Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

-----------

Slavica Sarkotić

-----------



-----------

Bilješka o pjesnikinji:

Rođena je u Vukojevcu Donjem, mjestu na pola puta između Siska i Zagreba. Osnovnu školu završila je u Lekeniku, a srednju, višu i stručna usavršavanja za inženjera medicinske laboratorijske dijagnostike u Zagrebu.

Do odlaska u mirovinu radila je na  Odjelu za patologiju i citologiju u Općoj bolnici "Dr. I. Pedišić" u Sisku. Živi u rodnom Vukojevcu Donjem.


Piše od osnovne škole. Prvi tekst objavljen joj je davnih dana u sarajevskim "Malim novinama", a od tada surađuje u velikom broju časopisa i nastupa na mnogobrojnim recitalima i književnim susretima, na kojima je dobila niz nagrada, pohvala i priznanja. S pričama i poezijom zastupljena je u više od četrdeset zbornika; od kojih ističemo "Antologiju suvremenog velikogoričkog pjesništva", A.Komljenović.


Članica je DHK (Društva hrvatskih književnika), DHHP (Društva hrvatskih haiku pjesnika), Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima i Društva hrvatskih zavičajnih književnika pri Hrvatskom saboru kulture. Za književni rad dobila je Nagradu Grada Siska za 2010. godinu.

Objavljena djela:

Prsten s plavim kamenom, kratke priče, Aura, Sisak, 2003.

Krošnja srebrne lipe, poezija, Aura, Sisak, 2004.

Srce na carini, poezija, Aura, Sisak, 2006.

Iza paravana, kratke priče, Aura, Sisak, 2007.

Spomenek Turopola, poezija, POUVG, Velika Gorica, 2008.

Ljiljani u vazi od kiše, biografska proza, Nagrada Albatros.

U svakom cvijetu spava vila, pjesme za djecu, Sisak, 2009.

Tajanstvo žira, haiku stihovi, Aura, Sisak, 2010.

Turopolska rapsodija,poezija, POUVG, Velika Gorica, 2015.

-----------

 Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:


Zbirka poezije : "
Turopolska rapsodija"

http://www.digitalne-knjige.com/sarkotic.php

-----------

Naslovnice knjiga:


-----------

Kritike:

NAJAVA KNJIGE ''TUROPOLSKA RAPSODIJA'' SLAVICE SARKOTIĆ


Slavica Sarkotić do sada je objavila desetak knjiga; članica je Društva hrvatskih književnika a njena "Turopolska rapsodija" predstavlja vrijedan doprinos hrvatskom pjesništvu, posebno kajkavskom i zavičajnom stvaralaštvu.

Zbirku od pedeset pjesama karakterizira jedinstvena melodioznost turopoljske kajkavštine te pjesnička i ljudska toplina.

Mnoge su njene pjesme uglazbljene – posebno ističemo "Turopolsku divju rožu". Na naslovnici knjige je slika velikogoričkog umjetnika Zlatka Odrčića "Turopolje".

Miljenko Muršić


-----------

Digitalno izdanje knjige "Turopolska rapsodija" izrađeno je na osnovi tiskanog izdanja. Nakladnik tog izdanja je Pučko otvoreno učilište, Zagrebačka 37, 10 410 Velika Gorica.

Tel: 01 6259 800

Web adrese: http://www.pouvg.hr, kultura@pouvg.hr




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

-----------

Sonja Krivokapić

-----------



-----------

Bilješka o piscu:

 

Rođena 1985. godine u Zagrebu.  Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu. Od 2014. godine piše književne kritike za časopis Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža Književna republika, a od rane 2015. književne kritike za portal Booksa. Od iste godine je zaposlena u školi za strane jezike Sokrat.

Otprilike pet godina piše članke na temu politike i društva za razne časopise i portale, kao što su Zarez, Libela, Lupiga, Peščanik i drugi, a u časopisu i portalu za regionalnu ljevicu Novi plamen je dio redakcije.  Odmalena piše kratke priče i drame, najviše radio drame. Na Dramskom programu Hrvatskog radija izvedeno joj je pet radiodrama, 1999. je godine po izdavanju prve radiodrame proglašena za najmlađu autoricu u povijesti Hrvatskog radija.

Radio drame i dalje piše i ima ih napisano oko 10. Svoj je prvi roman 2015. godine poslala na VBZ-ov natječaj za najbolji roman, na kojem je ušao u polufinale. Trenutno piše scenarij za film.

Preokupacije su joj uglavnom psihološka pitanja, najčešće tamni zakutci ljuskog uma, društvena pitanja, aktivističke teme, a od stilova pri pisanju se najviše koristi apsurdom u stilu Harmsa, Becketta i drugih.

Kontakt:

e-mail:  skrivoka@gmail.com

-----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:


 Zbirka drama: "Imam dvije različite čarape"

http://www.digitalne-knjige.com/krivokapic.php

Roman: "Dijagnoze i nervoze"

http://www.digitalne-knjige.com/krivokapic2.php

-----------

Naslovnice knjiga:


-----------

Kritike:

Najava knjige "Imam dvije različite čarape"

Zbirka drama „Imam dvije različite čarape" tematski je vrlo različita. U ovim dramama pljačkaši upadaju u neobične situacije pri pljačkanju dućana, pisci se odlučuju na pomalo nadrealne metode samoizbavljivanja iz spisateljske blokade, patolozi love neposlušne mozgove po podu, a  ljudi različitih profila ulaze u svakakve neobične dijaloge u vlaku na putu do svojih odredišta. Ono što ih objedinjuje je inspiriranost poetikom apsurda, danas već zaboravljenom, pa ova zbirka predstavlja svojevrsnu posvetu toj poetici temeljenoj na apsurdu tekstova onih  autora koji su je popularizirali, kao što je Harms, Beckett, Ionesco i drugi. Ova knjiga, osim što se trudi biti nešto nalik hommageu toj poetici, nastoji skrenuti pažnju na one njene karakteristike zbog kojih je nekad bila cijenjena – ozbiljan humor, onaj koji nije larpurlartristički, nego služi kao kritika određenih društvenih pojava. Pritom čitaoc ima priliku da radi dvije stvari – razmisli o kritiziranom i nasmije se.

 

Autorica


-----------
 

Najava romana "Dijagnoze i nervoze"

Roman "Dijagnoze i nervoze", prati dvije pripovjedne linije – glavni ženski lik odlazi raznim doktorima pokušavajući otkriti što joj uzrokuje glavobolje, dok se unutar nje zbog afere boli s mozgom prvo sprema tužba mozga. Nakon nje se sprema žestoka revolucija u kojoj će se svi organi pobuniti protiv njega i na kraju ga izbaciti u eter, u kojem će ovaj planirati kontrarevoluciju, a od čega će na koncu odustati zbog žaljenja za svojom organskom domovinom iz koje je izgnan.

Antropomorfizacijom organa i istovremenom depersonalizacijom glavnog ljudskog lika zbog lošeg funkcioniranja organa nastoji se postaviti pitanje koliko je nešto što zovemo ličnošću ili dušom, a smatramo nečim metafizičkim i smještenim onkraj nas, zapravo u vezi s onim što držimo banalnim, materijalnim i u nama prisutnim, kao što su organi.

S druge strane, ovaj se roman može shvatiti i kao ironiziranje moderne zablude prema kojoj je svaki pojedinac do kraja sebe svjestan, koje je sadržano u mogućnosti da se u nama možda dešava revolucija organa a mi to ni ne znamo, ali i naglašavanje problema ravnodušnosti pojedinih doktora prema našim stanjima, onih koji bi o našem zdravlju najviše trebali voditi računa (osim nas samih).

Sonja Krivokapić
 

 

 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


HRVATSKI REALIZAM – KSAVER ŠANDOR ĐALSKI


Hrvatski realizam je jedan period hrvatske književnosti koji otpočinje 1881. Godine, dakle, od godine Šenoine smrti, a traje do 1892. kada dolazi do objavljivanja Matoševe pripovjetke “Moć savjesti”, prve modernističke pripovijetke hrvatske književnosti. Nastao je kao rezultat jedne specifične povijesne i socijalne situacije Hrvatske, u razdoblju koje je obilježeno vladavinom Khuena Hedervaryja. To je, dakle, razdoblje ukidanja institucije seljačkog kmetstva, propadanja slavenskih seljačkih zadruga kada seljaci ostaju sa vrlo malo zemlje koja je nedovoljna za preživljavanje pa onda dolazi do jednog ogromnog egzodusa prema gradovima gdje su prisiljeni na proleterizaciju. Također, to je period propadanja plemstva i seoska djeca se šalju u gradove na školovanje zbog uzdizanja na socijalnoj ljestvici, zbog promocije, ugleda i bogaćenja.

Dominantna književna vrsta tog perioda je roman, a za zlatno doba hrvatskog romana uzima se priod od 1880. do 1900. kada većina hrvatskih realističkih pisaca objavljuje svoje romane u časopisima kao što su “Obzor”, “Vijenac” te u pravaškim časopisima “Hrvatska vila”, “Sloboda” i “Balkan”.

Janko Ibler se drži, da je dao našu najbolju estetiku hrvatskog realizma. Književnost prema njemu treba biti tendenciozna i realistična, tako se zalaže za načelo vjerodostojnosti i psihološku analizu.

Iz ove situacije propadanja tradicionalnih struktura hrvatskog društva koje su vladale stoljećima javlja se jedna tendencija jačanja hrvatske nacionalne svijesti kao i povratak na korijene kada se obrađuju teme vezane za doseljavanje Hrvata na balkanske prostore. To se najbolje vidi u povijesnom romanu Đalskoga “Dolazak Hrvata” kada se ideja slavenskog nadiranja na Balkan povezuje sa idejom nacionalne slobode i jedinstva.

Slaveni su se u 6. i 7. stoljeću bavili zemljoradnjom i stočarstvom, a pljačkaški pohodi na bizantski teritorij značili su znatan doprinos u njihovu blagostanju. Zemljoradnja Slavena bila je ekstenzivna obrada polja paljevinom ili motičnom tehnikom. Upotreba pluga sa drvenim ili željezom okovanim ralom bila je tada u njih tek u začetku. Od žitarica uzgajali su pretežno proso i ječam, a u manjoj mjeri pšenicu.

Vrlo važno mjesto imalo je stočarstvo, jer je stoka bila pokretni imetak koji se lako mogao povećavati pljačkom, dok je zemljoradnja bila često ometana seobama i ratnim pothvatima. Živjeli su nevelikim selima rasutog tipa, među sobom znatno udaljenima sagrađenima na obalama rijeka ili jezera, u močvarnim krajevima ili po obroncima brda. Kuće su im bile drvene, pokrivene slamom ili trskom. Bavili su se također lovom i ribolovom.

Obrtnička proizvodnja bila je dijelom sastavni dio kućne radinosti, a dijelom se već pretvorila i u samostalna obrtnička zanimanja kao što je bio kovački obrt, obrada metala, lončarstvo, tkanje lanenog platna.

Hrvati su živjeli u demokraciji, a u stvarnosti je to bilo rodovsko-plemensko uređenje na stadiju vojne demokracije. Na čelu pojedinih plemena stajali su samostalni poglavari. Zajedno sa njima prvaci plemena i rodova odlučuju o svim javnim poslovima u plemenskim vijećima prvaka. Kada bi zaprijetila vanjska opasnost, plemena su se privremeno združivala u plemenske saveze. Uzajamne obveze i zajedničke odluke donosile su se na narodnim skupštinama. Volja večine plemena okupljenih u savezu nije obvezivala sve, nego samo ona plemena koja su prihvatila zaključke svojom slobodnom odlukom.

Premda su na svojim ratnim pohodima hvatali zarobljenike kod njih ipak nije postojalo ropstvo kao trajna institucija. Ratne zarobljenike držali su kod sebe neko vrijeme, a onda su im dopustali, da slobodno žive među njima ili su ih uz otkupninu vraćali u svoju zemlju.

Hrvati su ratovali pješice, a konjičke odrede davali su njihovi nomadsko ratnički saveznici Bugari i Avari. Bili su naoružani kopljem, lukom i strijelama, vješto su pripremali zasjede, u defanzivi okretno su ratovali na brdovitu, močvarnu ili opće teško prohodnom tlu, a izbjegavali su frontalne borbe u ravnicama. U vrijeme osvajanja Balkana znatno su razvili ratnu tehniku pa su se služili i veoma složenim opsadnim spravama.

Slaveni na Balkanu kao organizirana plemena u neprekidnom ratnom naletu povezana u sirokom plemenskom savezu pod vrhovnom vlašću i vojnom komandom Avara zbijali su se brze i pripremali za skoru potpunu političku samostalnost. Priliku za ostvarenje takve samostalnosti dao im je unutrašnji razvitak kod Avara povezan sa njihovim neuspjesima u borbi sa Bizantom.

“Već je dosta mjeseci prošlo što je četa stražila na Dunavu. Nije se za sve to vrijeme ništa osobito dogodilo. Ni Avari ni njihovi slavenski saveznici nisu niti jedanput pokušali prijeći Dunav i upasti u carstvo. Zapovjednik čete, legat* Ligurije, saznao je doista po svojim špijunima da se Avari silno naoružavaju i nekuda spremaju. I u prvi je čas odmah učinio nužne odredbe u svojoj četi, da budu straže što pomnije i što budnije. No naskoro je dobio sigurne vijesti da se Avari spremaju, ne na jug, nego da polaze prema sjeveru i sjeverozapadu. Saznao je dapače da se negdje daleko na sjeveru podigoše mnogi slavenski puci, imenom Hrvati, protiv avarskoga gospodstva te da pobjedonosno potiskuju Avare na jug i na istok. Te su glasine bile to vjerojatnije što doista nije bilo vidjeti prijeko na drugoj strani Dunava ni ma kakvih naoružanih četa, pa dapače ni pojedinih naoružanih ratnika, što je inače ipak vazda bilo na avarskoj strani. Štoviše, najveći i najdalji hrinkovi, u kojima su Avari glavno čuvali i sahranjivali svoje bajoslovne bogate plijenove, bijahu gotovo bez prave straže. Dobre i oštre oči dalmatinskih vojnika mogle su tek zamjećivati starce, djecu i žene. »Mora da je sva vojska gore na sjeveru u ratu!« - zaključivahu rimski vojnici.” (Đalski, “Dolazak Hrvata”)

Slaveni su još u 6. stoljeću sa Avarima ili sami provaljivali i u Dalmaciju, ali najsnažniji val doseljavanja koji je preplavilo rimsku Dalmaciju, dogodio se 614. i 615.

Nadiranje se nastavilo i idućih godina tako da su osvajači doprli sve do Jadrana pa su oko 614. razoreni mnogi romanski gradovi kao Skardona, Salona, Delminij, Narona i Epidaur, ali su neki i sačivani, uglavnom zbog jakih utvrda kao Jader (Zadar), Tragurion (Trogir), Dekateron (Kotor), Butua (Budva), Skodra (Skadar) i Lissus (Lješ).

“Dolaskom Hrvata i progonom Avara sa čitavog područja Dalmacije, donje Panonije i Ilirika, nastadoše odmah bolje i prijatnije prilike. Ljudi sedmeroplemenog naroda, koliko i bili vješti oružju i odani ratu, ipak bijahu isto kao i dosad nastanjeni Slaveni uglavnom i najprije poljodjelci. Pravim su se žarom latili opet pluga i motike, opet su im ratilo i lemeš zaokupili ruke. A sa suprotnih otoka, kamo su se bili utekli rimski stanovnici Salone i Aspalatosa*, naskoro se opazilo i zamijetilo ovo marljivo i mirno živovanje i gospodarenje novodoseljenih ljudi. Dakako, rimski su građani morali gledati kako njihova polja, njihove drage vinograde, njihove sočne i zelene livade i pašnjake obrađuje tuđa ruka i tuđa ih volja u svojoj vlasti drži. Ispunjaše ih to i bolom i srdžbom, da se u njihovim dušama još jače ustalasa čežnja za izgubljenim zavičajem. Ali dakako - tko da bi smio i mogao samo i pomisliti na povratak? Vidjeli su Rimljani da je uz te marljive težake i ratare još sva sila naoružana svijeta, koji se danomice vježba u oružju i u igri s hatovima, a koji dapače počinje da se uči, vježba i pripravlja za pomorski posao, te gradi po nađenim i zatečenim primjercima čamce, lađe i splavi, i obzirno se, na stalno povjerava morskim valovima (Đalski, “Dolazak Hrvata”)

U dvadesetim godinama 7 stoljeća pokreće se još jedan val južnoslavenske seobe. U to su vrijeme Hrvati iz zakarpatske Velike ili Bijele Hrvatske kroz Moravsku i zapadnu Panoniju prodrli u Dalmaciju. Tu su digli ustanak protiv Avara, zbacili njihovu vrhovnu vlast i stvarili novi plemenski savez pod vodstvom Hrvata

“Tribali su tom prilikom saznali da su se Avari morali povući sa sjeverozapada, jer su se ondjašnji Slaveni oslobodili njihova gospodstva i osnovali veliku, silnu državu pod imenom Velike Bijele Hrvatske, a pod kraljem Samom. Ta je vijest malko pokolebala njihovu odluku, da budu u službi Avara. No videći silno blago u avarskim hrinkovima i bogato već nadareni, prosudili su da bi u svakom slučaju po njih dobro bilo da se tu zametne kakva borba između rimske straže i Avara. Tom bi prilikom mogli doći do toga blaga u hrinkovima. I tako nastaviše svoje dogovore s Avarima. Bude dakle ustanovljeno da se Tribali što prije vrate preko Dunava na rimsku stranu, gdje su imali nagovoriti i zavesti rimsku stražu, da pređe preko Dunava na obarsku i slavensku stranu. Imali su rimskoj straži kazati da su Avari i Slaveni opet otišli nekud daleko, pa da su kod kuće samo starci, žene i djeca, baš onako kako je bilo prije tri godine. Avari će se pak sakrivati i neće ih vidjeti.” (Đalski, Dolazak Hrvata)

Ustanak protiv Avara podigla su i slavenska plemena u Moravskoj, Českoj i zapadnoj Panoniji pa su zbacila njihovu vrhovnu vlast i stvorila novi snažan plamenski savez kome je na čelu stajao Samo.

Poslije osamostaljivanja zapadnih slavenskih zemalja i ustanka dalmatinskih Slavena pod vodstvom Hrvata protiv avarske vlasti došlo je do slabljenja moći avarskog kaganata pa se njegova vlast skučila samo na suženo područje panonske nizine.

I tako je dolazak sedmeroplemenoga hrvatskoga naroda stigao svoj konačni cilj i nastala je država prozvana: »Regnum Croatiae et Dalmatiae«. U sakupljenome hrvatskom svijetu bijaše radi toga velika radost. Nadbiskup Ivan udesio je naime da vladarska isprava bude objavljena u javnom zboru i pred saborom hrvatskih župana i starješina potvrđena. I kad je nadbiskup dočitao vladarsku ispravu na stepenicama pred ulazom u metropolitsku crkvu, a potom je dao potvrđivati znacima ruku pojedinih ljudi iz kneževske pratnje kao svjedoka, približio se starac eremita iz obližnje planine, imenom Eustahije, koji je među pučanstvom odavna bio poznat kao veoma svet čovjek, ali i kao čovjek vidovit. Taj je prilikom ponovnog čitanja isprave zapao u neku ukočenost. Oči mu se gubile nekud daleko i kao da nešto promatra i gleda, što se običnim pogledom ne može vidjeti. I usne mu pri tom nešto šaptom šaptale, da sve jasnije i glasnije progovaraju. A ljudi su upravo zadivljeno slušali kao pod djelovanjem neke otajne moći i sile. (Đalski, “Dolazak Hrvata”)

 

“Sada vidim i gledam grad pod zelenom divnom gorom, opasan srebrnim kraljevskim pasom brze rijeke. Ponosan, krasan i divan je to grad! Da - da - sada raspoznajem. Od stoljeća već našla je Tomislavova kruna u njem svoje utočište. I sjaj i svjetlo iz te krune sipa se nad tim gradom, a to svjetlo širi se sve više i više, širi se sve dalje i dalje, gotovo po cijelom prostranstvu Tomislavove kraljevine, da nosi na svojim tracima ljubav i vjernost bratskoj slozi, da čuva i budi želju za slobodom, za pravednošću, za znanjem i za napretkom, pa da tjera u crne ponore guste magluštine i duboke tmine, što se valjaju nad Tomislavovom kraljevinom! I ja već vidim prve trakove toga sunca! - zamukne starac, a u isti je čas novopokršteni knez Porga zamahnuo zrakom na sve četiri strane svojim mačem i opet ponovio zakletvu, da će čuvati i braniti domovinu. (Đalski, “Dolazak Hrvata”).

Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

-----------

Marina Klein

 

-----------

 


 

-----------

Bilješka o piscu:

 

Rođena je 10. veljače 1964. godine u Ključu, BiH.


Školovanje završava u Zagrebu gdje i boravi do 2000. godine kada svoj profesionalni i privatni život nastavlja u Njemačkoj, gdje i danas živi.

Dugogodišnje iskustvo intenzivnog rada kako na osobnom, tako i na duhovnom radu rezultirao je vlastitim autorskim djelom "Od očaja do Božjeg zagrljaja". Ono opisuje iskustvo rada i aktivnosti TT programa (Transcendence Technology) za osobni razvoj i rast autora Wellingtona Rodriguesa.

 

Duboko inspirirana navedenom metodologijom koja donosi stvarne rezultate, želja joj je bila da i s drugima podijeli svoja iskustva i potakne ih da nešto pokrenu u svom životu, kako bi i sami osjetili i doživjeli život u svoj njegovoj ljepoti i punoći.

 

 

Kontakt:

 

E-mail adresa: kleinerherold@arcor.de


-----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:

"Od očaja do božijeg zagrljaja", 2013

 

http://www.digitalne-knjige.com/klein.php

 

"Tihi jecaj zarobljene duše", 2015

 

http://www.digitalne-knjige.com/klein2.php

 

---------------


Naslovnice knjiga:


 ---------------

Predgovor knjige "Od očaja do Božjeg zagrljaja"

Dugogodišnje iskustvo intenzivnog rada kako na osobnom, tako i na duhovnom radu rezultirao je vlastitim autorskim djelom "Od očaja do Božjeg zagrljaja"´Ono opisuje iskustvo rada i aktivnosti TT programa(Transcendence Tehnologie)za osobni razvoj i rast autora Wellingtona Rodriguesa.

Specifičnost programa jest što djeluje na stanje svih aspekata života, sinkronizira tijelo um i emocije. Duboko inspirirana navedenom metodologijom koja donosi stvarne rezultate, želja mi je i sa drugima podijeliti svoja iskustva i potaknuti ih da nešto korisno pokrenu u svom životu kako bi i sami osjetili i doživjeli život u svoj njegovoj ljepoti i punoći. Knjiga sadrži veliki dio isprobanih tehnika i vježbi koje će čitatelja dovesti u stanje svjesnosti o sebi, kao i određene osobne životne ispovijesti kako bi ih približila kroz rješavanje određenih životnih problema i dvojbi.

Marina Klein.

 ---------------

UVODNA RIJEČ AUTORICE: 

Tijekom svog zemaljskog postojanja padali smo (i to još uvijek činimo) pod utjecaj nametnutih struktura koje su nas dovele u duboko i nesvjesno stanje o sebi. Na takav način, onemogućili smo buđenje, rast i probijanje duše kroz UM, kako bi ona zagospodarila nad tijelom, te nas povela kroz svoju suštinu.

Neznanje, nepoštivanje Univerzalnih zakona, pohlepa za ovozemaljskim dobrima, rezultirali su padom duše u ropstvo, a posljedice tog pada su duhovno siromaštvo, ratovi, zločini, neopravdana mržnja, kaos i dezorijentiranost u svijetu, te odricanje od sreće i života koji nam pripadaju.

Bez svjesnog prisustva duše u tijelu, mi nismo u stanju živjeti kvalitetnijim životom niti ovaj svijet pretvoriti u jedno mirno mjesto, u kojem bi vladali ljubav, međusobna povezanost i harmonija. Naš UM nije u stanju to ostvariti. 
Do tog ostvarenja može nas dovesti samo naša duša, kroz svoje ponovno spajanje s onim najuzvišenijim, Božanskim dijelom sebe. Dušu ćemo tad osloboditi ropstva, te ćemo joj dozvoliti preuzimanje vodstva nad našim životom.

Marina Klein







Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

 

 

 

 

ANA AHMATOVA


U prikazima sovjetske književnosti, dakle, one književnosti koja se odnosi na period od Oktobarske revolucije 1917. do sloma režima 1991. godine rijetko se spominje ime pjesnikinje Ane Ahmatove. Koji su razlozi tome, baš nije posve jasno, pored jednoga utiska, da se njeno djelo uglavnom pripisuje tzv. disidentskoj literaturi.

Ona je rođena kao Ana Andrejevna Gorenko, lipnju 1889., a umrla je u pžujku 1966. godine. Doživjela je dakle 77 godina pa to su pristojne godine za toliki buran život i patnju koju je podnijela u vrijeme Staljinove strahovlade.

Pisala je o staljnističkom teroru možda najbolje u svojoj poemi “Requiem” koja je nastajala od 1935. do 1940 godine i unekoliko se drži njenim najvažnijim ostvarenjem. Ovdje donosimo takoder tu poemu u prijevodu nepoznatog našeg prevoditelja.

Njen se opus može podijeliti u dva perioda: rani radovi koji nastaju od 1912. do 1925. i kasniji koji nastaju od 1936. do njene smrti koji su odijeljeni jednom dekadom reducirane spisateljske aktivnosti. Inače su izvori informacija o Ahmatovoj uglavnom prilično mali, jer je većina dokumenata vezanih za njen život uglavnom uništena. Njen prvi muž Nikolai Gumilev bio je ubijen od strane sovjetske tajne policije, a njen sin Lev Gumilev i drugi muž Nikolaj Punin proveli su mnoge godine u Gulagu gdje je Punin i umro.

Između 1935. i 1940. Ahmatova je pripremila, izradila i prepravljala svoju poemu “Requiem” i to u tajnosti. To je bila jedna lirska lamentacija i svedočanstvo u kojem je opisana patnja ljudi za vrijeme staljnističkog terora. Ona je tu poemu nosila sa sobom tamo gdje je radila i živjela po cijelom Sovjetskom savezu. Interesantno je spomenuti, da nje nema u sabranim djelima čemu je razlog vjerojatno u Staljinovim čistkama. Rad se međutim ipak konačno pojavio u obliku knjige u Muenchenu 1963. godine, a cijela poema nije tiskana u Sovjetskom savezu do 1987. godine.

Ona sadrži zapravo deset poema koje istražuju seriju emocionalnih stanja, koje izražavaju ljudsku patnju, razočarenje i gubljenje nada zajedno sa biblijskim temama Kristova raspeća, devastaciju Marije, majke Isusa Krista i Mariju Magdalenu koje zapravo predstavljaju slomljenu, uniženu i ranjenu Rusiju i pri tome se posebno izražava stradavanje žena u ’30.-tim godinama staljnističkog terora pa utoliko u neku ruku predstavljaju refleksiju i napuštanje njenog ranog romantičnog rada kojeg sada nadomješta jedna tužna kronika sovjetske socijalističke stvarnosti.


Ana Ahmatova u poznijoj dobi

 

-------------------------------------

REQUIEM

Ne, ne pod tuđim nebeskim svodom,
ni pod zaštitom tuđih krila,
ja sam bila sa svojim narodom
tad kad je s njim nesreća bila.

1961.

----------------------

UMJESTO PREDGOVORA

U strašnim godinama ježovštine provela sam sedamnaest mjeseci u redovima pred lenjingradskim tamnicama. Nekako me jedanput netko “prepoznao”. Žena modrih usana, koja je stajala iza mene i koja, naravno, nikada nije čula moje ime, prenula se iz svima nam svojstvene skamenjenosti i upitala me na uho (ondje smo sve govorile šaptom):

– A ovo – možete li opisati?

I ja sam rekla:

– Mogu.

Tada nešto poput osmijeha kliznu po tome što je nekada bilo njeno lice.

1. travnja 1957. Lenjingrad


-------------------------- 

POSVETA

Ova žalost već grmi gorama
i velika rijeka gubi tok,
al’ zatvorska brava se ne slama,
a pored nje “robijaška jama”,
i groza od bola samrtnog.

Za nekoga svježi vjetar vije,
za nekog se zlati zalazak –
mi, sve iste, ne znamo što krije
škrgutanje ključa najmrskije
i vojnički korak pretežak.

K’o na misu, rano smo kretale
po toj prijestolnici podivljaloj,
kao zagrobne se sjene sretale,
sunce nisko, Nevom magle pale,
ipak nade u daljini poj.

Presuda… I odmah suze kanu,
odsječena od svih u čas taj,
bolno život iz srca istrgnu
i nauznak sruše uz silinu,
ali ide…Sama… Posrtaj…

Gdje su prijateljice nevine
mojih dvaju ljeta mahnitih?
što im bure sibirske pričine,
što priviđaju od mjesečine?
Njima šaljem ovaj pozdrav tih.

------------------------

UVOD

Bilo je to kada se smiješio
samo mrtvac, smirenosti rad.
K’o privjesak neki je stršio
kraj tamnica svojih Lenjingrad.

Kad su išle, patnjom iznurene,
osuđenih gomile kroz mrak,
željezničke pjevale sirene
kratku pjesmu za dug rastanak.

Zvijezde smrti stajahu nad nama,
nevina je Rusija ranjena
pod okrvavljenim čizmama
i maricom crnom pogažena.

– 1 –

Odveden si čim se dan zasjaji,
pratila sam te kao mrtva,
jecaj djece u gornjoj odaji,
na polici svijeća zadrhtala.
Kao svetačke usne ti ledene.
smrtni znoj na čelu… Pamti! –
I ja ću, kao ustaničke žene,
pod kulom Kremlja zavijati.

– 2 –

Tiho teče tihi Don,
slazi mjesec žut u dom.

U šeširu nakrivljenu,
žuti mjesec prati sjenu.

Ova žena boluje,
ova žena samuje,
mrtav muž, robija sin,
molite se za me vi.

– 3 –

Ne, ovo nisam ja, ovo netko drugi stradava.
ja tako ne bih mogla, a to što se zbilo,
neka crna sukna pokriju,
i neka odnesu fenjeri…
Noć.

– 4 –

Da ti je vidjeti, rugalice,
ljubimice drugova svih,
carskoselska vesela grešnice,
što ti se sve na život svi, –
kao tristota, s paketima,
pod Križem ćeš čekati red
i svojim ćeš suzama vrelima
topiti novogodišnji led.

Kraj zatvora se topola klati,
i ni zvuka – a koliko ih
ondje nedužnim životom plati…

– 5 –

Sedamnaest mjeseci krika,
vrati mi se samoj.
Padah pod noge krvnika,
sin si i užas moj.

Sve se zamrsilo zauvijek,
nikako da saznam
tko je sad zvijer, a tko čovjek,
i kada će kazna.

I samo prašni cvjetovi,
zvon kađenja, tragovi
nekud u nikuda.

I pravo u oči bulji,
prijeti skorom pogibli
ogromna zvijezda.

– 6 –

Lagani tjedni prolijeću,
što bi? razum nema moć
Kako te, usred tamnice,
motrila, sine, bijela noć,
kako te promatra opet
jastrebljim okom što gori,
kako si visoko raspet,
i o smrti govori.

– 7 –

PRESUDA

I odlomila se riječ kamena
na još žive moje grudi.
Ništa, ja sam na to bila spremna,
nekako ću se potrudit.

Danas velik rad predstoji meni;
treba sjećanje do kraja ubiti,
treba dušu svoju okamenit,
treba novo življenje učiti, –

Ako ne… Vreloga ljeta šuštanje,
pod prozorom mojim kao praznik.
A ja nosim davno predosjećanje
na taj svijetli dan i dom prazni.

– 8 –

SMRTI

Doći ćeš svejedno – zašto ne odmah?
Ja čekam te – meni je mučno.
Zagasih svjetlo, otvorih vrata u taj mah
tebi, prekrasnoj i običnoj.

Zato si kakav god hoćeš oblik daj,
granate otrovne, čim usnem,
ili se kao iskusan bandit prikradaj,
ili otruj kao more tifusne.

Ili pričice smišljene, al’ ih čak
do tančina već svatko pozna, –
da bih vidjela plave kape krajičak
i domara blijedog od straha grozna.

Sad mi je svejedno. Jenisejev lom,
zvijezda se polarna ne gasi.
I modar sjaj u oku voljenom
skrivaju posljednji užasi.

– 9 –

Već je bezumlje krilima
pokrilo duše polovinu,
i opija žarkim vinima,
i mami u crnu dolinu.

I shvaćam da sam to ja
dužnu pobjedu ustupila
osluškujući svoja
kao neka tuđa bunila.

I ništa ne dozvoljava
da sobom ponesem sama
(ne vrijedi se umiljavat
i dosađivati molbama):

ni sina mog strašne oči –
skamenjenog stradanja moru,
ni dan kad nas jad zaskoči,
ni čas viđenja u zatvoru,

ni milu hladnoću ruke,
ni sjenu lipe uzbuđene,
ni daleke lake zvuke –
posljednjih riječi utješenje.

– 10 –

RASPEĆE

“Ne oplakuj Me, Majko,
u grobu jesam”.

I

Zbor anđela veliki čas slavio,
nebesa istopiše vatre rujne.
Ocu reče: “Zašto si Me ostavio!”
a Majci: “O, ne oplakuj Me…

II

Magdalena se tukla, ridala,
učenik drag se skamenio,
a tamo gdje je Majka stajala
šutke, nitko gledat nije smio.

EPILOG

I

Ja spoznah kako opadaju lica,
i kako ispod vjeđa izviruje
strah, kako klinopis oštrih stranica
po obrazima patnja ispisuje,

Kako i kosa pepeljasta i tamna
odjednom postane srebrno-bijelom,
i smiješak vene na smjernim usnama,
i drhti strah u smiješku uvelom.

I molim ne samo za sebe jednu,
već sve te što stajahu kraj mene
na žezi srpnja, u zimu lednu,
kraj crvene zidine oslijepljene.

II

Opet se približi spominjanja čas.
ja vidim, ja čujem, ja osjećam vas:

I onu, oknu odguranu onda,
i onu što rodnom zemljom ne hoda,

I onu što lijepom glavom tresući
reče mi: “Dolazim amo kao kući”.

A htjela bih sve poimence zvati,
oteše popis, nemam gdje doznati.

Široki pokrov otkala sam njima
od bijednih riječi, od njih načutima.

Uvijek i svuda u svakoj su misli,
ni novim jadom nisu ih potisli,

Ako mi usta izmučena stisnu,
kojima stomilijunski narod vrisnu,

neka se tako one mene sjete
pred obljetnicu moje smrti svete.

Feb 24 '16 · Oznake: ana ahmatova

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

-----------

Ana Žagar (Tićak)

 

-----------

 


 

-----------

Bilješka o piscu:

 

Ana Žagar (Tićak) rođ. 02.05.1960 u Zadru. Potječe iz siromašne obitelji. Kao osnovnoškolka išla je na zbor ali kratko.

 

Sa 15. godina upisuje se u  Mješoviti zbor KUD-a Petar Zoranić, ali nažalost  kratko. Upisala je srednju frizersku školu i kao učenica bila u braku te imala dijete.

 

Živjela je u podstanarstvu, no brak se  u kratkom roku raspao. Napustila je školu i traži posao ali bez uspjeha. Nakon dvije godine udala se drugi puta. U drugom braku je rodila dva sina.

 

Zaposlila se kao spremačica i nakon rastave drugog braka, razočarana u ljubav i život počela je pisati pjesme.

 

Zahvaljujući svojoj djeci opstala  je bez posljedica razvoda ali tugu i dalje prebolijeva u pjesmama.

 

Tako izlazi njena prva knjižica poezije „Anđeo u paklu".

 

 

Kontakt:

 

E-mail adresa:  zagar.ana02@gmail.com

 

-----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:

Zbirka poezije"
Anđeo u paklu"

http://www.digitalne-knjige.com/zagar.php

 

---------------

Naslovnice knjiga:


 ---------------

Ana Žagar (Tićak) ANĐEO U PAKLU

 

Kao i svatko od nas, koji volimo pisanu riječ i pretvaramo je u stihove, tako i za Anu Žagar(Tićak), prvi i osnovni stvaralački poticaj, te motiv za pisanje predstavlja - što drugo - nego Ljubav, koju je utkala u svoju životnu priču ispričanu kroz stihove, u obliku intimne ispovijedi, kroz koju se iskreno i otvorena srca obraća čitateljima, koji će, siguran sam, većim ili manji dijelom, u svakoj od pjesama objavljenih u ovoj knjizi, pronaći sebe, kao i dio svoje životne priče, što će ih još više približiti emocijama koje pjesnikinja direktno, iskreno i jasno iznosi, ogolivši nam svoju dušu, te se tako još više stopiti sa ugođajem stvorenim, čitajući je.

 

Predati se potpuno i bez ostatka, dati cijelu sebe, da bi na kraju bila ranjena i ostavljena, sve zbog nekoliko kratkih trenutaka sreće, ispunjenih strasnom željom za predajom u ruke voljenoj osobi, u nadi da će zagrljaj trajati zauvijek, vječita je čežnja naše poetese, ali, vjerujem, i svakoga od nas, sda bi na kraju, voljena osoba, poput nestašnog leptira, nakon što se zasitila sokovima njene strasti, jednostavno otišla i sletjela na drugi cvijet, ostavljajući bol u duši i razočaranje, patnju i čežnju za izgubljenim rajem, koji se u tom trenutku učinio toliko stvaran, da se činilo kao da će trajati zauvijek, a na kraju se sve pokazalo samo kao puki privid i obična iluzija...

 

''Kratko je bilo,  nekoliko dana

a činilo se kao vječnost...

Zaleđenu stjenku srca

odledio si pogledom

a sada lutam tražeći

topao dodir

toplo utočište

i mirno more u  uvali našoj.'' 

 

Osjećaj krivice prema samoj sebi stvara ogorčenost i gorki okus izigranog povjerenja, koje poetesa daje bez ostatka, naivno pošteno vjerujući da će biti uzvraćeno na isti način kao što je poklonjeno.

 

''U nepisanoj knjizi

ispisane stranice  pune boli

laži i samo  laži.

Nemirne noći moje

Ne daju mi sna

slutim laži

slutim prevare.''

 

Ipak, usprkos svemu, njeno srce spremno je  oprostiti,  toplinom i snagom ljubavi za osobu koju voli.

 

''Netragom  nestaješ kao ptica u letu

a toplina gnijezda i dalje čeka

tvoj povratni let...

Ne znam  da li sanjam

il to srce boli

znam samo da te ludo volim ...''

 

Da je u svom srcu otkrila pravu, istinsku i bezuvjetnu ljubav, Ana dokazuje svojim stihovima u kojima govori o nesebičnosti, koja, bez obzira na patnju i bol kroz muke i kušnje na koje je stavljaju, nikad ne pomišlja na predaju.Čak naprotiv!Na sve povrede, poniženja i uvrede, Ana odgovara ljubavlju srca, koju, zrači na sve oko sebe.

 

Ljubim

Ljubim i kad gubim

ljubim

I kad pogled svoj sklanjaš

Ja ljubim

i kad ti se bore množe

Ja ljubim

i kada sa usana nestane

taj žar ta toplina

Ja ljubim

Ljubim jer ljubav mi širi grudi

 

Na kraju će, siguran sam, Ana pronaći svoj mir i zasluženu sreću, mireći se filozofski s činjenicom da se život sastoji od sreće i tuge, suza i smijeha, te da sve što nam se dogodi putujući trnovitom stazom života, služi samo jednoj svrsi - boljem poznavanju sebe, te jačanju svojih snaga i mogućnosti, noseći bez protesta, na svojim leđima teret sudbine koja ju je snašla, prihvaćajući teškoće korisne za sebe, stječući tako iskustvo i mudrost za budućnost, jer, kako reče jedan veliki i mudar čovjek: ''Trijumf pravog čovjeka rađa se iz pepela njegovih grešaka''.

 

''Žena sam

za sva vremena

žena koja voli

žena koja  ljubi

žena koja pati

žena koja gubi...''

 

''...Volim, patim, ljubim

ja sam žena koja gubim

i kad boli do  bola

ja sam žena 

bez sloma...''

 

Unatoč svemu, ostaje čvrsta vjera i nepokolebljiva nada da će na kraju ipak sve biti dobro te da će sreća ipak doći, da će se razići oblaci tame i ponovno planuti ljubav u vedroj i zvjezdanoj noći, a jutro dolazećeg novog dana biti opet obasjano suncem nove ljubavi.:

 

''...ČEKAM DA MI DOĐEŠ U SVITANJE

DA POLJUBIŠ ME UZ JUTARNJE BUĐENJE

SVOJIM DODIROM, MIRISOM,

USTREPTALIM POGLEDOM

I UZ ZVUKE JUTARNJIH CVRKUTA

MALIH BIĆA

POVEDEŠ ME U DAN...''

 

Pjesnikinja svjedoči o tome kako nikad ne treba gubiti vjeru, upornost i nadu, koje nas vode do svjetla na kraju tunela.Jer najmračniji dio noći upravo je onaj – pred svitanje.

Nije uzalud rečeno: ''Čovječe, pomozi si sam, pa će ti i Nebo pomoći''

Ana to dobro zna:

 

''Uboge ruke k Tebi pružam

pogledom svojim  molitvu pišem

a Ti koji svojim tijelom

stojiš na  Križu života i smrti

bodriš  me i hraniš

hrabrošću tijela svoga

Gospodnjeg…''

 

 

Mnoštvo sam još pročitao stihova koje bih mogao navesti kao primjer.Ali, to bi premašilo okvire moga udjela u ovoj knjizi.Zato vas prepuštam užitku čitanja koji će Vam pomoći da sve ostalo, nespomenuto, pronađete - i  zaključak donesete sami.

 

P.S.

Sadržaj zbirke pjesama, vrlo simboličnog naziva,  ''Anđeo u paklu'',  neodoljivo me asocira na stihove pjesme mojega omiljenog pjesnika i pisca Dobriše Cesarića, ''Spoznanje''

 

''Što dublji mi je bio bol

U većem sjaju je umin'o

I tako vršim poziv svoj

Od suza praveći vam vino''

 

Knjiga vrijedna pažnje koju svakako vrijedi pročitati

 

Damir Maras

 

 




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

-----------

Darko Bek  - SanDiMun


-----------



Ova slika je simbolična i ne odgovara stvarnosti.

 

-----------

Bilješka o piscu:

 

Darko Bek rođen je i živi u Zagrebu. Njegova biografija su njegove pjesme.

 

Ova zbirka poezije objavljena je za uspomenu i dar najbližim poznanicima i prijateljima.

 

-----------


Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:

Zbirka poezije"Libra"

http://www.digitalne-knjige.com/bek.php

 

---------------


Naslovnice knjiga:


 ---------------

Kritike:

Riječ urednika:                                                        

Što su pjesme Darku Beku? Potreba da iskaže samog sebe, svoja razmišljanja, čuvstva, iznjedri ono što je sazrilo u njemu. Većina pjesnika našla bi dio sebe u ovih par riječi. Kod Darka, pjesma je nešto više. Čvrst i nepokolebljiv stav prema svijetu koji ga okružuje. Njegove pjesme nisu zaobljene, meke već od one vrste, što poput noža , sijeku grubu svakodnevicu.

 

Socijalan je pjesnik. Opaža što se događa u njegovoj ulici, gradu, državi i svijetu. Reagira hitro ne časeći ni trenutka, uvijek s izraženim vlastitim stavom. Duboko je refleksivan. Promatra se oštro, skidajući skalpelom, sloj po sloj svoje duše i ogoljen stoji pred nama.

 

Njegove riječi su istina. Nema uljepšavanja. Tražila sam u tim stihovima boje, cvijeće, mirise, šumarke, more...Malo toga ima u njegovim stihovima.

 

Teško je reći, njegova poezija je takva ili onakva. Ne uspoređuje se s nikim niti mu je netko nalik u književnom izrazu. Načitan je, informiran i vrlo često tražim dodatna objašnjenja njegovim stihovima.

 

Ima u njemu i tim versima, i ona meka crta. Toplina se očituje u izrazu i lako bi bilo reći, čitajući te strofe, liričar je.

 

Piše već dugo. Godinama. Pjesama je puno. Možda im ni on sam ne zna broja. Ali nije ta kvantiteta razlog da se često laća pera (kompjutora) i bilježi. Usud je njegov da pjesma mora izaći.

 

Godinama objavljuje pjesme na Netu pod pseudoimom SanDiMun i tako ga mnogi poznaju s raznih foruma i komentiraju mu uratke.

 

Živi na zadnjem katu jedne višekatnice i druguje s pticama. One su te koje raznose njegove pjesme. A ptice su različite kao i pjesme što ih u kljunu nose.

 

Javorka Pangerčić, Bjelovar, 31.07.2015.g.

 

 

---------------

 

Putovanja bez plana - Darka Beka

 

Život pjesnika je putovanje bez plana, bez unaprijed rezervirane karte, bez odredišta, u stvaralačkom smislu. Dodirnuti taj život kao suputnik nije uvijek lako, pogotovo ne kada je pjesnik snažnog izričaja kao što je Darko Bek. Njegove misli su ponekad tek smjerokaz ka novim još neotkrivenim daljinama čitaocu, ali uvijek njemu znane.

 

Čvrsto ukorijenjen u stvarnost života koja nije uvijek sjajna, čak bih rekla zasjenjena osobnim problemima, on stvara snažne i duboko emotivne stihove. Posebnost ovog izuzetnog pjesnika je način na koji se ponekad rugajući stvarnosti odupire neminovnom.

 

Koristeći grubu otvorenost netko bi rekao da je cinik, ali život nas kroz njegove pjesme pogađa tom otvorenošću. Kao i svaki pjesnik ne zaobilazi ljubavnu tematiku. "Biti voljen i voljeti provlači kroz tužne trenutke kao što i naslov poglavlja, Krvave ruže, kazuje.."

 

Prelijepa poetsko zanosna ostvarenja iznosi sa natruhom tuge koju posebno čitatelj može osjetiti u pjesmi Čekah nepoznatu. Darkov razgovor sa životom je prepun pitanja; zašto - zašto se sve dešava upravo tako iako su očekivanja bila sasvim druga.

 

U nekim se pjesmama gotovo ruga, u nekim molitve slaže sve tražeći i razlog i odgovor za bol. Koliko je Darko Bek snažan pjesnik svatko neka sam procijeni uživajući u ovoj, ali vjerujem i u još ponekoj sjajnoj poetskoj zbirci.

 

Svoje razmišljanje završila bih meni posebno dragoj pjesmi:

 

I bogovi su vino pili

 

Zaboravi

zaboravi ovo jada

zaboravi što smo snili

zaboravi uz čašu

i bogovi su vino pili

I ne traži da ti društvo pravim

ja sam svoje popio

Pred se

čašu ne mogu da stavim

Zaboravi

zaboravi stare ljubavi

zaboravi osame sram

Ovo piće prijatelju

svatko pije sam

Na dnu ispražnjene čaše

nać` ćeš malo mira za se`

Pored mene

ili neke druge duše

prevarene

    

   

U Zagrebu, 07. 07. 2015. g.

 

Antonija Željka Kahlik




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

DOKTOR ŽIVAGO


Sigurno je jedan od najslavnijih romana koji nije štampan u Sovjetskom Savezu roman “Doktor Živago” Borisa Pasternaka iz 1956. godine. Prema ovom romanu snimljen je i film istog naslova kojega je sačinio britanski redatelj David Lean zbog kojega je Pasternak doživio svjetsku slavu pored toga, da je bio dobitnik Nobelove nagrade za književnost.

Prema našem velikom književnom teoretičaru Zdenku Škrebu, veliko je pitanje kako je tako “primitivno pisan roman” doživio, da bude nagrađivan pa je ugledni zagrebački profesor odgovorio kako je to zbog toga, jer su ljudi cijenili informaciju koju su dobili o ruskoj revoluciji o kojoj su znali malo ili gotovo ništa.

Ovaj roman kroz priču Jurija Živaga i njegove Lare govori o promjenama u Rusiji i Sovjetskom Savezu između 1903. i 1939. Godine, a u sebi osim romantične priče ljudi koje povezuje ljubav, sadrži i priču intelektualca razočaranog u komunističku revoluciju koji odbija raditi na stvaranju novog socijalističkog društva. Računajući, da njegova knjiga nikada neće ugledati danje svjetlo u Sovjetskom Savezu i ne čekajući odgovor sovjetskog izdavača, Pasternak se pobrinuo da rukopis u ljeto 1956. godine završi kod talijanskog izdavača koji je istovremeno bio član komunističke partije. Na koncu odgovor časopisa “Novi mir” dolazi u rujnu mjesecu i on je prema Pasternakovom očekivanju bio negativan, a službeni razlog za to je bio, da djelo nije napisano u duhu socijalističkog realizma i da slavi individualizam buržuaskog tipa.

Izdavanje romana prvo u Italiji bez obzira na pokušaje zabrane sovjetskog udruženja pisaca, a potom i u ostatku svijeta, donijelo je internacionalnu slavu piscu što će onda nešto kasnije iskoristiti i CIA tiskajući verziju knjige na ruskom jeziku kako bi mogla biti nominirana za Nobelovu nagradu. Na kraju će, protivno svojoj volji, nakon 5 pokušaja dobiti i osvojiti Nobelovu nagradu za književnost za knjigu “Doktor Živago”.

Sama kvaliteta djela i odbijanje sovjetskih izdavača, da ga štampaju u Sovjetskom Savezu dovelo je do raznih kritika u zapadnom svijetu, ali i žestoke rasprave i prebacivanje odgovornosti za cenzuru u sovjetskom društvu književnika. Iako roman “Doktor Živago” neće biti tiskan u Sovjetskom Savezu do posljednjih godina postojanja te države, njegov utjecaj na tadašnju rusku književnost je neupitan pored ostalog, jer je ukazivao na loše strane tadašnje socijalističke cenzure što je svakako omogućilo, da se ona umanji ili ublaži u slijedećim godinama što je bio jedan dugi postepeni proces koji je otpočeo još 1954. godine od Drugog kongresa sovjetskih pisaca.

Jedan instruktivan biografski prikaz života i rada Borisa Pasternaka dao je njegov sin Evgeni Pasternak koji obuhvaća tragične godine od 1930. do 1960., a dostupan je preko engleskog prijevoda  Michaela Duncana koji je tiskan u Londonu 1990. godine. Bilo kako bilo, engleski čitatelj drži Borisa Pasternaka jednim od najvećih ruskih pjesnika, autorom jednog od najvećih romana prošlog stoljeća, briljantnim prevoditeljem, kompulzivnim autobiografom, impulsivnim ljubavnikom i hrabrim čovjekom u teškim vremenima tako da je to teško i zamisliti. Ova važna kritička biografija daje jedan ključ za godine Pasternakovog života gdje je on razvio jednostavan stil kojeg će upotrijebiti u realizaciji romana “Doktor Živago”, njegovim posljednjim pjesmama i “Jednome eseju za autobiografiju”. To je, dakle, prvi period kad on iskušava oštro neslaganje oficijelnih krugova koje traje do kraja njegovog života, a koje je bilo posebno intenzivno 1958. godine kad je bio prisiljavan javno se odreći Nobelove nagrade kratko vrijeme nakon što ju je dobio.

Tako je  Evgeni Pasternak dao čitateljstvu privilegiju, da prodre u dubinu problematike koja se vezuje za njegovog oca od 1935. godine i Pariške Konferencije pisaca, njegovo odbijanje denuncijacije Maršala Tuhačevskoga u godini 1937., njegovoj podršci Ahmatovoj nakon što su njen sin i njen drugi muž bili uhićeni tijekom Staljinovih čistki i cijelom slučaju koji se vezuje za roman “Doktor Živago”.

Tako na koncu dolazimo do odgovora kako je Pasternak uspio preživjeti ove godine i pod koju cijenu. Nema nikakve sumnje, da je ova knjiga po svom obilju nepublicirane korespodencije kao i po prijevodu zavidnog broja pjesama i prvih pokušaja sjećanje Evgenija na glavne doprinose Pasternaka koji mogu biti značajni u njegovom daljnjem studiju kao i u ocrtavanju portreta jednog pisca koji je bez svake sumnje ostavio značajne pečate na ruskoj literaturu dvadesetog stoljeća.

Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač

Feb 22 '16 · Oznake: doktor živago

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:


-----------

Anđa Jotanović

 

-----------


 

-----------

Bilješka o piscu:


Anđa Jotanović (djevojačko Mitrović), rođena je 15. travnja 1957. u Tesliću (BiH). Sa svojim suprugom nedugo nakon udaje dolazi živjeti u Rijeku gdje osniva obitelj, majka je dvoje odrasle djece.

 

Od 1990. godine uočava određene promjene u komunikaciji sa članovima obitelji i šire pa počinje tražiti uzroke i rješenja za nova stanja, koja su joj se učinila izvanmaterijalnima i nestvarnima. Ostvaruje prve kontakte sa praktikantima i učiteljima Paralelnih znanja tako, da i sama postaje učenicom, praktikanticom i na kraju, ovlaštenom učiteljicom Učenja vatre.

 

Suutemeljiteljica je riječke Udruge "Božanska ljubav bez granica." U Udruzi u početku volontira, a kasnije obavlja poslove tajnice do gašenja Udruge 2003. godine.

 

Krajem 2002. godine počinje volonterski rad u Udruzi "Zdrav život Rijeka" , u kojoj utemeljuje radionicu "Učenje vatre" , u sklopu koje drži predavanja, meditaciju i vodi tečaj "Plesa vatre i meditacije". Mnogi sljedbenici na području duhovnosti i osobnog razvoja i danas dolaze na radionice "Učenja vatre" , a broj im se neprestano povećava.

 

2011 osniva Udrugu za samorazvoj, obranu I liječenje "Pozitiva" koja  djeluje u Rijeci Braće Bačića 39.

 

-----------

 

Kontakt:

 

e-mail:   anda.jotanovic@gmail.com

 

-----------

  

Objavljena djela

  

"Samorazvoj i iluzija", 2009.

 

"Samorazvoj i snovi", 2012.

 

"Sam svoj kreator", 2014.

 

"Kad duša progovori",2015

 

"Mudrost i moć duše",2016

 

"Priručnik za rekonstrukciju podsvijesti", 2016.

 

"Moje vrline", 2016

 

"Biseri duše", 2017.

 

"Univerzalna ljubav", 2017.

 

"Svjetlost duha", 2017.

 

-----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:



"Kad duša progovori"; digitalne knjige, 2015.

 

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic.php

 

"Sam svoj kreator"; digitalne knjige, 2015.

 

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic2.php

 

"Mudrost i moć duše"; digitalne knjige, 2016.

 

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic3.php


"Priručnik za rekonstrukciju podsvijesti"; digitalne knjige, 2016.

 

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic4.php

 

"Moje vrline"; digitalne knjige, 2016.

 

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic5.php

 

"Biseri duše"; digitalne knjige, 2017.

 

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic6.php

 

"Univerzalna ljubav"; digitalne knjige, 2017.

 

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic7.php

 

"Svjetlost duha"; digitalne knjige, 2017.

 

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic8.php

 

---------------


Naslovnice knjiga:




 ---------------

Kritike:

RECENZIJA ZBIRKE POEZIJE  "KAD DUŠA PROGOVORI"

HRVATSKE PJESNIKINJE ANĐE JOTANOVIĆ

 

Duhovnost je ono Božansko, ona Tišina, taj bezvremeni osjećaj, kojeg uvijek mnogi ljudi dožvljavaju zatvorenih očiju, a nešto odavno potopljeno u duši, izranja i obavija ih kao najfinija svila.

 

Iz cvijeta života Autorica je otrgnula jednu laticu i bacila je prema zlatnoj zori.

 

Mnogi ljudi otkidaju te latice života, bacajući ih prema crnoj pučini samoljublja, srebroljublja, sebeljublja, sveljublja.

Mnogi ljudi, kao bezglave kreature, gomilaju svoj životni prostor masom materijalnog i nematerijalnog bogatstva, zaboravljajući pri tome, da se bez srca ne može živjeti, da se bez osjećaja Ljubavi i Života – ne može disati.

 

I ta čudna pohlepa oduzima im komad po komad srca, lomi ga na tisuću komadića i baca u beskraj Svemira, otkud ne dolazi odgovor.

 

Samo tišina, nijema, ta svečana tišina.

 

A kad iz srca izroni čarobna nit, kad se miris ružinog cvijeta prolije prema njenom srcu, znam da je Duša Autorice uspostavila onaj fini balans između punog Mjeseca i njene unutarnje duhovne vatre.

 

Tad zatvara oči i pušta toj karavani, da je odnese u zelenu pustinju Života i kad se Zemlja pokoleba, kad se srce smiri – unutrašnjost živi.

 

Ključ se nalazi u Ljubavi, jer se ona uvijek pokloni u svojoj uzvišenosti.

 

I tako dolaze razni ljudi, traže se u daljinama, hodaju sjenovitim stazama mračnog dna ponora i pognute glave odlaze u beskraj, tražeći još i još i još.

 

Ne dobivaju, jer to je suh izvor i tu nema ništa.

 

Čitajući njene stihove, osjećam da je Autorica odavno shvatila kako su neka kriva nasljeđa određena naraštaju što se klanja palim anđelima u obliku čovjeka, a i odavno je shvatila, da mir dolazi iz nje, a ne iz nekog nepoznatog suhog izvora.

 

Ono što leži u svakom čovjeku čeka samo pravi trenutak, da povede nečiji život onim smjerom za kojeg je ta duša rođena.

Ljudi se traže godinama, a pronađu se u sekundama.

 

To su trenuci kad se sastavlja kaleidoskop Života i srce zabljesne u vatri spoznaje.

 

Prepoznaje se iskreno lice, čisto srce, blistava duša.

Ljudi otkrivaju svoja unutarnja lica pokazujući neke svoje nagrđene maske, pokazujući laž umjesto istine, dajući zmiju podmuklosti i laži, umjesto mlade ptice Ljubavi.

I tako im život prolazi ...polako.

 

Evo, i nova jesen dolazi, a Autorica u sebi slaže svoje vrijeme, zaviruje u svoje malo srce i pušta Bogu, da je vodi samo njoj namijenjenim putem.

 

 

Jadranka Varga, pjesnikinja,  Zagreb, 29.8.2015.

 

---------------


PREDGOVOR KNJIGE SAM SVOJ KREATOR

 

Drevni mitovi i legende, bajke, raznorazni rituali... Ma koliko sva ova ljudska mudrost i iskustvo bili preneseni potomstvu na ovaj ili onaj način, i bez obzira što su nastajali na potpuno različitim točkicama svijeta i u potpuno različitim kulturološkim postavkama, vrlo je lako uočiti jedinstvenu poveznicu - svi oni

imaju neke svoje magične riječi.

 

Sjetimo se samo Aladina i špilje s basnoslovnim blagom.   Sjetimo se  kako su  američki Indijanci dozivali kišu - ratnici izvode određene pokrete uz određenu glazbu i ritam, a onda se, ako je vjerovati režiserima westerna, pojavi plemenski vrač i izgovara molitvu za kišu.

 

I na našim prostorima religija ima zapise koji, vjerujemo, tjeraju zlo, skidaju uroke i pomažu nam živjeti bolje, ljepše, bez dijela težine. Zašto je to važno? Zato što je suvremeno društvo kojemu svi mi pripadamo u svojoj žurbi da se postigne bolje, više i brže, zaboravilo na bitan sastojak ljudskog života - na sreću. Prečesto se događa da svoj život ulažemo u više, a kada željeno dobijemo, shvatimo da smo i dalje nezadovoljni, da nam nešto nedostaje.

 

Upravo to prošla je, spoznala i definirala autorica ove knjige, u čije ćemo misli i život na narednim stranicama zaviriti. Na jednoj točki svog životnog puta ona je zastala i zapitala se: Ako imam i postigla sam sve "normalne'' stvari koje društvo definira kao uspjeh, zašto sam nesretna? Što mi nedostaje?

 

Potraga za odgovorom dovela ju je vrlo brzo do spoznaje da je najveći dio svoga života proživjela "napamet'' - po diktatu unaprijed zadanih smjernica iz svoje bliže i daljnje okoline, nikad ne propitujući postavke koje su joj dnevno "servirane'' kao istina, kao postulati po kojima se živi dobar život. Vrlo je brzo shvatila da u svemu tome nije nikada upoznala najvažniju osobu u svom životu - samu sebe. A potom je uslijedila i zapanjujuća spoznaja da ona - koja je sve odradila "kako treba'', po pravilima - nije tako dobra osoba kao što je oduvijek mislila.

 

Ova neugodna spoznaja od koje bi većina prosječnih ljudi najradije pobjegla, za našu je autoricu bila tek možda prvi pravi duhovni izazov u životu. Ona je hrabro krenula naprijed - u propitivanje sebe i svojih postupaka, u propitivanje društva oko sebe.

 

Danas ona je sretna osoba čije oči svaki dan blistaju, koja živi na način koji ju ispunjava i koja ima snage i ljubavi za sebe i svoje bližnje, ali i za sve ostale ljude koje susreće u svom životu. Rado daruje, rado pomaže, sretna je.

 

U međuvremenu dogodilo joj se ono što su spoznavali ljudi svih vremena i svih civilizacija - dogodile su joj se magične riječi. Ne, nije ona pronašla čarobni štapić koji u priči o Pepeljugi mijenja bundevu u kočiju, niti neki tajanstveni ritual. Ali spoznala je snagu riječi. Riječima oblikujemo misli, misli spoznaju svijet i vode nas u djela. Spoznala je jednostavnu činjenicu da je cijelo naše društvo usmjereno ka traženju i izražavanju nezadovoljstva u pojedinačnom životu. Spoznala je i činjenicu da svakodnevno baratamo s jako malo pozitivnih riječi u svojoj svijesti.

 

Zanimljivo je vidjeti kako se ljudi iznenade prazninom papira kada im ona kaže da sjednu i u sljedećih pet minuta napišu sve pozitivne pojmove kojih se mogu sjetiti. Iznenađujuće ih je malo. Ona nije iznenađena jer tako je bilo  i na početku  njezine spoznaje o samoj sebi.   

 

Njezina  osobna  preobrazba počela je učenjem pozitivnih pojmova - napamet. A onda ih je počela svjesno koristiti u svakodnevnim životnim situacijama. Slijedilo je razmišljanje o raznim segmentima života kojima je do tada bila nezadovoljna. Pozitivne riječi, dakle pozitivno razmišljanje odvelo ju je u potragu za pozitivnim afirmacijama za svaki pojedini segment. Na sve moguće načine ugrađivala je pozitivne pojmove u svoj život, pa su se tako pojavili i stihovi čija pretenzija nije da budu prepoznati kao lirika već da igrom u stihu dodatno osvijeste pojedine pojmove.

 

Danas popis pozitivnih pojmova koje je osvijestila čini dugačku listu, a ona sve te lijepe riječi i osjećaje koji ih prate ugrađuje u svoju svakodnevicu. Promijenila je svoje postupke, obogatila svoj život, a to čini i sa životima ljudi oko sebe. Magične riječi promijenile su njezin svijet, a ova je knjiga najdobronamjerniji pokušaj da i drugima ukaže na moguću promjenu.

 

Jadranka Bota, prof.

  

---------------

  

OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE '"MUDROST I MOĆ DUŠE"

HRVATSKE PJESNIKINJE ANĐE JOTANOVIĆ

 

Što ljude čini sretnima, što ljude žalosti, što ih sputava, što ih porobljava, a što ih oslobađa?

 

Ta pitanja i još mnoga druga dolazila su mi u misli, dok sam čitala novu zbirku poezije "MUDROST I MOĆ DUŠE"  moje drage prijateljice, pjesnikinje Anđe Jotanović.

 

Što je stvarnost? Ono što vidimo u ogledalu ili ono iza njega?

 

Kako doživljavamo duhovnost? Zatvorenih očiju, potopljeno u meni izranja i obavija me poput najfinije svile ili se pokazujemo kao bezglave kreature, koje gomilaju svoj životni prostor masom materijalnog, zabaravljajući pri tome, da se bez srca ne može živjeti, da se bez osjećaja Ljubavi i Života - ne može disati.

 

I ta čudna pohlepa oduzima im komad po komad srca, lomi ga na tisuću komadića i baca u beskraj Svemira, otkud ne dolazi odgovor.

 

Samo tišina, nijema, svečana tišina... a tisuće pitanja sam imala, dok sam čitala ovu refleksivnu poeziju, zatvarala sam oči, pa sam ih ponovo otvarala, pa sam ih zatvarala, nastojeći prodrijeti u duboki smisao riječi, koje je pjesnikinja rasprostirala ispred mene znajući, da ova pitanja što ih postavlja u pjesmama, drže unutarnji ključ života svake osobe, koja se pita - što je smisao života, zašto sam rođena, koja je moja uloga na ovom prelijepom plavom nebeskom tijelu, neznatnom u čitavom Svemiru, a tako bitnom u našim životima?

 

Ključ života je u ljubavi, međusobnom prihvaćanju, u bliskosti, a ne u daljinama i sjenovitim stazama gdje ljudi hodaju pognutih glava, tražeći još i još, a ne dobivaju ništa, jer to nije izvor otkud se može žedna duša napojiti, jer to nije mjesto gdje se čovjek može odmoriti.

 

Pjesnikinja godinama traži odgovore na ova pitanja, iako je u dubini sebe shvatila, da "mudrost i moć duše"  dolaze u tihim odgovorima, u onoj intuiciji, koju ne slušamo odmah, nego tek kasnije shvatimo, da je odgovor stajao ispred nas, jasan i točan, poznat i dubok.

 

Prepoznala sam u Anđinom iskrenom srcu blistavu dušu, koja je otkrila svoje unutarnje lice pokazujući svu dubinu istih pitanja, koja sam i sama postavljala.

 

To su trenuci kad sam sretna što sam dobila priliku napisati još jedan osvrt na predobru refleksivnu poeziju, koju nam je Anđa predstavila u ovoj knjizi i znam, čitatelji je neće čitati brzo - ova knjiga je za dugo sporo čitanje, uz puno puno razmišljanja baš o tim pitanjima, koja svi mi u dubini naših duša sami sebi postavljamo.

 

Jadranka Varga, pjesnikinja, 12.12.2015.


RECENZIJA ZBIRKE POEZIJE PJESNIKINJE ANĐE JOTANOVIĆ "SVJETLOST DUHA"

           

Ono što u pjesništvu tražimo i od njega zahtijevamo nije činjenična, nego životna istina, ali što to konkretno znači, nije lako reći iako taj problem svatko od nas prilično dobro razumije, jer i Pepeljuga u bajci i njeni  golubovi koji joj pomažu, djeluju također životno istinito.

 

Iz ovoga već možemo otprilike vidjeti kako stvari stoje sa životnom istinom za razliku od činjenične istine i ona se sastoji iz vrlo određenog slaganja sa realnim životom, ali ne slaganja u nekom pojednačnom i neponovljivom individualnom momentu, nego u načelnom i ljudski bitnom i u onom što je ljudski tipično, u onome dakle što nije zajedničko svim ljudima već samo određenoj vrsti ljudi. Međutim, u pjesništvu mi nemamo samo posla sa tipovima, nego i s izvanredno individualnim pojedinačnim karakterima i već prema tome, izgledaju li oni životno istiniti ili životno neistiniti, oni su vrijedni našeg divljenja ili pak propasti.

 

Zahtijev za životnom istinom ide jako daleko, on se naime ne tiče samo osoba, tipova, karaktera, već isto tako situacija, konflikata i razriješenja, uzajamnog preplitanja načina djelovanja, konzekvenci i iznenađenja, uloge slučaja, sudbine i zle sudbine. Sve to mora biti životno istinito i ne samo to, čitava sredina u kojoj se odigrava radnja, kolorit, pozadina raspoloženja kao i životni stil lica koji čini prednji plan, naime stil njegovog vremena koji im je zajednički. Sve to dakle treba biti životno istinito, a kao takvo ono je drugačije od pjesničke fantazije koja prikriva bit svijeta.

 

Ovako gledajući na stanje stvari, zbirka poezije „Svjetlost duha" čini se da je jedan takav životni dokument koji je lišen pjesničkoga uobražavanja, a kojem je stalo upravo do životne istine. Ta je istina u ovom slučaju „obična", „jednostavna", ona prirodno izrasta iz autoričina konkretnog života koji biva oplemenjen poezijom koja daje smisao cjelokupnom životnom poduhvatu.

 

Odatle, što se tiče pitanja kako autorica oblikuje sudbinu karaktera, ne samo da je od posebnog značenja, već je karakter stvarna ljudska sudbina putem koje se pjesnikinja približava onom mjestu koje u očima vjernika zauzima neka svetost, jer je karakter konkretan, stvaran i prožet ljubavlju.

 

Ovdje pjesništvo otvara čitatelju jedan dio svijeta i također jedan dio ljudskog života, jer to je način čovjekovog postojanja da živi kao biće otvoreno prema svijetu, ali ta otvorenost je zadatak i svatko se za sebe tek treba izboriti.

 

Pogled pjesnika svagda je upravljen na skrivena blaga. On svugdje pod naslagama svakodnevnice otkriva skrivena blaga u koja se isplati utonuti. U tom smislu pjesništvo je otkrivalačko, ono otkriva svijet onakvim kakav on doista jest. U tom smislu ono je više od praktičnog poznavanja ljudi, ono se čak u izvjesnom smislu kod mnogih razumijeva nepotrebnim, a to je otkrivanje onoga što je vrijedno voljeti, što se često razumijeva irelevantnim, a što zapravo obogaćuje pogled na život i čini život sudionikom obilja kao što samom životu daje puniji smisao i u tome se sastoji najveća vrijednost ove zbirke poezije, da čitajući postajemo svjesni onoga što autoricu čini toliko sretnim bićem, bićem punim optimizma i vjere u nadolazeća vremena i na tome joj velika hvala.

 

Dr Zlatan Gavrilović Kovač,Adelaide, 05.06.2017.






Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 


Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

-----------

Davor Juretić

 

-----------


 

-----------

Bilješka o piscu:


Rođen je u obiteljskoj kući u Splitu 23. listopada 1944.      

S devet godina preživio je dječju paralizu koja je ostavila trajne teške posljedice

        

Studirao je teorijsku fiziku u Zagrebu, radio na institutu „Ruđer Bošković" i doktorirao biofiziku u SAD. Od 1977. pa do 2015. godine držao je nastavu iz fizike, biofizike, bioenergetike i bioinformatike u Rijeci i u Splitu. Osnovao je diplomski i doktorski studij biofizike u Splitu.

          

Od 1992. godine dobio je veći broj nagrada za znanost i popularizaciju znanosti kao što je nagrada Matice Hrvatske 1998. za knjigu „Bioenergetika".

        

Povremeno je pisao pjesme još iz studentskih dana u Zagrebu, a intezivnije tijekom 2014. i 2015. Motiv mu je bio da iz svoje posebne perspektive znanstvenika i stopostotnog invalida, ima nesvakidašnje iskustvo, spoznaje, pa i emocije, koje pokušavaju naći prikladnu izražajnu formu u obliku pjesama.

          

Iz prvog braka ima sina Vitomira.

          

Živi u sretnom braku s Ljiljanom pl. Nutrizio.

-----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:

Zbirka poezije: «Dozivam te»

http://www.digitalne-knjige.com/juretic.php

 

---------------

Naslovnice knjiga:


 

---------------

Kritike:

RECENZIJA ZBIRKE PJESAMA "DOZIVAM TE",

DAVORA JURETIĆA

 

Poslije svake iduće pročitane pjesme gospodina Davora Juretića, postajalo mi je sve draže što sam poslušao svoju intuiciju i bez razmišljanja prihvatio njegovu molbu da napišem svoje mišljenje o njegovoj knjizi.

 

Pjesnik se kroz svoje pjesme predstavlja čitateljstvu kao  vrlo samosvjesna, produhovljena osoba, koja, usprkos brojnim dubokoumnim promišljanjima o visokim duhovnim sverama, ipak čvrsto ostaje na zemlji, što jasno pokazuje i dokazuje u svojim pjesmama, na sasvim drugačiji i originalan način, u mnogome različit od velike većine do sad napisanih pjesama i njihovih autora, koje čitatelja ne ostavljaju ravnodušnim i naprosto vas, kad ih pročitate, tjeraju na duboko razmišljanje, ali ne bilo kakvo.

 

To je razmišljanje o Ljubavi, kao svrsi postojanja - o Ljubavi, kao načinu života.

 

Čitajući o njegovim životnim događanjima koje opisuje u svojim pjesmama, o pjesniku se stječe dojam čvrstog i beskompromisnog borca za Ljubav i Istinu, koji zna i vjeruje u svoju pobjedu.Borca, koji shvaća da su pobjeda i poraz tek lekcije na putu života, te ih upravo na takav način promatra i shvaća, što nam daje jasan uvid u njegovu duboku unutrašnju mudrost i duhovno prosvjetljenje.

 

Ljubav, kao glavni motiv i misao vodilja, te glavna svrha i smisao postojanja, proteže se kroz sve njegove pjesme, poput Arijadnine niti poklanjajući tračak nade izgubljenima u tami, pokazujući im put do spasa.

 

Već nakon samo nekoliko pročitanih pjesama Davora Juretića, postaje neupitna činjenica da se radi o pjesniku i umjetniku, koji se iznimno dobro snalazi u poetskom opisu doživljaja svijeta u kojemu živi, kao i  iskrenom, otvorenom iskazivanju svojih emocija na, koliko vrlo dubokouman, toliko i vrlo  jednostavan, svima lako razumljiv način, što osobno iznimno cijenim i poštujem, jer jasno pokazuje pjesnikovu uravnoteženost uma i duboku sjedinjenost sa svijetom u kom živi, te sam siguran da ga i na tom području, nastavi li istim žarom stvarati, čeka svijetla i uspješna budućnost.

 

Prava je rijetkost oduvijek bila - pronaći sve u jednom. A on je upravo to.

 

Pjesnik Davor Juretić idealan je spoj običnog čovjeka iz puka, visokoobrazovanog naučnika, intelektualca, te vrsnog poznavatelja prirodnih, ali i duhovnih znanosti, koji svoje veliko, poštovanja vrijedno znanje, velikodušno, otvorenog srca, pruženog na dlanu, predaje svojim bližnjima, čime nas oplemenjuje i obogaćuje vrlo širokom lepezom svojih brojnih unutrašnjih iskustava, u intimi njegove duše  pretvorenih u dubokoumne spoznaje, koje on potom prenosi nama, na njegov osebujan, originalan i jedinstven način, svojstven posebnim, jedinstvenim osobama, te kreativnim umovima, kao što je to slučaj kod pjesnika Davora Juretića.

 

Svakom pjesniku sve su njegove pjesme njemu jednako drage, baš kao i njegova djeca.

 

Nakon što sam ih sve pročitao, teško mi je bilo neku posebno izdvojiti iz jedinstvene i kompaktne cjeline, jer, sve su one podjednako lijepe, pa sam mišljenja, da bih, izdvojivši bilo koju, učinio nepravdu ostalima, koje ovdje nisam mogao navesti i spomenuti kao primjer.

 

Čak, dapače, dragi čitatelji!

Neka sadržaj ove knjige, vrlo simboličnog naslova, ''Dozivam te'', ostane slatka tajna, sve do trenutka  dok je ne uzmete u ruke - dok je ne otvorite - i ne odazovete se.

Siguran sam da ćete, čitajući je, ostati ugodno iznenađeni njenim sadržajem, te da ćete zaista istinski uživati.

 

Iskreno, od srca, sa štovanjem

 

Damir Maras

                                                    

Crikvenica, 11.07.2015.






Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

RUSKA LITERARNA TRADICIJA SOCIJALISTIČKOG REALIZMA  (jedan politički pogled)


Pa ja ne bih previše pisao o ovoj temi budući je ona prilično dobro poznata u nas zahvaljujući takvim kulturnjacima, kulturolozima i kritičarima staljinističkih devijacija kakvi su bili Mikecin, Matvejević, Kalanj i drugi, ali je činjenica kako je ova kritika uglavnom odbacila i ona vrijedna književna djela koja nastaju u periodu socijalističkoga realizma, a koja su direktni nastavak velike tradicije ruske realističke literature iz 19. stoljeća. Da je ta kritika bila neobuzdana i da je na indirektan način štetila cijeloj tradiciji ruske literature u nas, ne treba posebno napominjati.

Literarna tradicija ruskog socijalističkog realizma je tradicija koja otpočinje sa Oktobarskom revolucijom 1917. godine, a završava slomom Sovjetskog Saveza 1991. godine. Znači, to je jedna tradicija duga nekih 75 godina. Osnovni književni pravac ove književnosti je tzv. socijalistički realizam koji se definitivno formira negdje '30.-tih  godina 20. stoljeća pozivajući se na bogatu tradiciju ruske književnosti 19. stoljeća u velikim djelima Tolstoja, Čehova, Turgenjeva i drugih ruskih književnika iz smjera kritičkog realizma na koja se nadograđuju djela koja obrađuju teme nove sovjetske države i nove socijalističke stvarnosti. Međutim, postoji i jedna izvjesna razlika u odnosu na klasični ruski realizam, a to je pojednostavljivanje kompleksnog života ranijih djela u prilično jednostavan svijet glavnih junaka koji su najčešće veliki junaci ruskog proleterijata te pored ovog pojednostavljivanja moguće je u ovoj književnosti pronaći i gigante ruske literarne riječi kao što su to Gorki, Ostrovski, Šolohov, Ahmatova ili Solženjicin i mnogi drugi koji su direktni sljedbenici velike literature ruskog realizma 19. stoljeća.

Nakon 1954. godine i Drugog kongresa sovjetskih pisaca uglavnom će doći do napuštanja ove jednostavne književnosti i stvaranja novih književnih žanrova koji su i inače obilježje drugih europskih književnosti tog vremena. Ova književnost nastajala je na nekih 90 jezika pa je odatle sasvim neutemeljeno mišljenje, da je period ruskog realizma bio period izrazite rusizacije literarnog i kulturnog života, a najvažniji literarni časopisi toga vremena bili su „Literaturnaja gazeta“ i „Novi mir“ gdje su mladi naraštaji ruskih pisaca nalazili svoje mjesto u literarnom svijetu Rusije i to se posebno odnosi na one koji su dolazili iz onih sredina koji do revolucije uopće nisu imali svoju nacionalnu književnost.

Postojala je početkom 1930. godine Unija sovjetskih pisaca kojoj su osnovni ciljevi bili formirani tijekom duže diskusije koja otpočinje jos 1932. godine o osnovnim smjernicama i zadacima književnosti, a glavnu odluku te Unije donio je Maksim Gorki, a jednim dijelom i Staljin kad je donesen Ustav Unije u kojem su formulirane smjernice književnog realizma i proleterske književnosti.

U jednom od svojih paragrafa stoji u tom ustavu zapisano da „Unija sovjetskih pisaca stavlja kao svoj glavni cilj stvaranje djela visoke umjetničke vrijednosti koja govore o herojskoj borbi međunarodnog proleterijata i putu u pobjedu socijalizma koja se izražava u velikoj mudrosti i heroizmu komunističke partije. Unija sovjetskih pisaca želi izgraditi literarna djela dostojna velike epohe socijalizma“. Također se u ustavu definira i opredjeljenje za socijalistički realizam kao osnovni pravac nove sovjetske literature i literarne kritike.

Jedan vrlo interesantan fenomen bio je vezan za ovu politiku, a to je bilo postojanje cenzure koja se po ničemu nije razlikovala od carističke cenzure iz vremena kritičkoga realizma 19. stoljeća koja će iznimno ojačati u doba vladavine Staljina, ali će rezidualno ostati prisutna sve do sloma režima 1991. godine.

Socijalistički realizam slijedio je veliku tradiciju ruskog realizma 19. stoljeća i on je poput njega htio biti vjerni i objektivni odraz sovjetskog života, ali za razliku od ranijeg realizma, razlikovao se u nekoliko važnih detalja: realizam Tolstoja na primjer neizbježno je bio i kritička slika društva kojeg je opisivao i zbog tog su ga i zvali kritički realizam. U novoj literaturi te kritičke slike društva nije bilo.

Primarna tema socijalističkog realizma bila je izgradnja socijalizma i besklasnog društva. Portretirajući taj napor u izgradnji novog društva, pisac je mogao dozvoliti slobodu, da prikazuje i mane tog društva, ali se od njega očekivalo, da ima pozitivan i optimističan pogled na socijalističko društvo u cjelini i da ima uvijek na umu važnost svoje historijske uloge.

Od njega se očekivalo, da ima dovoljnu dozu autocenzure i da ne udara na fundamentalne dogme društva, a ukoliko bi to prekoračio - bio je drugarski kritiziran, a ukoliko bi to ponovio, bio bi udaljen iz društva.

Tipični junak socijalističkog realizma bio je nesebični individuum koji je ustrajao u borbi za svoje ideale, unatoč svih nedaćama i poteškoćama. Po toj su karakteristici protagonisti socijalističkog realizma bili jako nalik starijim junacima romantizma, ali su često bili pretjerano idealizirani u želji, da se što lakše dopadnu narodnim masama i tako postanu njihovi idoli i uzori.

Autori romana socijalističkog realizma stvorili su na stotine pozitivnih junaka, inženjera, izumitelja, znanstvenika kojima je na kraju nedostajalo vjerodostojnosti.

Vrlo je malo pisaca tog stila uspjelo stvoriti pravi lik kao što je to uspjelo Ostrovskom na primjer u njegovom prvom i jedinom romanu “Kako se kalio čelik”. Njegov junak Pavel Korčagin, stvarni je čovjek dirljivo i strastveno ocrtan, vjerojatno zato jer je to bio i autobiografski roman koji je vjerno opisivao osobno iskustvo samog tragičnog romanopisca. Većina ostalih likova bili su na žalost puno neuvjerljiviji. O Ostrovskom, na primjer, jako je lijepo pisao Andre Gide u svojim zapisima iz SSSRa gdje se vidi, da je imao iznimno zanimanje za njega kao što ga je i izuzetno cijenio.

Prvi teoretičar socijalističkog realizma i proleterske kulture bio je Lunačarski koji je iznio potrebu za stvaranjem proleterskog realizma, kao protuteže buržoaskoj umjetnosti. Pojam socijalistički realizam prvi je skovao Ivan Gronski, predsjednik tadašnjeg organizacionog komiteta Saveza sovjetskih pisaca, i objavio u “Literarturnojoj gazeti” 1932. godine. Stil je postao službeni umjetnički pravac nakon Kongresa sovjetskih pisca 1934. godine kad ga je inaugurirao Maksim Gorki.

U samom početku je socijalistički realizam bio umjetnička i književna doktrina političke cenzure u Sovjetskom Savezu. Doktrinarno ga je oblikovao Savez sovjetskih pisaca, a od kraja ’30.-tih postao je obvezan za sve koji su se željeli baviti umjetnošću. Bit socijalističkog realizma svodila se prvenstveno na to, da umjetnost ocrtava pozitivan prikaz socijalističkog društva, konvencionalnim realističkim vokabularom, koji je trebao doprijeti do najširih narodnih masa. Tko se nije držao tog stave, bio bi jednostavno isključen iz kruga onih koji imaju privilegiju stvarati.

Veliki poticaj u širenju socijalističkog realizma bilo je uvođenje Staljinove nagrade za doprinose u umjetnosti i znanosti. Ona je donosila ne samo novac, već ono što je bilo puno važnije u tadašnjem sovjetskom društvu - društveni ugled. Dobitnik je mogao očekivati, da dogura do položaja Narodnog umjetnika, koji je donosio trajno osiguranje egzistencije (plaćeni prostor za rad - atelje, narudžbe državnih institucija i kakvu trajnu sinekuru; mjesto profesora na nekoj umjetničkoj školi, akademiji ili državnoj instituciji).

Vrhunac stila bila je 1946. godina kada je tadašnji partijski sekretar Andrej Ždanov objavio dekrete o striktnoj državnoj kontroli na polju umjetnosti i borbu protiv zapadnjačkih uticaja.

Nakon Staljinove smrti 1953. godine praksa socijalističkog realizma vremenom je postala opuštenija, iako je cenzura i autocenzura ostala relativno jaka sve do pojave Gorbačovljeve glasnosti od sredine ‘80.-tih godina.

Novo doba sovjetske književnosti počinje romanom “Otapanje Ilje Erenburga” koji govori o korumpiranom upravitelju tvornice, “malom Staljinu” i njegovoj ženi koja se sve više udaljava od njega, a formalno ono počinje tijekom Drugog kongresa sovjetskih pisaca krajem 1954. godine kada postaje očit sukob između dvije struje sovjetskih književnika. Na čelu prve su bili reformatori Ilja Erenburg i Mihail Šolohov, dok se na čelu druge nalazio omiljeni Staljinov pisac i sekretar unije Sovjetskih pisaca, Konstantin Simonov, dok je Erenburg u svom govoru direktno napao struju koja zagovara nastavak provođenja književnog socijalnog realizma rječima:

“Sovjetski čitatelji su umorni od djela gdje je sve jasno od prve stranice, gdje zločinac očekuje da bude otkriven od radnika koji izgleda kao da ga je stvori slikar ikona. Takve knjige nikoga ne educiraju:čitatelji s vlastitim problemima neće u zločincu prepoznati sebe, dok će dobri ljudi s tipičnim ljudskim slabostima gledati na radnika iz knjige kao na heroja s drugog svijeta. Pisci koji djele svoje kniževne likove u kategorije pozitivaca i negativaca su sami negativna manifestacija književnosti.”

Šolohov je napao pad u kvaliteti književnih djela, “prvosveštenike” sovjetske književnosti i nagrade koje oni djele pa su stoga odgovorni za trenutačnu situaciju, jer je po njemu jedan od glavnih razloga za teško razumljivi pad kvalitete djela pisaca je pad kriterija književnih kritičara, jer ne govore protiv izdavanja literarnih djela male vrijednosti koja samoj književnosti daje loše ime među sve zahtjevnijim čitateljima koji su nekomprimisni u svojim ocjenama djela. Na kraju se pod napadom na konferenciji našao lik i djelo Konstantin Simonova, sekretara unije pisaca, koji hoda po kongresnoj dvorani pun medalja i nagrada za književnost kao princ sovjetske književnosti, od kojega na žalost mladi pisci ne mogu ništa naučiti odnosno mogu samo naučiti brzo pisati i naučiti diplomaciju, a to oboje piscu nije potrebno.

Drugi kongres Sovjetski pisaca će na kraju završiti porazom pisaca koji su podržavali književne smjerove postavljene na prvom kongresu, a sekretar Konstantin Simonov, kao glavni zagovornik tog pravca, ostat će na svom položaju do 1959. godine, ali bez ikakve realne moći koju više neće niti imati kada se na poziciju vrati u doba Brežnjeva “Pobjednička književna struja” Erenburga i Šolohova koji je u stvarnosti osudio njegov roman “Otapanje” dovest će do novog doba sovjetske književnosti obilježenog sa liberalizacijom i drastičnim povećanjem broja kvalitetnih djela najrazličitijih književnih žanrova.

U suvremenoj ruskoj književnosti poznata je grupa postmodernih autora. Najpoznatiji i najradikalniji među njima je Vladimir Sorokin, međutim, postoji jedna jako važna činjenica u pogledu suvremene ruske književnosti, a ta je da oko 30 milijuna Rusa živi van granica Rusije tako da se ruska književnost razvija u mnogim drugim zemljama kao što su Belorusija, Ukrajina, Kazahstan, Nemačka, Izrael, Amerika.

Od godine 2000. pojavila se nova generacija ruskih književnika među kojima su najistaknutiji: Irina Deneškina, Ilja Stogov i politički autor Sergej Šargunov. Odrasli u vremenu nakon raspada Sovjetskog Saveza, oni pišu o svakodnevici života mladih u kapitalističkom sistemu, lišeni mističnih i nadrealističkih tema karakterističnih za ranije generacije, ali to je još uvijek dakle u tradiciji ruskog realizma.

Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:


-----------

Zulfo Poturović

 

-----------


 

-----------

Bilješka o piscu:

 

Zulfo Poturović je rođen 1935. godine u selu Melaje, nedaleko od Novog Pazara. Zbog nepoželjnih političkih okolnosti ilegalno je 1956. godine  prešao granicu i našao se u izbjegličkim logorima u Italiji. Tek tada počinju njegove avanture koje će ga kasnije za desetak godina inspirirati da napiše roman "Tragom đavola". Od 1962. godine živi u Belgiji.


Preminuo je 16. 04. 2015.


--------------------

Objavljene knjige:

"Tragom đavola" (roman, 2005.)


"Srebrenički božuri"(poetska zbirka, 2005.)


"Jedna priča" (poetska zbirka, 2008.)


"Erotska poezije" (poetska zbirka, 2008)


"Tena" (roman, 2015.)


 -----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:

Roman "Tena"

http://www.digitalne-knjige.com/poturovic.php

 

---------------

Naslovnice knjiga:


---------------

Kritike:

Izvod iz recenzije:

 

… Cijelu svoju mladost Zulfo Poturović je proveo uz knjige. One će mu kasnije pomoći da piše i da iskaže svoje emocije kroz svoje životne uspone i padove. U međuvremenu će pokušati da sve to iskaže  u stihovima svojih uzbudljivih dodira  sa ljudima koji će ga inspirisati da i o njima nešto kaže…

 

… iščitavajući Poturovićeve pjesme i prozu uočljivo je da pjesnikova poetika nije samo puka refleksija njegovog kognitivnog ili apelativnog habitusa. U pitanju je uopšte govoreći potreba za pročišćenim lirskim govorom, komunikacijom s čitaocima, « druženjem » u bar onolikoj mjeri kolika je i potreba za slušanjem ili recipiranjem njegove lirike. Poturović na takav način pjesnički demonstrira bitnu psihološku povezanost između svijeta pjesama-fikcija i svijeta realija, premda takođe uočavamo da pjesnik ponajprije kroz realističke stilske postupke, na izvjestan način, dokida granicu između ova dva svijeta. Stoga uz sve navedene vrijednosti knjige  « Jedna priča »  i « Srebrenički božuri zaslužuju toplu čitalačku dobrodošlicu….

 

Prof Sadik Ibrahimović





Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete 

besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:


-----------

Zoran Maričević

 

-----------



-----------

Bilješka o piscu:

 

Rođen je 5.6.1967. u Karlovcu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Završio je i Agronomski fakultet u Zagrebu. Nakon fakulteta radio je na farmi poduzeća PPK Karlovac, a zatim kao profesor stručnih predmeta o poljoprivredi u Prirodoslovnoj školi u Karlovcu.

 

U međuvremenu je radio i kao naslovni znanstveni asistent na veleučilištu u Karlovcu, na odjelu Lovstvo i zaštita prirode. Predavao je predmet "Proizvodnja hrane i hranidba divljači".

 

Sudionik je Domovinskog rata gdje je kao branitelj proveo rat na crtama obrane grada Karlovca. Kroz rat je upoznao što znači stradanje u užoj obitelji i razorene staze djetinjstva po kojima je bezbrižno hodio.

-----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:

Slikovnica "Marko uči o životinjama"

 http://www.digitalne-knjige.com/maricevic.php

 

---------------


Naslovnice knjiga:


 

---------------

Kritike:

Zašto sam se odlučio na pisanje ove slikovnice

 

Djetinjstvo i mladost sam proveo na selu živeći njegov tradicionalni život. On je obuhvaćao suživot biljnog i životinjskog svijeta. Kako onog iz dvorišta tako i onog iz šuma i polja. Želja mi je upoznati mlade naraštaje sa šumskim i poljskim životinjama koje su svuda oko nas, možda baš negdje u nekoj šupi ili drvenoj baraci u blizini.

        

Družeći se sa istinskim prijateljima životinja koji ih hrane i brinu se o njima u svim       vremenskim uvjetima vidio sam koliko je njihova ljubav nesebična. Isto tako sam vidio zahvalnost tih plahih stvorenja na svakoj ukazanoj pažnji. Prizori iz njihovog života koji je uvijek na oprezu, a opet tako predivan ponukale su me na razmišljanje i odnos prema životu.

        

Zoran Maričević


Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


VASILIJ VASILEVIČ ZENKOVSKI I NJEGOVA POVIJEST


Vasilij Vasilevič Zenkovski je danas poznat po svojoj „Povijesti ruske filozofije“ koja je tiskana u Parizu 1948. godine i uglavnom je namijenjena ruskoj publici i ruskim studentima. Rođen je 1881. godine u Proskurovu, a to je današnji Hmelinjcki u Ukrajini, umro je u Parizu 1962. godine. Bio je ruski religiozni filozof i povjesničar filozofije, a jedno vrijeme i novinar. Postao je profesor psihologije 1915. godine na Sveučilištu u Kijevu, a 1918. godine postao je ministar pitanja religije u vladi Hetmana Skoropadskoga. Godine 1919. pridružio se Bijeloj emigraciji. Nakon emigriranja 1920. postao je profesor filozofije u Beogradu a nakon 1926 godine je predavao na Ruskom ortodoksnom institutu St. Serge u Parizu. Zaređen je 1942. godine.

Religiozni pogledi Zenkovskoga u cjelini su formirani pod utjecajem religioznih traženja Gogolja i Tolstoja, a posebno je pod utjecajem filozofskih učenja Solovjeva. Njegov glavni rad, kako smo rekli, je „Povijest ruske filozofije“ koja je nakon prvog ruskog izdanja doživjela nekoliko izdanja na engleskom govornom području. On vidi rusku filozofiju izvorno i originalno u njenim religijskim aspiracijama i u njenoj predominantnoj historiosofskoj i etikoantropološkoj problematici. On je, dakle, u jednom izvjesnom smislu reducirao rusku filozofiju na njene religiozne i idealističke tendencije. Odatle i njegov pogled na ruski materijalizam kao pervertirani oblik religiozne svijesti.

Zenkovski je bio veliki ideološki oponent marksizma i lenjinizma pa onda nije čudno, da je dolazio na udar ruske marksističke kritike kao „lažna“ filozofija koja ima namjeru uniziti socijalistička nastojanja. Međutim, bio je pošteđen stradavanja, jer je većinu svog stvaralačkog vijeka proveo izvan domovine i to u Parizu gdje je doživio poštovanje mnogih ruskih emigranata i ljudi koji su se htjeli upoznati sa poviješću ruske filozofije.

Dakle, njegova „Povijest ruske filozofije“ je jedna fascinantna knjiga koja je napisana na nekih 1000 stranica i predstavlja izuzetan kompendij ne samo za filozofe koji su uglavnom pod utjecajem engleskog empirizma, nego i one koji dolaze iz kontinentalne tradicije europskog racionalizma. U jednom izvjesnom smilsu ona predstavlja most između kultura Istoka i kultura Zapada, dok je utjecaj bizantske kulture i grčke ortodoksije i grčke pravoslavne Crkve uglavnom tradicionalan za rusku filozofsku misao. Otac Zenkovski je možda interesantan u ovoj knjizi po tome što obrađuje preko 100 velikih ruskih mislilaca koje obrađuje minuciozno do detalja pa onda nije čudno, da je knjiga zahtijevala oko četrdeset godina istraživanja i refleksija.

Prvi volumen polazi od pitanja razvoja ruskoga mišljenja i filozofije počevši od Petra Velikog pa pokazuje kako se taj razvoj snažio pod utjecajem religioznih modela mišljenja i teološke špekulacije. Nastavlja sa istraživanjem filozofije 18. i 19. stoljeća tijekom kojih su radovi Spinoze, Kanta, Schellinga i Hegela od naročitog značaja za studij ruskih filozofa trasirajući paralelni pravac razvoja materijalizma i pozitivističkih tendencija.

I Tolstoj i Dostojevski su razmatrani ovdje u istom opsegu i nije čudno, da su moderni pisci o etičkoj problematici imali svoje izvore u njihovim novelama i romanima kao ilustraciju etičkih problema. Drugi volumen se bavi pored svega ostalog sa Solovjevom kasnijim hegelovcima, sa pripadnicima filozofije koja je obnavljala Leibniza kao što je to slučaj sa Losskyjem i sa marksistima kao što su Plehanov, Bogdanov i Lenjin. Postoji ovdje također i diskusija o religiozno filozofskoj renesansi u Rusiji 20. stoljeća.

Izuzetna vrijednost ove filozofije je pored ostalog i u tome, da kroz biografsku metodu daje neke jako važne podatke o životu ruskih filozofa kao što pokušava čitateljstvo upoznati sa osnovnim filozofskim stajalištima njihovim, kako i na koji su način otpočinjali i završavali svoju akademsku karijeru i kako su pod pristiscima ili nasiljem vlasti bili osuđivani i protjerivani. Posve je evidentno, da je istraživanje ruske filozofske misli koja se odvijala pod carskom dominacijom poduzeto na takav način, da se pokaže koliki su rizici u to vrijeme postojali baveći se filozofijom.

Pritisci na neortodoksne poglede od strane države bili su u to vrijeme prošireni i na teološke seminare pa nije čudno da se i teološko mišljenje savijalo pod teretom carske cenzure. Tako na primjer čitamo, da je jedan svećenik koji je bio filozof uklonjen sa mjesta rektora teološkog seminara i lukavo postavljen na mjesto honorarnog biskupa.

Metod profesora Zenkovskog je pokušaj, da se prodre u samo mišljenje pojedninačnih filozofa i da se pokuša osvijetliti njihov način razmišljanja. U tom smislu ova „Povijest ruske filozofije“ nije samo povijest sistema mišljenja, nego i povijest kreativne djelatnosti pojedinih filozofa. Iz tog razloga je autor stalno naglašavao nepristranost svojih pogleda i istraživanja pa je napisao na stranici 924: „Ja sam se također prihvatio i studija filozofa koje baš ne cijenim previše i to bez predrasuda.“pa je odatle razumljivo, da se bavi i takvom filozofijom kakva je ona materijalistička ili pak sa ruskim pozitivizmom. Oficijelna „Sovjetska filozofija“ izlaže se na svega tri i pol stranice zato što je autor bio mišljenja „...da ne postoji individualno stvaralaštvo, nego samo jednostavna direktiva - dijalektički materijalizam - koji je dozvoljen i reguliran odozgo.“

Konačno bismo rekli, da ova „Povijest ruske filozofije“ svakako predstavlja izvanredno štivo u našim pokušajima, da se upoznamo sa ruskom filozofijom pa je odatle točno kako predstavlja čitavu jednu enciklopediju idej  koja može biti poticajna u našim istraživanjima istine.

Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač

ČUDO JE KOLIKO JE KRVI MEĐU RUSIMA -ANASTAZIJA NIKOLAJEVNA ROMANOVA

 

Anastazija je bila najmlađa kćerka ruskog cara Nikolaja II i carice Alexandre Fjodorovne, ubijena je zajedno sa cijelom svom obitelji od članova ruske Čeke, boljševičke tajne policije 17.7.1918. Masovna grobnica pored Jekaterinburga sadrži posmrtne ostatke cara, njegove žene i troje njegove djece. Takvi su nalazi bili 1991. godine, dok su posmrtni ostaci carevića Alexeja I njegove sestre Anastazije ili njene sestre Marije otkriveni 2007. godine.

Postojale su glassine, da je Anastazija uspjela izbjeći pokolj, medutim su istraživanja pokazala kako je ona zajedno sa svojom imperijalnom obitelji ubijena 1918. godine.

Nekoliko se žena lažno predstavljalo da su baš one preživjela Anastazija. Najpoznatiji je slučaj tako slučaj Anne Anderson, ali su istraživanja nakon njene smrti pokazala kako ona ne pripada imperijalnoj porodici Romanovih.

 

Lenjin je znao, da je cijela obitelji Romanovih ubijena. On, Sverdlov i Trocki su diskutirali ovo pitanje nekoliko puta. Nije bilo previše komplicirano zaključiti, da ruski imperator mora biti likvidiran – tako su mislili boljševici. Oni nisu mogli staviti revoluciju u pitanje sa toliko mnogo rojalista koji su im radili o glavi.

“Lenjinove motive nije bilo teško razumjeti. Njegov stariji brat Alexandar pokušao je izvršiti atentat na imperatora Romanova i zbog toga je bio obješen. Kao što se može vidjeti Lenjin je jako poštivao Sergeia Nečajeva revolucionara koji je okončao kao lud u zatvoru. Bonč-Bruevič rekao je Lenjinu: Ljudi su kompletno zaboravili, da je Nečajev posjedovao specijalni talent kao organizator, jednu sposobnost da uspostavi određenu vještinu ilegalnim radom. Dovoljno je pozvati se na precizan odgovor kojega je dao u jednom od svojih pamfleta o ovom pitanju: “Tko bi trebao biti ubijen od carske porodice?” i on je bio: “Cijelu ekteniju” Dakle, tko bi trebao biti ubijen? Cijela Kuća Romanovih kao što čitatelj može razumjeti. To je bilo doista čisto genijalno” (Volkogonov, Lenin, str. 208).

Sve do nedavno, sve što je bilo napisano o kraju Romanovih, publicirano je izvan Rusije. Ovaj predmet je bio tabu tema kao i mnoge druge zgode vezane za Lenjina i revolucionarno djelovanje boljševika. Svi dokumenti, koji su bili u nekoj relaciji prema pitanjima egzekucije cara i carske obitelji, držani su u strogoj tajnosti i bili su posve nedostupni. Indirektne evidencije pokazuju, da je naređenje o egzekuciji carske obitelji bio verbalno dat od strane Lenjina i Sverdlova. Ovaj objekt eksterminacije cijele Kuće Romanovih koincidirao je sa simultanim ubojstvima drugih članova obitelji od kojih su svi ubijeni u Alapaevsku, stotinu milja dalje od Jekaterinburga.

Eksterminacija carske obitelji simbolizirala je tragediju jedne velike nacije i jednog velikog naroda koji je sada srljao u klasnu mržnju i netrpeljivost. Tragedija koja se dogodila u Kući Ipatijevih predstavljala je jednu epizodu krvavog građanskog rata u Rusiji zajedno sa hipokrizijom boljševičke propagande, okrutnostima režima i prijetvornošću njegovih lidera. Ubojstva u Jekaterinburgu pokazuju jednu nesposobnost boljševika, da se nose sa problemima bez da koriste instrumente sile, nasilja ili državnog terora.

Poslije događaja od srpnja 1918. godine režim je uspostavio strogu cenzuru svega što je bilo povezano sa ubojstvom Romanovih. Partija nije mogla dozvoliti, da slučaj oko Romanovih postane predmetom povijesnog interesa i bila je prilično ljubomorna zbog toga. U srpnju 1975. godine Juri Andropov, kao upravitelj KGB, predstavio je papir Politbirou u kojem se nalazio stav o “Uklanjanju kuće Ipatijevih”, mjestu gdje je počinjen zločin. Upravo zato, jer je ovo mjesto počelo pobuđivati znatnu pažnju i stranih i domaćih ljudi. Ovu odluku KGB i Andropovljev prijedlog priznao je Centalni Komitet pa je naređeno rušenje te kuće “kao dijela planiran rekonstrukcije grada”. Boris Jeljcin koji je tada bio regionalni partijski sekretar izveo je ovu naredbu sa punom ekspeditivnošću.

Anastazija Romanov je u to vrijeme imala 17 godina i ja osobno mislim, da je jedna velika sramota na ruskom boljševizmu egzekucija tih ljudi bez obzira na opise te egzekucije kao jako važne političke činjenice, jer boljševici su bili u strahu, da se ne ponovi mogućnost da monarhisti ponove scene povratka Bijelih snaga kao što su također bili odlučni da natjeraju populaciju da vjeruje kako je restauracija monarhije zapravo nemoguća.

Istraživanja, koja su poduzeta nakon 2000. godine, pokazuju, da je cijela obitelj Romanovih ubijena uključujući i Anastaziju. Roditelji i petoro djece tako su završili svoj život, a 80 godina kasnije Anastazija i njeni roditelji su kanonizirani kao nositelji ljubavi od strane ruske Pravoslavne crkve, a od iste crkve su 1981. godine kanonizirani kao sveti mučenici.

Tijela cara Nikoja II, carice Alexandre I njihove tri kćerke konačno su sahranjeni u crkvi Svete Katarine katedrale svetog Petra i Pavla u Petrogradu 1998. godine, dakle, točno 80 godina nakon umorstva.

Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač

Feb 16 '16

SUVREMENIK TURGENJEV


Turgenjev se nalazi na jednoj razvojnoj liniji ruske literarne tradicije koja otpočinje Puškinom, nastavlja se Gogoljem, prelazi dakle preko Turgenjeva i onda slijede pisci poput Gončarova, Herzena, Dostojevskoga, Nekrasova, Saltikov-Šhedrina i Tolstoja. Ovaj je literarni pokret poznat kao pokret ruskog realizma i najbolje je izražen u estetičkim poimanjima Belinskoga i Černiševskoga. Taj je Belinski imao jako težak život, rođen je u ekstremnom siromaštvu u zabitoj provinciji. Nakon položene gimnazije odlazi na Sveučilište u Moskvu. Kao student napisao je jedno djelo u romantičkom stilu koje je u sebi sadržavalo kritiku ruskog kmetstva. Međutim, izbačen je sa Sveučilišta, jer je njegova kritika bila previše radikalna pa je onda otpočeo sa novinarskim poslom i 1834. godine njegov prvi novinarski tekst „Literarne sanjarije“ objavljen je u Molva (Izvještaj).

Pri kraju 1839. godine preselio se u Petrograd gdje se i oženio, ali duge godine gladi i siromaštva ostavile su veliki trag na njegovom zdravlju. Dobio je tuberkulozu i poslan je na tretman koji nije uspio pa se vratio kući gdje je uskoro i umro 1848. godine u svojoj trideset i osmoj godini života. Pa iako je taj život bio težak, on je uspio iza sebe ostaviti estetičko i literarno djelo spomena vrijedno koje mu je osiguralo ime jednog od najvećih ruskih filozofa i jednog od osnivača ruskog socijalizma.

On je danas poznat po nekoliko svojih stajališta: jedno je izraženo njegovim riječima da „Smisao same percepcije koja proizilazi iz same punoće života izgleda mi misterioznom.“ pa onda je druga „Božja svetost nije nam dana odozgo, nego leži kao sjeme među nama samima.“, a treća njegova misao je „Za mene ljudska osobnost je sada poviše povijesti, društva i cijelog čovječanstva.“, dok je četvrta njegova misao koja ga definira kao socijalista „Ja znam da industrija jest izvor velikog zla, ali je također i izvor velikog blagoslova. Strogo govoreći samo je ono kasnije, zlo je u dominaciji kapitala i njegovoj tiraniji nad radom.“

Nema dakle nikakve sumnje, da je ovaj literarni pokret bio zaokupiran socijalističkim idejama koje su sve više bivale stvarnost moderne Rusije, a to se dobrim dijelom odnosi i na Turgenjeva, bez obzira na neke izvjesne razlike koje su postojale između njega i ostalih pisaca ovog kruga.

Turgenjev je pisao o Belinskom možda najbolje u svom radu „Vospominanija o Belinskom“ koji je dovršen u Parizu u rujnu 1879. i koji je objavljen u šestoj svesci njegovih Sabranih djela (Sobranie sočinenii, Izdavateljstvo Pravda, Moskva 1968.). Ovdje on napominje, da je njegov prvi susret sa Belinskim bio u ljeto 1843. godine u Petrogradu o kojem je prethodno načuo, da je riječ o gorkom čovjeku i velikom kritiku koji ne odstupa od napada na „sve“ i na sve u literarnome svijetu posebno.

Nema nikakve sumnje, da je njegovo plebejsko porijeklo, kako napominje Turgenjev, bilo razlogom tolikog animoziteta prema njemu i to animoziteta aristokratske klase koju je odlikovao aristokratski duh literature aleksandrovskog vremena. Govorili su za njega, da je nezavršeni student univerziteta, o njegovom razvratnom životu, da je cinik, buldog pas i da je sa svojim karakternim osobinama bliži samom vragu, nego imenu kojega nosi kao Belinski. Iz svih tih skandala Belinski je, prema Turgenjevu, izašao prije svega kao čovjek sa obrazom, a kao mladom čovjeku njemu su bila bliska filozofska pitanja o značenju života, o odnošenju ljudi jedni spram drugih i njihovom odnosu prema božanstvu, prema svijetu i prema besmrtnosti duše.

I Turgenjev kaže:

„Belinski je bio imenom ein guter Mann, bio je pravedan i čestit čovjek.“( str. 329).

koji je svojom filozofijom i svojom literarnom kritikom sa pravom „...zaslužio naziv ruskog Lessinga...“ (str.331).

Bio je zaokupiran znanošću, progresom, civilizacijom i konačno Zapadom, a oni ljudi koji nisu bili dobronamjerni, to su nazivali revolucijom. Odatle njegovo ime da je „zapadnik“, međutim, za njega je Zapad bio priznavanje prvenstva znanosti, zapadne umjetnosti i iskustva, zapadne organizacije života i u tome što je bio duboko ubijeđen u neophodnost obrazovanja. Međutim, on je vjerovao, da nema drugog spasenja kao niti puta od onog na kojega je ukazao Petar Veliki.

Zapadni život razlikuje se od njegovog vlastitog ruskog po svojim specifičnostima porodičnog života, po svojoj povijesti, po svojoj klimi i po svojoj slobodnoj kritičkoj filozofiji. Odatle i njegovo pitanje, da li Rusi mogu postići takav stupanj samobitnosti, da bi se moglo reći kako su akteri povijesnog zbivanja sa čistim obrazom i to je točno, da je Belinski bio patriot i da je volio Rusiju, da je volio ruskog čovjeka, ali je isto tako istina, da je ljubio i obrazovanje i slobodu. Zato je Belinski bio jedan od „krasnorečiveiših“ ruskih ljudi i on je primio ovo „slovo“ u smislu čovjeka uvjerenja, stila, po svom dakle stilu uvjerenja, po toj sili riječi koju je Periklo na primjer priznao „...kao silu govora gdje riječi ostavljaju pečate na duše slušatelja...“ (str.344).

Sa druge strane Turgenjev je dolazio iz aristokratske porodice i bio je čovjek aristokratskih manira za kojega se od 1842. Godine, kada je postigao stupanj magistra filozofije, držalo da je jedan od najobrazovanijih mladih ljudi svoga vremena. Otpočeo je u civilnoj službi i u svojoj kratkoj karijeri službenika napisao je „Izvještaj“ koji je imao naslov „Nekoliko misli koje uzimaju u obzir rusku ekonomiju i rusko seljaštvo“.

To je bio relativno opsežan rad sa nekim slavofilskim osjećajima koji je unekoliko reflektirao autorova zapadna stajališta. On je tako ovdje isao, da je ruski patrijalhalni način života dobra stvar, da Rusija posjeduje svoju moralnu čistoću zahvaljujući dubokoj religioznosti i ovo mišljenje se znatno razlikuje od mišljenja Belinskoga koji je opet mislio, da je Ruski narod „duboko ateističan“. Tako je Belinski naprimjer pisao u svom pismu Gogolju da je „Crkva  bila i još uvijek jest šampion nejednakosti, laskavac autoritetu, neprijatelj i protjerivač bratstva među ljudima.“

S druge strane Turgenjev je u tom radu smatrao, da ruski patrijalhalizam „...ometa civilni progres u Rusiji...“, „...on ne može ostati nepromijenjen...“ i da „...sve zastarjele institucije padaju zahvaljujući bivšem patrijalhalnom načinu života...“ i da su „...danas izvan mode i tegobne.“ Znači, ipak je postojalo jedno izvijesno slaganje među njima.

Nakon rata iz 1812. godine Rusija je iskušavala jednu veliku obnovu i jedno veliko duhovno pročišćenje koje je bilo razlogom vjerovanju, da narod posjeduje velike gotovo neiscrpne duhovne potencije. Najbolji ljudi Rusije tog vremena došli su do zaključka kako su ruska monarhija i sistem kmetstva odgovorni, da je zemlja zapala u neprilike. Tako se stao organizirati jedan tajni pokret sa grupom časnika i službenika koji su 14.12.1825. pokušali izvršiti prevrat rušenjem monarhije i pokušajem, da se uspostavi konstitucionalna republika.

Ova je namjera, međutim, propala, a propala je zato što je monarhija još uvijek bila jaka, dok je prevratnika bilo relativno malo kao što su bili i prilično slabi i ideološki i brojčano. U toj situaciji ruska literatura se susrela sa još uvijek jakim aristokratkim monarhističkim otporom i takvo stanje fakata možemo pratiti i od Puškina do Tolstoja.

Kritički i socijalni karakter ruskog realizma bio je determiniran strogo govoreći prirodom života ruskog čovjeka koja je egzistirala u Rusiji. Zemlja je bila dovedena gotovo do ruba sloma i do ruine zahvaljujući jednoj stvari, a to je bila institucija seljačkog kmetstva. Za prve rane realističke pisce romana kmetstvo je bilo determinirajući faktor ruskog života, dok je njegovo iskorjenjivanje bilo njihov prvi cilj. Tako je i Turgenjev imao izraziti osjećaj prema kmetstvu i smatrao ga je socijalno ekonomskim zlom, ali nije sasvim razumijevao njegovo pravo značenje. To je i bio razlog jednom relativnom padu njegove literature i njegove prve proze o kojoj je kasnije govorio, da nije potrebno nastavljati sa pisanjem, nego je odlučio sve zajedno odbaciti, a onda se cijela situacija oko Turgenjeva promijenila kada je mu je I.I.Panev predložio suradnju sa Sovremenikom, a to je bio jedan od najutjecajnijih literarnih časopisa kojega je utemeljio Puškin i tako je objavljena njegova priča „Khor i Kalinič“.

Nakon što je pročitao priče iz zbirke „Lovčevi zapisi“ Belinski, koji je tada vrijedio kao briljantni eksponent ruskog realizma, napisao mu je u pismu:

„Ako ne griješim, vi pozivate da se promatraju fenomeni života i da ih se opiše i da prođu kroz vašu imaginaciju, ali bez da zamjene samu vašu imaginaciju....(ove priče) obećavaju, da ćete biti veliki pisac.“ (S.M. Petrov, Turgenjev, Moskva 1957., str. 21,22).

Ove su priče donijele Turgenjevu ne samo ime u literarnom svijetu, nego su značile i novo poglavlje u ruskoj literaturi realizma. One su predstavljale prvi ozbiljni pokušaj, da se rusko seljaštvo prikaže kao ono koje nije puko neuko, puno predrasuda, kao osiromašena žrtva kmetstva, nego da je tu riječ o ljudskim bićima. Po prvi puta rusko seljaštvo je ušlo u literaturu sa punokrvnim karakterima i za rusko čitateljstvo to je sigurno značilo jedno veliko otkriće i novinu.

Belinski je tim povodom pisao:

„Priroda je vječni majstor kopiranja umjetnosti, dok je najveća i najaristokratskija stvar prirode sam Čovjek. I zar nije mužik čovjek?!  Ali što može privući interes, vi kažete, neotesanoga, neukoga čovjeka? Fantastično pitanje! Zar to nije njegova duša, njegov um, njegovo srce, njegovi osjećaji, njegove namjere - u jednoj riječi iste stvari koje postoje kod obrazovanih ljudi.“ (Petrov, Ibid 74).

Tako su ocrtani tipični karakteri i njihovi ljudski negativni elementi, vlastelinska gospoda i seoski starci kao što je to Turgenjev izrazio kao Burgomaster, bogati seljački tipovi kao u priči „Khor i Kalinič“ kao i elementi ljudske okrutnosti i nepravde ljudi, filistenizam, dodvorništvo i podrepaštvo, hipokriziju i zavist. U konkretnim pojmovima svi su ovi elementi bili degradirajuća manifestacija kmetstva, a s obzirom na ljudske pozitivne elemente, s obzirom na intelektualne i duhovne vrijednosti, Turgenjevljev subjektivizam pronašao je lirsku notu u doista očaravajućim kvalitetima karaktera.

Godine 1852. „Lovčevi zapisi“ objavljeni su kao knjiga i sve su njene priče unekoliko bile kritika kmetstva. Vlada Nikolaja I. prepoznala je tu činjenicu pa je otpustila cenzora Lavova koji je odobrio njenu publikaciju u obliku knjige. Turgenjev se također našao u neprilikama pa je uhićen u roku od jednog mjeseca i protjeran u njegovo Spasskoe imanje za cijelu godinu 1853.

Ono što je brinulo posebno rusku monarhiju nije bilo samo to, da je seljaštvo opisano sa ljudskim karakteristikama, da je tu dat portret seljaštva kao ljudskih bića, nego opisi njihova neljudskog stradanja i patnje od ruku seljačke vlastele kao i negativan opis te vlastele, dakle, sve ono što je podsjećalo na omrznutog i opasnog Gogolja.

Ništa manji nije bio ni njihov strah u pogledu autorova prijateljstva sa piscima okupljenima oko literarnog časopisa „Sovremenik“. Tada je časopis vodio pjesnik Nekrasov i Černiševski koji je bio kritičar i filozof i zahvaljujući njihovome vodstvu  taj je časopis uskoro postao literarno politička tribina socijalne i ekonomske demokracije. Turgenjev je postao prijatelj sa Černiševskim i njegovom grupom „raznočintsi“ koji su bili nevlastelinska inteligencija i svi su oni mrzili kmetstvo. Međutim, Turgenjev nije bio protivnik monarhije u cijelosti niti u principu, nego se htio udaljiti od Nikolaja I. i njegove „garnizonske države“ i njenih pravila.

S obzirom na literarna pitanja Turgenjev se nije slagao sa Černiševskim u njegovoj glorifikaciji Gogolja i njegove škole, bojao se da je to jednostran pogled koji neopravdano gura literaturu u ruke Puškinove tradicije sa njenom tvrdnjom o pozitivnosti u životu. Dogodilo se, međutim, da ga njegovi suvremenicu u „Sovremeniku“ nisu baš posve dobro razumjeli, jer je on Gogolja razumijevao kao jedan produžetak Puškina, a ne kao njegovu negaciju. Ono što je Gogolj uveo u literaturu nije bila vulgarnost ili niskost, nego svježi i neophodni tijek jasnog nekompromisnog kriticizma koji je bio usmjeren na iskorjenjivanje negativnog u životu, onoga što je omogućavalo sam život, ideal prirode koja priznaje samu sebe u potpunosti i Turgenjev je bio na ovom stajalištu cijelog svog života i kao kritičar i kao pisac, a neke od njegovih najboljih novela bile su produkt ovih njegovih stajališta.

Gogolj je opisivao okrutnost i parazitsku prirodu zemljoposjednika i ruske aristokracije, dok je Turgenjev opisivao aristokraciju ostavljajući iza sebe sliku njene moralne i duhovne degradacije trasirajući tu degradaciju u stoljećima starom parazitskom životu koji je bio baziran na kmetstvu.

Nakon 1855. godine novi car Aleksandar II objavio je svoju namjeru, da odbaci kmetstvo i ova namjera nije bila rezultat njegovog dobroga srca, nego je bila diktirana socijalnom nužnošću i on je tom prilikom rekao moskovskoj aristokraciji:

„Bolje je odbaciti kmetstvo odozgo, nego čekati da ono otpočne odbacivanjem samoga sebe odozdo.“

Za Turgenjeva to je značilo jedan veliki pozitivni korak naprijed, zraka svjetlosti u mraku, ali za njegovog prijatelja Černiševskoga ništa se posebno novog nije dogodilo i ova je činjenica uvećala konflikte između Turgenjeva i lidera „Sovremenika“. Kada je 1861. godine iznesen Manifest od 19. Veljače, „Sovremenik“ se izjasnio: „Kmetovi su slobodni, ali su bez zemlje.“, dok je za Turgenjeva ovo ipak bilo nešto daleko bolje, nego ništa ili kao ranije stanje.

Turgenjev je mislio, da je sloboda naroda jedan postepeni proces koji uključuje mnogo zajedničkog rada svih, posebno čitave ruske inteligencije bez obzira na njihovo socijalno porijeklo i da u ovom procesu sudjeluju sve socijalne grupe ruskog društva. Njegovi drugovi iz „Sovremenika“ mislili su nešto drugačije, a to je da nacija ne može ići naprijed sa aristokracijom iz jednog prostog razloga, a taj je da aristokracija odumire. Oni, dakle, nisu gledali na stanje stvari kao Turgenjev, da su im od vitalnog interesa nacionalni interesi, nego su imali klasni pogled na stanje stvari. Kada je Černiševski pozvao seljaštvo, da se otvoreno podigne protiv monarhije i aristokracije, Turgenjev mu je okrenuo leđa.

Postojalo je, dakle, nešto kod Turgenjeva što ga je bilo strah kada je imao u vidu „raznočinaja inteligenciju“ koju je imao prilike sresti u „Sovremeniku“, a što je opisao u svome romanu „Očevi i sinovi“ kroz lik mladog i siromašnog sina vojnog liječnika Bazarova. On je imao snagu i sposobnosti, ali je nešto bilo pogrešno sa njim, naime, Bazarov nije ponudio ništa konstruktivno. On je bio nihilist i ovaj pojam je Turgenjev originalno uveo u literaturu. Sva njegova  filozofija bila je odbacivanje i negacija. On je odbacivao sve stvari bez diskriminacije bez obzira što je on znao, da su one dobre ili zle ili bez obzira što o njima ništa nije znao zato što je „volio negirati“, zato što je „um toliko konstruktivan“.

Po ovoj glavnoj odlici Bazarov se ništa ne razlikuje od naših praksis filozofa koji su također bili nihilisti kod kojih je negiranje bilo razumijevano kao totalna destrukcija čitavog svijeta u cjelini kao što je to bio slučaj kod Milana Kangrge i za razliku od Turgenevljevog nihilizma, gdje je riječ o prevrednovanju vrijednosti, a ne o totalnoj destrukciji, „kritika svega postojećega“ značila je upravo totalnu negaciju života pa onda nije čudno, da je na koncu okončala kao nefilozofija ili kao protufilozofija tako da je odustajući od historijskog materijalizma na koncu odustala od čitave filozofije.

Pored Antonoviča i Herzena koji su iznijeli negativna mišljenja o ovom karakteru, Pisarev je mislio sasvim drugačije pa je u svom časopisu „Ruska riječ“ napisao:

„Bazarov je tipizirao našu mladu generaciju. U njemu se kombiniraju oni kvaliteti koji su u malome prošireni kroz narodne mase i pojava ovoga čovjeka jasno oblikuje čitateljev duh.“

Međutim, je istina da je Bazarovljev odnos prema nediskriminirajućoj negaciji bio tipičan za dio nove inteligencije i bilo bi nepravedno kada bi se taj odnos pripisao samo sljedbenicima Herzena i Černiševskoga. Negiranje i negacija je bila karakteristična za novu „raznočinaja inteligenciju“ u cjelini. Negacija je bila oznaka vremena i ona je u velikoj mjeri stvorila ruski realizam i kao što je bila primjerena Gogoljevoj školi, ona je isto tako bila prisutna i kod Turgenjeva.

Nakon ove novele Turgenjev je zapao u veliku moralnu depresiju. On je očekivao, da će nakon Manifesta uslijediti neki dobitak za zemlju u cjelini, međutim, dogodilo se sasvim drugačije pored carističke politike koja je imala nezdrave efekte na ekonomiju zemlje. U namjeri da onemogući djelovanje opozicionih grupa u zemlji, vlada se okrenula protiv „raznočinaja inteligencije“. Tako je Černiševski osuđen na teški prinudni rad i protjeran u Sibir, Pisarev je takoder uhićen i bačen po lošem poznatu Petropavlovsku tvrđavu, dok su časopisi „Sovremenik“ i „Ruska riječ“ suspendirani.


                IVAN SERGEJEVIČ TURGENJEV

U poslijereformskom periodu u Rusiji primjetno je kod Turgenjeva jačanje zapadne orijentacije, dok je aristokratska reakcija sabotirala reforme i dok je „raznočini demokracija“ prihvatila utopijske ideje socijalne transformacije kroz seljačke komune baš u vremenu kada je Rusija ležala povaljena i bespomoćna, Turgenjev je vidio vesternizaciju kao jedini put i to u tehničkom, kulturnom i obrazovnom smislu.

Posljednji njegovi radovi obojeni su pesimizmom, nostalgijom prema prošlosti i tvrdnjom u vjeru u budućnost. Nakon duge smrti, umro je 1883. godine. Rusija ga je oplakivala dugo i duboko!

Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač

 

Feb 12 '16 · Oznake: suvremenik turgenjev

SMJEHOVNA KULTURA SREDNJEG VIJEKA U DJELU MIHAILA BAHTINA


Mihail Mihajlovič Bahtin je rođen u Oryolu u Rusiji, u studenom 1895. Godine, a umro je u Moskvi u ožujku 1975. godine. Postao je poznat po svome učešću u diskusijama oko estetičkih pitanja i literature u Sovjetskom Savezu ’20.-tih godina prošlog stoljeća, ali njegova izuzetna pozicija nije bila poznata sve do njegova “otkrića” ’60.-tih godina kada ruski teoretičari otkrivaju njegovo mjesto u okviru ruske literarne teorije. Od onda raste njegova popularnost u Americi i zapadnoj Europi, posebno Francuskoj. Kao literarni teoretičaron je blizak ruskim formalistima pa se njegov rad uspoređuje sa Jurijem Lotmanom, dok ga Roman Jakobson 1963. godine spominje kao jednog od kritičara ruskog formalizma.

U svojim prvim radovima blizak je Marburškoj školi neokantovaca i Maxu Scheleru, a onda i Nicolaiu Hartmannu. Tek se desilo nakon njegove smrti, da su autori kao Julija Kristeva i Cvetan Todorov približili Bahtina publici francuskog govornog područja pa je postao popularan širom čitave Europe pa i kod nas. Pisao je relativno mnogo od poetike Dostojevskog i Shakespearea, filozofije umjetnosti kao i o kulturi srednjeg vijeka, a poznat je danas po svojim teoretskim načelima dijalogizma, heteroglosije i kronotopije. Postojala je ’20.-tih godina i Bahtinova škola u Rusiji koja je po svojim analizama bila bliska  Saussureu i Jacobsonu.

Pogledajmo sada najvažnija njegova stajališta u pogledu smjehovne kulture srednjeg vijeka i to s obzirom na činjenicu, da je svaka epoha svjetske povijesti imala svoj odraz u narodnoj kulturi.

Uvijek i u svim epohama prošlosti postojao je trg na kojem se narod smije, isti onaj trg koji se strancu priviđao u košmarnome snu:

“Dokle je narod  na trgu vrio

i smijući se na mene upiro

i sram me i užas spopade....”

Svaki čin svjetske povijesti bio je, dakle, onaj veliki zbor koji je izazivao smijeh, ali ovaj smjehovni zbor nije u svakoj epohi imao svoga korifeja kao što su to bili Rable ili Boccacio ili kao što su to kod Rusa bili narodni pripovjedači pa iako su svi oni bili korifeji ovog narodnog zbora u srednjem vijeku i renesansi, oni su toliko jarko i cjelovito otkrili svojevrsni, težak jezik naroda koji se smije, da čitavo njihovo djelo baca svjetlost i na narodnu smjehovnu kulturu drugih epoha.

Obujam i značaj kulture u srednjem vijeku kao i u doba renesanse bili su ogromni. Čitav beskrajni svijet smjehovnih formi i manifestacija suprotstavljao se oficijelnoj i ozbiljnoj crkvenoj i feudalnoj srednjovjekovnoj kulturi te unatoč raznolikostima tih formi i tih manifestacija, ulične svetkovine karnevalskog tipa, posebni smjehovni obredi i kultovi, lakrdijaši i lude, džinovi, kepeci i nakaze, putujući komedijaši raznih vrsta i ranga, ogromna i mnogolika parodična književnost, sve one posjeduju jedinstven stil i sve su one dijelovi jedne cjelovite narodno-smjehovne karnevalske culture i njih je moguće podijeliti u tri osnovna oblika:

1.     obredne forme, kao što su svetkovine karnevalskog tipa, različita ulična smjehovna prikazivanja,

2.     književna smjehovna djela među njima i parodična, usmena ili pisana na latinskom i na narodnim jezicima i konačno

3.     različiti žanrovi i forme slobodnijeg uličnog govora kao što su to psovke, proklinjanja, kletve, narodni blazoni i drugo.

Sva ova tri oblika odražavaju jedinstvenu smjehovnu sranu života i međusobno se prisno prepliću jedno sa drugim.

Svetkovine karnevalskog tipa i sa njima povezana smjehovna prikazivanja i obredi imali su ogromno značenje u životu srednjovjekovng čovjeka. Skoro svaki crkveni praznik imao je svoju tradicijom osviještenu narodno uličnu smjehovnu stranu. Karnevalska atmosfera vladala je i u dane izvođenja misterija i sotija, carovala je ona i na seosko gospodraskim imanjima u doba berbe grožđa koja se slavila u u gradovima.

Sve ove forme bile su rasprostranjene po svim zemljama srednjovjekovne Europe, ali su naročito bile bogate i složene u romanskim zemljama i to posebno u Francuskoj i ove se forme razlikuju od oficijelnih ozbiljnih crkvenih ili državno feudalnih kulturnih formi  iceremonija. One su pružale jedan sasvim neoficijelan, naglašeno vancrkveni i vandržavni pogled na svijet, čovjeka i ljudske odnose. One su, zapravo, bile jedan drugi svijet i jedan drugi život.


Mihail Mihajlovič Bahtin 

Zato Bahtin kaže:

“Ignoriranje ili potcjenjivanje narodnog srednjeg vijeka koji se smije iskrivljuje sliku i cjelokupnog kasnijeg povijesnog razvitka europske kulture.” (str.12)

U folkloru ovih naroda usporedno s ozbiljnim kultovima postojali su i smjehovni kultovi koji su ismijavali i sramotili božanstvo. Smjehovna forma postaje neoficijelna, ona produbljuje pogled na stvarnost, podvrgava se izvjesnom preosmišljavanju i tako postaje forma u kojoj se izražava narodno poimanje svijeta i narodna kultura.

Smjehovno načelo koje organizira karnevalske obrede oslobađa ih svakog religiozno crkvenog dogmatizma, mistike i strahopoštovanja, dok su neke karnevalske forme neposredna parodija crkvenog kulta. Po svom vidljivom karakteru i po prisutnosti snažnih elemenata igre, one su bliske bile umjetničko slikovnim predstavljanjima naročito kazališnim. Međutim, karneval nije samo ono što se promatra, on je i ono što se živi i u njemu žive svi, jer je on o svom osnovnom karakteru općenarodan.

Za vrijeme karnevala može se, dakle, živjeti po njegovim zakonima, tj. po zakonima karnevalske slobode. Dakle, karneval ima svezemaljski karakter, to je posebno stanje cijelog svijeta, njegov preporod i njegova obnova u kojoj svi sudjeluju, on je drugi život naroda organiziran prema principu smijeha, to je njegov praznički život. Prazničnost je bitno svojstvo svih srednjovjekovnih obrednih smjehovnih formi nasuprot službenom prazniku, karneval je slavio privremeno oslobađanje od vladajuće istine i postojećeg poretka, privremeno ukidanje svih hijerarhijskih odnosa, privilegija, normi i zabrana. To je bio istinski praznik vremena, praznik nastajanja, smjenjivanja i obnavljanja. Sve forme i svi simboli karnevalskog jezika prožeti su patosom promjena i obnove kao i spoznajom o veseloj relativnosti vladajućih istina i moći.

Sva književnost koja je nastajala na narodnim jezicima bila je prožeta karnevalskih poimanjem svijeta i života. Smjehovna književnost srednjeg vijeka razvijala se punih tisuću godina i ona je kroz taj dugi period doživjela mnoge brojne izmjene, ali je i usprkos žanrovske forme koja je bila različita i bez obzira na povijesne okolnosti ona je u većem ili manjem stupnju izraz narodno karnevalskog odnosa prema svijetu i koristi se jezikom karnevalskih formi i simbola. Ovdje prevladavaju svjetovne parodije i travestije koje otkrivaju smiješnu stranu feudalnoga poretka i feudalne heroike. Takvi su srednjovjekovni parodični epovi, životinjski, lakrdijaški, lupeški, budalaški, elementi parodičnog junačkog epa u kantastorijama, komični dvojnici epskih junaka, nastaju parodični viteški romani, razvijaju se različiti žanrovi smjehovne retorike, najrazličitije rasprave karnevalskog tipa, disputi, dijalozi, komične pohvalnice, ali najprisnije je vezana za karnevalski trg smijeha smjehovna dramska književnost srednjeg vijeka.

Ova se narodna kultura u srednjemu vijeku izražava u specifičnim pojavama i žanrovima slobodnog uličnog govora i on pretpostavlja slobodan familijarno ulični kontakt među ljudima koji ne zna ni za kakvu distanciu među njima. Za slobodan ulični govor karakteristična je česta upotreba psovki, odnosno pogrdnih riječi i cijelih izraza.

Psovke su obično gramatički i semantički izolirane u kontekstu govora i poimaju se kao završene cjeline, slično poslovicama. Zato se o psovkama može govoriti kao o posebnom govornom žanru slobodnog uličnog govora. Po svojoj genezi psovke nisu istovrsne i imale su različite funkcije u uvjetima prvobitnog saobraćanja, uglavnom magijskog i vradžbinskog karaktera, ali su uvijek bile sramoslovne i upravo je to odredilo karakter govornog žanra psovki u karnevalsko uličnom saobraćanju.

U uvjetima karnevala psovke su bitno promijenile smisao, one su tu potpuno izgubile svoj magijski i uopće praktični značaj te su dobile svoju vlastitu svrhu, univerzalnost i dubinu. Slobodan ulični govor postao je tako neka vrsta rezervoara u kome su sakupljene različite govorne pojave, zabranjene i potisnute iz oficijelnog govornog saobraćanja.

Za ovu sliku svijeta svojstveno je materijalno tjelesni način doživljavanja svijeta kojega Bahtin naziva “groteskni realizam”. Osnovno svojstvo grotesknog realizma je snižavanje odnosno prevođenje visokog duhovnog idealnog i apstraktnog na materijalno tjelesni plan koje se vezuje za obnoviteljsku stvaralačku snagu zemlje i tijela.

Groteksna slika karakterizira pojavu u stanju njene promjene, još nezavršenu metamorfozu, u stadiju smrti, rađanja, rasta i nastajanja. Odnos prema vremenu, prema nastajanju je neophodna konstruktivna crta groteskne slike. Druga njena neophodna crta je ambivalentnost u kojoj se u ovom ili onom obliku nadaju oba pola promjene, i staro i novo, i ono što umire, i ono što se rađa, i što je početak i kraj metamorfoze. U području književnosti sva srednjovjekovna parodija zasniva se na grotesknoj koncepciji tijela, njime se određuju i slike legendi velikana, a njene elemente susrećemo i u epovima o životinjama.

Ova groteska i groteskna slika svijeta dolazi do svog preporoda u 20. stoljeću i Bahtin razlikuje dvije linije razvoja, modernistička groteska sa nadrealistima, ekspresionistima, dok je druga linija realistička groteska Mana, Brechta, Nerude koja je vezana sa tradicijom grotesknog realizma i narodne culture, a ponekad odražava i neposredan uticaj karnevalskih formi kao što je to slučaj kod Nerude.

I konačno, trebalo bi reći da je Bahtin u svojoj studiji “O Rableu” postavio problem istraživanje narodne smjehovne kulture srednjeg vijeka i renesanse, ona je u bitnom nesaglediva i neobično raznovrsna u svojim manifestacijama. U odnosu na nju, Bahtinov zadatak je bio otkriti jedinstvo i smisao te kulture, njen općeideološki karakter i kontemplativno estetičku bit, a taj se zadatak mogao najbolje riješiti analizom materijala gdje je ta kultura sakupljena, koncentrirana i umjetnički osmišljena tako da se na tom materijalu ogleda sama bit narodne smjehovne kulture srednjeg vijeka i Bahtin je to pronašao u stvaralaštvu Rablea.

“Za pronicanje u najdublju bit narodne smjehovne kulture Rable je nezamjenjiv.” (str. 68)

U njegovom stvaralaštvu unutrašnje jedinstvo svih elemenata ove kulture otkriva se sa izuzetnom jasnoćom, a njegovo djelo čitava je enciklopedija narodne kulture

Nakon 1940. godine Bahtin je do kraja Drugog svjetskog rata živio u Moskvi gdje je priložio ovaj rad kao svoju dizertaciju na Instituzu Gorki za svjetsku literature, ali je nije mogao obraniti, dok rat nije bio završen. Godine 1946. i 1949. obrana njegove dizertacije o Rableu podijelila je moskovske studente na dvije grupe: jedni su  bili oni koji su prihvatli originalni manuskript i neortodoksne poglede, dok su drugi bili profesori koji su bili protiv toga, da se manuskript prihvati.

Sama knjiga je izazvala mnoga neslaganja i potegnuti su mnogi argumenti, dok konačno nije intervenirala sama vlada. Tako Bahtinu nije priznat doktorat znanosti, nego mu je priznat niži stupanj kandidata znanosti od strane državnog ureda za priznavanje stupnja. Nešto kasnije Bahtin je otišao u Saransk gdje je prihvatio poziciju šefa katedre opće literature Mordovijskoga pedagoškog instituta. Kad je ovaj institut 1957. godine prerastao, od učiteljske škole do fakulteta Bahtin je postao šef katedre ruske i svjetske literature.

Njegovo zdravlje je kasnije znatno oslabilo pa je od 1969. godine stalno pod liječničkim nadzorom, vraća se u Moskvu i tu umire 1975. godine u 80. godini života.

Lt.dr. Zlatan Gavrilović Kovač

Intervju sa književnicom: Sonja Krivokapić


Sonja Krivokapić





Sonja Krivokapić je rođena 1985. godine u Zagrebu. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu. Piše kritike za časopis Književna republika i pisala je kritike za portal Booksa. Član je redakcije Novog plamena, časopisa i portala za regionalnu ljevicu, a otprilike pet godina piše članke za razne časopise i portale, kao što su Zarez, Libela, Lupiga, Peščanik, Queer.hr i drugi. Na Dramskom programu Hrvatskog radija izvedeno joj je pet radiodrama, 1999. je godine po izdavanju prve radiodrame proglašena za najmlađu autoricu u povijesti Hrvatskog radija. Objavila je zbirku drama „Imam dvije različite čarape“ i roman „Dijagnoze i nervoze“ na portalu www.digitalne-knjige.com. Uskoro će joj prvi napisani roman „Četnici, zlato i tamjan“, koji je u prošlogodišnjem VBZ-ovom natječaju za najbolji neobjavljeni roman ušao u polufinale, izdati beogradska izdavačka kuća Nova POETIKA, Pored „Dijagnoza i nervoza“ i „Četnika, zlata i tamjana“ napisala je još dva romana, pod naslovom „Zelena koža“ i „Otkupitelj“, a trenutno radi na druga dva romana, pod naslovima „Dva su sa sirom“ i „Pudl Štrudl“. 



Razgovarao: Kruno Šafranić



 

Čast mi je što imam priliku napraviti intervju s vama.

 

Hvala lijepa.

 

U kojoj godini se javila želja za pisanjem?

 

Ne znam kad se javila, ali počela sam pisati negdje s 13.

 

Slušate li glazbu dok pišete?

 

Nekad da, nekad ne. Onda kad ne slušam to je zbog inercije, inače se uvijek mogu potruditi pronaći muziku koja će me „podebljati“ u konkretnom raspoloženju potrebnom za pisanje tog i tog sadržaja.

 

Imate li neko posebno mjesto za pisanje? 

Sonja Krivokapić: Pred kompjuterom. Nije ništa posebno.

 

Dogode li Vam se spisateljske blokade i na koji način im se odupirete?

 

Nemam pojma šta je to. Ako je to ono da silno hoćeš pisati ali ti ne ide, onda valjda jesam. Ne sjećam se nikakvih odupiranja.

 

Na Dramskom programu Hrvatskog radija izvedeno je pet vaših radiodrama, 1999. godine po izdavanju prve radiodrame proglašena ste za najmlađu autoricu u povijesti Hrvatskog radija. Kako ste se odlučili za pisanje drama?

 

Moj tata je pisao radiodrame pa sam mislila da bih baš mogla i ja, a kad sam o tome počela misliti onda mi je neki vrag i sinuo.

 

Jeste se okušali u pisanju scenarija za film?

 

Da, pišem ga.

 

Od stilova pri pisanju se najviše koristite apsurdom u stilu Harmsa, Becketta i drugih. Što vas je privuklo da pišete takvim stilovima?

 

Njihov apsurd. 




Zbirka drama „Imam dvije različite čarape“ - Sonja Krivokapić


Objavili ste zbirku drama „Imam dvije različite čarape“ na portalu www.digitalne-knjige.com. To je ujedno i vaša prva objavljena zbirka, kako je nastala i što je bilo presudno da baš nju prvu objavite? 

 

Ništa nije bilo presudno. Mislila sam, drame mi nitko nikad neće objaviti kao zbirku, a urednik portala je htio. Nije pisana kao zbirka. Te sam drame htjela poslati na radio, ali Hrvatski radio se lagano ukida jer nitko ne misli da ga treba sačuvati. I ime zbirke sam bez veze lupila. Prvo sam smislila neki glupi naslov, a onda sam jedan dan izašla slučajno van s različitim čarapama, pa rekoh, bolje da zbirku tako nazovem.

 

Na portalu www.digitalne-knjige.com, objavili ste roman „Dijagnoze i nervoze“. To je vaša druga objavljena knjiga i ujedno prvi objavljeni roman. Hoće li biti tiskan i u papirnatom obliku? Koliko ste ga dugo pisali, kako je došla ideja i o kojem je žanru riječ?

 

Ne znam koji je žanr. Vjerovatno će se štampati. Pisala sam ga jako kratko, dva tjedna, čini mi se. Ideja je bila da priču koju sam napisala prije par godina proširim na roman. 



Roman „Dijagnoze i nervoze“ - Sonja Krivokapić


Roman „Četnici, zlato i tamjan“, koji je u prošlogodišnjem VBZ-ovom natječaju za najbolji neobjavljeni roman ušao u polufinale, izdat će ga beogradska izdavačka kuća Nova POETIKA. Prepoznali su vaš tekst vrijedan izdavanja, koliko vam znači suradnja s izdavačkom kućom iz druge države?

 

Od čistog proširivanja publike bitnije mi je naići na nekakvo razumijevanje, a čini mi se da je realnije da se to desi u Srbiji, posebno Beogradu, jer je on oduvijek bio otvoreniji od Zagreba i prijemčiviji za te nekakve „blesave“ tekstove kao što je taj moj. Plus Beograd je veći od Zagreba, pa čisto statistički postoji veća šansa da se to dogodi. Nisam mislila da ću pobijediti na natječaju za VBZ. Mi smo tu jako pristojni i volimo pristojne tekstove. Bolje da je tekst loš nego da provocira nešto što „ne smije“. A čačkati po ustašama i četnicima...ne moram objašnjavati. Čudim se da je uopće i ušao u polufinale.

 

Napisali ste dva romana koja su neobjavljena „Zelena koža“ i „Otkupitelj“. O kojim je žanrovima riječ i o čemu je radnja?

 

Nemam pojma za žanr. Uopće o tome i ne mislim. Oba romana imaju elemente apsurda, ali u mnogo manjoj mjeri nego drugi. U „Zelenoj koži“ se četiri mlada lika na razne načine nose s autoritetima (šefovi, izdavači, profesori, roditelji) koji ne razumiju njihovu različitost ili pogrešno percipiraju da su drugačiji.

 

A u „Otkupitelju“ u prvom licu govori muškarac koji se teško nosi s onim što percipira kao liberalno cjepkanje svega na fragmente. On isprva misli da je stalno prisutna i ponekad iracionalna čežnja ono što čovjeka raspolućuje, a kasnije, kad upozna Otkupitelja, shvaća da je to cjepkanje društveno uvjetovano, ali i dalje se muči s tim odnosom između takozvane ljudske prirode i njene društvene manifestacije. Stalno mašta o tom nekom jedinstvu, sanja ga, pa se opet suočava s čežnjom i tako. Uglavnom jako voli patiti.

 

Trenutno radite na druga dva romana, pod naslovima „Dva su sa sirom“ i „Pudl Štrudl“. Vrlo kreativni naslovi i jako privlače radoznalost čitatelja. Imate li radni naslov romana dok pišete ili odmah znate kako će se zvati?

 

Ne znam odmah. Mislim da nisam baš nešto dobra s naslovima. Obično mi prvo padnu na pamet nekakve gluposti, a tek kasnije mi sine naslov za kojeg se odlučim.

 

Sudjelujete li na natječajima za kratku priču i jeste li nešto osvojili?

 

Jesam nešto malo sudjelovala. Znam da je bilo nekoliko natječaja, ali sjećam se samo Arteista kojima su najzanimljivije nekakve mainstream pričice pa tamo više ne šaljem. Nisam ništa osvojila.

 

Osnovali ste zanimljivu književnu stranicu Književnost izvan polica. Možete li nam više reći o toj stranici kako je nastala i što možemo na njoj pročitati?

 

Moje dvije kolegice Jelena Hrvoj, Iva Šaronja i ja imale smo promociju svojih neobjavljenih romana u Booksi pod nazivom „Književnost izvan polica“. Ideja je više bila govoriti o izdavaštvu, književnosti i piscima kod nas nego promovirati naše romane. Zato jer mislimo da je cijelo to stanje s izdavaštvom i književnom produkcijom dosta loše, otvorila sam stranicu na kojoj ćemo govoriti o tome.

 

Ideja je, prije svega, ostvariti bolju i iskreniju komunikaciju između takozvanih afirmiranih i neafirmiranih autora, kao i između autora i izdavača radi pokušaja poboljšanja cijele situacije. Drugi je cilj uopće preispitati zašto autorima izdavač treba i pokušati pronaći alternativnije prostore na kojima će se moći promovirati. Ovaj cijeli „projekt“ će imati, naravno, smisla samo s onima koji su voljni u njemu sudjelovati.

 

Izdavači kojima je stalo samo do novaca iz Ministarstva kulture a ne do književnosti, neće, naravno, u tome sudjelovati. Ali našlo se i par izdavača koji su dobro reagirali. Potičem autore da slobodno (potpisani ili anonimno) govore o svojim negativnim i pozitivnim iskustvima s izdavačima, a izdavačima koji su se pokazali fer i voljni na bilo koji način surađivati napravim reklamu. Sad je plan i ostale izdavače „izazvati“ na suradnju pokazivanjem primjera ovih izdavača koji su na nju pristali.

 

Neće se tu, naravno, ništa značajno promijeniti. Ono što ima smisla je dati neafirmiranim autorima vjetar u leđa, podsjetiti ih na to da neke stvari koje uzimaju zdravo za gotovo treba preispitati i kritizirati. Na to sam vidjela pozitivne reakcije. Ali nema tu nekog šireg uspjeha. I dalje će biti afirmiranih autora, izdavača i knjižara koji će okolo po javnosti plakati nad tragičnom sudbom domaće književne produkcije, a onda s druge strane neće odgovarati na e-mailove autora ili će im docirati (pogotovo ako su mlađi).

 

Kod nas uglavnom „plačem nad gorkom sudbom naše književnosti“ možemo prevesti sa „mi bismo još love od Ministarstva kulture“. I o tom licemjerju treba govoriti. Oni bi mogli, na primjer, reći da im je privatno doista stalo da hrvatska književna produkcija ima više ovog a manje onog, ali da se moraju pobrinuti i o sebi. Ili neka šute. Ili, recimo, VBZ, čija nagrada za neobjavljeni roman navodno ima za svrhu poticanje autora, a ustvari brinu, naravno, o promociji svoje izdavačke kuće.

 

Da im je zbilja stalo do autora, mogli su, na primjer, organizirati nekakvu prezentaciju onih romana koji su ušli u širi ili uži krug. Ja sam, recimo, tražila ime autora čiji je naslov ušao u uži krug 2014. godine i o kojem je žiri pričao na portalima prije nego što je nagrada bila dodijeljena. Nigdje ga nisam našla. Toliko se o tom tekstu pričalo da bi on kasnije otišao u zaborav, a nisu kasnije ni otkrili ime autora (svi autori šalju tekstove pod šifrom, samo se pobjedniku otkrije ime). To mi ne govori o tome da je njima doista stalo do tekstova i autora, nego da tekst iskoriste za promociju svoje nagrade.

 

Pišete kritike za časopis Književna republika i pisali ste kritike za portal Booksa. Mislite li da se dovoljno piše književnih kritika u Hrvatskoj za domaće knjige ili bi trebalo biti puno više?

 

Čemu te kritike uopće služe? Jesu li one uopće relevantne u smislu da potiču da se neki tekst pročita ili da se zaobiđe? Ako jesu, kome? Ja pretpostavljam da Književnu republiku čitaju u prvom redu oni koji s njom imaju veze, a u drugom oni koji su već etablirani u književnim krugovima.

 

Čitaju je i autori čiji je tekst podvrgnut kritici u tom i tom broju, ali unatoč tome što će svi javno reći da ih zanima podjednako dobra i loša kritika, malo tko će se u stvari ozbiljno zamisliti nad nečim negativnim izrečenim u kritici. Ako književne kritike služe tome da potaknu dijalog između pisaca, kritičara i čitatelja, onda ne mislim da je to nešto previše uspješno. Uostalom, šire govoreći, s obzirom na postojanje razno raznih oportunizama, međusobnih milovanja ruku i slično, tko zna da li se tu može zaista govoriti o iskrenim negativnim i pozitivnim kritikama.

 

Booksa je te kritike, barem u onoj kategoriji u kojoj sam na pisala, zamislila isključivo kao pozitivne, kao preporučivanje naslova. Pretpostavljam da Booksin portal čita više ljudi nego Književnu republiku. S obzirom na to da Booksini kritičari dobiju neku lovu, kako god sitnu, na kraju mjeseca za svoju kritiku, sumnjam da će baš svi odbijati kritizirati romane za koje misle da su sranje.

 

Vjerovatno će ili zanemariti ono negativno u tekstu i samo se koncentrirati na dobro. Ali je li to zaista onda preporučivanje cijelog teksta? Kritika kao iskren dijalog između autora, čitatelja i kritičara je u suštini OK, jer bi ona imala zadatak izgovoriti promišljanje o nekom tekstu i navesti i druge da misle o nečemu o čemu možda nisu mislili dok su tekst čitali. Ali toga nema u praksi. Sumnjam da je ikad i bilo, odnosno jest, ali u manjoj mjeri. Uvijek će tu biti oportunizma i nepotizma. Takva je, uostalom, i književnost sama.

 

Ali prije pristizanja na barikade i izvikivanja parola o potrebi za slobodnom i iskrenom kritikom radi vježbanja prava na slobodan javni govor, idemo vidjeti tko to uopće želi, kome je namijenjeno, tko šta od toga ima, zašto i tako dalje. I u smislu uopće same ideje kritike, i u smislu današnjih uvjeta za njeno postojanje. Tko uopće može biti književni kritičar? Jesam li ja kompetentna da budem književni kritičar? Nemam pojma.

 

Kako reagirate na negativnu kritiku?

 

Zavisi kakva je. Ako proizlazi iz nerazumijevanja teksta, onda me ne zanima. Ako vidim da je temeljena na njegovom razumijevanju ili ako je to dramaturška kritika, onda razmislim.

 

Pokušavate li utjecati na svoje čitatelje i, ako da, na koji način?

 

Priča o tome da ću ja nekome promijeniti mišljenje je besmislena. Nije to, naravno, potpuno isključeno, ali sumnjam da će se to desiti. Cilj mi je pronaći neku zajednicu sličnomišljenika.

 

Ovo zanima mnoge mlade pisce koji počinju ili već pišu. Koji biste savjet dali mladim piscima kako, zašto i o čemu pisati?

 

Stvarno? Mene recimo uopće ne zanima. Dala bih im savjet da ako žele slušati savjete, neka odu na radionice kreativnog pisanja.

 

Gdje Vas možemo čitati u virtualnom svijetu?

 

Na sajtu www.digitalne-knjige.com.

 

Hvala Vam.

 

Hvala i vama.



--------------------------------------------------------



Sa Sonjom Krivokapić razgovarao Kruno Šafranić.


Intervju je preuzet s adrese: 


https://www.facebook.com/notes/pisci-i-knji%C5%BEevnost/intervju-sa-knji%C5%BEevnicom-sonja-krivokapi%C4%87-pisci-i-knji%C5%BEevnost-922016/1040332176059154


SLIKA SREDNJOVJEKOVLJA G. G. MAJOROVA


Genadij Georgijevič Majorov je poznat kod nas po svojem predivnom radu “Formiranje srednjovjekovne filozofije” u kojoj je dat prvi sovjetski socijalno-povijesni zasnovan pregled srednjovjekovne filozofske misli koja je odigrala vrlo značajnu ulogu u teologizaciji filozofije. Istraživanje filozofske latinske patristike kao jednog svjetskog pogleda i metodološkog modela zapadnoeuropske srednjovjekovne filozofije i prema poznavanju Majorova, nije bilo poduzimano. Dobro poznata knjiga M. Grabmanna “Povijest skolastičkemetode” pored svih svojih neospornih vrlina daje predstavu uglavnom o metodoškom modelu skolastike i ne obuhvaća znatan dio pitanja pogleda na svijet koja je postavila patristika.

Sličan nedostatak ima I rad F. Overbecka koji dopunjava Grabmanovuu knjigu, dok je jedna vrijedna analiza pretpovijesti srednjovijekovne filozofije data kod D.Knowlesa, “Evolucija srednjovjekovnog mišljenja”, ali se ne proširuje na latinsku patristiku i ne dodiruje probleme njene svojstvenosti. Nešto slično se može reći i za Kembrideovu povijest pozne grčke i rane srednjovjekovne filozofije pa onda od specijalnih istraživanja treba spomenuti rad E. von Ivanka u kojem se patristika razmatra kao najvažnija etapa transformacije antičkoga platonizma u srednjovjekovni.

Što se ruskog iskustva tiče u ruskoj literaturi istraživanja latinske patristike uopće nema, izuzev rada S. S. Averinceva “Poetika rane vizantiskoi literature” koja je posvećena estetičko filozofskoj misli grčke patristike i u kojoj ima interesantnih mišljenja što se odnose na patrističko filozofiranje u cjelini.

Majorov smatra da razmatranje srednjovijekovne filozofije kao filozofije jednog određenog vremenskog perioda srednjeg vijeka zahtijeva da se prethodno precizira sam termin “srednji vijek” pa se onda obično uzima datum pada zapadnorimskog carstva 476, godine i datum krunisanja Karla Velikog 800. godine, mada je osobenost srednjeg vijeka prije svega u svojevrsnom načinu filozofiranja koja se očituje u povezanosti filozofije sa religioznom ideologijom zasnovanom na principima otkrovenja i monoteizma.

Povijesno uvjetovana saživljenost filozofije i teologije koja je ponekad bila mirna, a ponekad zapala u otvorenu konfrontaciju kao u slučaju Abelara ili Sigera Brabantskoga, ali uvijek neravnopravna i gotovo uvijek vazalska, pridavala je filozofskoj samosvjesti srednjeg vijeka neponovljiv kolorit po kojem je nju lako razlikovati od filozofske refleksije antike i novog vijeka.

Za Majorova, međutim, početak srednjovjekovne filozofije treba vidjeti u 1. i 2. stoljeću nove ere, a njen završetak u 14. i 15. Stoljeću. Bez ikakve sumnje, srednjovjekovna filozofija je u svom osnovu filozofija feudalnoga društva, “…ona je ideološki preobraženi odraz bića feudalnoga čovjeka…” (str.10). Odatle i pitanje o regresu ili progresu filozofske kulture toga vremena i autor kaže:

“Srastanje filozofije sa teologijom i mistikom u patristici i poznim paganskim školama po kasnećim kriterijima antike bilo je otvorena degradacija i pad, ali po prestižućim kriterijima klasičnoga srednjega vijeka teologizacija filozofije i time njeno prilagođavanje novim crkvenim uvjetima kulture bili su progresivana pojava.” (str.11.).

Filozofija srednjeg vijeka nije niti mogla u uvjetima feudalnog teokratskog društva biti drugačija, nego što je bila. Prema tome, njena reakcionarnost ili progresivnost u usporedbi sa antičkom filozofijom mora se ocjenjivati u suglesnosti sa našom ocjenom feudalizma koji je u odnosu na robovlasničku formaciju bio bez ikakve dvojbe progresivna pojava čak i u kulturnom pogledu. Za Europu on je bio doba postupnog uvlačenja u kulturnu sferu ogromne mase naroda koji su se ranije nalazili na udaljenoj periferiji civilizacije. Antički svijet bio je progutan i rastvoren od strane barbara i mada novostvoreni rastvor, već više nije imao kulturnu obojanost antičkog svijeta, on isto tako nije imao ni kulturnu bezbojnost barbarskog svijeta.

Osobine karakteristične za srednjovjekovno mišljenje jesu retrospektivnost i tradicionalizam tj. okrenutost prema prošlosti, a najstarija je Biblija pa je zadatak egzegeze da otkrije i objasni sveta pismena i taj predmet je uvijek bio tekst ili riječ. U tom smislu srednjovijekovna filozofija je tako-reći filološka, “ljuboslovesna” literatura.

U književnoj formi komentara i glosara napisan je znatan dio ovih djela, ali se time ne iscrpljuje prinos egzegetizma. Može se bez preuveličavanja reći da je cjelokupna intelektualna kultura srednjeg vijeka egzegetska. Kakva god bila književna forma djela za autore te epohe bila je nepisana norma citiranje Biblije i crkvenih otaca u interpretiranju odgovarajućih mjesta u duhu branjenih teza.

Pored tradicionalizma i retrospektivnosti, u specifične odlike srednjovijekovnog načina filozofiranja spada didaktizam, učiteljstvovanje i poučnost. Gotovo svi poznati mislioci ove epohe bili su ili propovjednici ili predavači u bogoslovnim školama i na sveučilištima. Djela su pisana u formi “homilija” i “didaskalija”, propovjedi i učiteljske pouke. Mislilac je prije svega učitelj pa odatle toliko značaj problemima forme diskusije i izlaganja.

Čak ako se srednjovjekovna filzofija tretira modernistički i ako se ocjenjuje suvremenim kriterijima, ona ni u kom pogledu ne ispada potpuno iz općeg toka filozofskog razvoja. Pozitivizam se svakako može smatrati nasljednikom jedne od strana srednjovjekovnog načina filozofiranja. Također, čvornu teoriju suvremene fenomenologije, teoriju intencionalnosti pokrenuli su i djelomično razradili u 13. i 14. stoljeću P. Oreol i Ockam. Kasni srednji vijek je davno prije Russela poznavao razliku između gramatičke i logičke forme rečenice kao što je Ockamova škola utvrdila isti odnos između “događaja” i “atomarnih rečenica” koje Wittgenstein utvrđuje u svome Traktatu. Također i egzistencijalistička ideja otuđenosti i zabačenosti ljudske egzistencije je eho srednjovijekovne ideje o vječnoj čovjekovoj grešnosti i prolaznosti.

Majorov je htio da ovu analizu sprovede tako da bi čitateljstvo moglo steći jasnu predstavu o kojem je socijalno povijesnom temelju i iz kojih idejnih i svjetsko poglednih uvjeta nastao taj način filozofiranja, što je bilo u ranim stadijima svoga postojanja, tko mu je dao kanonsku formu i kako se on transformirao u srednjem vijeku. Pored ovoga u knjizi je uglavnom riječi o zapadnoj latinsko-jezičkoj filozofiji, a grčka filozofija biva navedena samo u neophodnosti kada se treba utvrditi porijeklo ove ili one ideje latinske patristike ili pokazati da su te ideje bile karakteristične ne samo za Latinjane, nego i za čitavo rimsko carstvo koje je ulazilo u srednji vijek. Analiza se dovodi približno do sredine 6. stoljeća.

Srednji vijek je, dakle, jedno burno razdoblje ljudske civilizacije koju potresaju mnogi ratovi, socijalne promjene, velike seobe naroda koje ostavljaju duboke tragove. Sa padom rimskog carstva nasljednici antičke civilizacije postali su Bizant i kršćanska crkva.

Majorov pokazuje kako se patristika razvijala paralelno sa grčkom i latinskom helenističkom filozofijom. Saznajemo tako da to nije bilo carstvo bijede i zatucanosti, nego da su tada bila postavljena mnoga ključna pitanja filozofije vrlo važna u novovjekovnom periodu sve do naših dana.

Lt.dr. Zlatan Gavrilović Kovač

ESTETIČKI REALIZAM ČERNIŠEVSKOG


Černiševski je bio sin svećenika iz Saratova, koji je mislio sinu dati svećeničko zvanje, ali se kasnije predomislio pa ga je dao u škole i u njegovoj dobi od šesnaest upisao ga direktno u starije razrede Teološkog seminara. Njegovo znanje je bilo ogromno pa je već o ranih godina upoznao mnoge jezike i pokazao sklonosti prema latinskom, grčkom i hebrejskom. Obrazovanje je nastavio na Fakultetu povijesti i filologije na Sveučilištu u Petrovgradu. Tada je postao član kruga oko Irenarč Vedenskoga koji se u to vrijeme držao utemeljiteljem nihilizma i tu je posebno diskutirao sociopolitičke teme pored filozofskih.

U prijelomnoj godini 1848., kako zapisuje u svom Dnevniku, postao je oduševljeni borac za socijalizam i komunizam, oduševljen Hegelom vrlo brzo odustaje od njega, jer je Hegel „rob“ sadašnjeg stanja stvari i sadašnjeg društvenog poretka. Godinu dana kasnije čita Feuerbacha i njegov rad „Priroda krščanstva“ pa se okreće antropološkim i materijalističkim temama.

Nakon diplomiranja postao je gimnazijskim profesorom u rodnom gradu Saratovu i tu je ostao dvije godine pa se i oženio, a onda se preselio Petrograd gdje je nastavio svoju spisateljsku djelatnost. Za svoj magistarski rad na katedri za rusku literaturu odabrao je temu koja je imala naslov Teza o estetičkoj relaciji umjetnosti prema realitetu iz koje ovdje donosimo neke dijelove prevodeći sa ruskoga.

Obrana je bila pred velikim auditorijem i zaključena je kao zadovoljavajuća, ali ministar obrazovanja nije potpisao njegovu titulu. Tek nakon tri godine novi je ministar potpisao taj postignuti stupanj. Nije sasvim jasno iz kojih razloga, a onda je 1853. godine otpočeo svoju suradnju sa dva vrlo važna časopisa, sa „Sovremenikom“ gdje dolazi u dodir sa piscima kao što su Belinski, Nekrasov, Turgenjev i sa „Otečestvenije zapiski“, ali je kasnije uglavnom postao pisac „Sovremenika“.

U periodu od osam godina koliko je pisao, ispisao je nekih jedanaest volumena tekstova. Pisao je uglavnom o socijalnim i ekonomskim pitanjima i posebno o pitanju ruskog seljaštva pa je uhapšen 1862. godine i osuđen na teški i prinudni rad. Protjeran je u provinciju Jakutsk u Sibir odakle je pokušao pobjeći nekoliko puta, ali bez uspjeha. Konačno mu je 1883. godine dozvoljen povratak u europsku Rusiju. Poslan je u Astrahan, ali mu je nakon šest godina dozvoljeno da se vrati u svoj radni grad Saratov gdje je i umro u listopadu 1889. godine.

Lt.dr. Zlatan Gavrilović Kovač


---------------------------------


ČERNIŠEVSKI NIKOLAJ GAVRILOVIČ

ESTETIČKE RELACIJE UMJETNOSTI PREMA REALITETU (1853.)


„Estetičeskije otnošenija iskustva dejstvitelnosti“, Moskva 1955. str. 108-125, 128-129.

prijevod sa ruskoga Lt.dr.Zlatan Gavrilović Kovač

More je lijepo, gledajući u njega mi nikada ne mislimo da ćemo biti nezadovoljni sa njime, estetički, ali ne živi svatko u blizini mora. Mnogi ljudi nikada u svojim životima nisu imali prilike da ga vide. Oni bi vrlo rado voljeli da ga vide i panorama mora je ono što oni vole i što ih interesira. Naravno, bilo bi mnogo bolje da oni vide more uživo, nego da ga gledaju na slikama, ali kada dobre stvari nisu dostupne čovjek je zadovoljan i onim čime raspolaže.

Kada originalan tekst nije dostupan dobar je i nadomjestak originalnoga rada. Čak i oni ljudi koji su nadomak mora ne mogu uvijek da ga vide kada to hoće pa onda prizivaju sjećanje na njega, ali ljudska imaginacija je slaba, ona zahtijeva podršku i ohrabrivanje. Kako bi oživili svoje sjećanje na more, kako bi ga vidjeli što jasnije u svojoj imaginaciji, oni gledaju crteže mora. Ovo je jedini cilj i objekt većine radova umjetnosti: dati onim ljudima koji nemaju prilike uživati u ljepotama realnosti mogućnost da upoznaju sebe sa njom do jednoga određenoga stupnja, da posluže kao podsjetnik, da ožive svoje sjećanje na ljepotu u realnosti u duhu onih ljudi koji su upoznati sa njom svojim iskustvom i ljubavlju da je ponovno prizovu.

Dakle, prva svrha umjetnosti jest reprodukcija prirode i života i to se odnosi na sve radove umjetnosti bez izuzetka. Njihova relacija korespondirajućim aspektima i fenomenima realiteta je ista kao i relacija graviranja slike odakle je bila kopirana ili kao relacija portreta osobe koju reprezentira. Ovo graviranje slike nije zato, jer je ona loša, nego zato jer je dobra. Slično tome realitet je reproduciran u umjetnosti ne zato da eliminira tokove, ne zato jer realitet nije dovoljno lijep, nego baš zato jer je lijep.

Umjetnički viđeno graviranje nije superiornije od slike odakle je kopirana, nego je mnogo inferiornije od nje. Slično tome rad umjetnosti nikada ne postiže ljepotu i veličanstvenost realiteta, ali slika je jedinstvena, može biti obožavana samo od onih koji idu u galerije sa ljubavlju. Graviranje je međutim prodano u stotinama kopija duž cijelog svijeta, svatko ih može obožavati bilo kada hoće, a da ne napušta svoju sobu, bez da se digne sa svog kreveta, bez da oblači svoju odjeću.

Slično ovome lijepi objekt u realitetu nije uvijek dostupan svakome, njegova reprodukcija (slaba, sirova, blijeda, ali je istina da su reprodukcije uvijek iste) u radovima umjetnosti čini ih uvijek dostupnim svakome. Portret osobe koju volimo i cijenimo ne radimo zato da bi eliminirali tijek njegovih značajki, zašto bismo mi brinuli oko tog tijeka? Mi ga uopće ne primjećujemo ili ako da, volimo li ga, nego u smislu da nam se pruži mogućnost obožavanja tog lica, iako ono zapravo nije ispred nas. Zato je ono također cilj i objekt radova umjetnosti, oni ne korigiraju realnost, oni je ne uljepšavaju, nego je reproduciraju i služe kao zamjena za nju.

Mi, dakle, ne tvrdimo da ove riječi predstavljaju nešto posve novo u povijesti estetičkih ideja, nego mislimo ipak da pseudoklasična teorija „imitacije prirode“ koja je prevladavala u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću zahtijeva od umjetnosti nešto drugačije od formalnog principa impliciranog definicijom da je „umjetnost reprodukcija realiteta“. Kako bismo podržali naše stajalište da postoji bitna razlika između naših pogleda o umjetnosti i onih koje sadrži teorija imitacije prirode, mi ćemo navesti kritike te teorije koje su uzete iz najboljih današnjih knjiga u prevladavajućim estetičkim sistemima. Ova kritika će pokazati razliku između spomenutih i naših koncepata kao što će pokazati ono što nedostaje našoj početnoj definiciji umjetnosti kao reprodukcije realiteta što će nam omogućiti da proslijedimo do mnogo egzaktnijeg razvoja koncepata umjetnosti.

Definicija umjetnosti kao imitacije prirode otkriva samo njene formalne objekte, primjereno ovoj definiciji umjetnost bi trebala težiti što je moguće većem ponavljanju onoga što već postoji u izvanjskom svijetu. Ovo ponavljanje mora se smatrati suvišnim za prirodu i život koji su nam već prezentni s onim što bi umjetnost, primjereno ovoj koncepciji, trebala značiti za nas i još više od toga, imitacija prirode je ogroman napor koji daleko zaostaje za svojim objektom zato što u imitaciji prirode umjetnost, imajući u vidu njeno ograničeno značenje, moze nam dati samo obmane namjesto istine i samo beživotne maske namjesto realno živućih bića.

Ovdje ćemo primijetiti prije svega da riječi „Umjetnost je reprodukcija realiteta“ i također „Umjetnost je imitacija prirode“ definiraju samo formalne principe umjetnosti. Da bi definirale sadržaj umjetnosti, moramo dopuniti prvi zaključak koji smo povukli u pogledu njegova cilja i ovo ćemo napraviti naknadno. Druge objekcije ne možemo aplicirati u pogledu onoga što smo već izložili. Od prethodnih ekspozicija evidentno je da reprodukcija ili „repeticija“ objekata i fenomena prirode od strane umjetnosti nije prekomjerna, sasvim suprotno, ona je nužna. Ukoliko bismo se vratili na opservaciju da je repeticija ogroman napor koji daleko zaostaje za njenim objektom mora biti rečeno da je ovaj argument valjan samo onda kada se pretpostavlja da umjetnost hoće kompletirati realitet, a ne samo biti nadomjestak za njega. Mi, međutim, tvrdimo da umjetnost ne može stajati kao usporedba sa živućom realnošću i da je karakterizira kompletno odsustvo vitalnosti koje posjeduje sama realnost i ovu tvrdnju smatramo da je izvan svake sumnje.

Pogledajmo daljnje objekcije koje teorija imitacije ima na naše poglede.

Dok je nemoguće postići potpuni uspjeh u imitaciji prirode sve ono što preostaje jest samozadovoljni užitak u relativni uspjeh toga hokus pokusa, ali što se više kopija nosi u izvanjskoj sličnosti sa originalom, ovaj užitak postaje sve hladniji ili čak raste do sitosti i odvratnosti. Postoje portreti koji su užasno slični kao originali. Jedna izvanredna imitacija pjesme slavuja postaje dosadna i odvratna čim smo saznali da to nije pjesma pravog slavuja, nego da je vješti imitator slavujevog poja. To je zato jer imamo pravo očekivati drugačiju glazbu od ljudskoga bića. Ovakvi trikovi u izvanredno vještoj imitaciji prirode mogu biti uspoređeni sa umjetnošću mađioničara koji bez promašaja baca leće kroz otvor koji nije veći od leće i koje je Alexsandar Veliki nagradio sa medimnos leća.

Ove opservacije su dobre upravo onoliko koliko se mogu aplicirati na nekorisnost i  besmislenost kopiranja onoga što ne zaslužuje pažnju ili predstavljaju prijevaru puke izvanjske lišenosti sadržaja (koliko mnogo hvalevrijednih radova umjetnosti nosi ovu zajedljivost, ali zaslužujuće što je smiješno). Sadržaj dostojan pažnje misleće osobe može zaštiti umjetnost prijekora da je samo zabava što ona vrlo često jest. Artistička forma ne spašava rad umjetnosti od prezira ili podsmjeha ako, s obzirom na važnost njenih ideja, rad ne može odgovoriti na pitanje: je li to bilo vrijedno problema? Beskorisne stvari nemaju se pravo poštovati.

„Čovjek je jedan kraj u samome sebi“, ali stvari koje čovjek radi moraju imati svoj kraj u zadovoljstvu čovjekovih potreba, a ne u njima samima. Ovo je točno razlog zašto beskorisne imitacije nose izvanjske sličnosti sa originalom i zašto onda raste odvratnost.

„Zašto je izgubljeno toliko mnogo vremena i rada na njima?“ mi se pitamo kada gledamo u njih.

„I zašto je šteta tolika odsutnost sadržaja koja ide ruku pod ruku sa perfekcijom izrade?“ Dosada i nezadovoljstvo narastaju od mađioničara koji imitira pjev slavuja i oni objašnjavaju u nekoliko značajki sadržaj gornjeg kriticizma: čovjek koji ne razumije da on treba pjevati ljudsku pjesmu, a ne da pravi ćurlike koji imaju smisao samo u pjesmi slavuja, zaslužuje samo sažaljenje.

S obzirom na pitanje portreta koji je nalik na original, slijedi da mora biti razumljeno ovo: da bi bila vjerna, svaka kopija mora zamijeniti bitne značajke njenog originala. Portret koji ne zadovoljava ove zahtjeve je najskuplji, dok značajke lica nisu vjerne portretu i kada u isto vrijeme sitni detalji lica bivaju pokazani portret se smatra grubim, beznačajnim, beživotnim i kakav još može biti, nego odvratan. Ovakve objekcije još više rastu kod onoga što se zove „fotografskom kopijom“ realiteta. Ne bi li bilo bolje reći za kopiranje kao i za sve ono što čovjek radi da zahtijeva razumijevanje, a to će reći sposobnost za razlikovanje bitnih od nebitnih značajki.

„Beživotno kopiranje“ to je uobičajena fraza, ali čovjek ne može napraviti vjernu kopiju, ako beživotni mehanizam nije vođen živim značenjem. Čak ne može biti napravljen vjerni prijepis običnog manuskripta, ako značenje riječi koje se kopiraju nisu razumljene.

Sad ćemo nadopuniti definiciju gore prezentirane umjetnosti i proslijediti od ispitivanja formalnih principa umjetnosti do definicije njenog sadržaja.

Obično se kaže da je sadržaj umjetnosti lijep, ali ovo mnogo ograničava sferu umjetnosti. Čak ako mi i priznamo uzvišeno i komično da su momenti ljepote sadržaj mnogih radova umjetnosti, neće doći pod tri značajke lijepoga, uzvišenoga i komičnoga. U slikarstvu ove podjele ne mogu biti primjenjene na sliku domaćeg života u kojoj nema ničega lijepog ili smiješnih osoba ili kao što je riječ o slici starog čovjeka i stare žene koje nije moguće odvojiti od ljepote njihovih godišta i tako dalje.

U glazbi je još više teško napraviti ove podjele: ako stavimo marševe, dijelove patetične glazbe i tako dalje pod značenje uzvišenoga, ako stavimo dijelove koji odišu duhom ljubavi ili dobro raspoloženje pod značenje lijepoga, ako pronađemo brojne komične pjesme, još uvijek postoji jedan ogroman broj radova čiji sadržaj ne može biti stavljen pod ove značajke bez da posebno ne namještamo cijelu stvar. S obzirom na ovo značenje stavit ćemo tužnu melodiju pod uzvišeno ili pod patnju ili pod lijepo kao podnošljiv san.

Međutim, sva umjetnost koju je jako teško stegnuti u uske okvire ljepote i njenih momenata sa respektom prema sadržaju je poezija. Njena sfera je cijeli realitet života i prirode. Poetski pogled na život i sve njegove manifestacije je različit od mišljenja filozofa i njihovih koncepcija tako da poet pronalazi u realitetu mnogo više, nego što je ljepota, uzvišeno ili komično. Niti sva tuga dohvaća vrhunce tragedije niti je sav užitak veličanstven i komičan. To se najbolje vidi u sadržaju poetskog djela koji ne može biti podveden pod ova tri poznata elementa, a to se vidi u činjenici da poetsko djelo ne može biti stavljeno u uske okvire ove stare podjele.

Dramatska poezija prikazuje ne samo tragično ili komično, nego dokazuje činjenicu, da se pored tragedija i komedija, pojavljuje i sama drama. Epika koja pripada uglavnom uzvišenome zamijenjena je romanom sa njegovim nemjerljivim kategorijama. Za lirske poeme danas je nemoguće pronaći stare okvire podjele koje bi odavale karakter njenih sadržaja, za stotine naslova nije dovoljno da se sve podvodi pod ove tri karakteristike niti su one dovoljne da ih sve prigrle (mi govorimo o karakteru sadržaja, a ne forme koja uvijek treba biti lijepa).

Najednostavniji način da se riješe ove poteškoće je u tome da se sfera umjetnosti ne limitira ljepotom i njenim momentima, nego da se prihvati sve u realitetu što može privući interes čovjeka i to ne kao teoretskog bića, nego kao običnog čovjeka, što je zajednički interes u životu, a što onda postaje sadržaj umjetničkog djela. Lijepo, tragično i komično su tri najvažnije determinacije između mnogih nebrojenih elemenata od kojih zavise vitalni naši interesi i pokušati nabrojati njih znači nabrojati sve naše osjećaje i aspiracije koji pritišću ljudsko srce.

Nužno je iznijeti mnogo detaljnije dokaze koji idu u prilog našoj koncepciji sadržaja umjetnosti, dok su druge uobičajene definicije primjerene i obično se uzimaju u estetici, iako je istina da naše poglede dijelimo sa mnogim pjesnicima i umjetnicima. Oni konstantno pronalaze svoj izraz u umjetnosti literature i u samom životu.

Ako je potrebno definirati ljepotu kao glavni ili točnije rečeno kao najbitniji sadržaj umjetnosti, jedini razlog u ovome je u razlici između ljepote kao objekta umjetnosti i ljepote kao forme koji se najbitniji kvalitet umjetničkog djela, mada ta razlika nije uvijek sasvim očigledna niti jasna, ali ova formalna ljepota ili jedinstvo ideje i oblika, sadržaja i forme nije poseban kvalitet koji razlikuje umjetnost od drugih vrsta ljudske djelatnosti. U djelovanju čovjek uvijek ima neki cilj koji predstavlja esenciju njegovih akcija. Vrijednosti ovih akcija zavise od toga kako procjenjujemo stupanj pogodnosti ovog cilja kojega mi pokušavamo realizirati. Svi ljudski napori, procjenjuje se prema tom stupnju savršenstva, koliko oni mogu biti realizirani. Ovo je opći zakon za ljudske rukotvorine, za industriju i za znanstvenu djelatnost i tako dalje, ali se također može primijeniti i na djela umjetnosti. Umjetnik (svjesno ili nesvjesno, nema razlike) pokušava reproducirati za nas izvjesne aspekte života i to ide bez da se kaže kako će on dobiti zasluge kada obavi svoj posao.

Rad umjetnosti ulaže sve napore u harmoniju ideje i oblika, ne manje i ne više, nego što je to slučaj kod rada obučara, rada zlatara, kaligrafije, inženjerstva, moralne odlučnosti. Svaki rad treba biti dobro učinjen, to je značenje fraze o harmoniji ideje i oblika.

Mi smo već ranije napomenuli da je važna riječ u ovoj frazi „oblik“ koji nam govori da umjetnost izražava ideju ne kroz apstraktne koncepte, nego kroz žive individualne fakte. Kada kažemo da je umjetnost reprodukcija života i prirode, govorimo istu stvar: u prirodi i životu nema apstraktnih bića, sve u njima je konkretno. Reprodukcija mora što je više moguće prezervirati bit stvari što reproducira, dakle, rad umjetnosti mora sadržavati što je moguće manje apstraktnih odnosa, sve u njemu mora biti što je moguće više izraženo konkretno u živim scenama i individualnim oblicima.

Konfuzija ljepote forme je bitan kvalitet rada umjetnosti i ljepota je jedan od brojnih objekata umjetnosti, ali je jedan od uzroka tužne zloupotrebe umjetnosti.

„Objekt umjetnosti je ljepota“ ljepota pod svaku cijenu, umjetnost nema drugi sadržaj. Što je najljepša stvar (prekrasno je) na svijetu? U ljudskom životu ljepota (krasota) i ljubav, u prirodi – to je teško odlučiti, ali ima toliko mnogo ljepote u njoj. Dakle, neophodno je primjereno ili neprimjereno, ispuniti poetske radove sa opisom prirode, što je toga više, to je više ljepote u našem radu.

Neopravdano proširenje na ljepotu prirode nije velika šteta u radovima umjetnosti. Ono može biti preskočeno, ako je dodano na izvanjski način, ali što će biti učinjeno sa ljubavnom spletkom? Ona ne može biti ignorirana, ona je baza za sve ono što je utegnuto u gordijski čvor, bez toga sve gubi koherenciju i značenje. Osim činjenice da zaljubljeni par, pateći ili trijumfirajući, čine tisuće radova zastrašujuće monotonim, osim činjenice da promjena njihove ljubavi i autorov opis ljepote ne ostavljaju prostor za bitne detalje, navika opisa ljubavi, ljubav i vječna ljubav čini da poezija zaboravlja kako život ima mnogo interesantnijih aspekata za čovjeka uzevši općenito.

Sva poezija i život opisan u njoj pretpostavljaju vrstu osjećaja, ružičaste nijanse, umjesto ozbiljno opisanog ljuskog života koje nalazimo u mnogim velikim radovima umjetnosti koji izazivaju neobičan estetski užitak (i da bismo se uzdržali od upotrebe mnogo egzaktnijih epiteta) predstavljaju pogled na život i poet se vrlo često pokazuje da je mladić čije su priče interesantne samo onim ljudima koji imaju istu moralnu i fiziološku starost kao što je njegova. Konačno ovo degradira umjetnost u očima ljudi koji se pojavljuju u blaženom periodu rane mladosti. Umjetnost tako izgleda da je prošlo vrijeme za bolesne sentimente odraslih i to nije bez opasnosti za mlade ljude. Mi svakako ne mislimo da je poet treba biti optužen, jer opisuje ljubav, ali estetika mora dati odgovore opisuje li on ljubav kad on doista želi da to učini.

Ljubav, primjereno ili neprimjereno, je prvi problem umjetnosti s obzirom na ideju da je ljepota sadržaj umjetničkoga djela. Drugo, što je u uskoj vezi sa prvim, jest umjetnoća. U naše vrijeme ljudi se smiju Racineu ili gospođi Deshoulieres, ali je dvojbeno kada moderna njih ostavlja daleko iza, jer inzistira na jednostavnosti, na prirodnosti izvora akcije, originalnu prirodnost dijaloga.

Podjela dramatis personae na heroje i na zlikovce može danas biti primjenjena na radove umjetnosti u patetičnoj kategoriji. Kako koherentno, lagano i elokventno govore ovi ljudi! Monolozi i dijalozi modernih romana nisu manje stilizirani od monologa u klasičnim tragedijama.

„Sve u radovima umjetnosti treba biti obučeno u odjeću ljepote“ i jedan od uvjeta ljepote je da svi detalji moraju biti razvijeni izvan spletki tako da karakteri u romanima i komadima daju duboko značenje izvan planova akcije kao kod osobe koje u realnom životu tako nešto nikada ne bi napravile pa ako jedan karakter učini instinktivan ili nepromišljen korak, autor to pokušava obraniti karakterom osobe, dok kritičar smatra da sam lik nije dovoljno praktički motiviran i ako je akcija uvijek individualno motivirana, ne dakle okolnostima ili stanjima ljudskog srca.

Vratimo se međutim esencijalnim pitanjima svrhe umjetnosti. Prva i opća svrha svih radova umjetnosti, mi tako kažemo, jest reprodukcija fenomena realnog života koji su od interesa za čovjeka. Pod realnim životom mislimo naravno ne samo ljudske relacije prema objektima i bića objektivnog svijeta, nego također njegov unutrašnji život. Ponekad čovjek živi u snu i u tom slučaju san ima za njega (do izvjesnog stupnja i do izvjesnog vremena) značenje nečega objektivnog. Mnogo češće čovjek također živi i u svijetu svojih emocija. Ova stanja, ukoliko postanu interesantna, također se reproduciraju u umjetnosti. Ovo spominjemo zato da bismo pokazali da naša definicija uzima sadržaje ljudske mašte za umjetničko djelo, ali mi smo također rekli da, pored ove reproduktivne funkcije umjetnosti, postoji i njena funkcija da objasni sam život. Ovo može biti napravljeno do izvjesnog stupnja u svoj umjetnosti, često je  dovoljno pozvati u pažnju objekt (što umjetnost uvijek jest) u namjeri da objasni njegovo značenje  ili da omogući ljudima bolje razumijevanje života. U ovom smislu umjetnost se ne razlikuje od diskursa o objektu, jedina je razlika u tome da umjetnost bolje postiže svoju svrhu, nego sam diskurs, posebno naučeni diskurs, mnogo je lakše, ako se upoznamo s objektom pogotovo, ako naš interes raste brzo kad on prezentira žive forme, nego kad je riječ o suhoparnim referencijama tog života.

Romani Fenimora Coopera učinili su mnogo da upoznamo društvo i život divljaka, nego etnografske priče i argumenti koji su važni za studiranje tog predmeta, ali dok sva umjetnost ima intencije prema novim i interesantnim objektima, poezija uvijek nužno vrlo oštro i jasno ocrtava esencijalne oblike objekta.

Slikarstvo reproducira objekt u svim njegovim detaljima, također i skulptura, ali poezija ne može uzeti u obzir detalje, u nužnosti da napusti takvu sliku, ona svoju pažnju usmjerava prema zadržanim značajkama To je razlog zašto u poetskim scenama uvijek ima toliko realnosti, svaka riječ je ovdje zato da označi objekat. U riječima, (konceptima) svaka nejasnoća je napuštena i jedino preostaje esencijalna značajka. Za neiskusni duh riječi koje označuju objekt mogu biti jasnije, nego što je objekt sam, ali ova jasnoća je jedno osiromašenje. Jedan objekt ili događaj mogu biti mnogo inteligentniji u radovima poezije, nego u realitetu, ali jedno priznanje koje mi priznajemo je, da je  riječ o jasnoj i snažnoj aluziji stvarnosti, mi ne uzimamo u obzir nezavisnost njenog značenja kao nešto što može kompletirati svu puninu realnoga života. Mi se ne suzdržavamo od toga da dodamo kako svaka proza radi to isto što radi i poezija. Koncentracija pažnje na esencijalne značajke objekta ne razlikuje značajke poezije, nego su zajedničke oznake svakog racionalnog govora.

Bitna svrha umjetnosti je reprodukcija što je od interesa u ljudskom realnom životu, ali imati interese u fenomene života znači da čovjek ne može, a da ne izgovori sud o njima, svjesno ili nesvjesno. Pjesnik ili umjetnik ne može prestati biti čovjek pa prema tome on ne može čak i onda kada bi to htio, suzdržati se od toga dati svoj sud o fenomenima koje opisuje. Ovaj sud je izražen u njegovom radu i ovo je druga svrha umjetnosti  koja se smješta u jednu moralnu aktivnost čovjeka.

Postoje ljudi čije suđenje fenomena života sadrži gotovo ekskluzivno ono što oni izdaju kao inklinaciju nekih aspekata života, dok druge izbjegavaju. To su ljudi čija je mentalna aktivnost slaba. Radovi ovih ljudi bez obzira bili oni pjesnici ili neki drugi umjetnici, nema drugu svrhu, nego da reproduciraju pozitivne strane života, ali ako je kod čovjeka njegova mentalna aktivnost snažana i stimulirana pitanjima koja ocrtavaju čitav realni život što je dar artističkog talenta, on će u svojim radovima svjesno ili nesvjesno iskazati žive sudove fenomena koji ga interesiraju (i koji izazivaju interes njegovih suvremenika, jer misleći čovjek ne može pokazati interes prema onim fenomenima koji samo njega zanimaju).

Njegovi crteži ili njegovi romani, pjesme i drame će prezentirati ili pak riješiti probleme koji narastaju iz samoga života, njegovi radovi bit će eseji o subjektu predstavljenog života. Ovaj trend može naći izraz u svim umjetnostima (u slikarstvu, na primjer, možemo posebno poentirati slike socijalnog života i povijesnih scena) i koje se posebno razvijaju u poeziji koja nam daje pune prilike da izrazimo definitivne ideje. U ovom slučaju umjetnik postaje mislilac i radovi umjetnosti, dok ostaju u sferi umjetnosti, dobivaju znanstvenu signifikantnost. Odatle ne možemo reći da ništa ne korespondira radovima umjetnosti u realitetu, jer se ovo odnosi samo na formu. Međutim, ako uzmemo u obzir sadržaj, izražavamo problem ili pak rješavamo neko realno pitanje umjetnosti koje može biti pronađeno u realnom životu bez predodređenosti, bez arriere-pensee.

Pretpostavimo da rad umjetnosti razvija ideju koja trenutno luta od puta istine i da one nema sudbinu stroge prirode ili da jedan ekstrem vodi do drugoga ili da opisujemo čovjeka koji je u sukobu sa samim sobom ili da mi opsujemo konflikt između strasti i uzvišenih aspiracija (koje su fundamentalne ideje koje možemo pronaći kod Fausta) pa se pitamo daje li realni život daje primjere za ovakve situacije?

Nije velika mudrost ukoliko izbjegavamo opservirati realni život, nije znanost jednostavno odustati od života smještajući sam život u jednu formulu. Sve u znanosti i umjetnosti može biti izraženo u životu i može se pronaći puna i perfektna forma sa svim njenim živim detaljima-detaljima koji obično sadrže puno značenje samog predmeta i koji često nisu razumljeni od strane znanosti i umjetnosti i koji vrlo često nisu prigrljeni od njih. U događajima realnog života sve je istinito, ništa se ne previđa, ništa nije jednoznačno, ništa nije uzak pogled na ljudku patnju i stradanje. U svojim instrukcijama u svom naučavanju život je puniji i istinitiji i čak mnogo više umjetnički nego što je to slučaj sa radovima školaraca i pjesnika, ali život ne može objasniti fenomene, on nije sadržan sa dedukcijama aksioma. Ovo se radi u radovima znanosti i umjetnosti. Istina, dedukcije su nekompletne, jednoznačne ideje kompariraju se sa sadašnjošću života, ali su one tako pravljene za nas kao genije, bez njihove pomoći naše dedukcije bi još uvijek bile jednoznačne i oskudne.

Znanost i umjetnost (poezija) su priručne za one koji počinju sa studijem života, njihova svrha je da pripreme studente da čitaju originalne radove, a kasnije da potraže referentne knjige od vremena do vremena. Nikad se ne događa da znanost prikrije ovo niti se događa da ih pjesnik prikrije sa svojim na brzu ruku pripremljenim bilješkama. Estetika uvijek inzistira na tome da je realni život i realitet superiorniji od same umjetnosti.

Imajući u vidu sve ovo što smo do sada rekli, idemo prema sljedećem pogledu na umjetnost: bitna svrha umjetnosti je da reproducira realni život u onome što je od interesa za čovjeka. Vrlo često, posebno u poetskim radovima, objašnjenje života i naše suđenje njegovih fenomena također dolazi prije.

Relacija umjetnosti prema životu je slična kao onoj kod povijesti, jedina razlika u sadržaju je da je povijest jedan račun života čovječanstva koja sadrži uglavnom faktičke istine, dok nam umjetnost daje priče o životu čovjeka koji ima mjesto u toj faktičkoj istini uzetoj vjerodostojno kao psihološka i moralna istina.

Prva funkcija historije je reprodukcija života, a druga koja je izvedena kod svih povjesničara je njegovo objašnjenje. Ukoliko izostavi ovu drugu funkciju, povjesničar postaje puki kroničar i njegov rad uglavnom služi kao zbirka za druge povjesničare ili kao materijal za čitanje kako bi se zadovoljila radoznalost. Radeći na ovoj drugoj funkciji povjesničar postaje mislilac i konzekventno tome njegov rad dobiva znanstvene zasluge.

Točno isto ovo treba biti rečeno u pogledu umjetničkog djela. Povijest ne ide u natjecanje sa povijesnim životom, ona prihvaća da je slika koju slika prilično blijeda, nekompletna, više ili manje nekorektna ili da su svi događaji jednoznačni. Estetika mora priznati ovu umjetnost također i iz istih razloga ne smije misliti da komparira sebe sa realnim životom koji je mnogo manje iznenađujući u ljepoti.

Obrana realiteta protiv fantazije ili sanjarenja pokušat će dokazati da se radovi umjetnosti ne mogu komparirati sa živom realnošću što je bit ovog eseja, ali degradiraju li oni umjetnost, kao što autor kaže? Da, ako pokazuju da umjetnost stoji niže, nego realni život u artističkoj perfekciji radova koja znači degradaciju umjetnosti, ali protestirati protiv panegirika, još uvijek ne znači potcjenjivanje i ponižavanje. Znanost ne zahtijeva da stoji više, nego realnost i ne daje ništa čega bi se sramila. Umjetnost također ne smije zahtijevati da stoji poviše realnog života kako ga ne bi degradirala. Znanost se ne srami reći da ona pokušava razumjeti i objasniti život i da uzima ova objašnjenja na dobrobit čovjeka. Također neka se umjetnost ne srami nadomjestiti čovjeka ukoliko on nema priliku da uživa u punini realnog života reproducirajući stvarnu realnost što je više moguće i objašnjavajući je za njegovu dobrobit.

Neka umjetnost bude sadržaj fine i uzvišene misije da bude zamjena za realitet u slučaju njegova odsustva i da bude priručna za život čovjeka.

Realitet stoji više, nego snovi i esencijalna svrha stoji više, nego tvrdnje fantazije.

******************************

Prema Solovjevu ova teza Černiševskoga je prvi korak prema „pozitivnoj estetici“, dok je prema samom autoru iz predgovora trećea izdanja Teze njen je doprinos uglavnom u tome da se ruska publika mogla upoznati sa nekim Feurbachovim idejama, iako Feuerbach nije pisao o estetičkim problemima i on je napisao u tom predgovoru da je on u to vrijeme bio na stajalištu da njegove estetičke ideje nisu od posebne važnosti, nego da se u centar gravitacije stavi sve ono što dolazi od Feurbacha i odatle njegovo stajalište da je konkretna realnost iznad same umjetnosti. Umjetnost je patvorina, dok je realnost izvor ljepote i istine. Tako je i sa sanjarenjem koje je oprečno  estetičkom sentimentalizmu.

Sanjarenje i čak fantastične konstrukcije pojavljuju se u realnom životu, one posjeduju zbiljsku vrijednost kao živući dio realiteta, ali ukoliko kultiviramo sanjarenje koje se razlikuje od realiteta, mi se istovremeno povlačimo u umjetni i izmišljeni svijet i utoliko se udaljujemo od realiteta i tako gubimo kontakt sa ljepotom.

Ima nekih teoretičara koji su kasnije zapisali da je ovdje riječ o jednoj novoj estetici koja je stvorena kao pohvala čovjeku koji je prepoznat kao prirodno najbolja umjetnička kreacija. Černiševki je, dakle, iznio jednu estetiku koja je bila obrana realnosti ljepote ili koja je bila opsjednuta ljepotom realnosti što je iznad artističke ljepote i na taj je način otvorio nove puteve u ruskoj duhovnosti i nove horizonte za filozofsku estetiku.

Njegova himna realnosti i njegova himna o onome što je preko svake prirode definira estetiku Černiševskoga, dok je njegova etika zauzvrat bazirana na onome što je on vidio kao istinitu i esencijalnu ljepotu. To nije dakle nikakva destrukcija estetike kao što je na primjer riječ kod Pisareva niti je ona destruirana metafizičkim moralnim pitanjima, nego je upravo riječ sasvim suprotna da su etička pitanja viđena kao pitanja istinite i esencijalne ljepote i ova pozicija humanizma u neku ruku postat će vrlo bogata i briljantno izražena u estetičkim istraživanjima ruskih umjetnika i mislilaca u dvadesetom stoljeću, dok je njegov estetički humanizam zapravo zaključen Dostojevskim i Solovjevim.

Lt.dr.Zlatan Gavrilović Kovač

Feb 4 '16 · Oznake: estetički realizam černiševskog