NEPROSPAVANA NOĆ U TVORNICI OBUĆE AIDA TUZLA



 


RADNICI TVORNICE OBUĆE AIDA TUZLA dođu na posao i neće da odu kući po isteku radnog vremena u kojem nisu ništa radili. Kad se dođe kući valja usisavat, sjeći drva, popravljat ogradu, itd. Odluče se prenoćiti u Fabrici. Noću se vidi ko laže i ko krade. Tako dežuraju svu noć. Direktora su jučer izbacili iz Fabrike, kad oni ne rade ništa, šta da ne radi i on?, a noćas su mu našli zamjenika koji je i obijao direktorovu kancelariju.

 

Onda su popizdili, popizdali, izdali i pozvali Policiju. Tako je počela igranka bez prestanka. Pravo rock rokanje. Bilo je raznih prijedloga: tamburaši, sevdah, limena glazba... Ama, šta tu neko ima da se zajebava, rekao je jedan policajac i prvu radnicu koja mu je bila na dohvat opalio nogom u trbuh. Srećom, nije bila trudna, već budna, ali cokula je tvrda.

 

I, Doklećemomi tako ljudi moji?! Ima li ikoga da se Boga boji?

 

Ne smije se tako ne/raditi, Tuzla je grad radničke klase. Ima grfičare, ima topioničare i livce, metalske radnike, rudarsko i solarsko srce!

 

Nastala je opća gungula, naprdivanje, pdjebavanje, napucavanje, naguravanje i zakucavanje, a Policija je bila spriječena u pravljenju zapisnika o obijanju kancelarije, da bi na kraju ustanovila: pa, kancelariju niko nije ni obio ni orobio, ali je zamjenik imao duple ključeve, pa je ušao kao čovjek na posao, a fotelje su dobre i za plaće i za spavanje.

 

Danas u 09,00 radnici i radnice AIDE idu pred zgradu tuzlanske Kantonalne Vlade da se izjadaju i da ih okade svojim mirisom sirotinje i gladi. Onda će na igranku bez prestanka ispred Ambasade Sjedinjenh Američkih Država u Sarajevu. Oni besplatno prave sendviče i daju sokove.

 

A ko želi, može dobiti i Osamu Bin Ladena. Nasamo I Nacrno.

 

AMA Batluk i Rahatluk.

 

* * *

 

12.veljače, anno Domini 2015.  Atif Kujundžić

DR NELE KARAJLIĆ ĆALOVINA JANKOVIĆ NENAD

 



Čini se, bila je 1983. godina, kad je Predsjedništvo Saveza Socijalističke Omladine Bosne i Hercegovine odlučilo dr Neleta Karajlića i Zabranjeno pušenje poslati na raspravu koju organiziraju Društvene organizacije koje okupljaju mlade /tada popularni DOKOM, kojemu je predsjednik bio Nijaz Skenderagić/, a povodom ispada rock grupe Zabranjeno pušenje tokom koncerta na Rijeci, kada su se čule i riječi: Crk'o Maršal...

 

Kao gaf, jer mislilo se na gitarsko pojačalo marke Marshall koje je u to vrijeme koristila i napopularnija grupa naPlaneti Beatlesi. To je izgledalo kao dobra i bezazlena, mada opora i surova rock dosjetka s obzirom na stanje zdravlja maršala Socijalističke federativne Republike Jugoslavije Josipa Broza Tita i svakako glup i bezdušan povod za svaku diskusiju.

 

Ublijedjelom Neletu drhtalo je i školjocalo loše urađeno zubalo prljavosive boje. Čudio sam se da tako mlad čovjek ima vještačko zubalo, ali sam to ostavio po strani.

 

I, branio sam Neleta i Zabranjeno pušenje. Znao sam slične čaršijske kukavce. Nisu oni imali hrabrosti ni za što. A trtali su zbog i od svega. Sama sinagma: Crk'o Maršal! Mogla je izletjeti iz bilo čijih usta, kao dio rock slenga koji smo svi koristili. I ja sam svirao u sličnoj grupi. I svako je mogao dobiti po guzici zbog toga, ali Neleta je to lansiralo u orbitu kuražnih momak i popularnosti kao daje Džems Din.

 

Dakle, govorio sam prvi kao sekretar Književne omladine Bosne i Hercegovine i rekao: nije problem u tome što nam mladi Rijeke pišu i poručuju da se dogodilo, već u tome što nismo nazočili koncertu, da bismo i sami uistinu znali, i osjetili kontekst u kojem je to rečeno i da bismo sami rekli svoje sigurni da ne nasjedamo nečijoj zluradosti.

 

Ustvari, želio sam odbraniti građansko pravo Zabranjenog pušenja da misli i raspravlja o svome problemu kako misli i želi i da ima pravo o tom problemu misliti na taj način. Jer: crk'o – crk'o. Tako i na taj se način tada govorilo u rock' and roll maniru! Je li Marshallu nešto bilo – nije. Taman posla. Koješta! To su nam javili sa Rijeke. OK. Jesmo li bili tamo da to čujemo – nismo. Šta to mi izmišljamo u svome Dragom Bogu a protiv Zabranjenog pušenja? Govorimo o nečemu što nismo sami ni čuli, niti vidjeli! A i Marshalla nam je bilo ne vrh neke stvari! Posebno na taj način!

 

Tako smo mislili u Sarajevu, u potkrovlju Predsjedništva SSO BiH, Danijela Ozme 07., toga dana. Treba olabaviti i krenuti Europskim putovima. Osluškivao sam i gledao lica Nijaza Skenderagića, Asima Metiljevića, Senada Avdića, Julijanu Petrić, Saidu Malkoč, Gorana Sarića – Sarajlije su izgleda izredom odlučili da ništa ne govore – a na nekim licima se zrcalio strah i ukočenost, tako je moja diskusija bila, izgleda jedina i kao stvorena tek kao upozorenje dr Neletu Karajliću.

 

Bila je tu još jedna uš koja je bila zadužena za moje osobno praćenje, a da to nisam ni znao. Sada je predsjednik središnjice jednog centra Bosne i Hercegovine... Imam o njemu niz priča i svjedoka. Na njegove usrdne zamolbe ilegalno sam ga uveo u prostorije Predsjedništva Saveza Socijalističke Omladine BiH kao svoj podrepak na taj sastanak. Ali i na još puno mjesta. Imao je svoje posebne zamolbe da ga dovedem na taj rani jutarnji sastanak jer želi da to vidi, kako izleda i tome se ubuduće želi posvetiti u svome radu.

 

Tako prođe hrđa zlopogleđa na tom sastanku da bude bolji i ljudski značajniji. Odahnuo je ali i strepio i suknuo na vrh Topliste Nadrealista. Kasnije, uvukao se Kusturici u šupak, jer je mislio da je to najbolji put u pakao kako ga on vidi.


Vrhunsko govno za Top Listu Nadrealista najžešće smrdi što je najbolja preporuka za budućnost kod Ravnogoraca.


Još: rock' and roll. Dobar kao vol.


KOJA FORA!


TAČNA I MRAČNA!

 

U namjeri da poništimo nedorečen i neukusan ispad Zabranjenog pušenja mi smo im dali krila. Meni se uvijek gadio guzonjin sin, alkoholiziran i preznojen koji se scenom bahato kreće, nema glas i falšira... U novije vrijeme /s godinama/ baš je izgubio mjeru, nastojeći da mu leprša taj pretijesni ogrtač od jeftinog plavog platna natopljenog njegovim znojem, pokazivao je nezgrapno građeni torzo i znojavo tijelo, nasilničku narav prema publici, gledateljima i posjetiteljima nastojeći ih pretvoriti u dodatni instrument svoje namjere i dokaz snage loše skrpljene pjesme i zbunjene orkestracije. Baš je izgledao kao gomila govana. Za sve vrijeme nije mu nedostajalo ružnih i neukusnih riječi o Bosni i Hercegovini, posebno o Sarajevu u vrijeme agresije, baš kao mačja guza i prkno njegovoga uvijek zapuštenog šefa.

 

I, onda mu se prohtjelo donijeti fajront u Sarajevo!


Ali mu se nije posrećilo, a Sarajlijama se nije svidjelo.


Nema tu fajronta Budalo, tu se živi i radi svaki sekund dana i noći. Majmun izmišlja i vidi da mora pobjeći iz Sarajeva koje mu je bilo i rodni grad.



Ja, koji mu nisam nikad pisao niti poslije one sjednice nikada više nisam ga uživo vidio, kome se on nije zahvalio, jer sve je moglo krenuti i drugim pravcem, pozdravljam ga:

 

NELE AGA OMLIJEČI TE TOLJAGA.


Mal' da odeš dovraga!


* * *

22. veljače, anno Domini 2015. Atif Kujundžić

        

STO GODINA RUSKE REVOLUCIJE



 

Evo uskoro proslavljamo sto godina od ruske revolucije I mogli bismo reći da i ovo 21 stoljeće otpočinje u znaku Oktobra samo što su danas tonovi malo drugačiji kada se svi trude u osporavanju Lenjinove legacy jer je ona tobože bila samo tiranija i bespravlje. A sve je otpočelo prije ravno sto godina kada je u martu 1917 godine caristička Rusija kolapsirala kao vidljiva država.

 

U to vrijeme nije postojala planirana revolucija izuzev što se rastvaranje ruske vlade proširilo duž čitave ruske zajednice. Uvjeti za revoluciju nastali su kada je rasulo dosegnulo svoj vrhunac na način da je vlada bila kompletno nemoćna. Početkom novembra mjeseca 1917 godine boljševici su preuzeli rusku vladu gotovo bez ispaljenoga metka , Lenjin se pojavio nakon skrivanja čestitajući petrogradskom sovjetu naglasivši da sada otpočinje nova povijesna era.

 

Članovi vlade našli su svoje mjesto u Zimskom dvorcu ali bez Kerenskoga koji je pokušavao povući ruske trupe sa fronta kako bi slomile revolucionarni revolt. Međutim prije nego se mogao vratiti vlada se predala a boljševici su preuzeli vlast. Tako je otpočela jedna teška i bremenita povijest koja je obilježila našu epohu na način da smo svi još uvijek njeni suučesnici bez obzira da li pristajemo na nju ili je pak negiramo. Promatrajući revolucionarne događaje retrospektivno imajući u vidu sto godina teškoga revolucionarnoga naslijeđa ne možemo a da se ne prisjetimo riječi velikoga Adrea Gidea koji je negdje zapisao da je njegova generacija u Ruskoj revoluciji vidjela spas europske kulture nakon kalvarije Prvoga svjetskoga rata.

 

Danas malo tko pristaje da kaže upravo to- da je ruska revolucija značila spas europske kulture od besmisla i tragedije kapitalističke produkcije koja je i u smrti milijuna ljudi širom svijeta vidjela samo dividende i profitne stope. Danas se govori kako je Lenjin bio nasilnik nad umjetnošću i kulturom, kako je socijalizam bilo društvo nivelizirane egzistencije koja je trpila nad tiranijom jednoumlja, kako je revolucionarnoj avangardi jedina stvarnost i jedina realnost bila zatvaranje ljudi po gulazima diljem cijele države i egzekucije nevinih , da je politička praksa komunista bila praksa neargumentiranih birokratskih kvalifikacija i presuda, da je to bila politička praksa hajke na intelektualce i prosvijećene ljude duha, praksa represije i drakonskih kazni, praksa birokratske samovolje nezamislive u zemljama sa pravim poretkom.... ukratko da je tu bilo riječi o političkom i revolucionarnom makijavelizmu koji je istakao kao svoje osnovno načelo da treba pripremati teror u tajnosti....

 

Međutim sve su to čiste laži i budalaštine nezadovoljnih malograđana koji u socijalističkim uvjetima nisu vidjeli medij vlastite promocije, bogaćenja i napredovanja nego su im za to trebali novi tranzicijski uvjeti koji su zemlju pretvorili u totalnu ruševinu. A zapravo je bilo riječi o jednom pokušaju da se naspram društva dehumaniziranih odnosa stvori jedan poredak jednakosti i bratstva među ljudima koji bi istovremeno bio i poredak općega blagostanja za sve ljude. Danas vidimo kako je ta velika ideja prošla u svijetu oznojenom od hibridnoga sporta kojega pratimo na televizijskim ekranima uz gutljaje domaćega piva i pečene kobasice. Da čovjek pukne od smijeha!!!

 

Međutim kada promatramo što su zapravo klasici marksizma htjeli konačno reči onda je karakteristično to da oni nigdje nisu promatrali društvo i društvenu zajednicu čisto ideologijski nego su taj fenomen promatrali u svezi sa općim socijalnim razvojem , sa razvitkom realnih životnih okolnosti i realnoga življenja ljudi . Zato se na primjer pitanje odumiranja države ili religije kod njih pojavljuje u sve društvenoj, svjetsko povijesnoj vezi kao važan moment ljudskoga odnosa prema cjelokupnoj stvarnosti u toku razvoja od klasnoga društva do socijalizma. Proces društvenoga života će dakle skinuti sa sebe svoj mistični magleni veo samo kada kao proizvod slobodno udruženih ljudi bude stajao pod njihovom svjesnom planskom kontrolom. S tim usko u vezi pojavljuje se kod klasika marksizma i pitanje ispunjenosti smislom ili besmislom individualnoga života pojedinačnoga čovjeka. Jer se u nemogućnosti sagledavanja osnova života krije i naša nemoć pred onim silama koje stvaraju nesigurnost i koje imaju veliki utjecaj u nastanku našega shvaćanja da je život besmislen.

 

Marx je naročito u vezi sa periodom oslobađanja čovjeka kojega donosi socijalizam ukazao na važnost iskorištavanja slobodnoga vremena pri tome polazeći od rada pa razlikuje carstvo nužnosti od carstva slobode koje može da procvjeta samo na carstvu nužnosti kao svojoj osnovici. Sa ovim carstvom slobode za čovječanstvo može započeti nova epoha kulture.

 

I ova epoha kulture, socijalističke kulture razlikuje se od današnje neograničene vladavine besmisla nad cjelokupnim životom ljudi u kapitalizmu koja je sigurno jako važan izvor specifičnih snaga današnje religijske potrebe uslijed sveopćega nihilizma, iracinalizma, straha i očajanja koje je socijalno psihološki teško uzdrmati a čije prevladavanje je moguće samo putem koji su označili Marx , Engels i Lenjin – putem preobražavanja onih oblika života koji ih proizvode i reproduciraju. Eto to je ukratko mišljenje klasika marksizma o socijalističkom poretku koji nije imao nikakve stvarne veze sa poretkom realnoga socijalizma izuzev što se na njih pozivao pa je tako ostao prazna fraza koja se dobro naplaćivala dok je trajalo a onda je malo trebalo da svi odustanu od marksizma iako su se decenijima zaklinjali na njega.

 

Tako je ovih sto godina ruske revolucije stoljeće lutanja duhovnom i socijalnom historijom u kojem su se lutanju mnogi izgubili da se više nikada ne vrate.

 

 

Zlatan Gavrilović Kovač 
Feb 19 '15 · Oznake: sto godina ruske revolucije

KAKAV MORA BITI ČOVJEK DA BI PREUZEO VLAST?




ČOVJEK MORA BITI TAKAV IL' NIKAKAV.

MALO ZBRKAN, A NADRKAN.

UVIJEK SMJERAN, SEBI VJERAN. 

NE POMODAN, SEBI ODAN. 


BAHRIJI UMIHANIĆU, 

USPJEŠNOM PREMIJERU TUZLANSKOG KANTONA


Dogode se prosvjedi i katastrofa kakvu smo imali u veljači i ožujku 2014. godine. I svi to gledamo i vidimo i znamo da je to samo početak kraja koji nas uništava, spaja i odvaja od drugačijeg života. Od života koji priželjkujemo ili ga živimo ako smo u pravo vrijeme uskočili u tramvaj ili uzeli taxi, ili eventualno već imali svoj automobil.

 

Nekako namolimo Bahriju Umihanića da se usprkos svemu prihvati posla. I, preko svoje volje da uđe u džehennem jer je vatra već nahajcana pa bukti tako da puca varostalna obloga peći. Odgovarajući na zamolbe, čovjek prihvati i čak obavi dobre i teške poslove. Da pokaže, kako se to ipak može kad se hoće. A onda mu kao dva na putu kažemo da nema pojma niti o čemu i da je loš, mada smo sve loše uradili sami još prije njega.


Kao čovjek s mučnim životom iza sebe i u sebi još uvijek, imam otpor prema populističkim figurama pa i prema Bahriji Umihaniću, ali ubrzo sam morao shvatiti kako u ovom primjeru griješim. Ovaj čovjek je bio dobar u najtežim uvjetima i imao je odgovor na svaki upit, rješenje za svaki problem, predstavu o perspektivi, mada smo mu ga skrojili po svom. 


Ima uvijek 


RAZGOVJETNU PREDSTAVU O TOME ŠTA I KAKO ČINITI U NAJCRNJOJ NEVOLJI U KOJOJ SMO SE NAŠLI, NIKAKO NJEGOVOM ZASLUGOM.


Uostalom, mi smo molili njega da dođe, a ne on nas. 


Priznajem, osvojio me dosljednošću provođenja svojih razgovjetnih i uspješnih zamisli i uzdržanošću da govori o greškama prethodnika, da optužuje. A pokazalo se da je morao imati puno više zla i zlobe, a mjestimično i rezervnog đeriza koji bi izlio na autoritete oko sebe koji mu samo zavide i prenemžu se kao sinje kukavice, a sva im je vještina u tome što mogu pozvati policiju kad god im se ćefne da ih ugrožene štiti.


Bahrija je radio svoje a oni su šlajdrali u mjestu i derali cestu.


USTVARI, pozvali smo ga upravo zato da bismo mu mogli reći kako nije ni za koji hepek. Neka zna. Maheri smo mi koji smo mu sve namjestili kako bi mogao načisto izludjeti.


OTKAKO SE TO DOGODILO

PIŠEM TAKO DA GORI GUMA NA KONDOMIMA.

AKO NE VOLITE MIRIS SPALJENE GUME PONESITE GAS MASKU ZA OSOBNU ZAŠTITU.


S POŠTOVANJEM,


10. veljače, anno Domini, 2015. aBosanac+Pas


Repertorij: REDAKCIJA KLIX, MARŠ U ORAŠJE, CHARLES HEBDO,


PA, ZAR JE TO STATUS QUO DOMINE?



 


U utorak ujutro /porano/ u prostorije portala klix u Sarajevu, upala je policijska grupa skrpljena od policije iz Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske i rafalno raspalila po hard diskovima /20/ računala ovoga portala. Ljudi jesu srali, ali su znali i morali držati otvorena vrata od zahoda. Nema labavo kad se pojavi nakostriješen Dodikov podrepak.

 

Sasvim neočekivano za udružene policijske snage Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, ljudi iz klix.ba drznuli su se i odlučili za organizirani protiv udar. Upali su nenaoružani u glavnu zgradu Republike Srpske U Banja Luci,

mada mi jadni ne znamo adresu.

 

Zato je čovjek koji Zna

došao pred palatu i na stepeništu pred svima pristnim

izvukao svoj TT- ZASTAVA 7,62

VOJNODRŽAVNI PIŠTOLJ

PROPUCAO SVOJU GLAVU.

TKO JE OZNAČEN SMJER SLOBODNE RIJEČI.

 

O VISOKI DUŽNOSNICI OTVORITE VRATA SVOJIH ZAHODA I SERITE NA SVOJU PAMET. OVO VAM NI POVIJEST NEĆE OPROSTITI. A SVOJA JAJA ZAKUCAJTE ZA SVOJE FOTELJE,

DA VAM KOJIM SLUČAJEM u FOTELJI NE BI OSTALO VAŠE VESELJE.

 

MARŠ U ORAŠJE, MARŠ IZ ORAŠJA,

NARODE RADNI IZ AIDE, LIVNICE ČELIKA, KONJUHA I DITE.

ZATO ĆEMO U SARAJEVO, IAKO JE MALO DALJE.

DO AMERIČKE AMBASADE, MADA NE ZNAMO ZBOG ČEGA.

NI ONI BOSANCIMA NE ISPLAĆUJU PLAĆE.

 

U PARIZU  PROSTO UĐU I UBIJU DVANAEST NOVINARA U REDAKCIJI CHARLES HEBDOA. ČUDO JEDNO. U FRANCUSKOJ ŽIVI VIŠE OD OSAMIPOL MILIONA MUSLIMANA... A TREBA DA DOĐE ISIL.

 

Oni koji su pristali na takvu sramotu koju su napravili spram ljudskih prava u svojoj zemlji na portalu KLIX.BA nemaju mjesta na ovome svijetu. Morali su odbiti tako podlo i gnusno naređenje koje izvršavaju dok ŠUMSKI DŽUGAŠVILI trlja svoje punašne šačice. ISTO JE S ORGANIMA BEZBJEDNOSTI U FRANCUSKOJ, AKO IH IMAJU.

 

NA NOVU 2015. GODINU

ZA GLAVNOG BAJU BAJU u ŠUMSKOM RAJU

koji čuva svoju tupu velikosrpsku glavu od promahe ikakve pameti,

NIKO NIJE POTEGAO ORUŽJE NITI RUŽNU RIJEČ.

 

Kao prvo, ljudi iz KLIXa tražili su ured Premijerke iz plemena Brzogovorećih Žena i Ptica Trkačica u Bijelima čizmama. Iz jata obožavanog Glavnog Baje koji gladi svoje jaje rutavo, a mišljenje mutavo.

I našli su. Sjedi Baja i usred raja. Sve je obavio prije svoga kraja.

 

Potom, tražili su ured Glavnog Baje, što je bilo puno lakše naći.

I put je kraći nego iz Sarajeva do Banja Luke.

Momci nisu Rušili, samo su skužili i Snimili.

Mada nisu sretne ruke. Prije nego što i kažu ko su, od Baje mogu dobiti po nosu i rogu.

U međuvremenu, uglednici iz Federacije davali su izjave od kojih je Glavnog Baju zabolio penis.

Glavnom Baji je važno da je demokratura glavna

kultura ne djelu i na licinom mjestu. To je uvijek vidio kao osobni uspjeh bahatog simulacruma.

 

A Milić von Mačva šalje trupce kroz vaseljenu, ubojito oružje najjačeg i najstarijeg naroda na svetu, kako kaže.

Neandertalac trupcima upravlja svojim moćnim kažiprstom i široko se osmjehuje.

Homo Erecticusi. Osim toga Baja ima svoj pribor. Na sve strane slike Slobodana Miloševića, Matije Bećkovića, Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Dobrice Ćosića. Čiče Miče i drugih priča o Metku lutalici i veličinama srpskoga naroda, mada se nisu baš mjerili ni o kome naročito. Kriterijum je da imenovani bude zločinac.


Ali, šala, nije mala.

Username:

USRALA SE TUKA NA TARABI.

 

No, stvar, stalno ide, Gargamel je razvalio žvalje, ne može bez para dalje.

Hoće mu se, može mu se!

 

ŠTAMPAT PARE!

DVADESETDVIJE MILIJARDE KONVERTIBL MARK! TO JE DOBRO SMISLIO ŠUMLJAK.

ALI NEMA ODZIVA S MJESTA KOJE POZIVA.

ON JE ŠTETAN, BOSIĆ PREPAMETAN.

MLADEN IVANIĆ JE KOMPJUTOR KOJI BAJAZIT NE UMIJE NI UKLJUČIT.

NEMA FAJDE SVIRAT GAJDE, ČAK NI GUSLE.

KAKVA MU JE TO VEĆINA KADA JE TREĆINA, KOJU NIKO NE PRIHVATA?

 

* * *


Danas su radnici i radnice Fabrike obuće AIDA iz tvornice izbacili direktora. U naguravanju sa policijom, povrijeđene su dvije radnice. Radnici su imali čekiće u rukama. Naoružajte se ljudi. Šta je vama? Ne morate tući, već da vas ne tuku.

 

* * *

11. veljače, anno D... Atif Kujundžić

Feb 17 '15 · Oznake: redakcija klix, marš u orašje
RECENZIJA KNJIGE ‘’PUTNIK’’ EMILIJE DEVIĆ



 

Emilija Dević napisala je priču pod imenom Putnik. Isto je tako istina da je ova hrvatska pjesnikinja također svojevremeno objavila i zbirku poezije imenom Putnik bez adrese. Dakle nema nikakve sumnje u to da je Emilija zaokupljena putovanjima i to putovanjima kroz život koji se čine kao naša velika lutanja na našem putu prema apsolutu. Pa i čitav život već prema Hegelu nije ništa drugo nego kratkotrajna postaja na našem putu prema apsolutu. 


A kako bi ispričala tu svoju priču na način da ona bude prepoznatljiva kao posebitost iznijela je nju sa mnoštvom metafora i sa tolikim bogatstvom poetskoga izričaja da se svakako može reći da predstavlja rijedak primjer poezije u prozi koji je svrstavaju među naše najljepše i najnadahnutije pjesnike, pjesnike koji su nadahnuti Kristom koji su svoju poeziju žrtvovali na Gori Proviđenja jer su povjerovali.

 

Priča je zamišljena kao asocijativno izlaganje putovanja kroz sedam dana (''Tako možda i ja , na novom početku uzalud sanjam počinak jer još je dugih sedam dana koje moram ispuniti stvaranjem...''.(str.4) pa nam se čini čitajući ovu priču kao da smo u nekakvome snu u kojem se nemirno sanja , da je noć puna privida i priviđenja a da je san pun iluzija kako to i inače u snovima izgleda mada se doživljavaju kao stvarnost kada se spava a da se lako zaboravljaju kada smo budni.

 

Dakle za razliku od spekulativnoga mišljenja ovdje imamo na djelu poetsku fantaziju koja se razlikuje od znanstvene racionalne spoznaje koja nema posla sa slučajnim pojedinačnostima. Jer mišljenje je u stanju samo da proizvodi misli, ono čini da se realnost raspadne u formu čistoga razuma u kojima elementi zbilje imaju samo logičke relacije.

 

Fantazija sa druge strane predstavlja jedno novo veliko carstvo u kojem se istina i stvarnost isprepliću kao ona životna sila koja predstavlja samu našu vlastitu dušu. I to onda čini naš svjesni život tako da poezija uvuče u svoj način razumijevanja cjelokupni sadržaj duha i duše pa onda svemu može utisnuti svoj pečat i da onda preuzme na sebe posao potpunoga pretapanja i preobličivanja sadržaja života i da mišljenje i stvarnost otjelovi u fantaziji i takoreći u samoj našoj duši, da preobrazi našu stvarnost u poetičan način izražavanja i da sačuva onu prirodnu spontanost i iskonsku slobodu koje su svakoj umjetnosti neophodno potrebne.

 

Dakle ta fantazija o kojoj govorimo nije lišena mišljenja jer je i kod gospođe Dević protkana filozofskim porukama i stajalištima kao na primjer onim ''želim biti samo čovjek kao ti, ništa, ali i ništa manje od toga'' (str.26) kao i jednom spoznajom o kratkoći našega životnoga trajanja (''cijeli jedan život u latici cvijeta što leprša u svom kratkom putu prema zemlji'' str.14), o našem putu na kojem nema povratka ''nikada se neću vratiti'' (str.7) i o uzaludnosti naših pokušaja u vremenima lutanja ili putovanja kroz život.

 

Ali taj život ima smisla jer ga je Emilija pronašla u ljubavi i u nadi roditeljske skrbi pa se može reći da manje više zadovoljno napuštamo ova naša privremena boravišta da bismo se uputili prema mjestu na kojem nema niti zemlje, niti vode niti zraka niti vatre, niti mjeseca niti sunca '' ondje ne stižeš, ondje ne odlaziš, niti ostaješ, ondje se ne umire niti rađa, ne kreće se niti miruje i ne oslanja se ni na što, to mjesto se zove nirvana'' (Str 78)

 

I nije slučajno da je gospođa Dević posegnula za sanskritskim tekstom iz sutre srca iz 4 stoljeća prije nove ere da bi nam ukazala na svoja iskustva onoga što je veliki Jaspers nazvao našim '' graničnim situacijama'' kao što su to smrt ili ljudska patnja . Međutim prolaznost našega života, njegova uzaludnost, krhkost ljudskoga tijela i mišljenja ... sve se to poništava u jednom konstruktivnom emocionalizmu koji je više odlika naših žena negoli što je karakterna crta naših muževa pa se odatle čini unekoliko neobičnim da je čitava priča Putnik napisana u muškome licu. A kao rodna bića ili kao bića roda vjerujemo da je naš zadatak ispunjen već našom prisutnošću u svijetu u kojemu prinosimo i svoj stvaralački dio.

 

Zlatan Gavrilović Kovač

 

 

 SLUČAJ RIMSKIH SPORAZUMA



 

Čitam danas u novinama da je u europsko parlamentu ponovno talijanska strana pokrenula pitanje takozvanih rimskih sporazuma nakon što je Alessandra Mussolini  tobože podsjetila europske parlamentarce o broju žrtava i protjerivanju Talijana iz Istre i Dalmacije. Ja  odmah moram da kažem da cijela ta slika koju smo dobili  od nje ne odgovara istini i da je riječ o jednom velikom  lapsusu koji bi mogao biti primjeren piljaricama sa placa  ali nikako nije  primjeren članu europskoga parlamenta za koje se već unaprijed pretpostavlja da su obrazovanijega kova. 


Međutim  pokazuje se da to nije baš istina. Pogotovo ako znamo za cifru od  gotovo 500 tisuća nastradalih  Hrvata  u  području Istre i Dalmacije i to od strane talijanskoga okupatora upravo za  vrijeme vladavine Alessandrinoga djeda koji je pozivajući se na rimske imperatore kao  Augusta na primjer uobražavao da su hrvatski teritoriji prirodno pravo Talijana kojim oni suvereno vladaju. Da čovjek pukne od smijeha!!! Tako  Večernji list donosi ovu malu vijest:


Ivan Jakovčić, IDS-ov zastupnik u Europskom parlamentu, upustio se danas u mali verbalni okršaj s talijanskom europarlamentarkom Alessandrom Mussolini, inače unukom Benita Mussolinija, nakon što se ona javila za riječ kako bi se prisjetila žrtava iz fojbi i protjerivanja Talijana iz Istre i Dalmacije.

 

– Po završetku II. svjetskog rata, tisuće ljudi okrutno je ubijeno samo zato što su govorili talijanski, a 350 tisuća protjerano je iz svojih domova sa 90 posto područja Istre. Pred Vijećem EU talijanska manjina traži nove pregovore između Italije, Slovenije i Hrvatske o Rimskom sporazumu koji je formalno izvan snage – rekla je Alessandra Mussolini, na što joj je Jakovčić odgovorio da je Istra dvojezična.

 

– Poštovana gospođo Mussolini, htio bih vas pitati znate li da je danas Istra dvojezična – upitao je Jakovčić u replici i napomenuo da je hrvatsko-talijanska dvojezičnost danas službena u Istri njegovom zaslugom i zaslugom onih koji su podržavali takvu politiku.

 

Ja bih samo podsjetio  cijenjeno čitateljstvo da su inače poznata tri rimska ugovora, jedan iz 1924 pa onda jedan iz 1941 godine I jedan iz  1957 godine:

 

1.) Rimski ugovor, potpisan 27. siječnja 1924. predstavlja dogovor između Italija i Kraljevine SHS, kojim su vansnage stavljeni pojedini dijelovi Rapallskog ugovora, kojim je stvorena Slobodna Država Rijeka.

 

Prema ovom ugovoru, Rijeku je aneksirala Italija, dok je grad Sušak priopojen Kraljevini SHS.

 

Dogovorena je i zajednička lučka uprava za ova 2 grada.

 

2.) Još 1927. Pavelić je Mussoliniju izrazio spremnost na prepuštanje velikih dijelova istočnojadranske obale Italiji.[1] U bilješci o Ljubljanskim pregovorima od 25. travnja 1941. navodi se kako Pavelić tvrdi da bi ga ostvarivanje zahtjeva grofa Ciana (prepuštanje teritorija od Rijeke do Boke Kotorske) dovelo do pada. No, premda je Pavelićeva pratnja nepopustljiva u bilo kakvom predavanju teritorija naseljenog Hrvatima Italiji, sam Pavelić je već tad bio spreman na teritorijalne ustupke i personalnu uniju ili monarhiju sa savojskim princom na čelu.

 

Rimski ugovori su zapravo tri zasebna dokumenta:

 

prvim dokumentom je utvrđena granica između dviju država;

 

drugim ugovorom NDH se obvezala da u jadransko-primorskom području (tzv. Druga, demilitarizirana zona) neće podizati nikakve vojne objekte ni držati ratnu mornaricu;

 

trećim dokumentom Italija je postala jamcem političke nezavisnosti hrvatske države.[1]

 

I postoji I treći rimski ugovor koji  nema direktne veze sa nama:

 

3.)  Rimskim ugovorima, potpisanima 1957. godine u Rimu, osnovane su Europska ekonomska zajednica (EEZ) i Europska zajednica za atomsku energiju (Euratom).

EEZ-om je ustanovljena carinska unija među državama potpisnicama (Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Njemačka) te su postavljeni kriteriji i temeljni ciljevi stvaranja zajedničkog tržišta koje bi osiguralo slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala.

 

Euroatom je postavio ciljeve razvoja istraživanja nuklearne energije i njezine upotrebe u civilne svrhe. Stupanjem na snagu Ugovora o Europskoj uniji Europska ekonomska zajednica preimenovana je u Europsku zajednicu (EZ), a Ugovor o EEZ-u postao je Ugovor o EZ-u.

 

Dakle to su ta  famozna  tri rimska ugovora od kojih se dva iz 1924 i 1941 godine odnose direktno na nas. Ovi su ugovori nakon Drugoga svjetskoga rata stavljeni izvan snage i nisu imali nikakvu posebnu važnost izuzev dokaza kakva se politika vodila prema  hrvatskim teritorijima i to podjednako od strane kraljevine Jugoslavije  kao i od strane NDH pa nam  se čini  čistom sumanutošću obnavljanje ove problematike koja  je već  prilično davno jako lijepo riješena. Tako da jest malo čudno da se u Europskome parlamentu  danas mogu čuti  takve izjave koje su uglavnom vrijedile u  davnim vremenima vladavine talijanskoga  fašizma mada je od njegovoga sloma prošlo  evo vidimo  preko 70  godina.

 

Stoga nikako ne treba zanemariti ovu  talijansku fašističku osjećajnost koja je i danas  rezidualno prisutna  u dobrom dijelu priprostoga  talijanskoga naroda koji  nikako da se oslobodi   mitova o uspostavljanu novoga  rimskoga carstva koje bi vjerojatno bilo primjereno  novom duhu vremena u kojem bi carevala samo jedna solidna fašistička oligarhija koja bi mogla uljuditi talijanski narod na način  da vlakovi ponovno stanu saobraćati na  vrijeme. Kada banalnost stane da mašta!

 

Srdačno vas iz Adelaidea pozdravlja

 

Zlatan Gavrilović Kovač
Feb 12 '15 · Oznake: slučaj rimskih sporazuma

OBLIKOM SUZA, SADRŽAJEM MORE


Ogled o kolekciji fotografija Faruka Ibrahimovića: voda, ulje, svjetlost

 


 

Vodena masa je kontinuitet kiseonika i vodonika, ulje je kontinuitet različitih organskih, ugljikovih sastojaka, a  svjetlost kontinuitet fluidnog odraza s neke površine. U ovom primjeru, kohezione sile ulje drže u vidu kapi ili lokvi sprječavajući njihovo miješanje sa vodom i tvore oblike sa kojih se odražava svjetlo baš u trenutku dok odbojne sile između vode i ulja djeluju, dok se kapi ulja pretvaraju u dragulje, netom uznemirena voda bistri izgled i svjetlost prenosi promjene.

        

Svjetlost se odražava kao upravo stvoreni fluid na neshvatljiv način dobijenog bogatstva i obilja draguljnih boja. Tako kapi ulja paradigmatično postaju oblikom suze, a zbirnom slikom sadržajem more – kako volimo reći kada već naiđemo na čudesne pojave u životu i prirodi koje se izjednačavaju mada sasvim različite u sasvim jednakom smislu.



 

Koloristički gledano telskopom Habll u Kozmosu vidimo mogućnost kojom bismo u fotografskom objektivu i digitalnoj opciji u kapima ulja otkrili vasionu, magline, mliječni put, planete, rasprsnuća i kovitlacu kozmičkih promjena, izjednačili čudo kolorističkih opcija s najljepše izbrušenim raznobojnim draguljima.

 



Kada ste ispred svega prethodnog kao ko zna kako uvjetovanog sticaja, bezvrijedno je bez zdravog i tragalačkog ljudskog oka i čovjeka s refleksom i prstom na okidaču fotoaparata koji će sticaj ispred nas i  trenutak kojem nazočimo vizualno osmišljeno prevesti u smisao i vid vječnosti, u fotografiju ili na ekran.



 

Fenomenologijski gledano, Faruk Ibrahimović je emanirao na licu mjesta i trenutku vremena i svojim nikonom čija je digitalna optika proslijedila prizore do nivoa kompjutorske obrade i tako pred našim očima eskalirao je nebroj kozmičkih prizora u najrazgovjetnijem vidu.

 

Za fotografa Faruka Ibrahimovića, čovjeka s nebroj svjetskih izložbi i referenci, ovdje je vizualno na svome fotografskom poslu i dijelu stvarnog nebeskog i svemirskog puta prepoznatog u odrazu rasprsnutog mašinskog ulja na vlažnoj podlozi, te koheziji i adheziji različitih materijala u međusobnom odnosu i refleksiji na podlozi. Podloga postaje nesaglediva svemirska dubina u kojoj se rasprskavaju i plaminjaju eksplozije, kruže nezamisliva nebeska tijela i oblici, nose nespoznata čudesa.



 

Ostajemo zapanjeni Farukovim zapažanjem, postignućem i rezultatima, ali i fascinantnom bliskošću ovih odraza svjetla sa kozmičkim svjetovima koje koje smo tek kao zamagljnu slutnju vidjeli posredstvom najmoćnijih elektronskih i na satelite instaliranih teleskopa.



 

Sami vrh ovoga Ibrahimovićevog postupka jeste odražena prirodna svjetlost sa uočenih motiva. To je tako visok i blistav sklad i tako visok raspon kolorita i forme kakav drugdje i drugačije ne možemo vidjeti. Ustvari svjetlost i njezina refleksija najbolje se vide u crnoj kutiji ili potpunoj tmini.



        

Figuraciju određuju rasprsnute, razlivene i eventualno razmazane kapi ulja, njihova dubina i veličina. Sve to što ne možemo dosegnuti okom, razaznati u prostoru, sve to što samo imamo kao slutnju – ovaj put vidimo jasno i razgovijetno kao svoju snovitu želju i ljepotu koja nas u procesu materijalnih i energetskih promjena iščekuje da postanemo njezin dio, kao dio vječnosti koju nikako da shvatimo, a kojoj jedino težimo i pripadamo, koju sobom i svojim svjetovima tvorimo. Jer, samo tako možemo zamisliti vječnost kruženja najrazličitijih oblika i tijela u Kozmosu i atomiziranoj materiji.



        

To čudo o kojem nismo imali predstavu, otkriva nam invencija i donosi kreacija Faruka Ibrahimovića kao blistavu tvorevinu duha, vještine, ljepote i suvremenih tehnčkih mogućnosti, njegovoga photocomprint postupka, a otkriveno na najprostijem uzorku u najbližem prisutnom svijetu. Kao što je pokojni akademski slikar Stojan Ćelić govorio: slika se misli, tako ovdje možemo reći da inventivnokreativna osoba sliku vidi ako slika doista postoji.


05. siječnja, anno Domini 201

Feb 11 '15 · Oznake: oblikom suza, sadržajem more

SAVJET ZA PROSVJEDE Ili PROSVJEDNIČKI SAVJET Ili ŠTAB GRAĐANSKOG NEPOSLUHA 




Što god bi čovjek i ljudi htjeli uraditi, morali bi promisliti i osmisliti, pa onda zakoračiti u sadržaj i početi posao.

 

Naime, 07. veljače kao godišnjica početka prosvjeda u 2014. godini izgledao je jadno i bijedno, izgubljeno baš kao i naš siroti građani koji nisu imali ni uštipak u stomaku. A takav nam je sav narod. A izabranih vlastodržaca nigdje. Tek mine poneki policajac. I, nikome ništa. 


Da formiramo neki revolucionarni komitet, suviše bi ličilo na neke ružne i teške, mada slavne stvari i događaje iz prošlosti. Ustvari i nije riječ o tome da pokrećemo revoluciju, nekakav grubi prevrat s puno krvi, živih i mrtvih, pravimo prevrat, mijenjamo društvenoekonomsku formaciju, gradimo novi poredak.


/Mada, mogli smo vidjeti kako se može promijeniti i društvenoekonomska formacija. Tajkuni su sve to izveli, a mi smo ih čak i podržavali, a oni su socijalističko samoupravno društvo u procesu privatizacije vratili na razmeđe feudalizma i prvobitnog kapitalizma i drugih čudovišnih oblika društvenih odnosa koji komuniciraju sami sa sobom i radi sebe./


Nama je stalo do građanskog društva, ali, vidite čuda: nama je stalo ali nikome drugome nije, čak ni nevladinim organizacijama koje su tu upravo radi toga. Za sve se pita Dodika i Čovića. I onda možeš ga jebat.


Prošlogodišnji prosvjedi su trebali kao učinak imati prevođenje etnosa u građanski demos, što je samo načeto, a trebalo je jedanput zauvijek preći na taj građanski odnos koji sa izabranom vlašću komunicira neposluhom.


Sada se i vidi da su prošlogodišnji prosvjedi najvećim dijelom bili stihijski  i sponati, jer rezultati nisu ni u čemu uknjiženi. Tajkuni na televiziji gledaju narodne lude koje mašu šarenim krpama i pokušavaju se preko megafona obratiti šačici ljudi koja zbunjena bludi i lunja na vjetru i u susnježici.


Za svaku stvar potrebno je uputiti barremm opći poziv /a za dalje se organizirati/. Taj opći poziv, koji nije upućen, ili se mislilo da sjećanje na prošlogodišnje prosvjede može imati tu funkciju? E, ne može.


POTREBAN nam je TRIBUN. Neko ko će se moći obratiti narodu i koga će narod slušati, jer taj TRIBUN IMA ŠTO REĆI.


Prvila za organiziranje građanskih prosvjeda i oblika neposluha imamo svugdje na tomove, ali svaki pojedinac bježi od odgovornosti da bi mogo biti prozvan za organiziranje i vođenje prosvjeda, a naročito izazivanje nereda i nemira, te pravljenje štete i eventualno prolivanje krvi, to je dozvoljeno samo policiji.


Donekle, mogao bi funkcionirati naziv ŠTAB GRAĐANSKIH PROSVJEDA. 

mada malo više vojnički zvuči. Dobro bi zvučao:PROSVJEDNIČKI SAVJET


Za Bosnu i Hercegovinu ili određeno mjesto i koji bi bez elektrošokova, molotovljevih koktela, eksplozivnih naprava, požara i kalašnjikkova davao pametne upute i naputke za svaku potrebu da se prosvjeduje i izražava građanski neposluh.


Opet dođemo do ljudi. Ko bi to smio i ko bi htio, ali da ne bude policijski sluga i narodna vaška, krtica ili tajkunski majmun?


Nažalost. Takvih je malo. Mada je režimski čovjek, ipak bih glasao za SELIMA BEŠLAGIĆA kao predsjednika ŠTABA GRAĐANSKIH PROSVJEDA, a prof. Envera Kazaza i prof. SENADINA LAVIĆA  

njegove kao ZAMJENIKE i PRVE TRIBUNE  koji će se obraćati masama.

Dalje neka biraju sami.


A, ovo ovako, e ovo ne može, da dragi Bog kaže.


* * *

08. veljače, anno Domini 2015. Atif Kujundžić

SLUČAJ MARJANA MATKOVIĆA



 

Nema nikakve sumnje da je Marjan Matković bio veliko ime hrvatske literature. Ja sam pisao o Matkoviću prije nekih desetak godina i mislim da su ti tekstovi publicirani a uglavnom se svode na moje iskustvo sa ovim piscem u vrijeme kada je Matković pored Marina Franičevića predstavljao sponu između Akademije i Partije. I često su teme obe ove institucije bile bliske pa nije za čuditi da su ljudi Akademije također živo sudjelovali i u partijskim debatama.

 

Jedna takva debata bila je i debata oko snimanja filma Diktator američko jugoslavenske produkcije koja dramski obraduje život talijanskoga diktatora Benita Mussolinija iz 1985 godine. I Marijan Matković je tada bio na stajalištu da je riječ o antifašističkom filmu koji kritički obrađuje najvažnije sekvence života Mussolinija i da smo mi bili saveznička armija u alijansi sa američkim snagama pa da nam prema tome nije potrebno uvjeravati druge da je riječ o projektu kojega bi trebao podržati svatko pametne glave. Ukratko rečeno!

 

Međutim se dogodilo da se Marjan Matković nakon velikih i žučnih diskusija u Hrvatskoj razbolio i onda nedugo nakon njih i umro u Zagrebu sa pozdravnim riječima Akademije da se Marjanu nikako ne može pripisati nikakav nacionalizam, što je sasvim točno. Doduše malo je neobično da je nama u to vrijeme bio značajniji Mussolini i diskusije oko njega nego Vladimir Nazor kojim se i danas ponosimo kao velikom hrvatskom čovjeku koji je napustio građansku udobnost u svojoj vlastitoj borbi za bolju sutrašnjicu Hrvatskoga naroda.

 

Ostalo je međutim kao jedna velika nepoznanica upravo ta misteriozna smrt Marjana Matkovića jer je do prije samo malo vremena ranije on bio sasvim vedar i čio. I u tom smislu se slučaj ovoga pisca upisuje zajedno sa ostalim sličnim slučajevima kao što su slučaj sa Gojkom Suškom, kao što je slučaj sa Tuđmanom, Rugovom i slučajevima koji se vezuju za ime Perkovića kojemu se danas sudi u Njemačkoj kao i sa slučajevima osoba koje su prisilno hospitalizirane po zagrebačkim i adelaidskim psihijatrijama. Tekst koji je nastao prije nekih desetak godina a koji je bio dostupan javnosti ja i sada prilažem kako bi se poštovano čitateljstvo upoznalo sa mojim iskustvima koja su pratila susrete sa ovim velikim hrvatskim piscem:

 

Marjan Matković, njegova Glorija i priča o fašizmu

 

A bijaše Marjan Matkovic jednim velikim hrvatskim piscem jer, navodno, da nitko ne bijaše Krleži tako blizak za života kao on. Isto tako budne njegova Glorija slavljena na sve strane kao literatura koja je uz bok literaturi “jednog velikog” a tako zvahu Krlezu za njegova života ono malo pristaša jer, uglavnom, svi ga prezirahu mada mu se istom za života samo klanjahu. Tako se klanjaše i Marjan Matković koji ga u neku ruku naslijedi u Akademiji i Akademija stavi akcent na Marjana tako da on bijaše unekoliko reprezentant njezinim u svim pitanjima od najmanjih do najvećih, od najnevažnijih do najesencijalnijih kao što takva bijahu nacionalna pitanja vezana za opstojnost Hrvatskog bića na balkanskoj vjetrometini i europskoj i svjetskoj političkoj i vojnoj sceni.

 

Ja sam Matkovića poznavao odranije iz rada Akademije neposredno nakon Krležine smrti jer, doista, rad Akademije posebno nakon Drugog Svjetskog rata bijaše obilježen pojavom Krležinom tako da ne bijaše čelnika niti pisca za njegova života koji mogaše ovome biti al pari, ali njegovom smrču mnogi stadoše na noge te počeše bulazniti o veličini vlastite literature koja se veličina, tobože, nije mogla zamijetiti Krležinom monomanijom i njegovim vječnim nastojanjima da svagda budne prvim medu jednakima. A ta se njegova monomanija isticala, kako su ovi posebno svjedočili, u Krležinom a onda i samim tim Akademijinom političkom i duhovnom jednoumlju, boljševizmu kulturne i duhovne produkcije u Hrvata koji bijaše, tobože, neizdrživ za svaku iole prosvjećeniju glavu.

 

Tako da ja dođoh u doba kada Matković carevaše tom Akademijom i to bas jedared kada bijaše obljetnica izdavanja Akademijina časopisa razreda za hrvatski jezik i literaturu “Forum”. I Marjan Matković tada otpočne ovako nekako:

 

“Poštovana gospodo Akademici, politički ljudi i ovdje pozvani novinari hrvatskog pressa, dame i gospodo čelnici naši bez čijeg udjela nije moguće razumjeti aktualni duhovni moment suvremene i jedine nam Hrvatske, evo se sakupismo ovdje u našoj Akademiji da pred licem cijele naše nacije uzmognemo počesto rijeti o našem časopisu “Forum” koji bas ovih dana proslavlja svoj jubilej te kao da nam neposredno kani iskazati tijem jubilejom kolike su zasluge njegove u promicanju i promociji hrvatske literarne riječi.

 

Bijaše tamnih dana u nađoj povjesnici kada ta literarna riječ bijaše ,takoreći, zatomljena i devalvirana svakojakim šarlatanizmom, diletantizmom i nazovi literaturom koja se kitila samo zdanovističkom frazom umotanom u oblandu rigidnog ruskog dijamanta i njegovih socrealističkih derivacija i to ovdje kod nas u Hrvata koji na ovom škrtom, krvavom i kamenitom tlu izloženom oštrim vjetrovima i sa sjevera i sa juga, i sa istoka i sa zapada u vjetrometinama i burama i neverama Evropskog duhovnog, političkog i socijalnog mora, bijahu krivi samo zbog našeg vječitog i plemenitog sna o tome kako je moguće da bolje živimo u jednoj novoj civilizaciji oslobođenoj svake duhovne i materijalne bijede, svake nevolje i duhovnog barbarizma.

 

Bijase potrebno dosta, godine, decenije i stoljeća da ponovno progledamo ovi nasijem umornim i starim očima na čitavu Europsku i Svjetsku kulturnu baštinu i da napokon, bez imalo stida, ustvrdimo ciste fakte oko našeg mjesta u toj baštini i nas originalni doprinos europskoj i svjetskoj filozofskoj i znanstvenoj obrazovanosti. U tom smislu djelovaše ,evo, decenijima i ovaj nas “Forum” koji stoji sada ovdje na Akademijinom stolu ispred vas poredan svesku za svesku upravo kao Kineski zid hrvatske kulture koji čuva naše duhovno jezgro kulturnog ajvarizma, napadaja barbara i nikogovića…” Tako nekako bijaše moj prvi susret sa ovim proslavljenim piscem.

 

Mi smo se kasnije sretali u vise navrata zahvaljujući našem obostranom javnom i političkom radu ali to nikada ne bijaše konflikt nego štoviše, sve bijaše u znaku obostranog razumijevanja pa i simpatija. Međutim slučaj snimanja filma pod imenom “Musolini” američko jugoslavenske koprodukcije pomuti ovo prijateljstvo te mi ,gotovo preko noči, postadosmo osobe na dvjema različitim linijama fronta. Jer za mene bijaše čudno da se snimanje tog filma u kojem se Musolini dramski oblikuje shvati “hrvatskom stvari” za tako male pare mada mnogi bijahu involvirani u taj slučaj kao i JNA koja, pored svega ostalog, izda vojne rekvizite a, s druge strane, Hrvatska Katolička Crkva i Kaptol na koje se indirektno sam taj film odnosio, zabrani upotrebu svojih prostora za potrebe snimanja.

 

Tako najposlije dopadne nas oboje rijeti ponekoju o tim događajima, on ispred Akademije a ja ispred CK i na Komisiji ovako nekako izgledaše: Matković se javi za riječ i otpoče otprilike:” Evo drugovi ja bih sada htio nešto reci jer, znate, ja nemam vremena pa ću biti sto je moguće kraci. Taj film je američko viđenje događaja iz jednog perioda evropske i naše povijesti i vi čete se složiti da je ovdje riječ o jednom fašizmu drugačijeg tipa nego sto je na primjer njemački”.

 

I on htjede nastaviti ali ga ja ometem:” Druže Matkoviću je li vi hoćete reći da ima različitih fašizama?” A on, kako je sjedio odmah sa moje desne strane, uhvati me blago za moju desnu ruku, stisne je i prošapće na uho: “Ja sam znao kolega da ćete vi biti protiv.” I on nastavi lamentirati: “Pa evo ja bih vam rekao da je to američko jugoslavenska koprodukcija a da smo mi bili savezničke armije pa sada reci da je ovaj film fašistički čini mi se pretjerivanjem.”

I on nakon sto je izdeklamirao svoje digne se sa svoje ugodne stolice i pode prema vratima na opće čuđenje sviju a ja mu se onda obratim : “Pa mislim da nije u redu da drug Matković izdeklarira svoje pa onda sve nas napusti kao da ga nije briga o svemu tome.” A on: “Pa ja , znate, nemam vremena, ja moram hitno otići, imam drugih obaveza.” A ja na to vidno uzrujan: “Ako je tako Makovicu onda možete ići.” I ja ga otpustim sa svoje književne farme.

 

Kasnije je govorio i taj Petar Strčić o kojem sam ja već rekao ponekoju pa mi se u jeku debate obrati: “Hajde nemojte vi sada navijati na vašu stranu” A ja ga zapitam: “A koja je to moja strana?” A on na to ništa ne odgovori. Kasnije je Petar Srčić u jednom intimnom razgovoru u svom Arhivu meni napomenuo: “Znate ja sam bio protiv udara na neke naše političke ljude” i vjerojatno je tada mislio na Vrhovca a ja sam tada to tako shvatio. Neko malo vremena kasnije Marjan Matković se naglo razboli i uskoro umre u bolnici na Salati čini mi se ,a Akademija tim povodom javno odbrani oblačeno ime Matkovića lamentacijama kako je ovdje svagda bilo riječi o velikom hrvatskom piscu kojeg će pamtiti generacije i stoljeća i kojem se nikada nije mogao prigovoriti nikakav nacionalizam ili nešto tome slično.

 

Kasnije se ime Matkovića potezalo po našim novinama u slučaju famozne Sveučilišne biblioteke jer su mnogi primjerci rijetkih i vrijednih knjiga bili uništeni nebrigom i nestručnim rukovanjem osoblja i radnika jer su njima knjige bile kao cigle a ime njegovog sina koji je bio povjesničar a vjerojatno i danas jeste spominjalo se u smislu da je i on krao knjige iz te iste Sveučilišne knjižnice ali on za to nije snosio nikakve konzekvencije

 

Zlatan Gavrilović Kovač

 

Feb 5 '15 · Oznake: slučaj marjana matkovića

HOMMAGE KREŠIMIR ŠEGO, pjesnik i spisatelj 


(11. 02.1950. – 01. 02.2015.)

 


 

Polovinom osamdesetih XX stoljeća upoznao sam iznimno darovitog i obrazovanog pjesnika Krešimira Šegu. Sjedili smo ispred hotela NERETVA uz kafu i mineralnu i pokušavali se upoznati, ljudski prepoznati i progovoriti koju pjesničku.

 

Imali smo dvije dobre namjere i Krešo svoje veliko znanje i obrazovanje. Iz njega se u svima smjerovima prelivala ljudska dobrota. Pjesnik Šego bio je prava riznica zamišljenosti, ljepote i ljudske dobrote. Povremeno, ostajao sam nijem ispred Krešine duhovne dubine. I u sebi sam govorio: To je taj Krešimir Šego, bez šege. Mi u Bosni samo rijetko imamo taj dar i smisao. Takvu oduhovljenost i jednostavnu zamišljenost o stvarima. Ali, Krešimir Šego i ja smo se upoznali. Svjestan sam kako je barem on upoznao mene. A onda rijetki susreti na brzinu i pozdravi preko zajedničkih prijatelja. Pa, rat i prekid komunikacija.


Kavga između Hrvata i Muslimana uz povremeno uključivanje Srba. I pitanje: Može li pjesnik i oduhovljeni čovjek kao Krešo biti Ustaša?

 

Bio je kraj svibnja i Gradačački književni susretiu toku. Dobri čovjek, književnik mr Nijaz Alispahić kao predsjednik organizacionog odbora pozvao je na Susrete sve do kojih je mogao doći, pa tako pisce iz Hercegovine s obje strane Neretve. Dakako i Krešimira Šegu.

 

Šetali smo gradićem s obje strane ulice kad moj prijatelj iz Mostara reče: Eno i onoga Ustaše

Krešmira Šege! Stadoh zapanjen i rekoh: Pa,Krešo je pjesnik! Kakav Ustaša!? To mi je izgledalo

nespojivim i maloumnim.


U tome i minusmo svako svojom stranom i ja gledajući vidjeh Dagana Marjanovića, uhvatih Šegin pogled /nije mogao ne vidjeti nevjericu u mojim očima i nije mu moglo ne biti jasno, a postarao se i promijenio/. Ali, nećemo se niti preko ulice dovikivati.


Uvečer je književno veče. Tražim Krešimira pogledom, ali ne mogu ga uočiti. Nije valjda otišao? Sjeo u automobil i dao gas za Hercegovinu i Međugorje. Otišao. Možda je i njega bilo stid svega što se dogodilo u tzv. ratnoj prljavštini. Ne znam zašto nisam pitao Petrovića ili Marijanovića. Pouzdano, bilo me stid pitati takvo što u razumijevanju podrazumijevanja i činilo mi se neuputnim spram Šege kojega znam.

 

Puno puta sam išao u Mostar, pa i u Šegino Međugorje. Uvijek s nadom da ću se oči u oči sresti s Krešom. Čak mi je u CVITKU pustio dosta drsku pjesmu za djecu. Dakako, posredovao je Petrović. Pitao sam kako je Krešo i tako znao, ali godine su prolazile, a mi se nismo vidjeli. Sada više i nećemo. Pa nas dvojica ne možemo ništa objasniti. Sve to je sasvim izvan nas.

 

Dobri smo samo kao žrtve i svjedoci, Krešo moj.

Čak ako si bio ustaša, u šta nikad neću moći povjerovati /bio je i moj djed Omer Kalača ar, ubili su ga Četnici na Palama zajedno sa tri Hrvata i dva Muslimana – zarobljeni kao ustaško odjeljenje koje je pratilo vlak Sarajevo – Višegrad. Moga djeda Omera Kalaču ar, ubio je četnički vojvoda Dobrosav Jevđević, kojega je Djed u bliskim komšijskim odnosima u Prači oslovljavao sa: Dobro./ I sad, kada si umro, Ti dobro mlađi od mene, i kada sam ja dobro stariji od tebe a bolestan, ama možemo biti što god nam volja. Ni briga nas nije ni za što, osim što sam ti bio iskreno odan prijatelj, a Ti meni tako drag čovjek i pjesnik, makar ja i bio Balija, a Ti Ustaša.


Možeš misliti kolike su to ništice, ako smo im mi neštice, pa nas zajedno i pozdravljaju


SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU.

SLOBODA SVIMA – KAŽEMO UGLAS.

 

KREŠO MOJ, nastojim se od tebe ljudski i pjesnički oprostiti, jer samo te ljudski i pjesnički znam kao najboljeg. Bili smo žednina istom pojilištuu istom životu i Tvojoj knjzi.


Među nama nije bilo i nema drugog načina. Takav način sadržava i dobar ljudski kraj u koji idu riječi da sam Te cijenio i volio, ali nažalost, nedovoljno znao za bilo kakvu konačnost osim ove razdrte Životom i Smrću, a život je uvijek praktično i nesrazmjerno manji od stvarnosti koju zajedno sa nama nosi i sadržava pustoš i suštinu da bi ostavio svijet onima koji znaju još manje i hoće puno više nego što smo znali smisliti.

 

Halalim Ti prijatelju što god da jesi. 


Ti meni ne zahteri, vjeruj da smo živjeli zajedno 

kako smo jedino znali i umjeli u svome vremenu.


JEDAN JEDINI PUT, ROĐENI MOJ.


Moje duboko saučešće svim dobrim ljudima i Krešinoj obitelji.


01. veljače, anno Domini 2015. Atif Kujundžić