DRŽAVA BiH GOMILA PROBLEME i NACIONALNE MANJINE


GORAN BREGOVIĆ SA ROMIMA I ESTRADNIM ZVIJEZDAMA NA KONCERTU U SARAJEVU




Gdje ima Roma, pa makar i u Sarajevu, uvijek ima svirke i pjesme. To je takav narod kaže i Goran Bregović. Romi sviraju i pjevaju oduvijek. U svirci i pjesmi oblikuju svoju beskrajnu i pregolemu tugu zbog svoga nomadskog života i vječne želje za otvorenim putovima ovozemaljskim do kraja svijeta. Odavno je kako su baš takvi došli i na ove prostore. Po svojoj želji ostali ili produžili. Nije se niko protivio da ostanu. Nije niko žalio što su odlaze. Nikad nikoga nije naročito bila briga za njih. Ali, pouzdano, ni njih za nekoga.


Zajedno sa tatarskim hordama u galopu i Džingis Kanom na čelu, Romi su oko 1240. godine npr., došli u Hrvatsku. Sa svojim čergama i vještinama, samostalno, putovima Gospodnjim, pouzdano i ranije. Kolski točak njihovih čergarskih kola, osnovni je romski simbol i na njihovoj zastavi. To je, ustvari, njihov rezervni točak za zlo i svetinju. Produžili su diljem europskog prostranstva. Uvijek kao svirači, pjevači, igrači, kovači, potkivači konja, karata čitači, uvijek spremni pomoći i uslužiti, zapjevati i razvedriti. 

Uvijek i svugdje su manjina kao i dan danas. Niko se ne dosjeti da za njih ustvrdi kako su kozmopoliti od rođenja prema tradiciji svoga življenja. To bi značilo i da su ubijeđeni kozmopoliti makar malo cigani, što ne mora biti netačno. Osjećaju se kao u svojoj kući gdje god da dođu prolazeći između zemlje i neba. Gitani, Kalderaši i Manusi, procjenjuje se kako ih ima oko 12.000.000 dvanaest milijuna. Sljedbenici su kršćanstva - katoličanstva, islama, hrišćanstva – pravoslavlja, ali i drugih vjera. Nomadski narod koji je odavno krenuo iz sjevero-zapadne Indije.

Romi su apatridi. Narod bez domovine. Mudraci kažu kako je riječ o njihovoj zloj sreći jer su iskovali kline kojima je Isus Krist prikovan na raspeću /jer su po nekoj priči Romi porijeklom iz Egipta, pa tako Firauni ili faraonov narod što je prevedemo kao Cigani/. U vrijeme Kristova raspeća našli su se u Jeruzalemu kao kovači. U najmanju ruku to znači kako su tamo bili i ranije, prije Kristovog rođenja. Makar su Isusa raspeli i na križ prikovali legionari Poncija Pilata /Prefekta rimske provincije Judeje/ i razularena zlurada rulja na Golgoti, kriva je romska manjina. 

Ali jeste, trebali su im i klini. Ne odriču tu stvar ni Romi. Međutim, ovo je samo dokazom da se manjinama i slabima i sirotinji, može zalijepiti svaka moguća i nemoguća etiketa koja će se dugo i dobro držati. U ovom primjeru duže od 2.000 godina.


Skromni su i rijetki istraživački poduhvati o Romima, njihovom porijeklu i povijesti, nerijetko su dovršavani površno i popularno, simplifikacijama u prostoru romske priče i njihove naslijeđene mitologije. Niko nije naročito i pouzdano istražio njihovo porijeklo, niti evidentirao ili istražio njihovo brutalno  istrebljivanje. U Francuskoj od Srednjeg vijeka. U Njemačkoj od dolaska Hitlera. U Srbiji od pojave četništva. Osim sami o sebi, niko nikad nije brinuo o njima i njihovim manjinskim ljudskim pravima. 

A ko bi to još mogao brinuti o ljudskim pravima manjina u nas?! Niti nas to, osim formalno, osobito brine. Čak i na izborima riječ je samo o jednoj od manjina. U tom smislu ravnopravni su sa drugim manjinama u nas, mada to ne znači bogzna što. U Bosni i Hercegovini Romi su oduvijek bili Cigani. Tuzlanskog vijećnika Mujića danas, kad je došao do ostvarenja prava osim da bira i da bude izabran, svako malo neko pretuče bez posljedica i odgovornosti po sebe. Zato što je Rom. U Beogradu svako malo, ubiju jednog, dva ili tri Roma /makar i dječaka/ na ulici, kao dva na putu. Kao što ubijaju pse u Bosni i Hercegovini. Ni Romi se ne sikiraju puno zbog toga ili presude iz Strazbura. Tek zapjevaju Ko to tamo peva ili Đelem, đelem... 

U minulom ratu najveći broj Roma bio je zajedno sa drugim narodima u Armiji BiH. Nisu imali svoju i separiranu vojnu jedinicu. Zato smo dobili cigansku državu i obespravljene manjine u vidu boraca Armije Bosne i Hercegovine koji imaju 100% istu poziciju kao i Romi. 

Većinom su se nacionalno opredijelili kao Bošnjaci. Gdje – gdje još ne dopuštaju asimiliranje, mada se drže uz većinske narode. Znaju romski jezik, čuvaju običaje za koje drže kako su tradicionalni samo u Roma. Sve češće su školovani i vrijedni. Žive uredno, makar u samo za njih predviđenom prostoru /Unaprijed separirani od konstitutivnih naroda!/, ali sve češće u pristojnim kućama koje su sami izgradili, ili stanovima koje su dobili u poduzećima u kojima rade. 

Svejedno, crvena nit podjele na rasnoj osnovi, uvijek je vidljiva i upozoravajuća iz svih pozicija. Unatoč tome što je ugledni estradni umjetnik Muharem Serbezovski preveo Kur'an na romski jezik.

Etc. 


Bosna i Hercegovina ne zna s koliko su odobravanja od drugih naroda i s koliko odgovornosti i dostojanstva odavno živjeli i radili Romi, npr. u Vojvodini, čak i u vojvođanskim selima i širom Republike Srbije. U Makedoniji i Hrvatskoj. Nisu imali mira i puno sreće u Sloveniji nakon njezine disolucije iz ex-YU, jer su fašizirani Slovenci izgubili orijentaciju u svome kulturalnom uzdignuću, a kako bi ponizili Rome i Bosance. Tako su ponizili sebe. Tu je i počelo to sa Bosancima, kako bi se nastavilo u Bosni i Hercegovini. 

Možemo registrirati kako se napinjanjem nacionalističkog prkna – jačanjem nacionalizama i fašizacijom većinskih naroda – plete crna kapa, ne samo manjinama, nego i većinama. Nacionalizam i fašizam su smrtonosne omče svojih nositelja makar to jadni i ne znaju. Šovene i fašiste možemo izjednačiti bez straha, da bi mogli i eventualno posljedično, pogriješiti. 

U biti, ničija pogreška spram šovena i fašista ne može biti tako kardinalna kao njihova. Kao omča koju su sami namaknuli na svoj vrat. Kao i svome krvniku kukuljicu. Unaprijed. 


Koliko je fašizirani nacionalizam nemilosrdan u separiranju svojih zamisli, najbolje ćemo vidjeti u rezultatima provedenog popisa stanovništva, koje uglavnom znamo unaprijed. Naspram jadnih konstitutivnih naroda pojavit će se nove, sada i statistički precizno izvedene i odmjerene manjine, uz tumačenja. Npr., etnička manjina pod imenom Bosanci. 

O ovakvim fašističkim ispadima post festum, tj. kad se već dogode niko se ne pita i ne brine na svijetu. I Sudu u Strazburu to ide kilavo. Niti to uopće neko registrira i analizira osim fašiziranih šovena. Velika je stvar /makar to bilo i samo statisičko sranje i separiranje/ afirmirati novu narodnosnu manjinu! Aferim mandarinima! 

Šta, ako je riječ i o manjini koja je nastala pukim, kranje osobnim nacionalnim opredjeljivanjem spram imena svoje Domovine, to je separirajuća izlučevina iz najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini! Ili je najbrojniji Narod sljedstveno nazivlju manjina izlučen upravo od majina! Fašizirani šoveni će to registrirati kao njihovu duboko intimnu zaslugu za čišćenje najbrojnijeg naroda od upitna svijeta! Što nije netačno u procesu stvaranja postojeće i nove etnije i što se zakonomjerno, dakle nužno događa kao stvar po sebi, mada je ovdje riječ o vrlo upitnom produciranju. 

Druga nova i kao najmanje brojna populacija, možda će se, pojaviti pod imenom Hercegovci. Nema sparine kad smo kod manjine. Sparina je u konstitutivnim narodima. Što više manjina, to bolja je zavjetrina za konstitutivne narode i njihove kvazipolitičare. 


* * *

Onda, iz nigdine dođe Goran Brgović. Odavno priznat u  muzičkoj umjetnosti. Poslovan čovjek. Poznat kompozitor i frontman kultne bh rok grupe Bijelo dugme, a potom i u filmskoj muzici. Posebno u radu s motivima romske glazbe koje u svojim aranžmanima i izvođenjima razvija do estetski neslućenih granica. Poznat po nadasve uspješnom radu i briljantnim svirkama sa dragačevskim trubačima /čiji su orkestri u 99% ljudskog i sviračkog potencijala romske nacionalnosti/. Poznat po radu u realizaciji brojnih albuma najpopularnijih estradnih umjetnika u nas i šire. Poznat po tome što kao od šale, školi u koju je išao kao dječak u Sarajevu, kupio i darovao klavir. Po tome što se druži sa muzičarima Romima koje iznimno cijeni kao ljude i svirače. Romi mu uzvraćaju uvažavanjem kud god da krene. Dočekuju ga kao svoga ceribašu ili pengu/kralja. 

Brega ne zaboravlja Sarajevo i Sarajlije, Bosnu i Hercegovinu kakve više nema. Poznat kao čovjek koji je mnoge poslove u muzici obavio na oduševljenje cijeloga svijeta upravo zahvaljujući svome raskošnom muzičkom talentu i svojoj bliskosti i sa Romima i njihovom muzikom. Po operi koju je komponirao na tekst/libreto Prosper Merimea. Poznat po svojoj Fondaciji – Zakladi na Gorici u Sarajevu koja će prije svega biti potpora za muzičko obrazovanje Roma. 


Bregović doista ima taj blistavi i humanistički, tipično bh refleks otvorenog, darovitog čovjeka u značenju djelatnog, iskrenog i stvarnog. Prirodnog uvažavanja drugog i drugačijeg. Dobroga s razlikovanjem boljeg. Sada /ali i inače/ pojavljuje se u Sarajevu kao dobri duh gdje osim humanitarnog rada /u ovom primjeru usmjerenog na muzičko obrazovanje romske populacije preko Zaklade koju formira/. Mimohodom radi na promoviranju koncerta Saso mange planiranog za 19. prosinca 2013. godine u Zetri, kada će mu se priključiti najznačajniji estradni umjetnici sa prostora ex-YU.

Mogli bismo to poređati u njegovu čast i u tekstu: Bregović, Goran, Brega, Gorica, na kojoj je rođen kao i Emir Kusturica, a koja je u osnovi romsko naselje. Ali, na Gorici je imao poveliku kuću i živio i drug Đuro Pucar Stari. Doduše, bio je kovač što je i Romima blisko zanimanje, makar je bio komunist u Drugom svjetskom ratu i politici SR BiH. Taj uvjet, barem na površini ondašnjeg društvenog života svakako je bio važniji od nacionalne pripadnosti danas. Možemo zaključiti, kako se kao društvo, s prolaskom vremena krećemo unatrag ka svome početku kao kraju.


Bregović pokazuje istu energiju u prijateljevanju sa Romima i profesionalnom radu na poslu muzičara zajedno sa njima. Lijepo vidimo kako funkcionira bez praznog hoda. Prati ga televizija Pink BiH, kao što inače prati i afirmira vrijedne ljude rukovođena njihovim kvalitetom ali i profesionalnom logikom u svome radu. Bukvalno tako, rekao bi sada pokojni pjesnik Duško Trifunović. Ni u čemu nema slučaja, makar osobno i ne razumijemo o čemu je riječ. Možda smo samo trebali malo promisliti. Dakako: ako imamo čime.  


Uz Bregovića korača Batko iz otvorene mreže Udri muški televizije PINK BiH. Romi su na Gorici duž ulice ispred kuća s muzičkim instrumentima. Gitare, harmonike, vokali. Osmijesi. Bregović se priključuje svirci na uličnom koncertu. Novogodišnji karneval na Gorici. Kostimirane Romkinje igraju pripremljenu koreografiju Bregi u čast. Jedna romkinja svira na harfi. Druga izvodi baletnu numeru iz Labuđeg jezera u svojoj kući. U kući su Roma koji ima trinaestoro djece i suprugu u bolnici radi operativnog zahvata. Djeca su čista i lijepo obučena. Uljudna.

Brega i Batko u najboljoj tradiciji svirke u kafani daruju muzičare na ulici. Ubacuju novčanice u gitare. Daruju djecu. Jedan Rom daruje Bregi bocun crnoga vina. Svi su bliski, prirodni i kao u transu od dobrote koja ih je obuzela. Nema politike i nema populizma u ovoj priči, pa tako nema ni krivih i žvaljavih stvari. Dobro gdje god dođu. Dobro iza njih kad odu. Bez suvišnih riječi, izlišnih izmišljotina i politikantskih manipulacija.


Hoće li Država Bosna i Hercegovina moći ikad, u toku jednog dana učiniti toliko dobra makar i za jedan, za svoj konstitutivni narod, a da mu ne zavlači do lakta ruku u džep i ne pripovjeda bljezgarije o njegovoj ugroženosti i krivnji drugih naroda za njegove teškoće? Bez daljnjeg, pouzdano, neće.


* * *


Prosinca, anno Domini 2013. 


Atif Kujundžić


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Prikaz knjiga Ševke Kadrića ROMAN BOGAT ISKUSTVOM




JOSEF RYDÉN, Jönköping posten, Recenzija romana


Zagubljene slike, autor Ševko Kadrić (Isaberg Förlag)


Roman


Švedska je dobio novog pisca na švedskom jeziku. Njegovo ime je Ševko Kadrić i porijeklom je iz Bosne koju je napustio ratne 1992 godine. Bio je profesor na sarajevskom univerzitetu i zaneseni planinar, učitelj skijanja i slikar. Kao pisac već je objavio četiri romana i jednu zbirku novela na svom maternjem bosanskom jeziku. Zagubljene slike su njegov debitantski roman na švedskom jeziku. Roman je prvo napisan na bosanskom jeziku i kasnije ga je prevela Erna Tufek i jezički uredio Đorđe Žarković. Roman se zove Zagubljene slike i ja odmah moram reći da je riječ o romanu vrijednu čitanja.


Život u kući na vodi

Pripovjedač je stariji čovjek koji piše pisma unuku. Kao i sam pisac on je Bosanac koji živi na dalekom sjeveru tako da se roman doima i kao biografsko piščevo kazivanje. Pripovjedačeva se porodica raspala u ratu a sam pripovjedač je bio zatočenik jednog o srpskih logora iz kog je izašao posredstvom Crvenog Krsta i prebačen na Sjever.


Gdje se unuk nalazi pripovjedač ne zna sve do posljednjeg pisma. Prošlo je punih devet mjeseci od 28 septembra, kad pisma počinje pisati do 4 jula kada je zadnje pismo napisano, što će reći vrijeme koje odgovara trudnoći žene.


  

 

Kao useljenik pripovjedač živi u kući na vodi koja je blizu jezera a u blizini je i mali grad. Ubrzo će on upoznati svoje komšije, usamljenog Danca, jedan njemački par, osobe sličnih navika kao on koji imaju svoje kućice na vodi baš kao on. Samo dvoje domaćih Tore i Margareta su dio te priče izoliranih ljudi, na vodi u blizini jezera na dalekom sjeveru. Ali Tore je teško bolestan i umire u toku zime. Margareta ostaje uz zajedničkog prijatelja pripovjedača. 

Jednog toplog julskog dana oni će upaliti motore na kućici na vodi i cijelo društvo plovi prema ostrvu na sredini jezera da prospu vjetrovima pepeo Toretova tijela.


Tako izgleda roman čitan kroz pisma koja pisac piše unuku ali kroz njih prolazi mnogo drugih osoba, događaja, sudbina. Pisac govori o svojoj i porodičnoj historiji, on kroz “zagubljene slike” otkriva cijeli jedan svijet, jedan život, Bosnu, govori o ljubavi, prijateljstvu ali i o mržnji, ratu i nepoznatim ljudskim tragedijama. Kroz ove slike čitalac može vidjeti i život u Švedskoj i nesreću izoliranja ljudi te svijet koji oni sami prave i ispunjavaju druženjem, ribarenjem, izletima i prijateljstvom.


Egzistencijalna pitanja


Ono što romanu daje dubinu i intelektualnu draž to je piščevo razmišljanje o ljudskim egzistencijalnim pitanjima. Ona su često spojena sa pričom o Bosni ili Švedskoj. Religija i politika su česte tema kojom se susjedi bave pijući kafu ili čaj u kući na vodi. Pripovjedač je inspirisan bosanskim bogumilima, jednom srednjovjekovnom tradicijom svojstvenoj prostoru Bosne. U Nacionalnoj enciklopediji stoji da je riječ o pokretu koji je startao bugarski sveštenik Jeremija Bogumil koji je bio u sukobu sa ortodoksnom crkvom i njenim dogmama. Pokret je kasnije bio uzor za protestantizam i zapadnoj civilizaciji poznatoj po slobodi mišljenja i obraćanje Bogu na maternjem jeziku. Pripovjedač u romanu je sumnjičav prema religijskim dogmama i nastojanjima crkve da se nametne kao politička vlast koja zloupotrebljavajući Boga upravlja našim životima.

Roman sadrži kritiku prema našem odnosu prema useljenicima gdje će pripovjedač reći: “Tamo nam je grijeh bio što nismo bili kao oni, taj grijeh nas prati i ovdje. Od tamo nas progone ovdje nas ne prihvaćaju.”


Mnogo kvaliteta


Poruka dede unuku pisana da se nekad pročita, nije jedino što dominira i vrijedi, roman obiluje toplinom, humorom, pričama, oduševljenjem prirodom, velikim iskustvom i prije svega ljubavlju. .


Djeda, kao pred ogledalom vidi i sopstveni život i govori o njemu, o njegovim dobrim i lošim trenucima, mudrosti i gluposti koje su ga nosile. Tako će srećući ženu koja mu je bila prva ljubav i koja mu nudi zajednički život, prokomentarisati: “Ponekad se čini da ljudi ne prave greške samo onda kada se one i dešavaju, u mladosti, već kad nastoje da ih poprave u starosti".


Zagubljene slike su roman sa mnogo kvaliteta. Jezik teče lagano grleći čitaočevu pažnju. Prevodilac Erna Tufek je uradila dobar posao prevođenja.


Dobra preporuka


Prelazi od slika iz prošlosti i ovih današnjih djeluju potpuno prirodno i uvjerljivo. Pisma, kao pripovjedačka forma su ostavile pripovjedaču velike mogućnosti koje je on iskoristio na najbolji mogući način. Na kraju je ostala radoznalost kod čitaoca, šta bi sa unukom? Možda je to pisac učinio namjerno pripremajući nas za novu priču.


Sa zagubljenim slikama (Borttappade bilder) Ševko Kadrić se etablirao kao švedski pisac. Ja mu želim mnogo čitalaca. Kada čovjek uzme u ruke njegov roman ima osjećaj da je upoznao čovjeka koji ima mnogo toga da kaže o umjetnosti života na ovom svijetu...


Preuzeto s adrese: http://luteriorlovic.blogger.ba/



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Norveška digitalizira nacionalnu biblioteku



 

Norveška Nacionalna knjižnica planira digitalizirati svoje knjige napisane u Norveškoj, i dati ih građanima na slobodno korištenje. Plan je završiti ovaj projekt do 2020. godine (ili najkasnije do sredine tog desetljeća). Do tada bi cijela knjiška građa iz 20. stoljeća trebala biti digitalizirana i dostupna za čitanje na Internetu. Svi korisnici s norveškim IP adresama imali bi tada mogućnost pristupiti svim knjigama bez obzira na njihova zaštićena autorska prava. Uz to, sve knjige koje nisu zaštićene raznim autorskim pravima, i to iz svih vremenskih razdoblja, bit će dostupne i za čitanje i za slobodno preuzimanje svim građanima Norveške.

 

Knjižnica vlastitim sredstvima financira i opremu i proces digitalizacije, a u skenirane se knjige dodaju i podaci kako bi se sve moglo pohraniti u baze podataka koje se lako pretražuju.

 

Proces koji je započeo 2006. godine obuhvaća stotine tisuća knjiga od kojih neke datiraju čak od Srednjeg vijeka, a do lani je digitalizirano oko 350.000 novinskih izdanja, 235.000 knjiga i 240.000 stranica raznih rukopisa.



---------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Najbolji filmovi u 2013. godini


Iako smo već duboko zagazili u 2014. godinu još se uvijek raspravlja o tome koji su filmovi obilježili 2013 godinu. Neki su posebno nezadovoljni dodjelom Oskara za najbolje filmove 2013. godine jer smatraju da odabrani filmovi nisu ono najbolje što smo mogli vidjeti u toj godini. No, da ne dužimo eto što o najboljim filmovima 2013. godine misle članovi najvećeg filmofilskog portala na svijetu IMDB.com.



 

Ovo je popis najbolje ocjenjenih filmova 2013. godine.

 

1. 12 godina ropstva   

 

Originalni naslov:  12 Years a Slave        

 

Najizgledniji ovogodišnji kandidat za osvajanje najviše Oscara, britansko-američka povijesna drama, adaptacija istoimene autobiografije Solomona Northupa iz 1853., o otmici slobodnog Afroamerikanca u Washingtonu 1841. i prodaji u ropstvo u kojem je proveo 12 godina radeći na plantaži.

 

Na Filmskom festivalu u Torontu film je bio prava senzacija.

 

Režija: Steve McQueen

 

Uloge: Chiwetel Ejiofor, Michael K. Williams, Michael Fassbender

 

Trajanje: 134 mins.


------------------------

 

2.  Gravitacija

 

Originalni naslov:  Gravity          

 

Sandra Bullock glumi medicinsku inžinjerku Stone, koja odlazi na svoju prvu misiju u svemir, a Clooney iskusnog astronauta Matta Kowalsokg kojem je ovo posljednji let. Međutim, prilikom rutinske svemirske šetnje dogodi se katastrofa i Stone i Kowalski se odvajaju od shuttla, lebdeći bespomoćno u beskrajnu tamu...  Zaglušujuća tišina govori im da je veza sa Zemljom prekinuta, kao i svaka nada za spas.

 

Režija: Alfonso Cuarón

 

Uloge: Sandra Bullock, George Clooney, Ed Harris

 

Trajanje: 91 mins.


---------------------------------

 

3. Utrka života

 

Originalni naslov:  Rush

 

Smješten u glamurozno zlatno doba Formule 1, lude sedamdesete, ovaj film predstavlja nevjerojatnu priču o rivalstvu zgodnog engleskog playboya Jamesa Hunta i austrijskog perfekcionista Nikia Laude. Film nas osim na staze, vodi i u privatan život i zakulisna događanja utrka. Prvenstveno prikazuje dva vozača koji se dovode do ruba fizičke i psihičke izdržljivosti, u utrci u kojoj nema prečice do pobjede, a jedna pogreška znači smrt.

 

 Režija: Ron Howard

 

Uloge: Daniel Brühl, Chris Hemsworth, Olivia Wilde

 

Trajanje:   123 mins.

 

------------------------


4. Igre gladi: Plamen

 

Originalni naslov: The Hunger Games: Catching Fire       

 

Nakon što je osvojila 74. Igre gladi, Katniss Everdeen vraća se kući sa svojim vjernim prijateljem Peetom Mellarkom. No pobjeda ima i svoju cijenu stoga moraju ponovno napustiti obitelj i prijatelje te se vratiti na put opasne borbe do smrti. Ovaj put nemilosrdno natjecanje dok samo jedan ne preživi moglo bi promijeniti zemlju Panem zauvijek.

 

Režija: Francis Lawrence

 

Uloge: Jennifer Lawrence, Josh Hutcherson, Liam Hemsworth

 

Trajanje: 146 mins.


------------------------

 

5. Prije ponoći 

 

Originalni naslov: Before Midnight          

 

Stare znance iz remek djela Prije svitanja i Prije sumraka susrećemo devet godina nakon Pariza. U braku su i nalaze se na ljetovanju u Grčkoj s dvije kćeri. Što se događa nakon onog „I oni su dugo i sretno živjeli..." vidimo u filmu u kojima dvoje sredovječnih ljudi muče sasvim obični problemi

 

Režija: Richard Linklater Uloge: Ethan Hawke, Julie Delpy, Seamus Davey-Fitzpatrick

 

Trajanje: 109 mins.

 

------------------------ 

 

6. Kapetan Phillips

 

Originalni naslov: Captain Phillips             

 

Kapetan Phillips je film snimljen prema istinitom događaju iz 2009. godine kada je grupa somalskih pirata otela američki teretni brod Maersk Alabama. Kroz jedinstvene leće redatelja Paula Greengrassa, radi se istovremeno o napetom trileru i kompleksnom portretu bezbrojnih posljedica svjetske globalizacije. Radnja filma fokusirana je na odnos između kapetana broda Alabama, Richarda Phillipsa (Tom Hanks) i somalskog vođe pirata, Musea (Barkhad Abdi) koji ga otima.

 

Režija: Paul Greengrass

 

Uloge: Tom Hanks, Barkhad Abdi, Barkhad Abdirahman

 

Trajanje: 134 minuta


------------------------

 

7. Zatočene

 

Originalni naslov: Prisoners        

 

Kad otmu njegovu šestogodišnju kći, stolar Keller Dovera se upušta u istragu koju vodi mladi drski detektiv. Razočaran u zakon, hvata čovjeka kojeg smatra odgovornim i drži ga zatočenim u očajničkom pokušaju da sazna što je učinio s njegovom kćeri, za koju je uvjeren da je još živa.

 

Režija: Denis Villeneuve Uloge: Hugh Jackman, Jake Gyllenhaal, Viola Davis

 

Trajanje: 153 minuta


------------------------

 

8. Prošlost

 

Originalni naslov: The Past          

 

Iranac napušta suprugu Francuskinju u dvoje djece i vraća se u domovinu. U međuvremenu, njegova supruga počinje novu ljubavnu vezu i njezin je suprug suočen s njezin zahtjevom za razvod.

 

Režija: Asghar Farhadi

 

Uloge: Bérénice Bejo, Tahar Rahim, Ali Mosaffa

 

Trajanje: 130 minuta


------------------------

 

9. Zvjezdane staze: U tami

 

Originalni naslov: Star Trek Into Darkness            

 

Kada posadu Enterprisea pozovu da se vrati kući, otkrije da je nezaustavljiva sila straha unutar vlastitih redova razorila flotu i sve što ona predstavlja, ostavivši naš svijet u kriznom stanju. Odlučan da podmiri osobne račune, kapetan Kirk povede lov u ratnu zonu kako bi zarobio oružje masovnog uništenja u liku jednog jedinog čovjeka.

 

Režija: J.J. Abrams Uloge: Chris Pine, Zachary Quinto, Zoe Saldana

 

Trajanje:  132 minuta


------------------------

 

10. Najbolja ponuda

 

Originalni naslov: The Best Offer             

 

Film o neobičnoj ljubavi u Beču, u svijetu aukcija, luksuznih hotela i finih restorana, gdje se prepliću životi jednog ponosnog starijeg čovjeka, mudrog mladića i tajanstvene žene iz Južnog Tirola.

 

Režija: Giuseppe Tornatore

 

Uloge: Geoffrey Rush, Jim Sturgess, Sylvia Hoeks

 

Trajanje: 131 minuta


------------------------

 

11. Pravi trenutak         

 

Originalni naslov: About Time    

 

Pravi trenutak predstavlja mladića Tima kojem otac u dvadeset i prvoj godini otkriva kako muškarci u njihovoj obitelji imaju sposobnost putovanja kroz vrijeme. Tim će tu činjenicu iskoristiti kako bi pronašao ljubav, pomogao prijatelju, ali i shvatio da putovanje kroz vrijeme krije i neke opasne zamke. U životu je važno znati iskoristiti pravi trenutak, ako to svladamo, putovanje kroz vrijeme i nije nužno.

 

Režija: Richard Curtis

 

Uloge: Domhnall Gleeson, Rachel McAdams, Bill Nighy

 

Trajanje: 123 minuta


------------------------

 

12. Jasmine French

 

Originalni naslov: Blue Jasmine                 

 

Mučna priča vrlo aktualne tematike. Njujorška bogatašica ostaje bez bogatog supruga varalice i svih materijalnih dobara i doživljava slom živaca. Seli se u San Francisco sestri koja jedva spaja kraj s krajem. Ovo je Woody Allen u još jednom svojem remek-djelu koji će vas ostaviti s osjećajem mučnine u želucu.

 

Režija: Woody Allen

 

Uloge: Cate Blanchett, Alec Baldwin, Peter Sarsgaard

 

Trajanje:  98 minuta


------------------------

 

13. Thor: Svijet tame

 

Originalni naslov: Thor: The Dark World 

 

Suočen s neprijateljem s kojim se čak ni Odin sam ne može suočiti, Thor sam se mora uputiti na jedno od najopasnijih putovanja do sad. Putovanje koje će ga ponovno spojiti s voljenom Jane Foster te ga natjerati da žrtvuje sve kako bi spasio sve nas.

 

Režija: Alan Taylor

 

Uloge: Chris Hemsworth, Natalie Portman, Tom Hiddleston

 

Trajanje: 112 minuta


------------------------

 

14.  Prizivanja

 

Originalni naslov: The Conjuring 

 

Film sniman prema originalnim zapisima najpoznatijih demonologa, bračnog para Eda i Lorraine Warren. Temeljen na istinitim događajima Conjurin predstavlja priču kako su svjetski priznati istražitelji paranormalnih aktivnosti Ed i Lorraine Warren pozvani pomoći obitelji koju je terorizirala prisutnost sila tame nastanjena u njihovoj kući na osami.

 

 Režija: James Wan

 

Uloge: Patrick Wilson, Vera Farmiga, Ron Livingston

 

Trajanje: 112 minuta


------------------------

 

15.  Gru na supertajnom zadatku

 

Originalni naslov: Despicable Me 2          

 

Grua angažira Liga za borbu protiv zlikovaca za borbu protiv moćnog novog kriminalca

 

Režija: Pierre Coffin, Chris Renaud

 

Uloge: Steve Carell, Kristen Wiig, Benjamin Bratt

 

Trajanje: 98 minuta


--------------------------------------------------------


Obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 


Dec 10 '13 · Oznake: najbolji filmovi u 2013. godini

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:


-----------

Boris Golić




Ova slika je simbolična i ne odgovara stvarnosti.

 

-----------

Bilješka o piscu:

 

Rođen je 1958. godine u Belišću.

          

Do sada napisao:

 

2010. godine - „55"+; "Posljednji Gutmann" i „Tamna strana mog Mjeseca"

        

2011. godine - „Vražja divizija" i „Vražja divizija II"

          

2012. godine - „Izvan koncepcije" i „Paintball

          

2012. Godine – Zovem se 55+

          

2013. godine - „Zovem se 55+" i „Više se ne zovem 55+"

          

2014. godine – „Investitor"; „22 kvake" i „Tribunj via Čanak"i „Analiziraj me!"

          

2015. godine- „Nema lijeka za naš blues"; „Izborna lista", „Svijet okrenut naopako"; „Unatoč i usprkos svemu"

          

2016. Godine - „Gimnazijski dani", „Slavonska molitva", „Izbjeglica", „Turci među nama", „Romi među nama", „Srbi među nama".

2017. Godine - Hrvati među nama", Seksualni vodič za ruralne  barabe", Put u München".

-----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:

55+; digitalne knjige, 2013.

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic.php

 

Vražja divizija ; digitalne knjige, 2013.

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic2.php

 

Izvan koncepcije; digitalne knjige, 2013.

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic3.php

 

Zovem se 55+; digitalne knjige, 2013.

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic4.php

 

Više se ne zovem 55+; digitalne knjige, 2013

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic5.php

 

Investitor; digitalne knjige, 2013

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic6.php

 

22 Kvake; digitalne knjige, 2013

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic7.php

 

Vražja divizija 2; digitalne knjige, 2014.

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic8.php

 

Tamna strana moga mjeseca; digitalne knjige, 2014.

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic9.php

 

Paintball; digitalne knjige, 2014.

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic10.php

 

Tribunj via Čanak; digitalne knjige, 2014.

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic11.php

 

Analiziraj me; digitalne knjige, 2014.

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic12.php

 

Nema lijeka za naš blues; digitalne knjige, 2015.

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic13.php

 

Posljednji Gutmann; digitalne knjige, 2015.

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic14.php

 

Izborna lista; digitalne knjige, 2015.

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic15.php

 

Svijet okrenut naopako; digitalne knjige, 2015.

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic16.php

 

Unatoč i usprkos svemu; digitalne knjige, 2015.

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic17.php

 

Gimnazijski dani; digitalne knjige, 2016.

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic18.php

 

Slavonska molitva; digitalne knjige, 2016.

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic19.php


Izbjeglica; digitalne knjige, 2016.

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic20.php

 

Turci među nama; digitalne knjige, 2016.

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic21.php

 

Romi među nama; digitalne knjige, 2016.

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic22.php

 

Srbi među nama; digitalne knjige, 2016.

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic23.php

 

"Hrvati među nama"; digitalne knjige, 2017.

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic24.php

 

"Seksualni vodič za ruralne barabe"; digitalne knjige, 2017.

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic25.php

 

"Put u München"; digitalne knjige, 2017.

 

http://www.digitalne-knjige.com/golic26.php


---------------


Naslovnice knjiga:








--------------

Kritike:

Knjigu "Izvan Koncepcije", Borisa Golića, treći je dio trilogije "Izvan koncepcije bdermajera" i logičan nastavak prve dvije knjige

Baš kao i prve dvije knjizi trilogije autor nas u priču "Izvan koncepcije Bidermajera", uvodi opisujući zanimljive i humoristične događaje. Dijeleći sudbinu tisuće nezaposlenih građana ove zemlje i tražeći pomoć pri izdavanju knjige autor kreće k svome prijatelju Pinokiu i iznenadi se zatekavši ga iza bine kako leži u prašini.

No kako to i inače bude iza sada već pokojnog Pinokia ostala je i njegova više ili manje ucviljena supruga ili udovica. I tu počinje pravi zaplet ovog mogli bismo ga nazvati kriminalističko - humorističnog romana.

Svima koji su odrastali uz strip po nazivu "Alan Ford" reći ćemo i da prvi dio knjige ima u sebi podosta onog što bi smo mogli nazvali Briksijevski humor (Nenad Brixy hrvatski novinar, romanopisac, komediograf, pokretač i urednik mnogih časopisa).

Drugi dio knjige sastoji se od drame "Torquato Tasso", u kojoj autor pokazuje da je spreman i za mnogo zahtjevnije izazove od pisanja humorističnog štiva.

Baš kao i drama "Barbarion", koju ste mogli pročitati u knjizi "Vražja divizija" drama "Torquato Tasso", se zbiva u srednjem vijeku, a bavi se ljudskim zabludama, i odnosima slobode, napretka i inkvizicije, odnosno neslobode i nazadnjaštva.

Osim lucidnih dijaloga, odnosa među likovima, zapleta i poruke koji prenosi čitatelju, ta drama je zanimljiva i po tome što se vidi da je autor vrlo detaljno proučio odnose i običaje koji su vladali u to vrijeme što također mnogo govori i o autoru i o njegovom djelu.

I upravo stoga lako je reći odnosno, napisati da je knjiga "Izvan koncepcije" djelo koje svakako zaslužuje da ga pročitate.

U Zagrebu dana 16. 08. 2013. Nenad Grbac


-------------------


PREDGOVOR


U Joseph Hellerovoj „Kvaki 22" postoji  popis motiva radnje, a oni su: razum i ludilo, heroji i heroizam, apsurdnost i neučinkovitost birokracije, snaga birokracije, preispitivanje religije, neučinkovitost jezika, neizbježnost smrti, poremećena pravda, koncept kvake 22, pohlepa, osobni integritet i kapital i njegovo nemoral. 


I ja sam o nečemu takvom htio pisati, a jesam li uspio ili nisam,  ne znam. Moje teme su vezane i za naše vrijeme i prostor. 


Dodatno me muči ne samo poremećena pravda, nego i relativizirana pravda, menadžeri i intelektualci prije i za vrijeme tranzicije, svrsishodnost i opravdanost politike i političara, njihova važnost ili preuveličavanje ljudi bez neke vrijednosti i neke vizije, urušavanje svih društvenih vrijednosti, radnog morala i radnih pravila, muško - ženski odnosi, muško - muški odnosi, a sa žensko - ženskim odnosima se baš i nisam bavio. 


Htio sam uspostaviti kontakt i sa anđelom pravde Vasariahom, a on umjesto da sudi neprijatelje naše,sudio bi nama. Odmah sam od toga odustao. I umjesto daljnjih priča dajem nekoliko citata, naime kako se naša Crkva bavi nama, onda se i mi bavimo njome:             


„I što ti tu nije jasno?"

                                                                                                                                     

„Nema logike."


„Mi smo nekad bili industrijsko, povijesno, socijalno i  političko društvo. Danas nismo ni predindustrijsko, pred povijesno i pred političko društvo, a postajemo asocijalno i antisocijalno društvo. 


Otkrili smo i pronašli Boga, ali ne nekog našeg Slavenskoga, nego s Bliskog istoka. Rabimo ga u krive svrhe i koristimo ono što su crkveni ideolozi smislili u tko zna kojem stoljeću poslije Krista. U tom vremenu su ljudi koristili drvo kao ogrjev, pa se i mi polako vraćamo u to vrijeme."                                                                                                                        


„Znači trebao bih proučavati vrijeme, lik i djelo Svetog Ireneja, Tome Akvinskog i Svetog Augustina. Trebam se baviti poljoprivredom i uzgojiti dovoljno hrane za sebe i svoje i usput pripitomiti i uzgajati domaće životinje." 

                                                                                                          

„Sve  znaš i sve razumiješ. Uopće nisi izgubljen u vremenu i prostoru kao drugi." 


Također nam ni današnji noviteti baš ne odgovaraju i uopće se u njih ne uklapamo. Žene nakon plastične operacije ne prepoznajemo i uopće nas ne uzbuđuju:             


„Moram ti priznati da mi libido uopće ne funkcionira, osjećam da mi štitnjača otkazuje, a moj hormon zvani testosteron također ne funkcionira. Da imam lutku na napuhivanje, valjda bi ta lutka ostvarila bolji rezultat. Zašto si to učinila od sebe? Pa uopće nismo imali nikakvih problema."                                                                                                                                                    

„Znala sam da se s tobom ne može. Ti si bezdušna muška svinja. Uopće nemaš obzira prema meni i mojim osjećajima." 


„Ne misliš li da si tom plastičnom ili estetskom korekcijom promijenila naše odnose. Valjda imam pravo na nekakvu prilagodbu. Možeš li mi barem reći zašto, gdje, što i kako si to učinila?"                                                                                                                                 


„Nema se tu što reći. To je moje tijelo, moji novci i radim što hoću."  


Boris Golić                                              



-------------------


Predgovor knjige "Slavonska molitva"

 

Jednog dana, i ne znam zašto, podsjetio sam se jednog perioda iz mog života. Sve je počelo sa time što sam prolazio u blizini našeg starog paromlina i što sam ugledao njegove temelje, a onda sam se sjetio nečeg sličnog, nečeg promašenog i mog boravka u slavonskoj metropoli i mog bijega iz nje.

 

Koliko god sam se ja trudio, nisam uspijevao zadovoljiti Direktorove i Generalove apetite. Naime, jedan je prebacio krivnju da sam ja dao robu nekakvoj tvrtci koja se zatvorila, a drugi me je optuživao da sam mu namještao krivu osobu, to jest Dašu. Ja iz toga nisam uspio pobjeći drugačije nego da sam potražio posao negdje drugdje i našao ga. Pa sam od njih otišao. Ali ništa mi to u konačnici i nije pomoglo, sustigla me starost, nekakva nemotiviranost, pa eto sada u tim starim danima čekam prijevremenu mirovinu. Tko zna kolika će ona i biti, ali sigurno neće više od 2.000 kuna.

 

Pitam se hoću li sa time moći živjeti i preživjeti. Sjećam se da smo nekad živjeli i preživjeli i sa plaćom od 100 Njemačkih maraka, pa ću valjda i ja sa tom mizerijom od mirovine. Samo da mi više ne dolaze razni dušobrižnici i vrbuju me na tko zna što.

 

Citat vrbovanja mog Direktora: 

 

I da ne duljim i meni je moj budući Direktor, za kojeg sam ja u tome trenutku mislio da je on nekakav znalac, stručnjak, vizionar i čovjek s imenom i prezimenom štošta obećavao, a ja se nisam znao tome oduprijeti i reći ne.

 

Tako je iz tko zna kojeg razloga tom prilikom rekao:

 

„Dosta je bilo tog tvoga dosadnog posla i nerada u državnoj i društvenoj tvrtci. Radit ćeš kod mene. Formalizirat ćemo ono što za mene neformalno radiš. Biti ćeš rukovodilac izvozno - uvoznog odjeljenja u mojoj tvrtci. Imat ćeš dobru plaću, dobra primanja i dnevnice kada budeš išao na službeni put. Radit ćeš u skladu sa današnjim trenutkom i vremenom i bit ćeš svima koristan.

 

Ovdje si beskoristan ili nikome ne koristiš na pravi način. Moja tvrtka će biti za tebe El Dorado, obećana zemlja, Schlaraffenland ili Dembelija. Nećeš morati maštati o drugim zemljama i o drugim krajevima i nećeš nigdje morati ići. Radit ćeš prema svojim skromnim ili velikim mogućnostima, to ćemo još utvrditi, a imat ćeš i dobivat ćeš onoliko novaca kolike su tvoje potrebe. Nadam se da to ovo što ti nudim odgovara, a ako ti ne odgovara, a ti od svega odustani." 

 

Citat da je sve bilo obećanje ludom radovanju:

 

I u tom razmišljanju, i kad sam već stigao tu gdje sam stigao, pokušavao sam raditi u korist tog mog novog društva i neusporedivo sadržajnije trošiti svoje radno vrijeme od mog dotadašnjeg posla. Slao sam razne upite, ponude i pozivnice za poslove. I nije da mi ti moji poslovni partneri nisu uzvraćali. I više nego su mi uzvraćali odgovore, pa su mi iz Slovačke nudili zastupstvo za njihovo pivo „Zlatni fazan", za njihove boje, njihov folije i stiropor, iz Ukrajine su mi slali ponude za crnu i obojenu metalurgiju, iz Makedonije za njihove rajčice i salate, a iz Mađarske za njihove zaslađivače

 

i suhomesnate proizvode. Iz Rumunjske sam dobio upit za naše čokolade i kekse, i kad sam to odnio tom našem Direktoru, on mi kaže:

                                                                                                                       

„Što će nam sve to? Ne trebaš ti nazivati ili ići u posjetu nekome u Ukrajinu, Slovačku ili Makedoniju, neka oni to sami ovdje dobave, pa se ti snađi i preuzmi to na bilo koje druge načine. I za izvoz i za uvoz ti trebaju novci ili likvidna sredstva. Ti moraš nekoga platiti. Platiti robu koju ćeš ti uvesti ili izvesti, a za to se nema. Pa mi smo i tako sirotinja i Bogu teška. Zaradi ti iz onoga što imaš."

 

I zato odlazim bez svađa i bez zamjeranja:

 

„Čujem da odlaziš od nas?"        

                                                                                                     

„Odlazim. Bilo je za to i krajnje vrijeme." 

                                                                                 

„Nećeš se ni oprostiti od mene?"            

                                                                                        

„Što se imam opraštati. Dosta mi je svega ovoga i vas i Generala. Ni za što se ne osjećam kriv i nisam kriv. Osjećam da sam na životnoj raskrsnici i tražim svoju sigurnu životnu zonu, sigurnu luku i utočište."                  

                                                                                                                              

„Kriv si jer si neposlušan i društveno neprilagodljiv. Mi, kao tradicijski zatvorena zajednica, imamo svoja pravila socijalnog ponašanja, a ti se u to sve nisi uklopio. Izazivao si skandale i kršio naše norme ponašanja. Stalno si sipao sol na naše rane i stalno si nam pravio probleme."    

                                                                                                       

„Istina je da se nisam u sve to uklopio i nisam riješio Dašu, a i taj vaš elektro odjel. I zato odlazim."

 

Boris Golić 


------------------------




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Dec 9 '13

RADNICI I SELJACI, POŠTENA INTELIGENCIJO!


/DRŽAVU TREBA PRAVITI ISPOČETKA/ 






Kao i sve što je zahvaćeno ratom, država je potpuno uništena i nikakvim mjerama se ne može funkcionalizirati. To su glupa i nepromišljena nastojanja raznoraznih mandarina koji se čak usuđuju i javno davati dobronamjerne recepte za pravljenje država na prostoru ex-YU. Pogotovo, državu ne mogu popraviti oni koji su je razvalili i oni koji su se s jugovinom izjednačili, a koji su sada na vlasti. Dakako, oni prije svega nastoje sačuvati svoja mjesta i pozicije za mandarine, tj. mudrace koji im uz najbolje plaće asistiraju, podržavajući ih u onome što su o sebi i svojoj vrloj pameti umislili. 


Bosanci, Hrvati, Srbi, Muslimani, Katolici, Hrvati Pravoslavci i Ostali, ma šta mislili – ako nisu već na vlasto – uopće nemaju državu. Ako su več na vlasti, oni su apsolutna manjina koja sitematski proizvodi džehennem za većinu. Čak, ako im se priključe i milioneri. Pouzdano, nemaju oni pameti da naprave uljuđenu državu, a da ne naprave još jedan rat i pokolj. No, na vlasti su i vidjet ćemo. Šta su napravili za /18/ godina vidimo. Gore je nego li i za vrijeme rata.  


Država nije fikcija i skalamerija kao ovo što imamo. Država su organizirani ljudi. Ljudsko društvo. Države se mogu praviti u Americi, ali, to su američke države. Mi smo u Bosni i Hercegovini i treba nam bosanskohercegovačka država koja je i sama svoj model. Drugih obrazaca i šema nema.  

Kakav Dejton i vojna baza Rajt Peterson, koje prkno?


Doista, zar je potrebno da nam Dušanka Majkić kaže kako ovo uopće nije država čiji Dan državnosti obilježavamo 25. studenoga, pa da shvatimo kako je nema /21/ godinu /zahvaljujući i dobro plaćenoj Dušanki/? Zar nikome osim gospođi Majkić nije jasno koliko je tačno to što je rekla, da države čiju godišnjicu državnosti obilježavamo, nema? 


Nije. Pogledajmo samo šta naši mudraci govore, pišu i rade. Literatura fikcije u najstravičnijem vidu. Sve same utvare. Ova država je simulacrum. Noćna mora za svoje građane. Ova država nema veze ni sama sa sobom, kao ni mudraci u njezinom pročelju sa svojom pameću. Mada, itekako imaju veze sa svojim pozicijama i općom tragedijom koju produciraju iz dana u dan.

 

Jesmo li u stanju uopće pojmiti koliko je stav gospođe Majkić poražavajuće po zdravu pamet realan i izbrušen segregacijom i podjelama, kao Dodikovom belegijom? Možda i na njegovom tocilu! Zato sija kao da je od rostfraja. Države čiji Dan državnosti – 25. 11. 1943. godine – nema već /21/ godinu. Za jednog mudraca to su samo godine našeg gladovanja, ali nisu i godine mandarinskog uživanja i zgrtanja /zna se čega, ne govana/. Dakle, kako za koga. Mudraci se uvijek nadaju najboljem, jer njima je sjajno. Dotični ne reče i da su to godine izetbegovićevih i inih gazdovanja. 


Zašto uludo gubimo vrijeme i živote? Guramo nepostojeću državu, a propadamo u sadašnjoj. Nije inteligentno ni za prosječnu ljudsku pamet, upravo je gluparija i sramota. Cijela stvar postaje krajnje kontraproduktivna.


Zašto ne razmislimo o tome koliko je otvoreno pismo Predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika istim povodom /upućeno kojekuda/ uistinu zasnovano i prepisano iz izlaganja gospođe Dušanke Majkić? Ili napisano u njezinom izlaganju? Ustvari, Dodik i Majkićeva guraju istu stvar koja nije baš netačna. Zašto se toliko plašimo istine i raspakiranja Dejtonskog sporazuma?! Ko i zašto se boji? Šta mu treba dati da se ne plaši života u BiH? Lilihip? Pa, nismo imali Dejtonski sporazum ni kad smo po mišljenju nekih mudajajaca bolje živjeli. Vidite li kako nam naš jezik kao čovjekova kuća bitka /Martin Hajdeger/ sam otkriva cijelu istinu? Riječ mudrac/a otkriva kako je uistinu mudar čovjek onaj koji ima i muda i jajca. Doduše, i osobno su mi eksplozije u toku rata oštetile sluh, pa nikako ne mogu naštimovati svoju dvanaesticu.


Svi smo bili napadnuti i nismo ratovali, ali u Dejtonu je zaustavljen rat. Sve drugo u tom Sporazumu je skica za rovove, tranšee, vojničko razdvajanje snaga i minskih polja između dvije crte, što je transformirano do entitetskih razgraničenja i svih mogućih i nemogućih međuljudskih podjela. Kad se tome doturi promjena društvenoekonomske formacije, pa globalizacija i tranzicija, planetarna recesija i globalno zagrijavanje planete Zemlja – fašizirani mandarini mogu uživati kao u džennetu do kraja svijeta. 


Naime, ovo što zovemo državom Bosnom i Hercegovinom, 25. studenoga 1943. godine, ne bi partizani napravili ni u bunilu od najgore brlje. Ovo je proizvod naše tradicionalne trezvenosti i kama humanizma.


To smo napravili mi sa našim patriotima, vjerskim poglavarima i političkim uglednicima, poštenom inteligencijom, a bez radnika i seljaka. Ustvari, otkud sad oni – koji nemaju radna mjesta niti finansijske poticaje?! Imaju šljemove i kalašnjikove, sijače smrti, zaštekane granate, minobacače i topove. Iracionalno guramo svoje sljepilo i nerazum. I tako do delirijuma koji zovemo rat, za koji je uvijek kriv neko drugi. Posebno za počinjena zlodjela.


Dakle, je li to Dan državnosti iz inata, kaprica, kad države koja je stvorena 25. studenoga 1943. godine uopće nema od prvih višestranačkih izbora?! Nema više niti jednog primjerka Ustava Republike Bosne i Hercegovine na osnovu kojega i mišeljenja 64,7% svojih građana izraženog na Referendumu – je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata! Čak i ako na taj način utjerujemo Republiku Srpsku u Bosnu i Hercegovinu /gdje svakako jest/, činimo krivo i protivno dobroj volji i suglasju s kojim je Bosna i Hercegovina opstajala, ne samo od 25. 11. 1943. godine, već: oduvijek.


Bez sumnje, države se ne mogu praviti da svakom pojedincu budu po volji, ali mogu da budu pristojne i da služe većini svojih stanovnika, etnija, konfesija, građana, brđana, prđana, a svima garantiraju ljudska prava, pa i onima koji je odriču. Dakako, govorimo o pravnoj državi i građanskom društvu u kojem će se militanti i sami osjećati kao strana tijela i misliti i o svojoj djeci koju neće učiti da druge ljude prepoznaju po bolji kože, etniji i konfesiji. Moramo naučiti pobjeđivati dobrotom. Makar bio i dušmanin, mora da ima dušu.


Eto, u Dejtonu su zatvorili šupčine na mjesec dana u magacin, dali im vode, kahve i Joni Walkera /šta ko voli/ i zaustavili rat koji smo zdušno vodili /4,5/ godine. Zatvorimo bosanskohercegovačke granice sve dok naši izetbegovići, silajdžići, komšići, dodici i mandarini, ne počnu raditi na opću dobrobit, a u korist cijele bosanskohercegovačke nacije ili ih zvanično proglasimo štetnima i opasnim luđacima. 


Ko pravi države? Ljudi. Konkretnije? Iz dosadašnjeg pozitivnog iskustva: Radnici. Seljaci. Poštena Inteligencija. Radnici i seljaci su uvijek isti i pošteni, bez ikakve idealizacije i demagogije. To je njihova od Boga data pozicija, Radnici i seljaci kao lopuže i neradnici ne mogu preživjeti niti opstati. Takav je rad na zemlji ili za strojem u tvornici. 


Dakle, problem je u inteligenciji koja nije imala poštenja i karaktera što joj je povijesno blisko. Prava i poštena inteligencija je uvijek bila za progresivne promjene. Zašto su u vreme suspendiranog Ustava i belog terora tridesetih XX stoljeća pobijeni sedam sekretara skoja, a u partizanima bili ljudi kao Koča Popović, Avdo Humo, Vladimir Nazor, Moša Pijade, akademik Pavle Savić, Andrija Hebrang, Ivan Goran Kovačić, Hasan Kikić, Branko Ćopić, Božidar Jakac, Jure Galić? 


/Ako je uopće potreban odgovor na prethodno pitanje: bili su poštena inteligencija, pisci, umjetnici.../ 


U prethodnom je skoro, pa vrlo precizna, definicija našega problema danas. I u minulom ratu, bili su i gladni samo pošteni ljudi, mahom radnici i zemljoradnici koji su stradali i  ginuli. Intelektualci su izdali najbolje tradicije intelektualnog angažiranja u razvoju društva. Za njih je bilo nehumano ići u rat protiv najcrnjeg velikosrpskog fašizma, a za slobodu. Sada su se razbaškarili prdinoj bari koju održavaju lupeži kako bi nesmetano krali i gomilali osobna bogatstva. 


Kraj prethodnoga pasusa neodoljivo podsjeća na neka, ovima slična i teška, revolucionarna i brutalna vremena, kada su glave letjele kao glavice kupusa. Na vremena od kojih se ježimo i bježimo, koja ne želimo ponoviti. Kretalo se ispočetka, a mora se opet. Neko mora podmiriti neplaćene račune. Podsjeća nas to i na odsustvo bilo kakvih organiziranih snaga koje bi to danas pametno i dobro uradile. Riječ je o škripcu u koji smo zapali, a koji bi mogli ne griješeći puno nazvati: društvo koruptivnog fašizma.


Pokušaji sa slobodnim izborima donijeli su samo katastrofu na već postojeću tragediju. U pomenutim i opskurnim vremenima svako obraćanje bilo je oštar poziv na diferencijaciju i prijetnja lopovima: RADNICI, SELJACI, POŠTENA INTELIGENCIJO. 


Moramo reći i sada bez ikakvoga ideološkoga priziva: RADNICI, SELJAC, POŠTENA INTELIGENCIJO, NA VAMA JE DA NAPRAVITE PRISTOJNU DRŽAVU! NE SUTRA, VEĆ ODMAH! DANAS. ORGANIZIRAJTE SE ZA TAJ POSAO ILI SE NOSITE! Kapak. To je to. Nema više. Klapna je pala. Ostalo je za prijezir. Zločin i kazna. Parazit i nečist.


Aha.


Sindikati šute. Stranke furaju etnošovinističke i fašističke farse. Intelektualci na sinekurama. Oko kazana su s kutljačama i porcijama, oko objekata brze prehrane i buregdžinica. Koja i kakva bijeda. Odzada i sprijeda. Radnici štrajkuju. Rade samo po dvije škole u jednom objektu, a negdje i nekoliko dječaka i djevojčica. Djeca i roditelji iz Konjević Polja, tri mjeseca borave pred OHRom u Sarajevu. Kreću se upisati u osnovnu školu na Skenderiji. Džabe od gladi umiru nane i babe. Branitelji čine samoubojstva. Unosno je samo krasti. 


Ustvari, odnos prema intelektualcima promijenjen je danas i u svjetskim razmjerama zbog njihove potkupljivosti. Pravi intelektualac ima bolesnu kičmu koja se nikad ne savija. Ni naprijed ni natrag. Ni pred kim. Ni zbog čega. Ni po cijenu života. Ima li toga više uopće? Ima li iko od nas obraza i malo pameti, pita Džon Piplfox, autora Duška Radovića?


Studenoga, anno Domini 2013.  Atif Kujundžić                       

OSVRT NA KNJIGU „OŠTRICA DIJAGONALE“, NIKŠE ETEROVIĆA




Nikša Eterović, „Oštrica dijagonale“


Nikšinu knjigu započinjem čitati za kuhinjskim stolom, odmah nakon što sam je izvukao iz debele papirnate omotnice, nastavljam s čitanjem idući dan na željezničkoj stanici, zatim u vlaku za Osijek, Nikšina knjiga mi je neko vrijeme stalno u naprtnjači, prevrćem stranice uz kavu u kafićima, kod kuće za radnim stolom, u naslonjaču gdje obično čitam  -  na tom posljednjem mjestu, rezerviranom za opušteno uranjanje u lektiru čitam je zapravo najmanje. Nikšinu knjigu započinjem čitati redom, zatim listam i preskačem stranice, pa se vraćam natrag, žurim naprijed, Nikšinu knjigu ne čitam mirno i opušteno, već s olovkom u ruci, i ona za mene od prve stranice nikako nije uobičajena lektira, kao neka druga teorija ili tek praktičarev zapis, već otvoreno štivo, pa podcrtavam, bilježim, stavljam uskličnike i velike vitičaste zagrade, čitam je kao rasprostrti dijalog, impulzivno, kimajući ili odmahujući glavom, čitam je, mislim, upravo onako kao što je i pisana, čitam je kao živo kazalište odakle je i potekla.


Nikšina knjiga „Oštrica dijagonale“ govori o kazalištu i o kazališnoj školi. I želi odgovoriti na temeljno pitanje suodnosa kazališta i kazališne škole, ponajprije koje su to kazališne stvari koje možemo postaviti do te mjere metodički da ne upadnemo u zamku neautentičnosti i klišeja, baratamo li uopće kriterijima koji su široko poticajni i znamo li na autentičan način artikulirati pitanja o onome što tražimo  -  i u kazalištu i u kazališnoj školi  -  ukratko, Nikšina knjiga želi odgovoriti na osnovno pitanje što će biti prije: kokoš ili jaje, ili: za kakvo mi to kazalište školujemo  -  kakve?  -  glumce? Kakav glumac nama treba danas? A kako izgleda kazalište za koje školujemo takvog glumca? U kakvu ćemo ga društvenu, organizacionu, kulturnu situaciju smjestiti? Kako se u tome svemu orijentirati? I konačno, što to društvo očekuje  -  i od nas i od kazališta i od takvih škola? Sve su to pitanja etičnosti, odgovornosti: nastavnika prema učeniku, čovjeka prema čovjeku, umjetnika prema vremenu u kojem živi i djeluje. 

 

Sam pojam kazališne škole po sebi je snažan paradoks koji razotkriva opreke poput prošlost-sadašnjost (pa i budućnost), zatvoreno-otvoreno, poslušno-slobodno, okoštalo-pulsirajuće, mrtvo-živo, tupo-oštro. I rastače uobičajenu školsko-pedagošku situaciju ex cathedra, kao što i samo kazalište, to i predobro znamo, u odnosu na gledatelja, ako hoće biti živo i bitno, više ne može docirati i na schillerovski način biti odgojna (društvena)ustanova, već ga aktivno uključiti u zbivanje izvedbe i pretvoriti ga u (društvenog) partnera. „Ne vjerujem da je kazalište moguće probuditi bez budne publike“, govori Nikša, i dodaje „Dobro kazalište plaši, od davnina, kao i danas. (… ) A razlog tome što se gledatelj ne buni kad ga se laže treba tražiti u odgoju i školovanju koje je uglavnom trening poslušnosti.“ Pa se pita: što točno radim kada se u istoj prostoriji sretnem sa studentima: namećem, iniciram, provociram, kušam i pokušavam, tražim li sebe ili tražim njih, opravdavam li sebe ili tražim opravdanja za njih? Ja bih samo skromno dodao da ne smatram da je moja nastava tijekom jednog semestra bila uspješna ukoliko nisam ništa naučio od studenata. I na sve to Nikša daje vrlo jednostavan, ali zato smislen odgovor: „Kazališna pedagogija je neka vrsta kulinarstva: recepti služe za orijentaciju, a okus se dobiva odstupanjem od propisanih mjerica.“  -  „Važno je ne davati recepte, nego pratiti i usmjeravati pokušaje.“


Nikad ne možemo sa sigurnošću znati što će naši pokušaji donijeti. Ali to nas ni ne obeshrabruje, upravo suprotno, sigurnosti nema mjesta ni u kazalištu ni u školi. Postoji tek dijalog, širok, otvoren, pokatkad neočekivan i neugodan, ali  -  uvijek dijalog. Za i protiv. A za „dijalog su potrebne najmanje dvije osobe“, kaže Nikša, glumac i gledatelj, nastavnik i učenik, ja i moj dvojnik, umjetnik i njegovo društvo. Konačno, „nije li bavljenje umjetnošću dijelom inicirano potrebom da izrazimo vlastitu disharmoniju?“ Za i protiv. A između smo mi, između je kazalište  -  na oštrici dijagonale.


Dubravko Torjanac, redatelj iz HNK Varaždin



----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/eterovic.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



NAJVEĆI GUBITNICI NA REFERENDUMU SU MILANOVIĆ, SDP i AGRESIVNA STRUJA UNUTAR POKRETA HOMOSEKSUALACA




Na referendum je potrošeno 48 milijuna kuna, zainteresirane strane su potrošile još 600 000 kuna, a niko od njih se nije sjetio uplatiti ni jednu kunu u korist nezbrinute djece za čiju sudbinu su se navodno borili. Nije li i to dokaz manipulacije?

 

Sa zanimanjem sam očekivao rezultate referenduma o pravima homoseksualaca jer cijela ta ludnica i sporedna tema o kojoj se glasovalo odlično opisuje i ilustrira društvo u kojem živimo.

 

Kao što znate pobijedila je opcija «ZA», i to na relativno demokratskom glasanju, te im to nitko ne bi smo zamjeriti. Borili su se po pravilima koja je napisala vlast, koja ih je uz pomoć medija na sve načine pokušavala onemogućiti i prikazati kao neodgovorne osobe i pobijedili.

 

Mislim da to dosta govori o njima, no još više o stranci na vlasti koja je zapravo glavni krivac za ovakve rezultate referenduma.

 

Njihova nesposobnost, neiskrenost i bavljenje pogrešnim stvarima u pogrešno vrijeme ovaj put je doslovno izašla na vidjelo. Umjesto da se bave onim zbog čega su pobijedili na izborima i da učine život hrvatskih građana lakšim i boljim oni su se pretvorili u sluge liberarnog kapitalizma.

 

Sve to jedan je od osnovnih razloga zbog kojih su rezultati referenduma ovakvi kakvi jesu. Velika većina onih koji su glasali na referendumu glasali su i protiv Milanovića Linića i Josipovića i njihove politike. Još veća većina oni koji nisu izašli na referenduma zaključili su da Milanović, Linić i Josipović i njihova politika jednostavno nisu vrijedni, ni njihovog vremena, ni njihovog glasa.

 

S pravom se može reći da su rezultati ovog rederenduma početak kraja stranke SDP ovakve kakve smo ju u ovih dvije godine imali priliku vidjeti. Njihovo odustajanje od socijalnih načela i priklanjanje liberarnom kapitalizmu udaljilo je od njih i ljude koji su za SDP glasali na svim dosadašnjim izborima. Upravo taj dio glasačkog tijela u nedjelju je odlučio ostati doma i ne glasati za onog tko ih je prevario i iznevjerio.

 

Drugi krivac za rezultate referenduma je agresivna struja unutar pokreta homoseksualaca. Naime već dugo se zna da u homoseksualnom pokretu postoje dvije struje. Jedna agresivnija i sklonija provokacijama i za javnost šokantnim predstavama poput Gay Pride - a i druga znatno umjerenija.

 

Nažalost u kontakt s SDP-došla je ova agresivnija i neumjerenija skupina unutar homoseksualnog pokreta. Njihova najveća greška je bila to što slobodu homoseksualaca nisu željeli postići postepeno i s umjerenošću, nego su odlučili šokirati javnost i odmah isti tren zatražiti sva prava, a među njima i za većinu najosporavanije pravo usvajanja djece.

 

I upravo je to uz nepopularnost i nesposobnost vlade premijera Milanovića odnijelo prevagu na refrendumu.

 

Naime, moje je mišljenje da su homoseksualci lako mogli dobiti većinu od prava koja su tražili samo da su to radili na umjeren i kultura način.

 

No, uglavnom referendum je održan i neki će morati shvatiti da hrvatski građani nisu ovce, a ni bića bez pameti, te da se vlast ne može održati manipulacijama i nametanjem samo svojih stajališta.

 

Sasvim je sigurno i da tu nema govora o fašizaciji hrvatske ili skretanju u desno kako pišu vladini mediji koji su se neuspješno trudili utjecati na rezultate referenduma.

 

Sve to su samo izgovori i opravdanja onih koji su izgubili zato jer vode lošu politiku, jer pokušavaju manipulirati narodom i jer su njihovi zahtjevi bili nerealni i pretjerani.

 

Uz malo više pameti moglo je biti drugačije, no bojim se da pamet i zdrav razum odavno već ne stanuje ovdje.  


Nenad Grbac. U Zagrebu. Dana 02.12.2013



--------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Dec 2 '13