Osvrt na knjigu -  "Razglednica iz Australije", Zlatana Gavrilovića Kovača




RECENZIJA 


Mnogo naših ljudi je emigriralo, kako u proteklim stoljećima, tako i početkom 1990.-tih godina 20. stoljeća, zbog početka agresije na Republiku Hrvatsku. 

Među njima je i autor ove knjige, poštovani dr Zlatan Gavrilović Kovač, koji je rođen 1959. godine, živio je do početka 1990.-tih godina u Hrvatskoj, da bi silom prilika morao pobjeći u bijeli svijet, zajedno sa svojom obitelji.

Neki, koji su emigrirali, vratili su se, ali dr Zlatan Gavrilović Kovač je ostao u Australiji, tom dalekom kontinentu, toliko dalekom od njegovog Zagreba, gdje se školovao i gdje je radio. 
U cijeloj knjizi osjeti se latentna čežnja za domovinom, osjeti se tuga i žalost turobnog emigrantskog života, iako autor knjige ima australsko državljanstvo, otuđenost od Domovine zasjekla mu se duboko u srce, tako da su te proklete daljine ostavile trag u duši autora knjige, koji se proteže kroz njegov cijeli opus, kojeg sam imala prilike čitati.

Iako autor u ovoj knjizi navodi mnoge događaje iz svog života u Australiji, osjeti se bolna ironija života građana drugog reda, kako autor i sam osjeća i piše u ovoj knjizi. 

Ostala sam šokirana metodama, koje su nad njim provodili u tadašnjoj Jugoslaviji, prije Domovinskog rata, a koje metode su se nastavile i u dalekom svijetu. 

Bio je bjesomučno progonjen kao disident, krivo optuživan kao "špijun" te ovog te onog režima, tako da više ni sam nije znao za što je kriv, a za što nije kriv pa, vjerujem, da je tim cinizmom i pokrio kao velom ovu knjigu, koja se nevino naziva "Razglednica iz Australije". 

Čitajući naslov, "Razglednica iz Australije", očekivala sam lijepe priče o putovanju prema toj dalekoj zemlji-kontinentu, očekivala sam opise divnih pejzaža, opis crvene plaže, zelene plaže, nepregledne pustinje te crvene zemlje, različitih godišnjih doba, nego su tu u Hrvatskoj - a pročitala sam jedan crnohumorni roman o životu usamljenog čovjeka, intelektualca, visokoobrazovane osobe briljantnog uma, koja je imala nesreću naletjeti na krive ljude, koji su mu upropastili i zdravlje i život. 

I ne samo da su njemu upropastili život, to su nastavili vršiti i nad njegovim sinom, što me dodatno neugodno šokiralo.

Iz cijele knjige, nigdje nisam mogla svrstati autora kao nekog nacionalista, zlostavljača, špijuna - već se iščitava jedna nesretna sudbina delikatnog, a briljantnog uma, koji je zatvoren u jednu nepostojeću fatamorganu iz koje ne nalazi ni danas izlaz. 

Možda, kako kaže on, moramo sanjati, da bismo izdržali do Sudnjeg dana, kako naš dobri Bog hoće. 

Ali, pitam se, je li to Bog baš htio? 

Je li sudbina autora ove knjige baš morala biti takva? 

Jesu li stvarno jake te tajne službe, agenti iz više zemalja su fantastično ujedinjeni, tako da mi se čini da čitam i SF roman, ali i duboko stvaran roman?

Želim reći, da sam kroz cijelo vrijeme čitanja ove knjige ostajala zapanjena, sa koliko lakoće autor priča o teškim momentima svog života, ali i sa koliko ležernosti opisuje svoje susrete i razgovore sa Jacobom, Armanom i ostalim likovima, koje ovdje spominje. 

Najbolje od svega mi je ona kuća, koja se selila sa jednog zemljišta na drugo i kojoj nisam doznala sudbinu pa imam dojam, da je ta kuća iz Moota sinonim života našeg autora te da nikad nećemo saznati njegovu sudbinu, kao što nismo ni njemu.

Hoće li se autor knjige ikad vratiti u Hrvatsku ili će zauvijek ostati na tom dalekom kontinentu, to ne znam, ali znam samo jedno: bila mi je radost i čast napisati ovaj osvrt na ovu jako interesantnu, ali jako jako tužnu ispovijest i priču autora knjige. 

Sa poštovanjem, dragi čitatelji, znam da ćete i sami ostati zapanjeni ovim što ćete pročitati, baš kao što sam to i ja ostala.

Jadranka Varga, hrvatska pjesnikinja iz Zagreba




-----------------------------------------



I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Osvrt na knjigu - "Vrijeme zaključanih vrata", Elfride Matuč-Mahulje




POGOVOR - DIJETE S TOBOM, DIJETE U TEBI 

Nova zbirka pjesama Elfride Matuč Mahulja Vrijeme zaključanih vrata opsegom je opširni, no tematski vrlo usko strukturirani poetski uradak. 

Sastoji se od pet ciklusa naslovljenih stihovima pjesama koje se javljaju unutar pojedinog ciklusa, a glavna okosnica zbirke su pjesme ljubavne tematike u kojima pjesnikinja pokazuje sav svoj poetski šarm, oštrinu zapažanja važnih motiva svakodnevice i jačinu odnosa spram sebe same, prirode i svijeta koji ju okružuje. 

Prvi ciklus nosi naslov Svečano obećavam da izabirem ponovno biti djevojčica i karakterizira ga pjesnikinjina potreba da se "vrati u misao djeteta" (u: Razdisana), u neka davna vremena u kojima se, kako se sjeća, osjećala slobodno. Veseli se nekim svakodnevnim radostima u kojima je uživala dok je bila dijete - u kiši, pljusku, moru... Usto, pjesnikinja iskazuje zahvalnost svojoj obitelji koja je na kraju dana uvijek uz nju, u mladenačkoj ili u zreloj fazi (Obitelj), a spokojna je i sretna jer "nekako je lijepo unatoč svemu kad imaš svoj mir" (u: Domoljubna). Simbolično, autorica završava prvi dio porukom: neka bude svjetlo! (u: I bi svjetlo), naznačujući time daljnji ton u zbirci pjesama. 

Drugi ciklus pod naslovom Na kraju dana vrjednujem dan gotovo bezvrijedno započinje pjesmom Fantazma u kojoj, na samome početku, pjesnikinja citira velikog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića. U ovom je ciklusu pjesnikinja više posvećena svom odnosu prema prirodi kojega će razvijati do samoga kraja knjige, pa tako ona zahvaljuje prirodi koja joj je inspiracija (Solaris). Momente poput munje ili oluje pjesnikinja doživljava kao visok stupanj energije koji joj puni dušu (Pred oluju). Naslov ovog ciklusa zbirke stih je iz pjesme Unconfortable u kojoj se osjeća blaga autoričina "nervoza" kako se oluje dižu i kako sjene padaju na njezine užitke u svakodnevnim, dječjim radostima. 

Već se u trećem dijelu (Kad me toplina uzme grliti besramno zaboravim u glavi podignuti ograde) pjesnikinja okreće onome što nosi čitavu zbirku, a to je ljubav - prema sebi i prema svijetu. Ona želi doživjeti "Živu ljubav" (u: O ljubavi), raduje se iščekivanju nepoznatog (Adrenalin), želi se osloboditi sputanosti svog tijela i sebe same (Ero(s) by the way), kao što to već na početku prvog ciklusa najavljuje pjesmom Žena dijete. 

U pretposljednjem, četvrtom ciklusu zbirke pod naslovom Ne branim svoj prozor od mjesečine rasute otokom pjesnikinja nešto više autobiografski progovara o svome odnosu s majkom (Od udaram, Gordana), o svojim odnosima s ljudima koji su joj mahom nezanimljivi (Mea culpa) i o životu samom - koji je velika porcija prilika i neprilika u plitkom tanjuru (u: Elegija se čita s osmijehom). 

U posljednjem, petom dijelu naziva Uzet' nam je gitare na ramena, krenut' nam je spasiti grad pjesnikinja se polako umara od silne želje da bude sretna kao dijete, sumnja u ljude koji su robovi sebe samih i onoga koji njima upravlja (Metabolizam duha- Slave(n)s, Tiranija), sumnjičava je prema svijetu (Naš dekorater je umoran, Smisao vreće), a promatra grad kao dosadu koja doslovno ubija i djecu i odrasle (u: Brutalna). No, ona ovaj posljednji ciklus ne završava uznemirenim ili melankoličnim tonom, već onim pomirljivim, želi se očistiti od "prljave svijesti i znanja" (u: Prasak), želi sići u samu sebe, promotriti se i otuda ponovo čista, kao dijete, krenuti u svijet (Nulta točka). 

Premda već na početku ove poetske zbirke pjesnikinja kazuje kako joj "dođe nekada krivo što više ne piše ljubavne pjesme, a onda se sjeti kako su iste zapravo izraz najcrnjeg dijela nje" (u: Love story) ona, zapravo, pokazuje potpuno suprotno, a to je da iz njezinoga najdubljeg dijela duše, koliko god on ponekad bio i crn, izviru najjednostavnije, (u)kratke ljubavne pjesme. 

Kristina Posilović, prof.




 -----------------------------------------



I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/mahulja4.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Osvrt na knjigu - "Nema lijeka za naš blues", Borisa Golića




Nema lijeka za naš blues 

Evo moje i trinaeste knjige, a za broj trinaest kažu da je nesretan broj. U njoj se radi o bluesu i o Indiji. Kud ćeš nesretnije od toga, a i izgleda kao nešto što nema veze jedno s drugim, ali za mene ima. Ne znam jesam li bio pod utjecajem Sai Babe ili njegovih riječi: "Ja znam tko sam, ali došao sam pomoći vama da spoznate tko ste vi," jer sam išao u Indiju saznati ima li ili nema lijeka za naš svakodnevni blues. Lijepo je u svojoj dokolici i toplini doma proučavati istočnjačku filozofiju i religiju, i pustiti blues da svira, ali što ako sam nešto novaca zaradio i želim si priuštiti neko pravo putovanje. Mogu meditirati i težiti nirvani u toplini doma svoga, a mogu je i doživjeti i poći na put u Indiju. 

Želio sam ići u grupi, pa mi se to i nije ostvarilo. Bio sam samac u gomili i nailazio na isto takve samce i vukove samotnjake. 
Rješavao sam tuđe probleme, jer svojih i nisam imao. Nažalost, na kraju tog svog puta shvaćaš da ono što se nekom čini jednostavnim, ustvari i nije takvo i da ti je dosta svega ili da bi se od svega odmorio. Zato evo nekoliko citata: 

"U vlaku sam pitao Indijca Breshanta kako se on snalazi za djevojke, a on me je pogledao bijelo i rekao: "Nikako se ne snalazim. Imam gotovo trideset godina, a još nisam uspio nešto financijsko steći u životu. Kad uspijem, moji će mi naći i djevojku i buduću moju ženu. Takva je moja sudbina sa ženama." 

"Ne kažem da se moraš ženiti. Nego te pitam kako stojiš sa ženama?" 

"Ne znam kako bi ti to odgovorio, nego da nema žena prije braka, a brak nam dogovaraju roditelji i obitelj." 

Ne znam zašto to Indijci takvim prihvaćaju. I mora li se u životu uspjeti da bi stekao pravo na ženu? I gdje je tih pola milijarde žena? Zar one nemaju svojih potreba? Moraju li slušati svoje roditelje? Gdje ih Indijci samo skrivaju? Gdje uopće da tražim njihove žene Jogine koje kažu: 

"Ja sam vječna žena, dođi k meni, sjedinimo se!" 
Ja sam se bojao one podjele iz Kama Sutre o veličini spolovila i pripadam li u kategoriju zeca, bika ili konja i hoću li naći svoju srnu, kobilu ili slonicu, i hoću li s njom doživjeti kratkotrajni, umjereni i dugotrajni snošaj, ali nikog nisam našao. Kako pročitati žensko raspoloženje kad ti ovdašnje, indijske žene i nisu dostupne? 

Boris Golić




-----------------------------------------



I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/golic13.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Osvrt na knjigu - "Pjesme o dječjim pravima i drugim stvarima", Atifa Kujundžića




Pjesme o dječjim pravima i drugim stvarima 

Bosansko Hercegovački pisac i pjesnik Atif Kujundžić svojom zbirkom poezije "Pjesme o dječjim pravima i drugim stvarima" ili kako je tu knjigu i sam nazvao "Antiautoritarne pjesme ili pjesme protiv moranja" ponovno se obraća možda najzahvalnijoj publici - djeci.

No, ovaj put on im ne priča o djetinjstvu, psima, zmajevima i ne dijeli moralne i ine preporuke, nego se zajedno s djecom pjesmom i poezijom bori protiv ponekad i pretjeranog autoriteta nas odraslih.

Sasvim sam siguran da ste svi vi nekad bili djeca. Sasvim sam siguran i da ste se puno puta osiječali jadno kad bi odrasli rekli "Ti to jednostavno moraš uraditi". Siguran sam i da dobro pamtite takve trenutke i da ni dan danas niste sigurni da su odrasli bili u pravu.

A, ono što zadivljuje u ovoj zbirci pjesama je to što Atif sav taj mladenački bunt protiv autoriteta odraslih i "moranja" pod svaku cijenu pretvara u igru riječima razumljivu i djeci i onima koji se sjećaju da su nekad bili djeca.

Upravo stoga naša preporuka za ovu zbirku pjesama je "svakako pročitati" ukoliko se ponekad prisjetite svog djetinjstva i "svakako preuzeti i podmetnuti svom ili nekom drugom djetetu" jer bi vam njegovo listanje knjige moglo priuštiti bar 15-ak minuta mira i tišine.

U Zagrebu 31. siječnja. 2014, Nenad Grbac





-----------------------------------------



I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/kujundzic10.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Osvrt na knjigu - "Velika imena hrvatske znanosti i filozofije", Zlatana Gavrilovića Kovača




TISUĆU GODINA FILOZOFIJE U HRVATA 

Knjiga koja se pojavljuje pred hrvatsko čitateljstvo nastala je na poticaj mnogih zainteresiranih posjetitelja informativnoga potrala magicus info iz Zagreba. 

S obzirom da ova tema nije bila obrađivana u okviru djelovanja ovoga portala to sam ja preuzeo na sebe zadatak da u općim natuknicama i bez velikih znanstvenih pretenzija dadnem jednu sliku razvitka znanstvenoga i filozofskoga mišljenja u Hrvata kroz najpoznatija filozofska I znanstvena imena. 

Tako je nastao ovaj popis i ova lista imena koja je trebala ukazati na tisućugodišnju filozofsku i znanstvenu tradiciju u nas nekako na sličan način na koji je to radio Stjepan Zimmerman na početku prošloga stoljeća kada je došlo do stanovitoga oživljavanja filozofskoga mišljenja na našim prostorima. 

A onda je ova poticajna filozofija odbačena pa je uslijedio jedan višedecenijski period totalne stagnacije filozofskoga i nanstvenoga mišljenja, koja je bila obilježena supremacijom jugoslavenske praxis filozofije. 

I čitava ta problematika hrvatske znanosti i filozofije bila bi zaboravljena da nije bilo onih koji su uporno dokazivali da filozofija i znanost u Hrvata ne otpočinje pobjedom socijalističke revolucije, nego da Hrvati imaju tisućugodišnju znanstvenu tradiciju sasvim suprotno stajalištima Gaje Petrovića ili Kangrge, koji su uvjeravali da filozofije nije niti bilo dok je praksisovci nisu uveli na katedre i srednje škole. Situacija se u tome pogledu nešto povoljnije promijenila u novije vrijeme sa novim političkim konstelacijama u nezavisnoj hrvatskoj državi da bismo danas imali sasvim jasnu ideju o tome znanstvenome i filozofskom razvoju, koje je fundamenatlno obilježilo razvoj cjelokupne europske znanosti. 

U tome smislu može se reći da je naš originalan doprinos svjetskoj i europskoj znanosti toliko osebujan, da se ne može govoriti o njoj bez da se uzmu u obzir doprinosi hrvatskih filozofa i znanstvenika. 

Zato ova knjiga unekoliko predstavlja kompendijum najvažnijih sastojaka toga našega doprinosa kao što pokušava popularizirati hrvatsku znanost među najmlađim čitateljstvom, koje bi svakako trebalo biti upoznato sa najvažnijim imenima hrvatske filozofije i znanosti. 

Drugi važan momenat ove knjige bio bi u tome da se na jednome mjestu saberu najvažnije hrvatske kozmologije i da se na taj način istakne ta jedna jako važna karakterna crta našeg mentaliteta, a to je izniman interes za kozmološka pitanja. 

Zato ne treba čuditi da knjiga otpočinje Petrom Hektorovićem, jer je u njegovom djelu najprisutnija kozmološka problematika. Isto tako knjiga završava sa Marijanom Ciprom, koji je također dao hrvatskom narodu svoju kozmologiju i na taj način upozorio našu i europsku javnost da se pod pritiscima filozofije prirode njegovane u dijalektičkom materijalizmu, također, u nas razvijala i kozmološka problematika nezavisna od službenih i proklamiranih stajališta. 

Do najnovijih vremena u Hrvata kada kozmološka problemtika gotovo cvjeta na svakom koraku duhovoga stvaralaštva. Odatle je bilo potrebito da se dadne jedna ovakva slika, a koliko je ona vjerodostojna prosuditi će samo čitateljstvo. 

I konačno, ja bih rekao da sam u izboru ovih imena, kojih je dakako moglo biti daleko više, imao prije svega na umu kardinalan znanstveni ili filozofski doprinos, koji je predstavljao kamene međaše svjetske znanosti i filozofije, dok su mnoga znana ili manje znana imena zaobiđena, kako bi se ispunio zadatak da se dadnu najvažnije smjernice, koje mladim ljudima mogu poslužiti kao orijentiri u njihovim životnim plovidbama. 

Svakako će biti potrebito u doglednoj budućnosti dati jednu potpuniju sliku naše znanosti i filozofije, koja neće biti opterećena raznim cehovskim ili vjerskim ili nacionalnim ili sektaškim uvjerenjima. A do tada ćemo čekati! 

Adelaide, 15.12.2014., autor







-----------------------------------------



I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Osvrt na knjigu - ''EREKCIJA i druge pripovijetke'', Osmana Arnautovića




''EREKCIJA i druge pripovijetke'' 

I eto, te 1992. godine skrasih se u Briselu. Evo me sjedim u sobi ispred kompjutera i premišljam. Pred mojim očima park chedermaal, neonski lampioni svojom žućkastom svjetlošću kroziraju krošnje izlistalog lišća, rane ptice već zapijevaju. 

Osjećam se kao Diogen u svom buretu. No, ne izlazim na Forum i ne tražim čovjeka. Njega, zaboga miloga, i nema! Ni budućnosti, barem one ružičaste, nema. Samo jake, upečatljive uspomene na događaje iz prošlosti žive i repriziraju se u mojoj napaćenoj svijesti. I u isti mah one bude neke moje romantičarske strasti koje postaju najprije idilične, a onda okrutno realistične. 

Zbrkano je u mojoj glavi. No, nalazim puta da vam ispričam nekoliko dogodovština iz toga moga prohujalog života. 

Poslušajte !

Osman Arnautović






-----------------------------------------



I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/arnautovic2.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



STATUS JEZIKA U SOVJETSKOJ RUSIJI

  

 

Pa mi se ne bi mogli složiti sa mišljenjem britanskoga autora i povjesničara Davida Pryce Jonesa kojega je iznio u svome velikome radu The war that never was, The fall of the Soviet empire 1985-1991 koji je štampan u Londonu 1995 godine da je naime Rusija bila zatvor za nacije dok je ideja samopredjeljena naroda bila ključ za oslobađanje zatvorenika carstva. Oni ljudi koji su tako mislili konstituirali su naciju na liniji rase ili kulture ili povijesnoga iskustva koje je za sve  trebalo biti jedno. '' Every language was to have an army, every army was to speak only one language.'' ( str. 126) Mi se ne slažemo sa ovom tvrdnjom jer je već dovoljan i primjer postojanja pisaca koji su pisali na materinjem jeziku i na taj način oformili svoju nacionalnu književnost koja u predrevolucionarnom periodu u Rusji nije niti postojala.

 

Pored prevoda kao što je navedeni primjer rada al Kašija koji su vjerno svedočili o kulturnom i jezičkom pluralizmu nove ruske stvarnosti. U slučaju Sovjetskoga saveza oko 400 konstitutivnih naroda od kojih su neki veliki a neki brojčano zanemarivi imalo je odgovarajući rang u pogledu jezika i religija. Prema tome nije točno da je u ovome slučaju bilo riječi o povijesnim rivalima koji su imali namjeru promovirati vlastiti nacionalni jezik i vlastiti nacionalni identitet na štetu susjednoga nacionalnoga identiteta . Odatle nije točna neodarvinistička tvrdnja ovoga autora koji je smatrao da je ''željezni zakon povijesti'' u opravdanju jače i mnogo naprednije nacije nad onom slabijom . '' Genocid nije prema Marxu, piše ovaj autor, šokantna evidencija nego evidencija progresa'' ( Ibid) Primjereno ovoj tvrdnji onda stoji zapažanje da je diktatura proleterijata imala povijesnu misiju uništenje svih rasa i naroda u ime dominantnoga i večinskoga ruskoga. Obnavljanje  projekta samopredjeljena zajedno sa Marxovom teorijom socijalne promjene ovaj autor vidi kao '' visoko nerealnom '' i '' odvratnom fantazijom'' koja je zahvatila sovjetsko rukovodstvo u godinama pred raspad režima.

 

Partija je tako gradila svoju prisutnost i svoju apsolutnu kontrolu u čitavoj strukturi petnaest konstitutivnih republika i dvadeset takozvanih autonomnih republika koje su sve zavisile od volje Prvoga sekretara, centralnoga komiteta i savjeta ministara. Međutim paragraf 72 Sovjetskoga ustava priznavao je mogućnost njenoga prava na otcijepljenje sa tim da je sama Rusija bila najveća federativna republika sa preko 135 miliona ljudi što je činilo gotovo polovicu  populacije cijele nacije. Nije dakle čudno da je u jezičkome pogledu kao i u religijskome večinski narod imao veća prava i bio privilegiran u odnosu na druge. '' Svaka konfesija bila je reducirana do točke potpune eliminacije '' ( str. 127) Ruska pravoslavna crkva bila je slomljena a njena hijerarhija bila je uvedena u rusku policiju. Povijesne crkve i manastiri bili su zatvoreni . Računa se da je 24 000 đamija koje su bile u upotrebi u 1913 godini porušeno i da je samo 300 preživjelo do suvremenoga vremena. Paralelna devastacija dogodila se i na planu jezika i jezičke politike . Kao državni jezik ruski jezik imao je prvenstvo i svi drugi jezici imali su sekundarni status .

 

U dječjim vrtičima nije se učio lokalni jezik dok je u Ukrajini , Belorusiji i Baltičkim zemljama bilo rijetko naučavanje  na lokalnim jezicima naroda posebno u srednjim školama . U knjigama publiciranima do 1971 godine stajao je oficijelni pogled : '' Studija ruskoga promovira formaciju znanstvenoga pogleda na svijet pomoću kojega biva jasnijom komunistička ideologija, opća kultura i pogledi. U epohi ekstenzivne konstrukcije komunizma ruski jezik promovira daljnje ocrtavanje zajedno sa ostalim nacijama  postižući pri tome njihovo kompletno jedinstvo, jedinstvo države, ekonomije, ideologije i kulture.'' Tako se prema ovome autoru dogodilo da je čitava muslimanska kultura u Sovjetskom savezu bila odbačena od svojih izvora. Pri tome prvi je korak bio u tome da se arapsko pismo iz njene literature i religije namjerno i nasilno latinizira. Sa sličnom jezičkom apsurdnošču taj latinizirani tekst se onda kasnije prevodio na čirilični. Dakle primjereno autoru o kojem je riječ Sovjetska država je bila nacionalna samo u formi i socijalistička u svome sadržaju. Ništa nije bilo ostalo u toj naciji po formi izuzev folklora koji je i sam bio standardiziran. Glazba i izvijesni glazbeni instrumenti povečavali su sumničavosti zbog nacionalizma prema kojem još uvijek država nije bila represivna. Narodna nošnja jedva je preživjela . Tako je uzbekistanska khalat u njenim briljantnim bojama postala predmet masovne proizvodnje od sintetičkih materijala. Umjetnost i obrt su umrli ( str. 129) Tako autor smatra da je najveća i najozbiljnija greška u pogledu federalnoga uređenja bila rusifikacija države. To je zapravo bila politika nacionalne opresije koja je i dovela do masovnoga nezadovoljstva i konačno do sloma režima.

 

Naravno mi se sa ovim mišljenjem možemo složiti ili ne složiti ali ipak mislimo da je federativno zamišljena zajednica promovirala jezički i kulturni pluralizam koji je na koncu postao evidentan u postojanju ogromnoga broja nacionalnih književnosti pa se stoga ovakvi zaključci predstavljaju suvremenom čitateljstvu kao tendenciozni i nedobronamjerni

 

Zlatan Gavrilović Kovač  

Mar 21 '16 · Oznake: status jezika u sovjetskoj rusiji

Osvrt na knjigu - ''Zalutala u magli'', Kristine Koren




KRISTINA KOREN - ZALUTALA U MAGLI 

Kristina Koren, poetesa je vrlo profinjena, istančanog senzibiliteta, koju prije svega cijenim kao čovjeka i vrlo iskrenog, poštenog i odanoga prijatelja kakav se rijetko pronalazi u ovom našem svijetu punom svakojakih zamki i iskušenja. 

Što reći o njoj a da ne bude premalo i preskromno? 

Oni koji je osobno poznaju i druguju s njom, znati će zašto sam se to upitao. Svim ostalima od srca želim da je što prije upoznaju, jer takvu osobu je zbilja privilegija imati za prijatelja. 
Nježna, osjećajna, puna ljubavi i vjere u ovaj svijet i život, koji ju je već toliko puta išibao i razočarao, ali ju nije uspio nikada slomiti, jer ona jest nježna i krhka, ali samo naizgled! 

Kao i svaka prava poetska duša, satkana od ljubavi i maštanja o nedosanjanoj sreći, u njenim se stihovima ogleda iskrena čežnja za iskrenom toplinom srca, koju ona sama sa toliko žara nesebično dijeli, i na koju, ako ništa drugo, radi toga, ima i potpuno pravo dobiti zauzvrat, što, na žalost, često završi sasvim drugačije od očekivanog. 

Evo stojim na vratima tvog srca i kucam
Ovako promrzla od života
I slomljena od ljudi.
Nisam tražila mnogo
Samo da budem voljena
I da se ljubav pored mene budi. 

Na svaki udarac sudbine, ona će uzvratiti - Ljubavlju, kojom istovremeno i želi biti voljena. 
I upravo kad joj se čini da izlaza nema, kada joj silni udarci sudbine poljuljaju samopouzdanje, kada bol postane toliko neizdrživa i jaka, da je napokon prisili da barem poželi učiniti nešto da patnja napokon prestane i završi se, probudi se u njoj borac, koji, do sad nepozvan, i spavao je, samo sanjajući svoje ratove, napokon dobija svoju priliku da i svojim stvarnim djelovanjem izvojeva pobjedu. 

U trenutku rastanka, Kristina spoznaje veliku mudrost i prenosi nam životnu istinu, koja kaže da je ono što se u prvom trenutku čini kao težak poraz, u stvari velika pobjeda srca,, stavljajući na prvo mjesto ljubav, kao vrli primjer svima nama, kako se čuva samopoštovanje i dostojanstvo svoje osobnosti. 
Šetajući svojim maštovitim putem između sna i jave, počela se u njoj buditi snaga, za koju ni svjesna nije bila da je ima. Snaga probuđena bolom, snaga života i Ljubavi, koju je toliko nesebično poklanjala drugima, da je često zaboravljala na samu sebe. 

Stihovi Kristine Koren sadrže u sebi stvarno životno iskustvo, što dokazuje zrelost njihove autorice, dostojnu svakog poštovanja. 

Očito je da je svako napisano slovo plod dubokog promišljanja, te savršenog razumijevanja situacija i osjećaja izazvanih realnošću proživljenih iskustava. 

Ipak, kao i svaka poetska duša koja neumorno sanjari o sreći, ponekad se poželi vratiti u prošlost i učiniti nemoguće-opet isponova uskrsnuti trenutke za kojima toliko žudi, želeći oživjeti ono čega više nema.., 

Damir Maras, Pjesnik





-----------------------------------------



I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/koren4.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Osvrt na knjigu - "Tri", Miroslava Pelikana




"Tri" 

Pjesnik i pisac Miroslav Pelikan i ovom prilikom odlučio nas je obradovati i nagraditi svojom novom zbirkom pjesama po imenu "Tri". 

Svakog tko voli poeziju, pjesme uvrštene u zbirku poezije: "Tri" mogle bi pa i trebale zainteresirati jer donose određenu ritmičnost i smisao, koji ma koliko god to tražili, teško možemo pronaći u okviru hrvatske poezije. 

Naime, pjesnik ne samo da majstorski oblikuje riječi, stvarajući stihove nego nas pomoću tih stihova uvlači u vlastite snove pripovijedajući nam neki put o stvarnim stvarima, događajima i trenucima, a neki put nas uvlači u mističnost mitologije i upoznaje s Lidijom, Omfalom i drugim likovima. 

Dimenzije, sjećanja, oproštaji, brojevi, fascinacije, iluzije, nemoć, beskraj, krhotine, odlomke, sidra i brodovi sve to ćete pronaći unutar ove zanimljive i neobične zbirke pjesama. 

Upravo zato i smatramo da zbirka poezije "Tri" Miroslava Pelikana zaslužuje pozornost i da bi je svi oni koji vole poeziju trebali pročitati.

U Zagrebu dana 19.12.2014. Nenad Grbac



-----------------------------------------






I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/pelikan5.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


GEORG LUKACS




Napisao: dr. Zlatan Gavrilović Kovač

 

U nas su se svi bavili Georgijem Lukacsom. Povezuje se ruskom realističkom tradicijom po tome što je zagovarao projekt socijalističke kulture, što se držao teorije odraza u umjetničkom stvaranju, što je pokušao izgraditi sustavnu marksističu estetiku i teoriju književnosti, a povezuje ga i činjenica, da je za razliku od mnogih židovskih intelektualaca za vrijeme nacizma prebjegao u Moskvu i tu je sačinio u ratnim uvjetima svoje poznato i utjecajno djelo „Razaranje uma“. Kasnije su mu razni naši kulturnjaci brojali koliko je puta u toj knjizi spomenuto ime Staljina pa su izbrojali više od 20 puta mada je istina, da je taj broj upola manji.

 

Kritiziran je kod nas zbog inzistiranja na realističkoj literaturi pa onda zbog inzistiranja na načelu tendencioznosti, zbog materijalizma, zbog slijepog vjerovanja u socijalistički preobražaj društva, zbog kritike kapitalističkog postvarenja, jer je tobože to nešto o čemu mi možemo samo sanjati, zbog vjere u proleterijat koji je intendiran na točnost i zbog kojekavih dugih gluposti, da bi danas u nas posve bio zaboravljen i napušten od mnogih.

 

Njegov interes je pokušaj, da se izgradi jednu univerzalnu proletersku teoriju kulture, ali u težnji sačuvanja istinskog bogatstva i vrijednosti europske kulturne baštine, on inzistira na tome, da se socijalistička kultura nadoveže na građansku i da je prevlada dakako. Kada je primijetio kako u Sovjetskom Savezu ima književnih djela u kojima ljudi nastupaju kao stvari napali su ga također i u socijalsitičkom taboru.

 

Govoreći o problemima golog opisivanja površine u romanu, on ističe da takve tendencije zapravo pretvaraju ljudske vrijednosti u puke stvari. U suvremenim ruskim romanima, izuzev Šolohova, često glavni karakteri imaju ulogu stvari, a ljudi samo isporučuju materijal za ilustraciju i tako se u tim romanima novi čovjek ne pojavljuje kao gospodar stvari, nego kao njihov dodatak kao ljudski sastojak jedne mrtve prirode. Ta dominantna metoda opisivanja proturječi osnovnoj povijesnoj činjenici naše epohe. U tim se knjigama tvrdi, da je čovjek postao gospodar stvari i da je kao takav i opisan, ali to umjetnički ništa ne koristi.

 

Umjetnosti pripada funkcija, da reproducira i odrazi objektivno stanje stvari i kod njega se funkcija umjetnosti ne sastoji u stvaranju nečeg novog, već prvenstveno u spoznavanju. Svestran čovjek u kojem se slobodno i harmonično razvijaju njegove ljudske sposobnosti najbolje se prikazuje u realističkoj književnosti i on smatra, da je realistička književnost umjetnost budućnosti. Odatle proizilazi kako je umjetnički sadržaj centralni estetički problem i osnovna vrednota umjetnosti. U sadržaju umjetničkog djela govori se o stvarnosti, a umjetnost je jedno snažno sredstvo u konkretnoj borbi za preobražaj stvarnosti.

 

Zato je Lukacs za tendencioznu književnost, za umjetnost koja može neposredno poslužiti ciljevima revolucije, a kako ta tendencija ne smije biti nakalemljena na prikaz stvarnosti, već mora izražavati same tendencije koje u stvarnosti objektivno leže, Lukacs naziva vjernim prikazivanjem upravo tu stvarnost koja ima tendencije, da se preobrazi, a vjerno prikazivanje stvarnosti naziva realizmom. Dakle, Lukacs na književnost gleda kao na snažno ideološko oružje koje može pomagati radničkoj klasi u njenoj borbi za bolju sutrašnjicu. Zato njega ne zanima književnost kao izolirani izvor estetičkog doživljaja, već kao jedan od odraza materijalne osnove dustva.

 

„Prema mome mišljenju realizam znači pored istinitosti detalja i vjerno slikanje tipičnih karaktera u tipičnim okolnostima.“

 

Ova definicija izriče zahtijev, da književnost bude istinita, da svakim svojim detaljem služi istini. Dekadentna književnost je ona koja lažno prikazuje stvarnost. Tako dekadencija unekoliko postaje obilježjem reakcionarstva i pri tome Lukacs misli na značenje koje se pripisivalo francuskoj inteligenciji potkraj 19. stoljeća u onom njenom sloju koji se povlačio iz objektivne stvarnosti u svoj izolirani svijet umjetnih podražaja. Iz toga proizilazi, da su moderni pisci apologeti bijega iz stvarnosti.

 

Njegova polazna osnova je, da estetsko treba promatrati ne samo u njegovoj genezi, nego i u cijelom toku njegovog razvoja kao društveno povijesnu pojavu. Struktura svakog individualnog djela, kako u pogledu oblika tako i u pogledu sadržaja, mora uvijek biti povijesnog karaktera. Stvarni odnos socijalnog naloga prema djelu takav je, da ukoliko je djelo više organsko utoliko ono više može ispunjavati socijalni nalog koji je izazvao njegovu pojavu. Ovo poimanje uzajamnih odnosa između individualiteta djela i socijalnog naloga usmjereno je protiv oba pogrešna ekstrema. Jednoga, protiv prakticizma koji od svakog umjetničkog djela zahtijeva neposrednu korisnost ograničavajači ga na dnevne zadatke i sa druge strane isto tako apstraktnu i antiumjetničku teoriju lart pour lart teoriju o tobožnjoj potpunoj nezavisnosti umjetničkog oblika od svake socijalne potrebe.

 

Kapitalizam zauzima u ovom pogledu osobenu poziciju. On istovremeno izobličava čovjeka koju donosi kapitalistička podjela rada kao što vladajuće klase djeluju kao neprijateljski raspoložena sila prema kulturi, dok sa druge strane slobodno vrijeme u okvirima kapitalističke proizvodnje i podjele rada dobiva sasvim problematičan karakter.

 

Kapitalizam je i u sferi slobodnog vremena uveo ništavnost i bezsadržajnost tog slobodnog vremena. Velika većina i neodraslih osoba i staraca obuhvaćena je ovom bezsadržajnom, bučnom i besmislenom radinošću i svaka analiza pokazuje kako se besmislenost ka obavljanju poziva prerasta u besmislenost oslobađanja od njega. Ova neograničena vladavina besmisla nad celokupnim životom ljudi u kapitalizmu je sigurno važan psihološki izvor specifičnih snaga današnje religiozne potrebe i u njoj se opeta može pronaći bezsadržajnost koja karakterizira život, rad i slobodno vrijeme. Ovu psihološku bazu koja je nihilizam, iracionalizam i očajanje, teško je socijalno i psihološki uzdrmati.

 

Njihovo prevladavanje je moguće samo putem koji su označili Marx i Lenjin putem preobražaja onih oblika života koji ih proizvode i reproduciraju. Lukacs je, dakle, je znao da religiozna potreba može odumrijeti samo kada čovjek uspije, da sve duhovne i duševne energije koje s  do tada mogle djelovati samo u religioznim oblicima, pretvori u -pune smisla- sastavne dijelove ovostranog života proživljenog sa puno smisla. Tako, kad govori o religiji, on misli na religioznu potrebu i tako i treba razumjeti ove redove kojima ćemo  završiti svoja razmatranja.

 

„Tko ima znanost i umjetnosti

 

ima i religiju

 

tko njih dvije nema

 

neka ima religiju.“


--------------


Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač


Mar 16 '16 · Oznake: georg lukacs
Osvrt na knjigu - "Agamemnon", Zlatana Gavrilovića Kovača




AGAMEMNON 

Knjiga Agamemnon pojavljuje se pred hrvatsko čitateljstvo kao jedna sinteza poetskoga izričaja i proznoga pripovijedanja o najrazličitijim fenomenima suvremene hrvatske političke zbilje. U jednom izvjesnom smislu ona je dakle političko štivo koje ima u vidu svu našu egzistencijalnu dramu u vremenu velikih domovinskih iskušenja. 

Međutim ta drama imala je i svoju poetsku dimenziju. Odatle je u knjigu uvršteno 17 pjesama koje predstavljaju prvi dio ove knjige dok drugi dio čini 17 manjih eseja koji dotiču razna pitanja političkoga života u Hrvatskoj. Dok naslov knjige upućuje na težinu te egzistencijalne drame koju smo proživljavali u vremenima domovinske pobune protiv jedne zastarjele, korumpirane i despotske države. 

Agamemnon je homerovski lik koji se pojavljuje u Ilijadi kao jedan od grčkih kraljeva koji je morao žrtvovati svoju kčerku Ifigeniju kako bi Egejem puhnuli povoljni vjetrovi koji su grčku flotu vodili put Troje. I u toj drami žrtvovanja vlastitoga djeteta prepoznaju se mnogi naši znani i neznani junaci koji su i u posljednjem ratu za nezavisnu Hrvatsku prošli istu kalvariju kao i homerski historijski karakteri čija se patnja i ovoga puta trebala osvjedočiti u jednom literarnom zapisu. 

Koliko smo u tome uspjeli neka prosude sami čitatelji.

Zlatan Gavrilović Kovač




-----------------------------------------



I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic23.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Osvrt na knjigu - "Analiziraj me", Borisa Golića




"ANALIZIRAJ ME" 

Što ako i kada ti netko ponudi 1.000 Eura mjesečno, za u biti lak i jednostavan posao, a ti si nezaposlen i nemaš stalan izvor prihoda, a želje i potrebe su ti velike? Ljudi te zovu sociopatom, jer si za njih antisocijalan, pa da to ne budeš, ti prihvaćaš i ono što ti se i ne da raditi. Bojiš se za sebe da ti netko ne utvrdi poremećaj ličnosti i osobnosti, ili da imaš kriva moralna i ostala uvjerenja. 

Da ti netko ne otkrije tvoje tko zna kakve aktivnosti, nedostatak empatije i sažaljenja, ti glumiš ljubaznost, proračunatost i sudjeluješ u kriminalnim aktivnostima u granicama našeg zakona i moralnih normi. A što ćeš drugo, kad smo takvi i svi bi nešto mimo ili preko reda. 

Najradije bih u svojoj dokolici proučavao istočnjačku filozofiju i religiju, ali ni to ne možeš jer otkrivaš da nemaš dovoljno novaca za svoj put u Indiju. Ipak ne možeš zatomiti svoje materijalne želje i njihovu realizaciju putem novca. Možda više voliš bezbrižno meditirati i težiti nirvani, ali ipak nešto u tebi te tjera raditi i biti koristan član ove naše uspješne ili neuspješne zajednice, zavisi kako je tko vidi ili promatra. Na tebi je da se sam ponešto pitaš ili ne pitaš. 

Imamo li u životu ili nemamo izbora, pa sve prihvaćamo. Da li hoćeš ili nećeš, prihvatiti taj posao jer si za njega motiviran i jer si starog kova pa ne možeš odbiti jednu damu? Ili ćeš sve odbiti i tražiti više, barem 1.500 Eura, pa možda i dama odustane? Hoćeš li u sebi otrpjeti klasnu i rodnu borbu, i nečije riječi da nisi na životu zbog toga da misliš, nego da slušaš i da ti uvijek mogu reći: "sad možeš ići", jer si obavio svoj zadatak. 

Nažalost, na kraju shvatiš da ono što se čini jednostavnim, ustvari i nije takvo jer tvoj bivši prijatelj traži da ga obilaziš i analiziraš: 
"Onda me analiziraj! Nešto sa mnom nije u redu. Izgubio sam snagu i energiju i poklek'o pred ciljem. Prijatelji neće sa mnom slaviti maturu, a ni moja žena ne želi spavati sa mnom." 

"Nije to baš tako jednostavno. Barem priznaj da ćeš govoriti istinu i samo istinu. Inače, ne znam što ću i kako ću te analizirati. Reci mi nešto o sebi! Što te muči u životu? Što misliš o sebi, svojoj sjeni ili onom što te prati kao sjenka u životu? Svaka duševna terapija zahtijeva iskrenost, vrijeme i novac. Iskren ne možeš biti, a novac i vrijeme možeš nekome dati uzalud. Nijekanje ozbiljnosti problema, prikrivanje istine, iracionalno ponašanje, samoopravdavanje, ostavi za nekog drugog. Klasična bolest je svaki otklon od zdravlja, uz neizbježne viruse. Kod psihičkih bolesti i nema virusa, ali kod tebe ima mnoštvo laži i zavaravanja. Imaš ženu i njene frustracije i ljutnje, ne znam kako ti tu pomoći, ako ti sam ne želiš pomoć." 

Boris Golić





-----------------------------------------



I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/golic12.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Osvrt na knjigu - "Ako te pjesnik ljubio nije", Damira Marasa




MAGIJA POETSKOGA TREPTAJA 

Damir Maras podario nas je novom knjigom pjesama pod naslovom „Ako te pjesnik ljubio nije" (ili: Da me imaš i kada me ne bude") u kojoj se - nakon već objavljenih zbirki pjesama - predstavlja u novom sjaju istoga svjetla i svojega svijeta zaljubljenosti i ljubavi.

Tematski i motivski Maras pjeva o ljubavi, i to u pojedinim primjerima ljubavi što je uzvraćena istim žarom, intenzitetom, a li onda i o neuzvraćenoj ljubavi. Ove potonje pjesnika/zaljubljenika u ljubav čine ranjivijim pa su mu i stihovi prožeti emocijama što će više pobuditi empatiju (Opraštam se noćas), dok su u onima u kojima je njegova ljubav uzvraćena stihovi ispunjeni osjećajima što potiču na stvaranje slike o stanju blagosti, romantičarske zanesenosti i blagosti oboje protagonista. 
Damir Maras pjeva i o neuzvraćenoj ljubavi, i to na više planova - od žene, ali i od ljudi. Jer, na obje razine, intimne i samotničke, kada pjeva o ljubavi prema ženi, te u primjerima o neuzvraćenoj ljubavi/prijateljskoj ljubavi prema ljudima, pjesnik to doživljava kao nepravdu. No, on osjeća više gorčinu i tugu, nego gnjev i ljutnju. Prije će ustuknuti nego uzvratiti istom mjerom, a kamoli se osvećivati. 


Stječe se dojam da je pjesnik za sretne epiloge osjetio potrebu da te emocije prenese u stihove i podijeli s prijateljima, da ih zabilježi radi toga da bi ostale trajno sačuvane. Da budu primjeri drugima koji su možda u ovom svijetu i u svijetu neuzvraćenih ljubavi doživjeli češće samo razočaranja. To su Marasovi svjetionici ljubavi!

Neuzvraćenim ljubavima Damir Maras svojim stihovima podiže spomenike ljubavi! I dalje ih nosi u sebi i - oprašta! 

O svemu ovome govore pjesme poput one što nosi naslov Dogodi se, ili - na određen način programatska - ujedno i naslovna: Ako te pjesnik ljubio nije. Tu su i pjesme Dosta mi je, majko i Vrata u vječnost… 

Pjesnik, također, daruje i nosi u sebi ljubav i kada su epilozi neželjeni, bilo zbog kojih razloga, pa ustrajno osjeća i usprkos svemu i dalje ljubi onu koja ne razumije, pa stoga i ne uzvraća tu ljubav. Ili, kada ljubavi više nema, pjesnik ne odustaje - želi ju vratiti, i to opet ljubavlju! (Čuvam svoju ljubav mrtvu) 

Stanovit broj Marasovih pjesama je elegična ugođaja, a poneke su izrazitog ozračja balade, pa bi se mogle lako uglazbiti, što je odraz, pa i izraz i autorove glazbene darovitosti. 

Odatle u Marasovim stihovima i ritmičnost i melodičnost.

Kada se spoje ritam i glazba riječi i stiha, osjeti se magija poetskog treptaja, a toj osobitosti Marasova izraza i njegovoj tankoćutnosti teško je odoljeti! Lakše je prepustiti joj se i uživati u toj poeziji. 

Marasove pjesme strukturirane su raznoliko. Ne robuje rimi po svaku cijenu ali ju - voli! Najradije piše, zapravo pjeva, upravo u rimi, premda ju koristi - ili se ona spontano događa - tako da je raspoređena na načine svojstvene kanconijerima iz ranijih pa i davnih vremena (ABAB, AABB, ABBA). 

Glavnina pjesama u zbirci Damira Marasa „Ako te pjesnik ljubio nije", prema formi, može se ubrojiti u kraće pjesničke uratke, ali ima i duljih (Dnevnik jedne ljubavi, Badnja večer). 

Dulje forme zastupljene su u manjem broju pjesama (Dnevnik jedne ljubavi, Badnja večer)…Ili, u izrazito šansonijerski intoniranima, sadržajno i ugođajno, poput onih - Živjet ću i Rastanka je čas. 

Maras pjeva s lakoćom, a kada ispjeva pjesmu - takav se dojam može steći kod čitatelja - vrelo novih motiva kao da je nepresušno: on poseže za novim pjevanjem o istoj ljubavi, ali na nov način! Ostaje dobroćudna enigma: pjeva li pjesnik sve svoje pjesme - i one prepune sjete, te druge ispunjene srećom - jednoj te istoj ženi? 

Ženi koja je stvarna, ili ženi koja živi u njegovom pjesničkom snoviđenju? Ženi koju je ljubio pa je više nema, ili onoj koja je uvijek tu jer je u njemu, pjesniku, a kako ju je volio toliko intenzivno i predano da ta ljubav nikako i nikada ne može oslabjeti a kamoli ugasiti se! 

Odgovore na ta pitanja najbolje je potražiti u stihovima ove zbirke Damira Marasa, ali ne bi se trebalo začuditi ako bi se i kada bi se (u)vidjelo kako i pjesnik Maras na te dvojbe još traži odgovore! Stoga će i dalje pjevati, pisati i objavljivati svoje nove uspješnice. 

Nek` mu je sa srećom! U tom neprekinutom čovjekovu traganju - traganju pitanjima za odgovorima o ljubavi i sreći. Jer, sreća nije dolazak na cilj, nego traganje za njom, za srećom! A bolje je znati neka, pa i mnoga pitanja, nego sve odgovore! 

Franjo DERANJA, prof.



-----------------------------------------



I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/maras.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


NOVI REALIZAM SUVREMENE KNJIŽEVNOSTI



 

Nema nikakve sumnje da je Čehov veliki ruski pisac koji literarno izražava ruski život druge polovice 19 stoljeća i to od njegove Šarenih priča iz 1886, Ujka Vanje iz 1897 ili Tri sestre iz 1900 godine što obuhvača period od ravno 25 godina. Međutim problem je ovih drama u tome da one više ne korespondiraju suvremenom vremenu niti događajima koji se vežu za današnja vremena. Mi se još naravno smijemo njegovoj Prosidbi ali više u smislu jednoga vremena koje je prohujalo i ostavilo svoja svjedočanstva u literarnim nastojanjima ruskih prvaka koji su imali namjeru oslikati karaktere i život provincijske zabiti i koji su najvažniji filozofski problemi bili prisutni u generaciji neposredno pred prvi svjetki rat i oktobarsku revoluciju.

 

Ta je stvarnost nama današnjima prilično strana i ja ne vjerujem da ona odgovara duhovim potrebama najmađe generacije današnjice. Odatle i estetika i estetička problematika kod Černiševskoga ili Lunačarskoga koji ima na umu proletersku kulturu i novu ideju socijalističkoga realizma, pa onda estetika poznoga Lukacsa koji je uznastojao na projektu socijalističke kulture i umjetničkoga djela kao svojevrsne socijalne istine, nema više onakav smisao kakav je on vrijedio za generacije koje su nam prethodile. Odatle se čini da je potrebito razmišljati o jednoj novoj estetici i jednoj novoj literarnoj teoriji koja bi isto tako imala u vidu obilje i bogatstvo naše svakodnevne socijalne i duhovne zbilje. Mi polazimo od stajališta kojega smo formulirali u Kozmologiji zlatnoga prstena u odjeljku Transcedentalni jezik poezije koji ovdje čini prvi element razmišljanja o novom realizmu:

  

PRVI STAV

 

TRANSCEDENTALNI JEZIK POEZIJE

 

Prema Aristotelu poezija je kao i teoretska znanost ''više filozofska i od dubljeg značenja ''nego povijest zato što se poezija bavi onim što je prožimno i univerzalno dok se povijest obraća onome što je posebno i pojedinačno.Aristotelova primjedba je jedan od mogućih izvora široko prihvaćene razlike između dvije tobože različite vrste znanosti: nomotetičkih koje nastoje utvrditi apstraktne opće zakone za događaje i procese koji se mogu neodređeno dugo ponavljati i ideografske koje teže shvatiti ono što je jedinstveno i što se ne ponavlja. Često se tvrdi da su prirodne i neke socijalne znanosti nomotetičke dok je povijest u tom smislu što predstavlja objašnjenje ljudskih zbivanja, za razliku od samih zbivanja prvenstveno ideografska znanost. Zbog toga se često tvrdi da je logička struktura pojmova i objašnjenja koji su potrebni u ljudskoj povijesti u osnovi različita od pojmova i objašnjenja prirodnih znanosti. Ovu distinkciju sa ovom terminologijom prvi je izložio Windelband u svojim raspravama o povijesti i prirodnoj znanosti. Ja dakako ne mislim biti previše opširan niti zahtijevan s obzirom na ovu temu ali mogu iznijeti pred sud čitateljstva do čega je došlo moje istraživanje spomenute problematike. Kao prvo ja sam posegnuo za Kantom i njegovom Kritikom moći suđenja koja je općenito priznata danas kao jedan od jako važnih udžbenika iz estetike ali koju opeta danas više nitko ne čita.

 

U prvom odsjeku pod nazivom Analitika estetske moći suđenja njegove treće kritike Kant razlikuje estetičke sudove i one pojmove koji pretpostavljaju pojam o nekoj svrsi jer je to onda teleologijska svršnost ili pak takva koja se osniva na samim osjetilima nekog predmeta. Prema ovoj Kantovoj distinkciji naš svijet je ispunjeni prostor iznad kojeg se u krugovima giba naše sunce. Teleologijska svršnost bila bi da su onda oceani u našemu svijetu ''prostrano carstvo vodenih bića kao veliko vodeno blago za isparivanja''. S druge pak strane čisti estetički sud bio bi- naglašava Kant- ono što pjesnici čine kada imaju nadahnuća pa bi oni rekli : ''bistro vodeno zrcalo koje graniči sa nebom kad je miran dok je naprotiv bezdan koji prijeti da ce sve progutati kad je nemiran ali je unatoč tome uzvišen''

 

I kant onda napominje : ''Estetička je svršnost zakonitost moći suđenja u njenoj slobodi.''. Prema ovim Kantovim riječima nema nikakove sumnje da je jezik poezije sastavljen od čistih estetičkih sudova a ne od teleologijskih pa je prema tome transcedentalnoga karaktera. Međutim transcedentalni karakter u Kritici čistoga uma Kant je pripiso jedino čistoj matematici a o matematičkim sudovima govorio je kao o sintetičkima to će reći da su ti sudovi proizvod refleksije a ne iskustva. Što to znači u ustrojstvu Kantove kritike spoznajnih moći vidljivo je u transcedentalnoj analitici gdje se temeljni stav čistoga uma formulira tako da su sve pojave prema svom zoru ekstenzivne veličine.

 

Čista matematika određena je time što se niti jedna pojava ne može aprehendirati, odnosno biti uzeta u empirijsku svijest nego sintezom raznolikog čime se proizvodi predstava prostora ili vremena. Ona je sastavljanje istovrsnog i svijest o sintetičkom jedinstvu toga što je raznoliko. Stoga je pojam veličine svijest o mnogolikom a istovrsnome zrenju uopće kojom tek biva moguća predstava nekog objekta..... Čista matematika izražava kvantitativno određenje pojava i ono je temeljno i same se pojave uspostavljaju u svijesti. Ekstenzivnom veličinom naziva Kant onu u kojoj predodžba dijelova omogućuje predodžbu cijelog. Crtu koliko god ona malena bila ne mogu sebi predočiti ako je ne povlačim u mislima odnosno da od jedne točke ne proizvodim sve dijelove i da tek time označim ovaj zor. Isto tako je sa svakim pa i najmanjim vremenom. U njemu ja pomišljam samo sukcesivni tok od jednog trenutka do drugog pri čemu se pomoću svih vremenskih dijelova i njihova dodavanja proizvodi određena vremenska veličina. Na ovoj sukcesivnoj sintezi produktivne moći uobrazilje u proizvođenju likova temelji se matematička protežnost, geometrija s njenim aksiomima koji izražavaju uvjete osjetnog zrenja apriori.

 

Tvrdnja da su sve pojave prema svom zoru ekstenzivne veličine jedan je temeljni transcedentalni sud. Prema ovim Kantovim navodima da je transcedentalni sud da su sve pojave  prema svom zoru ekstenzivne veličine proizilazi također da i pjesništvo jest na pozicijama transcedentalnih,sintetičkih sudova koji počinju iskustvom ali se na iskustvu ne temelje. Ovdje je riječ o pojmovima koji se izvode iz intuicije uz obavezu utvrđivanja njihova estetičkog karaktera i značenja. I mi bismo također mogli dodati-uz obavezu utvrđivanja njihova emotivnog  karaktera i značenja. Isto tako za poeziju se može reći da za nju vrijedi Kantovo stajalište o ekstenzivnoj veličini naime onoj u kojoj predodžba dijelova omogućuje predodžbu cijeloga jer ''bisto vodeno zrcalo'' -da se opeta poslužimo Kantovim primjerom - može upućivati na more ili jezero ili fontanu što su sve modaliteti vodene površine kao što nas Tinovo promišljanje o mravu i prijateljstvu zadovoljava tek ukoliko imamo u vidu cjelinu njegove filozofije. Prema tome rasprava o konotativnom i denotativnom značenju jezika koja se vodi danas u teoriji jezika ili rasprava o leksemima koji su oblici samoznačne  riječi koja predstavlja ukupnost svih svojih oblika i značenja a koje proučava leksikologija ili leksemi kojima se bavi semantika ili rasprave o metafori i metonimiji za nas predstavlja samo akcidentalne oblike ili izvedene oblike temeljne diskusije o transcedentalnom karakteru estetičkih sudova odnosno transcedentalnom karakteru poezije.

 

DRUGI STAV

 

UMJETNIČKO DJELO NASTAJE IZ ISKUSTVA ALI SE NA NJEMU NA TEMELJI

 

Cilj književnosti nije u vjernom slikanju ili preslikavanju predmeta. Ona preko toga slikanja i iza njega ostvaruje umjetničku istinu a prikazivanje predmeta moguće je i na neumjetničke načine pa nam samo iz tih razloga književnost ne bi bila potrebita. Znači nije potrebno da književnost ropski oponaša stvarnost već je potrebno da izloži bitnu istinu o stvarnosti. Međutim to radi i znanost možda na daleko bolji način pa se čini da su književnost i umjetnost izgubile svoj razlog postojanja ukoliko ne posjeduju nešto drugo što je  daleko značajnije.

 

Ovo drugo treba otkriti u stavu da je zadatak umjetnosti da se ponovno uspostavi konkretno. Dakle kao što i priroda rađa i stvara novo tako i umjetnost stvara nova konkretna bića. Ali se plodovi umjetnosti razlikuju od prirodnih u jednom važnom pogledu: oni već u sebi nose jednu interpretaciju, sadrže vlastita bitna određenja tj određenja čije jedinstvo čini konkretno upravo konkretnim. Ono dakle nije vjerno slikanje stvarnosti nego je sve snažnija konkretizacija i produbljavanje, konkretiziranje bića i produbljavanje smisla u njemu. Svako značajnije umjetničko djelo na taj način ima vlastitu svijest ima vlastitu realnost. Lica, situacije, usmjeravanje radnje sadrže posebnu kvalitetu koja ni sa jednim drugim umjetničkim djelom nije zajednička i koja se potpuno razlikuje od svakodnevne stvarnosti. Što je umjetnik veći, što njegova snaga uobličavanja prožima jače sve momente umjetničkoga djela to je ovaj vlastiti svijet pregnantniji u svojim pojedinostima.

 

Dakle umjetničko djelo iako polazi od stvarnosti na nju se ne može svesti,

umjetničko djelo se zato može usporediti sa stvarnošću kao nova stvarnost,stvarnost i privid su dio umjetničkoga djela. To je estetika novoga realizma


Zlatan Gavrilović Kovač 

Osvrt na slikovnicu -  "Marko uči o životinjama", Zorana Maričevića




Zašto sam se odlučio za pisanje ove slikovnice?

Djetinjstvo i mladost sam proveo na selu živeći njegov tradicionalni život. 
On je obuhvaćao suživot biljnog i životinjskog svijeta. Kako onog iz dvorišta tako i onog iz šuma i polja.

Želja mi je upoznati mlade naraštaje sa šumskim i poljskim životinjama koje su svuda oko nas, možda baš negdje u nekoj šupi ili drvenoj baraci u blizini.

Družeći se sa istinskim prijateljima životinja koji ih hrane i brinu se o njima u svim vremenskim uvjetima vidio sam koliko je njihova ljubav nesebična. 

Isto tako sam vidio zahvalnost tih plahih stvorenja na svakoj ukazanoj pažnji.

Prizori iz njihovog života koji je uvijek na oprezu, a opet tako predivan, ponukale su me na razmišljanje i odnos prema životu.

Zoran Maričević




-----------------------------------------



I tu digitalnu slikovnicu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/maricevic.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.




Osvrt na knjigu -  "Tribunj via Čanak", Borisa Golića




Predgovor knjige "Tribunj via Čanak"

 

Uopće ne znam zašto sam preuzeo obavezu i posao pisanja o našem turizmu. Ipak za to trebaš biti stručan i poznavati Hakima Baya, Alaina de Bottona ili Deana Maccanellia. Barem njihov lik i djelo, ili ustvari, u našim relacijama, ne trebaš ništa znati. 

 

Upišeš se u stranku na vlasti, a ona te kandidira ili predloži za ministra turizma ili te smjesti za nekog direktora turističke zajednice, pa nam bude, kako već biva. 

Nažalost, i sam se ne osjećam sposoban za to, za razliku od mnogih drugih koji misle i smatraju da mogu biti predsjednici, premijeri i ministri ove naše tužne i nesretne domovine. Čini mi se da sam starog kova pa sam ponešto pročitao od onih koji pišu o turizmu, ali ih nisam upoznao, vodio s njima svrsishodne ili nesvrsishodne debate i pitao ih za korelaciju između dolazaka turista, gdje oni noće, koliko troše i da li uopće nešto troše ili ne troše.

 

Ostario sam, pa razmišljam još uvijek u našim starim relacijama, kategorijama i svjetovima kada se trošilo, a nije pitalo imali se ili nema. Usput, u turizmu tražim samo ono što sam nekad propustio. 

Stoga, kad sam odlučio krenuti, vozio se našim bespućima, propalim i poplavljenim cestama, zapuštenom i pustom zemljom i konačno izišao na svježi morski zrak i htio ga udahnuti ga, pomislio sam da nešto trebam znati o svemu i novo spoznati. Barem ponudu onoga što se nudi i što je izbor na tom mjestu. 

 

Automatski sam ušao u turističku zajednicu jednog gradića i pitao ih imaju li što o turizmu toga kraja. Barem statistiku, lijepe slike ili zbroj tko zna kakvih podataka, a oni su mi ponosno odgovorili da imaju literaturu iz NOB-a ili iz Narodnooslobodilačke borbe. 


Iz ne znam kojeg razloga sam im obećao napisati nešto o turizmu i životu našem svakodnevnom u turizmu.. 

 

Boris Golić

 


-----------------------------------------



I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/golic11.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


POVIJESNI ROMAN MARIJE JURIĆ ZAGORKE


Pišu Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač i Jadranka Varga

Marija Jurić Zagorka je pisala povijesne romane u svezi sa povijesnim životom hrvatskog naroda i tu je data jedna slika našeg narodnog života na način, da su cenrtalne sudbine, koje njeni romani prikazuju, društveno i ljudski duboko povezani sa sudbinom cjelokupnog hrvatskog naroda pa se odatle može reći kako je nastalo djelo sadržajno pomjeranje u pravcu klasičnog povijesnog romana, a to se najbolje vidi u povezanosti tematike sa kardinalnim povijesnim događajima i prevratima gdje se na jedan osebujan način očituje izuzetan autoričin smisao za povijest i doživljavanje povijesti koja po svom konkretnom i živom razumijevanju povijesti približava čitatelju stvarni narodni život epoha.

Tako je za nju povijest na jedan primaran i neposredan način prije svega sudbina hrvatskog naroda. Svjesno izražavanje jedne takve narodne sudbine u velikim povijesnim likovima i ukazivanje na povezanost tih sudbina sa problemima današnjice kod Marije Jurić Zagorke organski izrasta tek iz konkretno zahvaćenog života naroda u nekom njegovom određenom povijesnom periodu.

Ona, dakle, piše polazeći od doživljaja samog naroda, od duše naroda i samo za narod, prema tome, ovdje odjekuje glas samog narodnog života, a ne samo piščev odnos prema problemima narodnog života, a to je moguće tek nakon ozbiljnog i temeljitog raščišćavanja povijesne, ideološke i umjetničke vrste i u tome je jedna fundamentalna razlika u odnosu na naše suvremene pisce koji doduše pišu za narod i o narodnim sudbinama, ali da sam narod u njihovim romanima igra drugorazrednu ulogu pa je onda samo objekt  za umjetničku demonstraciju humanističkih ideala koji je istina u uskoj vezi sa važnim problemima narodnog života, ali sa gledišta umjetnosti predstavljaju samo kulisu za neku glavnu radnju koja se odigrava na nekoj drugoj ravni koja nema neposredne veze sa narodnim životom.

Što je, dakle, toliko važno za ovaj povijesni roman? Važno je to, da se prikazuju takve individualne sudbine u kojima se životni problemi epohe odražavaju neposredno, a u isto vrijeme tipično pa to znači, da su najpresudniji momenti životni odnosi prema povijesnim događajima, jer narod doživljava povijest neposredno.

Povijest je njegov polet i njegov pad, lanac njegovih radosti i kobnih patnji. Ako autor romana uspije pronaći takve ljude i sudbine u kojima se neposredno pojavljuju važni društeni i ljudski sadržaji, problemi, tendencije, strujanja jedne epohe, onda ona ili on može prikazati povijest na temelju samog narodnog života, avelike povijesne figure koje su prikazane kod klasika, na primjer, imaju u radnji funkciju, da te probleme i struje, koje smo prethodno osjetili i doživjeli, sažmu i pjesnički uopće na jednom višem stupnju povijesne tipičnosti.

Time pisac izbjegava ograničenje na golu neposrednost narodnog života, na jednostavnu spontanost narodnih pokreta i zato veliki povijesni likovi moraju u kompozicijskom pogledu biti samo sporedne figure, ali su oni kao sporedne figure neophodni kako bi se upotpunila povijesna slika svijeta. Pri tome se sa stanovišta narodnog duha može za povijesni roman dogoditi to, da privatne sudbine, ma koliko da su ljudski psiholiški živo prikazane, ipak nemaju organske veze sa povijesnim problemima narodnog života, sa bitnim društveno-povijesnim sadržajima prikazanog perioda pa tako ostaju privatne sudbine na način, da je povijest svedena na prostu funkciju pozadine ili neke dekorativne kulise.

Povijesni romani Marije Jurić Zagorke nastali su u jednom burnom periodu hrvatske povijesti kada se budi nacionalna svijset i kada nacionalna misao postaje vlasništvo najširih slojeva naroda i hrvatski narod je tek kroz te dramatske događaje krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća doživio i usvojio nacionalna osjećanja, dakle, tek onda kada su osjetili Hrvatsku kao svoju zemlju, kao domovinu koju sami stvaraju.

Zato buđenje nacionalnog osjećaja, a time i osjećaja te razumijevanja za nacionalnu povijest nije nastao samo u Francuskoj ili Britaniji, na primjer. Postojao je također neobično jak nacionalni pokret kod Hrvata i jasno je, da je taj pokret sa Ilircima bio pravi masovni pokret koji je u široke narodne mase unio upravo smisao za povijest i doživljavanje povijesti.

Apel za nacionalnu nezavisnost i samosvojnost nužno je povezan sa ponovnim buđenjem nacionalne povijesti, sa sjećanjem na prošlost, na nekadašnju veličinu, ali i na momente nacionalne sramote bez obzira odvodili to u neke progresivne ili regresivne ideologije. Tako se u tom masovnom doživljavanju povijesti povezuju nacionalni elementi sa problemima društvenog prevrata, dok se istovremeno postaje svjestan povezanosti nacionalne povijesti s onom svjetskom.

Kod čitateljstva Zagorka je bila neobično popularna i možda joj zbog toga nisu bile sklone takve književne osobe kao što je na primjer Đalski koji je njena književna ostvarenja nazivao šund literaturom za kravarice, a zamjerke je pronalazio i u njenom novinarskom radu.

Literarna je kritika, dakle, nije naročito cijenila tako da ni Zagorka nije pohvalno mislila o svome radu. Tek u novije vrijeme može se govoriti o primjerenijem tretiranju njene literature.

Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač

Adelaide, 8.3.2016.

----------------------------- 

KAKO SAM ZAVOLJELA ZAGORKINE ROMANE?


Prva Zagorkina knjiga koju sam pročitala bila je “Grička vještica”, imala sam 18 godina kad sam tog 3.5.1975. počela čitati “Gričku…” i nisam se zaustavila, dok nisam pročitala sve, svih 7 svezaka romana: “Tajna Krvavog mosta”, “Kontesa Nera, “Malleus maleficarum”, “Dvorska kamarila”, “Suparnica Marije Terezije” i “Buntovnik na prijestolju”.

Taj romantični povijesni serijal me toliko dotaknuo, da sam često znala posuđivati u knjižnici sve naslove i ponovo čitati, zamišljajući Sinišu i Neru u toj nemogućoj ljubavi koja je na kraju ipak završila sretno za njih dvoje, jer to nije bio samo povijesno-romantični serijal, već je sa elementima krimića, akcije, pustolovine i, naravno, romantično-ljubavnog odnosa glavnih likova.

Iako se nagađalo, da je prava “grička vještica” bila Barica Cindek, pekarica i piljarica sa Markovog trga, Zagorka je ipak taj lik darovala lijepoj mladoj plemkinji, kontesi Neri Keglevisz, unuci grofice Suzane Ratkay, a sve je temeljeno na sudskim spisima starog Zagreba kad se sudilo vješticama.

Ključni likovi romana su, uz Neru i Sinišu, otac Smole, notar Szale, sudac Krajačić, korumpiran i pokvaren gradski aparat koji je uzimao pravdu u svoje ruke, a u stvari su vješci ujedno i suci koji osuđuju nevine mlade žene, da bi ih kasnije iskorištavali u razuzdanim dekadentnim zabavama po tajnim dvorcima i plemenitaškim kućama u okolici Zagreba.

‘’Vrijeme radnje je ukomponirano u početak osamnaestog stoljeća, kada u Hrvatskoj dolazi do sukoba Hrvata sa Mađarima  pri kojemu se Marija TErezija priklanja Mađarima radi očuvanja postojećeg mira u monarhiji. Ovo razdoblje preslika je stanja u Hrvatskoj za vrijeme nastanka romana, dakle od1913.-1920. kada se Hrvatska nalazi u nezavidnom položaju za vrijeme i nakon Prvoga svjetskog rata. Iz ove činjenice iščitavamo upravo političku obojenost spisateljičinih romana, među kojima je iGrička vještica.’’

izvor: Wikipedia:

https://hr.wikipedia.org/wiki/Gri%C4%8Dka_vje%C5%A1tica

I tako se nižu razni likovi, advokati, notari, Isusovci, grofovi, plemići, purgeri, kastelani, španovi, raznorazni “vražji svijet” opijen razvratom i koruptivnom zavjesom ispod koje su se krili.

A u svemu tome – ono čisto, kao dragulj što sija, je ljubav neustrašivog kapetana Trenkovih pandura, Siniše Vojkffy i mlade kontese pepeljaste kose, Nere Keglevisz, čiji je opis susreta u tamnoj šumi najviše djelovao na mene, a i kasniji njihovi susreti gdje se već osjećala ljubav u zraku, ali je ni jedno od njih dvoje nije htjelo priznati jedno drugome, upadajući u razne događaje i susrećući se u situacijama kad su, zapravo, shvatili da se vole.

Fabula ovog serijala je toliko kompleksna, da se čitatelj jednostavno prilijepi uz slova i čita tekst kao da gleda jedan najnapetiji film ulazeći u tajni svijet Zagorkinih junaka, prolazeći kroz tajne prolaze, mračne šume, tajanstvene dvorce, čudne likove koji se prikazuju onakvi kakvima nisu, presvučenog cara u građanina, a mašta juri zajedno sa perom ove briljantne književnice.

Sljedeći roman kojeg sam isto tako napeto čitala je Zagorkin posljednji roman, “Jadranka”, smješten u doba Bachovog apsolutizma, opisujući ljubav hrabre mlade Hrvatice Jadranke Marušić i Vjerana Keglevića, potomka plemićke loze, koji u sebi sadrži elemente špijunsko-kriminalističkog romana, naravno, opet uz povijesni štih romansirane ljubavi ovo dvoje glavnih junaka.

Nadalje, sljedeći Zagorkini romani koje sam čitala su: “Plameni inkvizitori”, “Kći Lotrščaka”, “Republikanci”, “Vitez slavonske ravni”.

Iako sam željela pročitati i ostale romane, prije svega “Gordanu” koja je izdana u 8 svezaka, nisam dalje ulazila u taj zavodnički Zagorkin svijet romantično-povijesnih romana, već sam prešla na SF literaturu koja me odnijela u sasvim druge svjetove putovanja kroz vrijeme, putovanja u Svemir i u čudne bajke na kojima sam i temeljila moju poeziju pisanu od 2003. godine nadalje.

Moram naglasiti, da sam zadivljena Zagorkinim književnim djelima iz razloga, jer su je optuživali kao “šund-novinarku” uskraćujući joj naziv “novinarka” i tada govoreći kako njene romane čitaju samo piljarice i neobrazovani ljudi.

Danas, toliko godina nakon izdanja Zagorkinih romana dokazuje se kvaliteta njenog spisateljskog djela, a ona je postala simbol grada Zagreba, Gornjeg grada, tajanstvenih zamkova u okolici Zagreba i po našem lijepom Zagorju, jer bi se ti napušteni dvorci mogli lijepo restaurirati i postali bi prava turistička atrakcija kad bi se uveli u povijesno-turističke kataloge, a posebno kada bi se snimila raskošna TV serija “Grička vještica” koja bi promovirala naš glavni grad i njegovu okolicu ovim povijesno-romantičnim književnim djelima.

Znam da je to za sada samo utopija, ali tijekom godina su se javljale takve ideje brzo padajući u zaborav, jer se nitko nije zainteresirao za nešto takvo, osim što pojedine duše i dalje čitaju i žive Zagorkine junake.

Bilo mi je zadovoljstvo ponovo se prisjetiti Zagorkinih romana i vratiti se u onaj svijet mladosti kad sam ležala u svojoj maloj sobi i kroz ta njena slova živjela u jednom drugom tajanstvenom svijetu.

Jadranka Varga, pjesnikinja,

Zagreb, 10.3.2016.

Osvrt na knjigu - "Duše anđela", Jadranke Varge




Recenzija knjige "Duše anđela", Jadranke Varge

Čemu se tijelo daje umoriti i slomiti ili možda naše Srce zatvori knjigu života, položi je na Svetu ruku, da bi se opet stvorilo svježim u novom savršenstvu? 

Hoćemo li čuti posljednje otkucaje stare ure u svečanoj tišini ili će nam lik mramornog anđela pružiti ruku nakon svega zemaljskog, kad naša čista Duša prijeđe preko praga na kojem ostavlja tijelo, a krene do oltara i ugleda svoju sliku? 

Posljednji dan prelistava godine i prolazi životom zemaljskog puta, ali ne do kraja, već do samog početka kad bosonogo tijelo od jučer, postaje Duša od danas. 

Tada Duša pronalazi krunu u susretu savršenstva. 

Prolazeći mislima do veličanstvenog trenutka, spisateljica oslikava poteze svjetlosti umiranja, skidanjem okova koji je vežu o Zemlju, pronalaska nebeskih putova do izvora novog života Duše. 

Skinuti koprenu sa zemaljskog života, tijela, u kojem tinja želja za vječnim sjedinjenjem u susretu: 

„...Odabrana sam da ponesem svjetlost ove duše kroz zemaljska pusta polja,... 

....Tamo gdje spavaju kosti odavno zamrlih života." 
Vječni život, budućnost... 

Povratak Duše na već življeno, oplakivano sa čežnjom, kada se usne otvaraju samo spokojnim dušama. 

Odanost duša ovozemaljskom svijetu je nepoznata, pročitajmo posljednje večeri naših snova, stihove spisateljice što prekidaju tišinu. 

Mirjana Pejak-Peki, pjesnikinja



-----------------------------------------



I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/varga6.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Osvrt na knjigu - "Filozofija i konačni svijet", Zlatana Gavrilovića Kovača




PREDGOVOR KNJIGE 

Ovih dvadeset kratkih eseja nastali su u protekloj godini I sada se integralno objavljuju pod naslovom Filozofija i konačni svijet. Ovim naslovom ništa se prikriveno nije kanilo iskazati samo to da je ovdje riječ o filozofiji koja je u stanovitom odnosu spram konačnoga svijeta a da je beskonačno samo naše blebetanje o filozofiji koje se izlaže u prikazima naših filozofa koji su cijelu povijest filozofije pretvorili u neku vrstu science fictiona. 

Onda postavlja pitanje kako ti filozofi koji su još u ranoj mladosti bili izvitopereni i upropašteni hegelovštinom i hajdegerizmom mogu biti sposobni da slijede dubokosmislena razlaganja kakva su ona primjerice kod Kanta ili Schopenhauera. Jer su oni još od rana navikli da prime praznoslovlje za filozofsku misao , sofizme za oštroumnost a djetinjaste budalaštine za dijalektiku dok su njihove glave dezorganizirane stalnim prihvaćanjem kombinacija riječi gdje se duh uzaludno muči i iscrpljuje da shvati nešto bitno. 

Za te filozofe nije nikakva kritika uma ili kozmologija , nikakva filozofija , njima je potrebna medicina mentis a prije svega ono što je Schopenhauer nazvao un petit cours de senscommunologie pa bi se onda vidjelo da li se kod ovih filozofa uopće može govoriti o filozofiji. 

Mada u svim vremenima vidimo kako razni sofisti stoje u prvome redu pa izgleda nemoguće da se pred hordom varalica i prevaranata ikada probije glas pojedinca to ipak ovo djelo zadržava neko tiho djelovanje dok konačno ljudi ne počnu da slute da je ignoriranje mojih radova u stvari ignoranstvo koje nas kod kuće sve više i više naročito muči. Sa uvjerenjem da cijeli moj poduhvat filozofije nije bio uzaludan niti da je zaključen nekom bijednom graditeljskom konstrukcijom ja prilažem ove eseje hrvatskom čitateljstvu kako bi se na jednom mjestu osvjedočilo o karakter i granice naše akademske filozofije. 

U Adelaideu 14.9.2014. autor



-----------------------------------------



I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic22.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Osvrt na knjigu - "Na oblaku sjećanja", Vladimira Biondića




NA OBLAKU SJEĆANJA - Proslov o čovjeku i njegovom psu 


Evo, moj prijatelj Vlado zamolio me da mu napišem proslov za knjigu koju je napisao o svome prijatelju. Upitah ga - Tko je tvoj prijatelj o kojemu si napisao knjigu, a ja bih trebao napisati proslov toj knjizi ? Prijatelj Vlado mi odgovori - Moj prijatelj je - Roi ! Odgovorih mu - Neće mi biti teško jer i svako biće, kao i svaka biljka je djelo Božje ljubavi. A ljubav je najdublja tajna života koja je usko povezana i sa vjernošću. A pseća ljubav prema čovjeku izražava se kroz njegovu vjernost prema svome gospodaru. Svaki pas je dostojan čovjeka, a je li i svaki čovjek dostojan psa - o tome bi se moglo raspravljati. 

Priča o Vladinom Roi-u je memorijska priča koja se snažno pojavljuje u duši čovjeka koji je izgubio svoga najboljega prijatelja koji je nedavno umro. Životinje obično uginu, a Vladin Roi (Roi=Kralj) je umro poput čovjeka - ali ljubav prema njemu nije umrla, upravo je pretočena u knjigu i živjet će na policama ljubitelja pasa kao kućnih mezimaca, kao jedna priča o ljubavi između jednog čovjeka i jednog psa. 

I sam autor u svojoj knjizi - Na OBLAKU SJEĆANJA, na samom početku knjige u divnoj pjesmi - Posljednji pozdrav punoj osjećajnosti za svog voljenog, a umrlog prijatelja, svog Roi-a napisao: 

„Koliko je samo puta došao k meni tražeći samo malo pažnje, malo nježnosti, malo ljubavi...! A ja zaokupljen svim i svačim - nisam imao vremena za njega". Ovdje dolazimo i do onog ključnog momenta kako steći i zadržati prijatelje. Da bi se imalo prijatelja - treba se imati vremena za njega. Netko tko misli da je prijateljstvo uzimanje, taj uvijek ima vremena za prijatelje, ali takvo prijateljstvo je kratkoga daha. Onaj tko shvati da je prijateljstvo davanje ima iskreno prijateljstvo, pa makar i nemao vremena. 

Ljubav između psa i čovjeka nije na nivou materijalnosti. Ljubav može biti samo ljubav i ništa drugo! A ako u ljubavi ima i drugih primjesa poput interesa, ona više nije ljubav. Čistoća, ljubav diže na pijedestal ideala koji svijetli poput sunca. Ako postoji ljubav između čovjeka i psa to je ljubav - na nivou ideala. To je ona duboka iskonska ljubav kojoj ne znamo ni izvora ni utoka. 

Knjiga ima svoj duboki smisao - jer govori kroz razno razne zgode druženja psa sa čovjekom upravo o takvoj ljubavi. Preporučujem čitateljima, a posebno onima koji imaju pse i s njima njeguju prijateljstvo da ovu knjigu, da ovu priču o ljubavi između jednog čovjeka i njegovoga psa svakako pročitaju - jer o ljubavi se nikada ne može znati sve, uvijek treba učiti više i više. Jednako tako i o prijateljstvu. Nemam li nešto - pitat ću prijatelja. Ne znam li nešto - pitat ću prijatelja. Nemam li prijatelja, pitat ću sama sebe - zašto ga nemam? Iz života sam iskusio da onaj koji ima prijatelja u psu, taj ima i prijatelje u ljudima. Evo zato, dragi prijatelju Vlado, s prijateljskom ljubavlju ti napisah i ovaj proslov. 

Mile Prpa





-----------------------------------------



I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/biondic6.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



RUSKO SELJAŠTVO U STALJINSKOM PERIODU RAZVOJA


U principu i metodi mi se slažemo sa Turgenjevom, da je problem agrarne strukture ruskog društva bila takva, da je njegova sloboda jedan postepeni proces koji uključuje mnogo zajedničkog rada svih, posebno ruske inteligencije bez obzira na njihovo socijalno porijeklo i da u ovom procesu sudjeluju sve socijalne grupe ruskog društva. Ovo mišljenje bilo je prije svega potaknuto spoznajom, da je moguće opisivati život ruske aristokracije i vlastele koja iza sebe ostavlja sliku moralne i duhovne degradacije koja je utemeljena na stoljećima starima strukturama parazitskog života poteklog od institucije seljačkog kmetstva.

Dakle, tu je riječ o starim strukturama koje traju kroz stoljeća i njih nije moguće promijeniti bezbolno u tijeku samo jedne generacije i upravo je u tome bila sadržana sva politika agrarne reforme koja je poduzeta u Rusiji tijekom vladavine Staljina. O tome kako je izgledala ta agrarna reforma samo nekih pedeset godina kasnije možda najbolje saznajemo iz djela Vladimira Volkogonova i on kaže:

“Gotvo svi od nas Rusa imamo svoje korijene u seljaštvu.” (Staljin, London 1996, str.160.).

Na početku ‘30.-tih godina prošlog stoljeća većina Rusa naseljavala je seljački svijet, ali su problemi sa seljaštvom počeli već za vrijeme trajanja Revolucij 1917. godine kada je oduzeta zemlja zemljoposjednicima, kralju i crkvenim manastirima. Postojala je i jedna politika Komiteta za siromašne koja se 1918. orijentirala na to, da izvrši eksproprijaciju kulaka tako da im je oduzela pola njihove zemlje. Mašinerija sa farmi i stoka podijeljene su siromašnim seljacima pa je broj kulaka odnosno bogatih seljaka znatno opao. Nova ekonomska politika dala je mogućnost seljacima trgovine nakon što plate poreze svih mogućih vrsta.

Dakle, ovdje je bila posrijedi jedna karakterna crta vlasti koja je i inače obilježavala ono što je Turgenjev nazivao “raznočinaja inteligencija”, a to je bila karakterna crta netrpeljivosti, nestrpljivosti i netolerancije. Staljin je samo bio dosljedni sljedbenik te i takve duhovne osnove pored toga, da “jednostavno  nije poznavao agrarno pitanje” (str.162).

U namjeri da ojača jedinstvo seljaka i radničke klase solucija je potražena u pritiscima prema selima u kojoj se moglo pronaći rješenje ekonomsko i također političko. To je bio fundament Lenjinova plana kooperacije, to je bio sistem “civilizirane kooperacije” koja će značiti maksimum jedinstva personalnog i socijalnog interesa. Ova je zadaća kasnije bila razumijevana u smislu napora, da se uspostavi komandni metod u seljačkom pitanju primjereno “tempu industrijalizacije i kolektivizacije”.

Staljin je kasnije poduzeo korake prema totalnoj kolektivizaciji milijuna seljačkih domaćinstava znajući, da je poluobrazovano seljaštvo uglavnom nespremo za nju. Sa “Prvim petogodišnjim planom” dogodilo se to, da je 85% seljačkih domaćinstava postalo kooperativno za pet godina, dok je 20% od njih u kolektivnim farmama. U siječnju mjesecu u Sibiru govorio je o nužnosti uzimnja sile protiv kulaka, a na svoj pedeseti rođendan dao je govor u kojem je rekao:

“Od politike limiracije eksploatatorskih tendencija kulaka mi sada idemo prema politici likvidacije kulaka kao klase.” (str. 165) .

To se zvalo procesom “dekulakizacije” ruskog sela. Ova riječ ušla je u jezik i pokrila tretman od više od milijun seljačkih domaćinstava od kojih nisu svi bili kulaci.

Prema nekim kalkulacijama bilo je negdje oko 900 tisuća kulačkih farmi u početku kolektivizacije što je bilo manje od 3% od svih seljačkih farmi. Mnoge tisuće obitelji bilo je transportirano u zabačene krajeve. Prema nekim pokazateljima više od 150 tisuća obitelji bilo je izgnano u Sibir pa ih je onda 1930. godine bilo 240 tisuća, a 1931. već oko 290 tisuća. Prema kalkulacijama Volkogonova to ga je dovelo do podatka od oko 8.5 do 9 milijuna muškaraca i žena, starih ljudi i djece bilo je zahvaćeno dekulakizacijom od kojih su svi bili izgrani iz svoga prirodnog zavičaja. Mnogi su ubijeni zato što su odupirali, dok su mnogi umrli na putu.

“To je bio prvi masovni teror kojeg je Staljin primijenio u svojoj vlastitoj zemlji.” (str.167)

Kolektivizacija je tako obuhvatila četri petine cjelokupne populacije. Još je 1929. godine govorio o nužnosti, da se malo seljačko mjesto pretvori u socijalistički grad, a da bi to bilo moguće “…mi moramo graditi velike socijalstičke farme u zemlji, podjednako državne farme i kolektivne farme.” Konzekventno ovome stotine tisuća porodica bilo je izbačeno sa svojih posjeda i učinjeno beskučnicima. Ova “agrarna revolucija” značila je samo strah i apatiju  koja je obuhvatila rusko selo. “Prve žrtve staljinizma bili su seljaci.”

Netko bi se naravno mogao zapitati kako je to moguće? Pa moguće je kada se Revolucija shvati sasvim doslovno kao što je  kod nas bio slučaj sa praksisovcima i posebno Milanom Kangrgom koji je revoluciju zamislio kao jednu totalnu iz samog korijena smišljenu destrukciju cijelog građanskog svijeta u cjelini. Naravno, da je ovakvom stilu mišljenja primjereno nasilno rješavanje socijalnih i političkih problema.

Pored toga, da u sebi skriva veliko neznanje o stvarnom stanju stvari na isti način na koji Staljin uopće nije poznavao bit agrarnog pitanja u Rusiji i kao što je Volkogonov napomenuo u Predgovoru svoje knjige, on je bio mediokritetski pisac čiji su argumenti bili vrlo konzistentni isto onoliko koliko su bili i nevjerojatno kategorični.

Njegovi novinarski tekstovi bili su bijeli ili crni bez ikakvih nijansi:

“Sa rijetkim izuzecima on nikada nije posjetio tvornicu niti kolektivnu farmu, nikada nije putovao u neku od republika ili na front tijekom rata.“ (str.21).

Prema nekom mojem stajalištu, ideja ruske revolucije bila je stoljećima prisutna kao iluzija osiromašenih i obespravljenih slojeva ruskog društva i živjela je na ovakav ili onakav način u djelima pisaca, kritičara i filozofa, ali se sa Staljinom i njegovim načinom vladavine pretvorila u vladavinu birokracije sa nebrojeno mnogo dogmatskiih formula u javnom mišljenju naroda koje su sa vremenom uvećavale apatiju i slabljenje realnog značenja socijalističkih vrijednosti i slabljenje povijesnog i socijalnog dinamizma.

Za mnoge ljude koji su bili njegovi suvremenici kao i za Volkogonova, on je bio “sjena” koja je prekrila sve aspekte života ruskog naroda i nije bilo lako osloboditi se ove birokratske i dogmatske eklipse vjerujući da novo vrijeme nudi nove solucije i bolju perspektivu za veliku većinu nezadovoljnika i onih koji su spremni nastaviti putom socijalističkog preobražaja društva i kulture.

Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač

Osvrt na knjigu -  "Paintball", Borisa Golića




Predgovor knjige  "Paintball"

Koliko ja znam nikad nije objavljen rat između Srbije i Hrvatske. Također, koliko ja znam u Domovinskom ratu nije postojala „Vražja divizija 3". Postojale su razne divizije, ali ne i Vražja. 

Dok sam pisao priču „Izvan Koncepcije", ostalo je raznog otkvačenog materijala, a kao što sam već ranije rekao da ništa ne bacam, onda je iz svega nastala i ova priča. U biti mi stalno recikliramo svoje ideje, pa se nešto može naći u „55+", nešto u „Zovem se 55+", a nešto u „Izvan koncepcije". 

Nadam se da ću uskoro izići iz svega toga i pisati nešto novo. Dotle, i dalje pišem o mom prijatelju Bambiju, njegovim problemima i snalaženjem u ovom svijetu nakon Domovinskog rata. Organizirao sam mu sportsku ili ratnu igru, ali nažalost, nije mu to pomoglo.

Naravno da je smisao novog sustava da svatko sam pokušava tražiti i pronalaziti rješenja. Što si hijerarhijski manji, time si manje moćan, pa sam tako i ja u raznim fazama: nekad sam u depresiji, nekad pokušavam pronaći obnovu i rekonstrukciju nekadašnjeg svog ponašanja, i osim volje za opstankom, ništa me drugo ne drži. Polako je i u svoj toj borbi za ekonomski opstanak iscrpljena i moja energija, ali tko me to pita, uskoro će novi, lokalni, županijski ili kakvi već god izbori, a onda su teme moj identitet i nacionalna svijest. 

Važno je biti u trendu i glasati za ispravne ideje. I u svemu tome me budi telefon. Razmišljam, želim li se javiti i tko bi me to trebao, a onda se ipak javim: „Ovdje Bambi. Došao sam malo kući i htio bih korisno utrošiti vrijeme dok sam ovdje. Svugdje smo bili, posjetili smo mjesta gdje su ratovali naši djedovi i očevi, ali muči me to što nismo ništa zabilježili i zapisali što smo mi radili i gdje smo mi ratovali." 

I tako je počeo naš novi rat ili sportska igra zvana Painball, a na kraju nije nam ona ništa pomogla: 

Svi smo mi psihički bolesnici i nosimo svoju psihopatologiju sa sobom. Netko ju potisne duboko u sebe, netko se pomoli svome Bogu, a nekome s vremena na vrijeme popuste kočnice, pa poludi. Isto je tako i sa imanjem ili nemanjem materijalnih dobara za život. Netko ima sve u životu, netko nešto, a netko ništa. Netko u tome ne nalazi smisao, netko samo djelomično, a netko uopće ne nalazi ništa. Možda postoji i veza između društvene sigurnosti, zaposlenosti, osjećajem smisla i egzistencijalnom prazninom? 

Tko zna kakav će biti Bambi u Ukrajini i hoće li ga dovesti kući u mrtvačkoj škrinji, ili ga neće uopće naći, pa ću ga morati tražiti ili će on od svega odustati? Svi mi nosimo svoj pakao u sebi, a hoćemo li proći kroz rajska vrata ili kroz vrata spoznaje bilo one pozitivne ili one negativne, to sad više nije ni važno. Imam osjećaj ili predosjećaj da ova priča nije završila, nego da se nastavlja. Uvijek postoji početak apokalipse ili apokalipsa početka, a dokle će ona trajati, nije na nama, nego na nekim višim životnim silama. 

Stoga ne sudite uzalud, da ne bi netko i vama sudio. 

Boris Golić




-----------------------------------------



I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/golic10.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Osvrt na knjigu - "Na valovima ljubavi", Vladimira Biondića




Recenzija zbirke pjesama "Na valovima ljubavi" 

Vladimir Biondić, pjesnik i čovjek koji je svoje bogato životno iskustvo pretočio u pjesme, svojim je stihovima pokazao i dokazao svu osebujnost svoje umjetničke duše kroz čije se pjesme provlači vječito pitanje o svrsi našeg ovozemaljskog postojanja, bezrazložno strahujući da će njegovo ime jednoga dana pasti u zaborav, jer pjesnik u svojim pjesmama živi, te dok je njegovih pjesama i onih koji ih čitaju, pjesnikovo ime neće i ne može biti 
zaboravljeno. 

Siguran sam da je i naš Vladimir pronašao svoje mjesto na hrvatskom zvjezdanom pjesničkom nebu, te da će se njegove pjesme još dugo čitati, a njegovo će životno iskustvo - koje očito nije malo - vrlo vješto pretočeno u stihove, zasigurno biti vrijedna pouka životne mudrosti, kako nama,njegovim suvremenicima, tako još mnogim generacijama koje dolaze, koje će, siguran sam, još dugo crpiti inspiraciju na izvoru životne mudrosti ispisane perom Vladimira Biondića. 


Kao i većina pjesnika, tako i Vladimir, između ostalog pjeva o vječitoj temi koja se urezala u naše živote od postanka svijeta, bez koje bi ovozemaljsko postojanje bilo nezamislivo. Pogađate, ljubav. 

Ljubavna nadanja i čežnje, u njegovom srcu stvorile su pregršt tema za njegove pjesme kroz koje postavlja pitanja na koja bismo svi mi ponaosob,sami sebi trebali dati odgovore. 

Čemu je bilo ovo buđenje tužno
Zbog čega sav gorak životni put
A čemu li će služiti to moje sutra 
I kakav mogu sad očekivati kraj ? 

Pjesnik je shvatio u potpunosti poruku mudraca koji kaže da su svi putevi isti i da nijedan ne vodi nikamo, iz jednostavnog razloga jer sve ima svoj početak i kraj, nakon kojeg mnogo toga ostane nedovršeno i nedorečeno. 
Jedino što vrijedi znati je činjenica da smo tim putem putovali srcem te da smo u sve svoje aktivnosti tijekom života utkali svu ljubav svoje duše, jer ljubav je jedina koja traje, koja se vječno pamti. Upravo zato će, između ostalog, Vladimir Biondić ostati zapamćen, spominjan kroz mnoge generacije ljubitelja poezije kao čovjek koji je u svoj životni put utkao poruku ljubavi, nade, ufanja u bolju budućnost i vedrije sutra u koje usprkos svim životnim nedaćama u svojim pjesmama čvrsto i nepokolebljivo vjeruje. 

Vjerujem, bit' će još poneka duga u životu mome
Uhvatit' ću valjda još poneki vlak
Vlak što donosi ljubav
I s njome neostvaren san 

Čvrstu odlučnost koju vrlo jasno pokazuje u želji i iskrenim nastojanjima da svoju zamisao dovede do konačnoga ostvarenja, naglašava u svojim stihovima, što ga prikazuje kao odlučnog, beskompromisnog borca koji nikada i ni pred čim ne odustaje, koračajući naprijed, korak po korak, oprezno, ali neustrašivo hrabro, sve dok na kraju ne ostvari svoj cilj, nakon čega će moći zasluženo predahnuti, uživajući sa visina pobjedničkog trona, u pogledu na postignuto. 

Što više reći.Vladimir Biondić, pjesnik vrlo visokog senzibiliteta, vrlo osebujna osoba sa bogatim životnim iskustvom, kojemu od srca zahvaljujem na ukazanom povjerenju, također od srca mu želeći još mnogo uspješnih, kvalitetnih umjetničkih ostvarenja kojima će zasigurno isponova dati svoj značajan doprinos hrvatskoj književnosti i kulturi. 

Ovu zbirku pjesama od srca preporučujem svima, uz napomenu da je nipošto ne pročitaju površno, prepuštajući je potom zaboravu, jer, siguran sam da će svatko od vas, dragi čitatelji, u nekoj od ovih pjesama, pažljivo je čitajući, uvijek iznova uspjeti pronaći neku novu poruku životne mudrosti, te tako obogatiti svoj život novim,vrlo vrijednim i poučnim spoznajama. 

Damir Maras, Pjesnik


-----------------------------------------



I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/biondic5.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Mar 1 '16
RELIGIJA I MORALITET (II dio)



Gospodin Huxley ne objašnjava derivaciju ovog etičkog progresa, ali u njegovoj noti 19. on kaže, da ona bazično sadrži u jednu ruku činjenicu kako ljudi žive kao životinje, vole društvo i onda sprječavaju antisocijalne tendencije te u drugu ruku, članovi društva uzimaju silu kako bi onemogućili ponašanje koje je suprotno drustvenom blagostanju. Izgleda gospodinu Huxleyu, da ovaj proces koji forsira čovjeka obuzdavati svoje strasti kako bi sačuvao grupu čiji je on član i to točno ono etičko što on hoće dokazati, da postoji.

Gospodin Huxley u nevinosti svog srca zahvaljujući engleskom društvu koje ima problema sa Irskom, siromaštvom masa i začuđujućim bogatstvom nekolicine s obzirom, a na trgovinu alkoholom i opijumom, sa svojom smrtnom kaznom, sa ubojstvima i eksterminacijom ljudi za benefite trgovine i politike i sa njenom deprivacijom te hipokrizijom smatra, da u ovom društvu čovjek koji lomi policijsku regulaciju, je moralna osoba koja je vođena etičkim zakonom. On je zaboravio, da kavlitete koje mogu biti potrebne kako se ne bi narušavao poredak društva u kojem osoba živi, mogu biti korisne na način, da je pljačkaš jako dobar bandi pljačkaša iI da u našem duštvu kvalitete egzekutora, tamničara, sudaca, pljačkaša i hipokritičkih svećenika su korisne, ali one nemaju ništa zajedničko sa moralnošću.

Moralnost je nešto što kontinuirano raste i odvija se, dakle, nenasilje etabliranog poretka nekog specifičnog društva i njegovo održavanje pomoću vješala i sjekira o kojima gospidim Huxley govori kao o instumentima moraliteta, neće afirmirati moralnost, nego će je zgaziti.

U drugu ruku, svako nasilje nad postojećim poretkom kao što je one vrste kod Isusa Krista i njegovih slijedbenika protiv poretka rimskog carstva ili kao što je nasilje koje se danas čini od osoba koje odbijaju sudjelovati u legalnim procesima, u vojnom servisu, u plaćanju poreza koje zahtijevaju tvornice, neće biti nemoralne, nego će biti esencijalni uvjeti manifestacije moralnosti.

Svaki kanibal koji odbija jesti meso svojih drugova i koji se ponaša na način, da ovo podupire, izvršit će nasilje nad potekom drustva i odatle djela koja krše poredak bilo kojeg društva mogu biti nemoralna, ali je neupitno, da bilo koje istinsko moralno djelo koje uznapreduje moralnost, uvijek će biti nasilje nad praksom tog društva. Dakle, ako se zakon pojavljuje u društvu primjereno tome, da se ljudi moraju žrtvovati za svoj vlastiti napredak, ako bi podržali cijelo duštvo, tada zakon nije etički zakon, nego je u velikoj mjeri sasvim suprotno: zakon protivan svakoj etici koji je isti kao i zakon borbe za egzistenciju samo što je u diskretnoj latentnoj formi. To je ista borba za opstanak samo što je proširena od jednog čovjeka na grupu ljudi, to nije dakle kraj borbe, nego pokazuje oružje koje je napravljeno, da bi se napalo još jače

Ako je borba za egzistenciju i preživljavanje najjačih većni zakon življenja (a tako mora biti prepoznata ukoliko se čovjek smatra životinjom), tada ovaj zakon ne može biti povrijeđen bilo kojim kitnjastim argumentom o socijalnom progresu ili etičkim kodom koji proizlazi iz njega ili odskočiti nigdje kao deus ex machina bilo kada je to potrebno.

Ako gospodim Huxley pretpostavlja socijalni progres za grupu ljudi koji su zajedno, onda istu borbu za preživljavanje najjačih nalazimo u obiteljima, klanovima i nacijama i niti jedna borba neće biti više moralna, nego će biti mnogo okrutnija i nemoralnija, nego osobna borba kao što svjedočimo u realnosti.

Čak ako mi i prihvatimo, da je nemoguće i vjerujemo kako će u tisuću godina društveni progres ujediniti cijeli humanitet u jedan entitet koji će formirati jednu državu sa jednom vladom, čak i tada se ne smije zaboraviti, da će se borba između nacija i država pretvoriti u borbu izmedu ljudskog i životnjskog carstva. Borba će uvijek ostati borba ili jedna aktivnost koja  fundamentalno isključuje mogućnost usvajanja kršćanske moralnosti koju propovjedamo. Niti se smije zaboraviti, da je čak i borba između individualnih članova grupe te između grupa, obitelji, klana, države dakle, da se ona neće smanjiti, nego će nastaviti poprimajući drugačije forme kao što možemo vidjeti u svim agregatima ljudi koji su skupljeni zajedno u obitlejima, klanovima ili državama. Obitelji se svađaju i tuku između sebe na isti način na koji to rade i oni izvan njih pa često daleko više i sa većom malicijom.

Isto je sa državom, ista borba nastavlja se medu ljudima u državi kao izmedu ljudi koji žive izvan nje samo u različitoj formi. U jednoj instanciji ljudi ubijaju sa strelicama i noževima, u drugoj sa izgladnjivanjem. Ako su najslabiji i u obitelji i u državi sveti to sigurno nije rezultat političkog jedinstva, nego zato jer postoji samožrtvovanje i ljubav između ljudi koji su ujedinjeni u obitelj ili državu. Ako između dvoje djece koja nisu članovi obitelji, samo najjači preživi, dok u obitelji sa dobrom majkom oboje ostaju živi, to sigurno nije rezultat, da je dijete formirano unutar obiteljske jedinice, nego zato jer majka ima kvalitete samožrtvovanja i ljubavi, ali niti samožrtvovanje niti ljubav nisu rezultat društvenog progresa.

Izjaviti, da socijalni progres producira moralitet, isto je kao sugerirati kako je konstrukcija peći proizvela toplinu.

Toplina je producirana od sunca, peć samo može producirati toplinu kada ima drva unutar sebe odnosno produkt sunca. Moralnost slijedi iz religije na isti način. Samo onda kada je rezultat religioznog utjecaja, imenom moralnost, to može biti dio ljudi koji u socijalnoj formi života vide vodstvo moralnosti.

Peć može gorjeti i ona tada daje toplinu te ona ne može gorjeti i ostaje hladna. Na točno isti način socijalne forme života mogu sadržavati moralnost i onda moralnost utječe na društvo ili oni ne moraju sadržavati moralnost i društvo ostaje bez ikakvog moralnog utjecaja.

Kršćanska moralnost ne može biti bazirana na paganskoj koncepciji života i ne može biti deducirana niti filozofijom ili znanosću, ako su one nekršćanske. One ne mogu biti deducirane niti priznate od strane njih. Ovo je kako sve ozbiljne i rigorozne filozofije i znanosti razumijevaju predmet: ako naš stav nije u suglasju sa moralnosti, to gore po moralnost i filozofija i znanost su perfektno korektne u iskazivanju ovoga i u provođenju njenih istraživanja.

Etičke rasprave koje nemaju religioznu bazu i lažni katekizam su pisani i izgovoreni ljudima koji mogu misliti, da je humanitet vođen njima, ali to samo tako izgleda, dok su u stvarnosti ljudi vođeni više religijom koju su uvijek imali i jos uvijek imaju, dok ove rasprave i katekizmi ukazuju na lazne stvari koje plove automatski iz religije.

Instrukcije sekularnog moraliteta koji nema bazu u religioznim dokrtinama su točno kao osobe koje su ignorantne prema glazbi: ako se on pričini kao dirigent koji ispred orekestar maše svojim rukama pred glazbenicima koji su dobro uvježbani i s obzirom na momentum orkestra i prethodnog dirigenta, glazba može nastaviti za neko vrijeme, ali je ova gestikulacija sa štapom data od osobe koja ništa ne zna o glazbi te čini glazbenike konfuznima tako, da je orkestar izbačen iz kursa. Ova vrsta konfuzije počinje zauzimati svoje mjesto u razmišljanjima ljudi danas kao rezultat pokušaja vodećih figura, da instruiraju ljude u moralnosti koja nije bazirana na superiornoj religiji sa kršćanskom humanošću i koju u izvjesnoj mjeri proslijeđuje u asimiliranju.

Točno je poželjno, da moralno učenje ne postane staračko pomoću predrasuda, nego jedna istina predmeta, da je moralno učenje jedino rezultat specifične relacije koja je uspostavjena između čovjeka i svemira ili Boga. Ako je uspostavljena, takva relacija je izražena u takvoj formi za koju osjećamo, da je predrasuda pa ako bismo to htjeli zaobići, mi moramo pkušati je izraziti na što razumniji način, jasno i razgovjetno ili je čak uništiti i zamjeniti je s onom koja je mogo razumnija, jasnija i preciznija, ali mi nikada ne smijemo miješati tzv. sekularnu, polureligijsku moralnost koja je bazirana na sofizmima ili na posve ničemu.

U pokušaju pronalaženja moralnosti izvan religije, mi postajemo slični djeci koja pokušavajući posaditi ono što vole plaču, jer biljka nema korijenja, ali sade u zemlju. Tako nema istinske nehipokritičke moralnosti bez religiozne baze kao što ne može biti sadnje biljaka be  korijenja.

I tako, dakle, u odgovoru na vaša dva pitanja, ja kažem: religija je posebna relacija koju čovjek uspostavlja između svoje odvojene personalnosti i beskonačnog svemira ili njegov porijekla, a moralitet je permanentno vodstvo kroz život koje slijedi iz ove relacije.

Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač

Mar 1 '16 · Oznake: religija i moralitet (ii dio)

RELIGIJA I MORALITET


(1893.)

Tolstoj je napisao rad “Religija i moralitet” kao odgovor na neka pitanja koja mu je postavilo njemačko Etičko kulturno društvo 1893. godine

Prijevod sa britanskog izvornika “A Confession and other religious writings”, London 1987. (str.129-150)

Prijevod Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač

Vi ste me pitali:

1)      Kako ja razumijevam riječ “religija”? i

2)     Smatram li kako je moguće, da moralitet egzistira nezavisno od religije, ako sam dobro razumio?

Pokušat ću najbolje što mogu odgovoriti na ova ekstremno važna i dobro postavljena pitanja, dakle, na najbolji mogući način.

Postoje tri različita značenja koji se obično pripisuju riječi “religija”:

-          Prvo je, da je religija kao što je dobro poznato, istinsko otkrivanje koje je Bog dao čovjeku i slavljenje Boga primjereno tome otkrovenju. Ovo značenje je pripisano religiji od ljudi koji vjeruju u jednu ili drugu egzistirajuću religiju i koji, dakle, smatraju, da je religija istinski samo jedna.

-          Drugo značenje pripisuje se religiji, da je ona kolekcija izvijesnih predrasuda i načela i u formi predrasude slavljenje koje potječe od njih. Ovo se značenje pripisuje religiji od strane nevjernika općenito ili od onih koji ne vjeruju u religiju koju definiraju.

-          Treće značenje pripisuje se religiji, da je ona kod propozicija i pravila koji su doneseni od inteligentnih ljudi, a koje su esencijalne običnim narodnim masama i za njihov komfor i također u smislu kontrole njihovih strasti vladanjem njima. Ovo se značenje pripisuje religiji od onih koji su indiferentni prema njoj, ali je smatraju korisnim oruđem vladavine.

Primjereno prvoj definiciji, religija je dobro poznata i nepobitna istina koja je za dobro čovječanstva pa je onda poželjno i čak neophodno, da se propagira uzimajući sva moguća značenja.

Primjereno drugoj definiciji, religija je kolekcija predrasuda koje su poželjne i čak obligatne za dobro čovječanstva kako bi se poštedjeli ljudi u bilo kojem značenju.

Primjereno trećoj definiciji, religija je posebno oruđe koje je korisno ljudima i koja nije neophodno potrebno visoko razvijenim ljudima, ali je svejedno vitalna za konsolidaciju i kontrolu  masa te se mora opremati za tu svrhu.

Prva definicija je slična onoj koja može biti data glazbi od osobe koja kaže, da je glazba posebna pjesma koju on poznaje i koju voli  ajviše i koja je poželjna, da uči  to je moguće više ljudi.

Druga je slična onoj koja može biti data glazbi od osobe koja je ne razumije i shodno tome koja je ne voli, ali koja kaže, da je produkcija zvuka iz grla i usta ili od ruku koje kontroliraju neki poseban instrument i da je neohodna, da bi ljudi bili uzdržani od beskorisnog i teškog posla što je brže moguće.

Treća je slična onoj koja može biti data glazbi od osobe koja kaže, da je to nešto što je korisno za učenje plesa ili marševa i koja se mora primjereno tome i opremati za tu svrhu.

Razlike i neadekvatnosti ovih definicija narastaju iz činjenice, da one sve ne pogađaju bit glazbe i jedino definiraju njene manifestacije sa stajališta osoba koje rade definicije. Točno ista stvar može se primijeniti na tri definicije religije koje su date ovdje poviše.

Prva definicija religije kaže da je to nešto što je primjereno njihovim uvjerenjima što osoba pravi kao definiciju onoga u što uistinu vjeruje.

Primjereno drugoj definiciji to je nešto što osoba čini opservirajući druge ljude koji vjeruju.

Primjereno trećoj definiciji to je nešto što je korisno, a što druge ljude čini da vjeruju.

Ni jedna od ovih definicija doista ne određuje esenciju religije, nego radilje ljudsko vjerovanje u nešto što oni uzimaju kao religiju. U prvoj definiciji jedno razumijevanje religije je zamjenjeno sa vjerom osobe koja čini definiciju. U drugoj instanci ona je zamijenjena s vjerovanjima drugih ljudi u ono što oni smatraju, da je religija. U trećoj ona je zamijenjena sa vjerom u nešto što je ljudima dato i rečeno, da je religija.

Što je u tome slučaju vjera?

I zašto ljudi vjeruju u ono što vjeruju?

Što je vjera, odakle ona narasta?

Među većinom koji danas sačinjavaju kulturne mase uzima se bez dvoumljenja, da je pitanje religije osigurano tako da esencija čitave religije leži u konzekvenci predrasudnog straha prije svega i nerazjašnjenih fenomena prirode i da je personifikacija i deifikacija i štovanje ovih prirodnih sila.

Ovo mišljenje se prihvaća kao istina bez pretjeranog kriticizma od strane kultiviranih ljudi našeg vremena. Ona ne samo da se ne sreće sa bilo kojom opozicijom od strane znanstvenika, nego je cijela među ovim ljudima od kojih dobiva žestoku podršku. Ako se glas Maxa Mullera i drugih koji imaju drugačije porijeklo i značenje religije koje ponekad ponovno čuje, ono prolazi bez ikakve zabilješke i uopće se ne čuje općenito govoreći uz anonimna priznanja, da je cijela religija manifestacija predrasuda i ignorancije. Ne tako davno na početku su stoljeća najnapredniji ljudi, čak i enciklopedisti na kraju prošlog stoljeća, odbacili katolicizam, protestantizam i pravoslavlje, ali nisu porekli kako u općim pojmovima religija jest i da će uvijek biti neophodni uvjet svih ljudskih života.

Bez spominjanja Deista kao što su Bernadin se Daint Perre, Diderot I Rousseau, bio je Voltarire koji je podignuo spomenik Bogu i Robespierre koji je institucionalizirao dan posta u memoriji Vrhovnoga Bića. Ali u naše vrijeme bilo je žestoko prihvaćeno od kulturnih masa (kao uvijek brze i željne, da prihvate najniže moguće koncepte) kako je religija samo  posebna faza u razvoju čovječanstva i da je danas izvan svakog datuma i izvan interesa progresa.

Ovo je zahvaljujući frivolnosti i pojednostavljenome mišljenju Auguste Comtea, čovjeka koji je duboko vjerovao, kao većina Francuza, da nema drugog kršćanstva, nego katolicizma i koji je dakle vidio punu realizaciju kršćanstva u katolicizmu. Danas je prihvaćeno, da čovječanstvo već živi kroz dvije faze, religijsku i metafizičku i da sad ulazi u treću višu fazu, znanstvenu. Prihvaćeno je, da bilo koja vrsta religiozne manifestacije među ljudima jest zaostatak duhovnog organa koji pripada čovjeku i da je neophodno, iako je danas izgubilo svoje značenje i signifikaciju, kao peti nožni prst konja, prihvatiti također Demokritovo mišljenje iz starih dana, kako naši moderni filozofi i religijski povjesničari misle i esenciju religije smjestiti u strahu kojeg pobuđuje nepoznata sila prirode i u prepoznavaju i stovanju imaginarnih bića.

Prepoznavanje egzistencije nevidljivog supranaturalnog bića ili bićâ ne narasta uvijek od straha pred misterioznim silama prirode. Ovo je posvjedočeno stotinama najnaprednijih i najobrazovanijih ljudi prošlosti kao što su bili Sokrat, Descartes, Newton i slični ljudi današnjice kod kojih priznavanje visokog supranaturalnog bića ili bićâ, nema svoje porijeklo u misterioznim silama. Pored ovoga mišljenje da religija narasta iz ljudskog predrasudnog straha pred nespoznatljivim silama prirode doista ne može ponuditi odgovor na glavno pitanje: odakle ljudi imaju ovu notaciju nepoznatog, supranaturalnog bića?

Ako se ljudi boje groma ili munje, oni mogu imati strah od groma ili munje, ali zašto su izmislili nevidljivo supranaturalno biće kao Jupitera koji može biti nađen negdje ili drugdje i koji ponekad baca strelice munja na ljude?

Ako su ljudi zaplašeni znakom smrti, oni se također mogu bojati smrti, ali zašto oni “dočaravaju” duh mrtvih sa kojim oni pokušavaju ući u imaginarni odnos? Ljudi se mogu sakriti od munja i oni mogu pobjeći od njihova straha na znak smrti, ali su oni izmislili jedno vječno i svemoguće biće od kojeg oni smatraju, da su zavisni, kao također i živi duh mrtvih što su oni učinili iz različitih razloga drugačijih, nego što je strah. Sigurno je, da iz ovih razloga bit toga što mi zovemo religija može biti pronađena, štoviše, svaka osoba koja ima iskustvo religioznih osjećaja u bilo koje vrijeme, čak i kada ga je imala u djetinjstvu, zna iz iskustva, da ovi osjećaji uvijek prizivaju, ne od straha pred izvanjskim fenomenima, nego iz nečeg unutrašnjeg, da nemaju ništa zajedničkoga sa strahom pred nepoznatim silama prirode, nego iz svijesti o vlastitoj beznačajnosti, usamljenosti i grešnosti.

Dakle, oboje iz izvanjskih opservacija i kroz osobno iskustvo čovjek može prepoznati, da religija nije štovanje bogova koji su prizvati od predrasudnog straha pred prirodom i njenim nepoznatsljivim silama, kao karakteristika ljudske vrste u izvjesnom periodu njenog razvoja, nego je nešto doista nezavisno od oboje i od straha te od stupnja obrazovanja. Ovo ne može biti poništeno niti bilo kojom formom kulturnog razvoja, jer ljudska svijest ima konačnu egzistenciju u beskonačnom svemiru i njegovom grešnošću ( to je kada nismo ispunjeni, a trebali bismo biti) i ona uvijek postoji i uvijek će postojati dok čovječanstvo nastavi živjeti.

Zapravo bilo tko, tko raste u životnjskim uvjetima u ranoj dobi i djetinjstvu tijekom kojega vremena je vođen jedino onim zahtjevima koji narastaju iz animalne prirode i onaj tko je vođen racionalnom sviješću ne može pomoći napominjući, da se svaka živa stvar oko njega obnavlja i ne može izbjeći samodestrukciju i uporno subordinirati sebe jednom definiranom vječnom zakonu. Dok ja sam prepoznajem sebe odvojenim od ostatka živog svijeta i osuđen na smrt, zaboravljajući beskonačnost prostora i vremena, mučen sviješću o vlastitoj odgovornosti za svoja djela i ako prema svijesti djelujem lose, ne mogu djelovati bolje te imajući ovo stalno pred očima, svaka racionalna osoba je prisiljena prestati misliti i sebe onda zapitati: što je smisao ovog momentalnog, nesigurnog, kolebljivog života u ovom vječnom, dobro definiranom i beskrajnom svijetu? Čovjek ne može izbjeći ovo pitanje kad ulazi u doista istinitu ljudsku egzistenciju.

Ovo pitanje stalno susreće svaku individuu i svaki odgovor je na jednu stranu ili na drugu. Odgovor na ovo pitanje sadrži esenciju čitave religije. Esencija bilo koje religije leži u odgovoru na ovo pitanje: zašto ja postojim i što je moj odnos preme beskonačnom svijetu koji me okružuje?

Cijela metafizika religije, sva učenja o božanstvu, o porijeklu svemira, sve forme izvanjskog štovanja su stvari općenito prihvaćene kao religija, ali stvarno nisu ništa, nego različite karakteristike konzekventne religiji primjereno geografskim, etičkim i povijesnim uvjetima. Od najuzdignutijeg do najprimitivnijeg ne postoji niti jedna religija koja nema svoju bazu u postavljanju ljudskog odnosa prema svemiru oko njega ili prema prvom uzroku. Ne postoji religija, niti njen obred, koliko god bio primitivan, ne postoji niti jedan kult bez obzira koliko bio plemenit koji nema sve ove stvari kao svoju bazu. Sva religiozna učenja jedan su izraz religijskog stava utemeljivača kada su oni spoznali svoju relaciju kao ljudi (i onda primjereno tome svi ostali ljudi) prema svemiru ili njegovom porijeklu i prvome uzroku.

Izražavanje ove relacije prilično varira primjerno etičkim i geografskim okolnostima utemeljivača religije i onih naroda koji su je usvojili. Štoviše, svi ovi izrazi su uglavom nerazumijevani i pervertirani od sljedbenika ovih učitelja koji su anticipirali razumijevanje masa za stotine, a nekada i tisuće godina.

Dakle, ovi odnosi između čovjeka i svemira ili njegovog porijekla u religiji se pojavljuje u velikom broju, ali zapravo postoje samo tri bazične razine:

1.     primitivna osoba,

2.     paganska socijalnost ili porodična država i

3.     kršćanstvo ili svetost.

Strogo govoreći postoje samo dvije baze čovjekovoga odnosa prema svijetu: osobni, koji sadrži razumijevanje značenja života kao osobnog dobrog osjećanja koje se provodi nezavisno ili u zajednici sa drugim individuama i kršćanstvo koje vidi značenje života u pomoći Njemu koji je poslao čoveka u svijet. Ovaj drugi spomenuti slučaj u socijalnom smislu je samo ekstenzija prvoga.

Prvi i najstariji od ovih odnosai koji je danas moguće pronaći među ljudima na najnižem stupnju razvoja sadrži, da je čovjek samomotivirano biće koje egzistira u svijetu u svrhu postignuća najvećeg mogućeg osobnog dobrog osjećanja ne poštujući stupanj patnje koja može biti uzrokovana od drugih.

Ona je forma odnosa prema svijetu kao pozicija koju nalazimo kod svakoga djeteta koje ulazi u život i kod kojega humanitet živi tijekom njegovog prvog paganskog perioda razvoja (i u kojem mnoga izolirana i nemoralna i primitivna plemena još i danas žive) tako da sva stara paganska religija potječe od nje.

Slično ovom stajalištu je i porijeklo najnižih formi sljedećih religija u njihovoj pervertiranoj formi: budizam, taoizam, muhamedanizam i drugi. Moderni spiritualizam također narasta od ovog odnosa prema svijetu kao jedno stajalište koje ima svoju vlastitu bazu u prezervaciji i sreći individua. Svi paganski kultovi, pridavanje božanstvenosti ili idolizacije bića koje uživaju sebe kao ljudi, sveci koji se zauzimaju za ljude, žrtvovanje i molitve koje su ponuđene čovjekovoj zemaljskoj sreći i otklanjanju nesreće, narastaju iz ovog odnosa prema životu.

Drugi paganski odnosizmeđu čovjeka i svemira je socijalni koji smješta čovjeka u drugu fazu njegovog razvoja i to je jedan stav koji uglavnom pripada odraslima, a sadrži razumijevanje značenja života ne kao dobrog osjećanja jedne odvojene individue, nego dobro osjećanje jednog izvjesnog agregata ljudi, obitelji, plemena, nacije, države ili čak humaniteta (što je pozitivistički pristup religiji).

Primjereno ovim relacijama između čovjeka i svemira značenje života je transferirano od indivudue prema obitelji, plemenu, naciji ili državi koje su izvjestan agregat ljudi čije se dobro osjećanje od ove točke smatra svrhom egzistencije. Od ovog stajališta slijedi identificiranje karakteristika patrijalhalnog ili socijalne religije: kineska i japanska religija, religija Izabranog naroda ili Židova, romanska državna religija, naša državna religija reducirana na nivo Augustina i nepravilno nazvana kršćanstvo te religija humanizma koju su postavili pozitivisti. Svi obredi predaka štuju se u Kini i Japanu, štuje Imperator u Rimu, svi složeni židovski rituali koji su uspostavljeni kako bi se vidjelo slaganje koje postoji između “izabranog naroda” i Boga, sva domaća i javna Crkva krščanskih sljedbenika govore o prosperitetu vlade i uspjesima u ratovima, sve su one, dakle, utemeljene na ovoj relaciji između čovjeka i svemira.

Treća relacijaizmeđu čovjeka i univerzuma je kršćanstvo u kojem svi ljudi nisu dobrovoljno svjesni i u kojem, prema mojem mišljenju, se sada čovjek nalazi, a sadrži ne više prepoznavanje značenja života u ispunjenju osobnih ambicija ili ambicija bilo kojeg agregata ljudi, nego potpuno u služenju njegovoj Volji koja ga je stvorila, kao i cijeli svemir, u svrhu postignuća ne njegovih osobnih ciljeva, nego ciljeva te Volje. Ovaj odnos prema svemiru leži u najvišim religioznim učenjima koji su nam poznati, a čije su početke zacrtali već ranije Pitagorejci, Terapauti, Esenes i među Egipćanima, Perzijancima, budistima i taoistima u njihovim najvišim reprezentantima koji su jedino primili konačno iskustvo u istini i nepervertiranoj formi kao što je to slučaj sa kršćanstvom.

Od ove percepcije života svi rituali starih religija kao također i forme suvremenog izvanjskog štovanja prihvaćene su od unitarijanaca, univerzalista, Quekera, srpskih Nazarećana, ruskih Doukabarsa i tzv. racionalističkih sekti čije su propovjedi, himne, diskursi i knjige srce religijske manifestacije ove relacije između čovjeka i svemira.

Svaka vrsta religije, bez obzira što ona može biti, neizbježno pada u jednu od ovih tri kategorije definirajući ljudsku relaciju prema svemiru.

Svaki čovjek koji iskrsava iz svog animalnogastanja nužno priznaje jednu ili drugu od ove tri relacije i u svom priznavanju, da one konstituiraju istinsku religiju svake osobe ne poštujući pri tom religiozne denominacije kojima čovjek nominalno pripada.

Bez da se vide ove forme odnosa prema svemiru racionalno biće ne može živjeti u svijetu koji ga okružuje bez da ima neku vrstu relacije prema njemu i dok znamo, da za ove tri relacije koje se formiraju prema svemiru svaka osoba mora neophodno čvrsto se držati jedne od ove tri i bez obzira voljela ona to ili ne, ona pripada jednoj od tri bazične religije među kojima je cijeli ljudski rod podijeljen.

I odatle svaka tvrdnja koju učine ljudi koji pripadaju kulturnim masama kršćanskog svijeta, kada oni kažu, da oni imaju pogled na više biće i njegov razvoj tako da oni više ne trebaju bilo koju religiju, jest , istinu govoreći ne više, nego indikacija kako ovi ljudi, pošto su odbacili priznavanje kršćanske religije kao istnske religije karakteristične za naše vrijeme, bez obzira bila to socio-obiteljska državna religija ili paganska. Nemoguće je, da osoba bude bez religije (bez bilo kakvog odnosa prema svijetu), inače bi bila osoba bez srca. On može ne znati, da ima religiju kao što osoba može ne znati, da ima srce, ali nije moguće za osobu, da egzistira bez religije kao što nije moguće da živi bez srca.

Religija je odnos osobe koja prepoznaje, da ima odnos prema vanjskom svijetu ili prema porijeklu i prvome uzroku i racionalna osoba ne može, a da nema neku vrstu odnosa prema njemu, ali može reći, da uspostavljanje odnosa između čovjeka i svemira nije predmet religije, nego filozofije ili znanosti općenito, ako se filozofija smatra jednim dijelom znanosti. Ja ne mislim tako, ja vjerujem posve suprotno, da znanost u cjelini, uključujući i filozofiju, može uspostaviti odnos između čovjeka i svemira, ali je to totalna pogreška i glavni razlog konfuzije u razumijevanju religije, znanosti i moraliteta koji egzistira među kulturnim stratumima našeg društva.

Znanost, uključujući filozofiju ne može uspostaviti odnos prema beskonačnom svemiru ili prema porijeklu, ako ne iz kojeg drugog razloga, a ono zato jer svaka vrsta filozofije ili znanosti može postojati, ako je to što jest bez da ima bilo koju vrstu mentalne aktivnosti ili bilo koju vrstu relacije između čovjeka i svemira koju osoba ne može otkriti kroz bilo koju vrstu pokreta ili pravca u kojem se on treba kretati, ali je činjenica, da je svaki pokret neosporno ostvaren u nekom pravcu.

Upravo na isti način je nemoguće u filozofiji ili znanosti uzeti mentalni napor kako bi se determinirao pravac u kojem je napor načinjen, kao što se svi mentalni napori neosporno stvaraju primjereno datom pravcu. Upravo je religija ona koja uvijek upozorava na pravac takvog mentalnog napora. Svi filozofi koje znamo, od Platona do Schopenhauera, uvijek neosporno traže pravac koji je indiciran njima preko religije. Filozofija Platona i njegovih sljedbenika bila je filozofija paganizma i ispitivala je značenje dobivanja najvećeg dobrog osjećanja ili za odvojene individue ili za grupu individua kroz državu. Srednjovjekovna crkva krščanske filozofije koja je narastala iz ove paganske koncepcije života ispitivala je metode osobnog spasenja ili stjecanja najvećeg dobrog osjećanja za  individue u svijetu koji dolazi i samo u njenom teokratskom naporu ona se dotakla organizacije društeve dobrobiti.

U najnovije vrijeme filozfije kao ona Hegelova i Comteova imaju svoju bazu u političko-socijalnoj religioznom razumijevanju života. Pesimistička filozofija Schopenhaera i Hartmanna, dok cilja na to, da se oslobodi židovskog religioznog pogleda, neosporno narasta prema religioznim premisama budizma. Filozofija je uvijek bila i uvijek će biti uglavnom istraživanje stvari kojoj je osnova u jednom uspostavljenom religioznonom ponašanju između čovjeka i svemira, dakle, dok je taj odnos uspostavljen, nema više materijala za filozofsko istraživanje.

Upravo je isto sa pozitivnom znanošću u najstrožem smislu riječi. Znanost je uvijek bila i uvijek će biti ne više, nego istraživanje i studija svih onih objekata i fenomena koji se pojavljuju kao zahtijev istraživanja i kao rezultat izvjesnih relacija koje se uspostvaljaju između čovjeka i svemira.

Znanost je uvijek bila i uvijek će biti ne samo studija svega kako znanstvenici naivno vjeruju (što je nemoguće, jer postoji nebrojeno mnogo objekata koji su subjekti istraživanja), nego uglavnom studij onih stvari koje je religija gurnula naprijed u strogom poretku primjereno njihovom stupnju važnosti, od nebrojenog mnoštva objekata, fenomena i uvjeta koji zahtijevaju istraživanje. Postoji, dakle, ne samo jedna znanost, nego postoji mnogo znanosti te isto toliko i religija. Svaka religija selektira određenu grupu objekata koji zahtijevaju istraživanje sa rezultatima, da znanost svakog različitog perioda i svakog različitog naroda neosporno nosi obilježje religije sa čije točke gledišta se objekt ocjenjuje.

Dakle, ova paganska znanost koja se ponovno postavila tijekom vremena renesanse i koja sada cvjeta u našem drustvu pod imenom kršćanstva, uvijek je bila i nastavit će biti ne manje, nego ispitivanje svih ovih uvjeta koji provode ljudsko najveće dobro osjećanje i svi fenomeni u svemiru koji mogu to postići. Za Brahmane i budiste filozofska znanost nije bila više, nego jedno istraživanje ovih uvjeta pod kojima čovjek može osloboditi sebe od tereta svoje vlastite patnje. Europska znanost (Talmud) nikada nije bila ništa drugo, nego studija i objašnjenje ovih uvjeta koje čovjek mora opservirati u smislu, da ispuni svoj ugovor sa Bogom i da pripremi izabrani narod prema visovima njegova zvanja. Znanost kršćanske crkve je bila i još uvijek je jedno ispitivanje ovih uvjeta preko kojih može biti postignuto čovjekovo spasenje. Znanost istinskog kršćanstva koja sada nastaje je jedno istraživanje ovih uvjeta pod kojima ovjek može razumjeti zahtjeve najviše volje ili njenoga Stvoritelja i primijeniti ih u svom životu.

Niti filozofija niti znanost nije sposobna uspostaviti ljudski odnos prema svemiru zato, jer ovaj odnos mora biti uspostavljen prije bilo koje vrste filozofije ili znanosti. Daljnji razlozi je, da ne mogu učiniti tj. da znanost, uključujući filozofiju, istražuje fenomene racionalno i nezavisno od pozicije osobe koja poduzima istraživanje ili koja osjeća svoje iskustvo, ali ljudski odnos prema svijetu je determiniran ne samo s intelektom, nego i ljudskim osjećajima i cijelim ljudskim agregatom duhovnih sila. Međutim, objašnjnje, da osoba doista postoji nije više, nego ideja ili da je sve sačinjeno od atoma ili da je esencija života u supstanciji ili volj, ili da je toplina, svjetlost, kretanje i ekeltricitet koji su svi samo manifestacije jedne te iste energije i koliko god ova objašnjenja postojala, čovjek je uvijek biće koje osjeća, koje pati, koje se raduje, koje se boji i koje se nada i ono, dakle, neće objasniti njegovo mjesto u svemiru. Ovo mjesto i konzekventno tome njegov odnos prema svijetu može biti pokazan jedino religijom koja kaže:

“Svijet postoji za tebe, dakle, uzmi sve što možeš za svoj život. Ili ti si član Božjeg izabranog naroda, izvrši sve Božje naredbe i ti i tvoj narod ćete ostvariti najveće moguće dobro osjećanje. Ili, ti si jedan instrument najviše volje koja ti je poslana u svijet da ispuniš jedan zadatak koji ti je postavljen znajući tu Volju i ispuni je i ti činiš stvari koje su najbolje za tebe.”

Pripreme i studij su potrebne kako bi se razumjelo filozofske i znanstvene informacije, ali to nije istinska religija, ono je momentalno prihvatljivo svima uljučujući i najuže ograničene i ignoratne ljude.

Ukoliko bismo htjeli, da osoba razumije svoju relaciju prema svemiru koji ga okružuje ili prema njegovom porijeklu, on ne treba niti filozofsku niti znanstvenu spoznaju (s obzirom na ogromnu količinu spoznaja koje optrećuju svijest odgovornu za prepreke ovome), nego se treba samo privremeno odreći sujete svijeta i treba biti svijest njegovog materijala koji je beznačajan te istine stvari koje su, prema evanđelistima, vrlo česte među djecom i među vrlo jednostvnim i slabo educiranim ljudima. Kroz ovo mi vidimo, da vrlo često vrlo jednostvni neuki i neobrazovani ljudi mogu vrlo lucidno svjesno i lako shvatiti najviše kršćanske koncepte života, dok educirani i kultivirani ljudi nastavaljaju stagnirati u ekstremno sirovom paganizmu. Dakle, možemo vidjeti, da najrafiniraniji i visoko educirani ljudi sugeriraju značenja života kao osobne sreće ili izbjegavanja patnje kao što je to napravio visoko inteligentni i dobro educirani Schopenhauer ili u spasenju duše kroz sakramente i svetost koju propovijedaju vrlo visoko educirani biskupi, dok polupismeni ruski seljaci religijski sektarijanizam mogu bez bilo kojeg mentalnoganapora vidjeti kao značenje života koje leži u spoznaji vlastitosti kao Sina Bošjeg i kao instrumenete Njegove volje što na primjer propovijedaju najveći mudraci svijeta Epiktet, Marcus Aurelius i Seneca.

Ali vi me možete pitati, što je esencija ove neznanstvene i nefilozofske metode u razumijevanju? Ako nije niti filozofska niti znanstvena, što je onda? Kako je mi možemo definirati?

Jedini odgovor kojega ja mogu napraviti je, da od religiozne spozanje koje su stvar od koje svi zavise i čije pretpostavke su pretpostavke bilo koje vrste spoznaje, dakle, da mi nju ne možemo definirati zato, jer nemamo instrumente sa kojima možemo napraviti definicije. U religioznoj terminologiji ovo razumijevanje se zove otkrovenje. Bez opisa bilo koje mistične signifikacije ovog svijeta, to je perfektno korektno, dok razumijevanje nije stečeno kroz bilo koji studij ili napor bilo koje posebne osobe ili ljudi, nego samo kroz prihvaćanje od strane osobe ili ljudi manifestacije beskonačnog razuma koji postepeno objavljuje sebe u čovječanstvu.

Zašto prije 10.000 godina čovjek nije bio sposoban za razumijevanje ovoga značenja života i nije bio ograničen dobrim osjećajem individua i zašto je došlo vrijeme kada se više razumijevanje života, obitelji, društva, nacije, državno razumijevanje, njemu objavljuje? Zašto je kršćanska koncepcija života objavljena nekim posebnim ljudima ili osobi, a ne drugoj? I zašto je u jednom posebnom vremenu i u jednoj posebnoj formi, a ne u drugoj?

Pokušati odgovoriti na ova pitanja istražujući razloge u povijesnim uvjetima vremena ili života i temperamenta onih koji su prvi pretpostavili ovo razumijevanje života i izrazli ga na svoj karakterističan način je nekorisno kao pokušati dati  jedan odgovor na pitanje, zašto jutarnje sunce obasjava neke objekte prije drugih. Kao i sunce, istina narasta više i više preko svijeta povećajajući obasjavanje, reflektirajući one objekte koji su prvi obasjani sunčanim zrakama i koji ih najbolje reflektiraju, ali ovim atributima koji čine neke ljude više sposobnima, nego ostale koji primaju obasjavajuću istinu, nije u niti jednoj specijalno aktivnoj kvaliteti uma, već sasvim suprotno, u pasivim kvalitetima duše koja rijetko koegzistira sa velikim i znatiželjnim intelektom: odricanje sujete svijeta i priznavanje našeg materijala beznačajnosti i istine, mi možemo vidjeti kod svih utemeljivača relige koji ne razlikuju filozofsku od  znanstvene strane učenja.

Prema mome mišljenju, glavna greška se sastoji u tome, da oni koji imaju više, nego drugi ometaju istinski progres našeg kršćanskog naroda, a to leži precizno u činjenici, da su znanstvenici našeg vremena koji sada sjede na tronu Mojsija, vođeni paganskim pogledima na život koji su bili ponovno uspostavljen u vrijeme renesanse. Oni su prihvatili kao esenciju kršćanstva nešto što je vrlo gruba njegova perverzija, dok u isto vrijeme pristaju na stari paganizam socijalno-državnog razumijevanja života koje je čovječanstvo istinski nadživjelo kao najviše razumijevanje života i kao onoga koje čovječanstvo mora nepokolebljivo zadržati. Dakle, oni ne samo da razumijevaju istinu kršćanstva koje sadrži najviše razumijevanje života prema kojime se čovejk kreće, nego oni ne mogu čak niti pokušati ga razumjeti. Glavni izvor ovog razumijevanja leži u činjenici, da su se znanstvenici, prepoznavajući nesuglasnost između njihove znanosti i kršćanstva, razveli od kršćanstva i odlučili okrivljavati (druge), a ne njihovu znanost. Drugim riječima rečeno, oni zamišljaju nešto drugo, nego što je istina, da je kako oni vjeruju kršćanstvo 1800 godina iza znanosti, dok je istina kako je zannost 1800 godina iza kršćanstva koje je već utjecalo velikim dijelom na suvremeno društvo.

Ova zamjena rola počinje sa činjenicom, da nitko nije tako konfuzan u razumijevanju esencije istinskog značenja religije, moraliteta i života, nego što su to znanstvenici i od toga početne činjenice znanost danas, postižući doista veliki uspjeh u sferi njenih istraživanja u materijalnim uvetima svemira, objavljuju sebe ne kao neophodnu kada dolazi do ljudskog života, nego nešto što vodi štetnim efektima.

Međutim, ja ne vjerujem u postojanje bilo koje vrste filozofije ili znanosti koja može uspostaviti čovjekov odnos prema svemiru, izuzev religije i, dakle, prema vašem prvom pitanju što ja razumijevam pod religijom, ja odgovaram: religija je odnos čovjeka koji je uspostavljen između njega i beskonačnog, beskrajnog svemira ili njegovog porijekla i prvog uzroka.

Odgovor na drugo pitanje slijedi automatski iz odgovora na prvo:

Ako religija uspostvalja odnos između čovjeka i svemira, defnirajući značenje života, moralitet je indikacija i objašnjenje ove aktivnosti koja automatski rezultira kada osoba priređuje jednu ili drugu relaciju prema svemiru. Ako mi uzimamo u obzir pagansko i socijalno ponašanje kao ekstenziju osobnog, postoje svega dva bazična stajališta ili tri, ako uzimamo u obzir paganske, socijalne odnose odvojeno, postoje svega tri vrste učenja o moralitetu: primitivno, divljačko i osobno, pagansko obiteljsko državno učenje i moralno ili sveto učenje kršćanstva što je služenje čovjeku ili Bogu.

Od prvoga od ove tri relacije, između čovjeka i svemira slijedi i moralno učenje koje je primjereno paganskim religijama koje imaju za svoju bazu nastojanje za dobrim osjećanjem odvojenih individua i slijedeći definicije uvjeta koje se provode za najveće dobro osjećanje individue i objašnjenje na najbolji način kako bi se to postiglo. Izvjesne moralnosti učenja slijede iz ovog odnosa prema svijetu: epikureanizam u njegovoj najbazičnijoj formi, moralno učenje muhamedanizma koje obećava osobno dobro osjećanje u ovom svijetu i u sljedećem, moralno učenje kršćanske crkve koja cilja na spasenje ili dobro osjećanje, uglavnom u svijetu koji dolazi i moralno učenje utilitarijanaca koji ciljaju na osobno dobro osjećanje samo u ovom svijetu.

Ista stajališta koja smatraju svrhu života u individualnom dobrom osjećanju i time slobodu od osobne patnje, daje rast moralne doktrine budizma u njegovoj najsirovijoj formi i u svjetovnoj dokrtini pesimista.

Druga paganska relacija između čovjeka i svemira gdje je svrha života u dobrom osjećanju posebne grupe individua daje rast moralne doktrine koja traži od osobe, da služi tu grupu kojoj dobro osjećanje je prepoznato kao svrha života. Ova dokrtina cilja na funkciju osobnog dobrog osjećanja, ali samo u onoj mjeri u kojoj može dobiti za cijelu grupu od koje se sastoji religiozna baza života. Od ovog odnosa prema svijetu slijedi dobro poznata dokrina starih Grka i Rimljana gdje se individua uvijek žrtvuje za društvo. Židovska moralnost koja je subordinirana onoj vlastitoj o dobrom osjećanju i blagostanju izabranog naroda, kojoj je porijeklo upravo u ovoj relaciji i koja čini državnu crkvu i njenu moralnost današnjeg vremena, zahtijeva žrtvovanje  individue za blagostanje države i moralnost većine žena koje se žrtvuju za dobro osjećanje obitelji i mnogo posebnije, za dobro osjećanje djece.

Cijela stara povijest i u nekom slučaju moderna povijest je puna opisa ove obiteljsko-društvene i državne moralnosti. U naše vrijeme većina ljudi to samo imaginiraju zato što propovjedaju kršćanstvo koje podržava kršćansku moralnost, dok u realnosti provode ne više, nego obiteljsko-državnu moralnost ili pagansku moralnost i drže se ove ideje kada odgajaju mlade generacije.

Od treće kršćanske relacije prema svijetu koja sadrži čovjekovo prepoznavanje sebe kao instrumenta za ispunjenje zahtijeva više volje, slijedi moralno učenje koje korespondira tom razumijevanju života i razjašnjava zavisnost čovjeka prema toj višoj volji definirajući njegove zahtjeve. Cijelo to više moralno učenje poznato čovjeku narasta iz ove relacije: najviše manifestacije pitagoreizma, stoika, budista, brahmana i taoista kao i kršćanstva u njegovom pravome značenju. Oni svi zahtijevaju odbacivanje individualne volje i njenog dobrog osjećanja, dakle, ne samo individue, nego i obitelji, društva i države u ime ispunjenja volje koja se objavljuje nama kroz našu svijest prema Njemu koji nam je dao život. Istinska nelicemjerna moralnost svake osobe bez obzira što se nominalno propovjeda ili ispovijeda kao moralnost ili kako mi to hoćemo vidjeti narasta ili iz prve, druge i treće relacije između čovjeka i svemira ili iz njegova porijekla.

Dakle, bez obzira koliko osoba koja smatra, da je esencija njegove relacije prema svijetu štovanje najvećeg osobnog dobrog osjećanja i bez obzira što on smatra, da moralom živi za obitelj, drustvo, za državu ili humanitet ili za ispunjenje Božje volje i bez obzira koliko on bio vješt u pretvaranju i obmanjivanju ljudi istinska motivacija iza njegovog ponašanja će uvijek biti ništa drugo, nego njegovo osobno dobro osjećanje. Kada ova osoba treba napraviti odluku, ona neće žrtvovati svoju osobnost za porodicu ili vladu ili za ispunjenje Božje volje, nego će se žrtvovati za sve njih zajedno zato, jer videći značenje života samo u osobnom dobrom osjećanju, ona se ne može ponašati drugačije, dok preinačuje svoj odnos prema svemiru.

Slično tome, koliko god osoba čija relacija prema svemiru sadrži služenje svojoj obitelji (kao što je slučaj kod većine žena) ili njegovom plemenu, naciji ili državi (kao članovi ugnjetenog naroda ili političke figure u vrijeme rata) i bez obzira koliko osoba za sebe tvrdila, da je kršćanin, njegova moralnost će uvijek biti prema obitelji, naciji ili državi, ona neće biti kršćanska. Kad on treba izabrati izmedu blagostanja obitelji, društva ili njegovog vlastitog dobrog osjećanja ili između blagostanja drustva i ispunjenja Božje volje, on će neizostavno izabrati služenje dobrom osjećanju grupe ljudi kojoj primjereno svom načinu gledanja na svijet on egzistira i jedino u tom služenju on pronalazi svoj smisao života. Isto je sa osobom koja pretpostavlja svoju relaciju prema svijetu, da leži u ispunjenju volje Njegove koja mu je dala život i bez obzira koliko on htio impresionirati primjereno potrebama svoga vlastitog sebstva ili obitelji, nacije i vlasti ili humaniteta, on će uvijek počiniti djelo suprotno višoj volji prema kojoj je on svjestan razloga ili ljubavi kojom je obdaren, ali će ova osoba uvijek žrtvovati sebe, svoju obitelj, svoju domovinu i sav humanitet u smislu ne da djeluje protiv volje Njega, nego da je pošalje ovdje i to je jedino ispunjenje ove volje u koju on može vidjeti značenje života.

Moralitet ne može biti nezavisan od religije i nije samo konzekvencija religije - to je relacija koju osoba ima prema svijetu - nego također uključuje implikacije u religiju. Svaka religija je jedan odgovor na pitanje o značenju života i religiozni odgovor uključuje izvesne moralne zahtjeve koji nekada slijede i nekada bivaju proslijeđene od objašnjenja životnog značenja.

Moguće je odgovoriti na pitanje sljedećim načinom: značenje života leži u osobnom dobrom osjećanju, dakle, čini nas dobrom sudbinom; ili značenje života leži u dobrom osjećanju jednog agregata ljudi, dakle, služi toj grupi sa svom punom snagom; ili začenje života leži u ispunjenju Njegove volje koji nam je dao život, dakle, radi teško kako bi spozano tu volju i kako bi je ispunio; ili na isto pitanje može biti odgovoreno na ovaj način: značenje tvog života leži u tvom vlastitom osobom užitku i to je svrha ljudskog života; ili značenje tvog života leži u služenju toj grupi ljudi kojoj ti pripadaš kao član, dakle, to je tvoja svrha ili značenje tvog života leži u služenju Bogu, dakle, to je tvoja svrha.

Moralitet je uključen u objašnjenje života koje je dato religijom i ne može biti odvojeno od religije. Ova istina koja je posebno evidentna u pokušajima nekrišćanskih filozofa kroz njihovu dokritnu više moralnosti u njihovoj filozofiji. Ovi filozofi realiziraju, da je kršćanska moralnost esencijalna i da je nemoguće živjeti bez nje i realizirajući, da ona postoji, oni hoće spojiti nju sa njihovim nekršćanskim pogledom i čak predstaviti stvari na takav način, da se kršćanska moralnost pojavljuje slijedeći iz paganske ili socijalne filozofije. Oni pokušavaju učiniti to, ali precizno ove namjere pokazuju mnogo jasnije, nego bilo što drugo, da ne samo kako je kršćanska moralnost nezavisna od paganske filozofije, nego joj je diretno oprečna i to i socijalnoj filozofiji i filozofiji osobnog dobrog osjećanja ili personalnog oslobođenja od patnje.

Kršćanska etika koju smo upoznali kao konzekvenciju određenog pogleda na svijet zahtjeva ne samo žrtvovanje individua prema drugoj individualnosti ili grupi, nego također odricanje personalnog i grupnog individualiteta za služenje Bogu. Paganska filozofija jedino izlaže značenje stjecanja najvećeg dobrog osjećanja za individue ili za grupe individua i kontradikcije su neminovne.

Jedina metoda koja može prikriti ove kontradikcije je, da se akumuliraju apstraktni kocepti i njihovi uvjeti i da se izbjegne odlazak u nebulozne sfere metafizike. To je ono što je većina filozofa napravila od vremena renesanse i s obzirom na ove okolnosti, nemoguće je izmirenje onoga što smo rekli o kršćanskoj filozofiji sa moralnom filozofijom baziranom na paganizmu i to onda pripisujemo čudnovatim apstrakcijama, nedostatku jasnoće, neinteligentnom i irelevanstnom shvaćanju života moderne filozofije. Sa izuzetkom Spinoze, cijela filozofija, bez obzira što on sebe nije smatrao krsćaninom, je derivirana iz religijskih osnova koje su doista kršćanske i Kanta koji je predstavio svoju etiku kao biće koje se jako razlikuje od njegove metafizike ili drugih filozofa, čak i briljantnog Schopenhauera koji je evidentno izmislio umjetnu vezu između njihove etike i metafizike.

Izgleda, da je kršćanska etika nešto što smo već imali i da stoji doista sasvim nezavisno od filozofije, bez potrebe za fiktivnom podrškom koja bi je držala, dok filozofija uglavnom izmišlja izvjesne klauzule koje ne mogu proturječiti etičkim činjenicama i vezati sebe za etiku odakle ona ima svoje porijeklo. Sve se ove klauzule pojavljuju kako bi opravdale kršćansku etiku, ali sve dotle dok se mogu ispitivati apstraktno. Problemi se pojavljaju kada razmišljamo o praktičnom životu i tada narasta neslaganje između filozofskih premisa i onoga što smatramo, da je moralnost koja se pojavljuje u svojoj punoj sili.

Ne nesreću Nietsche, koji je kasnije postao jako poznat, učinio je vrijednu ekspoziciju ovih kontradikcija: on ne može biti opovrgnut kada kaže, da pogled na svijet koji postoji kod nekršćanskih filozofija govori o zakonu moraliteta koji postoji u svojoj pukosti i hipokriziji i da je mnogo ugodnije i razumnije za čovjeka stvoriti vlastitu ideju nadčovjeka i biti jedan od njih, nego biti jedan od vrana koji služe ovome supermenu. Niti jedan od filozofskih argumenata koji proizlaze iz religijskog pogleda na svijet koji je paganski, može dokazati, da je mnogo primjerenije i razumnije ne živjeti za svoje osobno dobro osjećanje koje on priželjkuje, razumije, pronalazi mogućim ili za dobro osjećanje njegove obitelji ili drustva, nego za dobro osjećanje onoga što je nepoznato, neželjeno, nerazumljivo, nedostižno u ljudskom značenju.

Filozofija utemmeljuje razumijevanje ljudskog života i ograničava ga na dobrobit čovjeka koji nikada neće biti u poziciji, da dokaže kako je racionalna osoba koja zna, da može umijerijeti u svakom momentu, da je dobro za njega i da mora opovrći sebe i svoje vlatite želje koje postoje i ne dovode u pitanje dobro osjećanje te da djeluje ne za dobro drugih ljudi (zato jer volja nikada ne zna rezultat njegovoga žrtvovanja), nego jednostavno zato, jer je neophodno i dostojno i zato, jer je kategorički imperativ.

Ovo nije moguće dokazati iz pozicije paganske filozofije, a ukoliko bismo to htjeli dokazati, da su svi ljudi jednaki i da je bolje za čovjeka dati svoj život u služenju drugih, nego prisiliti druge da služe njemu, time gaze svoje živote, odnos prema svijetu mora biti definiran na drugi način: on mora pokazati, da je ljudska pozicija ništa drugo, nego što on može napraviti, jer se značenje života može pronaći jedino u ispunjenu Njegove volje koja nam je poslana i volje Njega koji je poslan i to je ono što će dati njegovom životu smisao, da služi druge. Jedino je religija ona koja može donijeti ovu vrstu promjene u  čovjekovom odnosu prema svemiru.

Isto se pojavljuje kada pokušavamo deducirati kršćansku moralnost od bazičnih načela paganske znanosti. Niti jedna vrsta sofizma ili čvorova mišljenja može potkopati jednostvnu i jasnu propoziciju, da je zakon evolucije koji leži na bazi suvremene znanosti i koji je baziran na općem vječnom i nepromjenjivom zakonu borbe za opstanak i preživljavanje najjačih zakon koji kaže, da svaka osoba koja kani dobrom osjećanju i osjećanju svoje grupe mora biti najjača i mora biti siguran kako je tako sa njegovom grupom, da to nije njegova grupa, nego neka druga, manje jaka i da ona zato propada.

Međutim, neki naturralisti koji su zaplašeni ovim zakonom i njegovom primjenom na život pokušali su ugušiti ovo pitanje sa riječima i opovrći zakon i njihovi napori su učinili jednu neotpornost vladara koji vlada životom i cijelim organskim svijetom (vjerojatno videći čovjeka kao životinju) mnogo vidljivije.

Upravo dok sam ovo pisao, jedan je prijevod teksta gospodina Huxleya stigao u Rusiju koji sadrži govor o evoluciji i etici kojega je on održao ne tako davno u nekom engleskom društvu.

U tom tekstu učeni profesor pokušava dokazati (kao mnogi, uključujući i našeg profesora Bartkova koji je pisao o ovom subjektu prije nekoliko godina kao malom pokušaju njegovih prethodnika), da borba za egzistenciju ne premašuje moralnost i da je prihvaćanje ovog zakona borbe za egzistenciju kao fundamentalnog zakona života moguće kako moralnost ne samo da postoji, nego može doseći perfekciju. Papiri gospodina Huxleya natrpani su mnogim šalama, stihovima i općenitim pogledima na religiju i filozofiju straih naroda i to je rezultiralo argumentima toliko kitnajstim i toliko zamršenim, da je potreban najveći napor kako se dohvatiti osnovne ideje. Ideja je, međutim, u sljedećem: zakon evolucije je suprotan zakonu moraliteta i ovo je poznato starim narodima Grčke i Indije.

Filozofija i religija ovih naroda vodi ih prema doktrini samoodricanja. Prema autorovim stajalištima ova doktrina je pogrešna, a ona ispravna je ova: zakon postoji i njega autor zove kozmičkim zakonom prema kojem se sva živa bića bore između sebe i samo preživljavaju najjači. Čovjek je, također, subjekt ovog zakona i zahvaljujući tome on je i uspio doći do ovog razvoja do kojeg je došao, ali zakon je suprotan moralitetu. Kako se on može pomiriti sa moralitetom? Evo kako: nešto egzistira, a zove se društveni progres koji ulaže sve napore, da zadrži kozmički progres i zamjeni ga sa drugim, na primjer etičkim progresom i to na takav način, da nije riječ o preživljavanju najjačih, nego o preživljavanju najboljih u etičkom smislu.

Nastavak ovog teksta nalazi se na adresi: http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/post/1955

Mar 1 '16 · Oznake: religija i moralitet
Osvrt na knjigu - "Tamna strana mog mjeseca", Borisa Golića




Ponovno sam obavljao veliko spremanje po kući i otkrio materijale vezane za priču  „55 +". I kao što sam već prije rekao, da rijetko ili nikako ne odbacujem stare stvari, najradije ih pokušavam prodati, ali baš ne uspijevam. Tako sam postupio i ovoga puta. Sve sam sažeo u ovu priču, a usput sam poslušao i CD „ Dark Side of the Moon" grupe Flaming Lips.

 

Naravno da u njemu nisam nalazio ono što sam nalazio na Albumu i CD-u grupe Pink Floyd. Naime, imao sam drugačiju predodžbu o „Mjesecu", ali i uspomene o svemu tome.  I iz cijelog tog materijala i raspoloženja vezanog i za glazbu, koncert Pink Floyd i cijeli taj spektakl, nastala je i moja verzija „Tamne strane Mjeseca".

 

U međuvremenu sam doznao da ni ne postoji tamna strana Mjeseca, nego da je ona tirkizna, ali kao što su ljudi stoljećima vjerovali u geocentrični sustav, tako ja i dalje vjerujem da  ipak postoji Tamna strana Mjeseca. U vremenu kad sam slušao navedeni album i nisam znao njegovo pravo značenje, nisam ni obraćao pažnju na ljudsku otuđenost, kataklizme koje nam se događaju, novac kao faktor naše sreće ili nesreće i korijenje našeg zla. Možda baš zbog toga što nismo bili svjesni da nešto postoji, trebalo je o tome pisati, da bi i drugi shvatili što nam se događalo ili spremalo.

 

Možda smo i mi trebali pisati svoje protestne pjesme o tome da nam školovanje baš i neće puno pomoći u životu, ali da li bi ih netko slušao, to je već drugo pitanje. Naš život se i tako odvija po nekim drugim pravilima, svatko dobije ono što je zaslužio. Pa ako je to već tako, ili nije, onda je najbolje to istražiti.

 

Na kraju hoću reći da glazba ostaje za stalno s nama ili bez nas, ali naše duhovno stanje se mijenja ili se promijenilo pa ne uživamo u onome u čemu smo nekad uživali, a ni ne nalazimo ono što smo nekad nalazili. U biti previše ljudi oko nas nešto stvara i priča svoje priče, a mi smo ostarjeli pa nismo ničiji medij, pa ili više nikoga ne slušamo pažljivo, ili više ništa ne slušamo. 

 

Boris Golić


-----------------------------------------



I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/golic9.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.