Protesti zbog zabrane stripa 'Persepolis'




Brojne američke udruge protestiraju zbog uklanjanja stripa iranske autorice Marjane Satrapi iz čikaških školskih knjižnica i razrednog kurikuluma. Smatraju da je riječ o nedopustivoj cenzuri govora i gotovo orvelijanskom sustavu represije

 

Vlasti u Chicagu navode 'snažne grafičke prizore i neprikladan govor' kao razlog uklanjanja grafičke novele 'Persepolis', iranske autorice Marjane Satrapi, iz školskog programa. Učitelji, grupe koje se bore protiv cenzure u medijima i sama autorica oštro su reagirali: potez uklanjanja stripa osuđen je i nazvan 'orvelijanskim užasom'.

 

Upravitelji škola diljem Chicaga javili su 15. ožujka da su dobili nalog iz gradske uprave kojim se zabranjuje čitanje i podučavanje o proslavljenom književnom djelu u kojem autorica progovara o društvenim promjenama u Iranu tijekom Islamske revolucije te da se strip mora ukloniti iz učionica i knjižnice. Uslijedile su oštre i glasne javne kritike i protesti protiv uklanjanja stripa te su javne škole u Chicagu ubrzo odustale od tog poteza, javivši da je uklonjen samo iz programa drugog razreda srednje škole, ali ne i iz samih knjižnica, zbog sadržaja 'u kojem se pojavljuju snažne scene nasilja i neprikladan vokabular za školski kurikulum'.

 

'Želimo biti sigurni da će djeca dobiti poruku o nehumanosti, a ne slike mučenja i uriniranja po leđima. Ne sporimo o vrijednosti ovog stripa kao umjetničkog djela, samo želimo da dospije u ruke studentima koji već imaju dovoljno izgrađenu kulturnu strukturu i zrelost za čitanje ovog stripa', objasnila je voditeljica čikaškog ureda za učenje Annette Gurley.

 

Glasnogovornica sindikata učitelja Stephanie Gadlin odbacila je te argumente nazvavši ih 'orvelijanskim ucjenama i licemjerjem'. Istaknuli su da je dosad 'Persepolis' bio zabranjen samo u Iranu.

 

'Razumijemo zašto je okrug zastrašen ovom grafičkom novelom: zato što Satrapi iskreno i beskompromisno progovara o suprotstavljanju autoritetima, razrednim i društvenim strukturama, rasizmu i rodnim uvjetovanostima. Postoji i dio u kojem se dovodi u pitanje nastavak školovanja u Iranu. Stoga je jasno da vlasti ne žele da učenici kritički razmišljaju o takvim ozbiljnim pitanjima', kazali su u sindikatu.

 

Iz Udruge američkih knjižnica u službenom priopćenju osudili su zabranu stripa kao tešku povredu učeničkih prava na informacije i nedopustiv čin cenzure.

 

Brojne američke udruge i književne organizacije, među kojima je američki Centar i nacionalno vijeće učitelja engleskog jezika, napisale su da većina američkih srednjoškolaca ima razvijenu svijest o razornom učinku nasilja. Također, većina ih je svjedočila nasilju u svom susjedstvu ili su u nekom trenutku bili izloženi nasilnim sadržajima u vijestima.

 

'Okrug još uvijek nije ponudio nijedno suvislo objašnjenje na pitanje zašto je iz kurikuluma, bez prethodne službene procedure, knjiga na brzinu uklonjena. Ona je visokocijenjeno umjetničko djelo i po njoj su uspješno naučavali diljem zemlje. Odluka je pedagoški nerazumna i zakonski sumnjiva', stoji u njihovom priopćenju.

 

Autorica Marjane Satrapi smatra da je zabrana sramotna. U stripu ne postoje fotografije mučenja. 'Srednjoškolci posjeduju zdrav razum i vide razne stvari na televiziji i internetu. Moj crtež ne prikazuje nešto iznimno stravično. To je lažan argument. Trebali bi ponuditi bolje objašnjenje', kazala je.



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.




Mar 30 '13 · Oznake: cenzura stripa u "zemlji slobode"

Kako je briga za čovjeka postala briga za potrošača

 



Časopis Business insider nedavno je objavio zanimljivi članak u kojem prati rast konzumerizma u Americi, a sve započinje rečenicom: "Amerikanci nisu oduvijek bili ovisno o kupnji".

 

Iako se tekst odnosi na razvijanje konzumerističke kulture u Americi, zanimljivo je vidjeti kako su Amerikanci od naroda koji je štedio kako bi kupovao samo ono što im je najpotrebnije, postali mahniti potrošači koji kupuju sve što im reklame sugeriraju i pritom hrane nikad situ industriju koja ne bira načine da ih uvjeri u nužnost onoga što im žele prodati.

 

Naravno, u modernim vremenima, svima je već kristalno jasno da je ono što u ovom kontekstu vrijedi u Americi, u velikoj mjeri primjenjivo i u ostatku razvijenog svijeta koji iz godine u godinu usvaja američke konzumerističke obrasce.

 

Kultura potrebe i kultura želja

 

Naime, u razdoblju obilja koje je uslijedilo nakon Prvog svjetskog rata, korporacije su uspješno spojile prijetnju hiperprodukcije s manipulativnom psihološkom strategijom.

 

"Moramo promijeniti Ameriku i transformirati je tako da iz kulture potrebe postane kultura želje", rekao je Paul Mazur iz investicijske banke Lehman Brothersa dodavši: "Ljude moramo istrenirati da žele. Da žele nove stvari čak i prije nego stare stvari potroše. Moramo oblikovati novi mentalitet u Americi. Ljudske želje moraju zasjeniti njihove potrebe".

 

Neki bi ovo mogli nazvati zavjerom, ali novi sofisticirani tip reklamiranja podržala je i sama vlada, a taj se novi trend pokazao učinkovitim.

 

Američke su korporacije na kraju Prvog svjetskog rata bile bogate i moćne, ali strahovale se od opasnosti pretjerane proizvodnje jer malo je vremena bilo potrebno da se netko zapita što će se dogoditi kada proizvedemo dovoljno dobara i ljudi prestanu kupovati.

 

Edward Bernays - "čovjek s planom"

 

Isprva se krenulo postepenim približavanjem konzumentu pa je svaki proizvod, od cipela do automobila, reklamiran tako da djeluje funkcionalno razumnom potrošaču. Već spomenuta izjava bankara Paula Mazura tridesetih godina prošlog stoljeća, došla je kao naručena i mnogi su u njoj prepoznali budućnost.

 

Novi tip oglašavanja bio je ključan za uspjeh nove ideologije, a pionir na polju "naprednog oglašavanja" bio je Edward Bernays, nećak Sigmunda Freuda koji je korporacijama pokazao kako natjerati ljude da žele ono što im nije potrebno povezujući masovnu proizvodnju dobara s nesvjesnim željama potrošača. Bernays je ujedno bio i prvi čovjek koji je auto kompanijama sugerirao da automobile prodaju kao simbole muške seksualnosti.

 

Jedno od njegovih dostignuća bilo je i razbijanje tabua pušenja među ženama igrajući na kartu "oslobođenja i emancipacije kroz konzumaciju duhanskih proizvoda" te ženama dao do znanja da je pušenje povezano s rušenjem muškog autoriteta. Njegova su umotvorine i "product placement" (prikriveno oglašavanje) i "celebrity endorsement" (korištenje slavnih prilikom oglašavanja) koji su danas standard u oglašavanju, ali i neprekidno bombardiranje porukama koje promiču konzumaciju.

 

Još 1927. jedan je američki novinar izjavio: "U našu demokraciju ulazi promjena i njeno je ime konzumerizam. Američke glavne brige nisu one čovjeka već potrošača".

 

Strojevi sreće

 

Porast konzumerizma pomogao je velikoj eksploziji na burzi, a upravo je Bernays poticao promoviranje ideje "običnih ljudi" koji kupuju dionice, a nakon što je na vlast došao predsjednik Herbert Hoover, konzumerizam je dobio centralnu ulogu u tadašnjem društvu. Hoover je navodno svojim ljudima za odnose s javnošću rekao da su preuzeli posao "stvaranja želje i pretvaranje ljudi u strojeve sreće. Strojeve koji su postali ključni za ekonomski razvitak".

 

Međutim, konzumerizam je imao i suprotne učinke. Krajem 1929. vrijednost dionica počela je padati i burze su uskoro bile u rasulu. To je označilo početak Velike depresije.

 

Ipak, to nije značilo i kraj konzumerizma. Nacionalno udruženje proizvođača i njima slične grupe, započele su kampanju kojom su promovirale prednosti kapitalizma. Drugi je svjetski rat ponovno pokrenuo američku industriju, a kada je konačno završio, "potrošački pokret" bio je jači nego ikad.


Djeca pod utjecajem konzumerizma doživljavaju stres


Reklamna industrija polaže svoje nade na djecu. Kao i svi, tako je i ona svjesna činjenice da su djeca iznimno lakovjerna i podložna bilo kakvoj vrsti sugestije. Gospodin Rkman tvrdi slijedeće:„Djeca postaju temeljna ciljna skupina oglašavanja, i to posebno djeca koja pohađaju osmi razred osnovne škole i maturanti.“ Budući da djeca predstavljaju budućnost opstanka konzumerizma, većina reklama oformljena je tako da „namami“ djecu na kupovinu tj. Na stvaranje želje da traže od roditelja da im kupuju proizvode koji se reklamiraju.

 

Posljedice takvog pristupa konzumerizma na djecu nisu male. Stres nije samo realnost odraslih. Konzumerizam ga stvara i kod djece. Psiholozi su u najnovijim rezultatima istraživanja naglasili da su djeca postala sve izloženija stresu, i to posebno u dobnoj skupini od 6-12 godina.  


Za ili protiv konzumerizma

 

Konzumerizam, kao prioritet u životu većine ljudi, polako stavlja na stranu svijet i realnost u kojoj se živi. Ljudi postaju sve ravnodušniji prema svojoj obitelji, prijateljima, partnerima, djeci, okolišu, te sve veću pažnju pridaju vlastitoj zaradi, poslu kojim se bave i stvarima koje će kupiti od zarađenog novca. Novac je postao vrijednost koja se nalazi visoko na listi prioriteta mnogih ljudi. Izgleda da se svijet polako počeo okretati oko novca. Do kad će tako biti i kad će se sustav vrijednosti „normalizirati“ teško je reći. Realnost je takva kakva je, ali uvijek postoji mogućnost svjesnog odlučivanja u svezi života kakvog se želi imati.

 

Konzumerizam u Hrvatskoj

 

Naravno tu treba posebno napomenuti da je kunzumerizama sve jači i u Hrvatskoj te da ga bankari, strane korporacije i političari stalno podstiću. Koliko je on Hrvatskim političarima ili njihovim stranačkim blagajnama važan govori nam i činjenica da su se hrvatski političari više trudili oko navodnog zakona o pravima potrošača (osnovnim uputama stranim korporacijama o tome što ne bi smjele činiti), nego oko zaštite ljudskih prava Hrvatskih građana (to ionako svi učestalo krše, od političara, do policije, tajnih službi i Hrvatske vojske.

 

No, uglavnom istina je da hrvatski političari rade ono što im banke ili strane korporacije narede odnosno za što uplate novac u njihove stranačke blagajne i zato dobro pripazite za koga ćete glasati na sljedećim izborima.


Obradio: Nenad Grbac



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

 

Najbolji znanstveno fantastični romani




Ovo su znanstveno fanastični romani koje svakako morate pročitati!

 

20. C. J. Cherryh: The Chanur Saga

 

Pet romana sačinjavaju sagu o Chanurima – klanu mačkolike izvanzemaljske rase Hani, čiji brod jednog dana spašava neobično biće: čovjeka Tullyja. Romani se odvijaju u udaljenom dijelu svemira, u kojem nekoliko različitih rasa manje-više miroljubivo koegzistira u labavoj organizaciji, u kojoj ih vezuju sporazumi i ugovori o slobodnoj trgovini i korištenju svemirskih stanica. Spasivši Tullyja, klan Chanura navući će na vrat bijes predatorske rase Kif, koja se polakomila za novim prostorima za ekspanziju svoje civilizacije.

 

19. Alfred Bester: The Demolished Man

 

The Demolished Man, prvi roman koji je osvojio nagradu Hugo, smješten je u budućnost u kojoj je telepatija normalna pojava. Već prema razini sposobnosti, postoji nekoliko kategorija telepata koji rade kao tajnici, savjetnici, odvjetnici ili kao visokopozicionirani vladini dužnosnici, a zahvaljujući njima već se 70 godina nije dogodilo nijedno ubojstvo. Stoga, kad Ben Reich odlučiti počiniti taj gotovo iskorijenjeni zločin, mora smisliti elaborirani plan kako bi izbjegao strašnoj kazni.

 

18. Margaret Atwood: The Handmaid’s Tale

 

Ovaj se roman odvija u distopijskom SAD-u, u zemlji poharanoj nuklearnim, biološkim i kemijskim zagađenjem, u kojoj je većina stanovništva sterilna, a na vlasti su vojna diktatura i teokratska vlada. Ono malo još uvijek plodnih žena sada su vrlo vrijedna roba, čija je jedina funkcija i smisao života rađanje djece, a vladajuća klasa neće prezati ni pred čim kako bi se održala na čelu strogo podijeljenog kastinskog društva.

 

17. Aldous Huxley: Vrli novi svijet (Braved New World)

 

Klasik SF žanra, distopija koja pretendira biti utopijom. Radnja se odvija u 26. stoljeću, kada se tehnološki napredno ljudsko društvo okreće hedonizmu i postizanju sreće uz pomoć seksa, droge “some” i eliminiranja čestih izvora ljudskih nezadovoljstava – između ostalog umjetnosti, književnosti i religije. Protagonist John Savage rođen je u udaljenom, primitivnom rezervatu te se stjecajem okolnosti upoznaje sa suvremenim i njemu sasvim stranim svijetom.

 

16. Keith Roberts: Pavane

 

Roman alternativne povijesti, koji se odvija u Engleskoj u kojoj i dalje prevladava katoličanstvo, zahvaljujući španjolskoj armadi koja je 1588. uspjela poraziti kraljicu Elizabetu (najpopularnija premisa alternativne povijesti odmah iza premise ajmo ubiti Hitlera). No, zahvaljujući tom događaju, katolička Crkva postaje i sekularnim suverenom u cijelome svijetu, a to za posljedicu ima tehnološki i znanstveni zastoj čovječanstva.

 

15. Walter M. Miller, Jr.: A Canticle For Leibowitz

 

Kompleksni post-apokaliptični roman čija se radnja odvija na budućoj Zemlji koja je nakon nuklearnog rata bačena nazad u srednji vijek, u kojem su knjige i čitanje zabranjeni, a ono malo preostalog predratnog znanja i tehnologije čuva Crkva. Knjiga je podijeljena na tri dijela, a radnja svakog od njih zbiva se sa 600 godina odmaka. Tijekom tog vremena civilizacija se obnavlja, a stara znanja ponovno rađaju.

 

14. Frederik Pohl: Čovjek plus (Man plus)

 

U bliskoj budućnosti kolonizacija Marsa jedini je izlaz iz neumitnog nuklearnog okršaja dviju hladnoratovskih sila. No američka vlada ne želi samo naseliti Mars, nego želi stvoriti čovjeka koji će moći i preživjeti na Marsu, pa pokreće projekt Čovjek Plus. Protagonista Rogera znanstvenici polako preobražavaju u kiborga prilagođenog životu u marsovskoj atmosferi, a kako mu se mijenja tijelo, tako se mijenja i njegova percepcija čovječanstva i vlastite ljudskosti.

 

13. Robert A. Heinlein: Vrata u ljeto (The Door Into Summer)

 

Po mnogima jedna od najboljih i najzabavnijih priča o putovanju kroz vrijeme, koju je Heinlein navodno napisao u samo 13 dana. Protagonist Daniel Boone Davis izumitelj je praktičnih kućanskih strojeva poput automatskih usisavača ili perača prozora, međutim njegov prijatelj i poslovni partner te njegova zaručnica urote se protiv njega i preuzmu kontrolu nad kompanijom. Daniel se odluči podvrgnuti kriogenom snu i potražiti pravdu 30 godina u budućnosti, u kojoj će se, između ostalog, susresti s jednim znanstvenikom i njegovim vremenski strojem.

 

12. Daniel Keyes: Flowers For Algeron

 

Prema istoimenoj pripovijetci, također objavljenoj u jednoj od starih Futura, Keyes je napisao ovaj kontroverzni i uznemirujući roman koji je zajedno s romanom Babel-17 podijelio nagradu Nebula 1966. godine. Tridesetsedmogodišnji Charlie s IQ-om 68, podvrgne se eksperimentalnoj operaciji koja mu za samo nekoliko mjeseci poveća IQ na 185. Visoka inteligencija mu, naravno, potpuno promijeni život, ali i odnose s ljudima koje je do tada poznavao. Promatrajući laboratorijskog miša Algernona, koji je također prošao kroz istu operaciju, Charlie pokušava dokučiti vlastitu sudbinu.

 

11. Nancy Kress: Beggars in Spain

 

U jednoj od starih Futura bila je objavljena Hugom i Nebulom nagrađena novela Prosjaci u Španjolskoj, koju je autorica proširila u ovaj roman i kasnija dva nastavka Beggars and Choosers i Beggars Ride. Roman se odvija u SAD-u, u vrijeme procvata genetičkog inženjeringa i hladne fuzije. Međutim, “normalni” se ljudi osjećaju ugroženima, pa počinju diskriminirati genetički poboljšane ljude, kojima je uklonjena potreba za snom, a time povećana inteligencija, ali i regeneracija organa, pa postaju gotovo besmrtni. Nespavači se stoga odluče povući od ostatka svijeta.

 

10. Larry Niven: Ringworld

 

Još jedan od pisaca nemjerljive mašte, u Ringworldu je opisao svijet smješten na divovskom prstenu u svemiru, čija je površina otprilike veličine 3 milijuna Zemlji. Dvjestogodišnjeg mladića Louisa Gridleyja Wua unajmljuje biće izvanzemaljske rase, poznate kao Pierson’s Puppeteer, kako bi istražio taj prsten i otkrio tko ili što je stvorio Ringworld. I Ringworld bi se, priča se, uskoro mogao naći na malim i velikim ekranima, kao film ili mini-serija.

 

9. Philip K. Dick: Ubik

 

Teško da bi se ijedna lista najboljih SF romana mogla sastaviti bez spominjanja ovog u Hollywoodu omiljenog žanrovskog pisca, a izdvojiti najbolji od najboljih Dickovih romana nije nimalo lako. Roman je prije par godina proglašen jednim od najboljih romana napisanih na engleskom jeziku. Domaći časopis za znanstvenu fantastiku u teoriji i praksi, Ubiq, čak nosi ime njemu u čast. Tema romana je tipična dickovska: prepletanje i brisanje granica između stvarnog i nestvarnog, u svijetu gdje ljudi imaju parapsihološke moći.

 

8. Samuel R. Delany: Babel-17

 

Izuzetan roman izuzetnog autora koji je u žanr znanstvene fantastike unio nove načine pripovijedanja i nove teme i čijoj mašti nema premca. Ovaj bi se roman mogao nazvati lingvističkim SF-om, budući da se bavi lingvističkom hipotezom da mehanizam bilo kojeg jezika utječe na razmišljanje govornika i da misli izražene jednim jezikom ne mogu točno shvatiti ljudi koji pričaju drugim jezikom. U ovom je romanu taj “neshvaćeni” jezik izvanzemaljski jezik koji se može koristiti kao oružje i čije bi dešifriranje moglo biti odlučno u međuzvjezdanom ratu između ljudi i neznanih napadača.

 

7. Iain M. Banks: Use of Weapon

 

Ovo je najbolji roman iz pomalo neujednačene ali izrazito zabavne Banksove serije o Kulturi – anarhističkom, utopijskom i tehnološki vrlo naprednom budućem društvu koje živi razbacano po poznatom svemiru i koje se sastoji od ljudi i umjetnih inteligencija. Kod nas su prevedena prva dva romana iz serije, Sjeti se Phlebasa i Igrač igara, a ovaj treći, Use of weapons, ističe se (osim po iznimno zanimljivim likovima i iznimno kompleksnoj radnji, koji su svojstveni svim romanima Kulture) svojim stilom i nelinearnom radnjom.

 

6. John Varley: Geanska trilogija (Gaea Trilogy)

 

Tri romana: Titan, Čarobnica i Demon, jedni su od najmaštovitijih i najbizarnijih romana ikada napisanih – toliko bizarnih da je teško ne pomisliti kako je autor bio na teškim drogama kada ih je pisao. Ukratko, Gea je umjetno stvoreni svijet koji izgleda poput kotača, koji nastanjuju raznovrsna bizarna bića i kojim vlada šizofrena centralna inteligencija, ovisna o holivudskim filmovima. Ljudska posada broda Ringmaster, koja je nabasala na taj neobičan satelit u orbiti Saturna, nađe se na Gei i postane njezin neodvojiv dio.

 

5. Lois McMaster Bujold: Saga o Vorkosiganima (Vorkosigan Saga)

 

Dvadesetak romana i novela o pustolovinama mladog barrayarskog plemića Milesa Vorkosigana i njegovih roditelja prije njegova rođenja, tvori nevjerojatno simpatičnu i uzbudljivu seriju kojoj malotko može odoljeti. Miles, unatoč svojim urođenim fizičkim manama (krhke kosti i nizak rast), izrasta u vojnog genija čija inteligencija, humanost i smisao za humor privlače simpatije, odanost i ljubav svakoga tko mu se nađe u blizini, i čija će ga urođena sklonost upadanju u pustolovine odvesti na najzanimljivija mjesta naseljenog svemira.

 

4. Orson Scott Card: Serija Enderova igra (Ender’s Game Series)

 

Ender je nadareni šestogodišnji dječak koji je unovačen u vojnu školu u kojoj se obučavaju djeca za svoje buduće uloge vojskovođa. Zemlji, naime, prijeti nova invazija okrutnih insektolikih izvanzemaljaca i potrebno je stvoriti generaciju vojnika koji će ih biti sposobni uništiti. No, pomna planiranja i tajne manipulacije dovest će do nevjerojatnih razvoja događaja. Ove godine u kina nam dolazi ekranizacija.

 

3. Ursula Le Guin: Ljudi bez ičega (The Dispossessed)

 

Ovo je roman povremeno upitne socijalne utopije i nesumnjivo roman koji nijednog čitatelja neće ostaviti ravnodušnim. Fizičar Shevek, koji živi na anarhističkom planetu Anarresu, odlazi na planet-blizanac Urras, koji je u socio-političkom smislu sličan suvremenoj Zemlji, kako bi razvio svoju opću teoriju vremena. Iz poglavlja u poglavlje priča se razmješta s Anarresa na Urras, iz anarhijske (anti)utopije u (anti)utopiju pod nečijom vlašću, s planeta na kojem nitko ništa i nikoga ne posjeduje, na planet gdje sve nekome pripada, pa čak i kad je riječ o privatnim mislima.

 

2. Frank Herbert: Kronike Dine (Dune Series)

 

Još se uvijek vodi rasprava pripada li ova serija u žanr znanstvene fantastike, fantasyja ili, prema najnovijim teorijama, science fantasyja, ali je sigurno jedna od najslavnijih priča ikada ispričanih. Šest romana originalne serije: Dina, Mesija Dine, Djeca Dine, Božanski car Dine, Heretici Dine i kod nas još uvijek nepreveden Chapterhouse Dune, odvest će vas tisuće godina u budućnost na pješčani planet Arrakis, poznat kao Dina, kroz koji rovare divovski pješčani crvi, na kojem cvjeta proizvodnja začina – droge koja omogućuje dug život, vitalnost, pojačanu svijest i međuzvjezdana putovanja – kojim vlada galaktičko carstvo u neprestanim previranjima i borbama za prevlast i čiji su potomci, religije i filozofije isprepleteni i neodvojivo utkani u samu pustinju iz koje su potekli.

 

1. Dan Simmons: Hiperionska saga (Hyperion Cantos)

 

Tetralogija koja se sastoji od romana: Hyperion, Pad Hyperiona, Endymion i Uspon Endymiona. Svi ljubitelji ovih romana pomalo se ježe na vijest da je Hollywood bacio oko na njih, jer je zbog kompleksne radnje, mnogobrojnih likova, raspona godina i fascinantnih slika – teško zamisliti vjerno pretakanje ove priče na film. Brodovi koji ubijaju i oživljavaju svoje putnike, ubojito čudovište koje je sastavljeno od oštrica i metalnih šiljaka, divovska nastanjena stabla koja putuju kroz svemir, odmetnuta umjetna inteligencija kojoj je cilj istrijebiti čovječanstvo, putovanje amo-tamo kroz vrijeme, kuće sa sobama na različitim planetima… Ovi romani definitivno donose jednu od najmaštovitijih, najuzbudljivijih, ali i najstrašnijih space opera svih vremena.

 

Napisala: Irena Rašeta

 

-----------


Obradio i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

MR MAGDALENA DŽINIĆ SLIKARICA




(Raspeti u Agoniji)


IZLOŽBA SLIKA, UMJETNIČKA GALERIJA KRISTIAN KREKOVIĆ 


FRANJEVAČKI SAMOSTAN SVETIH PETRA I PAVLA TUZLA


* * * 


Mr Magdalena Džinić jedna je iz plejade sjajnih mladih slikarica koja je završivši Likovnu akademiju Široki Brijeg, na postdiplomskom studiju magistrirala sakralno slikarstvo. Drugi put izlaže u Tuzli, u Franjevačkom samostanu Svetih Petar i Pavle, u Umjetničkoj galeriji Kristian Kreković. Osim svega, Magdalena Džinić je Tuzlanka. Mramor kod Tuzle. 


* * *


Kao neposredna i smislena likovna veza sa ranijom izložbom Magdalene Džinić u ovoj istoj galeriji, Magdalena je zadržala na karakterističan način realiziranom glogovom vijenccu Isusa Krista koji je nosio na križnom putu, a koji smo vidjeli kao cizeliranu pojedinost na nekim njezinim ranijim slikama na kojima nije samo na glavi Isusa Krista, več steže i vrat Majke Božje. Ova impresivna pojedinost javlja se sasvim opravdano kao detalj koji je u ovoj postavci i smislena veza sa onom Magdalenom Džinić odranije. Sve druge slike nastale su u drugačijem maniru i tehničko tehnološkoj realizaciji.


* * *




(Suze svetoga Franje)


Magdalena Džinić poetički zrelo, nadahnuto i emotivno realizira obiman ciklus sakralnih prizora i slika za ovu postavku. 


Suze svetoga Franje čudesnim je postupkom ostvarena slika. Sv. Franjo sazdan je od smeđeg habita koji u svjetlu prelazi u crvenu boju, dok mu ruke i lice u usrdnoj molitvi prelaze u svjetlo. Suze su crno-bijele /stvarnosne/ i stepenasto se uspinju do svetosti /poznato je kakav je bio težak put uznošenja Svetog Franje do svetosti i koliko je trebalo vremena i vjere da bude kanoniziran/. 


* * *




(Rođenje)


Dirljiva je i lijepa do potresnog slika Rođenje! Takve boje i crtež nismo imali priliku vidjeti. Mali – tek rođeni Isus u krugu svoje Obitelji je kao pilence od toplih nijansi žute boje. Samo oveća aureola oko  njegove glave uozbiljava cijeli prizor i pomalo asocira na ljusku jajeta iz kojega se izlegao. Ovoliko topline i likovne bliskosti nosi još slika Rođenja Isusa Krista koju je u sasvim drugačijoj tehnici /niti topljenog katrana kao nježno i suptilno pletivo obojeno nijansama žute/ ostvarila Marijana Ivešić Pažin. Magdalena Džinić uistinu je inventivna i darovita slikarica s mnogo plodotvornih ideja i visokim estetskim zahtjevima, te primjerenim odnosom prema slikarskom materijalu i tehnikama. 

  

* * *


Riječi su kao ribe /što je i stvarnosno tačno/, slične spermatozoidima /jer potiču misli i ideje/ ali u svakom primjeru skliske, prolazne, sklone transformiranju smislova u svojoj nosivosti. Isus Krist je kao povijesna osoba u dijelu svoga života bio i ribar... Njegove riječi na slici Magdalene Džinić se rascvjetavaju na osnovi križa i u toplim nijansama žute boje nose sakralne znake njegovoga svijeta i vremena. Magdalena tu sliku razvija do cjelovitog prizora, a potom i do Otajstva koje jeste okruženo glogovim vijencem čije bodlje /kao ljudska zla volja/ ne dopiru do toplog žutog i bijelog usijanja i moći Božje Volje u centrištu. 


Krajnje samosvjesno, dosljedno sa stanovišta likovnosti, Magdalena je izgradila i likovno zaokružila likovnu simboliku vremena rođenja, odrastanja, propovijedanja, stradanja na križnom putu /pasije/ i uskrsnuća Isusa Krista. Iz same i nepatvorene vjere u Stvoritelja i Žrtvu Isusa Krista, slikarica Magdalena Džinić iznosi na prizore koji nas moraju potresti, zbog kojih moramo sami sebe zapitati o mnogo čemu ljudskom i posebno o žrtvi Isusa Krista za sve ljude. 


* * *




(Utjeha)



U Agoniji i Progonima njezini likovi prelaze u svjetlost raslojavajući sami sebe iz svoje nutrine naspram svjetskog nemilosrđa. U Progonima javlja se na ortogonalno projiciranom stolu i ribarski ulov Isusa Krista. Tri ribe – za Oca, Sina i Duha Svetoga – po jedna. 


Pohod Elizabeti Magdalena donosi kao svjetlost otajstva o začeću sa naslikanim embrionima. 


* * *




(Mojsije)


Iznimno je impresivna slika Mojsije, koji u bijelom habitu prolazi otvorenim prolazom u vodama Crvenog Mora predvodeći izlazak hebrejskog svijeta iz Egipta. Magdalena je tako dosljedno i s prikladnom dozom apstraktnog donijela otvoreni prolaz u plavoj vodi sa crvenim površinama na obje strane koje sugeriraju povjesno mjesto prolaska – Crveno more i svu natiskanu masu ljudi i životinja koje se slijedeći Mojsija kreću prema obećanoj zemlji Hanan... 


Etc.




(Bezgrešno Začeće)


No, možda je najimpresivnija i estetski uistinu do čudesnog najznačajnija slika u cijelom ciklusu Bezgrešno Začeće. Sva u bijelom, možemo reći kao sama čistota i čista ljepota, vitka i u pokretu, Majka Božja susreće Duha Svetoga, lepršavoga i u plavima nijansama formalno disperznog kao dašak vjetra /plavo – muška boja/ i kao da ne osjeća dodir i međusobno prožimanje, jer duhovno nije i materijalno/fizičko i nužno fiziološki osjetilno.


Ovo je slikarski blistavo nadahnuta slika, proumljen i proosjećan ezoterijski prizor i kao slika kruna cijele postavke – da promatrača mora ostaviti bez daha.


* * *


Magdalena Džinić kao osoba, vjernica i slikarica, stavlja nas ispred svoga doživljaja Svete Obitelji, Rođenja Isusa Krista, njegove pasije i smisla njegove žrtve, ispred lika Svetoga Franje i Otajstva – na specifično osoban način viđenja i pušta da gledamo, doživljavamo i sudimo. Magdalena Džinić ne zazire. 


* * *


Cjelovitost ciklusa ovih slika, njihov sadržaj i estetska vrijednost bez daljnjeg, dragocjen su doprinos suvremenoj hrvatskoj sakralnoj umjetnosti koja i inače uživa visok ugled u svijetu.


* * *


Ožujka, anno Domini, 2013.


--------------------------         


Slike Magdalene Džinić


                                    


(Bojno polje)




(Božja oprema I)




(Božja oprema II)




(Božja oprema III)




(Jedinstvo)




(Otajstvo)




(Pohod Elizabeti)




(Progoni)




(Riječ)




(Riječ I)


--------------------------------------


Napisao: Atif Kujundžić


Preuzeto s adrese: http://tacno.net/


Svi tekstovi Atifa Kujundžića: http://tacno.net/author/atif-kujundzic/ 

DVORCI U HRVATSKOJ




Piše: Sunčica Furdek


Hrvatski dvorci –veliko kulturno nasljeđe


Kulturna baština i kulturno nasljeđe Hrvatskog naroda jedna je od najvrjednijih dobara  koje trebamo čuvati, njegovati i održavati. U Hrvatskoj ima gotovo sedam tisuća zaštićenih kulturnih dobara, a kao najveće blago često se ističu dvorci.


Hrvatska je geografski interesantna zemlja. Posjeduje prirodne ljepote od ravnica, preko planina, pa sve do mora. Povijest  Hrvatske je povijest s bogatom kulturom i kulturnim utjecajima. Pod kulturnim utjecajima susjednih država Hrvatska je izgradila multi-kulturalnu posebnost, ali i nekim čudom zadržala autentičnost. To se sve odrazilo i na gradnju dvoraca u određenim razdobljima povijesti. Tako na primjer u Dalmaciji i Istri dvorci su palače građene pod utjecajem Italije, Grčke i Mediterana, dok su dvorci u Zagorju, Slavoniji i nekim unutrašnjim krajevima bili izgrađeni više pod utjecajem arhitekata i građevinara iz Austrije i Mađarske. Dakle, osim utjecaja susjednih država, na samu gradnju utjecao je i stil odnosno razdoblje u kojem se dvorac gradio.


S obzirom na sve spomenuto, Hrvatska u svojim dvorcima ima raznovrsno i golemo kulturno nasljeđe koje je dobar turistički potencijal u suvremenom svijetu. Na žalost, velika većina dvoraca u Hrvatskoj do dana današnjeg je zapuštena, devastirana i osuđena na propadanje. U moru zapuštenih dvoraca, nađe se i koji privatni investitor –„dobročinitelj za dvorce“. Izgleda da su takvi „dobročinitelji“ rijetkost, ali i spas!


Istražili smo:


Zašto Hrvatska nije poznata po dvorcima poput Irske, Škotske, Engleske, Francuske, Španjolske, Njemačke…


Ulaganje, obnavljanje i renoviranje takovih građevina  u Hrvatskoj je vrlo slabo i pojedinačno.


Velika većina dvoraca u Hrvatskoj će propasti. Zašto i na koji način je u opće do toga došlo?


Nakon drugog svjetskog rata mnoge građevine poput kurija, palača i dvoraca su u  Hrvatskoj bile oduzete njihovim vlasnicima i pretvorene u državno vlasništvo komunističke države, prenamijenjene u gospodarske zadruge, devastirane i prepuštene zubu vremena…


90-tih godina prošloga stoljeća nakon pada komunizma i završetka socijalizma, u obrambenom domovinskom ratu, pak mnogi takvi kulturni spomenici- četničkom invazijom i invazijom vojske JNA-devastirani su.


Danas- kada Hrvatska uživa mir i samostalnost i kada je po anketama svjetskih istraživanja jedna od najpoželjnijih turističkih destinacija –ne ulažemo dovoljno sredstava u svoje dvorce, palače i kurije –te one već dugo i sigurno propadaju.


Hrvatska najviše dobiti ostvaruje od turizma. Hrvatski dvorci osim kulturnog nasljeđa jesu i veliki turistički potencijal. Zašto većina dvoraca u Hrvatskoj „zjape“ prazni i zapušteni?


Samo u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji ima čak sedamdeset i tri dvorca i kurije.                                                                                                                                                                                                                                                                    

Iz Ministarstva kulture za područjeZagrebačke županije objasnili su da je glavni problem u nedovoljnim financijskim sredstvima. Financijskih sredstava ima jako malo, a sva raspoloživa sredstva su već namijenjena za sanaciju određenih dvoraca, tako da svi ostali  propadanju, stoje zapušteni i prepušteni zubu vremena.


Postoje slučajevi vandalizma nad dvorcima. Kako to?


Npr. dvorac Brezovica - prije nekoliko godina bio je meta vandala koji su išarali freske. U vlasništvu je Crkve, a planira se obnova. Na plemićkom imanju Barać nedavno obnovljenom –lopovi su poskidali bakrene cijevi s građevina pored glavnog dvorca, a s dvorca nisu uspjeli skinuti bakar samo zato jer im je bilo pre-visoko za penjanje. Ima niz primjera vandalizma po dvorcima u Hrvatskoj samo zato jer državni nadzor i briga prema dvorcima nije maksimalna. Na žalost, živimo u vremenu kada se kultura i kulturna baština zanemaruje i stavlja na margine društva.


Šokantno je i to da u  Zagrebačkoj županiji gotovo niti jedan uređeni dvorac nije otvoren za posjetitelje svaki dan. O čemu je tu riječ?


Dvorci nemaju svoje ustaljeno radno vrijeme npr. „od kada do kada“ se može vidjeti unutrašnjost dvorca i za to kupiti karta. U samo nekoliko stoljetnih zdanja može se ući i razgledati, ali isključivo uz najavu. Dakle, ova je problematika očito mnogo šira od nedovoljnih financijskih sredstava države za sanaciju i restauriranje dvoraca.


Kako je danas uređeno vlasništvo dvoraca u Hrvatskoj?


Svi dvorci s popisa Ministarstva kulture nisu u vlasništvu države. Neki su, naime, u privatnom vlasništvu  ili u koncesiji, a mnogi koncesionari ne ispunjavaju uvjete za uređenje dvoraca. Važno je da dvorci dođu u „dobre ruke“ tj. u vlasništvo i donaciju onih koji iskreno poštuju kulturno nasljeđe i imaju dovoljno interesa i financija da im povrate stari sjaj i vrijednosti.


Porazgovarali smo s odvjetnikom gospodinom  Vlatkom Martinovićem  investitorom  i vlasnikom  plemićkog dobra Barać –dvorca u Donjoj Zelini.


Ljubav prema dvorcima


Gospodin Martinović od uvijek je gajio ljubav za dvorce okružene prekrasnim krajolicima. Još kao student vozeći se na motoru (maloj Vespi) obišao je čitav Zagorski krajolik poznat po dvorcima. Vozeći se tako na motoru u glavi mu se rodila misao da će i on jednoga dana postati vlasnik nekog dvorca. Puno godina kasnije taj san je i ostvario kada je postao vlasnik plemićkog dobra Barać -dvorca u donjoj Zelini. U dvorac je uložio puno ljubavi i kapitala, evo priče;


Plemićko dobro Barać –dvorac u Donjoj Zelini


Dvorac je smješten nedaleko od Zagreba - cc 30 minuta vožnje - od samog centra grada. Dvorac je kasnobarokna zgrada. Datira još iz razdoblja 1794. godine čemu i dan danas svjedoči kamena ploča uzidana na zidu tavana dvorca u koju je ugravirana ta godina. Nakon opsade Turaka na jednokatnicu s verandom dozidan je i gornji dio. Dvorac je smješten u prekrasnom zelenilu i mirnom okruženju. Sadašnji vlasnik ga je savršeno renovirao i prilagodio potrebama suvremenog obiteljskog života.


Investicija i obnova plemićkog dobra


2002. godine sadašnji vlasnik otkupio je imanje s dvorcem. Te godine stanje dvorca bilo je katastrofalno -zapušteno. Kako je u opće došlo do takvog katastrofalnog propadanja objasnio nam je sadašnji vlasnik;


Nakon 2.sv. rata posjed s dvorcem i svim građevinama došao je u vlasništvo komunističke države. Država je to čitavo dobro dodijelila poljoprivredno-industrijskom kombinatu Zagreb. Poljoprivredno-industrijski kombinat Zagreb je posjed i građevine koristio za proizvodnju jabuka. Zbog neprimjerena korištenja dvorac je bio vrlo zapušten, oštećen, gotovo devastiran sa čitavim zemljištem i objektima. Skoro 50 godina kasnije, nakon domovinskog  rata (padom socijalističkog poretka) -u novom političkom sustavu demokratske i neovisne RH i u postupku privatizacije- dvorac je i dalje zapušten propadao i o njemu se nije vodilo brige. Takvo stanje bilo je skroz dok ga sadašnji vlasnik nije otkupio i započeo obnovu.




Na fotografiji se vidi kako je dvorac bio upropašten kada ga je sadašnji vlasnik otkupio. Stara drvena veranda je bila totalno devastirana i u ruševnom stanju.

 



Stara „Pilnica“ –mjesto gdje su kmetovi jeli. Građevina koju je sadašnji vlasnik morao renovirati gotovo iz temelja.

 





Proces uređenje dvorca i objekta uz dvorac trajalo je punih 12 godina.


2002. godine nakon što je kupio plemićko dobro, sadašnji vlasnik pristupio je kontinuiranom investiranju u dvorac i u čitavo imanje oko dvorca. Uređivanje i  renoviranje objekata i posjeda tj. čitavog plemićkog dobra trajalo je do današnjih dana s konačnim rezultatom -sjajnim spojem tradicije i suvremenog života.


Spoj tradicije i suvremenog života


Kompleks je lociran na mirnom okruženju i prekrasnoj  lokaciji. Do imanja se može doći autocestom Zagreb-Varaždin. Od stare ceste Donja Zelina- Sv. Ivan Zelina asfaltirana je prometnica skroz do samog objekta cc 800 m. Imanje ima video nazor praćen s ulazne kapije za vozila i za ulaz za pješake. Lokacija je priključena na gradski vodovod, interni vodovod iz vlastitog izvora, elektroenergiju, telefon, plin, zemni plin iz gradske mreže, te ima ugrađeno centralno grijanje u svim prostorijama. Imanje uključuje dvorac s ugrađenim i nadograđenim panoramnim dizalom, „Pilnicu“ ( mjesto gdje su nekada jeli kmetovi), vinski podrum ispod „Pilnice“,  konjušnicu, pomoćni objekt uz konjušnicu, 3 garaže s automatskim vratima i mehaničarsku radionu u sklopu garaža, objekt -2 stana za stalni boravak čuvara i njegove obitelji.


Lokacija samog imanja je brdo blage padine sa zemljom izuzetne kvalitete za bilo koju vrstu raslinja kao i za dosadašnju namjenu (plantažni voćnjak s potrebnim gospodarskim objektima). Osim izvođenja priključaka potrebnih za suvremeni način života na imanju, izvedeni su kompletni građevinski radovi namijenjeni za suvremeni obiteljski život. Uređenjem svih krovišta, dimnjaka i postavljanjem bakrene limarije na svim objektima, izradom prozora po specijalnoj narudžbi iz Njemačke, te izradom drvenih grilja po uzorku na izvorne grilje, te kvaliteta vanjski zidova debljine 1,10 m izuzetne stabilnosti bez ikakvih napuklina -samo su neke od odlika adaptiranoga dvorca -kojima se može podičiti investitor objekta.


Čitav dvorac jest renoviran, još samo unutarnji zidovi i podovi podliježu uređenju prema budućim interesima i namjeni objekta.


Između ostaloga, fotografije nakon uređenja u usporedbi s onim fotografijama prije uređenja, govore više od  riječi;




„Pilnica“ s novim krovištem i adaptacijom iz temelja (unutrašnjost nakon uređenja):




Pristup imanju nakon uređenja; Ulaz na imanje s električnom kapijom i video nazorom :

 



Dvorac iz vana (nakon uređenja):




Dvorac nakon uređenja prilagođen modernom načinu življenja i stanovanja. Umjesto stare drvene verande sadašnji vlasnik dobio je dozvolu za ugradnju panoramnog dizala koje omogućava prekrasan pogled na čitavo imanje. Prikazano na fotografiji kao spoj tradicije i suvremenog života.




fotografija prikazuje sadašnji idiličan izgled imanja.

  

Slijedi kronološki prikaz zanimljive povijesti ovog dvorca i njegovih vlasnika;


Vlasnici i sudbina dvorca –povijesna kronologija


Povijest zelinskog kraja vezana je uz poznatu  hrvatsku plemićku obitelj Domjanić, budući  je još 29.03.1596. g. Stjepanu Domjaniću dodijeljen  Plemićki list i grbovnica. Ova obitelj posjedovala je imanje -vlastelinstvo Golubovac u Donjoj Stubici. Prema tadašnjim običajima, hrvatsko plemstvo međusobnim je ženidbama i udajama širilo svoj utjecaj, povećavalo svoja imanja i gradilo dvorce-kurije, pa je tako i Regina pl. Domjanić, udata grofica Drašković, oko 1790. Izgradila dvorac Golubovac na mjestu stare drvene kurije, a nekako u isto vrijeme 1794. započeta je i gradnja dvorca-kurije u Donjoj Zelini (tada označene kao Gornja Zelina).  


Na zapadnom  zidu tavanskog prostora ugrađena je kamena ploča s oznakom 1794. koja i danas postoji. Dvorac-kurija izgrađena je na mjestu ranije postojeće građevine,  jer je oko tog objekta izveden okop s vodom i jedinim mogućim pristupom preko pomičnog mosta. Okop je kasnije zatrpan, a njegovo postojane vidljivo je iz starih katastarskih planova i formiranih parcela, od kojih jedna i danas nosi naziv „Graba“, a na kojoj se nalazi objekt „Pilnice“ s velikim podrumom izgrađenom u dijelu ranijeg okopa.


Osnivanjem zemljišnih knjiga 1902. kao vlasnici plemićkog dobra upisani su pl. Franjo Barać (Kraljevski sudski vještak u Zagrebu plemenita roda)  i  supruga mu pl. Matilda Barać, rođena Domjanić (kćerka pl. Dragutina Domjanića (1875.-1933.) poznatog vijećnika, pravnika, književnika i pjesnika čije se brojne kajkavske pjesme čitaju, govore, pjevaju i danas - npr. pjesme „Kaj“ ili „ Fala“ -postale su trajna baština hrvatske kulture). Matilda pl. Domjanić udajom  za Franju  pl. Baraća je plemićko dobro Domjanića kao vlastiti miraz prenijela u obitelj Barać.


Iz braka pl.Franje Baraća i pl.Matilde Barać -rođeno je četvero djece; Milutin, Vladimir, Antun i Marija -od kojih je najznačajniji Milutin Barać (1848.-1938.) graditelj i prvi direktor tada najveće europske rafinerije nafte -Riječke rafinerije-koji je već 1905. postao isključivi vlasnik cijelog imanja u Donjoj Zelini -Kurije Barać. Pred kraj života i do smrti Milutin Barać uživa na imanju i bavi se svojim tadašnjim hobijem –pčelarstvom. Konstruirao je „Baračinku“-košnicu koja si i dan danas koristi u pčelarstvu.


Za vrijeme 2.sv. rata objekte imanja koristile su najprije njemačke jedinice, a potom jedinice hrvatske vojske domobrani i ustaše. Na imanju je kao poručnik Wehrmachta boravio jedno vrijeme i sam  Kurt Waldheim koji je kasnije bio i generalni tajnik Ujedinjenih naroda i predsjednik Republike Austrije.


Do 1945. Dvorac-kurija ostala je u prvotnom stanju (sa svim namještajem i uređenjem), a od 1945. počela je totalna devastacija neprimjerenim korištenjem.


Nakon 2.sv. rata u zemljišnim knjigama od 26.kolovoza 1946. kao vlasnici upisani su Kappler mldb. Adolf, Wolf Branko, Baborsky Aleksandra, Baborsky Borislava i Arany Zlata –koje su nasljednice kćeri pokojnoga Barać Milutina.


1947. godine na temelju Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, zemljište je upisano u vlasništvo Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije. Iste godine kao vlasništvo upisana je Općenarodna imovina, a kasnije kao Društveno vlasništvo.


Zakonom Republike Hrvatske o povratu vlasništva oduzete imovine za vrijeme komunističke vladavine, sva oduzeta imovina vraćena je ranijim vlasnicima i njihovim nasljednicima. U to vrijeme nasljednici su bili u glavnom starije osobe, preko 80 i više godina, pa nisu bili zainteresirani, a niti u mogućnosti poduzeti bilo što za revitalizaciju objekta.


S toga je vlasništvo temeljem kupoprodajnog ugovora od 2002. godine upisano u korist sadašnjeg vlasnika-prodavatelja koji je pristupio sanaciji objekta.


Plemićko dobro Barać (dvorac  u Donjoj Zelini s imanjem) preživjelo je razne povijesne sljedove, vladavine i vlasnike… Za malo uništeno i propalo imanje i dvorac, ipak je na kraju zasjalo blještavilom jedne nekretnine na koju Hrvatska mora i može biti ponosna –zahvaljujući investitoru sadašnjem vlasniku.


Nadajmo se da će dalje taj posjed i dvorac ići u dobre ruke, u ruke nekoga tko ima sluha i financijske mogućnosti za financiranje i održavanje jednog ovakvog kulturnog dobra i povijesne građevine s tendencijom turističkog potencijala.


Uništenih i zapuštenih dvoraca u RH još uvijek ima na stotine. Nadajmo se da će svaki od njih ipak na kraju pronaći svoje nove vlasnike i vrijedne investitore - jer ljubitelja dvoraca je mnogo!


Sve zainteresirane molimo da se jave na broj 01/4922200 ili 091/5407432



  ---------------------

     Sva prava Copyright: Sunčica Furdek


              Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 

Knjige koje su ubile milijune ljudi ...




Samo pet knjiga, koje su se pojavile između 1486. i 1925, „ubile” su svojim sadržajem, prema najskromnijim procjenama, najmanje 60 milijuna ljudi na našoj planeti. To je za tadašnje uvjete i brojno stanje ljudskog roda bilo nepojmljivo mnogo. Procjenjuje se da su, po broju žrtava koje su one posredno izazvale, najsmrtonosnije knjige bile „Vladalac” Nikola Makijavelija, „Protokoli sionskih mudraca” i danas nepoznatog autora (ili više njih) i „Majn kampf” (Moja borba) Adolfa Hitlera. Iza njih mnogo ne zaostaju ni ostale dvije: „Manifest komunističke partije” i „Malj vještice”...

 
„Obračun” sa nepodobnim članovima ljudskog društva i zajednice započeo je, prema sačuvanim knjigama-izvorima, 1486. godine kada se u Njemačkoj pojavila knjiga „MALLEUS MALEFICARUM” (Malj veštice), koju su potpisali Hajnrih Kramer i Jakob Springer. Ona je, po mišljenju mnogih mjerodavnih, bila prvi i veoma bitan „priručnik” za lov na vještice i osnovni „izvor” inkvizicijskim sudovima koji su sudili vješticama. Zahvaljujući „tekstu” ove knjige, neutvrđen broj ljudi, hiljade, uglavnom nevinih, poslano je u smrt. 


Sljedeći „priručnik” za masovno uništavanje, „VLADAR”, pojavio se 1532. iz pera Italijana Nikola Makijavelija. Ove njegove prilično kratko bilješke smatraju se „Biblijom” za sve potonje tirane u ljudskoj povjest. Makijaveli zagovara da vladalar ne mora da ima nikakve skrupule, da je iznad svih emocija, a „svaki cilj opravdava sredstvo”. Ukratko, njegovi principi, nama danas poznati kao „makijavelizam”, bili su inspiracija mnogim potonjim diktatorima i samodršcima: smatra se da je Staljin, inspiriran njegovim postavkama, u smrt poslao između 6 i 20 milijuna ljudi (izgrađujući komunističko društvo), kineski lider Mao Cedung (iz istih razloga) između 15 i 43 milijuna ljudi, a njihov azijski „učenik” Pol Pot u Kambodži, nešto kasnije, najmanje 3 milijuna...


Procjenjuje se da je „Biblija” komunističke ideje, „MANIFEST KOMUNISTIČKE PARTIJE”, koji je svjetlost dana ugledao 1848. i koji su potpisali Karl Marks i Fridrih Engels, naneo najveće zlo čovječanstvu - što se tiče broja žrtava koje su umorene radi ideje! Iako ideje tvoraca „Manifesta” i danas zvuče prihvatljivo i životno, zagovarajući jedno gotovo idealno društvo jednakosti, u stvarnosti su izazvale stvaranje najbrutalnijih režima u povijesti ljudskog roda koji su donijeli bijedu, patnju i smrt. 


Procjenjuje se da je samo tokom Staljinove vladavine u SSSR, zbog „ideoloških razlika”, umrlo između 6 i 20 milijuna ljudi; a iz istog razloga, u Kini, pod vladavinom Mao Cedunga, između 15 i 43 milijuna ljudi! Ideji se 70-tih godina prošlog vijeka priključio i Pol Pot iz Kambodže (Kampućije), koji je na „zalasku” komunističke ideje u svetu, posle Staljina i Mao Cedunga, provodeći izvorne ideje komunizma, umorio najmanje 3 milijuna svojih sunarodnika...

 

„PROTOKOLI SIONSKIH MUDRACA”, koji su se pojavili prvi put u Evropi 1903. godine govorili su, gotovo usput, kako su to htjeli da predstave autori, o navodnim tajnim planovima Jevreja za dominaciju u cijelom svetu i samo pojačali već postojeću, više vjekovnu mržnju u Evropi prema Jevrejima. Što je tokom Drugog svjetskog rata kulminiralo holokaustom.


Prvi put su objavljeni 1903. kao feljton u nastavcima u jednom dnevnom listu u Sankt Peterburgu i izazvali nevjerojatno zanimanje. Ubrzo se „Protokoli” štampaju kao brošurica i postaju, u današnjem smislu, bestseler u čitavoj Evropi i doživljavaju nevjerojatne tiraže. Njihovoj popularnosti uopće nije naškodilo tvrđenje stručnjaka da je ova knjižica, u stvari, čist plagijat, inspiriran političkom satirom koju je 1864. napisala Moris Žoli i objavila u jednom belgijskom dnevnom listu pod naslovom „Dijalog Makijavelija i Monteskjea u paklu”. Drugim riječima, izmišljotina koja nema veze sa stvarnošću, ali koja je otjerala u smrt milijune Jevreja. Knjižica ili pamflet je korištena, i danas se koristi, za širenje mržnje prema jevrejskom narodu. U većini zemalja sveta ona je zabranjena ali se, posebno u državama na Bliskom istoku koje su i dan-danas neprijateljski raspoložene prema Izraelu, koristi i dalje kao moćno sredstvo protiv jevrejske države!


Sve ideje iz prethodnih vjekova o superiornosti pojedinih rasa, apsolutističkoj vladavini, beskrupuloznom stizanju do cilja, ostvarivanju ideoloških postavki po svaku cjienu bez obzira na broj žrtava, na kraju je „sažeo” vođa Trećeg rajha Adolf Hitler u svojoj programskoj knjižici „MAJN KAMPF” (Moja borba) koja se pojavila 1925, još u vrijeme kada je budući diktator, tada još slikar u pokušaju, počinjao da gradi svoje ideološko carstvo koje će samo neku godinu kasnije zapaliti cijeli svet i usmrtiti više desetina milijuna ljudi širom planete. Procjenjuje se da su Hitlerova opsjednutost superiornošću njemačke, arijevske rase nad svim ostalim na svetu i, posebno, anti-semitizam, „ubili” između 8 i 12 milijuna ljudi samo u Evropi. 


Gotovo je nepoznato da su stručnjaci odavno, analizirajući ovu knjižicu koja je gotovo 6 godina sijala smrt po svetu, utvrdili da je Hitler, pišući svoj program za do tada neviđeno osvajanje i porobljavanje čovječanstva, pored „Malja” i „Vladaoca”, inspiraciju crpioo i iz - gotovo nepoznatog spisa Francuza Gistava le Bona, koji je 1895. godine objavio knjigu pod naslovom „Većina: studija uma naroda”. Nesporno je, ipak, kažu, da su Hitlera kada je „pisao” „Majn kampf”, najviše inspirirali „Protokoli sionskih mudraca”..!



Preuzeto s adrese: http://luteriorlovic.blogger.ba/



Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.

  

Mar 23 '13 · Oznake: knjige koje su ubile milijune ljudi

Gljive (Iz knjige "Sjećanja" Dragana Mišćevića)


 


Baš je bezvezan dan. Ništa se ne događa. Ljeto prži, a ne znam kamo se djenuti da nisam na štetu i teretu. Sunce upeklo, a mi djeca  dahćemo u hladovini dok odrasli vječno nešto rade: kopaju, prekopavaju, šaraju i ogrću kukuruze, kose i potkašaju, krče i rasijecaju međe i živice, bave se drvima, timare marvu, hrane svinje, vabe kokoši i piliće, hiljadu poslova  i tisuću stvari zijeva u njih – a oni se vrte s posla na posao – baš im je lijepo!

 

Snatrenje i bezvoljnost prekida Baća:

 

- Ima  vrganja!

 

I kao ošiljen šilom razvuče usta od uha do uha.

 

Krećemo bez dvoumljenja u šumu po vrganje. Cijela družba. I sepeti, naravno. Uskim sokakom, skrivenim u šipražju gloga, lijeske, divljih trešanja, kupina, svibića, klenova i raznom travurinom u kojoj se kriju gušteri zelembaći, poneka bjelouška ili debela ptičarka. Bosonogi tabamo strmom uzvisinom prema Carevini ispod Sisveta. Ne zastajkujemo. Odlučni smo čim prije napuniti naše sepete vrganjima i rujnicama. Netko malo potrči uzbrdicom, ali začas stane pa pričeka, drugi se otegli kao steone krave, ali idu. Šutke se krećemo ispod groblja na Kremenduku, evo nas na Kolištu, stižemo u Imovinu, početak hrastove, bukove i grabove šume. Putem se zaustavljamo kod hrasta na kojem uvijek vrve jelenci, a ispod hrasta se uvijek pronađe poneki  pokojni  jelenak ili barem njegovi oštri rogovi.

 

Mi smo ih nazivali ljiljani. Nekad smo promatrali ljutu borbu između dva razbješnjela jelenka koji su se uhvatili u koštac svojim kliještima i ne uzmiču.

 

Kročimo ispod visokih ponosnih hrastova. Krošnje se nadvile iznad puta praveći debelu hladovinu. Dozivamo gljive, ali od gljiva ni spomena. Skrećemo s puta. Gazimo po mekoj mahovini. Onda šuškamo po suhom lišću i tabanamo uskim stazicama. Tek tu i tamo nađemo koju ludaru ili muharu pa je dernemo nožnim  palcem da se sva razleti i capamo dalje.

 

Zaviri ovamo, zaviri onamo, zađi u gustiš, spusti se niz udubinu, popni se na brežuljak, izađi na tren na omanji proplanak, svezi se na starki niz kakvu urvinu, uspentraj se na neke omanje visove i i konačno se zaustavimo  na nekoj kosoj padini hrastika. Okupimo se pod jednim hrastom  na kojem vrve ljiljani. Pokupimo kojeg pokojnog, guramo prste među otkinuta kliješta. Spazio sam jednog velikog koji se hitro penje uz hrastovo deblo. Pokušavam ga uhvatiti. Poskakujem. Poskakuju i ostali, ali on je već odmaglio u razgranatu široku krošnju.

 

Gljive smo već zaboravili. Nema veze. Ovako nam je još ljepše.

 

- Hajdemo kući!

 

- Kući?! - sjetimo  se mi da na tom svijetu postoje i kuće, prava mora za djecu kad moraju čamiti u kući dok čuješ da se neki mulci negdje igraju i dovikuju da ti dođe slabo, a ti ne smiješ van. Ali, šta ćeš, mora se poći kući.

 

Polazimo prema šumskom putu. Izbijamo na prteni put što vodi do Sisveta. Šuma nas sakrila ispod svojih širokih krošanja. Ne vidi se nigdje ništa osim debelih hrastova obraslih mahovinom i niskog raslinja i ponekog zimzelena.

 

- A kud?!! - zine Kića.

 

- Ovamo! - veli Baća.

 

- E, baš ovamo! - protivi se Mrgud.

 

I tako počne nagađanje ovamo, onamo, ovuda, tamo, amo i tko zna dokad bi trajala prepirka da  Baća nije krenuo putem i važno dobacio:

 

- Ja odoh kući, a vi kamo hoćete! I zasepeti pored ljiljanovoga hrasta u gustiš - Za njim pođoše mlađe mu sestre Puja i Cica, a braća Kićo i Mrgud zagrabiše na drugu stranu.

 

Za trenutak stojim sam, samcat, jer su sestre Mirjana i Marija krenule svaka svojim putem.

 

- Pih, kakvo usrano društvo, procjedim u sebi i  udarim svojim pravcem kroz rjeđu šumu. Izbasam na neki putić, prostudiram sve smjerove i krenem u nekom pravcu.

 

Tabani me već bole, ali izlaza ne nazirem. Odjednom, gle čuda, kraj ljiljanova hrasta, odakle smo i krenuli sjede Baća, Cica i Puja s Mirjanom, a nasuprot njima sjede Mrgud, Kića i Mara!

 

- Mi smo se izgubili, veselo me dočekuju.

 

Sjedimo u debeloj hrastovoj hladovini na debeloj, mekoj smeđezelenoj mahovini i vijećamo. Ovamo, onamo, ali šuma se oko nas zatvorila, stisla nas u svoj zagrljaj i nigdje joj kraja ni konca, ni ulaza ni izlaza. Začas ustajemo. Noge nas nekamo nose. Opet smo na nekom putiću što migolji i zavija između stoljetnih hrastova.

 

- Pst! - sikće Baća.

 

- Bježimo! - prestravljeno će Kića.

 

- Što je? - zapanjeno pitam , a junačke noge prestižu sve ostale trkače.

 

- Vidio sam robijaša, priopćava Baća.

 

- Ima sjekiru u ruci, dodaje Kića.

 

- A tko je!?

 

- Ne znam! Bježimo!

 

Bezglavo glavinjamo šumom, a sepeti nas zavaguju na jednu stranu.

 

-Hu! - otpuhujemo u jednom mladom bukovom gustišu  iz kojeg pojuri gušter zelembać, a sljepić potraži spas pod suhim lišćem.

 

- Znaš da sljepić ne vidi? - važno će Mrgud.

 

- Kako ne bih znao, imam jednog kod kuće, lažem ja.

 

Vrtimo glave na sve strane. Što će se desiti ako nas ubije!? Ako nas baci u neku jamu…

 

- Ja se bojim, priznaju u isti glas i Puja i Cica.

 

- I ja, ozbiljno će suhim glasom Mirjana.

 

Trnci mi struje kičmom, ali ne bih priznao da se bojim premda mi lice pozelenilo. S nevjericom krećemo u pravcu odakle smo i došli. Prolazimo između razgranatih hrastova. Nigdje nikog. Štrekamo pred svakim daljim hrastom. Nagađamo tko bi mogao biti:

 

Možda je četnik, ustaša, križar, Švabo, možda je i Turčin jer u Sisvetama ima Turski kanal, a u njemu sigurno žive Turci. I tako natrapamo na poznati šumski put! Spas! Spas! Ali, na koju stranu, gdje je sada sjever, a gdje jug?

 

Krećemo u jednom pravcu, pa se vraćamo nazad. Kuda god krenemo, čini se da idemo u pogrešnom pravcu. Svi hrastovi isti, lišće jednako, put ravan i jednoličan.

 

Idemo, gazimo, ljumamo. Put nam sve nepoznatiji. Na jednom usponu naziru se nasred puta razbijeni porculanski tanjuri. To nam je poznato: Kažu da je jedan čovjek iz Kričaka, sela negdje u šumi iznad Sisveta, kupio u Novskoj tanjure i nosio ih na leđima. Tu je pukao remen i svi se tanjuri razbili.

 

Jurišamo malom uzbrdicom i stižemo do hrasta na kojem još od rata vise ostaci padobrana. Kažu da je tu iz aviona iskočio saveznički pilot i padobran mu se zakvačio za hrast. Spasili su ga, ali su žuti dijelovi padobrana visoko u krošnji bili putokaz da idemo u krivom smjeru.

 

- Znate li gdje ćemo stići?

 

- U Sisvete!

 

- Da!

 

- Dobro da nismo našli gljiva. Tko bi vukao sepet pun gljiva?

 

Uskoro nas pozdravlja svjetlost. U Sisvetama smo. Jedan puteljak vodi na izvor Točak, a jedan što ide ravno vodi nas na vrh brijega do piramide. Na njoj natpis: Zabranjeno penjanje!

 

To su natpisi za malu djecu, a ne za nas. Veremo se na drvenu piramidu, koja je u ratu bila osmatračnica. S nje se vidi do Jasenovca, tako smo čuli, ali mi vidimo daleko.

 

Konačno znamo put. Trčimo u suprotnom smjeru. Veseli i zajapureni susrećemo jednog čovjeka iz sela kojeg dobro poznajemo, a on nam dovikuje:

 

- Djeco, kuda stalno bježite?

 

- Mi ga pozdravljamo s dobardan i važno priopćavamo:

 

- Bili smo se izgubili

 

Jurimo kroz Carevinu, Imovinu, preko Kolišta

 

i izbijamo pored groblja na Kremenduk, a ispod njega mirno dremucka naše drago seoce. Kotrljamo se nizbrdicom našim sokakom da sve puca čačak pod bosim  tabanima.

 

Kod kuće jedva da su i primijetili naš povratak. Moja mama je samo primijetila:

 

- O, vi se već vratili!



---------------------------------


Dragan Miščević




Rođen je 5. velječa 1947. godine u selu Paklenica gdje je završio četiri razreda osnovne škole. Više razrede osnovne škole završio je u Novskoj.

 

Zahvaljujući izvanrednoj profesorici Miri Lončar u Srednjoj ekonomskoj školi u Novskoj oduševljavao se satovima hrvatskog jezika, a posebno ga je motivirala za pisanje i čitanje, te je nakon srednje škole diplomirao na Odsjeku  hrvatski  jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji u Pakracu, a uz uz rad i apsolvirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na odsjeku hrvatski jezik i književnost.

 

Početak pisanja i prvi honorar seže u rano djetinjstvo kada je dvostruko nagrađen od tate i mame jer je napisao nekakvu rugalicu o braći, pa su ga oboje izdevetali, jer se braći ne smije rugati, a on se i nije rugao nego je samo napisao kako je bilo. Bila je to živa istina, ali je još življa istina da je dobio poštenu porciju, pa mu pisanje nije još dugo padalo na pamet.

 

Pisanjem se, javnim, uglavnom, nije bavio. Tek ponekad bi objavio poneku vijest u lokalnom listu i konferanse programa za školske priredbe. Jedan kraći igrokaz „Bele" imao je 1967. premijeru u rodnom selu. Nekoliko kraćih igrokaza i dramatizacija priča napisao je za školske priredbe.Vodio je dramsku, scensku, recitatorsku u školi i mjestu. Dugo godina vodio KUD u Kloštru.

 

Nekoliko započetih djela ostalo je nedovršeno jer je ocijenio da ona baš i nisu za Nobelovu nagradu.

 

Kontakt:

 

Više podataka o gospodinu Draganu Miščeviću moći ćete saznati i tako da ga izravno kontaktirate.

 

Kontakt: E-mail: dragan.miscevic@skole.hr


-------------------- 




Digitalnu knjigu "Sjećanja", Dragana Miščevića, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link: 


http://www.digitalne-knjige.com/miscevic.php 


te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.





------------

 

Odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.


 

PREDRAG MATVEJEVIĆ: O JUGOSLAVENSTVU PRIJE I POSLIJE JUGOSLAVIJE


Piše: Predrag Matvejević

Jugoslavenska ideja bila je nekoć Južnim Slavenima putokaz u povijesti, ponekad i luč koja je sjala u tami. Rađala se, razvijala i propadala  na različite načine, kao kulturna, politička ili državotvorna ideja. Nosila je u sebi nadu da ćemo zajedno biti slobodniji, samostalniji i jači nego što smo bili pod tuđinom. Raspad Jugoslavije, način na koji se odigrao i posljedice koje je ostavio,  potisnuo je tu ideju na rub prošlosti.

Sačuvala se ipak u pamćenju dobrog dijela građana.

Nisu rijetki oni koji danas priznaju da smo u Jugoslaviji  živjeli bolje. U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća životni standard bio je prilično visok, nezaposlenost zanemariva, socijalno osiguranje prošireno,  mirovine zajamčene, školstvo  besplatno, zdravstvo dostupno. Živjelo se, unatoč raznim ograničenjima, dostojanstvenije nego u zemljama Istočne Evrope, koje su stenjale pod totalitarnim režimima, obilježenim staljinizmom.  Iz godine u godinu osjećao se napredak,  ulijevao je stanovito povjerenje, ohrabrivao. U umjetničkom stvaranju bili su mogući razni izbori i različita opredjeljenja. Neki su sadržaji smatrani  nepoželjnima, ali se najčešće nalazilo načina da se izbjegne ili nadmudri politička  cenzura. Broj zabranjenih tema s vremenom se smanjivao i ograničavao. Kažnjavani su prije svega kritičari režima i ideologije na koju se oslanjao. Većina stvaralaca bila je donekle zaštićena u materijalnom pogledu, dio ih je bio podržan od ustanova i komisija koje su pod stanovitim uvjetima, ne previše zahtijevnim,  podupirale suradnju i pružale pomoć.

Nakon sukoba i obračuna koji su dugo tinjali da bi izbili na površinu početkom devedesetih godina, Jugoslavija je propala, po svemu sudeći nepovratno. Zasnovati novu, zajedničku državu Južnih Slavena – takav pothvat izgleda danas nemoguć i neostvariv. Krivice za ono što se dogodilo – materijalne, moralne, povijesne – teško se priznaju i još teže prihvaćaju. Svaka strana nastoji umanjiti svoju odgovornost  i uvećati tuđu.

Za sve su svakome krivi «drugi».

U prilikama koje su nastupile nakon raspada Jugoslavije, suočeni smo, na raznim stranama, s pljačkom imovine i korupcijom golemih razmjera, s  nečuvenom privatizacijom («prihvatizacijom», kaže dosjetka), s dugovima za koje nema pokrića, s nezaposlenošću koja je svakim danom veća i sve više pogađa osobito mlađi naraštaj. Pritom je očito da povratka natrag nema – vara se onaj tko pomisli da bi oštrina izrečenih sudova nosila u sebi poziv na obnovu jugoslavenske države, tako surovo razbijene. Unatoč svemu, moglo se,  da je bila više razbora, možda i sreće, izbjeći barem ono najgore što se dogodilo – toliko ljudskih žrtava. Temelji su popustili,  zidovi popucali, krov propao, zdanje se urušilo. Samo žaljenje što je tome tako nije dovoljno da obnovi uništeno ili povrati izgubljeno.

Danas se malo tko javno poziva na jugoslavensko iskustvo iz straha da ga se ne proglasi «jugosnostalgičarom», izbjegavajući optužbe i osude kojima se služi najzagriženiji dio nacionalizma. Kritički pogled u prošlost i povijest malo tko dočekuje s razumijevanjem i povjerenjem, osobito ako se poziva na neka  pozitivna prethodna iskustva i postignuća. Umjesto imena Jugoslavija sve češće čujemo magloviti naziv «regija». Koja?  Gdje je?

U kulturi su, unatoč svemu, uočljivi stanoviti pokušaji, rijetki i bojažljivi, koji pokazuju da bi se moglo – prihvaćajući nove državne granice i prevladavajući nepotrebna ograničenja – saobraćati ili surađivati na civiliziran način, s uzajamnom korišću za svakoga ponaosob. Moguće su razmjene i doticaji koji ne dovode u pitanje ničije identitete i posebnosti, nego – naprotiv -  potiču plodonosan protok ideja i obogaćujuću razmjenu iskustava. Takve je težnje nužno osloboditi predrasuda kakve su često uvriježene u nacionalnim kulturama malih naroda. «Naša će umjetnost biti nacionalna tek kad bude evropska», upozoravao je  i  opominjao, davno već,  Antun Gustav Matoš. Tako su mislili i drugi, valjani stvaraoci u raznim južnoslavenskim sredinama Krleža je svojedobno isticao primjere «stalnog i tvrdoglavog uspona i porasta kulturne južnoslavenske svijesti, koja nije ograničena na pojedine regije ili provincije nego, tinjajući pod zulumom stvarnosti čitavom zemljom uzduž i poprijeko i ne ugasivši se ni za trenutak, svijetli kao jedina moralna svjetlost i utjeha». Ti su redci napisani davno prije krize jugoslavenske zajednice. Moramo li doista poricati ili prikrivati postojanje takvih stavova  samo zato da bismo zadovoljili ostarjelu nacionalnu ideologiju? Nije li  moguće govoriti o južnoslavenskim kulturama i njihovim vezama kao što se govori, primjerice, o nordijskim, o srednjoevropskim ili latinoameričkim kulturama i literaturama – a da se pritom ni jednoj od njih ne  oduzima ni najmanji dio njezine  posebnosti?

Malo je koja kultura poput hrvatske, posebice u uvjetima potčinjenosti kakvi su joj bili nametnuti u prošlosti, otvorila svoje prostore onima koji su joj prilazili i nalazili mjesta u njoj kao glasnici dobre volje i neimari kulturnog razvoja: imena stranoga porijekla nose Strossmayer, Šenoa, Gaj, Demeter, Štoos, Vraz, Zajc,  Lisinski, Šulek, Bukovac (prezivao se zapravo Faggione), Medulić (Mendola), Papandopulo,  Gavella, Ružička (naš prvi Nobelovac, Čeh porijeklom), Sorkočević  – iz albanske obitelji koja je prodavala Dubrovniku  sijerak: sorgo )itd.. Gotovo zaboravljeni Harambašić je srpskoga roda, kao i Tesla, Preradović ili Desnica među inim. Lista bi se lako dala produžiti i upotpuniti, ona sama po sebi obvezuje jednom vrstom, moglo bi se reći, ekumenske otvorenosti, koju  u hrvatskoj  kulturi ističu i potvrđuju spomenuti predstavnici. Svaki od njih stoji nasuprot onim shvaćanjima koja se ne uspijevaju osloboditi jalovog samoljublja i provincijalne uskogrudnosti. Davno je to  shvatio Vatroslav Jagić i povjerio Franji Račkome: „Čim tko manje uči i zna, time je bjesniji Hrvat ili Srbin“ (godine 1890)

Oni koji su uvijek spremni optužiti druge za sve što nije išlo s Jugoslavijom ili bez nje te što je stvarno otišlo naopako, morali bi priznati i to da je jugoslavenskoj ideji otvorio put hrvatski ilirizam. Priznati stanovite činjenice koje je potvrdila povijest ne znači ni u kojem slučaju izdati svoju pripadnost, niti pak odricati se vlastite  nacije ili države. U Zagrebu je osnovana Jugoslavenska akademija, u Beogradu srpska, u Ljubljani slovenska. Hrvatsku je himnu uglazbio Josip Runjanin, Srbin iz Hrvatske. Ustoličenje bana Jeličića obavio je srpsko-pravoslavni patrijarh Rajačić. Riječ Jugoslavija skovao je polovicom devetnaestog stoljeća gotovo zaboravljeni dubrovački pjesnik Matija Ban -  u poslanici koju je iz Dubrovnika uputio u Beograd, Aleksandru Karađorđeviću. Ideja ujediniteljskog Piemonta nije bila strana obrazovanom dijelu hrvatske  inteligencije. I nesretna ORJUNA (Organizacija jugoslavenskih nacionalista), kojom se ne možemo podičiti, rodila se u našim krajevima, napose dalmatinskim, da bi u svom zanosu veličala karađorđevićevsko žezlo. Stanovite zablude u vezi s jugoslavenskim zajedništvom prisutne su manjim ili većim dijelom na raznim stranama bivše nam države – važno bi bilo vidjeti sebe i svoj udio  u dobru i zlu prije nego što za to optužimo i osudimo drugoga. Pokazalo se na djelu i u naravi  kako je taj nauk težak i bolan. Dodajmo tome da je Srbija, posjedujući vlastitu državu prije južnoslavenskoga ujedinjenja, imala posve drukčiji put nego Hrvati ili Slovenci te da je za nj platila visoku cijenu, ulog u žrtvama, patnjama, stradanjima.

Povijest i prošlost nas suočavaju s raznim iskustvima s kojima valja računati kad je riječ o nacijama i državama, vezama  i savezima  među njima:  Česi i Slovaci nedavno su se mirno razišli premda ih je autoritet, neosporan  poput Havelovog, nastojao po svaku cijenu odvratiti  od takve nakane; Rusi i Ukrajinci su sve dalji jedni drugima, danas ih najviše povezuje plin; Španjolci i Katalonci također se međusobno udaljuju – zajednička ih je država jedva zadržala u svojim granicama; u Belgiji,  Flamanci i Valonci s mukom uspijevaju formirati zajedničku vladu (kao i naši bosansksohercegovački Srbi, Hrvati i Bošnjaci); Škoti i Englezi odavno su na pragu razlaza, o kojem maštaju i brojni Velšani kao i Irci; Crnogorci i Srbi su se neočekivano i naglo rastali, ne bez muke; Šveđani i Norvežani su to učinili poodavno, mirno i sabrano  – u parlamentu su jedni  brisali suze, drugi pak nazdravljali čašom šampanjca; Nijemci i Austrijanci su se podijelili dva puta u jednom stoljeću; Frankofoni Québec ističe sve odlučnije svoju razliku spram anglofone Kanade; dio Lombardije, «Padania», prijeti Italiji da će je napustiti. Ajme! U razdoblju višestruke krize koju danas živi i svijet, i Evropa, i Hrvatska – i «regija» također, tj. naša južnoslavenska braća – taj fenomen valja uzeti u obzir ne precjenjujući ga ni ne podcjenjujući, dajući mu značenje i pridajući važnost kakvu zaslužuje. Nužno je suočiti se i s perspektivama moderniteta, traženjima vlastitoga mjesta i smisla u njemu. To smo vjerojatno propustili prije suludog stupanja u ovaj naš posljednji rat – daj Bože da je doista posljednji.

U raznim povijesnim razdobljima značenja jugoslavenstva bila su različita. U devetnaestom stoljeću i na početku dvadesetoga, ono se oslanjalo na slavenstvo uopće, posebice na ideje ponikle u Pragu s kojima  su Hrvati bili u najtješnjem odnosu. (Rusija je, prije oktobra 1917, više povijesna sveslavenska  referenca nego stvarni uzor, usprkos križanićevskom nadahnuću). Nakon ujedinjenja, jugoslavenstvo je dobilo  državni okvir i težilo da se potvrdi ideologijom kojoj nije bio u svemu stran integralizam. Atentat na Radića u Beogradu i na kralja Aleksandra u Marseilleu duboko su uzdrmali krhku zajednicu, koja će se raspasti u  Drugom svjetskom ratu, ostavivši za sobom tragičnu memoriju iz toga razdoblja. Otpor fašizmu, obračun s ustaštvom i četništvom, donosi na povijesnu scenu jedno drukčije jugoslavenstvo, potvrđeno odlukama AVNOJ-a i, nakon  drugoga svjetskog rata, federativnim ustrojem zemlje. Ono je kao zajednički stav, pripomoglo našem raskidu sa Staljinom i Sovjetskim savezom. Pridonijelo je da se priznaju pojedine nacije (narodnosti) poput makedonske, crnogorske,  muslimanske u Bosni (danas Bošnjaka) kao i raznih manjina među kojima i one albanske s Kosova –  da bi, nakon ponovnih sukoba i progona, došlo i do ustanovljenja srpske manjine u Hrvatskoj. Očito je da u svakom od spomenutih razdoblja jugoslavenstvo nema isto značenje i pogrešno je poistovjećivati ga s onim što je prije bilo, na početku ili na kraju.

Postoji jugoslavenstvo koje ne mora biti ni državnost ni nacionalnost, koje ne zaboravlja i ne briše  zajednički dio prošlosti i povijesti u kojima su naraštaji dijelili ideje i ideale, nade i zablude, oduševljenja i razočaranja. Južnoslavenski i jugoslavenski stavovi bivali su, uz ostalo, osloncem našega razvitka, jamstvom opstanka. To više nije slučaj.

«Jugonostalgija» je  danas najviše prisutna u njedrima  manjih naroda bivše Jugoslavije i potomaka različita nacionalnog porijekla: što si ako ti je otac Hrvat a majka Srpkinja, kao što je to bio slučaj „oca domovine“ Ante Starčevića, koji se natjecao za nastavnika u srpskoj gimnaziji u Zagrebu. Ili obrnuto, kad je otac Srbin a majka Hrvatica ? Moraš li se odricati polovice sebe samoga? Žao mi je kad vidim kako se moji prijatelji, pripadnici stare i nove srpske manjine, ne osjećaju dobro u suočavanju sa stanovitim izrazima nacionalizma koji ih okružuje i opominje.

Povijesna kriza koju proživljavamo nije kadra ponuditi nove sadržaje uzajamnim odnosima naroda koji su do jučer bili u istoj državi. Evropska unija, u koju Hrvatska ulazi nakon Slovenije, uklanja tvrdu granicu među svojim članicama, potiče ih da potraže prikladna mjerila  i oblike  kulturne, političke i ekonomske suradnje. Takve veze nemaju gotovo ništa zajedničkog s preživjelim oblicima unitarizma i asimilacije, kojima ideolozi plaše ili ohrabruju svoju klijentelu. Pruži li nam se sreća da se zajedno s drugim južnoslavenskim zemljama nađemo u takvu savezu, mogli bismo imati, uza sve što smo već prije stekli, i nešto više i bolje od toga: suvremeniju i značajniju vezu  sa svijetom i pozitivnim svjetskim tekovinama, koja ne umanjuje samostalnost i posebnost.

Te riječi ne zapisujem ovdje kao utjehu ili opravdanje – tješiti se ne mogu a pravdati ne želim. Jugoslavenska ideja često je zapisivana lošim rukopisom na stranicama naše povijesti. Ono što je od nje ostalo može se upotrijebiti u evropskome sklopu  na bolji način nego što se to činilo. Jugoslavija je u svoje doba zaslužila međunarodno priznanje zahvaljujući borbi protiv fašizma, otporu staljinizmu, politici nesvrstanoga pokreta u kojem se okupilo više od milijarde stanovnika planete – među kojima je ta naša bivša država imala doista značajno mjesto, važnije neko ikad u povijesti Južnih Slavena.

Bilo bi štetno i nedostojno odbaciti sve to na smetlište povijesti. Sama povijest može kazniti onoga tko to pokuša.

--------------------------------------


Preuzeto s adrese: http://tacno.net/


Novi roman Osmana Arnautovića "Kama i sutra"





Kao što je i najavljeno iz štampe je 1. marta u izdanju “Gratiartis”-a i “Off-set”-a iz Tuzle izašao novi roman Osmana Arnautovića, znakovito naslovljen : Kama i sutra.


Roman mozete poruciti:
osmana@skynet.be
zlatkoarnautovic@hotmail.com


 

Osman Arnautović



Bosanskohercegovački prevoditelj i pisac. 


Rođen je u Bijeljini, 16. svibnja 1948.

Osnovnu školu i gimnaziju je završio u rodnom gradu, 

francuski i latinski jezik s književnošću na Filozofskom 

fakultetu u Sarajevu. 


Trenutno živi u Bruxellesu i radi kao sudski prevoditelj.

Za sve one koji to ne znaju reći ću da s adrese: http://www.digitalne-knjige.com/arnautovic.php mogu besplatno preuzeti digitalnu knjigu "Skalpel" Osmana Arnautoviča.


Ta knjiga je u nepunih 3 mjeseca otkako je objavljena s portala preuzeta čak 1636 te je već sad visoko plasirana na našoj top listi najviše preuzimanih knjiga.



Napisao i objavio: Nenad Grbac



---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

MOSTAR KOJI JE SVIMA BIO UZOR ZAJEDNIČKOG ŽIVOTA I KULTURE, 

RASPADA SE KAO OBOLJELA OSOBA





U vrijeme afirmiranja višestranačja, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, čak i kad su učestali proratni incidenti i kad se uveliko promijenila retorika političkog izjašnjavanja, niti jedan grad u ex-YU nije mogao biti shvaćen kao kulturalna i politička uzdanica nastavka zajedničkog života u miru i zajedništvu kao Mostar.


Mostar je bio u tom smislu najizričitiji i najglasniji. Cijela ex-YU je gledala i slušala Mostar i smatrala je to prirodnim iz nebroj razloga, iz kulturnih posebno.


* * *


Odavno je kako vidimo da je to bila više glasna zebnja pred nadolazećim vremenima i događajima nego kulturalna i realna procjena i politička misao.


Gvozdena podijeljenost etnija i konfesija


RAZMRVILA JE KULTURALNO BIĆE I SRCE MOSTARA


naočigled svima i nasuprot općoj nevjerici da se takvo što uopće može dogoditi.


MOSTAR JE GRAD MOSTARACA.


Čija je volja koja ga razvaljuje i gdje joj je uporište? Šta joj je oslonac?


MOSTAR KOJI JE SVIMA BIO UZOR ZAJEDNIČKOG ŽIVOTA I KULTURE, SADA NE UMIJE DA ŽIVI SVOJIM ŽIVOTOM.


RASIPA SE KAO MENTALNO OBOLJELA OSOBA


i dvadeset godina poslije iz Mostara dopiru vijesti koje primamo s nevjericom.


 

* * *


Dakako,


sve što je propalo samo od sebe ili uništeno ratom i gvozdenom voljom etničkih i konfesionalnih podjela, ne može poslužiti ni za nastavak ni za novi početak, to više nije ni za ič. Ništa od Mostarskih kiša i stihova Miše Marića, od Makova /dječji hor/, od Djevojaka sa Neretve Sergeja Beljajeva. Čak, sjedeći u nekom crvenim plišom presvučenom salonu, srpski pesnik Pera Zubac u Novom Sadu besramno priznade kako je izmislio i pesnički vešto rabio nekakvu Svetlanu.


Valjda i ne zna i nije shvatio kako su pesničke izdaje najteže!


 Mostarski teatar mladih – glavinja. Mostarsko pozorište propada…


Časopis za kulturu i obrazovanje Most umro zajedno sa svojim glavnim i odgovornim urednikom Alijom Kebom. Zapušteno Turbe Osmana Đikića. Samo se još muslimanski pesnik Leksa Šantić drži uzgor i postrani kao i drugi rojalisti.


Prelazeći zanovljeni Stari Most, Mostarci više i ne znaju ko su.


* * *


JESTE.


BILO JE LAŽI U PROŠLOSTI, ALI OVO ŠTO ŽIVIMO SADA JE ISTINA I KAO ČISTA NEMOGUĆNOST VEĆ JE LAŽ.


TO TREBA PRIZNATI KAO ISTINU DA VIŠE NIKO NIKOME OVDJE NE ŽELI DOBRO, A NA TAJ NAČIN I SEBI MISLI I RADI NAJGORE.


KOJE BA BIJEDNE DRŽAVE, ENTITETI, KANTONI I PRDALAME? BOSNA i HERCEGOVINA – FEDERACIJA I REPUBLIKA SRPSKA, REPUBLIKA SRBIJA i REPUBLIKA HRVATSKA? NIŠTA ONE NISU BEZ


MOSTARA.


* * *


JESTE.


RIJEČ JE O GUBLJENJU IDENTITETA


U ŠIROKIM KULTURALNIM RAZMJERAMA U SVE TRI ETNIJE, jer bit tog identiteta je Mostar koji pamtimo i koji je uništen.


I kad se čuje Emina i kad čujemo Mostar sevdah reunion i kad srce puca, to su samo Mostarci izgubljeni osobno i u tom bolu nepodijeljeni kao i svi ljudi koji se vole


i VOLE SVOJ GRAD.


LJUBAV JEST JEDINSTVO SVEGA ŠTO ČINI ŽIVOT.


MOŽE LI SE OD BOLA POĆI U NOVI ŽIVOT?


PITANJE JE LAŽNO.


UPRAVO OD BOLA I GUBITAKA MORA SE POĆI.


OD ISTINE I NI OD KAKVIH ZABLUDA, JER VIDJELI SMO KOLIKO JE TO POGUBNO!


* * *


Riječ je o tome da su gvozdenom voljom podjele etnije i konfesije odlučile izumrijeti odričući se onoga najboljeg što su zajedno stoljećima stvarale kao bogomdanu ljepotu ovoga grada i svijeta.


Dakako, 

uz pomoć i podršku međunarodnog zamešateljstva.



* * *


U međuvremenu,


DAJTE DA VIDIMO

DRŽAVE I ENTITETI


KANTONI, ETNIJE I KONFESIJE


BOSNO i HERCEGOVINO, HRVATSKA, SRBIJO


ŠTA MOŽETE OSIM POCRKATI U SAMOIZOLACIJI?


MOŽETE LI NAKON 20 GODINA MOSTARU VRATITI MOSTAR, SARAJEVU SARAJEVO, BANJALUCI BANJA LUKU?


MOŽETE LI IŠTA KULTURNO I HUMANISTIČKI CJELISHODNO


U SVOME VIJEKU?


Makar što je bilo problema i što će ih uvijek biti.


HAJDE,


NAKON ŠTO STE ISPUNILI SVOJE ŽELJE,


ZA ČAS SVOJIM NARODIMA


napravite jedan Mostar u kojem ljudi normalno žive.


MNOGOPOŠTOVANI ŠTA JE TO ZA VAS?


* * *


Vršim vam malu i veliku nuždu u nacionalističku, šovinističku


i klerofašističku politiku koju VODITE.



--------------------------------------


Napisao: Atif Kujundžić


Preuzeto s adrese: http://tacno.net/


Svi tekstovi Atifa Kujundžića: http://tacno.net/author/atif-kujundzic/ 

Mar 20 '13

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

-----------

Vladimir Biondić

-----------

 

-----------

Bilješka o piscu:

 

Vladimir Biondić rođen je 26.12.1938. godine na Sušaku. (prema matičnim knjigama kao datum rođenja upisan je 02.01.1939.)

 

Tvrdoglav i samosvjestan sa svim jarčevim karakteristikama (znak u kojem je rođen), uvijek je ostajao pri svome. Spreman je saslušati tuđe mišljenje, ali vrlo rijetko promijeniti svoje.

 

Pravnik po vokaciji (jedan od onih rijetkih koji nisu promašili osnovni životni poziv), veliki borac za dosljednu primjenu prava, a po mogućnosti i pravde.

 

Kao katolik i veliki domoljub ni u svojim najtežim životnim trenutcima nije iznevjerio svoja stajališta i svoje domoljubno opredjeljenje i unatoč brojnih mogućnosti koje su mu se kao vrhunskom športašu, a kasnije i kao treneru i pravnom stručnjaku pružale, nije želio otići ni pod koju cijenu iz svoje domovine.

 

Po novim odrednicama magistar prava, najprije vodeći stručnjak na području zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, a kasnije zemljišno-knjižnog prava bio je aktivan pri donošenju svih zakonskih i podzakonskih propisa.

 

Kao vrhunski športaš bio je višestruki državni prvak i reprezentativac u stolnom tenisu i bridgeu, te vrlo dobar šahist i all round športaš u svim igrama s loptom.

 

Kao profesor na fakultetu za fizičku kulturu iz stolnog tenisa izdao je i svoja skripta, a kao trener saveznog ranga i republički kapetan vodio naše najjače stolnoteniske momčadi (Zagreb, Marathon i dr.).

 

Kao velemajstor bridgea napisao je i skripta, te niz stručnih članaka.

 

U mladosti se bavio pisanjem literarnih i športskih članaka surađujući u omladinskim i športskim listovima.

 

Kasnije je bio spisateljski aktivan za vrijeme služenja vojnog roka napisavših par novela iz vojničkog života, te nekoliko vojničkih pjesmica i postavio na scenu dva manja kazališna komada o vojničkom životu, kako bi tek u poznoj dobi započeo pisanjem knjiga i domoljubne poezije.

 

Tijekom bogate karijere u struci napisao je nekoliko stručnih radova i održao par predavanja iz svojih pravnih domena.

 

U svojoj vječnoj borbi za bolju i pravedniju Hrvatsku i danas je član niza domoljubnih udruga. Uz to je član Družbe Braća Hrvatskog Zmaja, Reda Hrvatske Krune, Hrvatske akademske zajednice u domovini i inozemstvu u Baselu, Hrvatskog žrtvoslovnog društva  i Društva književnika „Sv. Jeronima".

 

-----------


Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:

"Ja sam ROI",

 

http://www.digitalne-knjige.com/biondic.php


"Hinko Gudac u potrazi za svetim gralom"


http://www.digitalne-knjige.com/biondic2.php


Plamen slobode nek' VJEČNO SVIJETLI"

 

http://www.digitalne-knjige.com/biondic3.php


"Život bez pozlate"


http://www.digitalne-knjige.com/biondic4.php


Na valovima ljubavi; digitalne knjige, 2014.


http://www.digitalne-knjige.com/biondic5.php


Na oblaku sjećanja; digitalne knjige, 2014.


http://www.digitalne-knjige.com/biondic6.php


ROI svjedok jednog vremena iliti leve iti ne, 2015.


http://www.digitalne-knjige.com/biondic7.php

 

Bridge - šport, igra ili nešto treče, 2015.

 

http://www.digitalne-knjige.com/biondic8.php

 

Zvuci ljubavi iz Maksimirske šume; 2015.

 

http://www.digitalne-knjige.com/biondic9.php

 

Jednom za vrijeme plavog mjeseca; 2015.

 

http://www.digitalne-knjige.com/biondic10.php

 

Bleiburg - holokaust hrvatskog naroda; 2015.

 

http://www.digitalne-knjige.com/biondic11.php


Bleiburg II - In te domine speravi ; Zagreb, 2016

 

http://www.digitalne-knjige.com/biondic12.php

 

Bog i Hrvati; Zagreb, 2016

 

http://www.digitalne-knjige.com/biondic13.php

 

Duhovi iz boce; Zagreb, 2016

 

http://www.digitalne-knjige.com/biondic14.php

 

Posljednji pozdrav; Zagreb, 2017

 

http://www.digitalne-knjige.com/biondic15.php

 

DAISY - moje uspomene u riječi i slici; Zagreb, 2017

 

http://www.digitalne-knjige.com/biondic16.php

 

---------------


Naslovnice knjiga:







---------------

Kritike:

PROSLOV KNJIGE - "JA SAM ROI"

 

Nedavno je održana tribina povodom 20-te godišnjice "izlaska iz hrvatske šutnje". Cijeli program posvećen je dijelu prošlosti, onom kako je bilo prije dvadeset godina, ni riječi o DANAS, a mi smo SADA i TU, u najdubljoj mRačnoj šutnji od 1971. god.

 

Pa kada zaslužnici izlazka iz šutnje 1990. godine šute, onda mora ROI, plemeniti belgijski ovčar govoriti.

 

ROI je vrlo otmjen pas, govori par jezika, latinski mu je posebno drag (festina lente-požuri polako), izražava se učeno, godine broji ANNO DOMINI, kako to i priliči pravom Hrvatskom Patriotu. Premda još mali, rano shvaća domaću politiku, globalna mu također nije strana (pristalice Amerike i američkog načina života, tumače loš imidž Amerikanaca, kao stvar podle engleske propagande) i može se reći - ROI je pravi hrvatski neinstitucionalni tip (to su oni kojima NIJE u "opisu radnog mjesta" laganje i prešućivanje!)

 

On čita knjigu o malom Labrador-retrieveru, MARLEY I JA, ali je očito da je poskrivečki proučio Mladena Ivezića, jer kako bi inače tako dobro smjestio u pravi okvir Marxa, Engelsa, Freuda i Tita, kao i MIT O JASENOVCU, što mu je potvrdilo i nedavno otkriće 42 tobožnje "'žrtve Jasenovca" iz malog mjesta Siverića, od kojih nijedne NIKADA nije bila u Jasenovcu!

 

Da bi dodali sol na ranu MITA, javili su nam se i Solinjani (Solinska kronika br. 131 od 15. kolovoza 2005.) sa svojih 167 "žrtava Jasenovca" ljudi koji također NIKADA nisu bili u Jasenovcu (neki od njih zna se poimence, umrli su u izbjegličkom logoru u El Shattu!).

 

I onda je iznenada "popis žrtava Jasenovca" na internetskoj stranici http://www.jasenovac.org/Instituta za proučavanje Jasenovca (Jasenovac Research Institute) nestao!

 

ROI zna, da se JASENOVAČKI MIT tek počeo rušiti, da bi najveći zločini od kada je svijeta i vijeka (po viceadmiralu Joachim Lietzmannu) Daksa, Bleiburg, Macelj, Jazovka, Križni putevi, Huda jama tek počeli izvirati na svjetlo dana i javnosti!

 

ROI je kao feš dečko imao i filmskih ponuda, ali je odbio glumiti u sapunici o obitelji Ratkay partizana iz čete koja dolazi u njegov plemeniti Zagreb s Romanije! Veli ROI, da su mi ponudili glumiti našeg domobrana, kak tak, ali ovo .... NIKADA!

 

A prijatelj Rex mu priča i vic o političarima u kojem nakon pranja političara u čistoj vodi kao rezultat dobivamo nečistu vodu i čiste kriminalce!

 

ROI je počeo pisati i smatram, da ima dobre šanse postati poznati columnist, nešto kao Zvonimir Magdić-Amigo, pravi Hrvatski Patriot!

 

Veli ROI, zapravo sprda se, s uzbunom koju su crveni (Kmeri) dignuli oko jedne lijepe hrvatske riječi, SPREMNI! I još k tome ih smeta ono - ZA DOM!

 

A Dom je obitelj i Domovina o čemu lijepo govori i koautor ove knjižice!

 

Znači, oni (zna se koji) teže cilju, da budemo NESPREMNI za DOM!

 

Sve u svemu ROI je potpuno shvatio onu Predsjednika Tuđmana: U Hrvatskoj sve je politika!".

 

I na kraju što je najvažnije, ROI je samopouzdan, borben i optimističan, on vjeruje u konačnu pobjedu dobra i hrvatskog patriotizma protiv svih zala, uključujući posebno ono podlog Albiona, pa kaže ROI, svjetlo je uvijek na kraju mračnog tunela.

 

Bravo ROI - IDEMO DALJE

 

Uvijek s Tobom

 

Tvoj Ognjištar


-------------------------------------------------


PROSLOV KNJIGE - "HINKO GUDAC U POTRAZI ZA SVETIM GRALOM"

 

Razmišljajući o naslovu ove knjige kojom želim predstaviti HINKA GUDCA kao jednog od najznačajnijih hrvatskih nadrealista, izabrao sam nedvojbeno intrigantan naslov, naslov koji opisuje potragu za nečim što u stvarnom životu možda ni ne postoji. A upravo to, to traganje za nepoznatim, možemo vidjeti u Gudčevim slikama, ukoliko uložimo dovoljno truda za detaljno upoznavanje s njegovim djelom.

 

Moje prvo predstavljanje Hinka Gudca publici nakon njegove smrti na izložbi u Zagrebu bilo je - Hinko Gudac - Hrvatski Salvador Dali; naime promatrajući njegove slike naišao sam na tragove velikog Salvadora Dali-a, meni najdražeg, a za neke i najvećeg slikara našeg vremena. Međutim, nakon što sam proučio radove inih velikih slikara nadrealizma, uspoređujući ih s radovima Hinka Gudca, zapazio sam u Gudčevim slikama i utjecaje; svojedobno njegovog učitelja u Parizu velikog Georgia de Chirika, oca nadrealizma, te Marca Chagala i Yves Tanguya. Dakako, osjećao se tu i utjecaj manje poznatih slikara nadrealizma.

 

Nažalost, u doba svojega stvaranja Hinko Gudac je bio više predstavljan kao impresionist (imao je Gudac i impresionističkih slika), no sigurno je, kako su njegove impresionističke slike od mnogo manjeg značaja od njegovih nadrealističnih izražaja, pogotovo, kad se ima na umu, kako je Hrvatska premalo zastupljena u nadrealističkim izražajima. Od posebnog je značaja za Gudca kao

nadrealistu mišljenje najznačajnijeg hrvatskog povjesničara poslije II svjetskog rata utemeljitelja poslijeratne povijesti hrvatske umjetnosti Dr. Grge Gamulina koji je Hinka Gudca digao na pijedestal hrvatskog nadrealizma smatrajući ga najznačajnijim hrvatskim nadrealistom. Mogli bismo slobodno reći, kako je Hinko Gudac poznatiji u inozemstvu nego u svojoj domovini. Veliki broj njegovih slika

nalazi se u New Yorku, Parizu i Beogradu.

 

Mnogo je riječi u ovoj knjizi napisano, kako bi se što bolje ocrtao kako lik, tako i djela Hinka Gudca. Za mene je njegova slikarska veličina neupitna, no istaknuo bi, još dvije osobine koje mu po mojem mišljenju daju dodatnu vrijednost.

 

Prvo, Gudac je jedinstven u svom stvaranju i zato je lako prepoznatljiv. Drugo, izuzetna vrijednost njegovih slika je ta tzv. „vrijednost drugog pogleda"". Naime, u Gudčevim slikama sam svaki puta kad sam ih pozorno gledao otkrivao nešto novo i one su mi se svaki slijedeći put sve više sviđale, što mislim, da je karakteristika velikih slikara.


Nesumnjivo je, kako je težak životni put i hendikep sluha ostavio na Gudcu i njegovim slikama neizbrisiv trag. Tim više danas trebamo cijeniti njegove radove. Treba istaknuti, kako je jedna od osnovnih Gudčevih karakteristika, koju zapažamo promatrajući njegove slike, njegova opsjednutost sa brojem tri, koja se može zapaziti u gotovo svakoj slici. Nebeski broj tri, baziran na Svetom

trojstvu proteže se kroz čitav ljudski vijek (nebo, zemlja, voda; tijelo, duša, duh; rođenje, život, smrt; pakao, čistilište, raj; prošlost sadašnjost, budućnost i etc.). Nije zato slučajno, što kod Gudčevih slika kad brojimo prisutne likove nailazimo na broj tri.

 

Primjerak monografije o Hinku Gudcu autorice Marine Baričević gotovo sam uvijek nosio sa sobom glede posjeta poznatim svjetskim muzejima, kako bi mogao njegove slike što bolje uspoređivati sa slikama svjetski poznatih nadrealista. Tako sam za vrijeme boravka u Los Angelesu, posjetio i poznati muzej Paul Gettija, gdje sam se upoznao s jednim od kustosa muzeja i pokazao mu monografiju Hinka Gudca koju sam imao sa sobom.

 

Odmah ju je vrlo pomno pregledao i jako mu se dopala, te je upitao, bi li mogao za potrebe muzeja dobiti primjerak knjige. Dakako, poklonio sam mu primjerak koji sam imao sa sobom. Kustos mi se zahvalio na daru, da bih nekoliko dana nakon povratka iz Amerike primio pismo u kojem mi se stručna služba muzeja zahvaljivala na poklonu, uz obavijest, kako je ova knjiga ušla u zbirku Muzeja

Paul Getty.

 

Hinko Gudac je zapravo zorni primjer, kako je u slikarstvu, kao i u nekim inim granama društvenog života (primjer sport i sl.) važniji jaki marketing od stvarne (u ovom slučaju slikarske) veličine. Međutim, vratimo se obrazloženju našega naslova. Slike Hinka Gudca osim što obiluju zanimljivim kompozicijama imaju i određenu dubinu, dubinu tipičnu za sva neistražena područja, i zbog toga sam u traženju što prikladnijeg naslova za predstavljanje njegova lika i djela izabrao naslov - HINKO GUDAC U POTRAZI ZA SVETIM GRALOM, u uvjerenju, kako bi taj naslov mogao zainteresirati mnoge i motivirati ih, da slikama Hinka Gudca posvete punu pažnju. A temeljni smisao ove knjige je upoznavanje što većega broja ljubitelja umjetnosti sa djelima ovoga vrhunskog slikara.

 

Na zadnjoj izložbi Hinka Gudca održanoj u Galeriji Kristofor Stanković u Zagrebu, glede stogodišnjice njegova rođenja, u popratnom je katalogu korišten kao naslov izložbe tekst - STVARNOST SNA. Ovo je ustvari naziv jedne od najboljih, a meni najdražih njegovih slika. Taj naslov bi također bio vrlo prikladan kao naslov ove knjige. Ipak, odlučio sam se za naslov - HINKO GUDAC U POTRAZI

ZA SVETIM GRALOM kao adekvatniji i potpuniji.

 

I evo, knjiga u kojoj je predstavljen niz radova Hinka Gudca, a u kojoj su prikazane sve vrste tehnika kojima se on služio, sada je pred Vama. Želja mi je, da listajući stranice knjige, uživate, kako u knjizi, tako i u Gudčevim slikama.


Vladimir Biondić


-------------------------------------------------


PROLOG AUKTORA KNJIGE - BLEIBURG - HOLOKAUST HRVATSKOG NARODA

Sedamdeset godina peče nas ta otvorena rana. Masovni zločini koje je jugoslavenski totalitarni komunistički režim počinio krajem drugog svjetskog rata i nakon njega bili su jedna od javnih tajni koje je jugoslavenska država budno nadzirala. Bila su zabranjena bilo kakva istraživanja s tim u svezi, te bilo kakvo spominjanje kako Bleiburške tragedije, tako i postBleiburških tragedija, te obilježavanje spomena na njihove žrtve. Sva ta stradanja dobila su svoj simbolički naziv - BLEIBURŠKA TRAGEDIJA. Ali usprkost brojnim javnim zabranama i kažnjavanjima, Bleiburška tragedija ostala je sačuvana u sjećanjima rodbine i prijatelja žrtava, kao i svih pravih Hrvata, te je ostala kao središnja tema iseljeničkog društvenog života. 

Od svog dolaska u ovu zemlju snova Hrvati su kroz povijest imali niz teških trenutaka u borbi za svoj goli opstanak . Primivši na leđa zadatak čuvanja kršćanstva i križ Krista Kralja postali su predziđe kršćanstva za Evropu i prihvatili sve muke i patnje plaćajući pri tom veliki danak u krvi vlastitog naroda . 

I hrvatska krv se nemilice prolijevala, prolijevala se danima, mjesecima, godinama kroz hercegovske planine, slavonsku ravnicu i nemirne rijeke sve do prekrasnog morskog plavetnila kako bi jednoga blagoslovljenog dana (10. 04. 1941.) hrvatski narod konačno dočekao SVOJU državu. 

No njegova tragedija, s time nije prestala. Nakon četiri godine provedene u grčevitoj borbi za opstanak svi naši nanovo sazdani SNOVI srušiše se u prah. 

I tada HRVATSKI NAROD dočeka svoj - HRVATSKI HOLOKAUST. 

Prilikom pisanja, pravilnije bi bilo reći sastavljanja ove knjige na pameti i pred očima mi je bio samo jedan temeljni cilj - sačuvati spomen na sve pretrpljene ljudske gubitke, ljudsku patnju i bol, te zadržati ovaj spomen u trajnom narodnom pamćenju. 

Vladimir Biondić 



Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.





 

Mar 19 '13

Digitalne knjige ušle u Engleske potrošačke košarice.




 


Šampanjac ispao, a digitalne knjige ušle u Engleske potrošačke košarice.

 

Ured za nacionalnu statistiku u engleskoj zabilježio je nedavni porast publike koja čita digitalne knjige pa su one uvrštene u izračune raznih potrošačkih košarica

 

Kao potvrda rastuće popularnosti korištenja digitalnih knjiga, stigao je i izvještaj vladina ureda za statistiku, predstavljen 'potrošačkom košaricom' kojom se mjere troškovi života u engleskoj.

 

Godišnje promjene u 'inflacijskoj' košarici, koju ured nacionalne statistike koristi kao nadgledanje troškova i povišenja cijena, donose presjek promjena u troškovnim navikama i životnom stilu nacije.

 

Nova košarica u kojoj je predstavljeno 700 dobara reflektira izmjene u navikama jela i zabave kod mlađe populacije. Primjerice, šampanjac je ispao iz košarice, a upotreba hladnih i toplih sendviča u pubovima, kao i puding u engleskim kantinama, uskočili su i zauzeli nova mjesta.

 

Elektroničke knjige, čitane preko platformi poput kindlea i e-readera spadaju, sudeći po novim procjenama, u važno i rastuće tržište te je zabilježen značajan porast publike koja čita digitalna izdanja. Osim na e-knjige, konzumenti također troše na digitalne televizore, kao i videorekordere.

 

Znatno je porasla i prodaja dječjih elektroničkih edukativnih igračaka, primjerice dječjih  tablet računala.



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Najkontroverznije svjetske naslovnice

 

Nekada su domaće konzervativce  šokirale naslovnice „kontroverznog“ Feral Tribunea, najčešće one na kojima bi se našao hrvatski vrhovnik Franjo Tuđman, primjerice gol u krevetu sa srbskim kolegom Slobodanom Miloševićem. Sjećamo se i kako se javnost uznemirila kada je objavljena naslovnica tjednika Novosti - „Obadva, obadva su pala“. Na ovom vam mjestu donosimo nešto još žešće, u vidu najkontroverznijih naslovnica svjetskih novinskih izdanja, kao što su Hustler, Life, Rolling Stone ili Time


Naslovnice, koje ste možda već i vidjeli, iz naftalina je izvukla Gracie Muran, koja piše za blog Oddee, a ovdje ćemo ih poredati kronološki


------------


Life




Davne 1965. godine, u jeku Vijetnamskog rata, Life je na naslovnici objavio fotografiju Paula Schutzersa na kojoj je snimljen zarobljenik, pripadnik Vijetkonga. Dobrim dijelom ova je naslovnica zaslužna što se američka javnost počela propitkivati o cilju i načinu rata koji je njihova država desetljećima vodila tisuće kilometara daleko od kuće.

------------


Hustler




Kontroverzni Hustler godinama je izazivao srdžbu i bijes američkih konzervativaca, od kojih je većina ipak u osami voljela baciti pogled na kakvo golo žensko tijelo. Godine 1978. Hustler je kod svojih protivnika još jednom izazvao ljutnju, i to kada je na temu „žena kao komad mesa“ prezentirao ovu fotomontažu.

------------


Rolling Stone




Nekoliko sati prije kobnog 8. prosinca 1980. godine, kada će sresti svog ubojicu, pomahnitalog Marka Chapmana, John Lennon u društvu svoje pratilje Yoko Ono stao je pred fotoaparat Annie Leibovitz. Kada je mjesec dana kasnije fotografija objavljena na naslovnici legendarnog Rolling Stonea, tiraž čuvenog časopisa dosegnuo je nebeske visine.

------------


VANITYFAIR




Ista fotografkinja, deset godina kasnije, šokirala je američku javnost, kada je objavljena njena fotografija poznate holivudske zvijezde, Demi Moore, u sedmom mjesecu trudnoće. Iako sasvim prirodna pojava, trudnoća se, sasvim prirodno, nije svidjela tamošnjim čistuncima.

------------


Rolling Stone




Par nepoznatih muških ruku, koje od pogleda javnosti skrivaju grudiJanet Jackson, prizor je što je 1993. godine osvanuo na naslovnici Rolling Stonea, a nikako se nije svidio dežurnim moralistima koji su smatrali da je fotografija opscena, pogotovo jer se radi o najčuvenijoj muzičkoj tiskovini.

------------


The Economist




Snošaj para jednogrbih deva također je naišao na osudu javnosti, koja je držala da takav prizor nije primjeren jednom tako uglednom časopisu kao što je The Economist, naročito jer dolazi iz konzervativne Velike Britanije.


------------


Rolling Stone




U doba dok je bila neprikosnovena tinejdžerska zvijezda, neke 1999. godine, mlada Britney Spears razgolitila se za Rolling Stone, bacivši se u donjem rublju u zagrljaj Teletubbiesu. S obzirom da je izostala čednost primjerena tinejdžerici možete zamisliti kakve je reakcije izazvala ova naslovnica.


------------


Mad




Fotomontaža poznatog genijalca Georgea Busha u lik izmišljenog „junaka“ satiričkog časopisa Mad, samo par dana nakon predsjedničkih izbora svakako je uzdrmala političku javnost.


------------


Time




Bolne fotografije zabijanja aviona u zgrade Svjetskog trgovačkog centra, 14. rujna 2001. godine objavio je ugledni Time.


------------


NME




Kada se narod već priviknuo na golotinju i u muzičkim časopisima, 2007. godine uslijedio je novi šok, naslovnica s pjevačicom Beth Ditto, čime je "poremećena" percepcija ukusa. Naime, zabrinuta javnost smatra da debelo nije i ne može biti lijepo.


------------


The New York




Na temu umiješanosti njujorškog guvernera Eliota Spitzera u aferu s prostitucijom, The New York je izašao s ovom naslovnicom. Ne treba reći kako se Spitzeru to nimalo nije svidjelo.


------------


The New Yorker




The New Yorker je 2008. godine objavio karikaturu budućeg predsjednika Države, Baracka Obame, obučenog u, prosječnom Amerikancu, neželjenu tradicionalnu muslimansku odjeću. Dok u kaminu gori američka zastava, na zidu visi slika Osame bin Ladena, Barackova supruga nosi kalašnjikov. Dovoljno provokativno?



----------------


Preveo i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.





Cenzura je postupak nadziranja slobode izražavanja. Cenzura se može provoditi u širokom rasponu korištenih sredstava i postupaka, od uništavanja nepoželjnih sredstava izražavanja, preko brisanja ili precrtavanja nepoželjnih dijelova, do mijenjanja, izokretanja, odnosno falsificiranja onih dijelova koji se ne podudaraju sa svjetonazorom ili zakonskim odredbama vlasti ili urednika. Cenzura je postupak koji je svojstven autoritarnim državnim sustavima, ali u ime zaštite javnog ćudoređa nije nepoznata niti u demokratskim sustavima.  


Koji su književni naslovi bili predmet kontroverzi u posljednjih pedesetak godina, pročitajte u nastavku


William Burroughs, Goli ručak


Ovaj kontroverzni književnik vodio je buran život – bio je homoseksualac ovisan o morfiju, preprodavao je heroin, a unatoč svojoj seksualnoj orijentaciji čak se i oženio, i to u Hrvatskoj, Židovkom koju je spasio od progona za vrijeme Drugog svjetskog rata. Stoga nije ni čudno da je njegova uspješnica 'Goli ručak' bila zabranjena 1965. godine u Bostonu. Optužbe su se odnosile na izbor tematike i jezik kojim se Burroughs koristi, a zabranu je poništio američki vrhovni sud već sljedeće godine.


Vladimir Nabokov, Lolita


Najpoznatiji roman ovoga Rusa u prvih nekoliko godina od kada je napisan nije imao sreće. Prvo nije mogao naći izdavača u SAD-u, zatim, kada je konačno objavljen u Francuskoj, bio je zabranjen četiri godine zbog optužbi za opscenost, a u Velikoj Britanije bio je na glasu kao čista neobuzdana pornografija i također zabranjen do 1959. godine. Kada je konačno objavljen u SAD-u, prodan je u 100.000 primjeraka u prva dva tjedna.

 



Dan Brown, Da Vincijev kod


Oko ovog romana svojedobno se podigla velika prašina. Naime, 2003. godine kada je objavljen katolička crkva podigla se na noge zbog novih činjenica i strogo čuvanih crkvenih tajni, kao i kontroverznih pretpostavki i mišljenja koje je autor utkao u ovaj bestseler. No nije samo Crkva ta koja je pokušala zabraniti roman, njegova prodaja nije bila dopuštena u Libanonu, Jordanu, Egiptu, Iranu, Pakistanu i nekim indijskim državama zbog tematike koja sramoti kršćanstvo. Bez obzira na to, 'Da Vincijev kod' postao je globalno uspješan s preko 60 milijuna prodanih kopija prevedenih na 44 svjetska jezika i tako, ironično, postao druga najprodavanija knjiga na svijetu nakon Biblije.


Aleksandr Solženjicin, Jedan dan u životu Ivana Denisoviča


Nakon što je nekoliko godina i sam proveo u gulagu u Kazahstanu, Solženjicin je počeo pisati svoj poznati roman. Temeljio ga je na vlastitom logorskom iskustvu i u njega uključio vrlo realistične opise, što se nije svidjelo nekim vladajućim strukturama. U početku zabranjen, 'Jedan dan u životu Ivana Denisoviča' dobio je dozvolu za objavljivanje nakon intervencije predsjednika Hruščova koji ga je odobrio unatoč protivljenju nekih svojih suradnika 1962. godine.


Milan Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja


Kundera je samo jedan od autora žrtava komunističkog režima na tlu bivše Čehoslovačke. Godinu dana nakon što je napisao svoj prvi roman 'Šala' (koji je zapravo satira na temu komunističkog načina života) Sovjeti su izveli invaziju na Čehoslovačku, a Kundera, koji je bio član Praškog proljeća, ubrzo se seli u Francusku. Njegova djela isprva su bila na crnoj listi, a zatim je zabranjeno i njihovo izdavanje. U Francuskoj Kundera piše svoju uspješnicu 'Nepodnošljiva lakoća postojanja' koja također biva zabranjena u Čehoslovačkoj sve do sloma režima 1989. godine.


Federico Garcia Lorca, opus radova


Ovaj španjolski pjesnik također je postao žrtva političkih zbivanja. Nakon što se našao usred španjolskog građanskog rata ubijen je u Granadi 1936. godine. No kao da to nije bilo dovoljno. Nakon njegove smrti Francova vlast dala je uništiti sva njegova djela te je zabranila spominjanje njegova imena zbog optužbi da je Lorca bio dio rušilačkog pokreta. Uspomena na njega bila je potisnuta sve do Francove smrti 1975. godine.


Boris Pasternak, Doktor Živago


Ruski pisac također se nije sviđao režimu svoje matične države. Njegov je 'Doktor Živago' bio na zlu glasu u SSSR-u iako ga gotovo nitko nikada nije ni pročitao, a u isto vrijeme proslavio je svoga autora na američkom tlu gdje je čak 26 tjedana proveo na vrhu The New York Timesove liste najprodavanijih knjiga. Kako bi uopće bio objavljen, morao je biti prokrijumčaren u Italiju gdje je i prvi puta objavljen. Sovjetske vlasti zahtjevale su i izbacivanje Pasternaka iz SSSR-a zbog njegove kritike boljševizma. To se ipak nije dogodilo, a Živago je konačno ondje i dopušten u sumrak režima 1988. godine.






George Orwell, Životinjska farma


Alegorijska novela Georgea Orwella, koja je zapravo satira na temu Staljina i njegovog totalističkog komunizma bila je, naravno, zabranjena u Sovjetskom Savezu zbog svoje antikomunističke tematike, no bila je zabranjena i u SAD-u zbog uvoda koji su Amerikanci shvatili kao komunistički, a odnosio se na kritiku stanja u Velikoj Britaniji. Magazin Time 2005. ju je godine stavio na popis 100 najboljih romana.


Aung San Suu Kyi, Freedom from fear


Mijanmarska političarka i aktivistica u posljednjih je dvadesetak godina svoga života čak 15 provela u pritvoru zbog svojih aktivističkih aktivnosti i pružanja represije, a u zatočeništvu je napisala mnoge eseje koje je 1991. godine sakupila u knjigu pod nazivom 'Freedom from fear'. U međuvremenu je primila i Nobelovu nagradu za mir i nagradu Saharov za slobodu govora. Posljednji je puta puštena iz kućnog pritvora 2010. godine, a na izborima prošle godine njezina je stranka osvojila većinu mjesta u donjem domu parlamenta i tako postala najjača opozicijska stranka u Mijanmaru, a Aung San Suu Kyi postala je simbol borbe za demokraciju u cijelome svijetu. Njezino je djelo još uvijek zabranjeno u Mijanmaru.


J. K. Rowling, Harry Potter


Iako najpoznatiji mali čarobnjak nikada nije bio službeno zabranjen, velika se prašina podigla u vrijeme kada je izašao na književno tržište. Naime, mnoge religijske skupine digle su glas i tražile da se knjige zabrane djeci zbog upotrebe magije i promoviranja vještičarenja. Serijal je ipak postao svjetski popularan i doživio je jednako uspješne filmske adaptacije.


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Mar 15 '13 · Oznake: književne cenzure modernog doba

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:


-----------

Nina Selman

 -----------




-----------

Bilješka o piscu:


Rođena je 1. svibnja 1960. godine u Zagrebu, gdje završava     osnovnu i srednju školu kao i Filozofski fakultet na Odsjeku humanističkih znanosti. Odrastam u Zagrebu, Stonu na Pelješcu, Banja Luci u Bosni i Hercegovini te Gevgeliji u Makedoniji,

Putovanja su trajno obilježila njen život. Već 20 godina, radi u prosvjeti, u Zrakoplovnoj tehničkoj školi Rudolfa Perešina u Velikoj Gorici kao profesorica hrvatskoga jezika i književnosti          

Sudjelovala je na natječaju za ljubavno pjesništvo Spark - Valentinovo, 2010. godine., 11 pjesama mi je objavljeno sa skupinom autora u knjizi Antologija XXI. stoljeća – hrvatskog urbanog pjesništva

Nekoliko godina radila je na digitalnom izdanju zanimljivog kataloga slika "Slikarstvo - nijema poezija" popraćenog zbirkom svojih pjesama. Bavi se slikanjem u slobodno vrijeme. U pripremi je i zbirka pripovjedaka Starinske priče

-----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:

"S
likarstvo nijema poezija"

 http://www.digitalne-knjige.com/bender.php

 

---------------

Naslovnice knjiga:


---------------

Kritike:

ODJECI NA SINESTEZIJU
 

„Sinestezija je povratak nama samima, podsjetnik na dane za koje pomisliš da ti više ne trebaju, a to čovjeka i "boli" zbog pomisli na ono što je možda mogao, propustio, želio, trebao..

Duboko se doima sjedinjenje autorskih života i smisla s puno topline koja ukazuje na to da treba vjerovati u ljude poput njih, ljude koji se nisu izgubili u moru besmisla, sivila, bezizlaznih (suvišnih) životnih priča.

Rijetko što izmami suze, ali ova jedinstvena harmonija lomi i najsnažnije jer je topla, snažna, zarazno romantična, zavidno nježna."

Gordana Vlašić, prof.

 „Poštovani gospodine Ante, nikad nisam bila ljubitelj apstraktne umjetnosti pa tako ni likovne. Ali Vaše slike su me jednostavno oduševile i izazivale buru emocija. Teško je opisati ono što čovjeka poveže s određenim djelom, ali svaku od njih savršeno dobro razumijem i proživaljavam. Tekst koji ih je popratio, savršeno se stopio pa iako su to različite umjetnosti, ovdje ovo dvoje igra "kao jedno" - nerazdvojivo je.

Nadam se da svakako imate namjeru u dogledno vrijeme dopustiti im da ugledaju svjetlo dana i razveseliti te oduševiti mnoge, kao što ste i mene jer skrivati ih samo za sebe, bilo bi sebično!

Mislim da Dubrovnik, Hrvatska pa i svijet imaju pravo vidjeti ih i slaviti njihovog stvaraoca i bio bi poseban doživljaj za mene te iste slike vidjeti uživo."

Gordana Stanojčić


Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Stvarnost sna - Hinko Gudac




Slikar Hinko Gudac, rođen je u Sušaku 17.10.1912. u obitelji pomorskog strojara Petra Gudca i kućanice Franjke Gudac. 


U mladosti se isticao kao živo, nestašno i nadareno dijete s velikom sklonošću prema prirodi i crtanju likova iz prirode. U dvanaestoj godini teško je obolio od šarlaha, koji je kao trajnu posljedicu ostavio gluhoću. Od tada se povukao u sebe i svoj svijet. 


Kao odličan đak 25.09.1931. dobiva stipendiju Općinskog poglavarstva općine Kraljevica i 15.10.1932. upisuje se na Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu u klasi prof. Kršinića, Krizmana, Šenoe i Mujadžića. Kao jedan od najboljih učenika u svojoj klasi uz posebnu pohvalu rektora akademije 16.06.1936. Mjesto nastavnika likovnog odgoja u Zavodu za odgoj gluhonijeme djece u Zagrebu dobiva 01.11.1936. gdje polaže državni ispit i dobiva titulu profesora. 


Ujedno se počinje samostalno baviti kiparstvom i slikarstvom. Na početku slika na postimpresionistički način uglavnom motive iz primorja, portrete i figuralne kompozicije. Odlaskom u Pariz potpada pod utjecaj Giorgia de Chirica i počinje slikati na nadrealistički način, tako da ga možemo smatrati prvim i vodećim nadrealistom u Hrvatskoj. Imao je deset samostalnih izložbi i sudjelovao na dvadesetjednoj skupnoj izložbi kod nas i u inozemstvu (posebno treba istaći izložbe u Zagrebu 1953., 1956., 1960. i 1996., Rijeci 1955., 1996. i 2000., Kraljevici 1998., Beogradu 1956., te Bruxellesu 1953.).  


Na izložbi u Bruxellesu slikom – Igračke i vjetrovi osvojio je srebrnu medalju. Neko vrijeme radio je u Parizu, Beogradu i New Yorku. Njegove slike nalaze se u raznim ustanovama i privatnim kolekcijama širom svijeta, posebno u Parizu i New Yorku, od kojih je najbrojnija kolekcija Vladimira Biondića u Zagrebu sa sto dvadeset sedam Gudčevih slika. 


Zadnjih godina svog života povukao se u svoj svijet tišine u mali atelje na Trešnjevci. Teško bolestan Hinko Gudac odlazi u Rijeku gdje umire u bolnici 18.01.1991. god.


Iz knjige: "HINKO GUDAC u potrazi za svetim gralom", Vladimir Biondić


-------------------


Digitalnu knjigu "HINKO GUDAC u potrazi za svetim gralom", Vladimira Biondića, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/biondic2.php te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


-------------------


I za kraj nekoliko slika Hinko Gudca koje se nalaze i u knjizi - Hinko Gudac u potrazi za svetim gralom, Vladimira Biondića














------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Mar 14 '13 · Oznake: stvarnost sna - hinko gudac

Što je to - knjiga ?




Knjiga je ukoričena tiskana omeđena publikacija od najmanje 49 stranica (UNESCO-va definicija), odnosno, knjiga je tiskana kolekcija papira. Ukoričena tiskana publikacija koja sadrži manje od 49 stranica naziva se brošura.

 

U engleskom jeziku riječ "book" dolazi od staroengleske riječi "bōc", koja dolazi od njemačke riječi s sadržajem "*bōk-".

 

Povijest knjige stara je više od 7 000 godina. U tome vremenu mijenjala je svoj oblik, ovisno o materijalu od kojeg je izrađivana i o načinu pisanja i umnožavanja tog materijala, a pri pisanju pribor se mijenjao kroz povijest. Npr. Rimljani su pisali "olovkom" koja je sličila grančici, a koje su bile od kosti i mogli su lako brisati pogreške u pisanju, a pisali su na "papiru" od voska, a više voščanih listova obično se uvezalo.

 

U vrijeme kada ljudi nisu znali pisati ni čitati prenosili su usmenom predajom svoje poruke i iskustva. No, koliko god usmena predaja bila učinkovita i danas, nije bila dovoljna da sačuva svekoliko ljudsko iskustvo. Osim toga, pamćenje blijedi, pa je mnogo toga zaboravljeno. Da bi se moglo pisati, treba izumiti pismo i materijal na kojem se piše. U Egiptu, kad su ljudi u 4. stoljeću postali kršćani, Rimljani su uništili njihove zabilješke napisane hijeroglifom, jer su smatrali da je egipatsko pismo pogansko.

 

Zbog toga su pradavni zapisi na komadu drveta, kosti, na životinjskom rogu i slično.

 

Prve su se prave knjige pojavile na Istoku. Najstarije kineske knjige bile su sastavljene od bambusovih daščica, a kasnije su ih zamijenili svici od svile. Stari Babilonci, Asirci i Perzijanci utiskivali su drvenim štapićem znakove u mekane glinene pločice, koje su zatim sušili i pekli.

 

Stari Egipćani pisali su na drvenim i kamenim pločama, te na svicima papirusa. Srčiku papirusa rezali su na uske vrpce, tiještili ih, lijepili jedne uz druge i tako dobivali široke listove koje su spajali u dugačke svitke.

 

Stari Grci i Rimljani imali su drugačije knjige. Čuveni zakoni Grka Solona bili su urezani u drvene ploče, a rimski zakoni su bili uklesani u 12 kamenih ploča. U svakodnevnom su se životu Grci i Rimljani služili za pisanje drvenim pločicama koje su bile prevučene crnim voskom. Nekoliko takvih pločica povezivali su se vrpcom ili metalnim prstenom u knjigu. Po vosku su grebli slova i znakove metalnom ili koštanom pisaljkom koja se zvala stilus, po čemu danas stilom nazivamo način pisanja.

 

Albumi se koriste za čuvanje kolekcija slika i fotografije, ali i poštanskih maraka.

 

Dnevnik je knjiga za bilježenje podataka na periodičnoj bazi. Primjer je brodski dnevnik, gdje se upisuju dnevni podaci o putovanju ili osobni dnevnici, gdje vlasnik bilježi svoje doživljaje.

 

Knjige poslovne evidencije i knjigovodstva koriste se za evidenciju poslovnih transakcija u procesu knjigovodstva ili računovodstva.

 

Školske knjige (udžbenici) su namijenjene učenicima i napisane su prema planu i programu škola kojima su namijenjene. Za učenike se obično izdaju i vježbenice, u kojima oni rješavaju prethodno postavljene zadatke.

 

Enciklopedija je knjiga ili skup knjiga koja sadržava članke i objašnjenja o raznim temama.

 

Rječnik je knjiga koja sadržava popis riječi i njihovo značenje ili prevod.


Zbirka geografskih i drugih karata (obično s ostalim geografskim podatcima) zove se atlas.

 

Nekoliko tisuća godina od nastanka prve knjige (ili više od 500 godina nakon izuma tiskarskog stroja) sve ono što smo nazivali knjigom i podrazumijevali papirnato, odnosno tiskano izdanje dobilo je i konkurenta i dostojnu zamjenu u obliku digitalnih zapisa ili knjiga.

 

Već danas mnoge se knjige izdaju isključivo u digitalnom obliku, a mnoge se tiskane knjige ili čak i cijele knjižnice digitaliziraju i dobivaju novi oblik i svrhu.

 

Prva i najistaknutija web stranica koje je započela s objavama digitalnih knjiga 

i koja ih svim svojim čitateljima nudi posve besplatno (free software) je:


Projekt Gutanberg: http://www.gutenberg.org/  

 

Sličan pristup digitalnim knjigama na našem govornom području pronaći ćete na adresi:

 

Digitalne knjige: http://www.digitalne-knjige.com/




----------------------


Napisao i objavio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Mar 13 '13 · Oznake: što je to - knjiga

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

-----------

Branko Milić

 

-----------


-----------

Bilješka o piscu:

 

Rođen 23. 02. 1978 godine. u K. Mitrovici. Radi kao profesor filozofije i sociologije, bio je angažovan kao: asistent na istraživanjima Medium (agencije za istr. javnog mnjenja), asistent na istraživanjima BBSS (Gallup religija. international), asistent na istraživanju T&B Consult (Kopenhagen) i filozofskog fakulteta K.M (rezultati izloženi u studiji ''Stanovnici severnog Kosmeta o međunarodnoj pomoći i građanskim vrednostima, 2003), asistent na MSC (Civilno društvo i politički aktivizam). Sekretar DDA (Društvo dobre akcije).

Član Srpskog sociološkog društva. Priredio ''Hrestomatiju tekstova primenjene etike''. Zanimaju ga još i komunikologija,logika, antropologija...

 

-----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:

"Istorija filozofije I" (Antička filozofija)

 

http://www.digitalne-knjige.com/milic.php

 

"Istorija filozofije II" (Hrišćanstvo i srednjovekovna filozofija)


http://www.digitalne-knjige.com/milic2.php


"Istorija filozofije III" (Novovekovna filozofija)


http://www.digitalne-knjige.com/milic4.php


"Istorija filozofije IV" (Od Voluntarizma do Marksizma)


http://www.digitalne-knjige.com/milic5.php


"Istorija filozofije V" (Od Pozivitizma do Egzistencijalizma)


http://www.digitalne-knjige.com/milic6.php


"Etika" (Hrestomatija medicinske i primenjene etike)


http://www.digitalne-knjige.com/milic3.php


"Ka filozofiji I."


http://www.digitalne-knjige.com/milic7.php

 

---------------

Naslovnice knjiga:



---------------

Kritike:

LIŠĆE MIŠLJENJA NA STABLU ČOVJEKOVOG VREMENA ili NAGLAŠENO ETIČKA HRESTOMATSKA HISTORIJA FILOSOFIJE

BRANKO MILIĆ

/osvrt/

Filozofske škole, pravci i mišljenja, tek su lišće koje leprša na stablu prolaznosti čovjekovog uma i vremena. Kažemo čovjekovog, jer vrijeme je tek ljudska kategorija. Inače je svevrijeme i kao takvo čovjeku neshvatljivo i neuhvatljivo – izmiče svakom poimanju. Ustvari, čovjek i njegovo poimanje su majušni i slabi do mjere, pa ni ono što svojom opstojnošću opkoračuju, ne mogu sasvim razumjeti. 

U ovom primjeru, riječ je o relativno mladom čovjeku čije su poglede i mišljenje o filosofiji izpačavale najrazličitije opcije promišljanja odnosa čovjeka i svijeta i tako, i njihove poglede na filosofiju i njezinu povijest.

Bogatstvo krošnje i obilje lišća, ovise o vrsti i visini stabla, površini koju je posjela određena vrsta šume, ali i godišnjem dobu u kojem je promatramo. Dakako i uvijek: o daru, načitanosti i obrazovanju i filozofskom uvjerenju osobe koja filozofira. I cijelu sliku filozofske misli bismo mogli donijeti razvijajući ovu metaforu /kao vid recepcije/. Rijetko i malo filozofija znači nešto više od pukog zbira napabirčenih mišljenja i općepoznatih činjenica ili tumaranja u sfumatu ne/s/poznatog. Nerijetko, oko sasvim razbokorenih znanja i individualnih prosvjetljenja do metaforičkih obzora življenja i dalekosežnijih rezultanti. /Samo kod nadarenih!/. Razumjet ćemo kako etički odnos spram postojeće filosofske misli određuje, kako osobnu etiku mislioca, tako i njegova etika povijest filosofske misli uopće, samopotvrđujući se, tj. utvrđujući njezin sustav kao temeljno humanistički karakter pojavnosti.

No, tako je počela filosofija u Helena – reći će Branko Milić i kuražno se upustiti u tu vrtoglavicu. Valja priznati, kako je to kuražan čin, jer brojne su religije starije od kršćanstva i filosofske misli od helenske. Milić im je ukazao pažnju, ali su na taj način stvari povijesno došle u drugačiji poredak – što i ne mora imati neki poseban značaj u ovoj knjizi i općenito, jer i taj filozofski svijet samo je dio općenite slike neovisno o karakteru utjecaja koje ostvaruje.

Atif Kujundžić

-------------------

"KA FILOZOFIJI" BRANKA MILIĆA

 

Zbirka tekstova gospodina Milića pod naslovom Ka filozofiji plod je višegodišnjega pedagoškoga rada sa studentima filozofije. Zbirka započinje uvodom u filozofiju, razmatra pojam filozofije, njenu sistematiku i same početke filozofskoga promišljanja svijeta a dalje se nastavlja predstavljanjem osnovnih, izvornih i originalnih tekstova antičkih filozofa. Cilj nije bio izrada udžbenika iz filozofije već da se studente uputi na fundamente filozofskoga mišljenja s obzirom da zapadnoj kulturi kojoj pripadamo u osnovi stoji antička filozofija.

 

Sporno je to što je filozofija i kolika je njena vrijednost. Od nje očekuju izvanredna objašnjenja i razjašnjenja ili je pak ravnodušno napuštaju kao bespredmetno razmišljanje. Na nju se plašljivo gleda kao na značajan trud neobičnih ljudi ili se pak prezire kao izlišno mudrovanje sanjalica. Smatraju ljudi da je to nešto što se svakoga tiče i da bi zbog toga trebala svakome biti jednostavna i lako razumljiva ili pak da je teška tako da je posve beznadežno baviti se njome. Za čovjeka koji vjeruje u znanost najgore od svega je to što filozofija uopće nema rezultate od opće važnosti, nešto što se može znati a onda time i posjedovati. Dok su znanosti u svojim područjima izvojevale nužno izvijesna i općeprihvaćena znanja, filozofija to nije postigla usprkos naporima koji traju već tisućama godina. Nema nikakve sumnje da u filozofiji nema jednodušnosti u tome sto se definitivno saznalo. Ono što svatko nužno priznaje je uglavnom već postala znanstvena spoznaja i nije više filozofija.

 

Filozofsko mišljenje također nema karakter jednoga progresivnoga procesa kao što je to slučaj sa znanostima. I kao što bi Jaspers rekao mi jesmo otišli mnogo dalje od grčkoga liječnika Hipokrata ali bismo teško mogli reći da smo otišli dalje od Platona. Mi smo napredovali samo u pogledu materijala znanstvene spoznaje kojim se Platon služio. Međutim u samome filozofiranju možda smo jedva ponovno do njega stigli.

 

Mora ležati u prirodi same filozofije to što je svaki njen oblik za razliku od znanosti lišen jednodušnoga priznanja . Vrsta izvijesnosti koja se u njoj može steći nije znanstvena, naime nije ista za svakoga čovjeka nego je takva da se osvjedočuje u svakom cjelokupnom čovjekovom biću. Dok se znanstvena znanja tiču pojedinih predmeta za kojih ni u kom slučaju ne mora svatko znati u filozofiji je uvijek u pitanju cjelina bitka i bića koja se tiče čovjeka kao čovjeka - istina koja tamo gdje zasvijetli duboko potresa svaku znanstvenu spoznaju. Međutim razrađena filozofija je vezana za znanosti. Ona pretpostavlja znanosti u njihovome razvijenome obliku koje su one dostigle u odgovarajućem vremenu. Ali smisao filozofije ima drugo porijeklo. Prije svake znanosti ona se pojavljuje tamo gdje se ljudi bude iz drijemeža i sna vremena.

 

Grčka riječ filozof nastala je kao suprotnost riječi sofos. Ona označava čovjeka koji voli spoznaju za razliku od čovjeka koji je sebe nazivao znalcem jer je posjedovao spoznaju. Taj smisao riječi sačuvao se do danas. Bit je filozofije traženje istine, a ne posjedovanje istine . Filozofija znači biti na putu. Njena pitanja su bitnija od njenih odgovora a svaki odgovor se ponovno pretvara u novo pitanje . Ali to biti na putu je sudbina čovjeka. Biti na putu tražeći ili naći mir i savršenstvo trenutka. Svaka filozofija stoga same sebe definira svojim ostvarenjem. Što je to filozofija to se mora praktično okušati. Tada je filozofija u isti mah praktično sprovođenje žive misli i svijest o toj misli ili refleksija ili djelovanje i govor o tome djelovanju. Filozofija je prema svom predmetu spoznaja božanskoga i ljudskoga, spoznaja bivstvujućega kao bivstvujućega, nadalje prema svom cilju ona je učenje o tome kako da se umre, misaona težnja za blaženstvom, težnja da se postane sličan božanstvu, ona je najzad prema svome sveobuhvatnome smislu znanje nad znanjima, umjetnost nad umjetnostima, znanost uopće koja nije usmjerena niti na jedno pojedinačno područje.

 

Filozofija dakle treba samo sebe opravdati. Međutim to je nemoguće. Ona može samo da se obrati onim snagama koje u svakom čovjeku odista potiču na filozofiranje. Ona ne može da se bori, ne može sebe dokazati ali može sebe saopćavati. Ona ne pruža otpor tamo gdje je odbacuju i ne trijumfira tamo gdje je ljudi slušaju. Ona živi u jednodušnosti koja sve ljude može povezati onim što im je svima kao ljudima zajedničko. Ali je istina da filozofija progovara i kroz svoju tradiciju. Mi smo upućeni na tu povijesnu osnovu našega mišljenja ako želimo misliti svojom najjasnijom sviješću i ako mislimo misliti bitno. A sve drugo su iluzije.

 

Konačno bi trebalo reći da je gospodin Milić u ovoj svoj knjizi kao i u prethodnoj svojoj povijesti zapadne filozofije koja je objavljena na digitalnim knjigama iz Zagreba dotakao neka krucijalna filozofska pitanja i na taj način obvezao sve nas da sa potpunom odgovornošću pristupimo navedenoj problematici pri tome imajući na umu da je taj veliki posao oko periodizacije i sistematike filozofije zgotovljen, da se u pogledu prikaza filozofije i njenih sistema uglavnom reklo sve ono najbitnije i da je time dat vrijedan filozofski doprinos cjelokupnoj srpskoj filozofiji kao i filozofiji koja se njeguje na balkanskim prostorima i na tome golemome trudu zaista mu velika hvala.


Vrlo vjerojatno će sami studenti kojima su ove knjige i najpotrebnije biti mjerodavni suci ne samo zato što su mlađi nego i zato jer je predmet kojim se bave takav da pobuđuje svaku pažnju.

 

Zlatan Gavrilović Kovač


Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

JESU LI SRBI U SRBIJI KOJI ČITAJU LATINICU MANJE 

SRBI OD SRBA U VUKOVARU KOJI NE MOGU BEZ ĆIRILICE

 

              


Iako obje suprotstavljene strane imaju svoje argumente, nema sumnje da bi se uz obostranu toleranciju  i uvažavanje određenih činjenica moglo naći neko kompromisno rješenje koje bi zadovoljilo obje strane. Sigurno je da je i ćirilično pismo značajno za identitet srpskog naroda no vjerujem da eventualnu odgodu uvođenje ovog pisma  ne bi trebalo dramatizirati niti shvatiti kao neku negaciju srpskog identiteta.

 

S obzirom da povremeno odlazim u Beograd gdje posjećujemo svoje prijatelje i rođake a ranije sam redovno odlazio i na beogradski sajam knjiga mogu reći da donekle poznajem njihovu izdavačku djelatnost, a osobito štampu.

 

I danas putem interneta redovno pratim njihove dnevnike, tjednike i mjesečnike, konkretno Blic (najtiražnije novine u Srbiji), Danas, Vreme, Republiku, e-novine, Kurir, Glas javnosti, Politiku online, te Vesti dana kao i internetski portal Peščanik tako da sam dosta dobro informiran o stanju u Srbiji.

 

U vezi zbivanja u Vukovaru oko ćirilice želio bih istaknuti da je zanimljiva činjenica da se svi navedeni listovi i časopisi kao i mnoštvo knjiga tiskaju u Beogradu latiničnim pismom. Zar su njihovi čitatelji u Srbiji  stoga manje Srbi od Srba u Vukovaru koji smatraju da bi bili jako pogođeni i na neki način obespravljeni svakom odgodom uvođenja ćirilice u njihov grad.

 

Ne bi li ipak mogli malo pričekati s ovim uvođenjem ćirilice barem dok ne profunkcionira u nas pravna država i svi zločini ne budu kažnjeni da se ne dogodi  da žene u Vukovaru susreću na ulici svoje silovatelje koji im se smiju u lice.

 

Čitajući beogradske novine osobno sam doznao niz zanimljivih stvari za koje ranije nisam znao, primjerice da je Beograd jedini glavni grad u  Europi koji je za vrijeme 2.svjetskog rata na svom teritoriju imao čak četiri koncentracijska logora i da je ukupno u masovnim grobnicama podno Avale oko 68.000 osoba dakle približno  kao u Jasenovcu a riječ je o Srbima, Židovima i Romima, da je Draža Mihailović 1945.uputio pismo dr. Anti Paveliću s molbom da njegovim jedinicama dopusti prolaz kroz Hrvatsku, da je NATO bombardirao Srbiju nakon uzaludnih zahtjeva da prekine genocid na Kosovu na kojem su Miloševićeve policijske i vojne snage već ubile oko 12.000 Kosovara  a nekoliko stotina tisuća bilo je prisiljeno napustiti svoje domove, da su četnici izvršili niz zločina nad vlastitim narodom  koji je surađivao s partizanima itd.

 

Nije moguće da  i Srbi u Hrvatskoj nemaju saznanja o ovim zločinima samo zato što se o njima pisalo latiničnim pismom.

 

Članak je objavljen u Večernjem listu  27. veljače. 2013.   


Napisao: Zlatko Šporer, Zagreb    

Mar 12 '13

Njihova imena simboli su slobode, pravde, mira...

Postoje dvije grupe ljudi na svetu.

1. Oni koji su zaduženi za produžetak ljudske vrste na Zemlji, također konzumenti, zainteresirani samo za zadovoljavanje svojih fizičkih potreba. Masa.

2. Oni koji su zaduženi za pokretanje mase, usmjeravanje ka cilju. Lideri.

U ovoj grupi dolazi do još jedne podjele, jer postoje oni koji svoje liderske sposobnosti koriste u pogrešne svrhe. Vođeni pohlepom, ostvaruju svoje osobne ciljeve, primjenom svakakvih sredstava.

Pokretači su svih negativnih promjena, zabilježenih u povijesti.

Sa druge strane su oni, zaduženi za ideale. Također pokretači mase, ali je vode ka ljudski ciljevima, bore se za ideje, slobodu i mir čovječanstva ,zadovoljavajući duhovne potrebe, trudeći se da svet učine boljim.

Njihova imena, postala su simboli slobode, pravde, mira...

 

Lav Tolstoj(1828 – 1910),

 

jedan od najpoznatijih ruskih pisaca, bio je, pored toga, i filozof, pacifista, anarhista..Tolstoj, poznat i kao veliki vjernik, propovjedao je kršćanski anarhizam, odbacujući crkvene nauke, i zasnivajući svoju vjeru samo na recima i djelima Krista. Vjerovao je da aristokracija predstavlja veliki teret i zlo siromašnima, i da je jedino rješenje za zajednički život moguće kroz anarhizam, koji se postiže samo moralnom revolucijom, regeneracijom čovjekove misli i osjećaje. Da bi anarhizam oživio, ljudi moraju shvatiti da autoritet aristokracije predstavlja nasilje i da ne mogu biti slobodni dokle god postoji vlada koja ima moč nad njima. Iako je bio dio ruskog plemstva, protivio se privatnoj svojini i svoje nasljeđe dijelio je seljaštvu. O ideologiji anarhizma govorio je i u svojim djelima, i davao sliku psihološke i društvene pozadine Rusije i društva 19. vijeka. Svojim genijalnim, nenasilnim idejama uticao je na kasnije borce za pravdu, kao što su Gandi i Martin Luter King.




 

Mahatma Gandi (Mohandas Karamchand Gandhi, 1869 – 1948),

 

bio je indijski lider I mislilac, koji se nenasilnom revolucijom izborio za nezavisnost I oslobođenje Indije od britanske vlasti. Smatrao je da jesatjagraha – nenasilan protest, put ka ostvarenju revolucije, i da su prave vrijednosti vrlo jednostavne(preuzete iz tradicionalnih hinduistickih vjerovanja) – istina i nenasilje. Kao i Tolstoju, bogatstvo i uspeh mu nisu bili značajni, odbacio je posao advokata u Južnoj Africi, zahvaljujući čemu će ga prihvatiti i najsiromašniji slojevi u Indiji. Uz podršku i veru naroda, uspeo je da se izbori za nezavisnost Indije, sto je predstavljalo slobodu indijskog naroda. U naporima da očuva jedinstvo hindusa i muslimana, nije uspeo, i pao je kao žrtva radikalnog hindusa Nathurama Godsea 30. januara 1948.

 

 

 

Nelson Mandela (1918.)

 

 prvi je demokratski izabran predsjednik Južne Afrike, prvi crnac koji je vršio tu funkciju i jedan od glavnih boraca za jednakost bijele i crne rase, revolucionar koji je uspeo da okonča režim Apartheida u Južnoj Africi. Apartheid je bio sistem koji je provodila vladajuća manjina bijelaca, koji je isticao bijelu rasu, uskraćujući politička i ekonomska prava crncima. Kao jedan od osnivača vojnog krila Afričkog nacionalnog kongresa, koje je organiziralo sabotaže, uhapšen je i proveo 27 godina u zatvoru, optužen za terorizam. Nakon izlaska iz zatvora, reaktivirao se u politici i 1993. dobio Nobelovu nagradu za mir.



 

Ernesto “Che” Guevara (1928 – 1967)

 

bio je revolucionar, kubanski gerilski vođa, i uz pomoc Fidel Castra pobjedio je u revoluciji za Kubu i rušenju vlade Fulgensija Batiste. Nakon više od dvije godine vojevanja po šumama, 8.januara 1959. vojska pod vodstvom Che Guevare i Castra, trijumfalno je umarširala u Havanu. Bio je i kubanski diplomata, i zvanično predstavljao Kubu u sjedištu Ujedinjenih nacija u Newyorku 1964. U svom govoru kritizirao je politiku SAD-a prema crncima, optužujući ih za diskriminaciju. Govorio je o Latinskoj Americi kao porodici od 200 milijuna ljudi koje muče iste muke, čiji će val ljutnje očistiti Latinsku Ameriku i da će se radničke mase koje ’’okreću kotač povjesti, po prvi put probuditi iz dugog, surovog sna u koji su gurnuti.’’

 

Kongo, u kom je 17. januara 1961. izvršen vojni udar i na čelo države došao diktator Moise Tshombe, predstavljao je odlično odrediste za nastavak Guevarine revolucije. Međutim u Kongu nije bilo borbenog morala, niti volje za pobunom. Vojska je bila razbijena  i Che se vratio u Havanu, izuzetno razočaran. Ali sa povratkom na Kubu, krenuo je sa pripremom nove revolucije, u Boliviji.

6. novembra stigao je u Boliviju, gdje ga je sačekala mala grupa kubanskih gerilaca. Dogovor o suradnji Komunističke partije Bolivije sa Guevarom nije ispoštovan i on je ostao bez podrške bolivijskih komunista. Kada je Vasington saznao za njegovo prisustvo u Boliviji, otpočeo je lov na Guevaru. Usledio je niz okršaja između Cheove gerile i vladinih trupa, s tim da su se seljaci sve manje pridruživali gerili. I pokazalo se da su oni bili spremni da sarađuju sa vlastima, ukoliko bi bili dobro nagrađeni.

Ubijen je 9. oktobra 1967.

U svojoj knjizi Che Guevara – život, smrt, legenda, Borislav Lalić navodi da su mu posljednje reci  prije streljanja, upućene nervoznom naredniku bile: ’Uozbilji se momče, treba da pucaš u čovjeka. Dok John Li Anderson, u svojoj knjizi Che Guevara – revolucionarni život navodi kao posljednje reci: ’Pucaj, kukavico, ubićeš samo čovjeka.’

----------------

Imena ovih ljudi, asocijacije su za slobodu, mir i pravdu u svetu. Borili su se za živote drugih ljudi, zapostavljali svoje. Većina je ubijena i njihova tijela gazili su ljudi, koji nikada neće biti dostojni imena čovjek. Neko bi rekao:’Za ideale ginu budale.’ Da li je zaista tako? Sve manje je ljudi koji su na to spremni, ili uopšte spremni za bilo kakav vid borbe za svoju slobodu, za uspostavljanje mira.. Podčinjeni od strane moćnih državnika, bez ideala,  plutaju u beznađu i besmislu, i ne pokušavajući da to mijenjaju. Čak i u slučaju da se pojavi neko tko je spreman da nešto mijenja, oni će ga zgaziti, jer ’uvijek može biti gore’. I dokle god se ljudi budu vodili rečenicom, ’Neka, uvijek može biti gore’ ovaj svet je osuđen na konstantno propadanje. Jer mir nije nešto što pada s neba, to je nešto što se stvara, za šta se bori i to je nešto čega se ljudi odriću, jer su prevelike kukavice da se za to izbore.

Napisala: Begenišić Jelena


----------------------------------------


Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

SREDNJOVEKOVNA FILOZOFIJA




Srednjim vekom nazivamo onaj period koji je, s jedne strane, omeđen raspadom Rimskog Carstva krajem V veka, a s druge strane, buržoaskom revolucijom s kraja XVII i početka XVIII veka. U društvenom pogledu Srednji vek je određen feudalnim društvom što apostrofira filozofiju  ‘’samo jednog dela Srednjeg veka, i to onog kad je hrišćanska crkvena organizacija bila u Evropi jedini nosioc kulturnog i duhovnog života uopšte’’. Posebnost ovog perioda ogleda se u činjenici da hrišćanska crkva nije još uvek bila dominatna na tlu Rimskog Carstva, tim pre jer je cartvo bilo naseljeno nizom plemena koja su bila na takvom stupnju razvoja da nisu mogli razumeti dela antike. U tom kontekstu Srednji vek je vek tame u poređenju sa antičkom kulturom i civilizaciojm. 


No, pored svega, ovde se razvija jedan poseban oblik filozofiranja inaugurisan kroz tri etape:

 

1.Rana sholastika (IX – XII);


2.Razvijena ili pozna sholastika (XIII – XVb.);


3.Arapska i jevrejska filozofija;


Ključna za Srednji vek jeste pojava Hrišćanstva. Hrišćanstvo se pojavljuje ne samo kao religijski već i kao društveni pokret, u prvom redu robova i ''najnižih slojeva stanovništva, naročito u gradovima''. Upravo su politička dešavanja na tlu Rimske imperije doprinela javljanju mnoštva suprotnosti koje su urušavale sam društveni poredak, i kao što je ''red'' u vreme velikih kriza pojavljuje se pokret koji u svojim propovedima podcrtava veru u spasenje i sreću. Naravno, hrišćanstvo počinju prihvatati i obrazovani slojevi koji nastoje da daju odgovore na pitanja u kojima filozofija i nije bila od neke koristi. Otuda se i sama filozofija približila religiji. Hrišćanstvo prodire u filozofskim strujanjima gde biva ''prožeto mnogim elementima drugih vera i filozofskih učenja'', a pred njima je imalo jednu veliku prednost: jednostavnost svojih osnovnih učenja i propisa za spoljašnje obavljanje verskih obreda. 


To je bilo veoma korisno i značajno jer plemena Kelta, Slovena, Germana nisu bila spremna u bilo kom pogledu za prihvatanje prefinjene antičke religije, kulture i umetnosti. Međutim, da bi mogla opstati na pozornici na kojoj je nastupalo mnoštvo drugih verskih i filozofskih sistema, hrišćansto je moralo da se teorijski obradi i naučno sistemantiše. To su učinili tzv crkveni oci, od kojih napominjemo samo Terturijana i njegovu krilaticu: verujem jer je apsurdno (credo, quia absurbum est.).


Na pragu ovakvog filozofiranja pojavljuje se jedna impozantna ličnost, duh ''koji je nova shvatanja povezao u celinu i izložio u svojim teološko – filozofskim delima''. Bio je to Aurelije Avgustin (354 – 430 g.) prvi misliac ovakvog formata u Srednjem veku. On je uspeo da (hrišćanski) prerađene elemente antičke kulture i filozofije integriše u temelje evropske kulture i civilizacije. U svojoj mladosti, koja je bila burna, Avgustin je bio pravnik, pripadnik manihejske sekte, u 34 god odlučuje da se umiri i prihvata hrišćanstvo. On je ona ''žiža u kojoj se skupljaju zraci završnog perioda antičke filozofske misli  i iz koje polaze zraci srednjovekovne filozofije''.


Suprotno grčkim misliocima koji su bili, prevashodno okrenuti proučavanju prirode Avgustin se okreće proučavanju unutrašnjeg, psihičkog života, okreće se unutrašnjem iskustvu, u tom kontekstu značajno je njegovo delo Ispovesti. Ali, s druge strane, zadatak filozofije vidi u pokušaju da se crkveno učenje izloži u vidu jednog filozofskog sistema. Ovde filozofija, zbilja, postaje sluškinja teologije. Kao osnovni cilj saznanja Avgustin apostrofira saznavanje boga i duše, a da bi se to saznalo mora se poći od ''one tačke do koje je stigla antička filozofija – od sumnje. Čovek može u sve da sumnja, pa ipak jedna stvar je sasvim sigurna: da bi mogao da sumnja, mora da postoji kao biće koje sumnja, koje misli, koje oseća, koje ima svest. Time što sumnja pokazuje težnju ka istine.''  Postoji jedan kvalitet koji dovodi do toga a to je razum ili intelekt koji ''nije ništa drugo nego svetlost koja nas obasjava kao Bog''. 


Pored samosvesti postoji još jedna izvesnost – Bog. Kada proučava čovekovo delanje i njegov odnos ka spoljnem svete Avgustin u epicentar svoga mišljenja postavlja – Volju. Volja je ta koja pokreće čoveka da deluje,  ali ne i kada je u pitanju odnos prema Bogu, tu čovek nema nikakve inicijative, već se nalazi u zavisosti od božijeg otkrovenja. Dakle, da bi saznao istine čovek mora biti u božijoj milosti. Zapravo, ''Bog ne otkriva svakome svoje istine, već samo onome ko se pokaže dostojan, a dostojan je onaj koji veruje u Bog. Tako je Avgustin došao do čuvenog teolokog načela: verujem da bih saznao''.


Karakteristika Srednjeg veka jeste pojava sholastike tj. takvog načina filozofiranja kojim se katoličke dogme žele predstaviti kao vid jednog naučnog sistema. To je ono što odslikava tadašnju sliku Evrope. Sama reč sholastika izvedena je od lat. reči schola, čime nam se ukazuje da potiče od ''nastavnika u crkvenim i manastirskim školama koji su se  zvali skolastičari.'' Prvobitno se taj naziv koristio samo za nastavnike koji su predavali sedam slobodnih veština, a kasnije i za sve one koji su se bavili naukom i filozofijom. Ono što karakteriše rad ovih nastavnika jeste tzv skolastička dijalektika, tj ''golo umstveno rasuđivanje po utvrđenom rasporedu i šablonima, koji se nije oslanjalo na poznavanje ili proučavanje prirodnih i društvenih pojava, već je polazilo od crkvenih knjiga i od nekih oskudnih odlomaka antičke filozofije i nauke, koji su slučajno preživeli sve oluje koje su prešle preko Evrope u predhodnih nekoliko vekova''. Filozof antike koji je odgovarao crkvi bio je Aristotel tj ona je utočište našla u njegovoj formalnoj logici. Aristotelova filozofija je poslužila kao ''metod'' za obrazlaganje svetih dogmi i istina budući da su one već bile ustoličene. Međutim, baš ovde se inicira problem univerzalija ili opštih pojmova (Bog, Čovek itd). U tom periodu prvo značjano ime je Eriugena koji je živeo u Irskoj i koji je isticao ''četiri stupnja Boga: 


1.Priroda koja stvara, a nije stvorena (Bog)


2.Priroda koja je stvorena, i sama stvara (ideje u Božijem umu)


3.Priroda koja je stvorena ali sama ne stvara (čulni predmeti)


4.Priroda koja niti je stvorena, niti stvara (Bog).''


Jednostavno Bog je sve i izvan njega niša ne može postojati. Sam spor oko opštih pojmova ili univerzalija u prvi plan je stavio tri gledišta: 


1. Realizam, koji je tvrdio da univezalije postoje realno, u stvarnosti; postojali su i pre pojedinačnih stvar: ''Svojim čulima (očima, ušima itd) saznajemo pojedinačne stvari, a duhom saznajemo opšte. Najopštiji pojam je i najstvarnije biće – a to je po tom učenju Bog. Ceo svet se zamišlja kao piramida.... Vrh piramide – to je pojam boga kao najopštiji pojam, kao pojam od koga se ništa opštije ne može zamisliti. A pošto je najopštiji on je i najstvarniji''. To je tzv Anzelmov ontološki dokaz. 


2. Nominalizam, po kome relano postoje samo pojedinačne stvari, a pojmovi su gole reči, zajedničke za većinu stvari. Roscelin je predstavnik ovo pravca, on smtra da je ''nemoguće zamisliti trojstvo hrišćanskog Boga (otac, sin i sveti duh), već su to tri zasebna boga (triteizam). 


3. Konceptualizam, predstavnik ovog pravca jeste lucidni filozof Abelar, koji je neka vrsta sinteze između realizma i nominalizma. Naime, on tvrdi da se univerzalije ne mogu posmatrati kao stvari, ali ne mogu biti ni reči, već su one iskaz (sermo), ''tj. Reči koje nose značenje, pojam (conceptus), pa otud njegovom učenju i naziv konceptualizam.


Pored ovih mislilaca za razvoj evropske filozofske misli bitni su arapski i jevrejski filozofi. Naime, kad je car Justinijan zabranio rad filozofskim školama, mislioci odlaze i šire svoju ''misiju'' u Siriji. Tako da arapsko tle postaje plodonosno pa je kao takvo dalo dvojicu vrhunskih interpretatora Aristotela: Avicenu iz Persije i Averoesa koji je svojim delima prepričao i prokomentarisao Aristotela: ''Aristotel je objasnio prirodu, a Averoes Aristotela''. Među jevrejskim filozofima ističe se lekar Mozes Majmonides.




Na korišćenju Aristotela u potrebe religije otimaju se i dva monaška reda: franjevački i dominikanski. Najeklatantniji filozof koji nam dolazi iz reda dominikanaca jeste glasoviti Toma Akvinski. Toma je hteo da nastavi ono što je započeo njegov  učitelj Albert, reč je o tome da se ''novi aristotelizam'' sa avgustinovskim elementima osposobi za službu u crkvi. Toma je uspeo da sjedini helenističke nauke i hrišćansku veru u jedan izgrađen filozofski sistem što ga čini najznačajnijim misliocem Srednjeg veka. Pored toga, jedan od osnovnih problema kojima se bavio Toma jeste pitanje odnosa između teologije i filozofije, on prihvata da ono što ''prirodni razum'' sazna kao neoborivo važi i za teologiju. Vera, dakle, počiva na saznanju kao na svojoj prirodnoj osnovi pa smo zahvaljujući razumu stigli u predvorje religije. Ova ide dalje i otkriva nam ''božije otkrovenje'' da bi nam otkrilo ''istine'' koje razum ne može da shvati! Tako, ''razumom se može doći do nekih ''dokaza'' za postojanje boga, ali razum nije u stanju da shvati trojstvo božije, neporočno začeće Marijino, strašni sud, svetinje itd.'' Dakle, verske istine nisu protiv razuma, već samo iznad njega. Problem volje je takođe značajna stavka u Tominom filozofskom sistemu. Naime, nasuprot Avgustinu koji je volji davao primat u odnosu na razum, za Tomu je volja uslovljena saznanjem: Volja nužno teži za ono što je razum saznao kao dobro. Razum je vrhovni pokretač u duševnom životu čoveka.


Kao opozijia tomizmu javljaju se monasi koji dolaze iz krila franjevaca. Prvo se javlja Rodzer Bekon, ljubitelj prirode, filozof koji je sve podredio eksperimentalnomm istraživanju i zbog toga bačen na marginama jer je bio ispred svog vremena (što mu crkva nije oprostila i osudila ga je na neku vrstu manastirske internacije). Značajniji od njega jeste Johanes Duns Skotus koji se u prvoj tački razlikovao od Tome Akvinskog: ''dok je ovaj polazio od Aristotelovog intelektualizma, Skotus se vraća Platonu i Avgustinovom stavljanju volje ispred razuma. Za njega teologija nije teorijska, već praktična disciplina. U stvarima vere nema mesta filozofiji. Vera i razum ne stoje u odnosu dopunjavanja, već su suprotni jedno drugome''. 


Suprostavljenost između tomizma i skotizma  je veća kada se u igru uvede slobodna volja i pitanje nužnosti. Za Skotusa volja je osnovna snaga duše, kao i kod Tome, saznanje započinje uzajamnim delovanjem duše i spoljnih predmeta, iz kojih rezultiraju nejasne pretstave. Ali ''među mnogim nejasnim pretpostavama volja se ne okreće onoj prestavi koju odabira razum, kao kod Tome, već se slobodno obraća jednoj, koja baš time postaje intezivnija, a druge se gube''Na taj način, volja određuje pravac delatnosti uma''. Da završimo, Srednji vek je na polju filozofije započeo potpunim potčinjavanjem razuma veri, filozofije teologiji, a završio se razgraničenjem. 


(Branko Milić)


---------------------------




Iz knjige "Istorija Filozofije II (Hrišćanstvo i srednjovekovna filozofija)", Branka Milića.


Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/milic2.php te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.




------------


Odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 


SVAKA BOLEST IMA SVOJU POVIJEST SVAKA POVIJEST BOLESNA JEST 





REMINISCENCIJA NA MARGINAMA DJELA SEBASTIANA HAFFNERA/


* * *


Ekstremni fašist Adolf Hitler pojavio se u opskurnim vremenima svakovrsne društvene, ekonomske i političke krize i stiske kao ljudski fenomen koji ih razumije i svojom osobnošću može razrješavati makar u korist samo Trećeg Reicha. 


U vremenima svjetske recesije i oskudice ljudi su u njemu i njegovoj brutalnoj energiji i skoro pa prokletničkoj želji za vođstvom i čelnim mjestom u poretku nacije, vidjeli mesijansku pojavu za kojom tragaju. Pojavu koja će spasiti svijest od propasti. U vrijeme kada se pojavio Adolf Hitler, suvremenim jezikom, danas bismo rekli kako je bio novokomponirana pojava kojoj ne bismo smjeli povjerovati niti riječ. 


 * * *


/Danas imamo ista takva vremena i bliske pojave koje na sliku i priliku tumaraju s istim ciljevima i namjerama, samo u uvjetima u kojima i sami baštinimo nešto od iskustva minulih vremena. Pa ipak se dogodi da nas zavale i prevare, da im naivno povjerujemo iako smo odavno podozrivi./


* * *

U Hitlerovo doba i u kombinaciji s raznovrsnim pojavama kojima se bavila njegova osebujna /dupeuvlakački i propagandno svestrana ekipa/ od likvidacije uglednih ljudi, pljačke jevrejskih banaka, mjenjačnica, trgovina i juvelirnica, do otimačine stanova imanja i umjetnina/, nemojmo sumnjati kako bismo se i sami upitali o vjerodostojnosti brojnih njegovih žestokih nastupa i osobnoj ulozi u rezultatima koje su postizali drugi, a on samo prisvajao. 


* * *


U svojoj opsjednutosti svojom veličinom i monumentalnošću ciljeva koje namjeravaju postići u svoje osobno ime a radi interesa nacije,

Benito Musolini Duče, Adolf hitler i japanski car Hirohito – sile osovine i njihovi prirepci – u jednom trenutku bili su svjetska uzdanica i za svijet i mase imali su izgled spasitelja. 


Još je Staljin zavidio Adolfu Hitleru na medijskom nastupu i tretmanu koji je brižljivo gradila lenni Rifenstahl /jer je svako prikazivanje filma počinjalo Hitlerovim propagamdmim rašomonima/, Benito Musolini Duče imao je velike snove i drvene priče o obnovi Rimskoga carstva, japanski car Hirohihto imao je moćnu i razvijenu zemlju na dalekom Istoku – beskrajno odanu i smrtonosno spremnu vojsku za ostvarenje Hirohitovih fantazija... 



* * *


Fašizam se već bokorio i dodvoravao Adolfu Hitleru u Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama, gdje se već u svemu oponašalo Hitlerov način i sistem vladavine, izolacije Jevreja, žutih, crnih, crvenih, te pljačka imućnih...


* * *


/Intelektualci i naučnici bježali su iz Europe kao pacovi s broda koji tone smatrajući kako i nepregledna površina okeana pruža bolje izglede za opstanak nego njegova mračna i hladna dubina./ 


* * *


Svako istraživanje tog vremena trebalo bi početi se s procjenom vremenskih prilika, pojave Adolfa Hitlera i vremena njegove mladosti, njegove opskurne inteligencije, neuspjelog studija arhitekture, bijedne biografije soboslikara/molera i osobnog uobraženja da bojenje crteža s masom crtačkih pogrešaka vodenim bojama predstavlja slikarstvo čiji je on vrh, te bavljenje brutalnom politikom nacionalsocilaističke opcije.


TO JESTE KATASTROFA U 

ČIJI JE BEZIZGLED TADA 

ZAPADAO SVIJET. 


* * *


Sva sociološka, povijesna i psihološka istraživanja tog vremena i zagonetke koju zovemo Adolf Hitler tome ko je on bio, zašto je bio uspješan, kako je vladao i zašto je bio osuđen na propast imaju odgovor u našem vremenu, imanentno i zakonomjerno, jer, socijalne nevolje se uistinu ponavljaju, raspoloženja eskaliraju, a mi usprkos svemu ostajemo oni isti ljudi. U čemu je onda nauk? Svakako u tome što ćemo učiti i raspoznavati socijalni kontekst.


Sjajne stvari o tome zapisao je Sebastian Haffner.


/BILJEŠKE O HITLERU/


* * * 


Sebastian Haffner je istraživao povijesne, političke i emocionlne čimbenike koji su oblikovali Hitlerovu ličnost. Brižljivo i prilježno je ispitivao neljudskost čovjeka kojemu je politika bila nadomjestak za život, on pretresa Hitlerove bizarne veze sa ženama, njegov zarobljeni psihološki razvoj, ideološke zablude, sve veću i veću opsjednutost istrebljenjm rasa i ubilački bijes njegoga izopačenog mozga. U konačnici,Haffner odgovara na uznemirujuće pitanje: Može li se i u suvremenoj Njemačkoj pojaviti novi Hitler, ili, u svijetu bilo gdje?


Pomenuto djelo Sebastiana Haffnera bilo je četrdeset tri tjedna najprodavanija knjiga u Njemačkoj, što pokazuje u kojoj su mjeri sunarodnici Adolfa Hitlera željno dočekali Haffnerovu smionu i jezgrovitu analizu. 


Za razliku od mnogih djela koja su se bavila fenomenom Hitlerovogpojavljivanja i njegovim utjecajem na život i zbivanja u dvadesetom stoljeću. To je najtemeljitija analiza što je zapravo Hitler namjeravao postići u toku svoga nevjerojatnog života.


* * *  


SEBASTAN HAFFNER

Rođen je u Berlinu 1907. godine. Završio je studij prava. U Veliku Britaniju emigrirao je 1938. godine /u Hitlerovo vrijeme/ i tamo počeo pisati za Observer. U Njemačku se vraća 1954. godine, gdje je pisao za Die Welt, a kasnije i za tjednik Stern. Jedan je od vodećih njemačkih novinara i političkih povjesničara. Osim Zabilješki o Hitleru, objavio je imonografiju o Winstonu Churchilu, zatim Povijest jednog Nijemca, te studiju Od Bismarcka do Hitlera. Umro, 1999. godine.


* * *


Red je da barem pomislimo kako naše vrijeme mnogo liči na Hitlerovo, kako su hitleri itekako mogući i, kako bi u prostoru trebalo imati recepciju i tipkovnicu

SEBASTIANA HAFFNERA.

Pokoj mu dobroj duši i čast djelu i životu.


* * *


Ožujka, anno Domini, 2013.    


--------------------------------------


Napisao: Atif Kujundžić


Preuzeto s adrese: http://tacno.net/


Svi tekstovi Atifa Kujundžića: http://tacno.net/author/atif-kujundzic/ 


                                   

Mar 7 '13

 Dario Fabijanac osvojio žiri svojom "Ljubavnom pričom"




Drugo mjesto na Valentinovskom natječaju caffe bara knjiga i kava osvojio je Dario Fabijanac sa " Ljubavnom pričom". 


Dario je rođen u Osijeku 1980. godine, gdje i živi. Dio života proveo je u Zagrebu i Parizu. Pisanjem se bavi od 2006. i do sada mi je u izdanju nakladničkog obrta Judita iz Okučana objavljena novela pod nazivom „6 od 33“, te online zbirka poezije „Na rubu ljubavi“. Sa svojim pjesmama i pričama sudjelovao je na druženjima u Osijeku, Bujama, Požegi... Te na natječajima u Novom Sadu, Bečeju, Osijeku, i Zagrebu.. (piše : Zvonko Horvat član komisije)

 

---------------------------


Ljubavna priča?


Što je ljubav? Pjesma? Priča? Roman? Kako počinje? Kako završava? Je li se pojavila kada smo se prvi put sreli na onom stepeništu? Ili one prekrasne ljetne večeri kada smo prvi puta sjedili na promenadi? Jesam li te otpratio do stana? Ti si mene otpratila do auta? Jesi li me voljela tada? Jesam li ja tebe?


Ili je čekala da nam se usne prvi puta dodirnu? Da nam se tijela spoje u vrtlogu strasti? Jesmo li se voljeli kada smo se voljeli?


Je li ljubav sve one noći koje smo proveli u šaputanjima? Oni zalasci sunca nad zadarskim kanalom? Sva ona svitanja koja sam dočekao promatrajući te kako spavaš? Doručak u krevetu? Kratka ljubavna pisma krišom ubačena u džep kaputa? Volim li te? Ti mene?


Je li ljubav trokut? Zašto ga do sada nisi spomenula? Voliš li ga? A mene? Je li važno? Hoćemo li se i dalje viđati? Misliš da bi trebali negdje otputovati? Gdje ćemo? Što ćemo u Bosni? Zašto ne? Da li se tamo ljubav vratila? Ili se tek pojavila? Kako ćemo dalje? Ostavljaš ga? Ipak nisi mogla? A možda da se ja malo udaljim? Što misliš postići s tim suzama? Kako da te ne volim? Ti mene? A njega? I što ćemo dalje?


Kako da te razumijem? Razumiješ li ti sebe? Je li ljubav prepuna kontradiktornosti? Zašto mito sve govoriš kada znaš da ga ne možeš ostaviti? Što ću ti ja onda? Voliš me? Kako da se nosim s tim?


Je li mi drago što sam ga upoznao? Je li njemu? On ništa ne zna? Čekaj, pa tko je tu zapravo rogonja? Tko je od nas dvojice u boljoj poziciji? Bih li volio da ga nikada nisi spomenula? A bi li ti voljela da ja tebi nekoga spomenem? I zar zaista misliš da ne ionako ne bih saznao?


Zašto se sada ljutiš? Jesam li ti rekao da si neodoljiva kad se mrštiš? Ne možeš više? Odlaziš? Gdje misliš pobjeći? Zar zaista misliš da si mi morala naglasiti da ti se ne javljam?


Je li mi drago što te čujem? Nedostajao sam ti? Voliš me? Drago ti je što nisam nikoga našao? Je li to ljubav? Gdje se nađemo?


Da li je ovo bilo bolje neko ikada ili smo si samo jako nedostajali? Ostavila si ga? Misliš da ga više ne voliš? Da li ti se javlja? Ti njemu? Zašto? Zaista misliš da nakon svega još mogu biti ljubomoran? Ne znaš kako bi se ponašala da ga sretneš? A da nestanemo na par dana? Je li ljubav u Pečuhu? Pozna li ljubav granice? Volim li te? Ti mene?


Našli ste se na cugi? Zašto? I što sad to znači? Ja neka odlučim? Misliš da imam izbora? Zna li za mene? A plan je da me vječno skrivaš? Volimo li se?


Ovaj put ga definitivno ostavljaš? Što je sada napravio? Da li bih te trebao žaliti? Da te ostavim dok to ne riješiš? A što mogu drugo nego čekati? Samo, do kada?


Ipak ga voliš? Čudiš se što odlazim? Ponovo? Voliš me? A što ja imam od toga? Hoću li ti se javiti? Što misliš?


Gdje idem? Misliš da znam? Može li se uopće pobjeći od ljubavi? Zašto radiš kao konobarica u maloj kavani na Trgu heroja? Jesi li to ti na Karlovom mostu? Zar je moguće da upravo sada bacaš novčić u Fontanu di Trevi? Kada si naučila skijati? Što te natjeralo da postaneš noćna dama u četvrti Crvenih svjetiljki? Kada si počela glumiti u francuskim TV filmovima? Vjeruješ li da će Nessie izroniti? 


Sviđa li ti se Costa Brava?


Postoji li neko mjesto na svijetu gdje te nema?


Ni ti nisi mogla bez mene? Je li ljubav nedostajanje? Da li smo se ponovo zaljubili na onoj večeri poezije? Na onom koncertu u teatru? Uz vino u tvojoj sobi? Jesmo li se ikada prestali voljeti? Jesmo li se ikada zapravo i voljeli?


Idete na more? Ti i on? Kako ti nije jasno da ne mogu više ovako? Voliš li me? Ja tebe?


Kraj priče?


---------------------------


Preuzeto s adrese: http://osijek-danas.com/vijesti/6000-dario-fabijanac-osvojio-iri-svojom-ljubavnom-priom.html