza I njegovih piona za koje je bilo karakteristicno unistenje trzisne ekonomije a time I ljudskih sloboda I politicke demokracije mada nije nuzno da se trziste u svim njegovim elementima povezuje sa egzistencijom politicke demokracije kako je to na primjer najnovije pokazao americki ekonomist Thurow. 


Isto tako postojalo je mnogo socijalistickih teoreticara koji su posebno dokazivali da planiranje ne mora biti negacija trzista niti mora znaciti unistenje ljudskih sloboda I politicke demokracije. Da je medutim ovdje svagda bilo rijeci o izvjesnim zloupotrebama Marxova misljenje kao I o plitkim vulgarizacijama Marxa najbolje pokazuje slucaj da su ti teoreticari govorili o socijalizmu kao o “sistemu” pa su time previdjeli bitnu znacajku misljenja Marxa da u okviru neokapitalisticke zbilje moze biti samo rijeci o socijalizmu kao energetickom pokretu koji revolucionira postojece stanje a da je citav “sistem realnog socijalizma” zapravo samo devijacija ispravnog nacela. Tako je prema socijalistickim teoreticarima socijalizam bio razumijevan kao sistem bez novca , trzista I robe receno u najelementarnijem obliku. Kako mi medutim nigdje na ovakve definicije socijalizma ne nalazimo kod Marxa to se nadaje da su ovakve plitke vulgarizacije Marxa bile motivirane pseudoznanstvenim razlozima odakle je slijedio napor zasnivanja socijalne teorije u teoreticarima Druge I Trece Internacionale , od Bernsteina do Lenjina I Staljina. 


Ovakav nacin misljenja citavu je Marxovu tematiku vratilo na poziciju shematsko simplificiranog I objektivnog videnja socijalizma koje je socijalizam svelo na nekoliko ekonomskih generalizacija zanemarujuci Marxovu poruku da socijalizam ima svoj historijski prelazni karakter kapitalistickog drustva ili drustva ne onakvog kako se ono razvilo na svojoj vlastitoj osnovi nego onakvog kakvo ono iz kapitalistickog drustva upravo izlazi I koje u svakom pogledu ekonomskom, moralnom, duhovnom nosi na sebi tragove starog drustva iz cije utrobe izlazi. Za model trzisne regulacije zasnovane na razmjeni vazno je reci da je ona dobrovoljna odnosno svatko tezi svojoj dobrobiti I nitko drugi nema mogucnosti nametanja svoje volje. U tom smislu vazan je stav Adama Smitha: “Svaki pojedinac nastoji svoj kapital tako zaposliti kako bi njegov proizvod mogao biti od najvece vrijednosti. Namjera pojedinca u pravilu nije niti da unapreduje javni interes niti pak zna koliko ga je unaprijedio. Njegova je namjera jedino da ostvari svoju vlastitu sigurnost, jedino svoju dobit. I njega u tome vodi nevidljiva ruka da ostvari cilj koji nije bio sastavni dio njegove namjere. Ostvarujuci svoj vlastiti interes on cesto unapreduje interes drustva I to efikasnije nego mu je stvarna namjera da ga unaprijedi.” Osnovne ciljeve ovog drustva postavljaju potrosaci I zato se kaze da je ovo drustvo utemeljeno na suverenitetu potrosaca . 


Opcenito se smatra da drustvo slobodnog trzista nije adekvatno za adaptaciju u buducnosti. Trzisni sistem smatra se da manje moze odgovoriti na buduce zahtjeve I da onda moze drzati sistem stabilnim. O.Lange kaze da trziste ne daje solucije za problem rasta I razvoja te ono nije osnova na kojoj se moze dugorocno planirati. Trziste svagda reflektira postojece odnose a promjene koje se unose stvaraju investicijama nove profite, nove tehnicke uvjete I nove potrebe. Te nove uvjete koji se donose od danas do sutra trziste jednostavno ne reflektira. Medutim trziste nije bez instrumenata koji se odnose na buducnost. Lindblom kaze da u trzisnom sistemu vlasnik prirodnog resursa cuva rijedak resurs za buducnost. To vlasnika obogacuje ali I ocuvava resurs. Medutim postoji jedna fundamentalna primjedba koja se odnosi na pitanje eticnosti funkcioniranja trzisnog sistema a to je da je osnovni kriterij njegova funkcioniranja suverenitet potrosaca . I to je moment koji dovodi do poznate deformacije u svim trzisnim sistemima odnosno da je cesto proizvodna trivijalnost mnogo razvijenija nego zadovoljavanje potreba. Tako je proizvodnja televizora I kompjutera razvijenija nego zdravstvena zastita ili stambena izgradnja. S druge strane plan mozemo zamisliti u jednom ekstremnom slucaju kao potpuno centralizirano trziste gdje se sveukupna ponuda I sveukupna potraznja citavog drustva odreduje u uredu centralnog planera. U takvoj situaciji planer je potpuno slobodan da svojim odlukama uskladuje ponudu I potraznju. On moze rasporedivati produkte kako hoce I odredivati po svojoj volji propozicije ponude I potraznje. On moze maksimalizirati ekonomski rast u bilo kom pravcu koji hoce. Jedino ogranicenje njegovih odluka cini fizicki volumen proizvodnje ili velicina bruto produkta I zato je njegov glavni problem maksimalizacija proizvodnje a sve drugo je stvar njegove odluke. 


Teleoloska vojnicka koncepcija plana je ova: imamo datu situaciju, date objektivne faktore. Subjektivna volja pristupa ovim datim objektivnim faktorima I nastoji ih izmijeniti u svoje subjektivne svrhe. Ova subjektivna volja uzima date objektivne faktore kao polaznu tocku I u odnosu na njihovo rjesenje projicira ciljeve koji su u skladu sa subjektivnom voljom. Prema tome plan I sistem planskog reguliranja drustva predstavlja ekstremni voluntarizam upravljaca. To je razlika zasto je jedna od bitnih karakteristika takvog sistema moc koncentrirana u planskom centru. Iz toga je ocito da ovaj sistem djeluje efikasno kada se zeli velika koncentracija investicijskih sredstava za relativno mali broj primarnih interesa. 


Medutim ovdje se javlja I jos jedan problem. Isto tako koliko god rasle tehnicke mogucnosti obrade I prenosa informacija toliko raste I kompleksnost sistema koji se regulira. Na taj nacin tehnicki razvoj ne uspijeva rijesiti problem sveobuhvatnog plana. Taj problem preopterecenosti informacijama cini osnovicu jedne od prvih kritika mogucnostui funkcioniranja planskog sistema. S obzirom da trzisni sistem regulacije pretpostavlja sebicnu individuu dotle se u planskom sistemu inzistira na” novom covjeku” koji nece biti rukovoden egoistickim motivima nego visim principima dobrobiti zajednice . Zato socijalizam” stvara” novog covjeka na nacin da covjeka oslobada stega koje su ga tistile u kapitalizmu. Tako Staljin proklamira komunistu kao covjeka novog tipa, Mao govori o premodeliranju covjeka do dna njegove duse , A Fidel Castro proklamira novog covjeka sa dubokom svijescu o vlastitoj ulozi u drustvu I o vlastitim duznostima I socijalnim odgovornostima.


S obzirom na pitanje djelovanja zakona vrijednosti valja razlikovati cisti trzisni sistem u kojem neometano djeluje zakon vrijednosti, regulirani trzisni sistem u kojem je konkretni trzisni sistem na neki nacin reguliran a intervenira se u djelovanje zakona vrijednosti da bi se postigli nekim pozeljni ciljevi. I tu se razlikuje direktna administrativna regulacija gdje se preko sistema direktnih zabrana I ogranicenja nastoji postici zeljeni ciljevi. Takoder imamo trzisnu privredu u kojoj postoji planiranje . U nizu postojecih trzisnih privreda ne samo da imamo regulaciju koja uravnotezuje djelovanje sistema nego imamo I odredene oblike makroplaniranja. Isto tako imamo planiranje koje pospjesuje djelovanje trzista I ovdje je osnovni cilj efikasnije djelovanje zakona vrijednosti I konacno administrativni sistem koji koristi trziste a to bi bio sistem koji je reguliran odlukama planera dakle trziste ne vrsi alokativnu funkciju ali moze vrsiti distributivnu funkciju. To je slucaj bio sa bivsim SSSR gdje roba siroke potrosnje distribuira pomocu trzista ali kupnja potosaca ne djeluje na investicije, nema alokativnu funkciju, nego je ova iskljucivo u sferi odlucivanja plana. Slucaj SSSR poznaje I totalno administrativno planirani sistem gdje planer tocno odreduje proizvodnju I potrosnju, sistem bez novca I ovom sistemu odgovara ratni komunizam u SSSR-u

Marx i planiranje

Da su vulgarni marksisti pogresno shvatili Marxa najbolje pokazuje slucaj njihova stajalista da je postojanje robne proizvodnje a onda I trzista nuzno inkopatibilno sa socijalistickom organizacijom. Pri tome je u izvjesnom smislu doslo do vulgarizacije Engelsovih navoda iz njegova Anti-Duhringa kao I Marxovih navoda iz Kapitala da je toboze socijalizam drustvo u kojem se ukida robna proizvodnja, trziste I novac a da onda slijedi centralizacija. Odatle su vulgarni socijalisticki ekonomisti zakljucili da je posve jasno da se socijalisticko planiranje bazira na ukidanju robne proizvodnje, trzista I novca, na centralizaciji svih sredstava proizvodnje kao I na centralnoj regulaciji ekonomije. Odatle bismo mogli zakljuciti da Marxovom modelu socijalisticke ekonomije odgovara sistem centralnoplanske komandne ekonomije koji je u historijskom razvoju u Europi postojao u uvjetima ratnog komunizma u Rusiji.


 Medutim stajalista Marxa su jako daleko od ovih misljenja. U tom smislu valja krenuti od Marxova razumijevanja da planiranje treba shvatiti vise u smislu racionalne duhovne I intelektualnosti djelatnosti covjeka usmjerene prema okolini u kojoj covjek djeluje. Ponekada se planiranje razumijeva racionalnom socijalnom akcijom odnosno socijalnim procesom za donosenje racionalnih odluka a ponekad kao dugorocno misljenje koje odreduje akciju u sadasnjosti. Odatle se shvaca da se planiranjem covjek suprotstavlja stihijskim procesima koji ga okruzuju I nastoji spoznati zakonitosti koje su im imanentne. Na taj nacin planiranje se tretira kao trijumf racionalnog uma nad iracionalnim socijalnim procesima. Medutim takoder postoji jedno jako vazno misljenje Marxa koje je on izrazio u Kapitalu postavljajuci pitanje sto covjeka razlikuje u odnosu recimo na pcelu. Pcela gradis svoje sace prema svome nagonu za razliku od covjeka koji u svim svojim akcijama polazi od vec unaprijed zamisljene ideje svjesno je preoblikujuci I realizirajuci je kroz svoju djelatnost odnosno svoj rad. Time se zapravo postavila definicija covjeka kao svjesnog socijalnog bica koji prije svega svjesno zamislja karakter vlastite zajednice koju on izgraduje I revolucionira kroz dnevnu politicku I revolucionarnu praksu. 


Medutim je teoretska diskusija o planu I trzistu kao regulativnim mehanizmima koja se razvijala na tlu moderne politicke ekonomije I industrijske sociologije kako na kapitalistickom zapadu tako I na socijalistickom istoku zanemarila taj jako vazan moment Marxova misljenja a taj je da je socijalizam revolucionaran pokret koji dokida postojece stanje spoznajom realnih historijskih I socijalnih procesa koji su u bitnome kapitalisticki na nacin revolucionarnog djelovanja napredne radnicke klase koja se politicki organizira kroz svoju avangardu I koja vodi dnevnu politicku borbu sa drugim socijalnim I politickim snagama. U tom smislu ova diskusija koja se razvila predstavljla je u bitnome izuzetan politicki balast I znacila je ujedno totalnu stagnaciju proleterskog pokreta I na istoku I na zapadu.S druge strane svi su teoreticari kako na zapadu tako I na istoku od 80tih godina proslog stoljeca kada dolazi do izvjesne stagnacije planske privrede krenuli od stajalista da o covjeku mozemo govoriti samo kao o homo oekonomicusu koji cini dominatnu sliku suvremenog covjeka te je tako ta slika covjeka u stvari unificirala svo bogatstvo ljudskih motiva I akcija I sve podredila jednom interesu, interesu profita. Odatle se javljalo zagovaranje stajalista radikalnog liberalizma da trziste treba regulirati ne samo ekonomiju nego I sveukupnu drustvenu reprodukciju. Kriza je planske regulacije dovela do napustanja te ideje u monetarizmu Tacherovice I Regana ili pak u temeljitim pokusajima redefiniranja uloge planiranja u drustvu. To je dovelo do jednog populistickog pokreta na socijalistickom istoku da treba raditi na deplanifikaciji ekonomije I uvodenju trzista odnosno da treba raditi na poboljsanju ekonomskih mehanizama koji su znacili jacanje samostalnosti poduzeca, smanjenje ingerencija centralnih organa uz osuvremenjavanje centralnog planiranja, uvodenje novih matematickih metoda, poboljsanje indikatora pracenja uspjesnosti, da menedzeri moraju donositi odluke prema situaciji na trzistu, da se mora raditi na demokratizaciji unutrasnjih politickih I ekonomskih odnosa, da zaposleni dobiju vece ingerencije u upravljanju. Itd. Medutim su sve ove mjere u Jugoslavenskom slucaju zapravo znacile slom citavog dotadasnjeg poretka I najzad rat sa nesagledivim socijalnim I politickim posljedicama . To je u novim tranzicijskim drustvima znacilo oblikovanje jednog karaktera covjeka koji se danas pokazuje vrlo problematicnom kreaturom. Homo oeconomicus moderne ekonomije jeste konzument koji vrlo pazljivo vaze korisnost I kostanje prije svake kupovine I koji usporeduje stotine cijena prije nego se odluci na kupovinu. On je istovremeno I poduzetnik koji barata posljednjim informacijama citavog trzista I trzista razmjene roba I koji svoje odluke donosi na temelju tih informacija. On je perfektno informiran a iznad svega je racionalan covjek. 


Sasvim drugaciji je homo politicus ili socioloski covjek koji sebi postavlja moralne I filozofske probleme I koji uz pomoc teoretske analize jeste u odnosu prema realnim ljudima svog svakodnevnog iskustva. U bitnome on je covjek koji polazi od koncepta socijalne relacije kako bi dosao do socijalne akcije. U tom smislu homo politicus liberalizam razumijeva kao nacin misljenja koji je uzdigao individualnu slobodu iznad zahtjeva jednakosti. Isto tako homo politicus vidi i u socijalizmu jedan nacin misljenja koji je uzdigao jednakost iznad zahtjeva slobode. I zato mi vidimo jednu nuznost za rehabilitacijom slobode I jednakosti u suvremenim demokracijama jer su sloboda I jednakost dva momenta demokracije uopce. Jednaka sloboda to je ono sto mi preporucujemo suvremenoj demokraciji. U tom pravcu razmisljajuci jednaka sloboda jeste moment politickog pokreta. 


Socijalizam kakav je on postojao karakterizirala je jednakost gradana ali je proklamirana sloboda za sve gradane bila prazna deklaracija. Socijalizam je bio uglavnom egalitarizam I uglavnom vladavina neslobode. U tom smislu realni socijalizam podjednako kao I liberalizam , dakle kao konstruktivne politicke ideje vjerojatno pripadaju povijesti. 

Apr 13 '13

Tuzla fenomen likovnoga života




Peta umjetnička likovna galerija Natalija


* * *


/Još jedna umjetnička galerija u Tuzli/


* * *


Fenomen likovnoga života u Tuzli emanira iz vremena kad je Tuzla dobila prvog akademski obrazovanog slikara Đorđa Mihajlovića /1875. godine, akademija u Minhenu/, potom Adela Bher Vukić /akademija u Beču/ – što je podudarno s vremenom intenziviranja eksploatiranja soli i ugljena, održavanja Berlinskog kongresa /1878. godine/, anektiranjem Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske carevine u skladu s odlukom istoga, što je ustvari, podudarno sa slabljenjem i padom Otomanske imperije.


Dakle,u jednakoj mjeri kako se bezobzirnim eksploatiranjem šuma, ugljena, kamene soli i drugih rudnih bogatstava i probijanjem putova i željezničkih pruga – nužno mijenjao krajolik erozijama i raskopavanjem tla, a kasnije /zbog nekontroliranog izluživanja/ kamene soli počelo je i da tone /propada u zemlju!/ posebno grad Tuzla u svome središnjem dijelu, što je poprimalo sve katastrofalnije  razmjere, a što je samo djelomično osmišljeno sanirano.


* * *


Kažemo fenomen likovnoga života, iz dva razloga, jer se likovni život javio/emanirao spontano. /Fenomenologija se kao filosofski pravac koji je utemeljio Edmund Huserl – javila 1901. godine./ Fenomen se potom sve intenzivnije razvijao u raznim vidovima likovnih djelatnosti žitelja grada Tuzla. To što su devastirali život i nebriga, ljudi su nastojali likovnošću zabilježiti, sačuvati i oplemeniti osobno sjećanje na minulo vrijeme i ljepotu, a tako i na svojevrstan način likovnim sredstvima sanirati devastirano u stvarnosti, okruženju i svojim životima.


Poslije Đorđa Mihajlovića došli su izvrsni slikari u nizu: Ismet Mujezinović, Kristian Kreković, skulptori Dragiša Trifković i Franjo Leder, slikari Mensur Memo Dervišević, Mevludin Ekmečić, Nezir Čorbić, Zdravko Novak Paljić, Rusmir Salihbegović, Began Turbić, kipari Srećko Galić i Petar Jelisić, slikari Edin Dervišević, Ćazim Sarajlić, Fuad Kasumović, te brojni mlađi.


 * * *


Tuzla je pouzdano rijetka pojava među našim gradovima i kulturnim sredinama /oko 150.000 stanovnika/ koja ima pet /5/ profesionalnih /likovnih/ umjetničkih galerija koje djeluju in continuo, te vrlo snažnu i uhodanu likovnu koloniju Breške. Osim toga postoji još veći broj za umjetnike atraktivnih galerijskih prostora kao u Domu boraca, Privrednoj banci, Domu mladih, Fabrici soli, Regionalnom historijskom arhivu, Muzeju istočne Bosne, Filozofskom, Tehnološkom i Pravnom fakultetu, itd.


* * *


Do osnivanja Međunarodne galerije portreta i njezinog stalnog Internacionalnog bijenalnog festivala portreta i grafike prije pedeset godina, stalno je djelovala Gradska izložbena galerija koja je kasnije zatvorena, jer je bila u zoni izrazitog tonjenja grada.


Zahvaljujući predanom radu akademskog slikara Mevludina Ekmečića /koji je uz pomoć uglednog revolucionara i akademskog slikara Ismeta Mujezinovića i stvorio Međunarodnu galeriju portreta Tuzla/, Međunarodna galerija portreta je za kratko vrijeme dostigla visok međunarodni ugled praćen kvalitetnom izdavačkom djelatnošću.


Međunarodna galerija portreta formira legat meksičkog slikara našeg porijekla – Džemsa Haima Pinte i Međunarodni atelier Ismet Mujezinović. Redovna izložbena djelatnost najuglednijih likovnjaka svih ovih pedeset godina bila je podrazumijevajuća, kao i niz pratećih programa drugačije provenijencije: promocije knjiga i časopisa, izložbe fotografije, filmske projekcije, koncerti, resitali, etc.


* * *


Prije petnaestak godina zatvorena je stalna umjetnička galerija Fabrika soli, ali je aktivirana izvrsna Umjetnička galerija Bosanskog kulturnog centra Tuzla, uz koju je vezana intenzivna izlagačka djelatnost Društva likovnih umjetnika Tuzlanskog kantona – revijalno i selektivno, te izložbe brojnih uglednih likovnih umjetnika iz Bosne i Hercegovine i šireg okruženja.


Osim toga,Bosanski kulturni centar organizator je vrlo uglednog Bijenala umjetnosti minijature šireg, međunarodnog obuhvata, što je za ovu kuću i specifikum i bitan programski sadržaj.


* * *


Od prije desetak godina u Tuzli, u Franjevačkom samostanu Svetih Petra i Pavla djeluje Umjetnička galerija Kristian Kreković koja njeguje izvjestan uklon prema sakralnoj umjetnosti što je u tuzlanskom likovnom ambijentu primljeno s osobitim uvažavanjem.


Osim toga, Umjetnička galerija Kristian Kreković – najbolja je moguća podrška likovnoj koloniji Breške koju organizacijski nosi Hrvatsko kulturnoumjetničko društvo Napredak Tuzla – a koja njeguje međunarodni obuhvat umjetnika/učesnika.


* * *


Od prije tri godine, djeluje i prva privatna umjetnička galerija – Galerija Mandžić – namjenski građena prema projektu uglednog arhitekte Zlatka Ugljena.


Specifikum ove Galerije je Annale umjetnosti minijataure, pozivni međunarodni obuhvat. Ovakva orijentacija Galerije Mandžić već je pokazala svoju punu opravdanost i smisao, jer predstavlja bokorenje i intenziviranje likovnoga života u pravome smislu te riječi, kao i pridavanje značaja minijaturi kao disciplini koja je u izvjesnom smislu bila skrajnuta – potisnuta i zapostavljena.


* * *


PETA UMJETNIČKA GALERIJA NATALIJA TUZLA


* * *


Početkom travnja 2013. godine, u centru Tuzle, na Sonom trgu, na 350 kvadratnih metara adaptiranog prostora, akademska slikarica, magistrica sakralnog slikarstva Natalija Cimeša, otvorila je svoju

UMJETNIČKU GALERIJU koju su posjetitelji i ljubitelji njezinoga, uistinu originalnoga slikarskog izraza spontano prozvali njezinim imenom

NATALIJA


Za razliku od specifikuma koje naprijed pobrojane umjetničke galerije težišno njeguju kao znak osobne raspoznatljivosti i izbjegavanja eventualnog trvenja sa drugim galerijskim institucijama i njihovim programima, galerija Natalije Cimeša je opredjeljena prema likovnoj umjetnosti općenito i u odnosu na prethodne četiri sintetično, možda i iz razloga što sama Natalija intenzivno crta, slika, radi mozaike, vitraje i skulpture.


Najznačajniji i neprijeporan kriterijum za onoga ko poželi izlagati u umjetničkoj galeriji Natalaija jeste estetski domet i postignuće umjetnika.


* * *


Likovno djelo Natalije Cimeša je živim dokazom njezinoga raskošnoga dara i uistinu značajnog osobnog umjetničkog postignuća i iskustva. Njezini uspjesi o tome više nego rječito govore, ali sasvim dovoljno i reprodukcije koje donosimo uz ovaj tekst, a koje možete pogledati i na web site: www.natalija.ba


* * *


Natalija Cimeša je slikarica nesklona feminističkim i gender pričama, jer je umjetnica koja ne zazire od angažmana franc. engagement. Svoje serije crteža i slika koncipira tako da prožimaju suvremenost, a njihova bit pogađa u sridu bez pardona. Dakako,

takav odnos joj priskrbljuje ljudsko i umjetničko ispunjenje sasvim neovisno o tome slika li portret, akt, koridu, konja u propnju, djevojku koja jaše bika kao na antropomorfijama akademika Boška Kućanskog, ili pravi serije crteža, skulptura i mozaika sakralnog sadržaja.


Natalija Cimeša je iznimno talentirana, vješta i hrabra mlada žena od koje možemo tek sada, kad ima i galeriju, očekivati puni razmah

talenta i ljepote.


TUZLA je u UMJETNIČKOJ GALERIJI NATALIJA dobila prelijepu krunu svoga likovnoga života.


ČESTITAMO.


* * *


Travnja, anno Domini, 2013.


Galerija Natalija  












--------------------------------------


Napisao: Atif Kujundžić


Preuzeto s adrese: http://tacno.net/


Svi tekstovi Atifa Kujundžića: http://tacno.net/author/atif-kujundzic/  

Apr 13 '13
Par riječi o poeziji Slomljeno krilo gospođe Senke Ivezić




U izdanju digitalnih knjiga u Zagrebu upravo je objelodanjena prva zbirka poezije gospođe Senke Ivezić. 


Riječ je o zbirci koja je nastala prije 30 godina ali je tek danas ugledala svjetlost dana. I ja općenito mogu reći da je mnogim našim pjesnicima i piscima učinjena golema nepravda dugogodišnjom praksom ignoriranja svega onoga što se opiralo shemama službene državne ideologije. Tako da nije čudno da se prve zbirke poezije pojavljuju nekoliko decenija kasnije. 


Fundamentalna pitanja i životne dileme autorica promatra kao pitanja neozbiljene ljubavi koja je tema toliko karakteristična za mlade ljude na počecima njihova životnoga puta i ova se tematika kod gospođe Ivezić pojavljuje u njenom najdostojanstvenijem obliku, kao ljubav na tlu svakodnevnoga običnoga života mlade djevojke, kao zabrinutost djevojke za vlastitu sudbinu, kao toplina u krugu domaćega života ili i inače u dubokim moralnim odnosima i dilemama. 


Na žalost ova knjiga poezije iznosi na vidjelo tek jedan mali segmenat toga života dok bi potpuniju sliku trebali dobiti u njenih slijedećim zbirkama koje su ostavljene za budućnost. 


Međutim i u ovoj zbirci može se vidjeti kako se ljubav penje do lirskoga oduševljenja u kojem ima mnogo dubine osjećanja i prisnosti ali protkane beskonačnim stradanjem koje ovladava čitavom egzistencijom u ljupkim doživljajima jedne potištene i čeznutljive duše. Ali i inače mladalačka ljubav jest takva, puna osjećaja, nježna, bez obilne fantazije, kao igra, melankolična i jednostavna. 


I već zbog ovih karakteristika zbirku poezije Slomljeno krilo treba uzeti ozbiljno u obzir te je ja stoga toplo preporučujem čitateljima digitalnih knjiga, 


U adelaideu zlatan gavrilović kovač



Napisao: Zlatan Gavrilović Kovač


----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/ivezic.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Apr 12 '13

PRILOG KRITICI FUNDAMENTALNE ONTOLOGIJE

 


 


Uvod

 

Vama je vjerojatno dobro poznato što zapravo mislimo kada kažemo ‘dogodio se rat u Bosni’ I mi smo vjerovali da sve razumijemo kada to kažemo l da nikako nismo u nikakvoj neprilici. Međutim postavlja se danas fundamentalno pitanje imamo li mi zapravo ikakvu jasnu sliku stradanja naroda Bosne i što to mi zapravo mislimo kada kažemo da Heideggera I njegovu filozofiju treba promišljati upravo s obzirom na njeno pitanje. Valja dakle ponovno postaviti pitanje smisla našeg djelovanja i našeg mišljenja upravo s obzirom na centralno pitanje bitka-u-svijetu koji je svagda faktičan. Pitamo se dakle svagda o ontološkom jedinstvu egzistencijalnosti i faktičnosti a obrada tog temeljnog pitanja I njegova ontološka karakterizacija zahtijevaju da razmotrimo one fenomene koji u bitnome koncentriraju karakter života naroda u epohi totalne destrukcije. Zato fenomen tjeskobe isto kao I fenomen straha zahtjeva da se položi temelj svake analize pa je obrada tog fundamentalnog čuvstvovanja Bosanskog naroda ishodiste isto tako fundamentalnog fenomena propadanja. Tako se nasuprot supstancije koja istrajava pojavljuje Bosanski čovjek kojem tjeskoba I strah čine mogućnost i realnost bitka gubitka. U isti mah s ovim dokučenim pitanjem tubitka polažemo fenomenološko tlo za eksplicitno izražavanje izvorne cjelovitosti bitka tubitka koji se razotkriva kao briga. Dakle, kada razmatramo konkretan povijesno socijalni svijet upravo kao da smo bačeni bitak-u-svijetu mi zapravo na primjeru Bosne razmatramo temeljno čuvstvovanje tjeskobe kao jedne  osobite dokučenosti  čovjeka. Zato iz ovog supraontološkog  samoizlaganja tubitka mi imamo zapravo potrebu da se pitamo o tubitku kao I o istini, ništavnosti, cjelini I dakako metrixu. Stoga se danas čini potrebnim prije svega ponovno pobuditi razumijevanje za sam smisao  našeg života. Konkretna obrada pitanja o smislu našeg života namjera je rasprave koja slijedi. Interpretacija čovjeka kao mogućeg horizonta svakog razumijevanje bitka I svijeta uopće nas je postavljeni cilj a smjeranje ka tome postavljenom cilju I istraživanja koja su u tom pravcu poduzeta imaju  nakanu koju čitalac sam morati otkriti.

 

Heidegger u metrixu

 

00000000000000000000000000011111111111110000000000000011111111111000000000

00000000111111111111111110000000000000000011111111111111111111111111111111

11111111000000000000000000000000000000000000000001111111111111111111111111

00000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000

00000000000000000000000000111111111101010101010101010101011111111111111111

11111111110000000000000000000111111111111111111111111111111111111111111111

11111111111111111111111111111111111111111111111111111111111111111111111111

11000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000

00111111111111111111111111111111000000000000000000000001111111111111111111

11111111111100011111111111111111111111111010000000000000000001011111111111

11111111111111111111111111111011100000000000000000000000000000000000000000

01010100000000000000000100000000000000001000000000000000000000000000000001

00000000000000000000000000000000000000100000000000001111111111111111111111

11111111111111111111111111111111111111111111111111111111111100000000000000

00000000000111111111111111111111111111111111111111111111111111111111110000

00111111111111111111111111111111111111111111111111111111111111111111111111

11111111111111111111111111111110010101001010101010101010101010101011111111

11111110000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000

00000000000001001010010010101001010101001010101010101010101010101010101010

10101000101010101010101010101010101010101010101010101010101010101010101010

10111111111111111111111111111111111111111000000000000000000000000000000000

00000000000000000000000000000000000000000000000000000000000001111111111111

11111111111111111111111111111111111111111111111111111111111111111111111111

00000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000

00000000000000000000000000000000100101001010101010101010101010101010101010

10101010101010101010101010101010101010101010101010101011111111111111111111

11111111111111111111111111111111111111111111111111111111111111111111111111

11110000001111111010101000000000000000000000000000000000000000000000000000

00000000010101011111111010000000000000000000000000000000000000000000000000

00000000000001010000000000000000000000000000000000000000000000000000000000

00000000000000000000000000000010101010100101010101010101010101010101010101

0101010101010101010110110000000000000000000000000000000000000003

 

Heidegger s obzirom na NIŠTA

 

(kako je to bilo razumijevano)

 

ništa, ništa, ništa, ništa, ništa, ništa, ništa, ništa, ništa, ništa, ništa, ništa ništa ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništanistništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaništa

ništaništaništaništaništaništaništaništaništaništaBOSANSKA DJECA

                             

Heidegger s obzirom na SVE

 

 

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESV

SVESVESVESVESVESVESVESVESVESVESVSAMOSANJAM

                                  

 

Heidegger s obzirom na ISTINU

 

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINA

ISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINAISTINBOSNA

 

Heidegger s obzirom na DAS SEIN

 

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

govnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovnagovna

                                         

 

Zaključak:

 

Prilog kritici fundamentalne ontologije prije svega ima u vidu realan socijalno povijesni svijet BOSNE možda na isti način na koji je Heidegger imao u vidu Njemačku. Dakako između Heideggerove destrukcije tradicionalne metafizike I ovog Priloga kritici Heideggerova pokušaja stoji golemi vremenski raspon duhovnog I materijalnog razvoja Europskog Kontinenta. No kao sto čitatelj lako može zamijetiti Prilog Kritici postavlja neka fundamentalna pitanja karaktera toga razvoja, razvojne tendencije I latencije socijalnih I duhovnih komponenti Europe koja se do dana današnjeg nije oslobodila mitske predodžbe o vlastitoj posebnosti I izuzetnosti na tragičan način stradalnika koji pošto poto kani zadržati svoj prijašnji sjaj. Međutim danas nakon kalvarije Europe na primjeru Balkana mi smo svjedoci samo odumiranja jednog bezvremenitog svijeta koji od nas današnjih ništa drugo ne očekuje do PREZIR.

  

DR. Zlatan Gavrilović Kovač

 

 

ETIČKI POGLED NA ABORTUS




Imaju li žene pravo da prekinu neželjenu trudnoću? Ili je država ovlašćena (ili možda etički obavezna) da zabrani namerni abortus? Treba li neki abortusi da budu dozvoljeni, a drugi ne? Da li odgovarajući pravni status abortusa sledi iz njegovog moralnog statusa? Ili bi abortus trebalo da bude legalan, čak i ako je ponekad ili uvek moralno rđav?

Takva pitanja su pokrenula intenzivnu raspravu u poslednje dve decenije. Dosta zanimljivo, abortus u većini industrijskog sveta nije bio kriminalni prekršaj, sve dok u drugoj polovini devetnaestog veka nije donet niz zakona protiv abortusa. U to vreme, zastupnici zabrane abortusa su, uglavnom, naglašavali medicinske opasnosti od abortusa. Ponekad se takođe dokazivalo kako su fetusi ljudska bića od samog začeća pa nadalje, i da je zato abortus jedan oblik ubistva. Sada, kadje poboljšana tehnika ispravno izveden abortus učinila mnogo bezbednijim od porođaja, medicinski argument je izgubio snagu koju je nekad imao. Stoga je pravac dokaza protiv abortusa sa fizičke bezbednosti žena skrenuo na moralnu vrednost fetalnog života. Zastupnici prava žena da izaberu abortus na argumente protiv abortusa odgovaraju na više načina: ovde ću ispitati tri pravca argumenata u korist abortusa: (1) da abortus treba da se dozvoli, jer zabrana abortusa vodi ka izuzetno nepoželjnim posledicama; (2) da žene imaju moralno pravo da izaberu abortus; i (3) da fetusijoš nisu ličnosti, pa stoga još uvek nemaju suštinsko pravo na život.


Konsekvencijalistički argument u korist abortusa


Ako postupci treba da se moralno procenju po svojim posledicama, onda se može snažno zastupati daje zabrana abortusa pogrešna. Kroz istoriju žene su platile strašnu cenu zbog odsustva bezbedne i legalne kontracepcije i abortusa. Prisiljene da rađaju mnogo dece, u izuzetno kratkim razmacima, one su često bile fizički iscrpljivane i umirale su mlade - sudbina zajednička većini društava pre dvadesetog veka i velikom delu Trećeg sveta danas. Prisilno rađanje dece pogoršavalo je siromaštvo, povećavalo stopu smrtnosti dece i mladih i bilo veliko opterećenje za porodične i državne resurse. Poboljšane metode kontracepcije su donekle ublažile ove probleme. Ipak, nijedan oblik kontracepcije nije sto posto siguran. Štaviše, mnoge žene nemaju pristup kontracepciji, npr. zato što ne mogu daje sebi priušte, ili se tamo gde one žive ne može nabaviti, ili je maloletne osobe ne mogu nabaviti bez roditeljske dozvole.

 

U najvećem delu sveta plaćeni rad je za mnoge žene, udate ili samice, postao ekonomska nužnost. Žena koja je prisiljena da radi ima akutnu potrebu da kontroliše svoju plodnost. Bez takve kontrole, njima nije moguće da steknu obrazovanje, koje je neophodno za svaki, osim za najmarginalnije poslove, ili im je onemogućeno da spoje odgovornosti plaćenog posla i od-gajivanja dece. Ovo je tačno i za kapitalističke i za socijalističke ekonomije, pošto u obe ekonomije žene moraju da se nose sa dvostrukom odgovornošću plaćenog i kućnog posla. Kontracepcija i abortus ne garantuju reproduktivnu autonomiju, jer mnogi ljudi ne mogu da sebi priušte (i prikladno odgaje) decu ili onoliko dece koliko bi hteli; a drugi su bez svoje volje neplodni. Međutim, i kontracepcija i abortus su bitni, ako žene treba da imajunajmanji moguć stepen reproduktivne autonomije ostvariv u svetu kakav je ovaj sadašnji. Na duži rok, pristup abortusu je suštinski za zdravlje ne samo pojedinih žena i porodica, već takođe i širih bioloških i društvenih sistema od kojih zavise naši životi. S obzirom na neadekvatnost sadašnjih metoda kontracepcije i nedostatak univerzalnog pristupa kontracepciji, izbegavanje brzog populacionog rasta zahteva određenu upotrebu abortusa. Dok se stepen populacionog rasta ne smanji u onim siromašnim društvima u kojima je ostao visok, neishranjenost i umiranje od gladi će biti rašireniji nego stoje danas. Moglo bi da još uvek bude dovoljno hrane da se ishrane svi ljudi na svetu, samo ako bi ona bila pravednije raspodeljena. Međutim, ovo ne može beskonačno biti istina. Erozija tla i klimatske promene izazvane uništavanjem šuma i paljenjem fosilnog goriva prete da ugroze zemljinu sposobnost za proizvodnju hrane - možda drastično - već u sledećoj generaciji.

 

Ipak, protivnici abortusa poriču daje abortus nužan za izbegavanje takvih nepoželjnih posledica. Neke trudnoće su rezultat nasilja ili prisilnog incesta, ali najveći broj proizlazi iz očevidno dobrovoljnog polnog ponašanja. Zato, protivnici abortusa često tvrde kako žene koje traže abortus »odbijaju da preuzmu odgovornost za sopstvene postupke«. Po njihovom mišljenu, žena treba da izbegava seksualno opštenje sve dok ne bude spremna da do kraja dovede svoju trudnoću. Ali, da lije ovaj zahtev razuman? Heteroseksualno opštenje nije biološki nužno za ženino - ili muškarčevo - zdravlje ili opstanak. Naprotiv, žene koje su bezbračne ili homoseksualne manje su podložne obolevanju od raka materice, AIDS-a ili drugih, polnim putem prenosivih bolesti. Nije očigledno ni da je polni život neophodan za psihičko zdravlje žene ili muškaraca, mada je suprotno uverenje vrlo rašireno. To je, međutim, nešto što mnoge žene smatraju jako prijamim - činjenica koja je moralno značajna za većinu konsekvencijalističkih teorija. Štaviše, to je deo načina života koji većina žena u ćelom svem očigledno voli. Na nekim mestima lezbejke su stvorile alternativne forme života, koje mogu bolje da posluže njihovim potrebama. Ali za najveći broj heteroseksualnih žena, izbor permanentnog celibata je vrlo težak. U većem delu sveta, samim ženama je vrlo teško da sebe izdržavaju (da ne govorimo o izdržavanju porodice); a polno opštenje je jedna od »dužnosti« udate žene.


Ukratko, trajni celibat nije razumna opcija koja treba da se nametne većini žena. A pošto su sve žene potencijalno podložne nasilju, čak i one koje su neudate ili homoseksualne mogu da se suoče sa neželjenom trudnoćom. Zato, sve dok ne postoj i potpuno pouzdana i bezbedna forma kontracepcije, dostupna svim ženama, konsekvencijalistički razlog za abortus će ostati jak. Ali, ovi argumenti neće ubediti one koji odbacuju konsekvencijalističke moralne teorije. Ako je abortus suštinski rđav, kao što mnogi veruju, onda on ne može da se opravda kao sredstvo za izbegavanje neželjenih posledica. Stoga, takođe moramo da razmotrimo da li žene imaju moralno pravo da traže abortus.


Abortus i ženska prava


Ne veruju svi filosofi morala da postoje takve stvari kao što su moralna prava. Zato je važno da se kaže šta su to moralna prava; Prava nisu neki tajanstveni entiteti, koje mi otkrivamo u prirodi; ona, u stvari, uopšte nisu entiteti. Reći da ljudi imaju pravo na život, znači reći da oni nikad ne treba da budu namerno ubijani ili lišavani sredstava za život, osim ako je jedina alternativa neko mnogo veće zlo. Prava nisu apsolutna, ali ne treba ni da se ukinu zbog nekog prividno većeg dobra. Na primer, neko može da ubije u samoodbrani, kada ne postoji drugi način da sebe zaštiti od smrti ili nepravednog nanošenja ozbiljne povrede; ali ne možemo ubiti drugu osobu samo zato što drugi mogu da iz njene smrti izvuku veliku dobit.

 

Osnovna ljudska prava su ona prava koja sve ličnosti imaju, nasuprot onim pravima koja zavise od određenih okolnosti, npr. obećanja ili legalnih ugovora. Smatra se da osnovna moralna prava ličnosti obično uključuju prava na život, slobodu, samoodređenje i slobodu od nanošenja telesne povrede. Zabrana abortusa izgleda da zadire u sva ova osnovna prava. Ženin život je ugrožen na bar dva načina. Tamo gde je abortus nezakonit, žene se često podvrgavaju opasnim, nezakonitim abortusima; Svetska zdravstvena organizacija procenjuje da preko 200.000 žena svake godine umire zbog toga. Mnoge druge umiru od prinudne trudnoće, kada je abortus nedostupan ili kada su prisiljene da mu ne pribegnu. Naravno, i dobrovoljne trudnoće takođe uključuje određeni rizik smrti; ali, u odsustvu prinude, ne postoji kršenje ženinih prava na život.


Zabrana abortusa takođe zadire u ženina prava na slobodu, samo-određenje i fizički integritet. Biti prisiljen na rađanje dete-ta nije samo »neugodnost«, kako to protivnici abortusa često tvrde. Izneti trudnoću do kraja, jeste težak i riskantan poduhvat, čak kad je ona dobrovoljna. Svakako, mnoge žene uživaju (mnogo) u svojoj trudnoći, ali za one koje ostanu trudne protiv svoje volje, ovo iskustvo je skoro potpuno jadno. A nedoborovoljna trudnoća i rađanje deteta su samo početak nevolja, izazvanih zabranom abortusa. Žena mora ili da zadrži dete ili da ga preda na usvajanje. Zadržavanje deteta može da joj onemogući da nastavi svoj izabrani životni posao ili da spreči njene druge porodične obaveze. Ustupanje deteta često znači da ona mora da živi sa nesrećnom svešću da ima sina ili ćerku o kojima ne može da brine, za koje često ne može čak ni da sazna da li su živi i zdravi. Ispitivanja žena koje su decu predale na usvajanje, pokazuju da je za većinu od njih odvajanje od deteta velika i trajna tuga.


Čak i ako prihvatimo shvatanje da fetusi imaju pravo na život, teško je opravdati nametanje toliko nevolja na jedinke, protiv njihove volje, a radi fetusovog života. Kao stoje Džudit Tompson naglasila u svom mnogo razmatranom članku iz 1971, »Odbrana abortusa«, ne postoji drugi slučaj u kome zakon zah-teva od pojedinaca (koji nisu osumnjičeni za neko zlo) da žrtvuju slobodu, samo-određenje i telesni integritet radi očuvanja života drugih. Možda je analogija sa ne dobrovoljnim rađanjem dece vojna obaveza. Međutim, ovo poređenje može da pruži samo delimičnu podršku za stav protiv abortusa, jer je opravdavanje prisilne vojne obaveze nešto što je po sebi sporno.


U popularnoj retorici, naročito u Sjedinjenim Državama pitanje abortusa se često vidi kao jedno od ženinih prava na upravljanje svojim telom. Ako žena imamoralno pravo da prekine neželjenu trudnoću, onda zakon ne sme da zabranjuje abortus. Ali argumenti za ovo pravo ne rešavaju potpuno moralni problem abortusa. Jer, jedna stvar je imati pravo, a druga biti moralno opravdan u ostvarivanju tog prava u nekom određenom slučaju. Ako fetusi imaju puno i jednako pravo na život, onda možda ženino pravo na abortus treba da se ispoljava samo u izuzetnim okolnostima. I možda treba dalje da se zapitamo da li su plodna ljudska bića - oba pola - ovlašćena da stupe u heteroseksualni odnos, ako nisu voljna da imaju decu i prihvate odgovornost za to. 


Pitanja o moralnom statusu fetusa


Kada u razvoju ljudske jedinke on ili ona stiču puno i jednako pravo na život? Većina savremenih pravnih sistema rođenje smatra tačkom u kojoj nastaje nova pravna ličnost. Stoga se čedomorstvo, uglavnom, klasifikuje kao oblik ubistva, dok abortus - čak i kada je zabranjen - uglavnom ne. Ali, na prvi pogled, čini se daje rođenje potpuno proizvoljno merilo moralnog statusa. Zašto ljudsko biće treba da svojim rođenjem dobije puna i jednaka prava, pre nego na nekom ranijem ili poznijem stupnju?


Mnogi teoretičari nastoje da uspostave neko univerzalno merilo moralnog statusa, kojim bi pravili razliku između onih entiteta koji imaju puna moralna prava i onih koji nemaju moralna prava ili ih imaju u različitom ili smanjenom stepenu. Čak i oni koji nisu skloni da govore o moralnom pravu, osećaju potrebu za univerzalno primenljivim merilom moralnog statusa. Na primer, utilitaristi imaju potrebu da utvrde koji entiteti imaju interese koji se mogu uzeti u obzir prilikom računanja moralne koristi, dokkantovski deontolozi hoće da znaju koje stvari treba da se shvate kao ciljevi po sebi, a ne kao puka sredstva za nešto drugo. Predlagana su mnoga merila moralnog statusa. Najuobičajenije uključuje osećaj (sposobnost da se ima iskustvo, uključujući i iskustvo bola), genetski humanitet biološko identifikovanje kao pripadnika vrste Homo sapiens) i ličnost (koja će biti definisana kasnije). Kako treba da biramo između ovih sukobljenih merila moralnog statusa? Dve su stvari jasne. Prvo, izbor merila za određivanje moralnog statusa ne možemo da shvatimo kao stvar ličnih sklonosti. Rasisti, na primer, nemaju pravo da utvrde moralna prava samo za članove svoje rasne grupe, pošto nikad nisu uspeli da dokažu da članovima »inferiornih« rasa nedostaju svojstva koja s razlogom mogu da se smatraju kao relevantna za moralni status. Drugo, teorija moralnog statusa mora da pruži prihvatljivo objašnjenje moralnog statusa ne samo za ljudska bića već i za životinje, biljke, moguće vanzemaljske forme života i sve drugo stoje u stanju da raste. Dokazivaću da su život, osećajnost i ličnost relevantne za moralni status, iako ne na isti način. Razmotrimo ova merila, počinjući od najosnovnijeg, tj. od biološkog života.


Etički oblici »poštovanja života«


Albert Švajcer je zastupao etiku poštovanja svih živih bića. On je smatrao da svi organizmi, od mikroba do ljudskih bića, imaju »volju za život«. Tako, tvrdio je on, svako ko poseduje »izoštreniji moralni senzibilitet, smatraće prirodnim da deli brigu za sudbinu svih živih bića«. Švajcer je možda grešio kada je tvrdio da sva živa bića imaju volju za život. Volja je prirodno stvorena kao sposobnost koja zahteva bar neku sposobnost mišljenja, i zato se verovatno ne može naći u prostim organizmima, kojima nedostaje centralni nervni sistem. Možda je tvrđenje da sva živa bića dele volju za život metaforički izraz činjenice da su organizmi teleološki organizovani tako da uopšte funkcionišuna način koji unapređuje njihov sopstveni opstanak ili opstanak vrste kojoj pripadaju. Ali zašto ova činjenica treba da nas vodi ka osećanju poštovanja za sve što živi?


Ukazujem da etika poštovanja života izvodi svoju snagu iz ekoloških i estetskih staranja. Uništenje živih bića često oštećuje ono šta je Aldo Leopold nazvao »integritetom, stabilnošću  i lepotom biotičke zajednice«.


Poštovanje za život ukazuje da, kad su druge stvari jednake, uvek je bolje izbeći ubijanje živog bića. Ali Švajcer je bio svestan da se ne može svako ubijanje da izbegne. On je smatrao da nikad ne treba ubiti bez dobrog razloga, a posebno ne zbog sporta ili zabave. Stoga, iz etike poštovanja života ne sledi daje abortus moralno rđav. Ljudski fetusi su živa bića isto kao i neoplođena jajna ćelija ili spermatozoid. Međutim, mnogi abortusi mogu da se brane kao »ubijanje pod pritiskom nužnosti«.


Genetski humanitet


Protivnici abortusa će odgovoriti daje abortus rđav ne samo zato što su ljudski fetusi živi, već zato što su ljudski. Ali zašto bi trebali da verujemo da je uništenje živog ljudskog organizma uvek moralno gore od uništenja organizma koji pripada nekoj drugoj vrsti? Čini se da članstvo u nekoj pojedinačnoj vrsti nije, po sebi, relevantnije za moralni status nego članstvo u nekoj pojedinačnoj rasi ili polu. Slučajnost je evolucije i istorije da svako, koga mi uopšteno smatramo da ima puna i jednaka osnovna moralna prava, pripada pojedinačnoj biološkoj vrsti. »Narod« zemlje bi, isto tako, mogla da bude i neka druga vrsta - a možda to stvarno već i jeste. Sasvim je moguće da neke životinje, kao što su delfini, kitovi i veliki majmuni, mogu imati dovoljno takozvanih »ljudskih« sposobnosti da s pravom budu smatrani ličnostima - tj. bića sposobna za razum, samosvest, društveno delovanje i moralni reciprocitet. Neki savremeni filosofi su dokazivali da (neke) životinje imaju suštinski ista osnovna prava kao i ljudske ličnosti. Bilo da one imaju ili nemaju prava, sasvim je izvesno da bilo koji moralni status, koji se pripisuje članovima naše sopstvene vrste, mora da se opravda preko pojmova moralno značajnih razlika između ljudi i drugih živih bića. Smatrati da samo vrsta pruža osnovu za superiorni status proizvoljno je i beskorisno.


Kriterijum osećajnosti


Neki filosofi smatraju daje osećajnost primarni kriterijum za moralni status. Osećajnost je sposobnost da imamo iskustvo - na primer, vizuelno, auditivno, olfaktorno ili druga opažajna iskustva. Međutm, sposobnost da imamo prijatna ili bolna iskustva izgleda posebno relevantna za moralni status. Prihvatljiv je postulat utilitarističke etike daje zadovoljstvo po sebi dobro, a bol po sebi rđav. Zaista, sposobnost da se oseti bol često je vredna za jedan organizam, jer mu omogućuje da izbegne povredu ili uništenje. Obrnuto, neka zadovoljstva mogu da budu štetna po dugoročnu dobrobit organizma. Ipak, može se reći da osećajna bića imaju osnovni interes za sricanje zadovoljstva i izbegavanje bola. Poštovanje ovog osnovnog interesa je suštinsko za utilitarističku etiku. Kriterijum osećajnosti ukazuje da, kada su ostale stvari jednake, moralno je gore ubiti osećajno biće nego neki neosećajni organizam. Smrt osećajnog bića, čak i kada je bezbolna, lišava ga svakog prijatnog iskustva koje bi moglo da ima u budućnosti. Stoga je smrt zatakvo biće podobna da bude nesreća na način na koji to nije za ne-osećajne organizme.


Ali kako mi znamo koji živi organizmi su osećajni? U tom smislu, kako mi možemo znati da nežive stvari kao što su stene i reke nisu osećajne? Ako saznanje zahteva apsolutnu nemogućnost greške, onda mi verovatno ovo ne možemo znati. Ali ono što stvarno znamo, snažno nagoveštava da osećajnost zahteva funkcionisanje centralnog nervnog sistema - koga nema u stenama, biljkama i prostim mikroorganizmima. On je takođe odsutan i kod ranog ljudskog fetusa. Mnogi neurofiziolozi veruju da normalan ljudski fetus stiče određenu rudimentarnu moć osećajnosti na nekom stepenu u drugom tromesečju trudnoće. Pre tog stupnja njihovi mozgovi i senzorni organi su suviše nerazvijeni da dozvole pojavu senzacija. Bihejvioralna evidencija upućuje u istom pravcu. Krajem prvog tromesečja, fetus može da ima neki nesvestan refleks, ali još uvek ne reaguje na svoju okolinu na način koji nagoveštava osetljivost. Tokom trećeg tromesečja, međutim, neki delovi fetalnog mozga su funkcionalni i fetus može da odgovara na zvuk, svetlost, pritisak, kretanje i ostale senzorne stimulanse.


Kriterijum osećajnosti pruža osnovu za opšte prihvaćeno uverenje daje pozni abortus teže opravdati nego rani. Za razliku od predosećajnog fetusa fetus trećeg tromesečja je već biće -, to jest, centar iskustva. Ako ga ubijemo, on može osetiti bol. Štaviše, njegova smrt (kao i smrt bilo kog osećajnog bića) značiće prekid toka iskustava, od kojih neka mogu biti prijatna. Doista, upotreba ovog kriterij uma ukazuje da rani abortus ne predstavlja ozbiljan moralni problem, bar ne s obzirom na uticaj na fetus. Kao živi, ali neosećajni organizam, fetus prvog tromesečja još nije biće koje ima interes da nastavi život. Kao i neoplodena jajna ćelija, on može imati potencijal da postane osećajno biće. Ali ovo znači samo da ima potencijal da postane biće sa interesom da nastavi život, a ne da takav interes već ima.


Iako kriterijum osećajnosti pokazuje da je pozni abortus teže opravdati od ranog, on ne uključuje daje pozni abortus isto tako teško opravdati kao i ubistvo. Princip poštovanja života osećajnog bića ne podrazumeva da sva osećajna bića imaju jednako pravo na život. Da bi shvatili zastoje to tako, neophodno je da dalje pažljivo razmotrimo obim ovog principa.


Najveći broj odraslih kičmenjaka (sisara, ptica, reptila, vodozemaca i riba) su očigledno osećajni. Takođe je sasvim verovatno da su mnogi nekičmenjaci, kao što su zglavkari (npr. insekti, pauci i krabe) sposobni za osećanje. Jer, oni takođe imaju čulne organe i nervni sistem, a često se i ponašaju kao da mogu da vide, čuju i osete. Ako je osećajnost merilo moralnog statusa, onda čak ni muva ne može biti ubijena bez nekog dobrog razloga.


Ali, šta se računa kao dobar razlog za uništenje nekog živog bića, čiji primarni zahtev za moralni status ima osnova u njegovoj verovatnoj osećajnosti? Utilitaristi uglavnom smatraju da su činovi moralno rđavi ako uvećavaju ukupan zbir bola ili stradanja na svetu (bez nekog kompenzatornog povećanja u ukupnom zbiru zadovoljstva ili sreće), ili vice versa. Ali ubijanje osećajnog bića nema uvek takve neprijatne posledice. U svakom prirodnom okruženju ima mesta samo za ograničen broj organizama date vrste. Kad se ubije zec (na neki manje ili više bezbolan način) verovatno će drugi zauzeti njegovo mesto, tako da će ukupan zbir zečje sreće da ostane isti. Štaviše, zečevi, kao mnoge druge vrste sa brzim razmnožavanjem, moraju da budu plen drugih vrsta, da bi se održalo zdravlje šireg biološkog sistema. Zato, prema uslovima utilitarizma, ubijanje osećajnih bića nije uvek zlo. Međutim, bio bi moralni prekršaj ukazivati da ljudi mogu da se ubijaju samo zato što su suviše brojni i što nanose štetu prirodnoj ekologiji. Ako je ubijanje ljudi teže opravdati nego ubijanje zečeva - kao što veruje i većina životinjskih liberacionista to mora biti zato što ljudi svoj moralni status ne zasnivaju samo na osećajnosti. U sledećem odeljku razmotrićemo neke moguće argumente za ovo shvatanje.


Ličnost i moralna prava


Kad jednom prođu detinjstvo, ljudska bića obično ne pose-duju samo sposobnost osećajnosti, već takođe i »više« mentalne sposobnosti, kao što su samosvest i razum. Oni su, takođe, izrazito društvena bića, sposobna - osim u patološkim slučajevima - za ljubav,negovanje dece, saradnju i moralnu odgovornost (što uključuje sposobnost usmeravanja sopstvenih postupaka na osnovu moralnih principa i ideala). Možda ove mentalne i društvene sposobnosti mogu da pruže zdravu osnovu razlozima koji ličnosti pripisuju veća prava nego drugim osećajnim bićima. Jedan razlog za ovaj zaključak jeste da distinktivne sposobnosti ličnosti njoj daju pravo da svoj život i živote drugih članova sopstvene zajednice vrednuje više od života drugih živih bića. Ljudi su jedina bića koja mogu da planiraju godinama unapred i koja pohodi strah od prerane smrti. Možda ovo znači daje život ličnosti za svog posednika vredniji nego što nekom ne-osećajnom biću vredi njegov život. Ako je to tako, onda je ubijanje neke ličnosti veće moralno zlo nego ubijanje nekog osećajnog bića koje nije ličnost. Ali, takođe je moguće da odsustvo straha od budućnosti čini živote osećajnih neličnosti svojim nosiocima prijatnijim i vrednijim nego što su nama naši životi. Zato na drugom mestu treba da potražimo razlog za superiorniji moralni status koji većina (ljudskih) ličnosti pripisuju jedne drugima.

 

Moralna prava su način govora o tome kako treba da se ponašamo. To što očigledno samo ličnosti shvataju ideju moralnog prava, ne čini nas »boljim« od ostalih osećajnih bića. Međutim, to nam daje neodoljive razloge da jedni prema drugima postupamo kao prema jednakima, sa osnovnim pravima koja se ne mogu prekršiti zbog nekih uskih utilitarnih interesa. Ako nikada ne bi mogli da verujemo drugim ličnostima da nas neće ubiti kad god procene da iz tog mogu da izvedu neko nesumnjivo dobro, društveni odnosi bi postali nemerljivo teži, a životi svih ljudi, osim nekih najmoćnijih ličnosti, bili bi znatno osiromašeni. Moralno osetljiva ličnost će poštovati sve životne oblike i pažljivo će izbegavati nepotrebno nanošenje bola ili smrti osećajnim bićima. Međutim, ona će poštovati osnovna moralna prava drugih ličnosti kao jednaka sopstvenim, ne zato što su te ličnosti žive ili osećajne, već zato što se, s razlogom, nada da će i one prema njoj pokazati isto poštovanje. Miševi i komarči nisu sposobni za ovu vrstu moralne uzajamnosti - bar ne u svojim odnosima sa ljudskim bićima. Kada se njihovi interesi sukobe sa našim, mi ne možemo da se nadamo da ćemo upotrebom moralnog argumenta uspeti da ih ubedimo da prihvate neki razuman kompromis. Stoga je, često, nemoguće da im pripišemo jednak moralni status.

 

Čak i Đaina religija, koja ubijanje bilo kog živog bića shvata kao prepreku za duhovno prosvetljenje, ne zahteva potpuno izbegavanje takvog ubijanja, osim u slučaju onih koji su preuzeli posebne religiozne zavete. Ako je sposobnost za uzajamnu moralnost suštinska za ličnost, i ako je ličnost kriterijum za moralnu jednakost, onda ljudski fetusi ne zadovaoljavaju ovaj kriterijum. Osećajni fetusi su bliži ličnosti nego oplođena jajna ćelija ili rani fetusi, i na osnovu toga mogu da steknu određeni moralni status. Međutim, oni još uvek nisu razumna, samosvesna bića, sposobna za ljubav i moralnu uzajamnost. Ove činjenice pružaju osnov shvatanju da čak i pozni abortus nije isto što i ubistvo. Na toj osnovi, možemo s razlogom da zaključimo da se abortus osećajnog fetusa može ponekad da opravda razlozima koji ne opravdavaju ubijanje ličnosti. Na primer, pozni abortus ponekad može da se opravda time što je utvrđeno da je fetus izuzetno abnormalan ili time što nastavak trudnoće ugrožava ženino zdravlje, ili stvara druge lične nevolje. Na nesreću, rasprava ne može da se završi na ovom mestu. Ličnost je važna kao inkluzivni kriterijum za moralnu jednakost; svaka teorija koja odriče jednaki moralni status za ličnosti, mora biti odbačena. Ali ličnost je izgleda unekoliko manje prihvatljiva kao ekskluzivni kriterijum, pošto ona isključuje decu i mentalno hendikepirane pojedince, kojima mogu nedostajati mentalne i društvene sposobnosti tipične za ličnost. Štaviše - kao što protivnici abortusa naglašavaju - istorija pokazuje daje bilo suviše lako za neke vladajuće grupe da racionali-zuju tlačenje tvrdeći, u stvari, kako potlačene ličnosti uopšte i nisu ličnosti, zbog nekog navodnog moralnog ili mentalnog nedostatka. S obzirom na ova shvatanja, može se činiti mudro da prihvatimo teoriju da sva osećajna ljudska bića imaju puna i jednaka osnovna moralna prava. (Da izbegnemo »vrstizam«, treba da isti moralni status potvrdimo i za osećajna bića neke druge vrste, za čije odrasle i normalne članove verujemo da su ličnosti). Na osnovu ove teorije, sve dok je neka jedinka i ljudska i sposobna za osećajnost, njena moralnajednakost se ne može dovesti u pitanje. Ali postoji primedba na obim jednakog moralnog statusa, čak i za osećajne fetuse: nemoguće je, u praksi, da se obezbedi jednak moralni status za fetuse, a da se ne porekne ženama.


Zašto je rođenje moralno važno


Postoje mnogi primeri u kojim moralna prava različitih ljudskih individua dolaze u očigledan sukob. Takvi sukobi ne mogu da se, po pravilu, pravedno reše poricanjem jednakog moralnog statusa jednoj od strana. Ali, trudnoća je specijalni slučaj. Zbog jedinstvenog biološkog odnosa između žene i fetusa, obim jednakih moralnih prava i zakonski status fetusa ima značajne posledice po osnovna prava žene.


Jedna posledica jeste da se abortus »po zahtevu« može da ne dozvoli. Ako je osećajnost merilo, onda abortus može biti dozvoljen samo u prvom tromesečju. Neki dokazuju daje to razuman kompromis, pošto bi on većini žena ostavio dovoljno vremena da otkriju da su trudne i odluče da li da abortiraju ili ne. Ali ostaju problemi koji uključuju fetalnu abnormalnost, ženino zdravlje, ili njenu ličnu ekonomsku ili društvenu situaciju, i koji postaju ozbiljni tek na poznijim stupnjevima. Ako se prihvati da fetusi imaju ista moralna prava kao i već rođena ljudska bića, onda će žene često biti prisiljene da ostanu trudne, čak i u slučaju velikog rizika pe svoje zdravlje ili po svoje blagostanje. One, takođe, mogu da budu prisiljene da se, protiv svoje volje, podvrgavaju opasnim i opsežnim medicinskim zahvatima, kao što su carski rez, u situaciji kada drugi procene da će to biti korisno za fetus. (Brojni takvi slučajevi već su se pojavili u Sjedinjenim Državama.) Stoga obim punih i jednakih osnovih prava za fetuse ugrožava osnovna prava žena. Ali, s obzirom na ove očigledne sukobe između fetalnih prava i prava žene, mogli bismo još uvek da se upitamo zašto su ženina prava važnija. Zašto ne štititi fetuse npr. zato što su oni bespomoćniji ili zato što mogu da očekuju duži život? Ili zašto ne tragati za kompromisom između fetalnih i materinskih prava, sa jednakim ustupcima na obe strane? Ako su fetusi već ličnosti, u smislu koji je upravo opisan, onda bi to, proizvoljno, prava žene stavljalo iznad prava fetusa. Alije teško dokazati da su fetusi ili tek rođena deca ličnosti u ovom smislu, pošto sposobnosti mišljenja, samosvesti i društvenog i moralnog reciprociteta izgleda da nastaju tek posle rođenja.


Zašto, onda, treba da rođenje, a ne neki potonji trenutak tretiramo kao prag moralne jednakosti? Glavni razlog jeste što rođenje čini mogućim da dete stekne jednaka moralna prava, a da ne prekrši ničija osnovna prava. Moguće je u mnogim zemljama naći dobre ljude za većinu dece čiji biološki roditelji su nespremni ili nesposobni da ih podignu. Pošto većina od nas snažno želi da zaštiti decu, i pošto sada to možemo, a da ne namećemo izuzetne terete na žene i porodice, ne postoji nijedan očigledan razlog zašto to ne bismo učinili. Ali fetusi su nešto drugo: njihova jednakost može značiti nejednakost za žene. Kad su druge stvari jednake, gore je poricati osnovna prava bićima koja su očigledno potpune ličnosti. Pošto su žene ličnosti, a fetusi nisu, treba da stanemo na stranu poštovanja ženinih prava kada se pojavi očigledan sukob interesa.


Potencijalna ličnost


Neki filosofi dokazuju da, iako fetusi možda nisu ličnosti, njihova mogućnost da postanu ličnosti daje im jednaka osnovna moralna prava. Ovaj argument je neprihvatljiv, pošto ni u jednom drugom slučaju ne smatramo da mogućnost postizanja određenog statusa, koji uključuje izvesna prava, po sebi uključuje ta ista prava. Na primer, svako dete rođeno u Sjedinjenim Državama je potencijalni glasač, ali niko ko nema osamnaest godina u toj zemlji nema prava glasa. Osim toga, argument na osnovu mogućnosti previše dokazuje. Ako je fetus potencijalna ličnost, onda je to i neoplođena jajna ćelija, zajedno sa spermatozoidom koji je sposoban da postigne oplodnju; ipak, malo je onih koji bi ozbiljno tvrdili kako i ovi živi ljudski entiteti treba da imaju pun i jednak moralni status.


Ipak, argument na osnovu fetusovih potencijala odbija da popusti. Možda je to zato što potencijali koje imaju fetusi, često predstavljaju zdravu osnovu za njihovo vrednovanje i zaštitu. Kad jednom ostane u drugom stanju, žena se obavezuje na nastavljanje staranja za fetus, a svi oko nje su skloni da o njemu misle kao o »nerođenoj bebi« i da ga vrednuju zbog njegovih potencijala. Fetusove potencije leže ne u njegovom genetskom kodu, već u toj materinskoj (i očinskoj) predanosti. Jednom kada se žena odluči na trudnoću, njoj priliči da ceni fetus i štiti njegove potencijale kao što većina žena i radi bez ikakve zakonske prinude. Ali je rđavo tražiti da žena do kraja dovede trudnoću kada nije sposobna ili voljna da preuzme tu ogromnu obavezu.


Pregled i zaključak


Abortusu se često pristupa kao da je on samo stvar fetalnih prava; a često i kao da je on stvar samo ženinih prava. Zabrana zakonskog i bezbednog abortusa zadire u ženina prava na život, slobodu i fizički integritet. Ipak, ako bi fetus imao ista prava na život kao i neka ličnost, onda bi abortus bio tragičan događaj koji se teško opravdava, osim u izuzetnin slučajevima. Zato, čak i oni koji se zalažu za prava žene, moraju da se staraju i za moralni status fetusa. Čak ni etika poštovanja za život uopšte ne isključuje, međutim, svako namerno ubijanje. Svako ubijanje zahteva opravdanje i donekle je teže opravdati smišljeno uništenje osećajnog bića nego živog bića koje nije (još) središte iskustva; ali sva osećajna bića nemaju ista prava. Pridavanje jednakog moralnog statusa fetusima ugrožava ženina osnovna prava. Za razliku od fetusa, žene su već ličnosti. Ne treba ih tretirati kao nešto manje, kad im se desi da zatrudne. To je ono zašto abortus ne treba zabranjivati i zašto rođenje, pre nego neki raniji trenutak, označava početak punog moralnog statusa.

 

Meri En Voren


---------------------------





Ovaj članak preuzet je iz knjige "ETIKA (Hrestomatija medicinske i primenjene etike)", Branka Milića.


Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/milic3.php te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 

Apr 10 '13 · Oznake: etički pogled na abortus

Probijena zaštita Amazonovih digitalnih knjiga




 


Rezultat marljivog rada izraelskog hakera neće se svidjeti Jeffu Bezosu, vlasniku Amazona. 


Haker Labba je pronašao propust u Amazonovoj DRM zaštiti digitalnih knjiga te ga iskoristio za skidanje te zaštite. To znači da je sada moguće, uz prave alate, skinuti zaštitu protiv kopiranja na svakoj legalno kupljenoj Amazonovoj knjizi.

Skidanje zaštite će omogućiti pretvaranje svih legalno kupljenih knjiga u neki drugi format te bi sljedeći korak mnogih mogao biti dijeljenje knjige putem interneta.

 

Zasad se još nisu pojavili alati kojima bi svaki korisnik mogao skinuti DRM zaštitu, ali vjerujemo da je to samo pitanje vremena.

 

Također vjerujemo da je samo pitanje vremena kada će Amazon popraviti svoj propust i korisnicima njihova čitača poslati novu verziju firmwarea. Utrka počinje.


I na kraju treba samo dodati. Ne bojte se nama se to neće dogoditi. Naime sve knjige na stranici www.digitalne-knjige.com su i besplatne i svima dostupne što je na neki način naš mali doprinos borbi protiv vlasničkog softvera i liberalnog kapitalizma koji u svemu pa nažalost i u knjigama i u ljudima uvijek i isključivo vidi samo novac.


---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Apr 9 '13

ŽRTVA

 



U načelu i prema Rječniku simbola Jean Chevaliera – Alaina Gheerbranta /Nakladni zavod Matica hrvatska. Zagreb, 1987. godine. Drugo prošireno izdanje./ žrtva je simbol odricanja od zemaljskih veza iz ljubavi prema duhu ili božanstvu. U svim se predajama sreće simbol žrtvovanja sina ili kćeri /pa i drage žene, kao u Skadru na Bojani/, od kojih je najpoznatiji primjer Abrahama i Izaka... Smisao žrtve može se izokrenuti: takav je primjer Agamemnona koji žrtvuje Ifigeniju, ili primjeri u kojima pokoravanje proročanstvu prikriva druge motive, osobito taštinu i osvetu.

 

Jedina valjana žrtva jest pročišćenje duše od svake egzaltiranosti, pročišćenje koje je jedan od najčešćih simbola nevina životinja, ovan /DIES, 69/. Žrtva je povezana s idejom razmjene na razini tvoračke ili duhovne energije. Što je žrtva dragocjenija to će zauzvrat dobivena duhovna energija biti moćnija, bez obzira na cilj pročišćenja ili umilostivljenja.


Cijeli oblik simbola pojavljuje se u pojmu žrtve: budući da materijalno dobro simbolizira duhovno dobro, prinošenje prvoga iznuđuje naknadu potonjeg, kao pravednu i strogu naknadu, moglo bi se reći. Sve vrline žrtve, koje će u magiji biti izopačene, upravo u tom odnosu materija – duh i u uvjerenju da je posredstvom materijalnih sila moguće djelovati na duhovne sile.

 

* * *


FENOMEN

/uopće/

 

* * *


Sama riječ fenomen –ena, grč./fainomenon – pojavljujem se/, 1. fil. pojava u idealističkoj filosofiji – subjektivna pojava koja postoji i očituje se samo u svijesti: u Kantovoj filosofiji stavlja se fenomen nasuprot noumenu; 2. rijetka /izuzetna/ pojava /npr. u prirodi, nešto znamenito; neobičan slučaj, čudo, rijetkost, izuzetak, iznimka, fenomenalan, -lna, -lno – vrlo rijedak, sasvim neobičan, vrlo čudan, izuzetan, izniman, izvanredan; fenomenalizam, -zma – subjektivno-idealistički pravac u filosofiji, negira postojanje objektivnoga svijeta i smatra jedino realnima pojave svijesti – fenomene.

         

Tako je i fenomenologija /grč./ nauka o pojavama, znanost nezavisna od iskustva, opisivanje i određivanje pojava u određenom području.

         

U ljudskom iskustvu se javljaju dva različna principa postojanja što nazivamo fenomenalni dualizam: fizični i psihični /kao materija i kao duh i, ne izjednačavaju se ni u čemu. Naprotiv./.

 

* * *


FENOMENOLOGIJA

/općenito/

 

* * *


Sam izraz fenomen ima više fizioloških značenja. Prvo, on je pojavljivanje ili pokazivanje nečega u osjetilnom iskustvu. Drugo, fenomen znači i ono što se nije neposredno pokazalo u određenoj pojavi, nego se tek najavilo i nagovijestilo. Kada se naznačeno pokaže kao prezentno samo na sebi – tada možemo govoriti o pravom fenomenu u izvornom smislu i značenju onoga što se pojavljuje ili pokazuje.


Fenomenologija i nastoji oko toga posljednjeg značenja i njegovoga dosezanja/dohvaćanja. Dakle, fenomenilizam nastoji biti gnoseološki /filosofski spoznajni/ pravac koji predmete iskustva nastoji promatrati kao pojave nespoznatljivih stvari o sebi /Imanuel Kant, Schopenhauer, Herbert.../. Fenomenilizam je inače, spoznajnoteorijsko stajalište koje je izgradio prvenstveno Imanuel Kant, a priključili su se A. Comte, H. Spenser i dr.


Fenomenilizam ima vrlo značajnu ulogu u stvaranju i razvoju brojnih naučno teorijskih spoznaja o svijetu.

 

* * *



Tako, fenomenologija postaje nauka, u najširem značenju i znanost o fenomenima, pojavama, s prvotnim zadatkom da otkrije razliku između privida i istine. Kako se pojave javljaju u svijesti, ona i opisuje i objašnjava te svjestite pojave. Ona označava i teoriju o empirijskim pojavama za razliku od znanosti o stvarima po sebi. Zato i možemo razumijevati Hegelovu Fenomenologiju duha kao metafizičko značenje i smisao i u materijalnom svijetu.

         

Fenomenologija je danas poseban pravac u historiji filozofije čijim se začetnikom smatra Edmund Huserl koji je istupio s tezom: natrag ka stvarima i otklanjao subjektivističke apstraktnoteorijske rasprave i stvarao kritičke temelje znanstvenog mišljenja općenito...

 

* * *

TEVRAT

STARI ZAVJET

KUR'AN

/žrtva u recepciji objave/

 

* * *


Čin žrtve u Starom zavjetu /a tako i u drugim objavama/, simbolizira čovjekovo priznanje božanske nadmoći.

         

Žrtva u hebrejskoj misli posjeduje posve osobni smisao. Život valja uvijek voljeti više nego smrt i žrtvovanje života, to jest, nego mučeništvo koje je valjano samo ako je riječ o žrtvovanju života da bi se posvjedočio viši život u jedinstvu Boga.

         

Žrtvovanje ljudi strogo je zabranjeno i zamijenjeno žrtvovanjem životinja.

         

U askezi nikad nije posrijedi žrtvovanje tjelesnih što bi za posljedicu moglo imati potiskivanje. Žrtva nikad ne znači osakaćenje prirode, jer između tijela i duše vlada jedinstvo, oboje je u sprezi i pomaže jedno drugo. Ta je povezanost utoliko jača i čvršća što je, u hebrejskom shvatanju, materijalna podloga duše krv.

 

* * *

POJAM

ŽRTVE

 

* * *

         

Nerijetko, uz mnoga i raznolika značenja, poimanje žrtve ima i negativan prizvuk, jer podrazumijeva kako je potrebno učiniti nešto teško, odreći se nečega osobnog u znak poštovanja ili napraviti izraz zdovoljštine/satisfakcije, umilostiviti Stvoritelja za osobno učinjene grijehe.

 

         

To je u izvjesnoj mjeri zasjenilo pozitivno poimanje žrtve, prije svega u Bibliji koja žrtvu shvaća kao dar Bogu koji uspostavlja zajedništvo i čisti od grijeha. Zgoda o Abrahamu i Izaku pokazuje da je Izrael već upočetku odbacio žrtvovanje ljudi i umjesto njih žrtvovao životinje.

         

Ista pojava u islamu se može tumačiti kao filosofska, pa i literarna sekvenca i hiperbolična metafora o ispravnosti i snazi vjere u Stvoritelja Svega. Bespogovorno vjerujući Stvoritelja Svega, Ibrahim a. s. /nazivan i Allahovim miljenikom/, u trenutku prinošenja noža grlu svoga sina Ismaila, neporecivo spreman da ga žrtvuje, vidio je kako nož prinosi grlu ovna sa crnim runom.

/Što snažno sugerira Božju Volju da Ibrahimu a. s. zauzvrat sačuva dijete koje je u potpunom vjerovanju bio spreman žrtvovati./

         

Etc.

 

         

U novije vrijeme shvatanje je s pojma davanja prenijeto /do/ na žrtvovanje sebe kao uvjet zajedništva. Istjecanje života iz žrtvovane životinje shvatano je kao proces izjednačavanja i sjedinjenja sa Bogom. Dakle, nije smisao u ubijanju/žrtvovanju životinje, već u prizoru koji ujedinjuje čovjeka u vjeri sa Bogom.

         

Tako je žrtva i dobila smisao sjedinjenja sa Bogom i istodobno dokazivanja snage osobne vjere, mada se žrtvovanje i dalje povezuje sa zadovoljštinom i pokorom ispred Božje Snage i Moći.

         

Jedno, cjelovito poimanje žrtve u Novom zavjetu izjednačeno je s Kristovim životom, smrću i uskrsnućem – kao put stjecanja ljubavi i duhovnog blagostanja, bogoštovlja i pomirenja koje je potrebno ljudima općenito.

 

* * *


SAOBRAŽAVANJE 

ŽRTVE

DNEVNOPOLITIČKIM POTREBAMA

I

SUVREMENIM IDEOLOŠKIM ZAMISLIMA

 

* * *

         

Od prvobitno, mitski i religijski misleno artikulirane svrhe i smisla žrtve i žrtvovanja, povijesno i antropologijski žrtva se saobražavala sama svome smislu do nivoa na kojem postala sama sebi svrhom – tj. uništavanjem prije svega ljudskih života bez stvarne svrhovitosti /ako tako prihvatamo prvobitni mitološki i religijski smisao artikuliranja žrtvovanja i opstajanja žrtve u čovjekovoj svijesti i društvenoj memoriji/.

         

Dakle, kao proizvod fenomenologijskog shvatanja žrtve i potrebe da se filosofski dosegne čist fenomen, došlo se i do poimanja i izjednačavanja pojma žrtva kao nedužnog /ili zločinački/ ubijenog čovjeka koji nije mogao imati nikakvu odgovornost spram sile koja ga nadilazi svojim moćima u svim aspektima njegovoga opstanka.

         

Pokušaj i nastojanje da se žrtva artikulira i nametne kao izvršenje ideološki opskurnog političkog cilja proskribovao je banalnu ljudsku misao – ideju međusobnih ljudskih podjela – segregacije na one koji zavrijeđuju biti živi kao odabrani za život /arijevci/ i one koji nisu vrijedni takve mogućnosti ili opcije, pa mogu kao rasa ili vjera /semiti, crnci, žuti, crveni, jevreji, muslimani, romi, hrišćani/kršćani, etc./ biti likvidirani i istrijebljeni jer su, ne samo nekorisni, već i štetni, a njihova likvidacija koristi većini /koja ostaje u životu, a osim svega, raspolaže silom i sredstvima istrebljenja/ uništenja.

         

Tako su oblikovane fašističke i genocidne ideje čijim su artikuliranju nažalost, nerijetko, na ruku išla i ili bila zloupotrebljavana određena naučna postignuća /npr. eugenika/, pa i kulturnoumjetnička djelatnost koja neodmjerno podržava i afirmira zločince i njihove ideje /dakle i naučnici/intelektualci i umjetnici, koji su ponekad i sami pristajali uz takve zamisli i bili njihovi akteri/.

 

* * *


ANTROPOLOGIJSKI

/žrtva oblikuje čovjeka i čovječanstvo/

 

* * *

         

Moglo bi se reći /u antropologijskom smislu da su takve ideje postojale oduvijek/, ali da su u nekim razdobljima ljudske povijesti dobijale posebnu snagu i smisao, tj. ideološkopolitičku,  organizacijsku i materijalnu potporu i podršku organiziranih društvenih snaga koje su se saobražavale i pridonosile njihovoj realizaciji, kao npr. u vremenima u kojima eskalira ideologija  nacionalizma, šovinizma i fašizma.

         

Ljudska bića i njihovi životi označeni rasnim i religijskim porijeklom bili su ideološki i politički krajnje proskribirani kao nevrijedni i predodređeni – za odstrijel i žrtvovanje kao manje vrijedan ljudski materijal među drugim ljudskim i organskim bićima.

         

Time se bavila i nauka prema osobnoj građi tijela, podrijetlu čovjeka, pradavnim i suvremenim fizičkim tipovima izgleda čovjeka, itd.

         

U filosofiji/antropologiji, riječ je o učenju o biti čovjeka, o njegovoj ulozi i položaju u svijetu,  te o smislu njegova postojanja. /Pri čemu se antropolog koristi i antropometrijom – mjerenjem i uspoređivanjem ljudskih tijela i njihovih dijelova u međusobnom odnosu, značenja i smislova.../

 

* * *

         

Neporecivo, žrtva je postala najviša mjera i kriterijum humanističkog poimanja čovjeka i njegovoga života. Ustvari, čovjek vrijedi onoliko koliko ima i može žrtvovati za svoj najviši cilj – opstanak. Tako se došlo do razumijevanja da je ŽIVOT najveća vrijednost kojom čovjek osobno raspolaže.

         

Živ čovjek može sve. Mrtav, više, ništa. Jedino, ako je darovao život na žrtveniku općeg života života – oltar svoje Domovine – živ je zauvijek, u Vječnosti.

 

* * *


UPOTREBNA VRIJEDNOST

ŽRTVE

 

* * *

         

Pitanje fenomena žrtve izuzetno je složeno u društvenom, u interakcijskom /sociološkom/ smislu. O žrtvi svi znaju i ona je svima na raspolaganju. Politici posebno. Žrtva je iznimno pogodna za dnevnopolitičku upotrebu i kao takva veoma rado zlo/rabljena.

         

No, to možda sugerira i filosofski smisao života i žrtve kao dio ispunjavanja opće svrhovitosti u Svemiru... Mada, ni najmanje nije jednostavno razumjeti kako se zbog neke svrhovitosti, pa i svemirskog ispunjenja moralo dogoditi more nikakvim zakonima zaštićenih ili sankcioniranih ljudskih žrtava.

 

* * *

         

Kako god da promišljamo žrtvu, poražava nas i misao da iza žrtve uvijek stoje ljudi, manje i više organizirani, tj. i ljudi kao društvo i ljudi kao pojedinci i njihove politike, ideologije, pravo. Pitanje koje uznemirava tiče se njihovoga razuma i strasti – kojim se vode i koje ih nose u izvršenju čina žrtvovanja, ustvari: izvršenja zločina. To je i pitanje stvarne ljudske nevjerice da su organizirani ljudi i društva takvo što mogli napraviti kao što je  Treblinka, Mauthausenn, Auschwitz, Jasenovac, Banjica, Staro sajmište, Gulag, razoriti Vukovar i pobiti ljude na Ovčari, posjesti Srebrenicu, a onda počiniti genocidni zločin /oko 8.000 ljudi u produktivnom dobu/, ili organizirati koncentracione logore  Trnopolje, Omarska, Batković, Heliodrom, Dretelj, Silos, ubojstva na Kazanima, događaje u Dobrovoljačkoj, na Brčanskoj Malti, opsadu Sarajeva, razaranje Dubrovnika, Mostara, primati ratne zarobljenike u svoju zemlju radi povlačenja po raznim zatvorima, ekonomskog izrabljivanja na najtežim poslovima /rudnici u Srbiji, aleksinac, npr./ ili radi likvidacije i prodaje ljudskih organa Kosovo, uzimanje krvi do posljednje kapi u Bosni, brutalna likvidacija /Crna Gora/, primarne, sekundarne i tercijarne grobnice, žrtve u kontejnerima, u riječnim tokovima, etc.

 

No, činjenica jest, da nam takva pitanja ispunjavaju živote i u njemu opstaju kao glavni sadržaj do opsesivnog iz generacije u generaciju, nema sumnje da uspijevaju.


 

* * *

         

Složenost poimanja i postojanja žrtve iz puno razloga, ali prvashodno zbog toga što se žrtvu nastojalo na sve načine učiniti utilitarnom/upotrebljivom činjenicom – kako se to i čini bez dužnog pijeteta i ikakvih mogućih opravdanih razloga /izuzev srodničkih.../, bez ikakve odgovornosti i posljedica. Žrtva je činjenica koju je zbog njezinog konačnog postojanja moguće politički i na druge načine iskoristiti ovdje i sada kao imenovanu ili neimenovanu, ma kada se dogodila.

         

Za osobnom žrtvom – državnom, nacionalnom, konfesionalnom i obiteljskom – i prečesto se poseže kao za dokazom koji se može neograničeno rabiti u najbanalnije sve svoje i naše potrebe, ali prije svega protiv svojih političkih i ideoloških protivnika.

         

Ako su žrtva i žrtvovanje svetost, što sugerira vrijednost života koji se prekinuti i ne može nastaviti – morala bi to ostati zauvijek. Morala bi /žrtva/ biti nešto što se nikad i ni u kakvom primjeru ne banalizira.

         

Međutim, tu vrstu idealiziranog odnosa prema pitanju žrtve i njezinoga statusa nikad nije bilo moguće postići. Žrtva je i prečesto upotrebljavana i zloupotrebljavana u bezboroj modaliteta u vrlo širokom rasponu, a prije svega u političkom dijalogu, kao povijesna i medijski efektna činjeca.

 

* * *


REFLEKSIVNO

NA TRAGU ZLOUPOTREBE ŽRTVE

 

* * *

         

Četništvo u Drugom svjetskom ratu – podrazumijeva i priču o građanskom ratu – tokom velikosrpske fašističke agresije u ratovima na prostoru ex-YU 1990. – 1995. godine samo kako bi se opravdalo/rehabilitiralo poraženo četništvo 1941. – 1945. godine kao takvo, a tako omogućila rehabilitacija Dragoslava Draže Mihailovića Čiče – zapovjednika Kraljeve vojske u Otadžbini.

         

Bez takve političke priče nema nikakve rehabilitacije, mada, ista prononsira fašistički odnos i četništvo u minulim ratovima /1990. – 1995./ na prostorima ex-YU /jer, ako je to građanski rat, onda nije fašistička velikosrpska agresija!/. Tako bi i branitelji u Republici Hrvatskoj bili ustaše, a u Bosni i Hercegovini izjednačeni sa izdajnicima svoje Domovine koji su izvršili brutalnu agresiju, tj. sa agresorima i stvarnim zločincima, a zbog toga na isti način suđeni i jednako kažnjavani.

/Ovakav stav ne namjerava isključiti odgovornost za zločine počinjene i prepoznate prema međunarodnom pravu, kao ni njihovu krivnju na bilo koji način, ma ko da su. Ustvari, to i jesu oni kojima valja uistinu suditi./

 

* * *

JOŠ

O

ŽRTVI

 

* * *

         

Žrtva se može postati na bezbroj načina. Braneći sebe ili braneći drugog. Braneći svoju domovinu, kućni prag i obitelj. Braneći slabijeg i nejakog, nesposobnog da se odbrani od nasilnika. Brutalnim odvođenjem u zatvor ili koncetracione logore. Hladnokrvnim i planiranim izvođenjem pred streljački stroj za egzekuciju fašističke/zločinačke prirode i zle volje radi likvidacije, ubojstva ili agresijom ostvarene pozicije. Žrtva se može postati u saobraćajnoj nesreći. U avionu koji se srušio ili udario u liticu. U autobusu kojim se putovalo na more, a on se nepažnjom vozača ili nečijom krivnjom strovalio u ponor. Žrtva se može postati herojski i s prkosom. Nasiljem moćnika koji su se pojavili s namjerom ili niotkuda. Kukavički u strahu od smrti i bjekstvu. U elementarnim nepogodama: potresima, vjetrovima, cunamijima, eruptiranjem vulkana – ali u svakom primjeru žrtvom se postaje, definitivno – izlišnim/nepotrebnim gubljenjem ljudskog života.

 

To žrtvi priskrbljuje određenu uzvišenost i svetost, trajan dignitet i pravo na pamćenje i nezaborav.

 

* * *

         

Žrtve proizvodi i najčešće zlo/rabi ideologija /ideologija, marksistički shvaćena kao totalitarni aspekt otuđene svijesti, a tako i kao politički ogoljene i neograničene moći i vlasti, svake vrste voluntarizma/.

         

Izvanredne primjere za sve vrste žrtve proizveli smo sami u ratovima na ex-YU prostoru, 1991. – 1995. godine. Svako se može prisjetiti za svoj groš. Prvo, zajedničkog gubitka već moćne i dobrano uređene države Jugoslavije koja je /kao i njezini građani/ uživala ugled u cijelome svijetu, a potom i fašističkih uzroka ratova i načina sudjelovanja u istima.


/Možemo se prisjetiti i prizora – posprdnog ismijavanja brbljavog Momira Bulatovića i ex predsjednika SRJ Borislava Jovića o temi: kako su oni spletkarili i pravili budalom i ometali sjajnog čovjeka Antu Markovića – predsjednika Saveznog izvršnog vijeća ex-YU da popravi stvari – scene iz filma Propast Jugoslavije koji je snimila BBC./

 

* * *


Sasvim izlišnim ratovima za sve, izuzev za velikosrpski fašistički/ideološki koncept i establišment koji je stvarao Veliku Srbiju – državu svih Srba, izvršena je brutalna gresija, proizvedene su nebrojene, pa i masovne žrtve, silovanja žena i teroriziranja, drastične odmazde, ili zločini s genocidnim namjerama kao npr. u Srebrenici.

         

Stvarani su koncentracioni logori nacističkog tipa /čije su slike obišle svijet/ na prostorima vlasništva sve tri etnije i konfesije, sve tri vojne sile – od kojih znamo koje su bile legalne /to je bilo uređeno ustavima SFRJ i republika, kao i pratećim zakonima/.

         

Sada, sa Dejtonskom Republikom Srpskom koju su uknjižili na genocidnoj agresiji koju su izveli, žele da u Bosni i Hercegovini pripadnici Vojske Republike Spske imaju isti tretaman i čak veća i bolja prava nego pripadnici Armije Bosne i Hercegovine /koja je branila i njihovu domovinu/ a koju u svojim medijima nazivaju takozvanom i tako kompletiraju arsenal svojih dokaza da je u Bosni i Hercegovini /ili ratovima koje su fašističkom agresijom prema konceptu Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti izazvali u četiri države/ vođen građanski rat /, a da žrtve koje su proizveli – izjednače sa svojim zločinačkim gubicima.


Pri tome u Banja Luci registriraju Ravnogorski četnički pokret i neskriveno vrše postrojavanje i uvježbavanje uniformiranih četnika oko Brčko Districta i kojekuda. Obuzeti fašizmaom ne doustaju ni za ič! Ista meta, isto ratojanje kao i 1990. godine.

 


* * *


         

Stvar je mogla biti zaustavljena na stvarnoj slici i događanju kakvo su producirali narajcani velikosrpskim fašizmom. Dakako, ali nekim suđenjem tipa Nirnberškog procesa, po kratkm postupku. Međutim, organiziran je Međunarodni sud za ratne zločine u Ruandi i Jugoslaviji koji sudi desetljećima i košta koliko i Ruanda i Jugoslavija zajedno, a zločince koji zaslužuju samo da budu izvedeni pred streljački stroj kao što su sami izvodili svoje žrtve, puštaju da žive u najboljem konforu i da se godinama sprdaju /svako na svoj način/ sa Tribunalom u Haagu rušeći mu svaki vid ugleda i digniteta.

         

O čemu je riječ? Pa, Haški tribunal je prihvatio da se u Jugoslaviji dogodio građanski rat, a da su oni koji su izgubili živote žrtve građanskog rata.

 

* * *


O

ZLOUPOTREBAMA ŽRTAVA

KONKRETNO

 

* * *

         

Činjenice o žrtvama u događajima koje tek ovlaš pominjemo /ali i drugima/, u Bosni i Hercegovini, npr. imaju na raspolaganju tek dva čovjeka – tvorci, direktori i vlasnici slavnih instituta za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti – koji su prisvojili godinama prikupljanu građu, tokom rada državnih komisija za ratne zločine, a  koji se /svaki čas/ međusobno osporavaju /ako je riječ o bošnjačkoj strani/.

         

Oni su do sada uknjižili značajne istupe u različitim situacijama i potrebama, što sugerira, da se kalkulira brojem žrtava i dokazima o ratnim zločinima u najrazličitijim smislovima.

         

Riječ je o tome, da se trguje i kalkulira brojem žrtava i materijalnim dokazima na različite načine /i u nepoznate svrhe/.

 

         

Nevjerojatno je u kakav sve kontekst mogu činjenice biti stavljene, kome i za što sve mogu poslužiti /mada je, u biti, riječ o žrtvama/, pa je cijela stvar sa etičkog stanovišta krajnje upitna i odiše prljavošću.

         

Žrtve su samo nedužni i zločinački ubijeni ljudi.

 

* * *

         

Uvjet pa smo loše organizirano i kulturalno promatrano heterogeno, nerazvijeno i neorganizirano društvo, nabijeno negativnim palanačkim mentalitetom i atmosferom u kojoj je osnovno načelo stil /Radomir Konstantinović/ čini, pa nam i fašizam može biti neke vrste moda i društvena neiživljenost, jer o istom ne očitujemo jedinstvenu društvenu svijest, jer najbanalnijim lažima odričemo osobnu odgovornost pred cijelim svijetom.

         

No, ta okolnost ni najmanje ne može naše intelektualne i etičke potencijale lišavati odgovornosti za postojeću situaciju. Naprotiv. Njihovo prisustvo i odsustvo njihovoga aktiviteta u javnom životu, tu odgovornost povećava iz dana u dan.

 

* * *


Ožujka, anno Domini, 2013.        

          


--------------------------------------


Napisao: Atif Kujundžić


Preuzeto s adrese: http://tacno.net/


Svi tekstovi Atifa Kujundžića: http://tacno.net/author/atif-kujundzic/                  

Apr 9 '13 · Oznake: žrtva /pokušaj o fenomenu/

U Splitu u 24 sata skupljeno 1.600 potpisa protiv spomenika dr. Franji


U PRVA 24 sata u Splitu je skupljeno 1.600 potpisa protiv podizanja spomenika prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu.




"Ni 10 tisuća potpisa neće biti problem, ako se potrudimo"


Dragan Markovina, organizator peticije i kandidat za gradonačelnika liste Drugo lice Splita, ugodno je iznenađen zanimanjem sugrađana. 


"Mislim da ćemo za koji dan bez problema prikupiti pet tisuća potpisa. Ni 10 tisuća ne bi bio problem da se malo potrudimo", kaže Markovina.


Drugo lice Splita za one koji drugačije misle


Peticiju organizaraju da pokažu kako u Splitu ima i onih koji drugačije misle. Gradsko vijeće Splita je, naime, jednoglasno podržalo postavljanje spomenika za koji će se iz gradske blagajne isplatiti oko 800 tisuća kuna.


Markovina smatra da se novac mogao puno bolje utrošiti, a problem s veličanjem Tuđmana vidi u njegovoj politici 200 bogatih obitelji, gospodarskom uništenju dalmatinskog bazena, pogodovanju stranačkim uhljebima poput Bruna Orešara, destrukciji Hajduka te mračnim događajima u Lori i otimačini stanova građanima krive nacionalnosti.


---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Od Carla Schmiffa do Franje Tuđmana 




U toliko razvikanom djelu Franje Tuđmana »Bespuća povijesne zbiljnosti« stoji: »A to se onda samo po sebi očituje« osobito zanimljivom vrstom opravdanja ratova« kako je to na početku tridesetih godina zaključio C. Schmitt u svojoj raspravi o shvaćanju politike. On istodobno skreće pozornost i na to — jamačno na temelju povijesnih spoznaja - da takvi ratovi nužno poprimaju naročito okrutna i bezdušna obilježja. Baš zato što takav rat dobija oblik »konačno zadnjeg rata čovječanstva« u njemu se neprijatelju oduzimaju sve moralne i bilo kakve vrednote srozavajući ga na neljudsku nakazu »koja se mora i konačno dotući«. Ova razmatranja što ih je C. Schmitt jedan od »najizvornijih sadašnjih političkih teoretičara i dijalektičara« pisao dvadesetih i na početku tridesetih godina imaju potvrdu već u naslovu moje knjige Rat protiv rata što sam je pisao sredinom pedesetih godina vođen unutarnjom potrebom povijesnog, filozofsko-etičkog, pravnog i vojno - teorijskog objašnjenja izvora i smisla narodnooslobodilačkog i revolucionarnog rata naspram rata uopće.« (F. Tuđman, navedeno djelo str. 249)


Pa tko je zapravo Carl Schmitt, na čije se tumačenje ratova poziva Franjo Tuđman? C. Schmitt je pravnik ili, bolje rečeno, pravni filozof i pravni sociolog. Kao takav on najprije razvija tendencije duhovne znanosti Wilhelma Dilthevja i sociologije Maxa Webera. Schmitt upotrebljava »neutralnost« Maxa We-bera spram socijalnog kauzaliteta: »Malo je važno znati da li je ovdje idealnost čiste pojmovnosti refleks sociološke stvarnosti ili, možda, socijalna stvarnost proističe iz određenog načina mišljenja i, sljedstveno, iz djelovanja« (C. S.: »Politische Theologic«, 2. Aufl, Munchen - Leipzig 1934, str. 58 ff). Zadatak sociologije ograničava se na to da između raznih socijalnih i ideoloških oblika pronađe paralelnosti, analogije itd. Fundamenti Schmittovog ideološkog diskursa od samog početka stoje u svezi s filozofijom života i filozofijom egzistencije no na jedan posve osoben način. Prije svega treba istaknuti da Schmitt odbacuje svaku restauracionu ideologiju i u svezi s tim, u odnosu na ondašnje pomodno veličanje romantičara, on izb30 jegava A. Miillera, 


U svojoj raspravi »Politička romantika« on nastoji istaknuti ništetnost tog pravca. Romantika je tu »satno srednja stepenica estetskog između moralizma 18. i ekonomizma 19. stoljeća (»Der Begriff des Politischen«, Miinchen-Leipzig 1934, str. 70). Ova polemika polazi od toga da je ideološka bit romantike zastarjela i daje današnjici potrebna nova ideologija. Zato Schmitt otkriva »duhovno-povijesni« značaj španjolskog ideologa iz prve polovine 19. stoljeća Donoza Cortesa. Njegov značaj je u tome što je ovaj raskinuo s restauracionom ideologijom, što je pojmio da više nema kraljeva i da stoga ne može biti legitimnosti u tradicionalnom smislu. Stoga valja protiv revolucionarnih sila zahtijevati diktatura sans phrase (bez okolišavanja). Schmitt s odobravanjem navodi i Cortesov aforizam da su vladajući slojevi »klasa koja diskutira«.






Schmitt istovremeno razvija polemiku spram novokanto'vskog poimanja prava i novokantovske ideje normativnosti koja cijelu državu pretvara u mrežu praznih i formalnih odnosa i prema kojoj je država samo neka vrsta »točke odgovornosti«. Protiv novokantovstva u filozofiji prava on kaže: »Sve bitne predstave čovjekove duhovne afere su egzistencijalne, a ne normativne«. Novokantovstvo u filozofiji prava previđa »jednostavnu pravno-znanstvenu istinu da norme vrijede samo za normalne situacije i da je pretpostavljena normalnost situacije pozitivno - pravni sastavni dio njihovog važenja« (»Positionen und Begriffe«, Hamburg 1940, str. 118 ff, str. 124). 


U ovome se kod Schmitta sadrži kako daljnji razvoj koncepcije vlasti tako i kritika Jelinekovog i Kelzenovog pojma »metajurističkog«, pri čemu Schmitt kao problem shvaća upravo ono što novokantovstvo ostavlja izvan pravne filozofije: naime kakvom se silom pravo postavlja odnosno ukida. Novokantovsko odvajanje važenja »smislenih tvorevina« od procesa - njihovog socijalnog nastanka potpuno je neodrživo, jer je njihovo važenje uvijek realno, socijalno uvjetovano važenje. Da je 2x2=4 to predstavlja istinu nezavisnu od svijesti, ali što se za neki prestup određuje 5 ili 10 godina zatvora ne zavisi od unutrašnjeg sadržaja jednog pravnog propisa već od toga da li je to odredila na ovaj ili onaj način politička instancija, a njen karakter, sadržaj itd. određen je od samog početka politička-socijalnim brojnim faktorima. Ista razlika egzistira i prilikom ukidanja važenja nekog propisa: u sektoru spoznaje treba dokazati nesaglasnost sa stvarnošću koje egzistira nezavisno od svijesti, a ovdje kao dokaz služi korektivni zakon, modificirajući propis itd. No, kako novokantovci »važenje« pravnih iskaza odvajaju od svake socijalnosti, oni u najboljem slučaju mogu dati imanentnu interpretaciju pravnih iskaza koji vrijede u datom trenutku, a nikad znanstveno objašnjenje njihovih sadržaja, njihovog porijekla i njihovog nestajanja.


Već iz ovih metodoloških razloga Schmittov se interes usredsređuje na analizu izuzetnih pravnih stanja: u biti tih stanja nalazi se to »da država ostaje, dok se pravo povlači«; u pravnom smislu još uvijek postoji poredak, iako ne pravni poredak« (»Politische Theologie«, s.l8f) U ispitivanju tog jedinstva Schmitt ide »dalje« od novokantovaca: »Izuzetak je zanimljiviji od normalnog slučaja... U izuzetku snaga stvarnog života probija koru mehanizma ukočenog ponavljanja«. Stoga Schmitt rezimira: »Suveren je onaj tko odlučuje o izuzetnom stanju« (Ibid., str. 11 i 22). Dakle, C. Shmitt razvija jednu teoriju diktature, koja izvire iz njegova nepovjerenja spram vajmarskog sistema i krize liberalne ideologije i u svezi s tim krize parlamentarnog sistema koji je tada nastajao. Schmitt, kao što nam je poznato, primio je u svoj sistem cijelu antidemokratsku polemiku 19. stoljeća, kako bi pokazao nepomirljivu suprotnost liberalizma i demokracije i nužno prerastanje masovne demokracije u jednu diktaturu. Odatle interes da se ispita i sociološki analizira parlamentarni sistem. Schmitt smatra da je socijalna homogenost pretpostavka parlamentarizma: »Metoda obrazovanja volje putem jednostavne konstatacije većine ima smisla i podnošljiva je ako se može pretpostaviti supstancijalna jedinstvenost cijelog naroda« (»Legalitat und Legitim-itat«, Munchen 1932, str. 31). Tako nešto, naravno, nikada nije postojalo ali za Schmitta ima taj smisao da pokaže kako je nemoguć parlamentarizam Vajmarske republike i time dokaže neophodnost, prelaza ka diktaturi vođe. 


Prema Schmittovom poimanju, masovna demokracija razbija onu homogenu bazu bitnih jednakih interesa koji su npr. predstavljali fundament liberalnih ideja u engleskom parlamentarizmu. Masovna demokracija je, dakle, prevladala tu idilu. Uticaj demokracije čisto jey negativan stoga što izaziva krize. Današnja demokracija, kaže Schmitt, »vodi najprije ka krizi same demokracije, jer se sa općom ljudskom jednakošću ne može riješiti problem supstancijalne jednakosti i homogenosti koje su neophodne demokraciji. Ona dalje vodi krizi parlamentarizma koju treba dobro razlikovati od krize demokracije.« Pri tome Schmitt ističe »da masovna i većinska demokracija nije u stanju realizirati nikakav državni oblik, pa ni demokratsku državu« (»Die geistesgeschichliche Lage des heutigen Parlamentarismus«, 2 Aufl., Miinchcn-Leipzig 1926, -s.71 f). I uslijed demokratskih masovnih partija sama demokracija se pretvara u puki privid. Odatle je jedini zadatak parlamenta da »sačuva besmisleni status quo«. 


Dakle, parlament prema Schmittu postaje »pozornica pluralističke podjele organiziranih socijalnih sila« (»Positionen und Begriffe«, str. 156). Međutim, to isto tako znači raspadanje države. Ovo stanje raspadanja, ova parlamentarna kriza iz same sebe rađa nužnost izuzetnog stanja, diktature predsjednika Reicha. Uostalom, posthitlerovska Schmittova politička djelatnost uglavnom se usmjeravala na io pitanje, na opravdanje neophodnosti diktature predsjednika Reicha. Odatle se iz cijele ove polemike nalazi kao pozitivno jezgro pravne Schmittove sociologije svođenja svih političkih i stoga pravnih i državnih odnosa na sferu .prijatelj-neprijatelj. Iz ove osnovne sheme odstranjena je svaka racionalnost i sa njom svaki konkretni sadržaj. 


Schmitt kaže: »nikakav program, nikakav ideal ni norma, nikakva svrhovitost ne daje pravo na raspolaganje fizičkim životom drugih ljudi... Rat, spremnost na smrt ljudi koji se bore, fizičko ubijanje drugih ljudi koji se nalaze na strani neprijatelja, sve to nema nikakav normativan već samo egzistencijalan smisao i to u realnosti jedne situacije stvarne borbe protiv stvarnog neprijatelja, a ne u bilo kakvim idealima, programima i normama... Postoje li stvarni neprijatelji u tom ontičkom značenju što je ovdje mišljeno, onda ima smisla, ali samo političkog smisla da se u slučaiu potrebe od njih fizički brani i bori protiv njih.« (»Der Begriff des Politischen«, str. 37). Iz takvih misli slijedi i bit politike: »Političko mišljenje i politički instinkt potvrđuju se... teoretski i praktično, u sposobnosti da se razlikuje prijatelj i neprijatelj«. Političko postojanje države počiva na tome »da se odredi razlika prijatelja i neprijatelja« (Ibid, str. 38, 54). 


Upravo u ovom antagonističkom paru »prijatelj-neprijatelj« pretendira se na rješenja svih problema socijalnog života koje se pretenzije pokazuju krajnje efikasnima u periodu fašiziranja njemačke ideologije: kao metodološki, apstraktni kvaziznanstveni uvod u rasni antagonizam koji su konstruirali Hitler i Rosenberg.


Ovu osnovu politike i države, objašnjava Schmitt, destruira liberalizam, i to sistematski. U ovoj tendenciji vidi Sehmitt neprijateljstvo spram »snažne Njemačke«. Degradacija »snažne Njemačke« jest u nastajanju konstitucionalizma, u putu ka parlamentarizmu. Tako se iz Schmittove analize krize parlamentarizma, iz koncepcije prijatelj-neprijatelj, iz kritike liberalizma i demokracije dospijeva do stava da fašizam ne proturječi demokraciji. Još prije Hitlerovog osvajanja vlasti Schmitt oduševljeno govori o talijanskom fašizmu kao »herojskom pokušaju da se održi i sprovede dostojanstvo države i nacionalnog jedinstva nasuprot pluralizmu ekonomskih interesa«. (»Positionen und Begriffe«, str. 110). Isto tako, on prije Hitlera ističe da se »snažniji mit nalazi u nacionalnom momentu i da u odnosu na njega socijalizam posjeduje samo »inferiornu mitologiju« (»Die geistesgeschichliche...«, str. 88 f).


Nije čudno što Schmitt polazeći od ovih pretpostavki postaje oduševljeni Hitlerov privrženik. Tako poslije uništenja pristalica »druge revolucije« (1934) piše članak pod naslovom »Fiihrer Štiti pravo«. On tu brani najdrastičniju formu fašističke pravne proizvoljnosti i odlučno se zalaže za poimanje da jedino Fuhrer ima pravo »da razlikuje prijatelja od neprijatelja... Fuhrer shvaća ozbiljno upozorenja njemačke povijesti. To mu daje pravo i snagu da zasnuje novu državu i novi poredak... Fuhrer štiti pravo od najgore zloupotrebe ako on u trenutku opasnosti, pomoću svog firerstva, pravo. Iz firerstva proističe sudstvo. Tko želi razdvojiti te sve stvari nastoji srušiti državu pomoću pravosuđa... Sadržaj i obim jednog prestupa određuje sam Fuhrer. (»Positionen und Begriffe,« str. 200 ff). .


Poslije ovog izlaganja ne iznenađuje što Schmitt za Hitlerovog doba preuzima stari motiv antidemokratske publicistike predratnog vremena, ideološku nad-moćnost Njemačke nad demokratskim državama. Schmitt otada filozofski obrazlaže, proširujući u svjetsko političkom smislu svoj antagonizam prijatelj-neprijatelj, Hitlerovu državu na slijedeći način: »U ratu se nalazi bit stvari. Iz prirode totalnog rata određuje se priroda i oblik totalne države. Ali totalni rat dobija svoj smisao od totalnog neprijatelja« (»Positionen und BcgnlTc«. str. 236).


Dakle, Schmitt podržava Hitlerovu diktaturu i postaje njegov pravni ideolog. On se bori protiv »univerzalističkih« pretenzija Društva naroda i nasuprot tome zahtijeva primjenu Monroove doktrine na Njemačku i na njene interesne sfere. I ova teorija počiva na dogmi o »carstvu«: »Carstva u ovom smislu predstavljaju vodeće sile čija politička ideja zrači u određenom velikom području i koja za to veliko područje načelno isključuje intervencije sila iz stranih područja« (»Positionen...«, str. 303). S takvom podjelom svijeta nastalo bi. prema Schmittu, novo i više stanje internacionalnog međunarodnog prava, stanje u kome više ne bi bilo, kao ranije, država već samo »carstva«. Ono što iz toga proizlazi Schmitt izlaže u članku »Teško neutralnima« gdje se izlaže koncepcija o velikom području koje pretpostavlja uništenje neutralnosti. Nakon drugog svjetskog rata Carl Schmitt je tražio i dobio amnestiju. I ne samo to: on je bio tada na putu da se uzdigne do teoretičara prava »američkog stoljeća« - dao je najbolju definiciju principa vanjske politike SAD - CUIUS ECONOMIA, EIUS RE-GIO (čija ekonomija, njegova vlast). Ova formulacija ne predstavlja slučajno suvremenu verziju augsburškog vjerskog mira - CUIUS REGIO, EIUS RELIGIO (čija vlast, njegova religija). / u jednoj i u drugoj formulaciji ističu se čisti odnosi vlasti kao apsolutne odredbe.


Zlatan Gavrilović Kovač


Zagreb 1994


----------------------------------


Izvod iz knjige "Polemike" Zlatana Gavrilovića Kovača, koju možete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic14.php te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.




Apr 6 '13

POVIJESNA ZBILJNOST i SRPSKI CRTIĆI




U toku suđenja na Međunarodnom tribunalu za ratne zločine u Ruandi i Jugoslaviji u Haagu, Karadžićeva odbrana djeluje u punom kapacitetu, brižljivo pripremljena i u punom suglasju sa svojim branjenikom i njegovim /napamet pripremljenim/ svjedocima. 


Zapanjen sam slušao dnevnik TV BN 02. 04. 2013. godine u kojem je kao detalj sa haškog suđenja prenijeto, kako je pesnik i književnik dr Radovan Karadžić prvi predsednik Republike Srpske molio predsjednika Republike Hrvatske dr Franju Tuđmana da se rat iz Hrvatske nikako ne prenosi/preliva u Bosnu i Hercegovinu!


Moj Bože! 


Na veliku žalost dr Radovana Karadžića /Koji prema svjedočenju Šefa svoga kabineta, čak nije bio ni apsolutistički orijentiran kao osoba! Što me se vrlo ugodno dojmilo, jer sam uvjeren kako je i vrlo nevješt manipulator ljudima!/ ima nas isuviše još uvijek živih i zdrave pameti i dobre memorije.


Naime, upravo su Muslimani i bosanski Hrvati onaj dio bosanskohercegovačkog življa koji je ne samo rado išao u Hrvatsku u Zbor Narodne Garde i druge formacije za odbranu Republike Hrvatske od velikosrpake agresije, nego i onaj dio bosanskohercegovačkog stanovništva koji je brinuo kako će se rat iz Republike Hrvatske preliti u Bosnu i Hercegovinu upravo zbog djelovanja srpskih snaga i Jugoslavenske Armije iz Bosne i Hercegovine prema Republici Hrvatskoj. 


Mediji su prenosili koliko često i kako intenzivno jedinice Jugoslavenske Armije pod komandom generala Save Jankovića /inače, komandanta Tuzlanskog korpusa Jugoslavenske Armije/, iz Bosne i Hercegovine artiljerijski razaraju razne ciljeve preko Save, tj. u Republici Hrvatskoj. 

Muslimani su brinuli kako u Republici Hrvatskoj neće znati ko to čini: Srbi sa Jugoslavenskom Armijom na svojoj strani, ili neki bjesomučni Muslimani. Ovaj aspekt rata obimno je zabilježen u printu i elektronskim medijima.


A dr Radovan Karadžić moli dr Franju Tuđmana da ne prenosi rat u Bosnu i Hercegovinu, umjesto da naredi đeneralu Savi Jankoviću da prestane srat sa svojim minobacačima i topovima!/ 


I, vidi sad bijede i belaja! Hrvatsku sada čekaju i druge optužbe jer nije prihvatila zamolbe dr Radovana Karadžića. Dakako, Karadžić i njegova odbrana kao i uvijek igraju dobro pripremljenu predstavu i lažu. Njihova borba za državu svih Srba i fašistički projekat Velike Srbije projiciran od strane Srpske akademije nauka i umetnosti Republike Srbije, nije prezala ni od čega i još uvijek intenzivno traje čak i u Haagu. 


* * *


Kako ne bi gubili vreme, poslije dnevnika i fragmenata o odbrani prvog predsednika Republike Srpske dr Radovana Karažića, u emisiji crno na belo – razvukoše priču o Josipu Brozu Titu iz usta očito podnapitog Pere Simića, novinara i publiciste. 


Srpske priče iz Sava ma'ale ostavit će nas da umremo u čudu neovisno o tome šta osobno i pouzdano znamo.


Dakle, osim što Josip Broz Tito nije KOMINFORMu i Josipu Visarionoviču Staljinu Džugašviliju rekao historijsko NE, to NE rekao je Staljin Josipu Brozu Titu! Publicist i novinar Pero Simić očito svaku stvar mota kako mu na jezik dođe, čak i najopćenitije poznate banalne/opskurne činjenice, jer nema čovjeka koji nije vidio Titovo pismo Staljinu koje je Broz pisao i ispravljao cijelu noć i završio jednoga jutra 1948. godine. 

* * *

U knjizi Filozofski portreti dr Predraga Vranickog objavljenoj prije četrdesetak godina, piše kako su Staljinovi agenti ubili Lava Davidoviča Trockog u Mexicu, Ciudad de Mexico, 28. kolovoza, 1938. godine – zabivši mu čeličnu klamfu u lobanju. 

O tome je snimljen i film.

 

Ali, mi bismo sada trebali barem iz kurtoazije vjerovati Peri Simiću, kako je Trocki ubijen u Italiji 1935. godine i kako možda /barem kao insinuaciju/ trebamo imati u vidu da sa tim ubojstvom /u Italiji!/ ima veze i Josip Broz Tito. 


Prema Simiću, Josip Broz je u Španskom građanskom ratu /1936./ bio glavni Staljinov nadglednik za likvidaciju brojnih ljudi iz internacionalnog radničkog i komunističkog pokreta koji su u internacionalnim brigadama došli boriti se protiv Frankovog fašizma u Španiji i kako je pouzdano Josip Broz kriv za ubojstvo komuniste i Srbina – Blagoja Parovića. 


Tako je sve u svemu, i bez daljnjeg, Josip Broz Tito uveliko i zaslužno zadužio Josifa Visarionoviča Staljina, pa mu je postao čak i miljenikom! 


I tako dalje sve same pikanterije ređa Pero Simić. 


* * *


Čudo jedno, nije govorio o susretu Staljina, Ruzvelta i Čerčila u Jaili na Krimu 1943. godine. 

Valjda zato što je tada je napravljen općepoznati filmski snimak na kojem pokazujući geografsku kartu Jugoslavije – Čerčil preko Jugoslavije izvlači liniju približno današnjoj granici između Hrvatske i Srbije i duž rijeke Drina između Bosne i Hercegovine i Srbije. /Simić svakako zna da se taj snimak i činjenica ne sviđaju predsedniku Dodiku, koji se stalno gradi da o tome ne zna ništa, mada mu nikako ne uspijeva to što je naumio sa Republikom Srpskom.


Bio je to zaključak susreta/konferencije pred licem cijeloga svijeta o podjeli teritorija Jugoslavije na utjecajne sfere između Istoka i Zapada. Ta podjela opstaje i dan danas, a Josip Broz Tito znao je dobro vladati i u takvim uvjetima razgraničenja i uglavnom biti pravedan. /Od ukupnog jugoslavenskog kreditnog duga oko 60% bilo je uloženo u razvoj Srbije./

 

* * *


Nema sumnje ni o tome, da je Josip Broz Tito u takvim okolnostima razgraničenja, za boljševika Staljina, bio više nego interesantan komunistički igrač. 


I Titovo NE i Staljinov pristanak na to NE, 


bili su dio igre za Istok i Zapad, čak i sa ruskim tenkovima T-34 na Mađarskoj granici a prema Jugoslaviji, ali i šarmiranje Zapada da Josip Broz Tito dobije silne novce za izgradnju u Drugom svjetskom ratu razorene Jugoslavije. 


No, bez sumnje, mnoge stvari su se događale na samoj granici opstanka, podnošljivosti i vjerovatnoće.


Jednako kao i fingiranje slobodnih i višestranačkih izbora 1946. godine /sa gumenim kuglicama/. Višestranačkih, zbog učešća Milana Šubašića kako bi se lakše i legalno otkačili Kralj i dinastija Karađorđevića: Nećemo Kralja – hoćemo Tita – narod se pita! –uzvikivao je i srpski narod. 


Tada, pa 1990. godine, /45/ godina kasnije kada je na red došla pamet i psihijatrija dr Jovana Raškovića i dr Radovana Karadžića, te četničko pravo vojvode dr Vojislava Šešelja i književnički Srpski pokret obnove pisca Vuka Draškovića zasnovan na Nožu i Sudiji... a svi su zajedno sa Jugoslavenskom Armijom organizirali paravojne formacije kao specijalne jedinice pod komandom Generalštaba Jugoslavenske Armije. /Prisjetimo se kako Arkan u Bijeljini kao pročetnik paravojne formacije Arkanovi tigrovi salutira i raportira generalu Jugoslavenske Armije Savi Jankoviću, a Biljana Plavšić i Fikret Abdić – nazoče./


FAŠISTI SU SVESTRANI I VRLO VERZIRANI MADA UVIJESK RADE ISTU ZLOČINAČKU STVAR.


* * *


ETC.


Red zemlje, red kamenja. 

DRENAŽA OD LAŽI I BUDALAŠTINJA ZA UVESELJAVANJE  NARODA, JER, ZA SVE JE KRIVA FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE. 

Pjevaj, igraj, veseli se, u svoj život poseri se!

Kad je bal nek je bal. 

Boli ih hepek. Najgledanija su TV. Gledam ih. 

Hebao ih Veliki Brat.


* * * 


Travnja, anno Domini, 2013.



--------------------------------------


Napisao: Atif Kujundžić


Preuzeto s adrese: http://tacno.net/


Svi tekstovi Atifa Kujundžića: http://tacno.net/author/atif-kujundzic/          


Jeste li se ikada zapitali kojih je 10 najčitanijih knjiga?



 

Možda vam se ova pitanja čine kao upiti s televizijskog kviza, ali svi mi koji volimo čitati knjige nužno i ne bi znali odgovor. Uzmemo li u obzir koliko samo čitatelja knjiga na svijetu ima s različitim literarnim ukusima, pa sukladno tome i napisanih knjiga različitih žanrova i stilova pisanja, možda i nije tako lako nabrojati 10 najčitanijih knjiga na svijetu.

 

Ovo pitanje mučilo je i poznatog američkog pisca i strastvenog čitatelja knjiga Jamesa Chapmana koji je odlučio napraviti istraživanje i doznati kojih je to 10 knjiga najčitanijih na svijetu u zadnjih 50 godina. Njegovo istraživanje uzimalo je u obzir broj izdanih i prodanih knjiga, no ne i više čitanja jedne te iste knjige.

 

U grupu najčitanijih deset tako ulaze knjige različite tematike i žanrova mnoštva talentiranih autora od kojih neki više nisu s nama, a neki i dalje pišu vrhunska djela na radost velikog broja čitatelja diljem svijeta.

 

S ciljem pružanja malo zabave i provjere vlastitog znanja, u nastavku vam donosimo odbrojavanje najčitanijih knjiga u zadnjih 50 godina uz kratki opis svake knjige, pa  u slučaju da ih niste pročitali možda vas tematika neke i zainteresira.

 

--------------------------

 

10. Dnevnik Anne Frank

 

      Anna Frank

 

- tiskano u 27 milijuna primjeraka

 

Knjiga je dnevnik djevojčice Anne Frank koji je pisala za vrijeme dvogodišnjeg skrivanja od nacista u Nizozemskoj. U obliku pisama zamišljenoj prijateljici Anna opisuje dane svoje samoće i svojih razmišljanja. Iako nije preživjela rat, Anna je svijetu ostavila jedan od najpotresnijih dnevnika ikada napisanih. „Usprkos svem zlu, ja i dalje vjerujem da su ljudi uistinu dobri u svojim srcima“, napisala je u jednom od svojih zapisa. Danas se ta knjiga smatra ključnim djelom 20. stoljeća.

 

------------------------------

 

9. Misli i postani bogat

 

    Napoleon Hill

 

- tiskano u 30 milijuna primjeraka

 

„Misli i postani bogat“ motivacijska je knjiga autora Napoleona Hilla koji je više od 20 godina promatrao uspješe ljude te došao do spoznaja koje je nazvao – Formula uspjeha. Ta formula  započinje činjenicom da "svako postignuće, svako stečeno bogatstvo ima korijene u jednoj zamisli!" U pisanju knjige autora su između ostalih inspirirali i savjeti škotsko-američkog milijardera Andrewa Carnegiea.  

 

-----------------------

 

8. Zameo ih vjetar

 

    Margaret Mitchell

 

- tiskano u 33 milijuna primjeraka

 

Romantična drama čija se radnja odvija u južnoameričkoj državi Georgiji za vrijeme Američkog građanskog rata, a priča prati život Scarlett O'Hare, kćeri vlasnika plantaže irskih korijena, čiji se kompleksni lik hrabro nosi sa svim nedaćama koje joj život donese. Knjizi je dodijeljena i prestižna Pulitzerova nagrada, a snimljen je i istoimeni film koji je osvojio nagradu Oscar.

 

-----------------------

 

7. Sumrak saga

 

    Stephanie Meyer

 

- tiskano u 43 milijuna primjeraka

 

Sumrak je prva knjiga sage o djevojci Belli koja se zaljubljuje u vampira autorice Stephanie Meyer. Saga uključuje i knjige Mladi Mjesec, Pomrčina i Praskozorje. Knjige su prvenstveno namijenjene mlađoj publici, nabijene akcijom i romantikom, no osvojile su srca mnogih čitatelja diljem svijeta.

 

-----------------------

 

6. Da Vincijev kod

 

    Dan Brown

 

- tiskano u 57 milijuna primjeraka

 

Da Vincijev kod roman je fikcije u kojem glavni lik, istražitelj Robert Langdon, istražuje ubojstvo koje se dogodilo u pariškom muzeju Louvre. U napetoj kriminalističkoj priči Langdon otkriva mogućnost da je Isus Krist bio oženjen Marijom Magdalenom te da su zajedno imali i dijete. Ova popularna priča ovjekovječena je i na filmskom platnu, a istražitelja Langdona u filmu glumi Tom Hanks.

 

--------------------------

 

5. Alkemičar

 

    Paulo Coelho

 

- tiskano u 65 milijuna primjeraka

 

Kada je Alkemičar izdan u Brazilu davne 1987 nije mu dugo trebalo da postane bestseller. Knjiga je prevedena na više od 67 jezika osvojivši tako Guinessov svjetski rekord za knjigu živućeg autora prevedenu na najviše jezika. Prodana je u 65 milijuna primjeraka te je tako postala i najbolje prodavana knjiga u povijesti. Paulo Coelho je jedan od ne samo najviše čitanih autora današnjice, već i najutjecajnijih.

 

----------------------

 

4. Gospodari prstenova

 

     J.R.R. Tolkien

 

- tiskano u 103 milijuna primjeraka

 

Gospodari prstenova epski su roman fantazije koji je napisao filolog J.R.R. Tolkien. Roman je nastao kao nastavak puno jednostavnije dječje priče fantazije „Hobit“, no prerastao je u puno kompleksnije i veće djelo.

Gospodari prstenova preneseni su i na filmsko platno te se sastoje od tri uzbudljiva filma fantazije: Prstenova družina, Dvije kule i Povratak kralja.

 

-----------------

 

3. Harry Potter

 

    J.K. Rowling

 

- tiskan u 400 milijuna primjeraka

 

Knjige Harry Pottera čine seriju sedam romana fantazije britanske autorice J. K. Rowling. Magičan svijet čarobnjaka te borbe dobra i zla prenesen je i na filmsko platno. Harry Potter svojevrstan je svjetski fenomen kojim su jednako fascinirani i djeca i odrasli, koji vjerno godinama prate avanture malog čarobnjaka na putu odrastanja. 

 

------------------------

 

2. Citati iz djela Mao Tse Tunga

 

    Mao Tse Tung

 

- tiskano u 820 milijuna primjeraka

 

Prvi puta tiskana u 1966. godini, knjiga „Citati iz djela Mao Tse Tunga“ ili popularno zvana „mala crvena knjižica“ autorovo je objašnjenje i viđenje ideologije kineske komunističke partije namijenjeno narodu Kine. Sadrži citate Mao Tse Tunga iz razdoblja od 1927. do 1964. godine.

 

----------------------

 

1. Biblija

 

 

- tiskana u 3,9 milijardi primjeraka

 

Biblija je i dalje na vrhu liste najčitanijih knjiga na svijetu. Ona obuhvaća i opisuje Božje djelovanje i namjenu svega stvorenog. Biblija je pisana tijekom šesnaest stoljeća i predstavlja zaista impresivni spoj 66 knjiga koje sadrže poruku Boga.

 

Uz ovih deset knjiga James Chapman svojim istraživanjem je otkrio da postoji još mnoštvo knjiga koje su tiskane u jednako velikom broju, ali im prodaja nije bila velika, što po logici njegovog istraživanja znači da nisu ni pročitane, te ne ulaze u svjetskih top 10. Bez obzira na tu činjenicu lijepo je znati da je i uz današnji brzi i stresni ritam života čitanje i dalje dio naših svakodnevnih aktivnosti.


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

FAŠISTIČKA DIMNA ZAVJESA u

PARLAMENTU BOSNE I HERCEGOVINE

ISPRED STVARNOG SADRŽAJA MINULOG RATA

 



Uporedo s organiziranjem rasprave u Boračkoj organizaciji Republike srpske o karakteru minuloga rata, u Parlamentu Bosne i Hercegovine iznenada je Dušanka Majkić digla dreku o tome kako se svi zločini jednako moraju gledati i suditi. Pridružio joj se i predsjednik Partije demokratskog progresa Mladen Ivanić i ne znam tko još. Mada zna se.

Ne može meni ta Majkićka da priča kakav je to bio rat. Ne dopuštam da mi ta ljudska i ženska nakarada priča o ratu u kojem je isama i ko zna kakva bila. Ta bijednica kao poslanik dobila je zadatak da vadi ugljevlje iz vatre, kako bi ga pretvorila u vrelo i pečeno kestenje.

 

* * *

 

Međutim, priznajem, kako im se pridružujem i ja koji nemam blage veze sa Parlamentom Bosne i Hercegovine, ali sa minulim ratom imam itekako: bez ikakve namjere da ratujem, bio sam u tom ratu pune triipol godine svaki dan i to im nikad neću oprostiti.

Uvjeren sam, niko nije smio vršiti zločine bilo koje vrste i kategorije niti na jednoj, niti na drugoj ili trećoj strani i kako svi koji su to činili trebaju pod istim uvjetima odgovarati pred sudom pravde.

 

Pa, barem to je nesporna stvar.

 

Nije to mačji kašalj.

 

Riječ je o međunarodnom pravu

 

O hiljadama ubijenih na najrazličitije i monstruozne načine.

 

* * *

 

No, svjestan sam kako je halabuka stvorena iz sasvim drugih razloga, nikako radi zločina i zločinaca! Pravosuđe zna najbolje, a bolje i od Majkićke i Ivanića i od moje malenkosti – da zločin nema nacionalnost kao ni kriminal, čak i ako su vršeni u ime nacije, s nacionalnim programom, pa makar to bilo i radi fašističkog projekta o državi svih Srba – Velikoj Srbiji koji je fabricirala Srpska akademija nauka i umetnosti

uz aferime Slobodana Miloševića i Generalštaba Jugoslavenske Armije.

 

Zločin prema slobodi, miru, čovječnosti i civilima – naprosto nije akceptiran kao legalitet bilo kakvog rata još od viteških vremena. Tih vremena, nažalost, više nema. Ni viteštva. Ratovi su takvi kakvi jesu, podli i prljavi, krajnje nečasni, duboko fašistički prožeti i nasilni do nivoa upotrebe osiromašenog uranijuma i atomskog naoružanja.

 

* * *

 

ŠTA SRBI ZNAJU I O ČEMU DRUGI NARODI NE MISLE

 

Dakle, Majkićka i fašistička kompanija, pri čemu su željeli izgledati uvjerljivo, izričito i slavodobitno, nisu se javili i zavrečali /što bi rekao pokojni Branko Ćopić/ radi vršenja pravde nad zločincima i satisfakcije živima za ubijene i mučene.

 

Ne, nije o tome riječ, već o puštanju dimne zavjese iza koje se više neće vidjeti kako su velikosrpskom fašističkom agresijom izazvani ratovi i žrtve u četiri države ex-YU.

 

* * *

Oni koji sada dižu dževu, željeli bi da se u dimnoj zavjesi koju tvore svojom parlamentarnom drekom /i: drekom!/ izgubi fašistička agresija koja je ključno/kardinalno pitanje i rata, i zločinaca i žrtava uopće.

 

Dakle, ako minuli rat dobije karakter građanskog rata na čemu Srbi intenzivno rade i inzistiraju, onda nema, ne samo velikosrpske fašističke agresije i agresora, već ni branitelja, niti uopće ljudi koji su se imali pravo braniti od napada na svoju zemlju, obitelj, slobodu i miran život.

 

Prema tom kriteriju, Ante Gotovina, Mladen Markač, Rasim Delić, Mehmed Alagić i stotine hiljada branitelja – nisu imali pravo da se brane i zločinci su.

 

RADOVAN KARADŽIĆ, PESNIK I PSIHIJATAR JE HEROJ.

 

* * *

 

Tako postaje sve jasnije da karakter rata žele odrediti oni koji su rat producirali oslanjajući se na ekskluzivno pravo da svi  Srbi žive u jednoj državi, a da je svako tlo na kojem stoji Srbin,  SRPSKA ZEMLJA.

 

Tako bismo se našli iznova na početku stvaranja srpskoga sveta.

 

Dajte da vidimo je li ovo srpska planeta.

 

Inače, svaka vrsta ekskluziviteta, rasna, nacionalna, konfesionalna – fašistička je odlika agresije koja ljude segregira/ odvaja po različitim osnovama.

 

* * *

 

Ljudi su dio Čovječanstva ma kakvi i ma gdje da jesu i kao takvi samo su dio

Božje Jednoće Postojanja.

 

* * *

 

Travnja, anno Domini, 2013. 



--------------------------------------


Napisao: Atif Kujundžić


Preuzeto s adrese: http://tacno.net/


Svi tekstovi Atifa Kujundžića: http://tacno.net/author/atif-kujundzic/          

Karl Marx 1818 - 1883, 130 godina od smrti aktualan više no ikada



 

Prije 130 godina, u Londonu je u ožujku 1883. u 65. godini života umro Karl Marx. Njegova sudbina je bila slična sudbini svih genija koje je dalo čovječanstvo, vječno neshvaćenih od strane mediokriteta u službi vladajuće klase.

 

Isto kao i Kopernik, Galileo, Darwin, Einstein i Freud (da citiram samo neke), bio je proganjan, ponižavan i vrijeđan. Bio je ismijavan od intelektualnih patuljaka i akademskih birokrata koji mu nisu bili ni do koljena, od političara koji su služili tadašnjim moćnicima koji su s odbojnošću gledali na njegov revolucionarni koncept.

 

Akademska zajednica se potrudila da zatvori vrata, kako njemu, tako i prijatelju mu Friedrichu Engelsu, tako da nikada nisu imali pristupa sveučilišnim katedrama. Štoviše, Engels, za kojega je Marx tvrdio kako je "najobrazovaniji čovjek u Europi", nije ni završio studije.

 

No, Marx i Engels su proveli pravu revoluciju u humanističkim i društvenim znanostima. I koliko god, čitajući njihove radove, bilo teško odvojiti jednog od drugog, možemo slobodno reći kako poslije Marxa ni čovječanstvo, ni društvene znanosti nikada neće biti ono što su bili prije njega. Iako su ga dosada bezbroj puta bacali u ropotarnicu povijesti, enciklopedijsko znanje i neumorno traganje za dokazima koji će potkrijepiti njegove teorije, njegovo su filozofsko naslijeđe učinili aktualnijim no ikad.

 

Svijet danas liči upravo na onaj kojega su on i Friedrich Engels prognozirali u Komunističkom manifestu.


Okrutni svijet grabežljivaca, monopolista, imperijalista, ratnohuškačkih političkih elita u službi kapitala, uništenja okoliša, dezintegracije društva koje se sve više polarizira, čitavih naroda koje žive u siromaštvu, nadmoći tehnologije, plutokracije preobučene u demokraciju, kulturološke uniformnosti kojom upravlja "American way of life" je svijet koji je opisan u njegovim rukopisima.

 

Stoga se mnogi u kapitalističkom i "razvijenom" svijetu pitaju: "Nije li XXI stoljeće Marxovo stoljeće?".

 

Bez ikakva okolišanja možemo odgovoriti potvrdno: "Jeste, to je svijet o kojem je pisao Karl Marx!". Pobune u arapskom svijetu, mobilizacija pokreta "Indignados" u Europi, obični čovjek na Islandu koji se suprotstavlja bankarima, Grci koji se ne mire sa sadističkim mjerama birokrata iz Europske Komisije, MMF-a, i Europske središnje banke, iskra koja je planula i stvorila pokret Occupy Wall Street koji je danas aktivan u više od sto američkih gradova, herojska borba Latinske Amerike i Kube; sve su to dokazi kako je nasljeđe velikog učitelja danas življe no ikad.

 

Kapitalistički način upravljanja, profit, akomulacija i otuđenje i sve što je do u najsitnije detalje objašnjeno u Kapitalu, godinama je odbacivano od strane vladajuće klase koja je tvrdila "kako se povijest mijenja po volji velikana, vjerskih uvjerenja, te kako je ona rezultat herojskih bitaka čiji se ishod ne može predvidjeti".

 

Marx je izvukao ekonomiju iz katakombi i dokazao kako je upravo način proizvodnje temelj svakoga društva i glavni pokretač povijesti. Dokazao je kako je ekonomija politika, te kako nijedna ekonomska odluka ne može biti odvojena od političkih. Štoviše, ne postoji znanost koja je više ispolitizirana kao što je to ekonomska znanost. Zar je moguće da poslije Marxa u Europi još uvijek postoje oni koji vjeruju apsurdu Bruxelleskih tehnokrata koji tvrde "kako su njihovi izračuni i proračuni, rezovi javne potrošnje i mjere štednje politički neutralni".

 

Upravo zbog aktualnosti Marxove misli, kada je 2008. izbila svjetska kriza, svi su potrčali kupiti primjerak Kapitala. Međutim, nakon toliko izgubljenog vremena, čitajući besmislice Miltona Friedmana, Friedricha von Hayeka i ostale monumentalne gluposti ekonomista MMF-a, Svjetske banke, i Europske središnje banke, više nije bilo vremena. Svi nabrojani veleumni znanstvenici nisu bili u stanju predvidjeti krizu koja kao tsunami do temelja ruši sve teorije i dostignuća kapitalističkog svijeta.

 

Stoga, svojom zaslugom i tuđom krivnjom, Marx je danas aktualniji no ikada, a njegova misao je jedina koja nam preostaje kao putokaz u tmurnoj današnjici.


-----------------------------

 



Komunistički manifest izdan je 1848. Kliknite na link za čitanje kompletnog prijevoda manifesta (izvor: marxists.org). Ako još niste čitali, pokušajte, i obratite pozornost da li Vas pojedine činjenice iznesene "davne" 1848. možda podsjećaju i na 2013-u?


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.