SLOVO O KUJUNDŽIĆU



 

Napisao: Ivo Mijo Andrić

 

Malo je pisaca koje sam poznavao toliko dugo i tako dobro koliko sam poznavao Atifa Kujundžića. I malo je urednika s kojima sam ostvario tako intenzivnu i plodnu saradnju kao s Kujundžićem. Uspješnu u svakom književnom i ljudskom pogledu.

                           

Atifa Kujundžića upoznao sam daleke 1975. godine. U pomalo čudnim okolnostima i na neobičan način.

 

Početkom te godine, na poziv direktora Sabrije Šarana, primljen sam na radno mjesto profesora-predavača u Marksistički centar u Tuzli. Nakon višegodišnjeg odsustva, vratio sam se u grad u kojem sam završio srednju tehničku školu. Iz Blažuja kod Sarajeva gdje sam do tada živio, studirao i radio, donio sam diplomu Fakulteta političkih nauka i oko pet godina radnog staža. Pride sam imao odslužen vojni rok. U Marksističkom centru predavao sam sociologiju i politički sistem. Predmete bliske svršenom fakultetu.

 

Ideološko političko obrazovanje u tom je vremenu bilo u punom zamahu. U većim gradovima postojali su centri kojima je isključiva radna zadaća bilo obrazovanje kadrova za sudjelovanje u procesima razvoja socijalističkog samoupravnog društva. Tuzla je bila jedan od gradova u kojem je, pored Marksističkog centra, te poslove obavljao i Radnički univerzitet. Obrazovna institucija s dugom tradicijom i bogatim sadržajima kulturno-umjetničkog djelovanja.

 

Posao u Marksističkom centru obavljao se u dva dijela. U prvom dijelu organizirane su političke škole koje su trajale dva i pol i pet mjeseci. Polaznici u tim školama bili su radnici iz tuzlanskih poduzeća i ustanova koji, za vrijeme pohađanja škole, nisu imali obavezu ići na posao. Njihova radna obaveza bilo je slušanje nastave i polaganje predviđenih ispita. Plaću i druge naknade primali su u svojim firmama kao i ostali radnici.

 

U drugom dijelu centar je organizirao večernje političke škole, kurseve i predavanja u manjim gradovima i mjestima tuzlanske regije, koje su pohađali radnici i građani, mahom članovi Saveza komunista, sa tih područja. Profesori su imali obavezu u radnom vremenu držati nastavu u stalnim političkim školama, a popodne i vikendom odlaziti na teren radi održavanja predavanja u tim drugim oblicima obrazovanja.

 

Među polaznicima petomjesečne političke škole bi je i Atif Kujundžić, tada još radnik u Livnici čelika. Zapazio sam ga kao jednog od izrazito bistrih mladih ljudi koji su se izdvajali smislom za razumijevanje gradiva što smo ga izučavali. Njegova zdrava logika i sposobnost rasuđivanja dolazili su do punog izražaja na području sociologije. Vidjelo se da posjeduje široko znanje o sociološkim pojavama i društvenim fenomenima, te da s lakoćom prati nastavu i eksplicira naučeno.

 

Kad se već bližilo kraju predviđeno vrijeme školovanja, za završnu svečanost podjele diploma planirali smo druženje, uz prezentaciju stvaralaštva učesnika obrazovnog procesa. Pitao sam polaznike, bavi li se netko od njih pisanjem ili slikanjem. Rekli su da Atif piše, ali da to vješto prikriva od drugih. Kao, neugodno mu, jer to drugi ne rade.

 

Zamolio sam ga da donese neke svoje pjesme da ih pogledam, te da zajednički izaberemo nešto za čitanje. Učinio je to nevoljko, želeći valjda sačuvati taj dio vlastite intime. Na kraju je ipak donio pjesme i sa skanjivanjem mi ih uručio.

 

Pjesme sam pročitao tek kad sam došao u roditeljsku kuću u Lipnici, u kojoj sam tada živio. Pažljivo, kako inače pristupam rukopisima drugih pjesnika. Na kraju čitanja bio sam prijatno iznenađen, kako bogatstvom leksike, tako i snagom poruka koje su isijavale iz svake Atifove pjesme. Već tada, na osnovu desetak pročitanih pjesama, znao sam da se rađa novi pjesnik. I da će njegov pjesnički put voditi linijom uspona i uspjeha.

 

Pozvao sam Atifa da se uključi u Tuzlanski književni klub čijim sam predsjednikom u to vrijeme bio. Prihvatio je ponudu i ubrzo smo na okupu imali ekipu iz koje je izraslo nekoliko vrsnih pjesnika. Uz Atifa tu su bili: Miro Petrović, Stanka Ristić, Fabijan Lovrić, Vinka Popović Ana, Mirko Grbić, Stojan Simić Krpica, Zijad Sarajlić,  i mnogi drugi.

 

U narednim mjesecima pročitao sam stotinjak Atifovih pjesama. Nešto, ranije napisanih, a većinu novih. I bio obradovan njegovim brzim napredovanjem u osvajanju širokih poetskih prostranstava. Ubrzo smo, zajedničkim radom, pripremili rukopis njegove prve zbirke pjesama Lira u predgrađu. Znao sam da će taj rukopis, bez poteškoća, proći u sarajevskoj „Svjetlosti“ kod urednika Riste Trifkovića i njegovih vrijednih recenzenata.

 

Tako je i bilo. U narednoj izdavačkoj godini zbirka je objavljena i na bosanskohercegovačkom književnom nebu zasijao je novi pjesnik. Sjajniji od mnogih drugih. Pa i od onoga koji mu je pokazao put do pjesničkih zvijezda.

 

Slijedile su potom brojne pjesničke, pa onda, i prozne knjige. Za djecu i odrasle Za književne poklonike i knjigokusce.

 

Blagodareći talentu, znanju i iskustvu, Atif je ubrzo imenovan na mjesto direktora Doma mladih. Tu je inicirao brojne nove akcije i sadržaje. Pokrenuo je i dodjelu književnih nagrada za djecu i omladinu, kao i nagrade za muzičko stvaralaštvo. Tuzla je, u vrijeme njegovog direktorovanja, postala mjesto gdje su se okupljali mladi stvaraoci iz svih dijelova bivše države. Trajalo je to godinama. Sve dok nije zaiskrilo i zapucalo.

        

A onda je, nenajavljeno, došao stravični rat!

 

U vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu Kujundžić je s fotoaparatom, perom i papirom obilazio ratišta sjeveroistočne Bosne. Bilježio je događaje. Slikao ljude i opisivao  njihove sudbine. Tragedije i sitne radosti. Poraze i pobjede. Gubitke, uglavnom. Jer, u ratu svi gube. Živote, pamet, materijalna dobra i sve ostalo. Netko manje, a netko više od drugih.

 

Kad je zaključen mir, presložio je Atif rukopise i urađene slike u nekoliko knjiga koje su objavljene u Lukavcu i Tuzli. Kao dokumenti jednoga vremena. Kao svjedočanstva i svjedočenja o ljudima i njihovim vrlinama i manama. Vrlinama, koje su pretočene u dobro. Manama, što su prerasle u zlo.

 

U prve dvije godine rata nisam mogao ostvariti nikakve kontakte s Atifom Kujundžićem. Niti on samnom. Kad sam s proljeća 1994. godine iz opsjednutog Sarajeva, gdje sam tada živio, posjetio Tuzlu sa sindikalnom delegacijom čiji sam bio član, potražio sam Kujundžića u njegovom Lukavcu. Na porti hotela rekli su mi da je u gradu, ali mi nisu mogli locirati mjesto gdje ću ga pronaći. Vratio sam se neispunjene želje da vidim staroga druga. No vrijeme je bilo pred nama. Jer, bili smo živi i još uvijek čitavi i promašeni. Živim, čitavim i promašenim ljudima u to vrijeme zvali su se svi oni koje je promašio ciljani metak ili zalutali geler rasprsnutih granata.

 

Po završetku rata pokušao sam uspostaviti vezu sa Atifom i nekim drugim kolegama piscima i umjetnicima. Neke sam pronašao, a za druge su mi rekli da su napustili zemlju radi traženja mira i sreće u drugim dijelovima svijeta. Bilo je i onih koji su stradali ili su se, na prirodan način, oprostili od ovozemaljskoga života. Neka je vječni pokoj njihovoj dobroj duši.

 

Kontakt sa Atifom uspostavio sam za kasnijih dolazaka u Lipnicu. Kad sam ga, nakon nekoliko godina, prvi put susreo, rekao mi je da je primio moju ratnu poruku. Bio je na frontu i žalio je što se tada nismo vidjeli.

 

Životne prilike i neprilike kroz koje prolazimo često nam određuju smjerove kretanja. Bez naše volje i mogućnosti da bilo šta promijenimo. Osim da pobjegnemo dalje od poprišta neželjenih događanja.

 

Mirna vremena usmjerila su Atifa prema književnosti kao stalnoj profesiji. Kao izvoru egzistencije. Njegovom odlukom. Po njegovom dugoročnom planu.

 

Nastavio je pisati više i bolje nego ranijih godina. Manje poeziju, a više sve drugo. Priče, eseje, prikaze, oglede, monografije, romane... Sve što mu je došlo iz misli do pera. S modernizacijom i do kompjutera. Pokrenuo je i vlastitu izdavačku kuću. Najprije zajedničku, sa Nusretom Ćurovićem i Samirom Šestanom, a onda, samostalnu. „NIK Kujundžić“ se zvala. Objavljivao je vlastita djela i knjige drugih autora. Među prvima i moje.

 

Zapravo, Atif me potaknuo da pjesme koje sam pisao u sarajevskoj ratnoj opsadi, pretočim u knjige. Dao sam mu na čitanje kopije rukopisa i bio je uvjeren da se od njih može pripremiti više poetskih zbirki. Prihvatio sam sugestiju boljega pisca od sebe. I dao se na posao razvrstavanja obimne poetske građe koja je brojala gotovo hiljadu pjesama. Većinom napisanih u vrijeme sarajevske ratne opsade.

 

Prvi sam rukopis već ranije ponudio sarajevskom Međunarodnom centru za mir. Rukopis je prošao i ubrzo se iz lukavačke štamparije NIK Grafit, pod Atifovom uredničkom imaginacijom, pojavila moja prva poslijeratna knjiga Pisma iz opsade. Meni najdraža zbog toga što sam u nju uvrstio pjesme koje me podsjećaju na teške ratne dane. I na moje najdraže. Zbirku sam posvetio Sarajevu i svima koje volim. Malo je onih koji su mi tu beskrajnu ljubav uzvratili. No, to na kraju i nije važno. Vrijeme briše gubitke i prazninu. A s njima, i taštinu.

 

Nakon pisama došlo je Slovo o Mostu. Po Atifovom mišljenju, jedna od najboljih poema o Starom Mostu. Nova po formi i obliku. Savremena po sadržini, pošto prati prošlo i sadašnje vrijeme koje se oslanja na luk Staroga Mosta. Poema je napisana godinu dana prije rušenja Mosta. U vrijeme objave knjige, nagovještavalo se njegovo vraćanje na staro mjesto koje se ostvarilo nekoliko godina kasnije.

 

Žalio sam ranije, a i sada žalim, ponajviše zbog Atifa kao promotora toga djela, što je poema Slovo o Mostu prošla gotovo nezapaženo kod čitatelja i kritike. A tek kod politike. Po tome sam zaključio da nemamo ni pravu književnu kritiku, a niti jasnu narodnu državnu politiku. O samom narodu i narodima nekom drugom prilikom i na drugom mjestu.

 

Za mojih brojnih posjeta Mostaru tamošnji pisci, poslenici kulture, pa i gradonačelnici (Oručević i Jahić) obećavali su nam da će upriličiti promociju  te knjige, ali su ta obećanja otplovila niz hladnu i bistru Neretvu, do sinjega mora. Ispod Staroga Mosta, naravno. Noseći s bisernom vodom i mojeSlovo o Mostu.

 

Ali, ne zauvijek. Kad jednom dođe vrijeme u kojemu će ljudi vladati razumom a ne strašću, iz neke od mostarskih gradskih ili kućnih biblioteka izronit će Slovo o Mostu i zablistati punim književnim sjajem. Oslobođeno od okolnih natruha politika koja je dijelila ljude na lijeve i desne; istočne i zapadne ili bilo koje druge, neslične dobrom čovjeku. I vratiće se Slovo opet svome Mostu. Gdje mu je mjesto stoljećima, dušom zapisano. I u kamen uklesano.

 

Nakon ove knjige slijedile su druge. Neke za djecu, a neke za odrasle. Zapravo sve za one koji vole knjigu. I koji do književnosti drže. Do pisaca, također. Kao do rijetke vrste.

 

Za manje od deset godina objavio sam, uz Atifovu recenzentsku, izdavačku i svaku drugu pomoć, desetak književnih naslova. Uglavnom pjesničkih jer, poezija je moja prva književna ljubav. Sve drugo ide uz nju kao knjiški dodatak. Ili iza nje, kao literarni prirepak.

 

Uz objavljivanje vlastitih knjiga, redovno sam pisao recenzije o pročitanim književnim rukopisima i prikaze pročitanih knjiga drugih autora. Pratio sam literarnu produkciju od nastanka do čitalačkih ruku. Pisao sam recenzije i prikaze i uredio nekoliko Atifovih knjiga. Recenzije su objavljivane na zadnjim stranicama knjiga, a prikazi u listovima i časopisima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

 

Godinama je naša uzajamna komunikacija funkcionirala na principu odnosa kandidata i mentora. Dvosmjerno. Sa zamjenjivim ulogama. Na obostranu korist. Za dobrobit literature, uopće. I nas, ako to nije neskromno reći.

 

Pored zajedničkog rada na pripremanju i objavljivanju knjiga, sa Atifom Kujundžićem sudjelovao sam na brojnim književnim manifestacijama i nastupima. Od Šantićevih pjesničkih susreta u Mostaru do Sarajevskih dana poezije. Pa preko promocija i nastupa na književnim večerima u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Lukavcu, Fojnici, Olovu, Lipnici, Mramoru, Puračiću,  i drugim mjestima.

 

Većinu književnih susreta organizirali smo u školama. Družili smo se s učenicima i njihovim učiteljima, nastavnicima i profesorima. U školama su knjige uvijek dobrodošle. Književnici, također.

 

Znao je to Atif i zato se posljednjih godina posvetio, gotovo isključivo, pisanju za djecu i mlade. Na svoju i njihovu radost. I meni je više puta savjetovao da učinim isto. Da ne gubim vrijeme na zapisivanje pjesama za odrasle, koje niko ne čita. Ili tek poneko. Onako, uzgredno.

 

Nisam još uvijek poslušao njegov savjet. Ne slijedim njegov zacrtani put. I zato se mučim sa objavom knjige. Pa i kada je objavim, ne uspijevam otkriti staze koje vode do čitatelja. Osim onih što se svode na poklanjanje knjiga znancima i prijateljima. No, i to je dobro. Jer, da nije knjiga, ne bih im imao što drugo pokloniti. Osim pažnje. A tko do pažnje danas uopće drži?

 

Dugogodišnje druženje s Atifom Kujundžićem donijelo mi je bogatstvo koga se ne bih odrekao ni za kakve novce.

 

U prvom redu ljudsko. Čovjek je uvijek u prvome planu!

 

Zatim književno. Od Atifa sam naučio mnoge lijepe stvari o književnosti i stvaranju knjige. On više čita i više piše. I odaniji je knjizi od mnogih drugih pisaca. Uključivo i mene. Priznajem to bez rasprave i suda. Pri čistoj svijesti i mirnoj savjesti.

 

Kako priliči piscu.

 

Ovakvom kakav jesam.

 

A kakav je, za cijelog svog života,

 

bio moj prijatelj i jaran, Atif Kujundžić.

 

                                     ......

 

Početkom prohladnog marta 2015. godine Atif je nenadno otišao putem prema vječnosti. U naslijeđe nam je ostavio šezdesetak objavljenih knjiga i na hiljade ispisanih stranica koje tek treba ukoričiti. Veličinu njegovog djela spoznat će generacije koje dolaze. Njegova i okolne generacije, zasjenjene ratom, malo su to cijenile i još manje priznavale. Nadolazeće vrijeme otkrit će pravu veličinu toga djela i snagu stvaralaštva univerzalnog književnika, publiciste i čovjeka Atifa Kujundžića.

 

Ja ga se na ovom mjestu i u ovo tegobno vrijeme, u ime svih nas iz četrdeset i neke, s radošću za života i s tugom zbog odlaska, ovom nostalgičnom pričom sa žalom prisjećam.

 

Neka ti je lahka rodna zemlja bosanska dobri čovječe i književniče Atife Kujundžiću.

 

I neka tvoja duša mirno plovi širokim prostranstvima bezgraničnog kosmosa.

 

S poštovanjem i lijepim sjećanjem.

 

Ivo Mijo Andrić

 

                          

 

Ivo Mijo Andrić

            

OPROŠTAJNA PJESMA

 

Atifu Kujundžiću

 

Odlazim ipak sretan i zadovoljan druže

Život sam shvatao zorno i bilo mi je lijepo

Možda sam mogao biti sa vama malo duže

Da nisam neke istine slijedio odveć slijepo.

 

Zato mi nemoj reći da su zaludne bile

Strijepnje što čovjek nosi u jezgru vlastitog ega

Neoprez svakome prijeti strašne su njegove sile

Kad se na kraju puta moramo odreći svega.

 

Ti znadeš sumnju koju skrivam od samog rođenja

Biti - znači voljeti – i mnogo više od toga

U svemu što sam činio krilo se zrno htijenja

No šta to sada vrijedi nakon presude Boga.

 

Pjesme koje sam pisao ostavljam kao priznanje

Svih krivnji što su mi stavljene kao teret

Jedino moram priznati kao zadnje saznanje

Čovjek je mrtva priroda kada napusti svijet.

  

                        *****

  

AH TA SMRT

 

Posveta s povodom za Atifa K.

 

Ah ta smrt – ta vražija igra bez završetka

Ta teško razumljiva riječ u Šekspirovoj tragediji

Ta sablja koja sije strah

Na preoranoj planeti beznađa

 

Ah ta smrt – to stanje bezizgledno

To more slano od iluzija

Ta pruga i vlak što iznenada

Presijeca našu sjenu

To sitno iverje izvađeno iz zjenica

Ta okrutna alegorija šutnje

 

Ah ta smrt – taj visokokvalificirani dželat

Koji nas vreba iza prvog plača

Koji nam šalje dar za rođendane

Koji nas prati s knjigom molitava

Koji nas čeka od sna i buđenja

Kod prve greške i kod zadnje kazne

 

Ah ta  smrt – ta zvijer bestijalna

Ta laž sakrivena pod kožu istine

Ta bezočna maska od koje se ježi

To stanje vriska ili teški zadah

Taj cilj kome nitko ne vidi početak

 

Ah ta smrt – taj pucanj u život

To nedovršeno uskrsnuće nade

Ta ptica što pada u naručje neba

Taj zov kome nitko neće odoljeti.

   

                        *****

   

GROBNI KAMEN ili PJESMA 

KOJU JE ATIF VOLIO

 

Snim oca u skafanderu

Ide podnimljen Krčevinom

U kosi mu zapela ostruga

Na licu crvene kapi.

 

Pred ocem korača pas

Mali pas iz moga djetinjstva

Sijed je od zaboravljenog vremena

Gotovo zaplašen dodirima travki.

 

Na psu nema

Ni ogrlice nit lanca

Samo zveka metala

Urasla u suhi vrat.

 

Za ocem škrta sjena

Rudara metanskih jama

Dirljiva pojava misli

Izvan okvira slike.

 

Otac kroza me gleda

Kao da sam daljina

Šuti – zapravo pita

Gdje je zakopan kamen.

 

 

*Pjesme su objavljene u Andrićevoj knjizi Izabrane i nove pjesme koju je priredio Atif Kujundžić. Knjiga je tiskana Tuzli 2002.godine

 



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

Mar 5 '15 · Oznake: slovo o kujundžiću

Pjesme protiv Moranja, za nenasilne pjesme, Atif Kujundžić




Osvrt: Denis Kožljan

Danas, nema te više, nema te, ali samo onako kakvim smo te navikli gledati i čitati, no ostaješ s nama preko svojih fenomenalnih djela bilo da se radi o pričama, kritikama, prijevodima ili stihovima. Oprosti, znam da hoćeš, tek danas pišem osvrt na tvoje posljednje zdanje „Pjesme protiv Moranja“, ali ne zato što moram i ne bi bio sretan kad bih to uradila zbog toga, već sam s namjerom i interesovanjem preuzela tvoju knjigu u digitalnom obliku i krenula.


Listajući, uživala u tvom lepršavom, jezičnom stilu i vratila se opet među običnu raju, među djecu koja jednostavno trebaju živjeti sretno i u slobodi pa i onda kad postanu ljudi jer je to napokon bit egzistencije i života na ovoj našoj Planeti, bilo da smo u tvojoj rodnoj Bosni, bilo u Hrvatskoj koju si također mnogo volio.

 

Evo, vijest o tvojoj smrti, primila sam s velikom tugom, ali trenutno pišući o Tvojoj ljubavi koju si gajio prema svemu i svakome, vraća mi se nekako radost na srce...Znam, nekako predmijevam da si ove stihove o djeci koji s godinama postaju veliki i moraju puno toga, a ne žele, pisao u posebnim trenucima, osjeća se to, dragi moj Atife i kao da nisi mogao dok nisi ispleo pletenicu do kraja, ispisao kružnicu u cjelovitom obliku.

 

Očito si nas još jednom kao svoje čitatelje htio podsjetiti koliko si volio životinje, posebno pse, ali jednako tako i ptice, i gušterice, zmajeve i sjenice, obožavao si one jednostavne, čiste, neokaljane dijelove prirode videći da se iz njih mogu iščitati velika, kako umjetnička, tako i ljudska djela....

 

Tvoj stih u ovoj knjizi koji ječi od rime, zapravo je jedna možda najpotrebnija igračka i stvar, pa i nas odraslih koji kuburimo u ovom svijetu neimaštine, praznih mozgova, zloće, lažnih veličina...Hm, napisao si mi jednom prilikom, kako sam „dama i borac do kraja“, a ja ću ti odgovoriti, kako sam otkad sam te imala sreću upoznati i s tobom se družiti, stasala u nekim segmentima svakodnevice, kako sam se često podsjećala na one žive riječi tvojih pisanja koje jednostavno liječe dušu i tijelo...

 

Pa, sad ispred sebe imam ovu tvoju , škrinjicu pjesmuljaka, da nazvat ću ih pjesmuljcima, ali ne zato jer su limunada...neee, dapače, na ovih stitinjak stranica ponovno sam se uvjerila u tvoj humanistički, jednostavan i melodičan izričaj koji može doći do oka i uha svakog čovjeka od djece pred polazak u školu, pa i onih djedica koji čuvaju svoje unuke...

 

Znam volio si i ti svog unuka Stefana, i posvetio mu knjigu, volio si ti svaki pedalj slobodne bosanske grude jer si i sam znao koliko je krvi proliveno za steći toliko potrebnu i neophodnu slobodu, bez moći i nadmoći, slobodu bez prisile i kažnjavanja, slobodu koja je našla svoj trag u pjesmi leptira, lavežu pasa, dječjoj igri.

 

Jasno je data pouka u tvom djelu:Djeca trebaju živjeti uvijek i zauvijek, ne samo da svoje crteže ostavljaju na pločnicima u Danu dječjih prava...Tako nešto mogao si samo Ti, legendo, iskustvenih proživljavanja za svog životnog vijeka. U svakoj od tvojih knjiga i zbirki, mogla sam naći ponešto za sebe, znam da si obožavao žene, pa i njih evo spominješ...“Volim te...kad se razbolim, do smrti te volim“.

I završiti ću tvojim stihom s početka priče:


„KADA MORAM, TADA NEĆU
NEĆU NIKAKO, SAMI MORAJTE“.....

DA, NIŠTA SE NE MORA, DRAGI VELIKI ČOVJEČE, NIŠTA SE NE MORA...VALJDA SE MORA SAMO PRESELITI NA ONAJ NEKI DRUGI SVIJET KADA ZA TO KUCNE ČAS...

Znam i znamo, mi Tvoji poštovatelji koliko si značio dok si pronalazio utješne riječi za svakog sugovornika, patnika, običnog čovjeka, i vjeruj, govorim u svoje ime, kad mi na srce dođe neka težina, proguglati ću nešto iz tvog bogatog repertoara i izliječiti rane...I vjerujem da bi ti to tako htio...


Počivao mi u miru!

Mar 3 '15

U spomen: Atif Kujundžić




Na moje veliko iznenađenje danas ujutro kad sam pregledao poštu među svim ostalim e-mailovima upućenim na moju adresu bio je i ovaj.

 

Iako Vas ne poznajem, obzirom da ste na mailing - listi Atifa Kujundžića,

dajem si za pravo da Vas obavijestim da je Atif, jučer u toku dana preminuo.


Sve to jako me je pogodilo jer s Atifom sam se E-mailom dopisivao gotovo svakodnevno i bilo mi je drago da je on bez obzira na bolest i dalje aktivan, što u književnosti, što u svojim političkim stajalištima, koja su slično mojim uvijek bila na strani običnih ljudi, siromašnog i potlaćenog naroda.


Sama činjenica da negdje u pošti imam još jedan ili dva Atifova neobjavljena članka puno govori o Atifovoj vitalnosti i stanju uma. Upravo to me na neki način zavaralo, jer Atif mi se često znao potužiti na bolest, no s obzirom da ja još uvijek vjerujem u moć autosugestije, uvijek sam ga uvjerio da će biti bolje i da i u bolesti treba imati optimistički
stav prema svijetu oko sebe.

 

Moje prijateljstvo s Atifom započelo je negdje prije dvanaest godina kad sam pokrenuo portal Psi za neznalice. Atif je bio jedan od prvih koji mi se javio oduševljen portalom i temama o kojima sam pisao, a meni je s obzirom da onda još nisam znao da li znam uopće pisati imponiralo što se jednom poznatom književniku sviđaju tekstovi koje pišem.

 

Upravo on je bio jedna od prvih osoba s kojom smo objavili intervju. Taj intervju moći ćete pročitati na sljedećem linku: http://www.psi-za-neznalice.com/intervju%2012.htm

 

Upravo u tom intervju može se vidjeti da smo ja i Atif imali mnogo zajedničkih tema od pasa, do djece i književnosti.

 

A, o tome kako je on doživljavao portal Psi za neznalice i mene osobno govori i prvi, a vjerojatno i jedini esej napisan na tu temu. Taj esej moći ćete pročitati na adresi:

http://www.psi-za-neznalice.com/se%2028.htm

 

Naravno i ideja o pokretanju portala digitalne knjige naišla je na Atifovo odobravanje. Upravo on je bio jedan od prvih koji su nas podržali. S druge strane treba reći i to da je Atif Kujundžić i jedan od najobjavljivanijih i najčitanijih pisaca na portalu.

 

Nakon moždanog udara i bolesti Atif je kako je i sam znao reći postao naš ekskluzivni pisac i pjesnik.

 

U suradnji s njim objavili smo 10 knjiga. Posljednju zbirku poezije "Pjesme o dječjim pravima i drugim stvarima", prije samo mjesec dana, odnosno 02.02.2015.

 

O Atifu kao piscu, pjesniku i književniku mogli bismo napisati ovako: Pisanje je bilo njegov život i time se bavio više od četrdeset godina. Čak je i za vrijeme rata u BiH pisao, odnosno bio ratni izvjestitelj. Najviše je po mom mišljenju volio pisati za djecu jer su oni najzahvalnija publika, no negdje unutra u sebi Atif je po vokaciji bio pjesnik i stoga je jako volio pjesništvo i poeziju uopće. Njegov književni rad bio je zapažen, te je dobitnik niza nagrada od kojih je možda najznačajnija nagrada Društva pisaca BiH za dječju književnost za knjigu "Priče iz predgrađa". 

 

Mnoge njegove pjesme i knjige su uvrštene u školske lektire na što je bio izuzetno ponosan.  

 

Ne znam i nisam siguran koliko će se o njemu odnosno njegovoj preranoj smrti pisati u BiH medijima jer je Atif bio čovjek s vrlo razvijenim osjećajem za pravdu, te je upravo iz tog razloga prije nekog vremena istupio iz društva pisaca Bosne i Hercegovine. No, siguran sam da je Atif baš poput velikog Tina Ujevića bio mnogo bolji čovjek, pjesnik i književnik od mnogih književnika, koji nikad nisu istupili ili bili izbačeni iz društva književnika.

 

Mnogo toga o njemu kao čovjeku u vječitoj potrazi za pravdom reći će vam i sljedeće pismo upućeno na moju adresu:

 

Poštovani gospodine Grbac, 

 

Možda Vam neće značiti bogzna što, ali da Vas obavijestim:

 

U postupku koji se vodi u vezi s ratnim zločinima na Višem sudu u Tuzli, knjiga koju ste Vi objavili: SMOLUĆA, selo koje je imalo smolu pa ga sada nema - u više fragmenata korištena je kao dokaz o naoružavanju Smolućana, djelovanju Srpske demokratske stranke u političkom, vojnom i terorističkom smislu i značenju, kao i o zločinačkoj ulozi Svetomira Ilića - predsjednika, etc. U tom smislu obratili su se i meni kao autoru, pa sam dao izjavu istražiteljima. Tom prilikom sam objašnjavao /koliko znam/ šta je to digitalna knjiga, kakav značaj ima ISBN broj koji dajete posredstvom Sveučilišne knjižnice Zagreb, o tome kako se može preuzimati u neograničenom tiražu, itd. 

 

Poštovanje i pozdrav Vama i Schnautziki, 

 

Atif Kujundžić

 

Sve to zajedno s mojim odgovorom Atifu ja sam objavio u članku "Mogu li knjige bar malo popraviti i promijeniti svijet?", koji možete pročitati na adresi: http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/1612

 

S druge strane znam i to da će Atif kao čovjek, pisac, pjesnik i prijatelj meni osobno mnogo nedostajati. Nedostajati će mi i kao prijatelj i kao čovjek, nedostajati će mi i njegovi e-meilovi i njegova podrška i njegov osjećaj za pravdu.

 

No više o njemu reći će vam neke njegove knjige koje možete besplatno preuzeti s portala digitalne-knjige.com. Jer one su na neki način i njegov testamet i njegova ostavština...

 

U Zagrebu dana 02. 03. 2015, Nenad Grbac



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.