Big brother – lobotomija uživo

 



Obijesno šaltam televizijske programe pitajući se što mi sve to uopće treba. Hipnoza koju proizvodi oku nevidljivo blinkanje 24 sličice u sekundi učinkovito nadjačava zdravi razum. Odjednom, sasvim neočekivani jackpot. Na Mreži TV upravo ide emisija uživo koju vodi Trpimir Vicković - Vicko. U program se javlja gledatelj koji nakon podužeg oklijevanja nesigurno prozbori:

 

„Jesam li to ja?"

 

„Jeste", odgovori mu Vicko.

 

„Jesam to zbilja ja?" opet će zbunjeni gledatelj.

 

„Jeste, to ste zbilja vi", strpljiv je i uljudan voditelj.

 

Nakon male stanke gledatelj ispali: „Kako, kad on kaže da je on!?"

 

„To vam je zato što niste stišali televizor pa vam mikrofonija stvara dojam da ste dvojica." Opet kraća stanka.. „Recite mu da umukne!" ne da se voditeljevim stručnim objašnjenjem smesti gledatelj. Nakon toga ga je režija odrezala.

 

„Evo, umuknuo je", vickasto će Vicko, uz sugestivnu crtu smješka na inače ozbiljnom licu.

 

Nastavio sam gledati emisiju u jalovoj nadi da će se uskoro dogoditi nešto jednako urnebesno. Tema emisije bila je: Big brother – zabava ili dosada?!

 

Mislim da je pitanje bilo krivo postavljeno. Prikladnije bi bilo: Big brother - lobotomija ili šizofrenija? Možda oboje istovremeno? Moram priznati da mi samo dvije sekunde gledanja tog programa izazivaju ozbiljne neurotske probleme i grčeve u želucu.

 

Uzmimo da sam, nekim slučajem, zarobljeni vojnik koji je podvrgnut mučenju zbog  odbijanja da neprijatelju oda položaj svojih suboraca. Nakon što bih ni ne zucnuvši, istrpio za genitalije prikvačena strujna kliješta i učestala batinjanja, neprijateljski bi se narednik bezidejno i obeshrabreno češkao po glavi:

 

„Ne znam što ćemo s njim, nitko još nije podnio ovoliko struje puštene kroz muda. Ovaj čovjek je nesalomljiv."

 

Neki vojnik bi, usplahiren od čežnje za narednikovom pohvalom, uletio u prostoriju i uzviknuo:

 

„Gospodine naredniče, čitao sam jednom prilikom kolumnu ovog čovjeka! To je Frik iz kvarta! Znate, (tišim će tonom) on tvrdi da ne može organski podnijeti kad je na televiziji Big brother…"

 

E ne da bih propjevao i odao položaje svoje satnije. Naveo bi još i marku cigareta koje puši moj satnik, hobije svakog razvodnika ponaosob i vrijeme u kojem većina vojnika voli spavati na svom stražarskom mjestu. Još bih im i to krasopisom, napisao šalabahter, ako slučajno zaborave neki važan dio. Dok bih izdavao svoje ljude i domovinu, ugasili bi telku da im na miru kažem sve što ih zanima. Kad bih sve izlajao, narednik bi, sadistički se smješkajući, opet upalio TV i otpočela bi najveća ljudska muka od vremena kad je inkvizicija prestala s radom. 

 

- Aaaa!!! Aaaa!! Preklinjem Vas, ugasite taj prokleti program!!! Maaaaamaaaaa!!!

 

 Moj prijatelj Vid je izjavio kako će prestati vjerovati da su ljudi najinteligentnija vrsta na Zemlji ako nastave s prikazivanjem tog programa. Slažem se, no ujedno mislim da je to samo djelić tog problematičnog televizijskog fenomena. Postoje na svijetu, valjda, i gluplje stvari od Big brothera - samo se trenutno ne mogu sjetiti ni jedne.

 

Nije problem ni u emitiranim dijalozima ni u odnosima koji ruku na srce, nisu ništa puno gori od onih iz našeg najbližeg susjedstva. Nije problem ni u nemoralu za kojeg se mnogi kunu da ga show širi. Postoje znatno gore stvari što se širenja nemorala tiče. Nije toliko problem ni to što je tamo kako neki misle, sve puno probisvijeta i lijenčina koji po cijele dane ništa ne rade te kao takvi pružaju loš primjer mladima.

 

Ta pogledajte samo prosječnog zaposlenika nekog ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena - uglavnom je plaćen za to što svakodnevno postoji na svom „radnom" mjestu: „Što si danas radio?" „Postojao sam osam sati u svom uredu." „Ma bravo, klap klap."

 

Nije čak ni problem to što ima ljudi koji s oduševljenjem odobravaju i prate Big brother program. Njihov je argument da se radi o genijalno osmišljenom projektu u kojem ljudi različitih karaktera, životnih stilova i svjetonazora koegzistiraju pod zajedničkim krovom. Radi se o nezaposlenima ili studentima kažu, kojima dobro dođe  dnevnica od 100 kuna, a o potencijalnom astronomskom iznosu kojeg dobiva pobjednik da i ne govorimo. Tu su, dodaju još, također i ljudi koji traže svoj životni put (u Big brotheru?!), ganjaju popularnost i slično.

 

Nitko nije kriv zbog žudnje za popularnošću. Ona tjera, tjerala je i tjerat će mnoge ljude da je pokušaju dostići na razne načine, sa i bez sadržajnog pokrića za postizanje tog laskavog cilja. Kriv je prvenstveno poligon koji dopušta i potiče takvo stjecanje popularnosti u kojem nije potrebno ništa više osim dozlaboga banalnog i zamornog egzibicionizma.

 

Do još relativno nedavno slavu se moralo zaslužiti nečim što doprinosi civilizacijskim dosezima zajednice: snimanjem kultnog filma ili muzičkog albuma, pisanjem bezvremenskog romana i slično. Danas je dovoljno biti do te mjere samodopadan da odlučiš kako je i sama tvoja, ničim izuzetna pojava, dovoljan razlog da ljudi upale svoje televizore.

 

Ne mislim pritom da je  loše biti običan - loše je smatrati da ta običnost zaslužuje bezbrojne naslovnice i udarne termine. U cijeloj priči poželjno je da ste nesamokritični, glupi i da nemate previše dostojanstva, za slučaj da u nekom trenu osvijestite kakve ste isprazne, mozgoispiruće idiotarije postali neodvojivi dio. „Čega se pametan stidi time se budala ponosi", poslovica koja mi se čini više no prikladna za ovaj kontekst.

 

Već samim ulaskom u studio ti ljudi ulaze u stanje svojevrsnog hipnotičkog šoka. Vjeruju da sudjeluju u nečem od izuzetne važnosti. „Ovo je mali korak za mene, a velik za čovječanstvo", mislila si je u sebi zgodnica dok je u previsokim štiklama nabadala ulazeći u Big brotherov stan. Ta ne bi valjda sve te senzacionalne najave, medijska pozornost i utučene pare služili nečemu što već samo po sebi nije vrijedno pažnje čitave nacije.

 

Stanari Big brother kuće rapidno postaju opsjednuti svojom važnošću te vjerojatno smatraju kako su i njihove higijenske navike nešto što bi danas-sutra trebalo ući u povijesne čitanke.

 

Ne smatram da je primjerice, redovito pranje zubiju nešto sramotno - dapače - većina nas ima sasvim zdravu potrebu za tom aktivnošću. Bizarno i debilno je imati potrebu podijeliti taj dio svoje intime s milijunskim gledateljstvom. Nije dakle sramota u tome što nas netko vidi dok peremo zube. Sramota je u tome što i onaj koji pere zube i onaj koji to gleda pristaju na koncept da je kruženje četkicom po desnima vrhunaravna aktivnost koja zaslužuje udarni televizijski termin.

 

Big brother zatvorenici si u najboljem slučaju, misle: „Ah, što je malo brukice u usporedbi s golemom popularnošću koju će mi emisija donijeti. Uz to, mogu i skroz pustiti mozak na pašu jer svakodnevno emitiranje ni u kojoj mjeri nije uvjetovano kvalitetom razgovora i odnosa u kojima sudjelujem."

 

Neki moji poznanici kažu da im gledanje tog programa pruža utjehu jer uviđaju da od njih postoje i gluplji ljudi. Čemu to? Svakom normalnom bi uspoređivanje s glupljima od sebe trebalo biti ispod časti - treba se uspoređivati s pametnijima i boljima od sebe - tako se napreduje.

 

Tamošnje stanare nipošto ne treba vrijeđati. Treba ih žaliti, kao i one koji s nestrpljenjem čekaju novu epizodu u kojoj će se - možda - netko konačno poševiti. Taj dio mi je najteže dokučiv. Danas, pored toliko dostupne pornografije, postoje ljudi koji čekaju da se neki napaljeni dvojac, snimljen prilično mutnom night vision kamerom, kresne prekriven dekicom? Zbilja?!?

 

Sve me to pomalo podsjeća na pornić sa Severinom. Svaka njoj čast, vrlo zgodna i poželjna žena, ali hej - pa koliko samo kvalitetnijih uradaka te vrste postoji? Ok, znam, znam, to je Severina. Još je donekle i shvatljivo da nestrpljivo, slineći, čekamo da nam se downloada video koitusa neke popularne osobe, posebno ako je potonja seks-simbol. No buljiti u potpune anonimce koji najzanimljiviji dio obavljaju ispod pokrivača? Bezveze ako mene pitate…

 

Za one koji žele znati više:

 

Big brother je format emisije koji i sudionike i gledatelje privikava da je prihvatljivo kad netko kontrolira svaki naš korak, obrasce ponašanja, pa čak i razmišljanja. Događa se i to da neki idiotski zvučni signal određuje trenutak u kojemu stanari moraju ostati smrznuti na mjestu, ukoliko ne žele da se veliko oko na njih naljuti. Podsjeća me to na na Saurona iz Gospodara prstenova i na ono Masonsko oko koje iz velike tajnosti upravlja svijetom, ali suptilno - da se čini da je sve onako kako i treba biti. Tko upre prstom i kaže: „Hej, tu mi nešto smrdi", biva ismijan od ostatka stada, jer ono je odavno isprogramirano da vjeruje kako pastir sve čini iz njihovog najvišeg interesa. Čak je i kratko gledanje big brothera dovoljno da se čovjek zapita nisu li sve te teorije zavjere zapravo vjerni prikazi stvarnog stanja današnjeg svijeta.?

 

Ponavljanjem prizora u kojima ljudi iz dana u dan, poslušno i bez i najmanje naznake kritičke analize, poskakuju na svaku naredbu svojeg hirovitog „vladara" iz sjene, stvara se dojam da je to poželjan oblik življenja ukoliko želimo postati netko i nešto u ovome društvu - ako ne želimo biti (prije vremena) izopćeni.

 

Mnogima je to već jasno, ali šute jer se boje (bore) za golu egzistenciju. Zar je to doista dostojanstven način da se proživi život? Prosudite sami…

 

 

 -----------------------------------------


Zlatko Majsec




Zlatko Majsec rođen je 20. prosinca 1979. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio je u Velikoj Gorici, diplomirao je filozofiju i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi u Zagrebu, živi u Velikoj Gorici.

 

Više od deset godina nastupa kao dio pjesničke scene Slam poezija. Pjesme i priče objavljivane su mu u književnim časopisima poput Zareza, Kvake, Riječi itd, a kao glazbenik, pisac i pjesnik bilježi i brojne klupske nastupe te gostovanja u raznim radio i tv emisijama.

 

Za neovisnu etiketu „Bratstvo duša" 2015. Izdaje zbirku pjesama: „Sve filozofije završe u narodnim poslovicama". S bendom Mel Camino, u kojem je kantautor i pjevač, dosad je izdao tri studijska albuma.

 

Na web portalu Kronike VG već godinu i po dana redovito objavljuje razigranu kolumnu „Frik iz kvarta", čije je kratke priče, pjesme i eseje sakupio i pretvorio u ovu knjigu.

 

 

Kontakt:

 

e-mail:  melcaminoband@gmail.com

 


-----------------------------------------


Preuzmite knjigu - "Frik iz kvarta", Zlatka Majseca



Knjigu "Frik iz kvarta", Zlatka Majseca, moći ćete preuzeti tako da 

svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/majsec.php 

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Feb 21 '18 · Oznake: big brother – lobotomija uživo

Najkraća priča na svijetu: Ima samo šest riječi, ali slomit će vam srce!



 

Kad je još bio mlad i neafirmiran pisac, Ernest Hemingway se našao u društvu kolega pisaca i izjavio kako on može napisati kompletnu priču u samo šest riječi. Ostali pisci mu nisu vjerovali, pa su odlučili učiniti situaciju zanimljivijom. Svi su uložili po 10 dolara i kladili se da je to neizvedivo.

 

Hemingway je zatim uzeo salvetu sa stola i na njoj napisao šest riječi. Nije ih želio pročitati naglas, već je salvetu dao prvom kolegi do sebe. Ona je zatim kružila od osobe do osobe, a kada su svi pročitali njen sadržaj jednoglasno su se složili da je šest riječi apsolutno dovoljno da se napiše jedna priča.

 

Naravno, priča je svakako mogla sadržavati i nešto više, ali ovih nekoliko Hemingway-ovih biranih riječi tjeraju svakog od nas da se zamisli i složi sa slavnim piscem da je moguće napisati kompletnu priču u samo šest riječi. Naime na salveti je pisalo sljedeće:

 

Na prodaju. Cipelice za bebu. Nenošene.




------------------


Napisao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



TAKO JE GOVORIO KRLEŽA: Crkva je cinička organizacija, moralno prevrtljiva rulja




Miroslav Krleža najveći je hrvatski pisac dvadesetog stoljeća, čovjek kakav se u kulturi neke zemlje pojavljuje jednom u stotinu i više godina. Njegovo djelo danas je manje više nepoznato široj čitateljskoj publici, jer Krleža sad, u političkim i društvenim okolnostima u kojima živimo, spada u red politički nepoćudnih pisaca. U narednom razdoblju, najvećeg ili jednog od najvećih hrvatskih književnika stoga ćemo nastojati promovirati, odnosno predstaviti čitateljima, koji se s njegovim djelom do sad nisu imali prave prilike upoznati. Na ovom mjestu donosimo vam Krležine zapise o religiji, odnosno o kršćanstvu i Crkvi.

 

----------

 

Kršćanstvo živi u samostanima, u relativno dobrim svratištima sa hladnom i toplom vodom, sa lijepom ženskom poslugom, kršćanstvo tolerira pomalo preljub i divlji brak, odgaja vanbračnu djecu, gosti se po mogućnosti pijuckajući umjereno ali trajno: tu su kokošje juhe, kobasice, kolači, vino, a pomalo i sveti Toma, brevijar pa litanije, već kako to sezona traži, pak će se pokazati da je Bog milostiv. Sagriješiti se može, ali i pokajati, a glavno je da smo skrušeni pred biskupima. Savjesti nam nisu baš čiste ali su mirne, a peru se na ispovijedima kao i noge, svake subote. Kršćanstvo, u jednu riječ, od mnogobrojnih vjeroispovijesti jedna je od svakako najudobnijih, a svojim psihoanalitičkim trikovima u obliku ispovijedi ono je i najokorjelijem zločincu ostavilo sve dobre izglede na nebeski uspjeh njegove kriminalne karijere. 

Panorama pogleda, pojava i pojmova 1 - 5, str. 493

 

----------

 

Kad smo se rodili, posolili su nas rimskom solju i polili rimskom vodom i pomazali rimskim uljem. Cijeli nam život pjevaju napjeve rimokatoličke, od rođenja do smrti, i cijeli svoj život slušamo zvona katolička, oh, i sve to, u čemu živimo, sve je to obijeno rimskim rešetkama. Toga nema, to je jasno, da svega toga nema! Sve je to glupa, stara, deformirana simbolična nemoć, da se život kao takav shvati u svojoj dubljini. 

 

Panorama pogleda, pojava i pojmova 1-5, str. 527 

 

----------


Čovjek je izmislio Boga, a sada kleči pred njim stoljećima. Čovjek je iščeprkao iz blata zlato, a sada ta bespredmetna kovina vlada njegovim nazorima i uvjerenjima. Čovjek je izmislio strojeve, a danas strojevi vladaju čovjekom, mjesto da je obratno. 


Panorama pogleda, pojava i pojmova, str. 573



 

----------


U kakvim se mi to prilikama nalazimo? Velik dio čovječanstva moli se i klanja porculanskim lurdskim bebama kao stvarno postojećim božicama. Drveni sanduci i polubogovi na konju sa sabljom i ostrugama, čitava jedna kavalerija bogova. 


Dnevnik 155, str. 75


----------


Evo, što je za mene značila i što danas znači Kristova pojava! Krist znači: da bi se golo i gladno meso robova moglo okupati, da uđe u patricijske ljetnikovce na ravnoj nozi, da se kreće u bijelim aristokratskim tunikama i da poživi slobodno na ovome svijetu kao ptice u Svetome pismu. Krist je socijalna formula koja se, na žalost, pretvorila u pojam pun transa, u fantastičnu riječ. Kralj nad Kraljevima. Onoga trenutka, kada je Krist sjeo u grimizu na prijestolje, sve je otišlo do vraga.

 

----------


Dnevnik 1-5, str. 296


Tko je umro, taj je otputovao. U nepovrat. Čovjek može koliko hoće klečati, moliti, kajati se, ispovijedati se, brbljati čitave noći, slušati zvona, putovati u Rim, biti predbilježen na blagoslov Svetoga Oca, čovjek se može bolećivo rasterećivati samopljuvanjem, može osjećati olakšanje najpomnijom analizom svojih vlastitih gluposti, mjesto pod topovima, policijama ili vojskama, on može klečati pred žrtvenicima koliko ga je volja, on može biti vegetarijanac, ako ga raduje, on može da živi po strogim pravilima bračne ljubavi, poštenja, dobrote, on može spavati snom filistarskog pravednika i bitisati čitavog svog života po načelima najstrožije dijete, njega će svejedno odnijeti vrag u nepovrat i on će, usprkos tome što je uzor-građanin, izdahnuti pred neumoljivim nožem smrti.


---------- 


Panorama pogleda, pojava i pojmova 1 – 5, str. 667


Usprkos legendarnom preuveličavanju uloge pojedinih proroka, historija bilo koje vjere ipak je samo historija praznovjerja, pak rekli mi Vjera ili Praznovjerje, nismo rekli mnogo; vjere i praznovjerja traju, a pogane bezbožne misli lepršaju oko tih aveti kao komarci. 


Zastave 1 – 5, str. 370 


----------


Kakva je to perfidna agitacija? Hiljade godina već se tako agitira sa sviju tornjeva kugle zemaljske jedna prazna fraza i njome se pune mozgovi kretena! Zvona zvone ujutro, zvona zvone o podne i zvone navečer i kad smrt ide preko Kaptola i kad sunce gori nad meridijanom i svaku nedjelju i svaki blagdan i svaki dan sedam puta, uvijek ta prokleta zvona zvone jednu praznu frazu i ne govore ništa! Što zapravo misle ta zvona?


Zastave 1 – 5, str. 491


----------
 

Sama crkva je cinička organizacija, koja javno trguje simonijom i robljem, podmitljiva, moralno prevrtljiva rulja, koja se bavi kupoprodajnim ugovorima više nego vrhunaravnim pitanjima. Crkva je po svojim protektorima zaštićena mnogobrojnim privilegijama, i dok plemstvo imitira bizantinsku aristokraciju u nošnji i u društvenim običajima, svećenstvo još uvijek barbarski bestidno poganski čara, baveći se egzorcizmima za dobre pare. 


Eseji V., str. 482


----------
 

Neizrecivo je glupo ovo gaženje socijalne mizerije čovječanstva kao takvog u ime nekakvih moralnih propisa. Crkva je svome kmetu grof kao što mu je grof samo grof i ništa više. Samo ga grof ne gnjavi moralom. Grofa interesira samo desetina, a biskupa osim desetine i lukna i ta glupa moralistička gnjavaža, kojom obrazlaže svoju desetinu i lukno, da bi mogao da bude kmetu grof i da mu diže desetinu i lukno. 


Panorama pogleda, pojava i pojmova 1 – 5, str. 510


----------
 

Pristupite li danas regrutskom mesu, da biste mu objasnili, kako su topovi kriminalne protuljudske tepsije i kako se ta krokodilska ždrijela hrane isključivo našim vlastitim, tj. Ljudskim glavama, ili kako u crkvama ne stanuje nitko, spalit će vas na lomači samo zato, jer te "lijeve teorije" smatra opasnošću za svoje drage fantome, pred kojima maše repom pasji, kao pred generalima ili pred biskupima. 


Panorama pogleda pojava i pojmova 1 – 5, str. 511





 

 ------------------


Obradio i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.




Feb 11 '18 · Oznake: tako je govorio krleža

Mejaši i Gruntovčani - Legendarne serije koje i danas žive u sjećanjima



 

"Smo puni jezerač kak jajce dlaki.", "Em narod na se pozabi da pečenka zadiši.", "Kaj ti vume pehaš?", "Ja tuđe dreke nejdem lizati.", "Jen hurmasti je vu stanju više pitati nego sto spametnih odgovoriti."... samo su neke od mudrosti iz legendarnih serija "Mejaši" i "Gruntovčani" Krešimira Golika koje i dan-danas kajkavci citiraju.

 

Scenarist Mladen Kerstner stvorio je neke od najtrajnijih i najpopularnijih likova kajkavskog folklora. Iako je od prikazivanja obiju serija ("Gruntovčani" su uspješniji nastavak "Mejaša") prošlo više od 40 godina, Cinober, Presvetli, Martin birtaš, Besni, Čvarkeš, Dudek, Regica, Gaber, Pišta lugar i ostali i dalje žive u sjećanju stanovnika Podravine, Međimurja, Zagorja, Prigorja i ostalih kajkavskih krajeva.

 

Brojne reprize dokaz su tome.

 

Upitani za razlog popularnosti ovih serija, obožavatelji (mahom pripadnici starije populacije iako je serija prepoznata, pogotovo u novije vrijeme, i među mlađom publikom) navode da je jedna od glavnih značajki "to kaj je sve kaj veliju istina." Navedeni likovi postali su upečatljivi i samo donekle prenaglašeni prikazi onih ljudskih karaktera koji su na najupečatljivije i najprepredenije načine nekad vladali hrvatskim selom.



 

Dudek i Regica


Ima i drugih serija, filmova i knjiga (npr. "Dirigenti i muzikaši") koji su se bavili navedenom tematikom, ali "Gruntovčani" su djelovali najautentičnije i najoriginalnije i istovremeno, uspjeli u sažetim replikama, gestama, radnjama prenijeti mnogo poruka, poroka i poruga.

 

Babica koja ustaje sa smrtne postelje kako bi nahranila kravice (jer ih nema tko drugi), Dudek koji uvijek izvuče deblji kraj (bilo da se radi o poslu na željeznici, poslu protugradnog raketara, naivnog (u doslovnom I prenesenom značenju) slikara ili podjeli mesa na seoskoj zabavi), Regica koja u svojevrsnoj zamjeni uloga sa svojim mužem Andrijom Katalenićem - Dudekom predstavlja njegovu suštu suprotnost (glasna, zahtjevna, kritična, hiperaktivna i dominantna), dvojac Cinober i Presvetli koji se međusobno nadmudruju kroz cijeli ciklus (bezobzirni, lukavi, prepredeni, arhetipovi škrtaca u književnom svijetu, sebični i egocentrični), najčešće na Dudekov račun... predstavljaju mikrosvijet kajkavskog sela.

 

Mjesto radnje u seriji, Gruntovec, izmišljeno je selo koje se nadograđivalo na postojeći Sigetec u Podravini u kojem danas postoje rijetki tragovi snimanja. U znak sjećanja na snimanje serije tamo se jednom godišnje održava i manifestacijom po imenu - Gruntovčijada.

 

Kako bilo da bilo, vjerujemo da se teško zaboravlja pogled Martina Sagnera / Dudeka kad razočaran, uvijek iznova nasamaren, sam sebi pripoveda:

 

"Isusek, Isusek, kaj bu mi ve Regica rekla..."

 


Napisao; Ivan-Goran Herman


-------------------------------


Video zapis - Gruntovčani - Prva priča 


Nakon "Mejaša", sve je započelo otprilike ovako:





------------------


Obradio i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.