MOJI PRVI KORACI



                                                                                                                 

Kad sam se probudio, sunce se na nebu već diglo dosta visoko i moglo je biti negdje oko 11 sati.

 

Probudio sam se u nekakvoj velikoj košari i odmah primijetio da se kraj mene koprcaju još tri stvorenja, slična meni, gurajući se i cvileći bez prestanka i pokušavajući se izboriti za što bolji položaj kod jedne velike belgijske ovčarke, koja je s nama dijelila mjesto u košari.

 

Osjećaj gladi, brzo me je natjerao, da se poguram u prvi plan (Bog je prvo sebi bradu stvorio, pomislih) i da se osvajanjem najboljeg položaja pokušam dočepati što veće porcije mlijeka.

 

Osjetio sam odmah – neku tajnu vezu s tim velikim psetom, za kojeg sam ubrzo saznao, da mi je rođena majka. Ove druge tri, male bezobrazne, lakome životinje očito su isto imale neke veze sa mnom. Par dana kasnije, saznao sam, da je jedna od njih moj brat, a ostale dvije moje – sestre. Nisam prema njima osjećao neku veliku ljubav, ali budući da sam bio najjači, nisu me posebno smetali (kad čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna -, kažu), i bili su čisto dobri partneri za igru i zafrkanciju. Od sve svoje okoline nisam puno vidio, bila je to neka velika, ne previše uredna prostorija u kojoj su se nalazili stari stol, četiri manje stolice, ormar i štednjak.

 

Oca nisam nigdje vidio ni tada, ali vjerojatno ga ne ću ga upoznati ni kasnije.

 

Znao sam za onu latinsku – No, mater certa, pater incertus est (majka je sigurna, ali ne i tko je otac), pa mi to i nije bilo toliko važno.

 

Po meni je bilo neosporno, da sam ja, bez obzira što sam slučajno rođen u zasada nepoznatom selskom dvorištu (Kada se svijetom jednom pročuje, da sam JA rođen u tom dvorištu, sigurno će na svaki moj rođendan, sa svih strana, pohrliti u to dvorište kolone hodočasnika, koji zasada iz čistog neznanja idu u Meku) - fini, otmjeni  pas sa bogatim rodoslovljem.

 

Svoje rodoslovlje ću, istina Bog, doduše teško moći svjedodžbom dokazati – moram priznati - papiri mi nedostaju. Punu odgovornost za nedostatak papira vezanih za moje porijeklo, snose moje nemarne gazde, koji se nisu potrudili, nabaviti ih, govoreći, kako im to nije važno, ali što je to za mene izuzetno važno, to njih nije bilo briga. No poslije bitke, kako bi to lijepo rekla lisičarka Betika - sa kopljem u trnje.

 

Ipak, mislim, da nije sve u papirima i da su dovoljan dokaz mojeg otmjenog porijekla, moj izgled i moje dostojanstveno ponašanje (slika govori više nego tisuću riječi na papiru, rekao bi Rex).

 

I tako su, jedan za drugim u toj neuglednoj kuhinji, prolazili dani.

 

Od prvih početaka čvrsto sam se pridržavao gesla – Carpe diem, quam minimum credula postero - (Iskoristi dan – nemoj vjerovati slijedećem).

 

A da, svako malo, dolazilo nam je neko neobično stvorenje, koje se kretalo samo na dvije noge i sa kojim baš i nismo imali neku pretjeranu komunikaciju. S vremena na vrijeme, odnosio nas je jednog po jednog u dvorište, i tek, kada bi obavili sve neophodne prirodne potrebe, vraćao nas je natrag u košaru.

 

Jednom prilikom, dok sam u dvorištu nevino pripremao mjesto u mom želucu za obnovu materijala, ugledao sam, nedaleko od mene, strašnog opakog crnog stvora. Frktao je kao zmaj i onda je zrakom odjeknuo strašni – m i a u – i to, nekoliko puta za redom. Odmah sam shvatio, da se radi o jednoj opakoj neprijateljskoj vrsti. Prvo što mi je sinulo, bilo je – napad je najbolja obrana.

 

Ali – stoj Roi, prvo skoči, pa reci " hop " - omnia tempus habet (sve ima svoje vrijeme) -  razum pobjeđuje -, i odlučio sam, da se ovaj put suzdržim od napada, ali za to, kada ojačam, obećao sam - sam sebi, sva takva i slična stvorenja vidjeti će – čija maca crnu vunu prede - ( omiljena poštapalica Vladimirovog bridge partnera Branka ). 

 

A sada, čujte od Rexa i tri nove pasje doskočice.

 

Pitanje – Koja je razlika između glupog i pametnog psa?

 

Odgovor – Glupi pas priča o lisičarkama viceve, a pametan pas ih ševi (rekli bi pristojno ).

 

Pitanje - Znate li, zašto policajci i belgijski ovčari testove na ispitu pišu odvojeno –

 

Odgovor – Zato, da policajci ne bi prepisivali. 

 

Pitanje – Zašto ljudi vole više svog psa od svoje žene.

 

Odgovor – Zato jer pas maše samo repom, a žena s jezikom.

  

-------------------------

 

Isječak iz knjige - "Ja sam ROI", Vladimira Biondića

 

Tu knjigu,  moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete 

na link: http://www.digitalne-knjige.com/biondic.php te pažljivo 

slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

 

 

 

 

Feb 27 '13
ŠTO JE KNJIGA? (citati)




------------------------------


Heinrich Heine

 

"Gdje se knjige spaljuju, spaljivat će se i ljudi."

 

------------------------------

 

Sokrat

 

"Knjige su hladni, ali pouzdani neprijatelji."

 

------------------------------

 

Tin Ujević

 

"Knjiga nije hrana, ali je poslastica."

 

------------------------------

 

Toma Akvinski

 

"Bojim se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu."

 

------------------------------

 

Voltaire

 

"Imao sam u životu samo jednog pravog i iskrenog prijatelja: knjigu."

 

------------------------------

 

Ciceron

 

"Soba bez knjiga je kao čovjek bez duše."

 

------------------------------

 

David Mitchell

 

"Napola pročitana knjiga je kao nedovršena ljubavna veza." (Atlas oblaka)

 

------------------------------

 

Franz Kafka

 

Ako nas knjiga koju čitamo ne probudi udarcem u glavu, zašto je čitamo? Trebamo knjige koje nas pogađaju poput katastrofe, koje nas duboko rastužuju, poput smrti nekoga koga smo voljeli više od samih sebe, poput izgona u šumu daleko od svih, poput samoubistva. Knjiga mora biti sjekira za zaleđeno more u nama."

 

------------------------------

 

Horhe Luis Borhes

 

"Knjiga koja želi da traje je ona koja se može čitati na različite načine. U svakom slučaju treba da omogući različito, promijenjljivo čitanje. Svaka generacija čita velika djela na drugačiji način."

 

------------------------------

 

Ivo Andrić

 

"Ostati ravnodušan prema knjizi znači lakomisleno osiromašiti svoj život."

 

------------------------------

 

Jorge Luis Borges

 

"Klasična nije knjiga koja nužno ima ovakve ili onakve vrijednosti; to je knjiga koju naraštaji ljudi, potaknuti različitim razlozima, čitaju unaprijed sa žarom i sa tajanstvenom privrženošću." (O klasicima)

 

------------------------------

 

Ludwig Andreas Feuerbach

 

"Knjigama se događa isto što i djevojkama: upravo se one najbolje, najdostojnije i najdulje zanemaruju."

 

------------------------------

 

Luigi Settembrini

 

"Često ćeš ustanoviti da je knjiga bolji prijatelj nego čovjek."

 

------------------------------

 

Miguel de Cervantes 

 

"Nema knjige, a da se u njoj nešto dobro ne nađe."

 

------------------------------

 

Nedžad Ibrišimović

 

"Sinoć je u Žepču obijena knjižara iz koje je ukradena jedna moja knjiga. Sumnja je pala na oba čitaoca. Istraga je u toku..."

 

"A, izvinite, čitate li vi knjige? (...) A vi, dakle, ne čitate knjige...?"

 

------------------------------

 

Oscar Wilde

 

"Nema moralnih i nemoralnih knjiga. Knjige su ili dobro, ili loše napisane. To je sve."

 

------------------------------

 

Peter Rosegger

 

"Dijete je knjiga iz koje čitamo i u koju bismo trebali pisati."

 

------------------------------

 

Plinije Mlađi

 

"Nijedna knjiga nije tako loša, da ne bi za nešto bila korisna."

 

------------------------------

 

Pol Elijar

 

"Neke knjige treba okusiti, druge progutati, a samo neke sažvakati i svariti."

 

------------------------------

 

Ralph Waldo Emerson

 

"Sa svojim prijateljima radim isto što i sa svojim knjigama. Htio bih da su onde gdje ih mogu naći, ali se rijetko njima koristim."

 

------------------------------

 

Victor Hugo

 

"Knjiga je u cijelosti put od zla k dobrome, od krivice k pravdi, od pogrešnoga k istinitome, od noći ka danu."

 

------------------------------

 





Odabrao i prilagodio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.


Feb 26 '13 · Oznake: što je knjiga? (citati)

MEĐUNARODNI SUD ZA RATNE ZLOČINE U RUANDI I JUGOSLAVIJI DEN HAAG

BOSANSKI RAT DOBRICE ĆOSIĆA /POGLED ISKOSA/

 



Da nismo, kao što jesmo tako bijedno i fašizirano društvo; da imamo, kao što nemamo političare, pravnike i odvjetnike; da imamo malo pameti, kao što je nemamo uopće; da imamo malo patriotizma, a bar malo manje prodanih duša i bijednika – za eskalaciju fašizma i ratove koji su uslijedili 1990. – 1995. godine na prostoru ex-YU – prvooptuženi na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Ruandi i Jugoslaviji u Haagu – bili bi: Srpska akademija nauka i umetnosti sa svojim usranim Memorandumom ispred sebe, Srpska demokratska stranka sa svojim vođama psihijatrima Karadžićem i Raškovićem, Srpska radikalna stranka sa Vojislavom Šešeljom, Kadijević, Adžić, Kostić, Ćosić i kompanjoni iz njihovih paravojnih formacija, a potom šefovi slavnih država – izredom – sa svojim podrepašima i zločincima.

 

* * *


U središtu pažnje iz mnogo razloga bio bi akademik i književnik Dobrica Ćosić, prije svega kao idejni začetnik, možda i autor Memoranduma, istrajni podsticatelj stvaranja i rodonačelnik Velike Srbije u suvremenim uvjetima, tj. osoba ispod čijeg se šinjela cijela stvar razvila, a potom krenula u zločinački pohod protiv mirnog života i sloboda građana, čak do granica genocidnih nakana.

 

Međutim, puno smutljivije, njihovim lažima bliže, prikladnije i lakše bilo je poslati na Sud Biljanu Plavšić i Dražena Erdemovića sa ovlašnim priznanjima, a zločince kriti i izdržavati narednih petnaest godina /Ili, čak: zauvijek!/, jer, ima ih toliko da ih nije moguće ni pobrojati.

 

* * *


Dobrica Ćosić je stari velikosrpski reptil, uporan kao mazga. Kao pisac, svjestan je većeg broja stvari o kojima drugi ljudi uopće, ili vrlo rijetko razmišljaju.

 

Pisac zna kako se svaka stvar, pa i laž, mora prethodno dogoditi u jeziku. E, da bi se, nekamose, događala i živjela u ljudskoj svijesti, u čovjekovom djelu i stvarnosti, a potom u drugim ljudima.

 

* * *


Ćosić odlično zna: kardinalna bi bila pogreška ostaviti da se protiv Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine /pa i na Kosovu i Metohiji/ dogodila velikosrpska agresija! To Srbiju diskvalificira u nebroj drugih poduhvata koji moraju uslijediti, prvo u procesu pomirenja na prostoru ex-YU, potom u međunarodnim odnosima općenito i dalje u bezbroj narednih koraka!


Zato, Dobrica Ćosić zbog naprijed rečenoga i piše knjigu

Bosanski rat.

 

* * *


Sve su to nebrojeno puta prežvakane gadosti i velikosrpske laži od kojih je mnoge osobno smislio u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti vajni akademik Dobrica Ćosić Gedža.

Nova stvar je samo neslučajno i promišljeno odabrani naslov:

BOSANSKI RAT.

AMA, ne.

Kakav bosanski rat i kakvi bakrači!

 

* * *


Ćosić je procijenio kako je sintagma BOSANSKI RAT vrijedna pisanja knjige. Umjesto ODBRANE BOSNE I HERCEGOVINE OD VELIKOSRPSKE AGRESIJE – ljudima treba u glavu i razgovore, u tužbe i žalbe, u povijest, u trbuh i srce ubaciti sintagmu/floskulu/patku

BOSANSKI RAT!

 

Tako je postignut krupan cilj. Jer, jedna je stvar u cijeloje priči je svim sredfstvima

 IZVEDENA VELIKOSRPSKA AGRESIJA,

a sasvim druga je priča o građanskom ratu kako bi Srbi željeli nazvati događaje u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, pa i na Kosovu i Metohiji.

 

TO JE JEDNA OD KLJUČNIH STVARI

u životu ljudi /posebno Srba/, ali i u pravu i povijesti ovih prostora općenito.

Poslije svih govnarija koje je napravio uz asistenciju velikosrpske mašinerije, Dobrica Ćosić Gedža, sada bi nam i svima ispirao mozak i mijenjao svijest o onome što su nam učinili i čemu smo nazočili. Fašizam može poprimiti vrlo perfidne oblike.

 

Ovdje naime nije bilo nikakvog bosanskog rata. Tek odbrana od velikosrpske agresije /da ponovo ne nabrajamo učesnike/.

 

* * *


/Npr.: Ovih dana Igor Radojičić, predsednik Skupštine Republike Srpske najavljuje DONOŠENJE DEKLARACIJE O KARAKTERU PROTEKLOG RATA – bez političkih ambicija, a samo poradi interesa srpskih boraca. Sjajna prilika za upotrebu Ćosićeve sintagme BOSANSKI RAT i odmicanje od odgovornosti za POČINJENU VELIKOSRPSKU AGRESIJU

na vlastitu zemlju i izdaju svoje Domovine!/

 

* * *


Član Srpske akademije nauka i umetnosti, književnik Dobrica Ćosić Gedža, stari je /Kruševac, 1921. godine/ i vrlo poznati srbijanski smutljivac koji je odrastao iza veselih mašina – ili rakijskih kazana.

Izgleda kako je takav bio oduvijek, pa i u vrijeme dok je bio Politkom Rasinskog partizanskog odreda ili dok je pisao roman Daleko je sunce ili Vreme smrti, ili svoje druge govnarije...

 

Njegova najjača osobna karakteristika i njemu najdraži prilaz politici i srpstvu, svakako je neporecivo populistički. Izgleda kao da je uvijek mislio, kako nema ništa ljepše nego biti omiljen kod naroda i pevaljki ili trubača na Saboru u Guči.

Živio je za tu stvar!

 

* * *


Zato se poslije Drugog svjetskog rata, već poznat kao partizan u četničkoj Srbiji i bivši politički komesar Rasinskog partizanskog odreda, perspektivan kao pisac, u Beogradu, na Terazijama i u Knez Mihajlovoj pojavio: kao populistička ikona – gedža /srbijanski seljak/: u rajtoznama, bijeloj košulji, prslučetu, šajkači i nosatim srbijanskim opancima.

TO GA JE ZAUVEK I UČINILO OCEM NACIJE.

 

* * *


Ustvari,

ljudi ne znaju kako Dobrica Ćosić Gedža, ustvari arhaična srpska zlobnica i nije vrijedan nikakve pažnje, čak ni ljudskog pogleda, a knjige mu nisu dobre ni da posluže kao tariguz.

U SVEMU IH JE SAM PONIŠTIO.

PAPIR JE KVALITETAN I REŽE PRKNO.


* * *


No u svemu, uistinu i najiskrenije, poražavajuća je samo jedna stvar:

RADI SAMO DVIE RIJEČI U STANJU SU NAPISATI KNJIGU.

SVAKA IM ČAST.

U CIELOJ KNJIZI PA NI U NASLOVU NISMO U STANJU PROČITATI DVIJE RIJEČI.

Dabogda se pite bundevare najeli.

 

* * *


Veljače, anno Domini, 2013.                          ak


--------------------------------------


Napisao: Atif Kujundžić


Preuzeto s adrese: http://tacno.net/


Svi tekstovi Atifa Kujundžića: http://tacno.net/author/atif-kujundzic/ 

Feb 26 '13 · Oznake: bosanski rat dobrice ćosića

Kultura čitanja u Hrvatskoj ista kao i na početku 19. stoljeća




Čitanje i kultura čitanja u Hrvatskoj danas su pali na najniže grane od početka 19. stoljeća, tvrde autori Knjige u fokusu. Riječ je o projektu koji je financirao UNESCO.


Tvrdnja da je čitanje i kultura čitanja u Hrvatskoj na najnižim granama otkako postoji sustav obaveznog obrazovanja, tj. od početka 19. stoljeća, sigurno je najporaznija rečenica iz knjižice “Knjiga u fokusu” koju je objavio Knjižni blok uz potporu UNESCO-a.


Grupica nakladnika i osoba koje se bave kulturom analizirala je izdavaštvo u Hrvata koje zapošljava više ljudi nego brodogradnja (između osam i dvanaest tisuća ljudi), ali nitko im ne priznaje da je tu riječ o kreativnoj industriji. Autori priznaju da točnih podataka o izdavaštvu u Hrvatskoj nema. Gotovo nikoga ne zanima koliko se knjiga proizvede, koliko proda, a koliko ih čami na skladištima ili završi u rezalištu. Međutim, zna se da se samo devedesetak nakladnika bavi knjigom kao jedinom djelatnosti, kao što se zna da se godišnje za tržište proizvede tek dvije tisuće naslova!?

Državne potpore i otkupi smanjeni su od trideset do sedamdeset posto, prodaja knjiga pala je i do 70 posto. Knjižarska mreža je u rukama velikih izdavača (drže 85 posto mreže) što rezultira monopolističkim užetom oko vrata srednjim i manjim nakladnicima. Prosječna neto plaća u izdavaštvu je oko četiri tisuće kuna i u stalnom padu. 

Autori “Knjige u fokusu” tvrde da bi na hrvatskom tržištu idealno bilo da se godišnje proda oko četiri milijuna knjiga. 2017. godine u knjižarama je prodano 1,5 milijun knjiga, a na kioscima i u trgovačkim lancima još 500 000. A onda je uslijedio pad od još 50 posto. 

Ima li izlaza? Da, poručuju aktivisti iz Knjižnog bloka, ako se normira izdavaštvo i osnuje Agencija za knjigu. I ako Hrvatska konačno ostvari gospodarski rast, što je u ovom trenutku poprilična utopija.

Napisao: Denis Derk




---------


Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora i autora stranice.



Papir gubi bitku: stigla je era digitalnih knjiga




U ovom dobu sveopće digitalizacije, knjige kakve poznajemo polagano nestaju. Zbog cijene izdavanja, koja je, ukoliko zanemarimo dizajn i prijelom, gotovo jednaka nuli, njihovo mjesto laganim korakom zauzimaju digitalne ili takozvane e-knjige.

 

E-knjige su na zapadu poznate već od 70-ih godina 20. stoljeća. Godine 1971. Michael S. Hart je kreirao prvi elektronski dokument pretipkavši  Ustav Sjedinjenih Američkih Država. Taj čin može se smatrati početkom Projekta Gutenberg, koji za cilj ima skupiti što je više moguće e-knjiga na jednome mjestu. Projekt svoje ime duguje, naravno, izumitelju tiskarskog stroja, Johannesu Gutenbergu, čiji je izum za ondašnje doba značio čak i veći napredak  nego što je to izum e-knjiga za današnje doba.. Na internet straniciwww.gutenberg.org možete pretraživati kataloge, čitati knjige u HTML obliku (oblik prilagođen čitanju na svakidašnjim osobnim računalima) i objavljivati svoje e-knjige.

 

Upravo u mogućnosti objavljivanja svojih knjiga krije se velik dio razloga za popularnost ovoga projekta. Osim što možete čitati knjige besplatno preko svoga računala, možete za istu cijenu i objaviti knjigu koju napišete.

 

Projekt Gutenberg je samo jedan vid dijeljenja e-knjiga. Druga stranica na kojoj možete doći do e-knjiga novijeg datuma(na Gutenbergu su prisutne većinom starije knjige, na koje su autorska prava istekla) jehttp://www.amazon.com/kindle-store-ebooks-newspapers-blogs/b/ref=topnav_storetab_kstore?ie=UTF8&node=133141011 . Preko dobro poznate stranice za Internet kupovinu, amazon.com, možete pristupiti stranicama Kindlea, najvećeg «dilera» e-knjigama u svijetu. Amazon je još 2010. godine objavio da je prodaja e-knjiga preko njihovih stranica nadmašila prodaju tiskanih izdanja. Naime, na svakih 140 prodanih e-knjiga prodalo bi se samo 100 tiskanih.

 

Proučavajući gore navedene stranice, vidimo i drugi razlog popularnosti e-knjiga. Čak i one koje nisu besplatne, tzv. bestselleri najvećih spisateljskih zvijezda današnjice, koštaju najviše 10-ak dolara. Bitno je ovdje napomenuti da su neka od tih djela prvi put objavljena u obliku e-knjige, nakon što su njihovi pisci odbijeni više puta od strane nakladnika. Tek nakon velikog broja prodanih e-knjiga su objavili prva tiskana izdanja.

 

Uz razvoj tržišta e-knjiga razvijali su se i specijalni uređaji za čitanje istih, tzv. e-readeri. Jedan takav uređaj možete vidjeti na gore priloženom linku amazonove internet trgovine.  Takvi uređaji, koji svojim izgledom podsjećaju na knjigu, omogućuju nam da knjige u elektronskom obliku čitamo u jednakim uvjetima kao i one tiskane-udobno zavaljeni u omiljeni kauč, fotelju, ili plastičnu ležaljku na plaži. Stranice listamo laganim povlačanjem prstiju po ekranu i time se još više približavamo osjećaju čitanja prave, tiskane knjige. Eh, kad ju još budemo mogli i pomirisati…

 

Cijene takvih uređaja višestruko su veće od cijene tiskanih knjiga, no s obzirom na velik broj besplatnih ili vrlo jeftinih izdanja koja možemo na njima čitati, ta cijena i nije toliko pretjerana, No, budući da još uvijek nije došlo do razvitka tržišta polovnih modela, oni će još neko vrijeme ostati nedostupni velikom dijelu populacije, koja za nekoliko desetaka kuna odišnje može u gradskoj knjižnici posuditi gotovo neograničen broj knjiga, koje onda može posuditi i prijatelju, što s velikom većinom e-knjiga nije slučaj. Izdavači, naime, koriste poseban softver koji ne dozvoljava da kupljenu knjigu presnimite na drugi uređaj.

 

Sve u svemu, postoji velika vjerojatnost da jednoga dana e-knjige istisnu tiskane knjige s tržišta. To možda zvuči nemoguće, pa čak i krivovjernički svima koji su odrasli u dvadesetom stoljeću, no za nekog rođenog u ubrzanom i «praktičnom» dvadeset i prvom, nevjerojatna je praksa nošenja (pre)teške torbe na leđima, u koju ne stane ni polovica knjiga koju je moguće ponijeti u ruci, pohranjenu na uređaju veličine i težine jedne knjige.

 

Ovo predviđanje, naravno, vrijedi samo za SAD i neke zemlje zapadne Europe. U Hrvatskoj  je e-izdavaštvo još uvijek u povojima i tek se nekoliko tvrtki (često  neprofitnih) bavi time. Stranice na kojima možete naći e-knjige na hrvatskom jeziku su www.digitalne-knjige.com i http://digitalne-knjige.com/oxwall/index .


Osim knjiga koje se nalaze na tim stranicama, na internetu je moguće naći još knjiga na hrvatskom jeziku, rasutih po raznim stranicama: 


Napisao: Ivan Ilakovac

 

Preuzeto s adrese: http://www.sbperiskop.net/




Ezra i mogući problemi sa Hamasom!

 

Jedne godine veli meni moja bivša žena Alica Rex: “Evo Zlatane ja bih poslala Ezru na nekih godinu dana u izrael jer ima pri Masada Collegeu ovdje u Adelaideu svake godine organizirana ekskurzija djece za tu državu. A bilo bi i njemu jako važno jer ovdje samo dangubi a tamo bi naučio koješta i doživio koješta. A mislim da je to važno i u njegovom vjerskom sazrijevanju i sticanju znanja hebrejskoga pa što ga ne bismo poslali tamo.” A velim ja njoj: “Pa ja se slažem sa tobom samo kao što već i sama znaš ja baš nisam pri dolarima.” “Hajde bogati Zlatane učini onda nešto, ja ionako nikada od tebe nisam dobila alimentaciju mada sam se godinama kao samohrana majka žrtvovala za to dijete. A od tebe nikakve vajde nisam imala nikada, da mi barem izađeš sada nekako u susret. A i Ezra kaže da bi njemu otac pomogao ako već Linton ne može.” “Pa dobro ja ću već razvidjeti.” i ona ode a ja stanem premišljati kako namaknuti koji dolar pa sam tako mislio i mislio a onda se dosjetim pa je zovnem telefonom: “Alice tamo djeca idu na načini da roditelji mogu platiti i u ratama pa evo ja sam spreman primjereno mojoj penziji također davati novac u ratama od po 70 dolara fortnajt. I kao što već računaš to je za 12 mjeseci oko 1700 dolara. A ja onda još mogu prolongirati za koju godinu pa Linton može biti namiren što se moje strane tiče.” Jer je naravno njen drugi muž, unekoliko Ezrin stepfather Linton MacGear trebao snositi te početne troškove. “A ja ću već s vremenom razvidjeti pa ti nećeš biti prikraćena što se mene tiče.”

I tako doista i budne. Jer ja stanem praviti kuću sa mojom ljubavnicom Amirom Gerinom u Moonty na York Penisuli i ta kuća dobije veliku vrijednost jer cijena zemljišta naglo skoći, pa mi tu kuću onda nakon nekog vremena prodamo a profit podijelimo na troje nas jer i Amirina majka bijaše jedno ime na ugovoru. Pa se nakon nekog vremena javim Alici: “Evo Alice ja ću ti dati 9000 dolara pa ti uzmi jedno pola od toga a pola prištedi za kasnije kako bi mi vratila pa što se mene tiče i moga udjela ja mislim da sam svoj dug namirio. Pa mi pozdravi Lintona jer vidim da je i on kratak financijski mada vam je farma od 500 tisuća dolara sa 30 000 pilića a vaši ugovori po nekoliko desetaka tisuća dolara. Dočim sam ja penzioner koji teško bolujem ali i kao takav mogu biti vaša potpora.”

I Ezra se stane pripravljati za izrael. I dođe on tako jedared do mene pa mi veli: “Znaš tata što?” “Što sine?” “Tamo u Izraelu ima arapskog svijeta i muslimani su nezadovoljni a ja sam već jedan rat sa tobom prošao pa mislim da možda ne bih trebao proći i još jedan.” “Pravo zboriš sine i ja mislim isto, ali bi isto tako mogao nešto naučiti iz toga da je naime svaki rat, rat budala i glupih ljudi nacionalno zasljepljenih kako što ti već pokazuje tvoje hrvatsko iskustvo.” “Pa jest, veli on, a i ti si stalno govorio kako ne postoji socijalistička ili kapitalistička ljubav pa tako ne postoji niti jevrejska niti muslimanska nego se ljudi kao što je slučaj bio sa tobom i mamom nadu preko božjeg prsta.” “istinu sine zboriš, baš tako, preko božjeg prsta pa ne treba da čovjek rastavlja ono što Jahve sastavi.” “ A što ako me Hamas uhvati pa me kao Jevreja stane klati kao što su klali ovi neljudi naše Bošnjake po Bosni? “ I ja se duboko zamislim jer doista bijaše istina da su skidali do gola naše Bošnjake kako bi vidjeli jesu li obrezani pa ako jesu onda bi ih ubijali. I on vidje da ja mislim ali me pusti neko vrijeme a onda ga posavjetovah: “Pa ako te Hamas uhvati ti reci istinu kako i jest: da ti je otac musliman.” “A kako će oni to saznati jer će me ispitivati a ja im neću moči dokazati?” i ja se opet zamislim jer doista bijaše teška situacija jer u takovim prilikama sve što kažeš može unekoliko biti protiv tebe.

I ja onda uzmem Kuran pa mu velim: “Znaš što sine, naučiti ću te sada neke dove.” i ja stanem pred njim pa otpočnem: “Euzubilah milesejtan iradim, besmilah irahman irahim, elhamdulila…irahman irahim….Utječem se Alahu delesanuhu da me sačuva od prokletog šejtana. Čime počinjemo svaki dobar posao? Svaki dobar posao počinjemo riječima: Besmilah irahman irahim, u ime Alaha sveopćeg dobročinitelja milostivog Rabijer sir… Boze olakšaj a ne otežaj, Boze završi sa dobrim, Amin. Subhaneke….Da si slavljen samo Ti moj Bože i Tebi hvala, Tvoje je ime blagoslovljeno, Tvoje je veličanstvo uzvišeno, Nema drugog Boga osim Tebe. Islam! Kako se zove naša vjera? Naša vjera se zove islam. Što znači islam? islam znači pokornost Alahu delesanuhu. U čemu se sastoji ta pokornost? Ta pokornost se sastoji u vjerovanju u Alaha delesanuhu, u izvršavanju svih islamskih propisa i dužnosti i lijepom islamskom vladanju i ponašanju. Što je islam? islam je vjera koju je Alah delesanuhu objavio preko svojih poslanika cijelom čovječanstvu. Kelime i sehadet. Cime očitujemo pripadnost islamu. Pripadnost islamu očitujemo kelime i sehadetom. Kako glasi kelime i sehadet? Kelime i sehadet glasi: Eshedu ele … ila la veshedu.. Muhamede ruhu ruhusuluhu što znači: Vjerujem i očitujem da nema drugog Boga osim Alaha delesanuhu i vjerujem i očitujem da je Muhamed alejhiselah božiji rob i božji poslanik….”

I tako to moje izlaganje sura iz prečasnog Kurana potraje jako dugo vremena dok me konačno Ezra ne prekine: “Dobro tata ja mislim da je dosta za danas.” i to bijaše moj savjet. I nakon nekog vremena ode moj Ezra u Izrael i bijaše mu tamo lijepo, ostvari mnoga prijateljstva, pa onda za Ramazana, sva sreča, uniđe u istočni dio Jeruzalema pa je tamo sa muslimanima jeo halve i onda se živ i zdrav vrati nakon godine dana u Adelaide. I veli on meni: “Znaš što tata, tamo se u Izraelu najbolje uči arapski ako živiš sa Beduinima.” “Ta nije valjda? A jesi li bio u Negevu?” “Pa jesam i u Negevu i u ber Sebi i čitav sam Izrael prohodao uzduž i poprijeko. A bio sam i na demonstracijama za mir. Vidiš ovu majicu, tu je i križ i Davidova zvijezda i muslimanski polumjesec, ja sam ti postao multilateralan.” “ima sine nekih koji bi te zbog te multilateralne majice odstrijelili. Elhamdulila, glavno je da si živ i zdrav.”

Tako se Ezra vrati iz izraela.

-------------------------


Preuzeto iz knjige "Autobiografija", Zlatana Gavrilovića Kovača

Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic13.php te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga


U SVIJETU NORMALNIH LJUDI - FAŠIZAM NONPASARAN 




Fašizam je besramna, bezobzirna, krvožedna i samouništavajuća ideologija kojoj ništa nije sveto. Zato s fašizmom nema nikakvog pregovora i dogovora. Jedini izgledi građanske opcije koju čine normalni ljudi nasuprot fašizmu sadržani su u bezuvjetnom porazu fašista u svakom pogledu. To je opcija koja zahtijeva angažiranje svih zdravih i normalnih osoba na strani antifašizma.


* * *


Iz Drugog svjetskog rata izašli smo i sa šačicom neporaženih i prikrivenih fašista koji nisu imali nikakve izglede u antifašističkom društvu koje fašizam ne tolerira. Stvar je mirovala jer je matrica fašista izašlih iz Drugog svjetskog rata bila isuviše prepoznatljiva i očigledna i nije imala potenciju koja bi oživjela fašizam kao ideologiju i značajniji pokret. U svakom pojedinačnom primjeru pokazalo bi se da je fašistički pokretač efemerija do prigluposti. Bilo je krajnje opasno i neisplativo biti fašist. U bilo kakvom pojavljivanju. O paravojnom da i ne govorimo.


Na prostorima ex-YU, Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti u drugoj polovini osamdesetih XX stoljeća, fašizmu je dao krila. Velikodržavlje. Nacionalizam. Šovinizam. Omalovažavanje drugih i drugačijih do potpunog obesmišljavanja. Postboljševička euforija poduprta najcrnjom psihološkom i ideološkom propagandom, moćnom medijskom konstelacijom iza svega, s izvrsnim izgledima za pljačku i otimačinu.


* * *


Interesantna je okolnost prema kojoj se stvar uvijek događa na skoro, pa identičan način, a mi je nikad isprve ne prepoznamo! Ustvari, u najvećem broju ljudi su sasvim nespremni na bilo kakvo zlo i nesreću, ako ih već nisu osobno smislili pa i opredijeli se da budu izvođači njihovih projekata.


/Primjera je puno, ali, uzet ćemo samo jedan iz romana Karabeg, Nedžada Ibrišimovića./  


* * * 


Dželaludin Taib Karabeg, sin uglednog mostarskog trgovca Karabega, lijep i obrazovan na Istoku, iako još vrlo mlad imao je takav ugled, da su ljudi na mostarskoj Tepi mahsuz ustajali da bi ga pozdravili i ukazali mu poštovanje.

 

Dogodilo se da iznenada umre Muftija /vjerski poglavar muslimana/. Sjeli su uglednici, Muselim /gradonačelnik/ mutesarifi /posjednici i Kadija /sudija/ da vide šta im je činiti, ne može grad i narod bez muftije. Kako god su pogledali stvari, boljeg, ljepšeg i učevnijeg kandidata za muftiju nisu mogli smisliti od Dželaludina Taiba Karabega. Pa ga izvijeste o imenovanju. A onda se dignu na noge lagahne da novog Muftiju i posjete, da mu uruče imenovanje i uobičajene darove. 


Primio ih Dželaludin Taib Karabeg, ugostio ih, zahvalio za ukazanu čast. Razvio se eglen /razgovor/. Tek tada su Muselim, Kadija, mutesarifi i trgovci shvatili kakvog čovjeka imaju, koju pamet, znanje i moral. 

 

Odlazeći od novoimenovanog Muftije, u jednom trenutku su stali i pogledali se s razumijevanjem. Imenovali su kao Muftiju čovjeka kojega ni u čemu ne mogu pratiti: u znanju, vjeri, moralu, humanizmu, a koji će njihove uobičajene živote i prljavštine osuđivati! Imenovali ga jesu, ali sada treba vidjeti kako ga ubiti.

Doista, kako su musafiri /gosti/ otišli, novi muftija Dželaludin Taib Karabeg podijeli sirotinji dobijene darove i poče raditi kako mu Vjera i ljudska savjest nalažu. Čulo se to i nije se dopalo ni Muselimu, ni kadiji, ni mutesarifima, ni trgovcima...


* * *


Bila je 1878. i Berlinski kongres na kojem su Osmanlije pristale da se Bosna anektira Austrougarskom carstvu. Kao i drugi uglednici, Muftija je znao o svemu. Carstvo Carstvu dalo svoj posjed – Bosnu. I jedno i drugo carstvo od Bosne jače.


Ali, i Muselim, i mutesarifi i Kadija i bogatiji trgovci u Mostaru dizali su glas protiv aneksije Bosne. Ustvari, tobože, odlučili su braniti Mostar od Austrougarske carevine! A organizirali su bašibozuke /islužene vojnike i gradsku sirotinju u razne grupe/ naoružali ih i počeli jedni drugima pljačkati dućane. Rat je već trajao iako su Austrougari bili još daleko.


Bašibozuci su dolazili do Muftije Dželaludina Taiba Karabega i tražili da izda fetvu /naredbu/ za odbranu Mostara od Austrougara. Muftija je znao sve o uzaludnosti takvo čega, jer su se carevine dogovorile. 


Bašibozuci nisu odustajali, tražili su fetvu. Muftija je odbijao. Izdaj fetvu! Izdaj fetvu, murtate! /izdajniče/ – vikali su i nasrtali na Muftiju udarajući ga noževima i kidajući mu meso sa rebara...


Da. Tako je Dželaludin Taib Karabeg, najbolji među najboljima i ubijen. 


/U to vrijeme nije ni u opticaju bila riječ fašizam, ali se fašizam dogodio u najogoljenijem vidu. Kasnije smo to samo ponavljali i bili smo sve vještiji u toj gadosti. Jer, dogodila se kolonizacija, Oktobarska revolucija, Prvi svjetski rat, Španski građanski rat uz učešće internacionalnih antifašističkih brigada /iz kojega i nosimo sintagmu Dolores Ibrauri: Non pasaran/, Drugi svjetski rat i holokaust – kada smo mislili kako je antifašistička koalicija zauvijek dokusurila fašizam... Suvremeni ratovi u svijetu posebno u južnoj Americi i istočnim zemljama, Afrika, njihova iskustva.../


* * *


Tako je bilo i uoči i u ratovima na ex-YU prostoru 1990. – 1995. godine. 

Trebalo je imati čovjeka kao što je bio Džemal Bijedić ar, ali ga je svakako trebalo ubiti. Zato je i ubijen. 


Trebalo je na čelo Saveznog izvršnog vijeća SRJ izabrati najboljeg, kakav je bio Ante Marković, ali je litež kakav je Borislav Jović i Momir Bulatović bio zadužen da ga sustavno onemogućava u ostvarivanju najboljih ideja /to su obojica smijući se i s ponosom priznali u filmu koji je o rapadu ex-Yu snimio BBC/. 


Trebalo je izvrsno opremljenu zajedničku Jugoslavensku armiju upotrijebiti protiv Slovenaca, Hrvata i Muslimana – a od broaca i starješina napraviti bašibozuke – i to je učinjeno. 


Trebalo se okružiti šugom radi zaštite osobnih interesa i svojih feuda. 


Trebalo je bašibozuke organizirane kao tobožnje paravojne formacije iskoristiti za sve vidove zla: ubojstva – pojedinačna i masovna, miniranja, razaranja, pljačku.


Etc. 


I, sve funkcionira do opredmećenog savršenog zla. 


Postavlja se pitanje naše elementarne inteligencije.


* * *


ŠTA JE SADA OVDJE BITNO?


 Svakako činjenica da je u toku ratova na ex-YU prostoru stvorena nova verzija fašističke matrice koja traje i poslije Oluje i poslije Dejtonskog sporazuma i usprkos radu Međunarodnog suda za ratne zločine u Ruandi i Jugoslaviji, to je matrica koja traje, i koja je u uporabi i opticaju u nebroj verzija koje slabo razaznajemo, jer živimo u uvjerenju da je rat stao, da traje mir, jer sami sebe lažemo kako je tako nedavno dogođeno zlo nemoguće ponavljati i varati oči i svijest miliona ljudi. 


A vodeći političari rade što im se sviđa bez ikakve odgovornosti.


A sruši se avion makedonskog državnika baš u Bosni i Hercegovini. 


A sruši se helikopter Irfana Ljubijankića u njegovom rodnom kraju. 


A ubiju premijera Zorana Đinđića ni manje ni više već u Beogradu. 


A ubiju čovjeka na pravdi Boga baš u Zagrebu. 


A premlate suprugu poznatog antifašiste u Ljubuškom ispred obiteljske kuće jer on više nije živ.


Etc.


* * * 


Nameće se pitanje ko smo: kriminalci ili pošteni građani?


Ko smo gledano u većini: fašisti ili normalni ljudi?


Što hoćemo u svome i životima svoje djece? 


Nije utješno što je fašizam uvijek izgubio i bio pobijeđen. Frustrirajuće je što fašizam postoji i mi to dopuštamo dok nam ne stavi nož pod grlo. 


RIJEČ JE O TOME DA NEĆEMO FAŠIZAM UOPĆE

i

RADI TOGA SE MORAMO PRIKLADNO ORGANIZIRATI 

ODLUČNO SE SUPROTSTAVITI.


* * * 


Veljače, anno Domini, 2013.                                        ak



--------------------------------------


Napisao: Atif Kujundžić


Preuzeto s adrese: http://tacno.net/


Svi tekstovi Atifa Kujundžića: http://tacno.net/author/atif-kujundzic/     


BAJKA O DJEČAKU KOJI JE UGASIO MRAK NA ZEMLJI SANDRE VULIN PETKOVIĆ





Sandra Vulin Petković je sasvim mlada hrvatska autorica koja radi i stvara u Leonbergu u Njemačkoj. Bila mi je poznata po svojim krasnim pjesničkim prilozima na informativnom portalu magicus.info a onda sam saznao da je napisala bajku pod naslovom Bajka o dječaku koji je ugasio mrak na Zemlji. 


Tu sam bajku i sam dobio na poklon od autorice a onda sam pomislio da bih mogao napisati i par riječi svojih komentara o njoj. Predgovore su dali poznati naši književnici kao što je to Vesna Krmpotić pod naslovom Bajka izraz zbilje, profesor Ante Lauc pod naslovom Vil, bajka o spašavanju svijeta i gospodin Zvonko Penović. 


U ovoj bajci je riječ o dječaku Vilu koji zajedno sa svojim prijateljem Kuckom pronalaze djevojčicu Halisu čije suze otope led na Zemlji. Ova bajka nije ezopska bajka koja je takvo shvaćanje nekog prirodnog odnosa ili događaja između pojedinih prirodnih stvari, ponajčešče između životinja čiji nagoni vode porijeklo iz onih istih potreba koje pokreću i čovjeka kao živo biće. 


Taj odnos ili događaj pojmljen u svojim općim odredbama jest takav da se događa i u području ljudskoga života i tek na temelju toga on dobija neki značaj za čovjeka. Prava ezopska bajka je prema ovoj odredbi prikazivanje ma kakvog stanja iz žive ili nežive prirode ili nekog sticanja prilika iz životinjskoga svijeta koji se ne izmišlja proizvoljno već se uzima onakav kakav jest prema vjernom promatranju pa se zatim prepričava kako bi se iz toga izvukla neka opća pouka s obzirom na ljudski život ili točnije s obzirom na njegovu praktičku stranu, na mudrost i valjanost ljudskoga djelovanja i postupanja. I ovdje mašta uobličava događaje kojima u osnovi leži životinjski instinkt a govore o nekom ljudskom prirodnom odnosu i tada je cilj pouke isticanje općih korisnih značenja koji su važni u našemu ljudskome životu. 


Međutim bajka o dječaku Vilu, Kucku i djevojčici Halisi nije niti slavenska bajka naime ona koja bi imala slavenske motive i pouke za život proistekle iz našega slavenskoga mentaliteta ili karaktera naroda kao što je to u hrvatskoj literaturi slučaj sa bajkama velike Ivane Brlić Mažuranić. 


Zato se ja slažem sa gospođom Krmpotić koja je ovu bajku Sandre Vulin shvatila izrazom zbilje, onim što je toliko značajno u našem svakodnevnom ljudskom bitisanju da nam se ljubav čini kao posljednja slamka spasa u ovom ''posrnulom svijetu''. I ova bajka jest specifična upravo po tome da ljubav postavlja svojom središnjom tematikom u kojoj je najuzvišenije upravo ono što je predanost čovjeka nekom drugom čovjeku. A ljubav se ne zasniva na refleksiji i kazuistici razuma već ona vodi svoje porijeklo iz osjećaja čiju podlogu čine oduhovljeni prirodni odnosi . Odatle ljepota ove bajke koju treba tražiti u osječajima ljubavi i u fantaziji i mašti koja sebi izgrađuje svoj svijet zaradi toga fundamentalnoga odnosa a sve druge interese i prilike uzdiže na stupanj ukrasa toga fundamentalnoga osjećanja ljubavi.


Možda sam ja malo žalostan da je bajka okončana tako nekako žalosno gotovo sa porukom da u našem ljudskom životu nije moguće postići puno zadovoljstvo niti potpunu sreću ali i po toj tragičnosti bajka o Vilu, Kucku i djevojčici Halisi ostaje trajna imovina suvremene hrvatske literature. 


Hvala Sandri za to! 


Zlatan Gavrilović Kovač.

Osvrt na digitalnu knjigu:  ''Nepripadajuća'' Luce Cetinić 




Autorica zbirke pjesama pod naslovom ''Nepripadajuća'' jest gospođa Luce Cetinić iz Zadra. Koliko je meni poznato to je njena prva zbirka poezije. Pored nje autorica je objavila i knjigu svojih uspomena koja je također objavljena u digitalnim knjigama pod imenom Ti možeš sve. 


Predgovor ovoj prvoj zbirci poezije gospođe Luce Cetinić napisao je bosanski književnik Atif Kujundžić dok je autorica pri kraju knjige dodala nekoliko kratkih filozofskih zabilješki koje nam pomažu u našem razumijevanju autoričina svjetonazora. Ona kaže: ''tijelo mi vrišti od bola'' (23) dakle ovdje imamo jednu osobu koja je bolna i u toj prepoznatljivoj osobnoj boli gradi se čitava filozofska arhitektura sa mislima o konačnom kraju i pitanjima vezanim za njega: ''blido lice, bili kušin, gori lumin'' (27)


Prema tome možemo reći da ako imamo pred sobom neku dušu kojoj se desila neka velika nesreća koja je do srži rastrojava onda bol usljed te neizbježne sudbine stvarno nastupa, tada bi neka jednostavnija priroda neposrednim deranjem iskalila svoj užas, bol i očajanje i time bi sebi olakšala. 


Međutim neki snažan plemeniti duh uzdržava se od naricanja , savladava bol i time održava u sebi slobodu da se u dubokome osjećanju same patnje pozabavi onim što je blizu za njega i da u toj blizini izrazi u slici svoju vlastitu sudbinu. 


Tako je gospođa Cetinić u poeziji izrazila tu svoju sudbinu kao što je ona nju izrazila i u svojoj cjelokupnoj umjetnosti , svojim crtežima, svojim radovima u svili i konačno u svojoj književnosti. Ovdje kao da autorica stoji iznad svoga bola sa kojim nije jedno isto cijelim svojim bićem već se od njega isto tako razlikuje i stoga se može zadržati u poeziji koja se odnosi na njeno fundamentalno životno osjećanje kao neka njemu srodna objektivnost koju treba predstaviti u literaturi i likovnoj umjetnosti. Ali to je životno osjećanje izraženo kroz duhovni mir , kao izmirenje autorice i svijeta u kojem živi i to izmirenje najbolje je izraženo u njenoj djelatnosti i radu na svili i u poeziji, to je jedno kretanje duha, jedan proces u čijem razvoju nastaje borba kojoj se kao bitan moment pojavljuje bol, smrt, bolno osjećanje ništavnosti i patnja duha i tijela : ''svi dani čine mi se sivim, teško je pronaći sretna lica, dal da sebe samu potražim , dok nosi me bujica'' (47) 


Beskrajna bol je prije svega zbog žrtvovanja najvlastitije subjektivnosti koju treba shvatiti kao beskrajnu vrijednost pa je bol unekoliko negacija same te uzvišenosti života i njegove vrijednosti i zbog toga je užasna - ona je umiranje duše koja je zauvijek isključena od svake sreće , ono nesretno i prepušteno vječitom prokletstvu. Međutim i ovdje se ta nesreća upotpunjuje i okružuje veselim slikama. 


Odatle toliki optimizam autorice kojeg je ona konačno i iznijela kao svoju osobnu filozofiju u kratkim filozofskim zabilješkama na kraju ove knjige. I na kraju bih još rekao da smo svakako jako ponosni i zadovoljni što je autorica obavila ovaj veliki posao da nam na jednom mjestu predstavi ta kardinalna pitanja i dileme vlastitog života i da nam dadne jedan optimističan pogled u našim razmišljanjima o pitanjima svakodnevnoga života. Za to smo joj zahvalni! 


Napisao: Zlatan Gavrilović Kovač


----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/cetinic2.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.





Knjige koje su pametni izdavači odbili i time propustili milijune




Životinjska Farma je jedna od najbitnijih knjiga ikad napisanih, ali nitko nije imao hrabrosti da je obavi. Harry Potter je... Svi znamo točno tko je, odnosno što je Harry Potter! Dakle, ovo je priča o pričama za koje nikad ne bismo znali da su izdavači bili u pravu kada su ih bacili u smeće.


"Nije ni o čemu", "preduga je za dječju knjigu", "blesava je", "za nju nema tržišta" - uvrede su to koje su "pretrpjele" knjige bestseleri dok su odbijane od utjecajnih izdavača, koji su bili jako, jako u krivu. Listu izdavačkih promašaja donosi Cracked.com. 


J.K. Rowling: Harry Potter





OTKRIVENI PRVI DETALJI KNJIGE


Nakon Harryja Pottera, J.K. Rowling osvaja odrasle


Ona je danas milijarderka, točnije, druga najbogatija žena entertainmenta na svijetu, odmah iza Oprah Winfrey. Ali prije nego je napisala knjigu Harry Potter i kamen mudraca, J. K. Rowling živjela je od socijalne pomoći. Bila je toliko siromašna da nije imala novca za kopiranje svog rukopisa pa je svaki primjerak koji bi slala izdavačima - pretipkavala ponovo! I onda su ti primjerci uredno završavali u smeću. Jedan izdavač joj je kazao da je priča, sa svojih 320 stranica u američkom izdanju, "preduga za dječju knjigu". 


Ispostavilo se da je bio jako u krivu jer je Rowling na kraju napisala 4.224 stranice o malom čarobnjaku i nije zasitila mladu publiku, a počela je pisati i za odrasle! 

No, kad je odbijena po tko zna koji put odlučila je u imeniku naći menadžera pa je izabrala Christophera Littlea zato što se zvao slično kao lik iz njene knjige. On je odmah poručio svojoj asistentici da se "knjige za djecu ne prodaju" (Harry Potter je zaradio više od BDP-a Bolivije - 33 milijarde dolara bez zabavnog parka koji će zarađivati idućih stotinjak godina) i rekao joj da ga baci. No, njoj se svidjela ilustracija koju je Rowling stavila pa ga je zamolila da knjigu ipak preporuči izdavačima. 


Oni su ih nastavili odbijati dok nije stigla u ruke Nigelu Newtonu, čelniku Bloomsbury Publishinga koji ju je odlučio razmotriti isključivo iz usluge Littleu. Ni njemu nije valjala. Ali, ipak ju je pokazao svojoj osmogodišnjoj kćeri. Mala je otišla u sobu vi vratila se za koji sat i pitala tatu ima li još toga. Ostalo je povijest. 



George Orwell: Životinjska farma






Nevjerojatno, ali istinito - jedna od najbitnijih knjiga 20. stoljeća, godinama se borila za objavu. A svi su znali da tko je George Orwell i kako piše. No, nitko u Velikoj Britaniji nije imao hrabrosti objaviti ovo remek djelo! 


Problem je bio u tome što je završena za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je Staljinov SSSR bio saveznik Zapadu u borbi protiv nacista. Nitko od izdavača nije htio razljutiti sovjetskog diktatora koji je skupa sa svojim najbližim suradnicima igrao glavnu ulogu u ovoj alegoriji. Životinjska farma je, treba li reći, metafora za izopačenje vođa pravedne revolucije zbog vlastite koristi. Vrlo je tanka knjižica napisana krajnje jednostavnim jezikom, prilagođenim djeci. 


Mnogi su izdavači došli na korak do objave, ali bi odustajali. Ispostavilo se da su se konzultirali s britanskim Ministarstvom informiranja koje se bavilo menadžeriranjem propagande tijekom rata. Ondje radio Peter Smollett, koji je uredno savjetovao da ne objavljuju knjigu. Na kraju se ispostavilo da je čovjek sovjetski špijun! Zato ne čudi da je Orwell kasnije napisao 1984. 


Orwella je odbio čak i slavni pjesnik i izdavač T.S. Eliot, koji je Orwellu prijateljski sugerirao da bez svinja, koje su inteligentnije od drugih životinja, ne bi ni bilo Životinjske farme! 


Treba napomenuti i da je jedan američki izdavač poručio Orwellu da ga odbija jer u SAD-u nema tržišta za priče o životinjama. 



Dr. Seuss: And to Think That I Saw It on Mulberry Street




Dr. Seussu, piscu, pjesniku i ilustratoru megapopularne bajke Kako je Grinč ukrao Božić,  nije bilo lako uvjeriti izdavače da objave njegovu prvu knjigu And to Think That I Saw It on Mulberry Street. Odbilo ga je čak 27 izdavača s objašnjenjem da je "previše drugačija od drugih i previše blesava". 


Ovo je totalno obeshrabrilo Seussa koji je odlučio zapaliti svoj rukopis. Ali taman kad se spremao da to učini, sreo je svog starog prijatelja Marshalla McClintocka, koji je tog dana u kući Vanguard Press postao urednik dječjih knjiga. Ili mu se svidjela ili je to napravio iz sažaljenja, ali objavio ju je. 


Do danas je Dr. Seuss prodao preko 600 milijuna knjiga. 



John Kennedy Toole: Confederacy of Dunces





Ova Pulitzerom nagrađena knjiga smatra se jednom od najduhovitijih knjiga ikada napisanih, s vrlo deprimirajućom pričom o dospijevanju do čitatelja. Naime, odbijena je, između ostaloga, zato što - "nije ni o čemu"! Iako je urednik izdavačke kuće Simon & Schuster Robert Gottlieb bio zainteresiran za nju, nakon nekog vremena je Johnu Kennedyju Tooleu poslao odbijenicu:


Autor nije primio Pulitzera za života, jer je počinio samoubojstvo"Unatoč svoj svojoj izvrsnosti... knjiga nema vlastiti razlog. Ona zbilja nije ni o čemu. I to je nešto što nitko ne može popraviti", napisao mu je. Pet godina nakon te odbijenice, pisac si je oduzeo život. 


Knjiga nikada ni ne bi bila otisnuta da ju Tooleova majka nije pročitala i uvidjela svu ingenioznost djela svog pokojnog sina. Zadala si je misiju da je objavi i obratila se svim izdavačima osim kuće Simon & Schuster. I svi su ju odbili. 


Nakon sedam godina borbe majka je počela uhoditi pisca Walkera Percyja i doslovno ga natjerala da pročita rukopis. On je kasnije priznao da se iznenadio knjigom za koju je očekivao kako će odlučiti da je smeće nakon nekoliko pročitanih stranica. No, Tooleovoj majci je poslao pismo u kojemu je o knjizi upotrijebio gotovo sve sinonime "izvanrednog" za koje je znao. Zatim je i sam počeo propagirati knjigu kod izdavača. 


I tako je Confederacy of Dunces konačno objavljena čak jedanaest godina nakon autorova samoubojstva. Svijet se složio da je izvanredna, a pisac je posthumno dobio Pulitzerovu nagradu. 



Jack Canfield i Mark Victor Hansen: Pileća juha za dušu





Knjigu su odbila 144 izdavača, a do danas je prodana u pola milijarde primjeraka. Kako? Radi se o tanahnoj knjižici kratkih priča koje su napisane da biste se osjećali dobro. Ipak, nitko od izdavača u tome nije vidio potencijal. 


"Svi su smatrali da je naslov glup i da nitko ne bi kupio kolekciju kratkih priča u kojima nema 'safta' - nema seksa, nema nasilja. Zašto bi to itko čitao?", kazao je autor Canfield. Hansen se, pak, pojavljivao na sastancima izdavača tvrdeći da ima 20.000 narudžbi čitatelja, što je nastojao dokazati kuponima s potpisima tih kupaca. No, ništa od toga. 


Na kraju su se obratili izdavačkoj maloj kući na rubu bankrota Health Communications, koja se bavila izdavanjem literature za samopomoć uglavnom za ovisnike o drogama i alkoholu, koja se gotovo i nije prodavala. 


Kad su vidjeli Juhu, smjesta su se oduševili i objavili je. I tako se ova izdavačka kuća izvukla iz financijskih problema, Canfield i Hansen su postali prljavo bogati, a knjigu je kupila u prosjeku svaka osoba s engleskog govornog područja na svijetu i od toga su napravili serijal knjiga zbog kojih se osjećate dobro. 






Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



PODJELE NJIHOV SMISAO i DOMETI ili 

HISTORIA EST MAGISTRA VITAE




"Splav očajnika" Théodore Géricault (1791 - 1824)


Kad sve podijelimo na razne načine, kad ništa više nije zajedničko osim bijede podjela, moramo sami i svako sebi sve napraviti, jer to i jeste bitan smisao takve politike.

 

Pa gradimo put, most, prugu, hotel, kafić, školu, fakultet... etnije, konfesije, kulture i bogomolje, groblja i sve te institucije za komuniciranje, međusobnu verifikaciju i ratifikaciju... Već smo verzirani kako iskoristiti informatičke i digitalne prednosti i tehnologije za što preciznije i potpunije podjele i pravljenje priključaka za komuniciranje u nuždi, i vršenje nužde, /jer obilno praznimo crijeva i mjehure/, ali i za zlo i svetinju. 


 * * *


Pobrinuti se o svojim medijima, radiju, printu, televiziji, internetu, mobilnoj telefoniji i milenijskom kulturnocivilizacijskom biću – zadatak je diletanata i kulturnoumjetničkih društava za uveseljavanje i guslanje sirotinji, a sve drugo treba razvaliti na svakom mogućem mjestu, pa makar kao ukleti prakticirali svoju misao nasamo u hermetički zatvorenom prostoru. 


* * *


To sa medijima, kulturom i obrazovanjem, treba posebno brižljivo razdvojiti tako da svakom živome bude zlo i muka od tuđe varijante i osobne posebnosti. 

Razdvojiti pisma i književnosti. Unakaziti jezik/e i udžbenike. Nagurati ideologiju, laži, zla i neprijatelje u povijest. Formirati svoja udruženja pisaca, pjevača, lovaca i svirača, pa neka svako gudi za svoj groš.


Ali, ima toga još! 


Prije svega, svakako treba napraviti svoju mafijašku grupu ili paravojnu formaciju koja će derati stadione i dvorane i tu i tamo ubiti ponekog navijača, a ovima iz susjednih država uništiti automobile i autobuse! Da oni vide šta je sila, strah i nasilje.


Ustvari,  osim što je to imanentno podjelama /svim vidovima odvajanja/ izdvajanja /segregacije/ općenito, naši politički mudroseri to i podstiču svim svojim fašističkim refeleksima i silama i budžetima koji su im na raspolaganju! Punodaju i polažu na razvijanje umjetnosti murala na kulturno historijskim spomenicima antifašista, a ako neka boja i fali, crvena ne! Krvi uvijek ima! Kad bi bili ddobrovoljni davaoci krvi niti jedna transfuzija u državi ne bi oskudjevala! 


Na taj način, fašizirani odnos među ljudima snaži se i produbljuje i kao takav očito, do incidentnog i ratom prijetećeg stanja asocijativno djeluje na javnost! Ljudi otvoreno govore: BOGAMI, OVO ĆE BAŠ BITI SVAŠTA! ILI ĆE UBITI SEJDIĆA ILI FINCIJA, ILI OBOJICU! 


Dakako, to opet pridonosi snažnijem i dubljem izvlačenju linija podjele i daljem etničkom, konfesionalnom i kulturalnom odvajanju, ili, zatvaranju zajednica i skupina čak i kad je riječ o umjetničkim razlozima organiziranja – do sve snažnije uloge djelitelja, koji definitivno postaju hadžije koji imaju para i za sitnu raju! 


 * * *


Stvoreno je društvo međusobno netrpeljivih i nekomunikativnih zajednica i grupa koje s vremenom jačaju smo osobnu autarhičnu zlobu i zluradost, siromaše i tapkaju u mjestu.


Ovako stvoreni feudi – entiteti, kantoni, općine, mala i srednja preduzeća, visokoškolske i druge institucije – iznimno su podesni za bogaćenje pojedinaca i siromašenje masa. Jednako i za izbjegavanje svake društveno neophodne i poželjne odgovornosti i obveze – jer, sve je postalo stvar malog broja pojedinaca koji čak imaju pravo i rasprodavati prirodna – državna bogatstva kako nađu za shodno, za svoju fajdu i ma koliko to bilo porazno i štetno po zajednicu u cjelini, jer, oni zajednicu i nemaju na umu ili imaju samo u jednoj opciji koja njima koristi.


Pa, zajednica samo radi njih i postoji.


* * *

Dakako, riječ je o konstantnom i nezadrživom procesu ekonomske eksploatacije za račun pojedinaca i stagnacije cjeline. Riječ je o procesu sve većeg zaduživanja zajednice o čijoj se odgovornosti rado govori. Naročito ako je ona druga, tj. nije naša.


 Zadužuje se Bosna i Hercegovina, zadužuje se Federacija Bosne i Hercegovine, zadužuje se Republika srpska! Svi su kolabrirali, svi će propasti, a majmunoliki vlastodršci iznose novac u putnim torbama u inostrane banke i odavno imaju rezervirane avionske karte za posljednji let u život i slobodu onako, kako je oni shvataju.


* * *


Paratvorevine /a više ih je!/ ovdje su u posebnoj vrsti zablude koja zahtijeva i poseban tekst. 


Barem vremena imamo na pretek.


A sve što radimo, ljudi su već naveliko radili do potpunog kolapsa i 

prevrata.


* * *


Svemu što se događa, iznimno pogoduje medijska izdijeljenost prostora i činjenica da su stvoreni primitivni odnosi prema kojima je medijski vrlo nepoželjno pogledati preko ograde imanja, etnije, konfesije i eventualno komentirati viđeno. To biva prvorazrednim dokazom da mrzimo druga i drugačije.


Privatnost je u svim vidovima obvezna i zagarantirana. Štite je visoke ograde. Zamački zidovi. Masovne službe securitate u pancirnim prslucima i naoružane do grla najsuvremenijim naoružanjem svih kalibara i napona. Rasni i dresirani psi teški i stotinjak kilograma po primjerku. Ograde su visoke pa se ne vide bazeni i terase. Ako ipak nekako provirite, možete biti sigurni kako će vam ranije neviđeno čudovište odgristi glupavu glavurdu kao glavicu  kupusa i pojesti je s uživanjem, a mediji će samo pričati o čudu kaako je neko nepažnjom i na nepoznat način ostao bez glave


Ko god voli, neka izvoli, neka se usudi.


A zna se kome će se suditi. 


Sirotinji, kao i uvijek.


* * *


Podjele i njihov smisao u biti jesu prokletstvo i produbljena fašistička nezajažljivost pojedinaca za vlašću i bogatstvom. Pri tome, dakako, kao i uvijek, djelitelji zaboravljaju kako podjele i usitnjavaju bogatstvo na koje su računali. Svakom podjelom, posuda iz koje zahvataju sve je manja, mada im nezajažljivost raste.


* * * 


TADA SE PREMA MNOGO PUT PROVJERENIM ZAKONITOSTIMA DOGAĐA, PA SE I U PUNO POVOLJNIJIM PRILIKAMA NEGO ŠTO SU NAŠE, MAJMUNI NAĐU U NEKOJ VRSTI PRETISS LONCA. HERMETIČKI ZATVORENI UZ STALNO POVEĆAVANJE TEMPERATURE I PRITISKA. 


BOGATSTVO POSTAJE NEVAŽNO.


DAJ BOŽE SPASI BUDALASTU GLAVU I JADNI ŽIVOT! 


OVI BAŠ NEMAJU SMISLA ZA ŠALU.

 

To o čemu pišemo nije se dogodilo samo jedanput.


Nauk je mučna stvar, posebno, nakon što se osvoji lako! 


HISTORIA EST MAGISTRA VITAE.


ALI


SAMO


ZA


RAZUMNE.


* * *


Veljače, anno Domini, 2013.         


--------------------------------------


Napisao: Atif Kujundžić


Preuzeto s adrese: http://tacno.net/


Svi tekstovi Atifa Kujundžića: http://tacno.net/author/atif-kujundzic/                     


Feb 20 '13 · Oznake: podjele njihov smisao i dometi

Nakon 29 godina cenzure prikazan film "Life of Brian" Monty Pythona




Još u 4. stoljeću prije Krista Grci su poznavali parodiju, a 2.500 godina kasnije, jedna od najuspješnijih filmskih parodija svih vremena u mnogim je dijelovima svijeta i dalje zabranjena. Naravno, riječ je o filmu 'Life of Brian' koji je prošlog tjedna po prvi puta prikazan u Aberystwythu. Dok se gradsko vijeće ovog velškog mjesta napokon odlučilo na hrabri korak, film je zbog tematiziranja hipokrizije i religioznog fanatizma, 29 godina nakon premijere na nekim mjestima još uvijek nepoželjan.


Slavni uradak u kojem sasvim običnog Židova Briana sunarodnjaci zamijene za mesiju, a potom i propisno razapnu, naišao je na brojne kritike odmah nakon premijere 1979. godine. U Švedskoj se rekalamirao kao film koji je toliko smiješan da su ga Norvežani zabranili. I nisu vikinzi sa sjevera jedini. Nepopravljivi katolici u Irskoj držali su ga u bunkeru osam godina, a brojna gradska vijeća po Britaniji zabranjivala su ga iako u svojim malim uskogrudim sredinama nisu ni imala kino dvoranu u kojoj bi se mogao prikazati.


Jedna od takvih sredina jest i turistički grad Aberystwyth na istočnoj obali Walesa koji je Brianov život zabranio 1981. godine, 24 mjeseca nakon što se pojavio u kinima. No, nepravdu su ispravili krajem prošlog tjedna kada je legendarni film u nazočnosti jednako legendarnih Terryja Jonesa i Michaela Palina, ipak prikazan. 


U društvu stotinjak znatiželjnika i gradonačelnice Sue Davies Jones, koja je u filmu igrala Judith Iscariot, pajtonovci su pogledali čuveno djelo po valjda hiljaditi put.


Da kršćani nisu posve lišeni humora pokazuje nam i slučaj iz ne toliko davne 2007. godine kada je u gradu svraka, Newcastleu, u crkvi Svetog Tome mučenika upriličena projekcija filma na kojoj su pjesme koje prate Brianov život uživo odsvirane na orguljama. Da ugođaj bude potpun, ženama u publici organizatori su podijelili lažne brade. Dakako, među hard kor kršćanima ovo je izazvalo osip, povišen tlak i blažu neurasteniju, ali je skulirani velečasni Jonathan Adams razumno primijetio kako film govori o važnim pitanjima, hipokriziji i gluposti na koju ni religija nije imuna.


------------


O filmu Monty Python's Life of Brian




Monty Python's Life of Brian je film komičarske grupe Monty Python iz 1979. godine; režirao ga je Terry Jones, a glavnu ulogu igra Graham Chapman. Chapman glumi Briana Cohena, Isusovog suvremenika, čiji život jako nalikuje na život Mesije.


Glavna tema filma je kritika nekih aspekata religije poput nekritičkog prihvaćanja ideja, sljedbeničkog mentaliteta, psihologije mase i izvrtanja činjenica. Osim toga prisutna je i politička tematika vidljiva kroz Brianov politički angažman u jednoj od brojnih separatističkih organizacija koje se samostalno bore za oslobađanje Judeje od rimske vlasti.


Pjesma "Always Look on the Bright Side of Life" (Prijevod: Uvijek gledaj na svijetlu stranu života), koju osuđenici na smrt pjevaju razapeti na križevima u upečatljivoj završnoj sceni, a zamišljena kao parodija na slične pjesme u Disneyjevim filmovima, postala je vrlo popularna kao oda optimizmu. 


Kada je 1982. u Falklandskom ratu pogođen britanski HMS Sheffield, njegova posada ju je pjevala čekajući spašavanje s tonućeg broda. Pjesma je kasnije prihvaćena među navijačima, a često se spominje u popularnoj kulturi.


-------------------


Sadržaj filma:




Brian Cohen je rođen u štali nedaleko od one u kojoj se istovremeno rodio Isus; te noći su ga trojica mudraca čak zamijenila za Krista. Brian odrasta u idealističkog mladića koji se protivi rimskoj okupaciji Judeje.


Pohađajući jednog dana Isusov govor, upoznaje mladu pobunjenicu koja ga uvlači u jedan od mnogih separatističkih pokreta protiv rimske vlasti. Njegov prvi pobunjenički zadatak je pisanje grafita na zgradu rimskog guvernera; rimski centurion se zgrozi kad vidi da je njegov natpis na latinskom gramatički neispravan (Romanes eunt domus) pa ga natjera da za kaznu stotinu puta na zidu napiše pravilno "Rimljani idite kući" (Romani ite domum).


Zbog niza slučajnosti i nesporazuma prilikom Brianovih daljnjih pobunjeničkih akcija, grupa ljudi ga počne smatrati mesijom, unatoč njegovom jasnom odbijanju takvih ideja.


Budući da su ga ljudi već počeli slijediti, pokušava ih uvjeriti da prigrle individualizam i odbace autoritarne figure, no njegov govor nitko ne shvaća.


Rimljani ga ipak uhićuju i osuđuju na razapinjanje na križu. Na kraju filma, viseći na križu, pjeva .


------------------


Naša preporuka:


Svakako pogledati osim ukoliko ste sasvim lišeni smisla za smiješno, vjerski fanatik ili pacijant Zagrebačke bolnice Vrapče.




-----------


Treiler filma i pjesma: Always Look on the Bright Side of Life









Napisao i obradio: Nenad Grbac



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


TENDERI /NEKAD i SAD/





Toliko je puno jezika na svijetu da o tome niko nema ni pojma. Mada neki ljudi istinski nastoje – nema stručnjaka za tu stvar. I mada je jezik čovjekova kuća bitka prema mišljenju uglednog filozofa Martina Hajdegera, budite uvjereni kako ni u svome jeziku niste u svojoj kući. Naročito, ako ste dijete ili nešto stariji. Dakle, možete biti sigurni, kako u vašem jeziku imate barem tri kategorije: jezik djece i mladih, jezik srednje generacije i jezik starih ljudi. To su grupe koje se na svom jeziku s poteškoćama razumiju. Znam to na odobnom primjeru. Doduše i inače sam nesnalažljiv i neznalica na glasu.


* * *


Dok sam bio dječarac, moj amidža – stariji momak, volio je reći mome ocu ili u vatrogasnom domu gdje je bio rukovodilac akcije gašenja požara, a ja dolazio da se igram ili s vatrogascima provozam na probnim vožnjama, kako čaršijska trafikantica ima najbolji tender u gradu. Uzalud sam ga uvjeravao kako ona ustvari ima trafiku, a trafika se ne zove tender. E, ljudi, gledajte kako je mali, a uvijek zasere! – znao je reći i dati mi banku da idem kod Kambera na šampitu, sladoled, ili da kupim dvije ciglice. 


* * *


Nekom prilikom, idući Kejom pored rječice Sokoluša, na drugoj strani bila je željeznička stanica, amidža reče: Vidiš li vagone? Kako neću vidjet? – kažem! E, to je ćirina kompozicija koja ide do Karanovca sa putnicima ili teretom u teretnim vagonima! Reče amidža i sjede za stol pod lipom ispred birtije Opatija i reče konobaru: Daj mi jedno pivo i ovome mladiću donesi jednu šabesu! Slažeš li se? – upita mene. Slažem – kažem prosto. E, a znaš li šta je ono, malo naviše, što se puši i šišti? – upita. Kako neću znat! To je lokomotiva! – kažem. Dobar si! – reče amidža. A znaš li šta lokomotiva upravo radi? – upita još. Pa, puši se i šišti kad ne vuče vagone! – kažem, a konobar otklopi njemu pivo i meni šabesu.


Ama jok – amidža će – sada lokomotiva uzima vodu jer vozi na vodenu paru! Aha – kažem. A vidiš li uz lokomotivu onaj vagončić bez krova? – upita. Vidim – rekoh. E, to ti je tender u koji uzima ugljen, vodu, alat...! Mora se dobro naložiti vatra u ložištu  lokomotive, da se u kotlu dobije para za pogon! – reče amidža i diže čašu. I, jel to taj najbolji tender koji ima trafikantica? – upitam, s pika! Nisi ti ni loš koliko si dosadan! – reče amidža, podiže čašu sa pivom i ostavi me bez odgovora.


* * *


Ušutio sam kako ne bih nervirao amidžu i mada sam gledao i dalje nisam kontao, jer trafikantica nije imala ni lokomotivu, ni tender, a ni kompoziciju i nikad nije nosila ili vukla ništa osim ručnu torbicu ili ceker. 


* * *


No, prođe vrijeme i stvari se same kažu. Nauči se i jezik u direktnom ili prenesenom značenju. Osim toga, vidio sam parnjače na širokom kolosjeku koje su imale puno veće tendere. I dugo mislio: mora biti da je sve bolje što je tender veći! I to nije bilo daleko od istine!


* * *


/Onda je došla tzv. diesel i električna vuča! Lokomotive sa velikim diesel motorima koji prizvode električnu struju i električnim motorima vuku kompozicije velikom brzinom. Ili lokomotive direktno naslonjene na električni kontakt. Expressni, brzi, poslovni i specijalni vlakovi. U Olimpicu vam dođe stjuard, ponudi piće ili obrok s plastičnim escajgom. Onda kušet i spavaća kola na dužim relacijama, kao Express orientu – od Pariza do Istambula. Zadimljeni lokalni i radnički vlakovi kojima putuju i učenici i studenti voze na kratkim relacijama. Vlakove zvučno najavljaju na peronima, a putnici izlaze i ulaze kroz podzemne i zaštićene prolaze. Tenderima više ni traga, ali sam se s malo sjete, ponekad prisjećao naše čaršijske trafikantice i njezinoga tendera, a uvijek i moga amidže, sjajnoga čovjeka koji je otišao raditi u Sarajevu, u PRETIS – Preduzeće Tito Sarajevo, ustvari u Vogošći./


* * *


Čudo je uistinu, koliko vremena treba, da čovjek uzme makar Klaićev Rječnik stranih riječi i sazna, kako je tender priljučak uz lokomotivu vagon osobite građe, sa zalihama ugljena, vode, maziva i alatima za opravku. Ili, kako je to naprosto: mali brodić, prikrpina, prirepina, pratilac, satelit ili prikolica putničkog automobila.

Dosta brzo saznama da riječ tender znači i pozamašnu naročito žensku zadnjicu koju neki muškarci obožavaju, za kojom uzdišu i sevdišu. 


Nevjerojatno, koliko treba vremena da bismo sznali kako riječ tender ima i značenje: poslovna ponuda, javni natječaj natječaj za dobijanje izvođenja određenog posla ili radova, te da je riječ neslučajno engleskog porijekla, etc. 


* * *


Danas znamo isključivo ovo posljednje značenje, a prethodna su izvan pojmljivih značenja, jer, nema parnih lokomotiva, rijetke su čak i tende – nadstrešnice, automobilske prikolice, oveći ženski tenderi i nisu u modi, popularni su drugačiji standardi... Čudesa!


Tender kao javna ponuda za izvođenje radova s kraja ovoga tumačenja je živ i, skoro bez iznimke – isključiv smisao riječi. 


* * *


Ali,  TENDER POSTOJI I KAO UDRUGA 


koja surađuje sa onima koji žele dobiti posao na najlakši i najpovoljniji i dakako nepošten način na trnderima. To je jedna i valja priznat odlična stvar.

Saberem hababe i počnem tenderat. Kažem im kako hoću da dobijem taj posao, a oni će svoje dobiti od mene. Svima podijelim pripremljene koverte s prijavama za tender. Svoju kovertu posebno ušuškam i onda sve to predmo na tender. Pa sjednemo čekat dok se tenderska komisija tamo negdje kobajgi kozi oko izbora ponuđača.


Komisija za provođenje tendera sjedi, otvara koverte i crkava od smijeha sve dok ne otovori moju kovertu i uozbilji se jer vidi da sam poskup, ali najozbiljniji ponuđač. Ama, zna čovjek kako se tendera! Dajte mu posao, šta dumate? Vidite da su ovo diletanti!? Ovima odbijenica, a ovome uplatite avans za tu dionicu puta! Da i čovjek nas je shvatio ozbiljno!


Dakle, odmah pozovite i ako treba uplatite, kao što je red, mora da i on ima troškova! I on će zvati nas. Zna on što je red. I tako je tender gotov. Parnjača može krenuti za nedođiju. Druge su stvari usput. One večere i sponzoruše, poskupljenja materijala, radova i izvođenja, otežavajući uvjeti na trasi.


* * *


 Eh, pošto ne pominjemo konkretne poslove, tendere i sudionike, neko će pomisliti da se šalimo i zlobno aludiramo. Ama ne. To smo čuli od premijera Federacije Bosne i Hercegovine – Nermina Nikšića u programu Federalne televizije 15. veljače, uvečer, 2013. godine, pa samo prepričavamo. Čula kazala. Pošto kupili, po to i prodali. A ljudi su se u tenderima i tenderisanju toliko odomaćili, da je to čudo jedno. A i nije čudo! Svakome je najbolje u svome govnu!


* * *


A šta mu je džoint, pita dedo nanu. To je ono što reče da mu fali, a što bi možda bilo dobro da i ti imaš – kaže nana. Pa nek iđe, pa sebi nađe ako već zna šta  mu fali, kaže dedo, jebalo ga to! Neka ide, valaha, ionako je budaletina – kaže nana. Vidi se na koga se hitio, dedo će pa šmudnu u avliju.


* * *


To je samo treći primjer učenja istog jezika, kada odrasli više ne znaju što govore mladi. Zato i tenderaju u konertibilnim markama.


* * *


15. veljače, anno Domini, 2013.


--------------------------------------


Napisao: Atif Kujundžić


Preuzeto s adrese: http://tacno.net/


Svi tekstovi Atifa Kujundžića: http://tacno.net/author/atif-kujundzic/


Feb 17 '13 · Oznake: tenderi nekad i sad

RIJEČ O NAMA ili STIHIJA, STRAH, MRŽNJA i NASILJE





U indeksu naslova Glasila građanskog samooslobađanja Republika, Beograd, godina XXV, broj 542-543 od 01 – 28. februara 2013. godine stoje i riječi koje smo stavili u naslov ovoga teksta: Protiv stihije, straha, mržnje i nasilja. Uočavamo kako ovako formuliran izdavački i uređivački motiv s radošću čitamo, kao naglašeno antifašistički. I nedvosmisleno jeste, znamo, osvjedočili smo se prethodnih godina kako Republika istrajno, znalački i konstruktivno razobličava fašističke tendencije. I ne samo Republika. Uzmimo samo ugledni portal tacno.net u 2012. godini. Organizirane i deklarirane antifašiste na širem prostoru. 


Ali stvarnost koju živimo naglašeno sugerira sve dublji i snažniji proces fašizacije društva i vremena krajnje nenaklonjenog humanizaciji i odobrovoljavanju društvenih prilika i života. Vidimo kako se procesi tranzicije i globalizacije dijelom ostvaruju upravo kao razorne fašističke zamisli ratnimi i subverzivnim sredstvima i kako to nikoga ne brine. 


Osim svega u kulturama pojedinačno stasaju ne samo destruktivne, već duboko fašizirane razorne snage, orijentirane na razaranje, rušenje i nakaženje antifašističkih simbola, mahom obilježja antifašističkih postignuća Drugog svjetskog rata. U gradskim dvoranama i na stadionima tokom sportskih takmičenja veće grupe ispoljavaju iste ideološke naboje: jak nacionalizam, šovinizam, rasizam i ogromnu razronu energiju. Takve grupe se i otvoreno ispoljavaju kao eksponenti pojedinaca i interesa tzv. liberalnog kapitalističkog razdoblja koje je u toku. Na taj način se deklariraju i kao paravojne formacije koje u određenom trentku mogu biti upotrijebljene za različite namjene: može im se platit da učine bilo što, može im se dati zadatak, može im se dati naoružanje, utvrditi cilj, može ih se pokrenuti u željenom smjeru.


Nisu rijetki primjeri samo nasrtaja i devastiranja imovine, oštećenja ili uništenja spomen obilježja, pa i spomen kompleksa, većeg broja automobila i autobusa, već i ostrašćenih napada na grupe i pojedince, ubojstava, premlaćivanja – naročito onih za koje im je poznato da drugačije misle, ili im je tako samo rečeno. 


* * *


Snažan najnoviji povod za razmišljanje o ovoj temi daje nam tekst koji je objavio portal tacno.net , 13. veljače 2013. godine u popodnevnim satima: Bogdan Bogdanović: Mostarski  grad mrtvih – kao bogdan bogdanovic – ukleti neimar – the doomed arhitect. /!/


 Inače: 


Bogdan Bogdanović je rođen u Beogradu, 20. 08. 1922. – umro u Beču, 18. 06. 2010. godine, arhitekt, umjetnik, filozof, pisac. 


I, 


ne može čovjek koji nosi makar mrvu duševnog zdravlja i razuma, odgovornog društvenog odnosa da se ne prestravi: Pa mi uništavamo djela naših najvećih umjetnika, a od njih pravimo disidente, izbjegle i nepotrebne ljude, simulacrume – utvare, mada su najbolji koje možemo evidentirati! Ustvari fašistički simulacrumi to vrlo djelatno čine! 


* * * 


Kakvo smo mi to i u kojoj mjeri fašizirano društvo  i u kojem smjeru se krećemo, ako smo svjetski znamenitog arhitektu Bogdana Bogdanovića prinudili da o našem ponajljepšem gradu – Mostaru – razmišlja kao o gradu mrtvih? 


Dakako, svjesni smo kako taj sjajni čovjek, umjetnik i filozof Bogdan Bogdanović razmišlja i trne nad svojim djelom i mrtvima nama, nad vremenom koje smo zajedno proživjeli slaveći slobodu koju su naši najrođeniji donijeli kroz oganj antifašističke borbe, kroz stihiju, strah, mržnju i nasilje, kao svjetlost koja je desetljećima sijala sa naših i lica naših najvćih heroja. U arhitektonskoj i spomeničkoj ljepoti, samo je ograničen broj umjetnika znao simbolima definirati razmjere epohalnih događaja u borbi protiv fašističkog zla i tako ponuditi i ljepotu i zdravu misao za budućnost – podvući crtu osobnom žrtvom boraca za slobodu. Uz Bogdana Bogdanovića koji je između ostaloga gradio fascinantni kompleks Partizanskog spomen groblja u Mostaru, Spomenik opomene u Jasenovcu, to su rijetki ljudi kao Boško Kućanski – spomenik Bici za ranjenike na Makljenu kod Prozora, jednoj od najhumanijih bitaka Drugog svjetskog rata /koji je miniran/, Dušan Džamonja – Spomenik na Kozari, Ismet Mujezinović s monumentalnim kompozicijama i desetak hiljada crteža, etc. 


S obzirom na nebrojene nasrtaje na njegovo djelo, 

na izložbi koja mu je priređena u Beču 2009. – Bogdan Bogdanović je nazvan ukletim neimarom. Ali sada, kada se to događa upravo nama, morat ćemo i sami sebe nazvati ukletima jer to ne sprječavamo i puštamo da nas uništavaju oni koji nisu ništa stvorili. 


* * *


No, zebe nas činjenica da je Bogdan Bogdanović otišao sa ovoga svijeta ojađen i našim odnosom prema njegovome djelu, pa je vidio kako u smrti/devastaciji njegova djela, umirao Grad sa svojim građanima, mada su za pobjedu nad fašističkom nemani u Drugom svjetskom ratu u puno primjera i cijele mostarske obitelji dale živote i pokopane na Partizanskom spomrn groblju Mostar. Zebe nas ta činjenica, jer znamo da je istinito Bogdanovićevo osjećanje da djelo živi onoliko – koliko je ljudima do njega stalo. 


Zebe nas i pitanje


ŠTA SE DOGODILO S ANTIFAŠISTIČKIM MOSTAROM, HERCEGOVINOM, BOSNOM?


Ili, kukavci mogu s pravom misliti da Jure Galić nije živ – jer su oni pod zaštitom mraka i jeftino plaćeni mogli doći i raznobojnim sprejevima i fašističkim simbolima, štapinima dinamita i bombama iznakaziti spomenički kompleks i druga spomen obilježja?!


* * *


Da li mislimo kako su borci Drugog svjetskog rata i Bogdan Bogdanović bilo ko i da smo mi neko?! Kako je njegovo djelo uzaludno i beznačajno, a naš nakazni odnos važniji? 


Ili, smo mi ništarije kojima i nije vrijedilo darivati takvo djelo kakvo je samo 

Bogdan Bogdanović, mogao donijeti i dati?!


* * *


 Pred Bogdanom i Bogom – sramota! Vidim kako je to grehota! Izložili smo stihiji, strahu, mržnji i nasilju – svoje najbolje ljude, umjetnike, filozofe, svoje obitelji, svoju djecu odgoju u toj nakaznoj sredini. I ne znamo se odbraniti. Fašisti čine što im volja. Već su ufitiljili kako im niko ništa ne može. Kako je došlo njihovo vrijeme, zauvijek. 


* * *


ARHITEKTA, UMJETNIK I FILOZOF 


BOGDAN BOGDANOVIĆ TRI GODINE NIJE ŽIV


ALI 


AKO MU UNIŠTE DJELO


I


MI SMO 


BITNO MRTVI 


jer je njegovo djelo bitan dio našeg uspravljenog habitusa. 


Kažu,velikim ljudima je dato da umru dva puta. Prvi put kad dođe njihova fizčka smrt, a drugi put kad im umre/propadne djelo. Ako ubiju djelo Bogdana Bogdanovića – ubili su i generacije antifašista koje su dale sjajan motiv za njegovo nastajanje. Ali, tada, nema ni nas u našem najboljem dijelu koji je na tom djelu uspravljen i bitno sadržan.


TO JE TREĆA SMRT U NIZU. 


* * * 


Kad pravo pogledamo, možda i meni i mnogima vrijeme da odemo sudjelovali ili ne u Drugom svjetskom ratu, ali imamo stvarnih razloga žaliti mnoge kojima nije vrijeme i mnoge koji će tek doći.


Šta je sada tu kulturno nasljeđe? Samo ono što nismo uspjeli uništiti? Je li to ono što zovemo materijalnom i duhovnom kulturom?


Nikako se ne možemo pohvaliti kako smo nešto osobito sačuvali i kad smo to naslijedili bez ikakve nadoknade i kad je to moglo opstati bez ikakvog našeg troška i posebne brige.


Ustvari,

ova riječ i nije o Bogdanu Bogdanoviću, arhitekti, kiparu, filozofu, piscu, umjetniku,

OVO

JE

RIJEČ 

NAMA BESKRAJNO TUŽNIM POJAVAMA.


* * *


Veljače, anno Domini, 2013.                                     ak


--------------------------------------


Napisao: Atif Kujundžić


Preuzeto s adrese: http://tacno.net/


Svi tekstovi Atifa Kujundžića: http://tacno.net/author/atif-kujundzic/


DESET NAJVEĆIH ZNAKOVA POLICIJSKE DRŽAVE U SAD


Ako ste ikad pomislili da su  Sjedinjene Američke Države zaista zemlja slobode i demokracije kakvom je američki političari vole predstavljati , onda vas molimo da pažljivo pročitajte tekst AlterNeta koji s puno dokaza može zalediti krv u žilama svakog čovjeka koji zna i može razmišljati i vlastitom glavom.


1. KONTROLA NAD INTERNETOM 

Internet je jedina  milost običnim ljudima i alternativnim medijima u doba vladavine korporacijskih konglomerata. Individualci u potrazi za istinom imaju široku paletu istražnih izvještaja i političkih mišljenja na internetu dok se mase  hrane već prožvakanim i cenzuriranim novostima na televiziji i u tisku. Naravno da je pitanje vremena kada će američka vlada zakrpati tu rupu na nebu.

U posljednje se vrijeme pojavljuju se pokušaji reguliranja i filtriranja podataka na internetu. Inicijativa stiže od telekomunikacijskih tvrtki (koje izgaraju u želji da se provedu zakoni o regulaciji i vlasništvu nad internetom u njihovu korist) i Pentagona  (koji je 2003. objavio  „Informacijsku  operativnu kartu“ potpisanu od strane Donalda Rumsfelda koja skicira određenu taktiku kao npr.  priznavanje napada na mrežu bez pružanja odgovarajućeg pravnog lijeka, a koje je američka propaganda proširila i na ostale zemlje nalazeći tako lagani put do Amerikanaca putem interneta).  Jedna od očitih taktika koja čisti put regulaciji zagušenog internetskog sadržaja je rastuće medijsko bjesnilo nad dječjom pornografijom i „internetskim grabežljivcima“.  To će zasigurno dovesti do zakona koji prelaze potreban opseg djelovanja za ovakvu vrstu prijetnji.

2. „DUGOTRAJNI RAT“

Ovaj komadić reklamnog  marketinga je brzo izumro, ali je i odao ono na što su mnogi već posumnjali: rat protiv terora nikada neće završiti, niti je ikada postojala namjera za to. Dizajniran je da traje  unedogled.  Jednako kao i kod rata protiv droge,  postavlja se cilj koji nikada ne može biti ispunjen sve dok postoje razljućeni ljudi i eksplozivi.  Dugotrajni rat će zauvijek pravdati prividno privremene mjere: smanjenje ljudskih sloboda, vojnu ekspanziju, domaću špijunažu, masovno trošenje proračuna i sl. Ovaj kratkotrajni  naziv nam je svima poručio: „Priviknite se. Stvari se neće mijenjati tako skoro.“

3. AMERIČKI DOMOLJUBNI ZAKON (Patriot act)

Da li je itko mislio da će ovo biti privremeno?  Da, ova odvratna otimačina moći vladi daje pravo da proviri u vašu kuću, pregleda sve vaše stvari i tjednima vam ništa ne kaže o tome.  Da, oni mogu gledati vaše medicinske bilješke i vaš izbor knjiga u knjižnici.  Da, oni mogu podijeliti bilo koju informaciju na koju naiđu bez bojazni da ćete ih tužiti.  Ne, oni ovo neće nikada povući.

4. ZATVORENIČKI LOGORI

Prošlog su siječnja vojne postrojbe inžinjera  dale Kellog Brown & Root podružnici u Holyburtonu  skoro 400 milijuna dolara da izgrade zatvoreničke centre u SAD-u u svrhu nespecificiranog  „novog programa“.  Naravno da bi očiti prvi pokušaj pogađanja bio da ti novi programi uključuju okupljanje Muslimana ili političkih disidenata—mislim, zatvorenički su centri ovdje kako bi zadržali nekoga. Volio bih kada bih vam imao više toga za reći o ovome ali znate da je to-…tajna.

5. GLASAČKI UREĐAJI „NA DODIR

Unatoč obilnim, čistim dokazima da su ti opaki izumi napravljeni da bi se njima nagovaralo, oni se nastavljaju širiti i dominirati krajolikom i to zahvaljujući  Bushevom zakonu  „Pomozimo Americi da glasa“,  iskorištavanju korumpiranih izbornih dužnosnika i općem javnom trajnom neznanju.

Izborni direktor okruga Emery iz Utaha,  Bruce Funk je svjedočio testiranju vanjske tvrtke na Diebold glasačkim uređajima koji su se pokazali kao sigurnosni rizik. Njegova su upozorenja stigla do gluhih ušiju. Umjesto toga,  Dieboldovi su odvjetnici  vladinim avionom odletjeli do okruga Emery kako bi zataškali priču. Funk je otpušten.

Izborni nadzornik okruga Leon na Floridi, Ion Sancho, je krajem godine otkrio alarmantni sigurnosni propust u njihovom Diebold sustavu.  Umjesto da ispravi nedostatak,  Diebold je odbio ispuniti ugovornu obvezu.  Dva preostala dobavljača uređaja „na dodir“  (Sequoia i ES&S) sada odbijaju poslovati sa Sanchom od kojeg HAVA (Help America Vote Act),  uz prijetnju tužbom,  traži da implementira sustav „na dodir“.  Diebold vrši  pritisak za Sanchevu smjenu prije isteka mandata.

Veliki je broj ovakvih i još ružnijih priča, a televizijske novosti propuštaju pokriti  vijest  o novoj eri glasačkih prijevara čak i više nego što je to bio slučaj sa 9/11 teorijama  urote.  Ovo je možda priča stoljeća  ali čini se da nikoga nije briga.  Prava će američka demokracija ostati iluzija sve dok se ovo pitanje ignorira.  Izbori usred semestra će biti zanimljiva provjera uporne lakovjernosti  javnosti o glasačkom integritetu.  

6. POTPISANA PRIOPĆENJA

Bush je poznat po tome da nikada nije stavio veto na zakonski prijedlog. Razlog tome je taj što on preferira  poništavnje zakona koji mu se ne dopadaju svojim  „potpisanim priopćenjem“.  Bush je izdao više od 700 takvih priopćenja, a to je dvostruko više od svih prethodnih predsjednika zajedno.

Evo nekoliko primjera nedavno donesenih zakona i njihovo odgovarajuće razrješenje  (uz ljubaznost Boston Globea):

–30. prosinac 2005: Američki ispitivači ne smiju mučiti zatvorenike ili ih podvrgavati okrutnom, nehumanom i degradirajućem tretmanu.

Bushevo potpisano priopćenje:  Predsjednik, kao vrhovni zapovjednik, može ukiniti   zabranu ukoliko smatra da će zaoštravanje ispitivačkih tehnika pomoći u sprečavanju terorističkih napada.

–30. prosinac, 2005.: Znanstvene će informacije koje su „pripremljene od strane vladinih istraživača i znanstvenika“  biti bez odlaganja i cenzure proslijeđene ( u Kongres ).

Bushevo potpisano priopćenje: Predsjednik može istraživačima naložiti da od Kongresa  zadrže bilo koju informaciju ukoliko on smatra da objavljivanje pogoršava strane odnose, nacionalnu sigurnost ili djelovanje izvršne vlasti.

7. PRISLUŠKIVANJE BEZ NALOGA

Saznali ste da vlada prisluškuje telefonske linije američkih građana bez i najmanje pravne kontrole!  Mislite da je to u redu?  Ako imalo poznajete povijest onda znate da se niti jednoj vladi ne može vjerovati da će nešto obaviti odgovorno. Jednog dana prisluškuju Osamu,  a idućeg Howarda Deana.

Razmislite o tome kako ova administracija mrzi neovlaštena curenja.  Zašto oni  ne bi bez pravnog nadzora prisluškivali recimo Seymoura Hersha kako bi otkrili tko je rasuo grah?  To je bezmozgovno.  A kada smo već kod toga, onda ponovimo:  teroristi već  znaju da ih rado špijuniramo.  Njih nije briga da li imamo nalog ili ne. Ali vas bi trebalo biti.

8. ZONA SLOBODE GOVORA

Znam da je to stara novost, ali…hajde, razmislite o tome prave li oni budale od svih nas?

9. VISOKORANGIRANI ZVIŽDAČI

Vojni generali.  Najviši nivoi CIA-nih službenika.  NSA operativci.  Članovi kabineta Bijele kuće.  To je vrsta ljudi kakvi žele biti Republikanci i čiju prosudbu obično poštuju.  Ali iz nekog razloga kada ti ljudi daju ostavku iz protesta i  masovno kritiziraju Bushevu i Obaminu administraciju. Svi ooni su okarakterizirani kao izdajice, antiamerički huškači javnosti.  Činjenica je da kada vam ljudi koji ubijaju, špijuniraju i obmanjuju razrađujući time za život kažu da je Bijela kuća pretjerala, bolje je da obratiš pažnju. 

10. UZBUNJIVANJE  CIA-e

Unatoč najboljim pokušajima da se CIA okrivi za „obavještajne propuste“  koji su doveli do rata u Iraku, postalo je jasno  (kroz proširena curenja iz CIA-e) da analitičari iz Bijele kuće planove o Sadamovim rušilačkim kapacitetima nisu podijelili sa Agencijom. 

Tko bi rekao da će nevidljivi karijeristi imati grižnju savjesti zbog zavaravanja američkog naroda?  Što predsjednik treba napraviti u vezi  toga?  Jednostavno:  neka ključni agenti odu i neka se nastale praznine popune Bush/Cheney odanicima.  Uostalom,  zašto ne bismo zamijenili cijelu organizaciju?  To je u osnovi ono što rade Rumsfeld i novopečeni direktor Nacionalne inteligencije John.  Oni žele staviti inteligencijsku analizu u ruke naroda kojeg mogu kontrolirati tako da slijedeći puta kada će lagati o „neposrednoj opasnosti“  nitko neće cinkati.  A novine će aplaudirati tom postupku kao „neophodnoj reformi“.

Sjećate se starih dobrih dana kada su ljudi u  CIA-i bili zločesti dečki?



 

Kakva je budućnost knjige u digitalnom dobu?




U Gutenbergovoj galaksiji živimo već nekoliko stotina godina, preciznije od 1439. godine, kada je dotični izmislio tisak. Johaness Gutenberg je svoju inovaciju odmah obilježio za cijelu povijest, najprije tiskajući Bibliju. 


Riječ Božja, smatralo se tada, u knjizi je sačuvana za cijelu vječnost, pa su onda i knjige postale riznice znanja, u kojima se nalazi sve što su ljudi postigli i otkrili. Simboličnu snagu ovog predmeta, knjige, koja je zapravo tek snop uvezanih papira, povećalo je i povezivanje s umjetnošću. Prvi roman je, doduše, zakasnio malo više od jednog stoljeća u odnosu na tisak, jer su se prvih četiristo primjeraka "Dona Quijotea" pojavili tek 1605. godine, no skoro pa neraskidiva veza između knjige i književnosti je ustanovljena.


Danas pak živimo u digitalnom dobu, u kojemu se nagovještava temeljna promjena knjige kao medija, iako je za sada riječ o donekle rubnim fenomenima. No, kao što prije desetak godina nitko nije imao mobitel, a danas neki imaju i više od jednoga, knjige će, čini se, u bliskoj budućnosti doživjeti značajne promjene i to na nekoliko razina. 


Za početak je potrebno istaknuti terminološke nesporazume koje sa sobom povlači pojam 'knjiga', naime u knjigama se ne objavljuje samo književnost. Književnost je tek jedan mali dio udjela u sveukupnom sadržaju knjiga. 


Bez obzira na sve to, današnji čitatelji knjiga, ali i oni koji ih proizvode, primjećuju kako im se navike mijenjaju, te da ih sve više privlače novi, digitalni mediji i njihove mogućnosti. Na primjer ploče od 78 okretaja su proizvele format pop-pjesme do tri minute. On je danas još živ, ali okvir u kojem je nastao više nije bitan. 


Tako se i književnost oslobodila tiranije fizičke knjige. Klasična knjiga, dakle uvezani skup papira, danas je u procesu nestajanja. Promijenile su se i navike čitatelja, kao i njihov pristup čitanju i književnom stvaranju: Danas imamo stotine tisuća naslova koji su u ravnopravnoj konkurenciji. Kada pogledamo izvještaje prodaje online knjižara, koje su oslobođene ograničenja fizičkog prostora, jedan Harry Potter čini vrlo mali postotak prometa.


Novo doba ima svoje medije, a knjiga nije jedan od favorita. Digitalizacija i širenje Interneta učinili su informacije dostupne svima, uz taj problem da ih prvo trebamo pronaći na internetu. 


Novine su prve na listi za odstrel i to je sada sasvim jasno. Šteta je to što će biti još manje dobrih novina. Dobro je to što će svako od nas biti u mogućnosti tiskati i distribuirati što i kada želi.


Ipak, tu treba biti oprezan jer digitalizacija knjige u glavama političara, elite, izdavača, bankara i korporacija ne podrazumijeva i demokratizaciju znanja. Ona ponajviše omogućava jedan novi pristup i ekonomskoj strani knjižarskog i književnog posla, čiji je najpoznatiji primjer Amazon. 


Ova online knjižara nalazi se na granici dobre knjižarske prošlosti i, možda, još bolje budućnosti. Amazon i njegov pokretač Jeff Bezos odlučili su otići i korak dalje u digitalizaciji pisanoga, te su nakon godina razvoja predstavili svoj elektronički čitač Kindle, dakle uređaj koji sadrži tisuće književnih tekstova i sučelje na kojem se oni mogu čitati.


No, ako se već ne može očekivati od korporacijskog Amazona da bude revolucionaran, tu je zajednice Free softvera koja će uvijek i bez obzira na napore elite da knjige, odnosno znanje, sačuva samo za sebe i svoje potrebe, digitalne knjige svim onim koje to zanima  ponuditi besplatno. 


Najbolji primjer takvog postupanje su stranice Projekt Gutenberg http://www.gutenberg.org/ ili na našim prostorima projekt Digitalne knjige  http://digitalne-knjige.com/.


Logično je i to da će se kapital umiješati i u takve težnje i pokušati ih ili ograničiti i spriječiti (putem novih zakona, ograničenju interneta, smanjivanjem osobnih i ljudskih prava ili ograničenjima koje donosi zakon o autorskim pravima), no sve brojnija zajednica Free softwera je već dokazala da se s takvim nastojanjima može i zna boriti, ta da uvijek postoji mogućnost nalaženja novih tehnoloških rješenja. 


S druge strane teško je vjerovati i da će danas vladajući liberarni kapitalizam kao vladajući društveni i ekonomski sustav preživjeti više od nekoliko godina upravo zbog ograničenja koja nameće.


Na kraju cijele priče može se predvidjeti izumiranje, no ne i nestajanje tiskane knjige kao predmeta masovne upotrebe, a čitanje će se se sve više odvajati od papira i tiska.

 

To je taj vrli novi svijet digitalne budućnosti.





----------------


Napisao i objavio: Nenad Grbac



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



PODJELA PLIJENA




Postalo je već normalno da se nakon dobivenih izbora nova vlast pri imenovanju ljudi na ključne položaje ponaša kao da se radi o podjeli plijena nakon dobivene bitke. Tada se naime sva značajnija mjesta dijele po stranačkom ključu tako da glavna stranka nove vlasti dobiva najveći broj mjesta, a koalicijski partneri manje, ovisno o tome koliki su postotak glasova dobili na izborima. 


Naravno da značajnu ulogu u toj podjeli imaju i prvaci koalicijskih stranaka koji se katkada izbore za veći broj važnih mjesta nego što bi im prema postotku dobivenih glasova pripadao. Pri imenovanju novih ljudi formalno se svakako vodi računa i o njihovoj stručnosti, no nesumnjivo je da je najvažniji položaj i ugled koji uživaju u svojoj stranci. Iako je ovakav način postavljanja ljudi na ključna mjesta naslijeđen od gotovo polustoljetnog prethodnog sustava ipak predstavlja znatan napredak u odnosu na prethodni s obzirom da je tada postojala samo jedna stranka koja je čvrsto držala cjelokupnu vlast i sve značajnije položaje, a ostavila nam je u nasljeđe skupu, veliku i neefikasnu administraciju na svim razinama koja se održala i nakon što se država raspala. 


Nažalost očito nema izgleda da se ovaj kriterij da stranka na vlasti na sva ključna mjesta postavi «svoje» ljude u skorijoj budućnosti promijeni bez obzira koliko je štetan za cijelo društvo. Naši vodeći političari neće naime još dugo shvatiti i priznati, dok ne stasa možda neka nova generacija, da bi ne samo za nas nego i za njih bilo bolje da na sva značajna mjesta u državi dođu isključivo sposobni a ne podobni jer ljudi bi to, bez obzira kojoj stranci pripadaju itekako znali cijeniti i sigurno je da bi to pamtili i na sljedećim izborima. 


Istina je da i danas na nekim važnim mjestima nalazimo ne samo podobne već i sposobne ljude ali to je prije iznimka negoli pravilo ali se ipak ne događa kao nekad u bivšoj državi da polupismeni udbaš postane direktor banke a agronom direktor kemijske tvornice. Ipak bilo bi sigurno bolje da se i političari koji su na vrhu vlasti u ovoj teškoj situaciji pri izboru kadrova na ključne položaje ponašaju kao i svi obični ljudi kada se sami ili njihovi najbliži nađu u ozbiljnim zdravstvenim problemima. Svatko tada naime želi da ga liječe najbolji i najsposobniji liječnici i sve poduzima da do njih i dođe. 


Bolesnika pritom ne zanima kojoj stranci liječnik pripada ili je možda vanstranačka osoba, niti koje je nacionalnosti, ni za koga je na izborima glasovao, da li je vjernik ili ateist i sl. već samo želi da je vrstan u svom poslu kako bi mu brzo i efikasno pomogao da mu se zdravlje popravi. Međutim kada je «bolesna» država i treba hitno poduzeti mjere da joj se stanje popravi u pravilu se traže podobni i pouzdani kadrovi iz vlastite ili koalicijske stranke a sve ostalo je manje važno. 


U današnje vrijeme kada su sva područja ekonomije, financija, prosvjete, zdravstva, poljoprivrede,...tako razgranata da ih jedan čovjek ne može sam svladati neophodno je da na važna mjesta u državnoj upravi dođu ljudi koji su ne samo dobri stručnjaci, već i vrsni organizatori, da se okruže najboljima iz određenog područja za koje su zaduženi. Poznato je naime da se prvorazredni ljudi rado nalaze u društvu boljih od sebe dok se drugorazredni okružuju trećerazrednim kako bi sami dominirali u takvom društvu. 


Ako se oni na visokim i odgovornim mjestima ne okruže i ne savjetuju s najboljima iz svog područja sigurno neće moći donositi optimalne odluke kakve se od njih očekuju. Praksa nam međutim kazuje da se ljudi na najvišim položajima u društvu najčešće okružuju s podobnim i poslušnim koji će besprijekorno provoditi njihove zamisli. 


Razumljivo je da i niz ljudi u strankama a koji su zaslužni za uspjeh stranke na izborima očekuju i određenu nagradu za svoj rad i stranački vrh mora im nešto pružiti da ne bi izazvao njihovo nezadovoljstvo. Najbezbolnije je da se to načini postavljajući ih na dobro plaćena savjetnička (što se na vrhu vlasti već i radi) ili neka slična mjesta na kojima se ne donose operativne odluke. Ma što o tome netko mislio ovakvo rješenje bilo bi za društvo i najjeftinije jer ako ih se postavi na operativno mjesto takvi ljudi često načine nemjerljivu štetu. Nismo li u bližoj prošlosti imali niz promašenih investicija koje godinama otplaćujemo.


Zanimljivu misao izložila je nedavno u «Politici» Danica Popović ugledna profesorica Ekonomskog fakulteta u Beogradu - što si lošiji u svom rođenom poslu, sve glasnije razmišljaš o pitanjima od šireg društvenog značaja. Vrijedi li to samo za Srbiju?


                                 17.03.2012. Zagreb. Zlatko Šporer, 



                                   


Feb 9 '13 · Oznake: podjela plijena

Kako se osjeća pisac ili pjesnik kad objavljuje novu knjigu ?


Priređujući za objavu novu zbirku pjesama "Zagrebački versi", Ive Mije Andrića, naišli smo na zanimljivu i nadasve iskreno napisanu pjesmu "U prilici sam objaviti knjigu". Iz nje lako je pročitati kakve su to noćne more koje muče svakog autora prilikom objavljivanja knjige i zašto se sve više pisaca i pjesnika odlučuje knjige objaviti u digitalnom obliku, odnosno na adresi www.digitalne-knjige.com






U PRILICI SAM


U prilici sam objaviti knjigu

Vlastitim novcem i na vlastit rizik.

Kolege po peru  skrpat će recenzije

Kao kompenzaciju za prikaze

Koje sam pisao o njihovim knjigama

Tiskar će akontaciju utrošiti za boju i papir

Konce i ljepak stavit će na vlastiti trošak

Ostatak će pričekati kad razdijelim knjigu.


U prilici sam darivati knjigu

Gradskim i školskim knjižnicama

Društvima pisaca čiji nisam član

Organizatorima natječaja na kojima će

Drugi autori pobrati nagrade

Prijateljima koji ne čitaju knjige s posvetom

Prisutnim građanima na promocijama

Te haiku Špilku što na Trgu bana Jelačića

Prodaje bijeli luk i tanku knjižicu poezije

S likom  i posvetom Janice Kostelić.


U prilici sam zatim poslati ponudu za otkup

Dotične knjige Ministarstvu kulture

Ispuniti tiskanice te iste predati na portu

U Runjaninovoj dva.

Onda čekati odgovor koji će reći

Da je moj zahtjev ozbiljno razmotren

Te jednoglasno odbijen

Zbog nedostatnih sredstava 

Uz blagu preporuku

Neka se prijavim na natječaj i naredne godine.


U prilici sam potom baciti u bunar nekoliko

Primjeraka rečene knjige

Koju će či(s)tači uredno pospremiti

U kantu za smeće svečano smještenu

Uza zid Botaničkoga vrta.


U prilici sam također vidjeti u izlogu 

Antikvarijata inkriminiranu knjigu sa uredno 

Upisanom cijenom 20 te prekriženom

Cijenom 40 i 30 kuna.

Za koji mjesec ni 10 neće privući

Dokone ljubitelje poezije koji se u zadnje vrijeme

Broje na prste ruke s oborenim palcem.


U prilici sam jer;

Zrinjevac je tako blizu i zaljubljeni parovi

Govore riječi skinute s kompjutera

Dok poezija trune skupa s otpisanim

Jesenjim lišćem i divljim kestenima.


Eee... što bi stihovi bez ljudi iz krša

I što bi djevojke bez kršnih momaka

Kažem unatoč pijesku u očima.


U knjizi što je predmetom pjesme

Nema stihova iz četvrtoga milenija

Sve je iz trećeg  

Zalutalo i ne da se čitati pjesmoneznalcima

Ministrovim niti dečkima

Koji su ostali bez prebijene za joint.


Ivo Mijo Andrić






Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


PREDSEDNIK REPUBLIKE SRPSKE 

MILORAD DODIK 

NASLONJEN NA VEČNOST OPSTOJNOSTI

PRAVOSLAVNE CRKVE




/KO JE MALI NEK SE ŽALI/


* * *


Život je kao pojava čista – 100%tna nemogućnost – i kao takav već sasvim nevjerojatan. Krajnje neizvjestan. Svaka pojedinost može mu biti uzrokom kraja i svaka druga razlogom produžetka. Život traje sa smrću kao jedinom izvjesnošću koju sadržava od trenutka svoga nastanka smrt svoju nosi. Krećući od urođenog, od instinkta, sve više se oslanja na stečeno – iskustveno i tako napušta samoga sebe i osjećaj za stid, kao respekt prema samome sebi.


Zbog prethodnog ali i brojnih drugih razloga, čovjekov odnos prema samom životu i drugim ljudima još je čudnovatiji, prema samome sebi još nevjerojatniji. To ide do neshvatljivosti i potpunog nerazumijevanja pojave koja se događa naočigled. A uvijek pod izgovorom kako je riječ o razumijevanju, dubljem i proumljenijem shvatanju stvarnosti i čovjekovog bitka i prisustva.


Ovakvo razmišljanje ima impuls u političkim postupcima moćnih i izluđenih političkim energijama na jednoj strani i konzekventnim rastom političkog i ideološkog sljepila i bezumlja koje na kraju narode odvodi u rat i smrt, u beskraj tragedije i bezizgled mogućnosti za izlazak na kraj, u mir i boljitak.


* * * 


Konkretan povod za ovakvo razmišljanje i zabilješku, dogodio se 02. veljače, 2013. godine, uvečer. 


Ujedinjena opozicija Republike Srpske došla je u Beograd održati press konferenciju o svome viđenju svekolikog stanja u Republici Srpskoj. 


Došli su ljudi koje u Republici Srpskoj nužno vidimo kao najuglednije, najrazboritije i najkulturnije. Došao je Mladen Bosić – odmjreni i racionalni predsjednik Srpske Demokratske Stranke Republike Srpske, Mladen Ivanić – iskusni i odmjereni ekonomski nacionalist – predsjednik Partije Demokratskog Progresa Republike Srpske, vispreni i elokventni Dragan Čavić – predsjednik Demokratske Partije Republike Srpske. 


Došli su u Beograd, u Republiku Srbiju, u svoju maticu čiji je česti i nadobudni gost Milorad Dodik predsjednik Saveza Nezavisnih Socijaldemokrata i Predsednik Republike Srpske, koji u svakoj prilici ispriča što god mu na jadnu pamet padne, a naročito to: da mrzi Bosnu i Hercegovinu, voli Beograd i Srbiju, mrzi šiptare, voli srpske svetinje na Kosovu i Metohiji, zauvijek ljubi Biljanu Plavšić, etc. Ne može Dodika zaustaviti ni trojac Vo imja Oca i Sina i Duha Svjatago – razložni Predsednik Srbije Tomislav Nikolić, Premijer Srbije – otresiti Ivica Dačić i prvi potpredsednik Srbije istrajni i odmjereni Aleksandar Vučić. 

 

Treba razumjeti: nije ni lako zaustaviti ljudsku masu od /135kg/ koja se kreće slijepim kolosjekom u nacionalnom zanosu i želji da postane Vođ svih Srba u svetu. Takva masa, nošena mržnjom prema svima drugima, posebno Hrvatima i Muslimanima – postaje razorni projektil za svekoliko okruženje. Još ako je neuspješan, u svakom trenutku postaje eksplozivan do nivoa opće opasnosti.


/Stranka mu se urušila, samu sebe ugušila, snaga mu je presahnula, a Republika odahnula. Nasilan i neodmjeren čovjek, težak i Bogu i ljudima./


* * *


Došla opozicija u Beograd da kaže svoj jad i bijedu o političkom životu u uvjetima nasilja i samovlašća i da kaže sve o očaju ljudi u Republici Srpskoj. 

Nećemo ni ponavljati ni nabrajati. Svakome je njegova muka najgora i najteža.


* * *


Interesantno, u isto vrijeme, Predsednik Republike Srpske sa Željkom Cvijanović – ministarkom ekonomskih odnosa i Irinejem – Patrijarhom Srpske Pravoslavne crkve sastaje se u Štutgartu. 


Prema Dodikovoj izjavi /iste večeri u istom terminu/ u Republici Srpskoj je sve dobro, hvala Bogu. Sa Patrijarhom Irinejem vođen je razgovor bogougodni da sve bude još bolje. Da se prave dječji vrtići. Da se grade teološke gimnazije u Mostaru, Sarajevu, Zenici, Banja Luci, Tuzli i Bijeljini, etc.


Naslanja se Dodik na želje Pravoslavne crkve. Samo Crkva je tako moćna da izdrži njegovu masu – odmah uz Oca, Sina i Duha Svjatago – dakle uz Vječnost Srpstva.


* * *


ISKRENO: 


Nije mi pravo što srpski opozicionari nisu došli u Sarajevo na tv Bosne i Hercegovine! Neka i u Federaciji Bosne i Hercegovine neko vidi da postoji taj misleći i nepodmitljivi nukleus opozicije. 

/Ne bi ni morali ići u Tursku da se žale i dobiju kurku./


* * *


ALI ETO, KAO ŠTO REKOSMO, ŽIVOT JE ČUDO.

OSJEĆAM SE LUDO!


* * * 


Veljače, anno Domini, 2013.                                     ak


--------------------------------------


Napisao: Atif Kujundžić


Preuzeto s adrese: http://tacno.net/


Svi tekstovi Atifa Kujundžića: http://tacno.net/author/atif-kujundzic/


Feb 6 '13

Knjiga kao kulturni proizvod 

 



Da bi knjiga bila proizvod mora, prema Escarpitu zadovoljiti tri uporabne kategorije koje se istodobno isprepleću i kombiniraju. To su ulaganje novca, dekorativnost i uloga statusnog simbola.  


“Knjiga kao ulaganje novca sve je rjeđa kategorija (bibliofili su najčešće skupljači starih knjiga, posebice otkako su izdavači počeli tiskati uz komercijalne naklade i određeni broj primjeraka izvan prodaje otisnut na luksuznome papiru); knjiga kao dekorativni element povremena je kategorija jer se sve više smatra potrošnim proizvodom, a potreba koju sve više zadovoljava već je po svojoj naravi kratka vijeka; knjiga kao statusni simbol živi još samo u nekim zemljama.


Pojava tiskarstva, a zatim i tehnologija donijela novitete u stvaranju knjiga i njihovoj upotrebi. Samim time knjiga je postala roba čija se vrijednost ne može mjeriti samo troškovima potrebnim za njezin nastanak i distribuciju, nego njezino posjedovanje donosi stvarnu moć, a odsutnost gubljenje te moći. 


Najveća prednost informacijske revolucije je u tome što razvoj tehnologije, a time i pojava široke dostupnosti informacija uzrokuju to da niski troškovi suvremenih tehnologija omogućuju pristup informacijama doslovno svima koji to žele, a ne samo intelektualnoj ili bilo kakvoj drugoj eliti.


Jedna od glavnih karakteristika knjige kao kulturnog proizvoda je njezina cijena koja uvelike utječe na prodaju. Cijena knjige ovisi o broju otisnutih primjeraka. Tako se primjerci neke ekstremno skupe knjige prodaju u manjim količinama, što znači da su takvi primjerci tiskani u manjem broju, dok se bestseleri tiskaju u velikom broju i cijena im je znatno niža. 


Cijena knjige, uz sadržaj i dostupnost, element je koji utječe na njezina korisnika, odnosno potrošača. 


Definiciju potrošača dao je Escarpit i prema njoj „čitateljsku publiku čini zbroj onih koji su sposobno samostalno čitati. Također, oni koji su sposobni samostalno čitati ne mogu se poistovjetiti s obrazovnom publikom (onim dijelom čitateljske populacije koji je sposoban stvarati motivirane sudove o pročitanome djelu), a još manje sa stvarnom publikom (onima koji su redoviti kupci knjige).“30 Proizvodnja i distribucija knjige najviše je usmjerena na stvarnu publiku. 


Stoga knjiga postaje proizvod za masovnu prodaju onoga trena kad se prekorače socijalne i kupovne kategorije stvarne publike. „Vrijeme je pokazalo da su dvije vrste knjiga neprijeporno najsnažnija kategorija u prekoračivanju granica stvarne publike literarne knjige koje su postale bestseleri i tako se uvrstile u kategoriju džepne knjige i znanstvene knjige.


Literarnu knjigu određuju estetski i socijalni čimbenici, a stupanj literarnosti ovisi o publici kojoj se obraća. Takve masovne knjige najviše se prodaju u robnim kućama, na kioscima ili sličnim mjestima koja ne zahtijevaju pretjeranu estetiku već su dizajnirane tako da privlače mase onime što je u trendu i cijenom. 


Za knjigu kao proizvod vrlo su važni sajmovi knjiga na kojima se knjige promoviraju i gdje se odvijaju intenzivne ponude i potražnje za određenim knjigama. Sajmovi knjiga održavaju se svugdje u svijetu. Najveći i najpoznatiji sajam održava se u Frankfurtu u Njemačkoj, a neki od ostalih su BookExpo u Americi, sajmovi u Londonu, Jeruzalemu i Moskvi. Najveći i najpoznatiji sajam dječje knjige je u Bologni. Najveći sajam knjige koji se održava u Hrvatskoj je Interliber, a mjesto održavanja je Zagreb. 


Najvažniji prodavatelji knjiga su zasigurno knjižare, a uz njih to su i trgovački lanci, trgovci na veliko i javne knjižnice. „Osnovna odlika prodaje knjiga u trgovačkim lancima mogućnost je pronalaženja knjiga izloženih sniženju, odnosno cijeni manjoj od one koju je izdavač preporučio kao maloprodajnu. 


Trgovci na veliko važni su izdavačima, a javne knjižnice važne su jer pridonose populariziranju knjige (ali i autora, odnosno izdavača) ne samo preko predstavljanja knjiga nego i preko drugih aktivnosti, kao što je organiziranje javnih čitanja i sl.


Također, u današnje vrijeme knjige se sve više prodaju putem interneta i online knjižara. Najpoznatija online knjižara u svijetu je Amazon (http://www.amazon.com/). Najpoznatija online knjižara u hrvatskoj je portal Digitalne-knjige (http://digitalne-knjige.com/). Naša specifičnost je i to da je portal Digitalne knjige za razliku od Amazona započet i izrađen volonterski  bez ikakvog upliva krupnog kapitala i države. Sve to dovelo je do toga da su i digitalne knjige koje možete tamo preuzeti za razliku od Amazona i sličnih stranica besplatne za preuzimanje

 

Važno je zabilježiti i mogućnost tiskanja knjige u malim nakladama ili print na zahtjev. Ta mogućnost u praksi dovodi do toga da nakon što kupac internetom naruči knjigu, narudžba se šalje u tiskaru koja se bavi tiskom po narudžbi. Tu knjigu otisne u jednome primjerku te ju uz pomoć distribucijskog centra pošalje kupcu. Tako kupac dobije knjigu s logom izdavača, a da ona nikada nije bila u izdavačevu skladištu.


Nadalje, tržišni vijek knjige relativno je kratak. „Većina knjiga s izdavačeva popisa objavljenih tvrdoukoričenih izdanja prodavat će se netom nakon objavljivanja i prvih šest mjeseci nakon toga. 


Bestseleri mogu imati duži životni vijek, premda za neke bestselere ne vrijedi navedeno pravilo.“ Knjige se stoga dijele na knjige na 'kratki rok' i knjige na 'dugi rok'. Knjige na kratki rok su knjige koje u početnom roku postignu visoku prodaju, no nakon kratkog vremena korisnicima više nisu zanimljive.


Napisao i objavio: Nenad Grbac





------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 

Feb 4 '13 · Oznake: knjiga kao kulturni proizvod

ODE RS U EU!





Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Nebojša Radmanović dao interview banjalučkim Nezavisnim novinama svirajući na

DODIKOV DUDUK  /ODE RS U EU!/


 * * *


Usmrdilo se iz Andrić grada i općina koje je vodio SNSD, a koje su finansijski krahirale i sad bi trebalo imati neki dobar dezodorans da se smrad koliko toliko ublaži.

Dobar i blagotvoran, realan, odmjeren i inteligentan predsjednik Srpske demokratske stranke Mladen Bosić koji rješava konkretne probleme i otvoreno iznosi stranačke planove za budućnost, prijedlog Zakona protiv korupcije… ali, slabo mu ide, opstrukcija na svakom slovu! Mladen Ivanić razborito zvuči i kreće se step by step. Ali neki ljudi koji slijepo slijede politiku Milorada Dodika nastupaju bjesomučno.


* * *


Mada je povremeno znao i prigovoriti Miloradu Dodiku, čak i zbog Dodikovog ispoljavanja otvorene mržnje prema Bosni i Hercegovini /to mu je kao članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine pravilo probleme koje je želio ublažiti/ ovaj put u interviewu banjalučkim Nezavisnim novinama, na Dodikovom duduku bjesomučno je zaćurlikao niko drugi već

PREDSJEDNIK PREDSJEDNIŠTVA BOSNE i HERCEGOVINE

NEBOJŠA RADMANOVIĆ I TO NI MANJE NI VIŠE NEGO:


AKO FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE NE ŽELI U EUROPSKU UNIJU – REPUBLIKA SRPSKA ĆE SAMA TRAŽITI SVOJ PUT!


* * *


Puno je razloga koji ovakvu izjavu Predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine čine nonsensom. Prvi je: kao Federacija Bosne i Hercegovine je nezainteresirana za ulazak u Europsku Uniju /a Republika Srpska želi pa je Federacija Bosne i Hercegovine koči na tom putu!/ Pa, čak i da jeste tako, to Republici Srpskoj ne daje nikakvo pravo da ide SAMA SAMCITA u Europsku Uniju, a činjenica da je Federacija u tome može kočiti – višeznačna jest, jer Federacija BiH ne može ni samoj sebi pomoći. No, osim toga, u više navrata iz Europske Unije izričito rečeno: kako samo Bosna i Hercegovina u cijelosti može u Europsku Uniju! Nikako u dijelovima, regijama, entitetima.


Eto,

Predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine to ne zna.


 * * *


 Pouzdano, mnogo je strašnije što on nema ni toliko političkog sluha, osjećanja i fleksibilnosti da osjeti kako je Bosni i Hercegovini za ulazak u Europsku Uniju upravo Republika Srpska sa svim svojim neodmjerenostima i tantavicama kamen o vratu. Moramo reći kako je nevjerojatno da jedan čovjek na tom nivou političkoga djelovanja ne vidi i nema predstavu o tome u čemu je problem.


Kada se Srbija i izričito distancirala od republičkosrpskih integracijskih ambicija sa Srbijom koja želi biti stabilizacijski faktor u regiji, Republika Srpska kao bosanskohercegovački entitet prikačila bi se i Europskoj Uniji samo da se od Bosne i Hercegovine odvoji. /Najkrupnije pitanje je što u Republici Srpskoj ne znaju da to što sada rade u Bosni i Hercegovini ne bi mogli raditi nigdje, niti u jednoj državi ili zajednici država u svijetu: odricati genocid, izražavati mržnju prema državi ili zajednici čiji su dio, neodgovorno prodavati i trošiti, jaranisati se s kriminalcima, štititi korupciju, etc./


* * *


Ipak će biti, kako Radmanović zna očajničku istinu o republičkosrpskom entitetu. Zato interview i daje banjalučkim Nezavisnim. Daj Bože nekako smiriti duhove u Republici Srpskoj jer to kad krene sa Nemanjom Kusturicom, Andrićgradom i njegovim smradom, Monikom Beluči, finansijski propalim općinama koje su vodili kadrovi SNSD – ni Srbija to umirit ne može. Braća su ga pravo zasrala kad i ne nabrajamo druge aferime. /Možda bi to sada Europska Unija bila sretna da im uredi, pa čak i isfinansira!/


* * *


Interesantno je kako se organiziraju za to vađenje iz bezumlja. Eto, Predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine sasvim, više nego 100% daje Nezavisnim novinama interview držeći se kao da je Predsjednik Republike Srpske, a ne Predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Zašto? Otkud on u ulozi Dodikovog portparola ili zamjenika? Najmanje su tri razloga:


1. Obojica guraju isti projekat jer članovi su iste stranke koja je krahirala na izborima i u životu RS.

2. Radmanović obnaša hijerarshijski višu funkciju kao Predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine, pa se računa da kao takav ima i veći ugled i da mu više vrijedi javno izgovorena riječ koja će dobroroći SNSDu i ošamućenom Dodiku.

3. Malo je reći kako je u posljednje vrijeme svako pojavljivanje Milorada Dodika u posljednje vrijeme postalo degutantno i odurno, s negativnim konotacijama – a trebalo bi izvršiti snažan utjecaj na javno mišljenje i šire od Republike srpske…

Dodik taj utjecaj više nema.

ČEMERNO.

/Zbog vremenskih prilika zastoj u radovima na putu./

Posebno ako smo zapazili da su u najboljem slučaju taj inteview zajednički smislili Dodik i Radmanović sa Nezavisnim, neovisno ko je od njih zaista inferioran u tom odnosu – inferioran je javno postao Predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine

Nebojša Radmanović.

TO

DEFINITIVNO.


* * *


Dokaz naprijed rečenom je i činjenica da sve vrijeme i novinar Nezavisnih i Predjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine govore samo o stanju u SNSD, odnosima sa SDS, PDP i dr, te o tome šta izjavljuju europski političari i o tome kakav je njihov utjecaj u Bosni i Hercegovini. Niti jednog problema u RS. Nije isključeno da je interview redigirao Predsjednik RS Milorad Dodik jer se iza inteviewa nazire njegova nezgrapna i glomazna figura.

PA NEKA JE.


MEDIJSKA BOMBA JE BAČENA.


--------------------------------------


Napisao: Atif Kujundžić


Preuzeto s adrese: http://tacno.net/
Svi tekstovi Atifa Kujundžića: http://tacno.net/author/atif-kujundzic/





Feb 1 '13 · Oznake: ode rs u eu!