Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno 

preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:


-----------


Osman Arnautović


-----------



 

-----------

Bilješka o piscu:


Bosanskohercegovački prevoditelj i pisac.


Rođen je u Bijeljini, 16. svibnja 1948. Osnovnu školu i gimnaziju je završio u rodnom gradu, a francuski i latinski jezik s književnošću na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.


Trenutno živi u Bruxellesu i radi kao sudski prevoditelj.


-----------


Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:


Roman "Skalel"


http://www.digitalne-knjige.com/arnautovic.php


EREKCIJA i druge pripovijetke (pripovijetke)


http://www.digitalne-knjige.com/arnautovic2.php


---------------


Naslovnice knjiga: 



 

---------------


Objavljena djela:


"Katil" (2002.)


 "Kamen na duši" (2003.)


 "Tmina svjetlosti" (2004.) (zbirka novela)


 "Ténebres de la lumiere" (2004.) (zbirka novela na francuskom jeziku)


 "Srebrenica city" (2007.) (roman)


 "Ukleta čaršija", (2008.) (roman)


 "Dosije Pataren", (2009.) (roman)


 "Katil-drugo izdanje", (2010.) (roman)


 "Skalpel", (2011,) (roman)


 "EREKCIJA i druge pripovijetke" (2015,) (pripovijetke)



 Autor je udžbenika "Latinski jezik za prvi i drugi razred srednjih

 škola" u izdanju "Svjetlost" Sarajevo.


-------------


Prevedena djela:


Jacques de Decker: "Kitov trbuh" (roman)


Amélie Nothomb: "Higijena ubice" (roman)


Jacques de Decker: "Parče nedjelje" (kazališni komad)


Liliane Wouters: "Dnevnik pisca" (poema)


 Michel Lambert: "Ništa zloćudno" (novele)


 Daniel Pennac : "Školski jadi" (roman)


 Marc Lévy : "E, kada bi to bila istina ?" (roman, 2011)


 Jean-Baptiste Baronian :"Devet malih tako običnih zločina" (roman, 2012)

 

------------


Kritike:


Dubok rez romanom


Osman Arnautović, SKALPEL, Roman, Gratiartis - Bruxelles 2011. godina.


U maniru vrsnog trilera počinje radnja romana Skalpel koji je napisao Osman Arnautović, i to prvo doticanje knjige veoma je bitno jer mnogo čitalaca odustane odmah na početku ako im se to što pročitaju ne svidi. Sa ovom knjigom to vam se pouzdano neće dogoditi.

 

Podsjeti radnja romana na vrijeme kada smo čitali džepne krimi romane, a onda konstatuješ da bi bilo sjajno napisati baš takvu vrstu knjige koja se čita sa zanimanjem.

 

Naši pisci, a Osman Arnautović je pisac od glave do pete, imaju ta iskustva iz kojih se može izroditi takva knjiga.

 

 U jednom parku se, bez sjećanja i odjeće, ali sa teškim pitanjem: Otkud ja ovdje i šta radim, probudi, uz sve to i ranjen čovjek...

 

Više nego dovoljno da avantura počne.

 

Skalpel korespodira sa popularnim izdanjima koja su hit knjige u svijetu, ali je i puno više od toga.

 

Naime, odavno očekujem da neki dovitljivi BH pisac napiše nešto kao roman Historičarka ili pak Osmica (Ketrin Nevil). Bosna pruža dosta materijala za takvu vrstu literature, no očito je da se to neće dogoditi, barem ne još neko vrijeme.

 

Bosanskohercegovački pisci su zadeverani pukim opstankom koji odavno nije ni preživljavanje.

 

Ako Avdo Sidran svako malo zakuka do neba, a Avdo ništa ne radi džaba, kako li je onim BH piscima koji šute, koji su zanijemili pred vlastitom nesrećom.

 

Nije to tema ovoga taksta, tek slobodna konstatacija, ili je bolje reći, očekivanje, da bi popularna literatura, knjiga bestseler, krimić etc. Mogla prije biti napisana od strane pisaca koji žive i djeluju van matične države.

 

U književnosti, zaplet sa junakon bez pamćenja (amnezija), nije ništa novo, ali takva postavka priče uvijek daje odlične startne pozicije za dobar roman. Zbog toga ne čudi što, dok čitamo Skalpel u glavi vrtimo neki film sa tom temom.

 

Arnautović je na sigurnom terenu, radnju je smjestio u Brisel i okruženje a likove zaokružio i karakterno okitio pa ne djeluju plastično i prazno. A onda se priča prebaci u Bosnui Hercegovinu, u Brezovo polje, negdje 92.' Godine i prati grupu učenika koji idu na izlet, i jednu Mariju među njima...

 

Jezivo krvavi pir u kojem će stradati sve što nije Srpsko završava tu scenu.

I te kako se može, ratna Bosanska priča ukalupiti u moderan roman, napet, zanimljiv, jeziv, čitljiv, i čitati od korica do korica bez stajanja.

 

Arnautović nudi drugačiji pogled na priču o ratu, ubijanju, silovanju, osveti, nudi događanja u godinama poslije, u drugoj zemlji i među drugim ljudima.

 

Da je ispod jedne ovakve knjige potpisan Paulo Koeljo recimo, bio bi to svijetski bestseler, ovako, sa bosanskim piscem na koricama knjiga ništa ne gubi, gube čitaoci izuzev onih kojima knjiga dođe u ruke, a ja se iskreno nadam da će takvih biti što više.

 

Uz neznatan napor roman bi se, jer je tako napisan, mogao pretočiti u scenario za igrani film i to nije nikakva floskula nego činjenica koju će svi čitaoci knjige vrlo lahko potvrditi.

 

Red Brisela, red Brezovog polja, dva poglavlja 2008. pa povratak u 92.' Godinu... Veze Arnautović sitan vez priče i pažljivo prati svaki detalj tako da u konačnici priča dobije kompletan oblik a sva pitanja svoje odgovore.

 

Višeslojna i kompleksna radnja odlikuje ovu knjigu koju je pisac ispisao na takav način da je pustio da teče, da se razvija i gradi - gotovo se ne miješajući svojim objašnjenjima, usmjerio je i pratio tako da je to u konačnici dalo odličan rezultat.

 

Osman Arnautović, rođeni je Bijeljinac. Na filozofskom fakultetu u Sarajevu završio je francuski i latinski jezik sa književnošću. Živi i Briselu, piše i prevodi na francuski jezik.

 

 Napisao je: Katil (2002.), Kamen na duši (2003.), Tmina svjetlosti (2004.) (- zbirka novela), Ténčbres de la lumičre (2004. - zbirka novela na francuskom jeziku), Srebrenica city (2007. - roman), Ukleta čaršija, (2008. - roman), Dosije Pataren, (2009. - roman).

 

Autor je udžbenika Latinski jezik za prvi i drugi razred srednjih škola, u izdanju Svjetlost, Sarajevo.

 

 Preveo na bosanski jezik: Jacques de Decker: Kitov trbuh (roman), Amélie Nothomb: Higijena ubice (roman), Jacques de Decker: Parče nedjelje (kazališni komad), Liliane Wouters: Dnevnik pisca (poema), Michel Lambert: Ništa zloćudno (novele), Daniel Pennac: Školski jadi (roman)... 

 

Pored toga priredio je (izdavač je Gratiartis, Brisel) panoramu BH pripovijetke (27 autora) u dijaspori pod nazivom Priče, 2010. godine, a u pripremi je zbirku Novih bosanskohercegovačkih pripovjedaka koja bi uskoro trebala da se pojavi pred čitaocima, s tim što treba naglasiti da će knjiga  imati i svoje francusko izdanje i sve to zahvaljujući piscu i prevodiocu Osmanu Arnautoviću, prije svih. 

 

Arnautović je načinio i na francuski preveo i knjigu bh poezije za djecu, kao i roman Ida, Zejćira Hasića, ali i mnogo drugih dobrih djela koja zaslužuju oba jezika.

 

Mehmed Đedović

 

--------------


Predgovor knjige "EREKCIJA i druge pripovijetke"

 

I eto, te 1992. godine skrasih se u Briselu. Evo me sjedim u sobi ispred kompjutera i premišljam. Pred mojim očima park Schedermaal, neonski lampioni svojom žućkastom svjetlošću kroziraju krošnje izlistalog lišća, rane ptice već zapijevaju.

 

Osjećam se kao Diogen u svom buretu. No, ne izlazim na Forum i ne tražim čovjeka. Njega, zaboga miloga, i nema! Ni budućnosti, barem one ružičaste, nema. Samo jake, upečatljive uspomene na događaje iz prošlosti žive i repriziraju se u mojoj napaćenoj svijesti. I u isti mah one bude neke moje romantičarske strasti koje postaju najprije idilične, a onda okrutno realistične. Zbrkano je u mojoj glavi. No, nalazim puta da vam ispričam nekoliko dogodovština iz toga moga prohujalog života.

 

Poslušajte !


Osman Arnautović




-----------------

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


SEGREGACIJA NA SEGREGACIJU APARTHEJD ili KO PRODUCIRA FAŠIZAM U BiH?






Etnička Karta Bosne i Hercegovine po popisu stanovništva iz 1991 godine. Izvor ove etničke karte BiH je Ured Visokog Predstavnika za BiH (OHR)


 

* * *


Nema mjesta ni najmanjoj sumnji o tome kako živimo u duboko fašiziranom društvu. Zato smo ljudski dužni, takođe bez traga ikakve sumnje povjerovati riječima pomoćnog biskupa Vrhbosanske nadbiskupije dr Pere Sudara koje je izgovorio u intervjuu datom povodom Božićnih blagdana mostarskom Dnevnom listu, a koji prenosi i tuzlanski portal INTER NOVINE.


Ustvari, zapanjujuće je, koliko apsolutno tačnih sudova, ocjena i dijagnoza u nivou političkih bh prilika iznosi jedan crkveni velikodostojnik, u ovom primjeru dr Pero Sudar. Svakako, izvrsno je što dr Pero Sudar precizno misli i jasno govori o političkim prilikama u Bosni i Hercegovini, ali, zastrašujuće je što što je tačnost njegovih procjena – istina koja najviše boli građane /ako su uopće građani/ ove zemlje. 


Dakle, prije službene BOŽIĆNE PORUKE, dr Pero Sudar i izrijekom kaže: Katolike u Bosni i Hercegovini satire i plaši vjerska podijeljenost... /Što je kao mišljenje naslonjeno i na riječi Svetog oca pape Bendikta/. Impresivno je kako dr Pero Sudar jasno vidi i precizno misli bosanskohercegovačke prilike! Niko od naših političkih uglednika i poslenika to ne bi tako znao. Bez daljnjeg, da odmah kažemo i zbog čega: upravo zbog podijeljenosti koja dr Peru Sudara i bh katolike satire, plaši  i brine.


A naši političari, jadnici su se izdvojili, separirali svoje interese do mjere, pa je svako svakome suprotstavljen i niko od njih – od svoga drveta ne vidi ni šumu, ni državu Bosnu i Hercegovinu. 


* * *


Nasuprot očiglednostima, biskup dr Pero Sudar želi da i Hrvati prihvate ovu zemlju ovakvu kakva jeste i da se konačno oslobode iluzija da je Crkva pozvana i sposobna voditi borbu za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Dužni smo ovom mišljenju ukazati posebnu pažnju. Ako Crkva tako misli i javno kaže, moramo biti svjesni kako se ni ne smatra odgovornom za ono što predstoji u životu naroda i zemlje, možda koliko sutra.


Mogu li to što kaže katolička Crkva reći druge crkve u Bosni i Hercegovini? Čisto sumnjamo. Baš zbog toga što su ogrezle u podršku svojim političarima i procesima segregacije, kao što su i njihovi političiri zaglibili u najcrnji separatizam osobnih interesa i segregaciju naroda.


/Interesantno je, pa i dirljivo suosjećajno, kako dr Pero Sudar jasno vidi i iznimno tešku poziciju najbrojnijeg konstitutivnog naroda u BiH./ 


* * *


Međutim, u ovome tekstu – kao ni inače – ne namjeravamo istjerivati mak na konac ili, ne daj Bože, utvrđivati nečiju krivnju. Ko želi znati, stvari mu se same kažu.


Dakle, o katoličkom Božiću, na portalu TACNO.NET – 25. prosinca, 2012. godine, naći ćemo i izjavu Emira Suljagića koji za koaliciju 1. mart iz Srebrenice, a povodom policijskog tretmana članova koalicije kaže: Srušit ćemo aparthejd u Republici Srpskoj... tvrdeći kako aparthejd nikad i nigdje u svijetu nije opstao, pa će biti srušen i u Republici srpskoj..., te govori o Dejtonskom sporazumu i njegovom Aneksu 7. i poziva OHR, Delegaciju Europske komisije i Ured Specijalnog predstavnika EU da reagiraju u skladu sa svojim ovlastima za zaštitu vladavine prava i jednakosti svih u Republici srpskoj... Svaka čast čovjeku Emiru Suljagiću koji je kao dječak preživio genocid u Srebrenici.


Nismo sigurni kako Emir Suljagić tačno zna šta je izgovorio, ali smo uvjereni u stvarnost veze između onoga što je u svom intervjuu izgovorio biskup dr Pero Sudar i povoda da Suljagić progovori o aparthejdu u Republici srpskoj. Uvjereni smo kako Emiru Suljagiću i članovima koalicije 1. mart – neće pomoći niko od onih koje Suljagić zaziva upomoć. 


Naime, sve je i konkretizirano upravo Dejtonskim sporazumom uz pomoć raznoraznih svjetskih smutljivaca. Prije svega, učinjen je prvi i stvaran korak separacije – odvajanja – segregacije, pa kako Suljagiću drago. Dakle, Dejtonski sporazum je ozakonio srpsku segregaciju kao prvi korak i inicijalnu kapislu, iliti – detonator za rasplamsavanje separatizma u Bosni i Hercegovini.


Potom, stvar se u najrazličitijim varijantama rasplamsala s tendencijama raspada BiH, a kombinirano s eskalacijom svih  nacionalizama i uključivanjem klera /iz čega se kao što sada vidimo katolička Crkva sama isključuje!/.


I, šta smo dobili? Kleronacionalizam. Klerofašizam ili čisti elementarni fašizam? Što nam je draže?! Nikad ne smijemo zaboraviti kako je cijelu stvar pokrenuo velikosrpski fašizam još devedesetih, prljavom ratnohuškačkom propagandom, a potom i agresijom na vrlo perfidne načine.


* * *


Da.


Tako smo i dobili na dar ovo posljednje što Emir Suljagić naziva samo aparthejdom. Riječ je o najgoroj eskalaciji fašizma koji sije strah, a koji dr Pero Sudar zvanično priznaje za cijeli hrvatski narod. Strah jeste cilj i sredstvo svakog fašizma zarad postizanja fašističkih ciljeva. Zato i jeste fašistička poštapalica ona prema kojoj: CILJ OPRAVDAVA SREDSTVA.


* * *


P. S.


Dok završavam tekst, tvBN sipa vesti: Istaknuti bošnjački intelektualac u Sarajevu izjavio kako će Srbija priznavanje Kosova verovatno uslovljavati otcepljenjem Republike srpske... kako sutra, 26. 12. 2012. godine predsednik Srbije Tomislav Nikolić dolazi u Republiku srpsku /koju veoma voli!/ i Banja Luku u prijateljsku posetu, i, kako unaprijed otresa Bakira Izetbegovića i Federaciju /i Željka Komšića koji voli čvrge/, a Bosnu i Hercegovinu kao dejtonsku tvorevinu priznaje...


* * *


Prosinca, anno Domini, 2012. Atif Kujundžić

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:


-----------


Dragan Miščević


 


-----------


Bilješka o piscu:


Rođen je 5. velječa 1947. godine u selu Paklenica gdje je završio četiri razreda osnovne škole. Više razrede osnovne škole završio je u Novskoj.


Zahvaljujući izvanrednoj profesorici Miri Lončar u Srednjoj ekonomskoj školi u Novskoj oduševljavao se satovima hrvatskog jezika, a posebno ga je motivirala za pisanje i čitanje, te je nakon srednje škole diplomirao na Odsjeku hrvatski jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji u Pakracu, a uz uz rad i apsolvirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na odsjeku hrvatski jezik i književnost. 


Početak pisanja i prvi honorar seže u rano djetinjstvo kada je dvostruko nagrađen od tate i mame jer je napisao nekakvu rugalicu o braći, pa su ga oboje izdevetali, jer se braći ne smije rugati, a on se i nije rugao nego je samo napisao kako je bilo. Bila je to živa istina, ali je još življa istina da je dobio poštenu porciju, pa mu pisanje nije još dugo padalo na pamet. Pisanjem se, javnim, uglavnom, nije bavio. Tek ponekad bi objavio poneku vijest u lokalnom listu i konferanse programa za školske priredbe. Jedan kraći igrokaz „Bele" imao je 1967. premijeru u rodnom selu. Nekoliko kraćih igrokaza i dramatizacija priča napisao je za školske priredbe.Vodio je dramsku, scensku, recitatorsku u školi i mjestu. Dugo godina vodio KUD u Kloštru. 

Nekoliko započetih djela ostalo je nedovršeno jer je ocijenio da ona baš i nisu za Nobelovu nagradu.


-----------


Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:


"Sjećanja", digitalne-knjige.com 2012;


http://www.digitalne-knjige.com/miscevic.php


"Mali Tane", digitalne-knjige.com 2012;


http://www.digitalne-knjige.com/miscevic2.php


---------------


Naslovnice knjiga: 



 

---------------


Kritike:


SJEĆANJA za MLAĐA POKOLJENJA 

Dragan Miščević. SJEĆANJA. Priče za djecu.

DIGITALNE KNJIGE. ZAGREB. 2012.

 

U određenoj mjeri pozitivistički i didaktično, Dragan Miščević nepretenciozno ispisuje sjećanja na vrijeme djetinjstva i svakako, drugačijeg života od ovoga koji već dugo živimo i u kojem smo se dobrano oneprirodili, oneljudili.


Miščevićev tekst je skoro dokumentaran i književan uvjetno i nezahtjevno, međutim, književan je zbog autorovog nesumnjivog dara da odabere i da se u izboru opredjeli za činjenice koje su u njegovom dječjem svijetu imale stvaran životni značaj i ostavljale trag u razvoju njegove ličnosti kao dragocjeno iskustvo od značaja za njegov budući karakter i život, ali i odnos prema životu uopće.


Osim što pouzdano misli kako su njegova rana životna iskustva i spoznaje interesantno pripovjedačko štivo i za drugu – današnju – suvremenu djecu, Miščević slike i prizore iz osobnog života želi otrgnuti od nasrćućeg zaborava i sačuvati ih kao osobne dragocjenosti i relikvije koje ga bitno čine baš takvim kakav jeste. I, pouzdano, ne griješi.

 

Dakle, u mjeri, u kojoj osobne životne priče iz djetinjstva donosi kao činjenične i uistinu dokumentarne fragmente osobnog života koji egzistiraju izvan granica umjetničkog književnog iskaza /fikcije/, Miščević je pozitivist i didaktičan, ali u mjeri u kojoj od tih fragmenata uspijeva isplesti književnu priču za ugodno čitanje, Miščevića možemo prihvatiti kao pisca za djecu koji ima i svoje mjesto u književnom okruženju i na hronološkoj vertikali hrvatske književnosti za djecu.


Krave, konji, svinje, živina, dvorišta i objekti seoskih domaćinstava, atari – općinska prostranstva sa pojilištima, mjestimičnom šipragom i travom za ispašu, mjesta su na kojima djeca postaju odgovorna za domaćinsko blago /stoku/, ali su i mjesta za igru, za zaborav, gubljenje stoke koja ide za hranom i boljom ispašom. No, u tom, tobože prostom poslu upravo za djecu, znaju se dogoditi i 

vrlo ozbiljne stvari, od gubljenja stoke, krava, svinja i konja, do susreta sa otrovnim zmijama, potragom za stokom koja u tuđim kukuruzištima ili pšeničnim poljima već uveliko pravi štetu, etc. A djecu, koju su uputili sa stokom, smatraju odgovornom i mogu očekivati svaku vrstu kažnjavanja za pričinjenu štetu. Dakle, dječji životi i njihovi radni zadaci bili su odgojna metoda generacija ljudi i vrlo  značajno iskustvo mnogih talentiranih i učenih.

 

U ispisivanju svoga teksta, Dragan Miščević vrlo je obziran i odmjeren, realan prema osobnoj ulozi, brižljiv u odabiru sadržaja i njihovom pripovijedanju, pažljiv u slikanju /vjerojatno/ stvarnih osoba i likova iz svoga djetinjstva.

 

Trebamo imati u vidu kako nije daleko vrijeme u kojem neće biti ljudi koji mogu ispričati i zabilježiti takve priče, susretanja i suživot sa elementarnom prirodom, ali i djeci nametnutom odgovornošću koja /i dok se igraju klisa/ poprima odgojnu dimenziju. Jer, sve je više stoke koja je neprekidno na jaslama i hranjena silažom, pojena na instaliranim pojilicama, koja ne izlazi iz staja, a radi što boljih prinosa mlijeka i električne muže, radi što većih količina svinjskog mesa i govedine. Sve manje je konja, a sve više traktora, prikolica i drugih priključnih mašina... – za oranje, sijanje, berbu, košenje...


Dakako, sve to mijenja i samoga čovjeka, a da to čovjek i nema u vidu. Što je najporaznije, to mijenja čovjekovu osjećajnost prema prirodi i životinjama općenito, ali i prema drugom čovjeku... i tu se pojavljuje praznina u razvoju i  odgoju suvremenog čovjeka u odnosu na minulo vrijeme kada je sve bilo drugačije.

 

Malo je reći kako se život promijenio. Sada je to sasvim drugačija priča. Nekada blatnjavi seoski sokaci sada su asfaltirani, ljudi voze brze automobile i motocikle, djeci su ostavljeni ograničeni prostori kao igrališta, školske obveze su veće, mobilni telefon je i sredstvo komuniciranja i sredstvo nadzora, internet odvlači pažnju često i sasvim neprimjerenim sadržajima, etc. Ova knjiga nas podsjeća  na sve to i ozbiljno upozorava kako bismo trebali presabrati se.

 

Vrijedno je zapaziti, kako je Dragan Miščević talentiran autor koji ima vrlo brižljiv i odgovoran odnos prema jeziku. Njegova knjiga je prava riznica zaboravljenih riječi hrvatskoga jezika i u tom smislu posebno, predstavlja dragocjen doprinos u hrvatskoj književnosti za djecu. Vidimo, kako bi nestao cijeli jedan svijet sa tim riječima koje bismo mogli naći tek u rječnicima, a to rijetko tražimo, naročito  ako ne znamo ni šta bismo željeli naći.

 

Miščevićeva knjiga kratkih priča koje on u naslovu izjednačava sa svojim sjećanjem, pouzdano će imati svoje brojne čitatelje koji će u njoj otkrivat za najveći broj mladih – već sada sasvim zaboravljen i nepoznat svijet, način življenja i odrastanja. Bilo je to sasvim drugačije odrastanje do čovjeka koji će preuzeti svoje društvene i obiteljske obaveze.

 

Osim uistinu lijepim i biranim jezikom, Miščević piše odmjerenom rečenicom i ujednačenim stilom, bez sklonosti ikakvom pretjerivanju, istinoljubivo prema sebi i drugim akterima vremena koje pamti, s puno lijepoga i zdravoga duha koji humorno osvjetljava tekst. Osim toga, vrlo vješto vodi dijaloge i cijela knjiga odiše svježinom koja će radovati mlade, ali privući i sredovječne čitatelje.


Zbog rečenog, ali i brojnih drugih razloga pozitivne naravi i pojedinosti kojima obiluje ova knjiga, istu srdačno preporučujem Izdavaču za objavljivanje.

 

Prosinca, anno Domini, 2012. Atif Kujundžić


----------------------


Dragan Miščević. MALI TANE. Romani, pripovjetke i crtice.

 

DIGITALNE KNJIGE. ZAGREB. 2013.

 

Svi oni koji se bave pisanjem znaju da je puno lakše i jednostavnije napisati knjigu ili pripovijetku s izmišljenim i imaginarnim događajem ili junacima nego upustiti se opisivanje stvarnih i proživljenih događaja. A upravo u takav pothvat upustio se Dragan Miščević u zbirci pripovjedaka "Mali Tane".

 

Prvo što čete primijetiti čitajući tu zbirku je jednostavnost izražaja i sposobnost jasnog opisivanja naizgled zamršenih ili kompliciranih zbivanja. Pisac tu iskazuje naglašenu sposobnost pisanja, odnosno ne gubi u opisivanju nevažnih ili manje važnih detalja, nego nas odmah i na prvu uvodi u priču i zaokuplja našu pažnju.Upravo zbog toga sve priče ćete brzo i lako pročitati.

 

Glavni junaci će vam se činiti i bliski i poznati upravo zbog toga jer ih je pisac na neki način izvukao iz sredine u kojoj živi. Svi oni su naravno obični mali ljudi, a doživljaji koje su ispričani mogli su se ili možda i jesu i vama dogoditi.

 

Sve to ovu knjigu ili točnije rečeno ovu zbirku pripovjedaka čini upravo onakvom kakvom ju je i autor zamislio. Jednostavnom, pitkom i zanimljivom zbirkom životnih iskustva i neobičnih događaja ispričanih zato da bi vas zabavili, razveselili, no ponekad i natjerali na razmišljanje.


Upravo stoga spremni smo ustvrditi da čitajući zbirku pripovjedaka "Mali Tane", Dragana Miščevića nećete biti, ni ljuti, ni razočarani, da će vam vrijeme provedeno u čitanju knjige brzo proteći, te da vam ni u jednom trenutku neće biti dosadno.

 

U Zagrebu 20. 05. 2013. Nenad Grbac



Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Dec 27 '12

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:


-----------


Dragan Miščević


-----------


 


-----------


Bilješka o piscu:


Rođena je 10. veljače 1964. godine u Ključu, BiH. Školovanje završava u Zagrebu gdje i Rođen je 5. velječa 1947. godine u selu Paklenica gdje je završio četiri razreda osnovne škole. Više razrede osnovne škole završio je u Novskoj.

Zahvaljujući izvanrednoj profesorici Miri Lončar u Srednjoj ekonomskoj školi u Novskoj oduševljavao se satovima hrvatskog jezika, a posebno ga je motivirala za pisanje i čitanje, te je nakon srednje škole diplomirao na Odsjeku hrvatski jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji u Pakracu, a uz uz rad i apsolvirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na odsjeku hrvatski jezik i književnost. 

Početak pisanja i prvi honorar seže u rano djetinjstvo kada je dvostruko nagrađen od tate i mame jer je napisao nekakvu rugalicu o braći, pa su ga oboje izdevetali, jer se braći ne smije rugati, a on se i nije rugao nego je samo napisao kako je bilo. Bila je to živa istina, ali je još življa istina da je dobio poštenu porciju, pa mu pisanje nije još dugo padalo na pamet. Pisanjem se, javnim, uglavnom, nije bavio. Tek ponekad bi objavio poneku vijest u lokalnom listu i konferanse programa za školske priredbe. Jedan kraći igrokaz „Bele" imao je 1967. premijeru u rodnom selu. Nekoliko kraćih igrokaza i dramatizacija priča napisao je za školske priredbe.Vodio je dramsku, scensku, recitatorsku u školi i mjestu. Dugo godina vodio KUD u Kloštru. 

Nekoliko započetih djela ostalo je nedovršeno jer je ocijenio da ona baš i nisu za Nobelovu nagradu.


-----------


Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:


"Sjećanja"


http://www.digitalne-knjige.com/miscevic.php


---------------


Naslovnice knjiga: 



 

---------------


Kritike:


SJEĆANJA za MLAĐA POKOLJENJA 

Dragan Miščević. SJEĆANJA. Priče za djecu.

DIGITALNE KNJIGE. ZAGREB. 2012.

 

U određenoj mjeri pozitivistički i didaktično, Dragan Miščević nepretenciozno 

ispisuje sjećanja na vrijeme djetinjstva i svakako, drugačijeg života od ovoga

koji već dugo živimo i u kojem smo se dobrano oneprirodili, oneljudili.


Miščevićev tekst je skoro dokumentaran i književan uvjetno i nezahtjevno,

međutim, književan je zbog autorovog nesumnjivog dara da odabere i da se u 

izboru opredjeli za činjenice koje su u njegovom dječjem svijetu imale stvaran

životni značaj i ostavljale trag u razvoju njegove ličnosti kao dragocjeno iskustvo

od značaja za njegov budući karakter i život, ali i odnos prema životu uopće.


Osim što pouzdano misli kako su njegova rana životna iskustva i spoznaje 

interesantno pripovjedačko štivo i za drugu – današnju – suvremenu djecu, 

Miščević slike i prizore iz osobnog života želi otrgnuti od nasrćućeg zaborava i

sačuvati ih kao osobne dragocjenosti i relikvije koje ga bitno čine baš takvim 

kakav jeste. I, pouzdano, ne griješi.

 

Dakle, u mjeri, u kojoj osobne životne priče iz djetinjstva donosi kao činjenične i

uistinu dokumentarne fragmente osobnog života koji egzistiraju izvan granica

umjetničkog književnog iskaza /fikcije/, Miščević je pozitivist i didaktičan, ali u 

mjeri u kojoj od tih fragmenata uspijeva isplesti književnu priču za ugodno

čitanje, Miščevića možemo prihvatiti kao pisca za djecu koji ima i svoje mjesto u

 književnom okruženju i na hronološkoj vertikali hrvatske književnosti za djecu.


Krave, konji, svinje, živina, dvorišta i objekti seoskih domaćinstava, atari – 

općinska prostranstva sa pojilištima, mjestimičnom šipragom i travom za ispašu, 

mjesta su na kojima djeca postaju odgovorna za domaćinsko blago /stoku/, ali 

su i mjesta za igru, za zaborav, gubljenje stoke koja ide za hranom i boljom 

ispašom. No, u tom, tobože prostom poslu upravo za djecu, znaju se dogoditi i 

vrlo ozbiljne stvari, od gubljenja stoke, krava, svinja i konja, do susreta sa

otrovnim zmijama, potragom za stokom koja u tuđim kukuruzištima ili pšeničnim

poljima već uveliko pravi štetu, etc. A djecu, koju su uputili sa stokom, smatraju 

odgovornom i mogu očekivati svaku vrstu kažnjavanja za pričinjenu štetu. Dakle, 

dječji životi i njihovi radni zadaci bili su odgojna metoda generacija ljudi i vrlo 

 značajno iskustvo mnogih talentiranih i učenih.

 

U ispisivanju svoga teksta, Dragan Miščević vrlo je obziran i odmjeren, realan 

prema osobnoj ulozi, brižljiv u odabiru sadržaja i njihovom pripovijedanju, pažljiv

 u slikanju /vjerojatno/ stvarnih osoba i likova iz svoga djetinjstva.

 

Trebamo imati u vidu kako nije daleko vrijeme u kojem neće biti ljudi koji mogu

ispričati i zabilježiti takve priče, susretanja i suživot sa elementarnom prirodom,

ali i djeci nametnutom odgovornošću koja /i dok se igraju klisa/ poprima odgojnu 

dimenziju. Jer, sve je više stoke koja je neprekidno na jaslama i hranjena silažom,

pojena na instaliranim pojilicama, koja ne izlazi iz staja, a radi što boljih prinosa 

mlijeka i električne muže, radi što većih količina svinjskog mesa i govedine. Sve

manje je konja, a sve više traktora, prikolica i drugih priključnih mašina... – za 

oranje, sijanje, berbu, košenje...


Dakako, sve to mijenja i samoga čovjeka, a da to čovjek i nema u vidu. Što je

najporaznije, to mijenja čovjekovu osjećajnost prema prirodi i životinjama 

općenito, ali i prema drugom čovjeku... i tu se pojavljuje praznina u razvoju i

 odgoju suvremenog čovjeka u odnosu na minulo vrijeme kada je sve bilo drugačije.

 

Malo je reći kako se život promijenio. Sada je to sasvim drugačija priča. Nekada

blatnjavi seoski sokaci sada su asfaltirani, ljudi voze brze automobile i motocikle,

djeci su ostavljeni ograničeni prostori kao igrališta, školske obveze su veće,

mobilni telefon je i sredstvo komuniciranja i sredstvo nadzora, internet odvlači 

pažnju često i sasvim neprimjerenim sadržajima, etc. Ova knjiga nas podsjeća

 na sve to i ozbiljno upozorava kako bismo trebali presabrati se.

 

Vrijedno je zapaziti, kako je Dragan Miščević talentiran autor koji ima vrlo brižljiv

i odgovoran odnos prema jeziku. Njegova knjiga je prava riznica zaboravljenih

riječi hrvatskoga jezika i u tom smislu posebno, predstavlja dragocjen doprinos u 

hrvatskoj književnosti za djecu. Vidimo, kako bi nestao cijeli jedan svijet sa tim 

riječima koje bismo mogli naći tek u rječnicima, a to rijetko tražimo, naročito

 ako ne znamo ni šta bismo željeli naći.

 

Miščevićeva knjiga kratkih priča koje on u naslovu izjednačava sa svojim 

sjećanjem, pouzdano će imati svoje brojne čitatelje koji će u njoj otkrivat za 

najveći broj mladih – već sada sasvim zaboravljen i nepoznat svijet, način

življenja i odrastanja. Bilo je to sasvim drugačije odrastanje do čovjeka koji 

 će preuzeti svoje društvene i obiteljske obaveze.

 

Osim uistinu lijepim i biranim jezikom, Miščević piše odmjerenom rečenicom i 

ujednačenim stilom, bez sklonosti ikakvom pretjerivanju, istinoljubivo prema sebi

i drugim akterima vremena koje pamti, s puno lijepoga i zdravoga duha koji 

humorno osvjetljava tekst. Osim toga, vrlo vješto vodi dijaloge i cijela knjiga

odiše svježinom koja će radovati mlade, ali privući i sredovječne čitatelje.


Zbog rečenog, ali i brojnih drugih razloga pozitivne naravi i pojedinosti kojima

obiluje ova knjiga, istu srdačno preporučujem Izdavaču za objavljivanje.

 

Prosinca, anno Domini, 2012. Atif Kujundž


Dec 27 '12

Intervju Alejandro Jodorowsky




Alejandro Jodorowsky je majstor dobre priče. Njegov život, i kroz suhe biografske činjenice, nevjerojatno je razuđena, živopisna priča koja će prve poticaje naći u povijesnoj avangardi, a u svoj globalni zenit krenuti sredinom šezdesetih inscenacijom nadrealističkih eksperimenata sa snovima i percepcijom (prvi stripovi i kazališne predstave, Mouvement panique, film Fando i Lis) što će mu za svaki sljedeći preokret u životnoj naraciji, sve do Jordoverzuma, unaprijed osigurati status kultnog autora, već sedamdesetih omiljenu frazu onih koji su se opredijelili za novac i šljokice ali znaju što je prava umjetnost. Posljednjih desetljeća Jodorowsky je u suradnji sa Moebiusom, Manarom, Gimenezom, Janjetovim, ispričao neke od najvažnijih priča u povijesti stripa.


* Čitav vaš rad, bez obzira je li riječ o filmu ili stripu, može se čitati kroz vizuru sukoba i provokacije. Kakav ste odnos izgradili između poetike i politike?


Ne vjerujem u političku revoluciju, vjerujem u re-evoluciju. Politika je uvijek maska za diktaturu, sve je danas diktatura, svejedno je li demokracija... sve je isto jer nema više političke ideje već je novac osnova svega. S tim se mora završiti, nužno. Mi to očigledno ne možemo, ali slijedeće generacije... Oni će biti pametniji, evolvuirati će. Mi ćemo za njih biti poput majmuna. A mi i jesmo životinje, i normalno je što mutiramo. Neka slijedeća generacija će biti inteligentnija od nas, završiti će sa politikom i ekonomijom i započeti novi život, bolji od ovog koji mi živimo.


* Vjerujete u ljude, optimist ste?


Naravno, ne bih radio da ne vjerujem. Sve što radim, radim kako bih otvorio um i zato istupam iz industrije, radim izvan industrije. Danas prave filmove kao hot-dog, sa ogromnim publicitetom. To nije umjetnost, to je industrija. Uđete u kino blesavi, pogledate film i izađete iz kina isto blesavi. Ništa se ne dogodi. To nije umjetnost. Umjetnost vas mijenja, pruža vam nešto. Industrija ponavlja prošlost dok umjetnost gleda u budućnost. Pa i ja čekam budućnost, a ne prošlost. Zato već trideset godina ratujem sa producentima i podrivam ih. Publicitet mi ne treba, u svaku zemlju u koju dođem donesem i piratske kopije svojih filmova kako bih ih podijelio, tako stvaram svoju publiku...


* Prvi Vaš film koji sam vidio bio je na piratskoj kopiji, tada još na video kaseti, Santa sangre.


I njega sam dijelio besplatno. Ne snimam filmove radi bogaćenja, prodaje duše. Ne želim to nikad. Zato sam sklopio savez sa piratima. Volim pirate.




*** Na pitanje kako vidi svoje heroje, Jodorowsky odgovara:


Uvijek pratim razvoj onoga što radim... kad pravite umjetnost vi se mijenjate. Recimo, uradite nešto, pogledate što ste uradili i shvatite - treba ići dalje. Na početku nisam bio svjestan žene jer dolazim iz takve sredine, Južna Amerika je mjesto gdje žena nema zavidnu ulogu. Ali svuda je isto, žena jednostavno ne postoji. 


Svaka religija je u rukama muškaraca, sva ekonomija je u rukama muškaraca. To je velika neravnoteža. I kada sam počeo ulaziti u svijet filma i stripa vidio sam da je i to bio monoseksualan svijet. Samo su ih muškarci pravili, samo su muškarci bili heroji. Za prosječnog filmskog heroja bilo je važno dobro zamahnuti nogom ili imati pištolj, zavisi u kom ste dijelu svijeta, ali svuda su to, u osnovi, militaristički heroji. Gdje su umjetnički, znanstveni, filozofski heroji? Nigdje. 


Gdje je žena? Nigdje. Žena može samo biti djevica, majka ili prostitutka - ili idiot. A muškarac je prvak, heroj, svetac i genij. Zato sam, recimo, u Metabarunima, koji imaju deset tomova, napravio u pet muškarca herojem, a u pet ženu. I to je moja prava revolucija. U filmu Sveta planina junaci su i muškarac i žena.


* Što ženu čini herojem?


Žena ne može biti prvak, ni heroj, ni svetac ni genij, ona sama mora otkriti što može biti. U muškom svijetu heroj je ubojica. U Deset zapovijedi postoji zapovijed „ne ubij“. Kada bi postojalo Deset zapovijedi za ženu, tu bi stajalo „voli život“. Žena-heroj je ona koja stvara i čuva život drugog, a ne uništava.


* Šta je psihomagija?


Psihomagija je počela kao sasvim izdvojena stvar. Ako pogledate, jedna linija u mom životu su literatura, filmovi, stripovi...


* Teatar?


A, ne. Kad sam se počeo baviti teatrom, pravio sam hepeninge, bilo je to još prije nego što se u Meksiku uopće znalo za taj koncept. Radio sam teatarsku predstavu tako što bih je izveo iz kazališne kuće, postavio bih je bilo gdje, onda bih „ubio“ pisca i samo sugerirao osobi što raditi. Pravio sam teatar bez publike, samo sa glumcem, tako da sve bude gluma na licu mjesta. Ali, u izvjesnom smislu sam htio liječiti, tako sam krenuo tim putem, jer sam htio nešto što psihoanaliza ne može. 


Psihoanaliza ne liječi već prilagođava bolesnu osobu životu u društvu - koje je bolesno! Znači samo prilagođava individualnu bolest društvenoj. A ja sam želio naći način kako bih odmah izliječio osobu. Ispitivao sam razne prakse, počeo sam proučavati tarot kao neki psiho-test koji ne služi za „gledanje" u budućnost već za otkrivanje neposrednog problema. I tako otkrijem problem i sad trebam prirediti neki oblik hepeninga za tu osobu, stvarni teatarski čin, bez publike. Ta osoba je „glumac" i treba učiniti nešto što nikada ranije nije učinila, tim činom izaći iz svoje rutine, iz svoje bolesti. To su šamanske prakse, takozvana magija primitivnih zajednica. Sa strane šamani djeluju kao luđaci, izvan stvarnosti, ali oni su sanjari i oni liječe osobu. Njihove tehnike daju rezultate. Tako sam osmislio tehniku koju sam nazvao psihomagija. Bliska je umjetnosti, ujedinjuje umjetničke i magijske prakse.


Dakle, radio sam u stripu, filmu, literaturi, crtežu, tarotu - i za sve sam imao različitu publiku. Vremenom je publika počela razumjeti kako sve to radi jedna osoba, ja, pa sam i ja vremenom počeo slobodnije miješati svoje „žanrove", ubacivao psihomagiju u strip, strip u film, film u crtež... i počeo otvorenije govoriti o stvarima manje uobičajenim...


*** Na novinarsko pitanje o suradnji sa Zoranom Janjetovim, Jodorowsky uzvikuje:


Savršena suradnja! Već 25 godina radim s njim. Znate, nije lako crtati strip, autor mora provesti sate i sate nad svakim kvadratom. Svaka strana stripa je vrlo skupa, dragocjena, za ovu malu knjižicu („Ogregod") bilo je potrebno skoro godinu dana. Kad pišem za Janjetova to znači da se suživim s njim, pričam s njim, pitam što želiš da radimo i onda napišem. Janjetov je fantastičan umjetnik, poznat je širom svijeta, „Prije Inkala" je prodat u milijunskom tiražu. Sve što sam radio sa Janjetovim bio je uspjeh!


Danas slikari ne uče crtati, nisu kao nekad, recimo za vrijeme Renesanse, kad su slikari voljeli crtež. Danas je dobar, voljen crtež preživio samo u stripu. A stvarno ima odličnih crtača, recimo Moebius, Gimenez, Manara... srećom radio sam svima. E to su fantastični crtači.


Janjetov i Jodorowsky


* Sa Moebiusom ste počeli u pokušaju da snimite film?


Htio sam snimiti „Dinu" Franka Herberta. Dakle, prije no što sam počeo raditi s Moebiusom u stripu, on je radio na Dini kao crtač knjige snimanja. Koristio sam ga, ne kao umjetničkog suradnika, već kao radnika, eto, tako smo se upoznali. I pošto nismo uradili „Dinu" predložio sam mu nešto drugo. Rekao sam mu, ne postoji neuspjeh, ne uspjeti u nečemu znači promijeniti način. Ako ne možemo napraviti film, napraviti ćemo strip. I tako smo počeli praviti stripove.


*** Objašnjavajući neuspjeh „Dine", Jodorowsky kaže:


„Dina" je vrlo teška priča za snimanje, vrlo je literarna. Morao sam joj dodati puno vizualnih detalja, a pošto nismo uradili film onda sam te vizualne razrade sačuvao i prenio u strip, u raznim verzijama. Bio je to vrlo ambiciozan projekat. Napravili su i dokumentarac o našem neuspjehu. Htio sam Orsona Vellsa, Gloriu Swanson, Salvadora Dalia... njega sam jurio po New Yorku, Parizu, konačno ga uhvatio u Barceloni, i poslije raznih peripetija on konačno kaže, u redu, pristajem, moja cijena je 100.000 dolara po satu snimanja. I ja kažem, može, uzeti ću Vas na jedan sat. Predložio sam mu i da napravimo hiperrealističnu skulpturu prema njegovom liku, a kojom bi on upravljao na setu. 


Izjalovilo se jer Amerikanci nisu htjeli pustiti nas u distribuciju, za povrat novca trebalo nam je prikazivanje u 2000 kina, i zato se od svega odustalo. Ni David Linch nije snimio film kako je htio, ne svojom krivicom već krivicom producenta. Kad producent ima više moći od redatelja onda to bude katastrofa.


*** Na pitanje o održivosti „zlatnog doba" stripa, Jodorowsky odgovara:


Djecu iz strip publike preuzima nova generacija video igara, ali ljudi koji danas čitaju strip nisu djeca. Ja imam sreće, jer kad ste dobro poznati u svijetu onda je lako. Teško je za one koji se tek probijaju kao strip autori. Japaske mange drže pola europskog tržišta, a Japan je zatvoreno društvo, njihovi autori izlaze van ali ne puštaju druge lako unutra. Doduše, „Inkal" sad izlazi u Japanu, eto, ja sam se probio, ali to je vrlo teško.


*** O planovima za nastavak filma „El Topo", pod radnim nazivom „Abel Cain", Jodorowsky kaže:


Naravno, imao sam problema sa producentima... Onaj stari mi nije dopustio koristiti naziv „El Topo“, pa smo uspjeli dogovoriti se oko imena „El Topov sin“.


Znate, snimam filmove kad imam nešto reći. Mnogo toga sam radio u stripu, često radim i sa po deset različitih umjetnika, volim to i uspio sam puno toga reći. E, sad je vrijeme za film. Ukratko, našao se ruski producent za „El Topovog sina", koji je naravno užasno okrenut komercijali pa traži filmske zvijezde, a ja neću zvijezde - kod mene uglavnom glumi obitelj, prijatelji. Onda mi ne dopuštaju da prikazujem nasilje u filmu. A kako da radim umjetnost bez nasilja? To je nemoguće, ja to ne mogu, ne mogu raditi sladunjave stvari. Umjetnost je kompulzivna, jaka, nasilna. Uglavnom, trebam odlučiti za mjesec dana, ali mislim odustati od tog posla.


Imam drugi projekat, Ples stvarnosti, film koji se snima po mojoj autobiografiji, za to imam produkciju. Ne znam kada će to biti gotovo, tu me još čeka hrpa kompromisa...


Razgovarala: Milica Jovanović 



-

-

-

-

-

-

-

-

------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.




Dec 27 '12

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:


-----------


Valentino Kuzelj


-----------


Bilješka o piscu:


Valentino Kuzelj rođen je 5.10.1996. godine u Zagrebu.

  

2011. završava Osnovnu školu Julija Klovića u Zagrebu te se iste godine upisuje u Zdravstveno učilište Zagreb, smjer sanitarni tehničar. 

  

„Sud vječnosti" mu je drugi objavljeni roman, ujedno i drugi u serijalu „Ruski samuraj". Sljedeća knjiga u serijalu biti će „Spasitelj Japana".


-----------


Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:


"Harakiri, ruski samuraj, knjiga prva"


 http://www.digitalne-knjige.com/kuzelj.php


"Sud vječnosti", Ruski samuraj - Knjiga druga


http://www.digitalne-knjige.com/kuzelj2.php


---------------

Naslovnice knjiga: 



---------------


Najave knjiga:


"Harakiri, ruski samuraj, knjiga prva"


Aleksei Vasiliev, naizgled običan sedamnaestogodišnji Rus koji pohađa 

posebnu političku školu na periferiji Tokija.

 

Kao što ćete uskoro otkriti, Aleksei je sve samo ne običan. Nakon što

američki učenici počinju umirati u sličnim, nikom sumnjivim okolnostima 

započinje prava priča o "RUSKOM SAMURAJU". 


Sumnja u nekadašnje uzore i strah za svoj i život svojih prijatelja uzdrmat će kolotečinu 

tinejdžerskog života u Seiji akademiji.



"Sud vječnosti", Ruski samuraj - Knjiga druga


Prošli su tjedni od pokolja na Seiji akademiji.


Dok se život na akademiji vraća u normalu, za Alekseija i njegove prijatelje ništa nije normalno. 


Strah od čudovišnog klana, koji pod krinkom patriotizma sije smrt među svima koje smatra nepodobnima,i strahovlada Toye Ide, vođe klana i novog vlasnika Seiji akademije ponovno će uzburkati Alekseijev život.


U međuvremenu pojavljuje se „egzekutor“ koji sije smrt među članovima Eien klana.


Radi li se o zakulisnim igrama unutar klana ili je sve dio veće igre koja će još jednom staviti na kocku Alekseijev život i živote njegovih prijatelja?


-----------------

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Dec 26 '12

Izreke o knjigama


"Kad ne znaš što reći posluži se mislima drugih". Tako glasi jedna od poznatijih izreka koja govori o navodima ili citatima, odnosno onom što su u određenom trenutku rekle ili izgovorile poznate osobe. Ovaj put zanimalo nas je što poznate osobe govore o knjigama pa smo za vas izabrali 20 navoda. A, koliko u njima ima istine? To je pitanje na koje ćete ipak morati odgovoriti sami kad i ukoliko pročitate izabrane navode!







----------------------


Tri dana nemoj čitati knjige i tvoje će riječi izgubiti ljepotu. (kineska)


----------------------


Nosi stari kaput i kupi novu knjigu. (Austin Phelps)


----------------------


Čitajući knjige nećeš usavršiti vještinu življenja. Život je neobuhvatno protjecanje: opire se svakom određenju. Čitajući knjige nećeš doprijeti do istine. Sve što je napisano, izmišljeno je – stvarnost se ne pokorava riječima. Čitajući knjige nećeš postati ni sretniji ni bolji – ali knjige moraš čitati da bi to shvatio. (Miro Gavran)


----------------------


Ideje koje su mi promijenile život dobila sam čitajući. (Bell Hooks)


----------------------


Knjiga je piscu ono što je ljepotici njezin odraz u zrcalu. (Jean Paul)


----------------------


Ne znam nijedan problem koji sat vremena čitanja nije ublažilo. (Charles de Secondat)


----------------------


Prije nego što istrgneš list iz knjige, pogledaj je li možda tvoja. (Mary Somerville)


----------------------


Knjige su naše najtiše i najvjernije prijateljice, najlakše je doći do njih, daju najmudrije savjete i najstrpljivije su učiteljice. (Charles W. Eliot)


----------------------


Soba bez knjiga je kao tijelo bez duše. (Ciceron)


----------------------


Knjige su naočale kroz koje gledamo svijet. (Eduard von Feuchtersleben)


----------------------


Čovjek koji čita trebao bi biti intenzivno živ. Knjiga bi trebala biti vatrena lopta u njegovoj ruci. (Ezra Pound)


----------------------


Nije dovoljno biti samo nadaren da se postane pisac. Da bi se napisalo knjigu treba biti čovjek. (Ralph Waldo Emerson)


----------------------


Dobar nam roman kazuje istinu o svom junaku; loš nam roman kazuje istinu o svom piscu. (G. K. Chesterton)


----------------------


Često ćeš uvidjeti da je knjiga bolji prijatelj od čovjeka. (Luigi Settembrini)


----------------------


Osim psa, knjiga je čovjekov najbolji prijatelj. (Groucho Marx)


----------------------


Klasična djela su one knjige koje svi hvale, a nitko ih ne čita. (Ernest Hemingway)


----------------------


Velika je razlika između gorljiva čovjeka koji želi pročitati knjigu i umorna čovjeka koji želi neku knjigu koju bi pročitao. (G. K. Chesterton)


----------------------


Čitanje je jedno od velikih zadovoljstava koje vam samoća omogućuje. (Harold Bloom)


----------------------


Samo ljubav prema čitanju može spriječiti zlo koje izvire iz ograničenih ljudi oko nas. (Elizabeth Hamilton)


----------------------


Koliko je samo ljudi započelo novu eru u svom životu pročitavši knjigu! (Henry David Thoreau)


----------------------


Svaka knjiga ima svoju sudbinu. Onakvu kako je čitatelj shvati. (latinska)


----------------------


Gdje je još ljudska priroda tako slaba kao u knjižari! (Henry Ward Beecher)


----------------------


Naš je život knjiga koja se piše sama. No ponekad ne razumijemo što je autor želio reći. (Julien Green)


----------------------


Nikad ne sudite knjigu po filmu. (J. W. Eagan)


----------------------


Najbolje su one knjige za koje svatko misli da bi ih mogao sam napisati. (Blaise Pascal)







-----------


 Napisao i obradio: Nenad Grbac


 ----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Dec 23 '12 · Oznake: izreke o knjigama

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:


-----------


Nevenka Pupek


-----------

 



-----------


Bilješka o piscu:


Rođena u Zagrebu 1969. godine. Bilježi životne pojave riječima i bojom već dugi niz godina. Priče i pjesme objavljene su joj u časopisima, zbirkama i zbornicima. 

Održala dvije izložbe slika i poezije („Krajolici i pojave" 2010. i „Između šutnje i vriska" 2011.).


Ovo joj je prva samostalna zbirka poezije.


-----------


Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:


"Nedovršena"


 http://www.digitalne-knjige.com/pupek.php


---------------


Naslovnice knjiga: 



 

---------------


Kritike:


VRIJEME KAD SE POMIRIŠ SA SOBOM...


(O zbirci pjesama "Nedovršena")


Ne znam, pripadamo li privilegiranoj generaciji... ili samo toliko nesretnoj (unesrećenoj), da nam se svaki tračak svjetla čini privilegijom... no svakako, unutar te oronule mase ljudskog mesa koja je svjesnost objesila o klin umjesto šešira za sunce s vremena na vrijeme pojave se snažne individue jakog izričaja i hrabrosti. Hrabrosti REĆI!


Nevenku Pupek poznajem godinama, poznavala sam je i onda kad je nisam poznavala. Bile smo bliske toliko da sam ostala zapanjena dobivši Neninu poruku iz rodilišta kojom mi javlja da je upravo rodila sina... toliko smo bile bliske, a jedna drugoj zapravo neznanke - ali samo u stvarnosti koju većina drži za tim kako je nazivlje. Naša je pak stvarnost... NEDOVRŠENA. Mi se u njoj upoznajemo i znamo. U njoj se srećemo i stvaramo čvrste veze. Tu se pronalaze i prepoznaju naše misli... naše krijesnice u letu, mala svjetla usred mraka.


 

Kako god, reći ću da imamo čast ili nam je dano povjerenje, biti dijelom buđenja. Onog trenutka kad shvatimo da su sva naša nekadašnja očekivanja zapravo bila djetinjasta, a da je sve ono što nam netko nameće kao očekivanje od nas zapravo potpuna besmislena budalaština koju nama i ne pada na pamet ispunjavati... da bismo bile voljene, da bismo bile poželjne, da bismo bile cijenjene ili pak samo prihvaćene...

 

Ne! Nevenka Pupek svojom zbirkom pjesama baca rukavicu svijetu punom predrasuda. Onom svijetu koji od nas traži sve... koji nam se preslikava u krvnu sliku, a za uzvrat ne nudi ništa - osim beskorisnosti, koju će nam se još usuditi i predbacivati.

 

Ona ne čeka taj trenutak. Nevenka je preduhitrila sva buduća zbivanja koja je mogla iščitati iz oblaka i u ovoj igri ona je pobjednik.

 

Ona je ta koja je odbacila tu stvarnost, samo za nas nacrtanih kulisa i za promjenu izabrala vrijeme u kome se pomiriš sa sobom... Vrijeme jeseni.


Elfrida Matuč Mahulja, Krk, 03. rujna 2012.



Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

-----------

Ivan Ladešić

-----------


 -----------

Bilješka o piscu:

Rođen je 20. 12. 1935. U Malinskoj na otoku Krku. U neko vrijeme kad se činilo da do toga odista neće doći, odlučio je napisati i objaviti i ovu knjigu.

Zbog čega?

Vjerojatno stoga što mu ništa drugo nije preostalo

-----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:

"Gican
"

 
http://www.digitalne-knjige.com/ladesic.php

 «Rub»

http://www.digitalne-knjige.com/ladesic2.php

 

---------------

Naslovnice knjiga:


---------------

Kritike:

Knjiga ili točnije rečeno roman "Gican", Ivana Ladešića, vrlo je zanimljivo štivo u kojem će vas mnogo toga iznenaditi. Detaljno napisan, brižno osmišljenih likova i događanja ovaj roman uvelike podsjeća na neka djela klasika hrvatske književnosti. 

Idilični početak nalik na knjige iz književnosti za djecu ubrzo biva isprekidan realističnim i mučnim životnim događanjima. A, dok odrasli sami proživljavaju svoju muku, sudbinu, svoju ili tuđu požudu, glavni junak dječak koji je tek krenuo u školu još vjeruje da u svijetu odraslih nema zla. 

No, sudbina će se ubrzo pobrinuti i za njega i za njegovog prijatelja Gicana. I tu tek pred kraj knjige postajemo svjesni da je autor u svoju priču uvukao i klasične elemente fantastike te da radnja romana kreće putem koji je Ivana Brlić Mažuranić, već odavno zacrtala i obilježila.

u Zagrebu 25.08. 2012. Nenad Grbac

-----------------------------

U vrlo zanimljivom djelu «Rub» Ivana Ladešića susrećemo se s danas pomalo         zaboravljenim književnim žanrom nazvanim – Poema

Za početak upitajmo se što je to poema ?

Poema je vrsta književnog djela epsko-lirskog karaktera u stihovima (ponekad i u prozi). Može biti kratka ili duga, jednostavna ili složena koja se sastoji od više pjevanja. Poema je kao termin još u antičkoj literaturi imala općenito značenje, vjerojatno je to jedan od razloga zbog kojeg je kao vrsta do danas ostala nedovoljno određena te utjelovljuje karateristike svih triju književnih rodova i lirike, i epike i drame.

Razrađena fabula, likovi i pripovjedač karakteristike su epskog, karakteristike dramskog mogu se očitati u iznimno snažnoj unutarnjoj borbi likova i dugim monolozima, a lirska je sama forma, izrazita nabijenost emocijama, promišljanja o moralnim pitanjima i brojne pjesničke figure među kojima je bitno istaknuti, uz najčešće poredbe i epitete, snažne metafore i brojne figure suprotnosti – paradokse i snažne antiteze.

 I zaista, sve to pronaći ćemo i u ovom neuobičajenom djelu Ivana Ladešića.

No za razliku od vjerojatno najpoznatijih hrvatskih poema poput «Dubravke», Ivana Gundulića ili «Jame», Ivana Gorana Kovačića, Ivan Ladešić nam je u svom djelu odlućio ispričati vrlo suvremenu, aktualnu, a jednim dijelom i fantastičnu priču koja govori o jednoj od mogućih sudbina ljudskog roda u slučaju da se genetička istraživanja ne drže pod kontrolom.

 Uglavnom radi se o vrlo neuobičajenom i zanimljivom djelu u što će se vjerujem i sami uvjeriti svi oni koji ga budu pročitali.

u Zagrebu 03.09.2012. Nenad Grbac


Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Digitalizacija knjiga




Digitalizacija knjiga je proces pretvaranja fizičkih knjiga u digitalne slike ili elektroničke knjige (e-knjige) putem skeniranja. Takav postupak zahtijeva puno manje vremena i truda nego metoda ponovnog tipkanja cijeloga teksta; prije nego što je skeniranje postalo izvedivo, ponovno tipkanje je obično bilo jedina opcija.

 

Jednom kada je knjiga digitalno skenirana, slike su dostupne za brzu distribuciju, reprodukciju i čitanje na ekranu. Takve slike se spremaju u nekoliko vrsti formata, najčešći su: DjVu, Portable Document Format (PDF), ili Tagged Image File Format (TIFF). Svaki od tih formata može se pretvoriti u editabilni tekst koristeći optičko prepoznavanje znakova (OCR) za pretvaranje slika određenih stranica knjige i znatno smanjujući kapacitet potreban za pohranu knjige. To omogučuje i da se tekst ponovno oblikuje, pretražuje, ili koristi kao predložak aplikacijama za obradu teksta.

 

Komercijalni skeneri knjiga

 

Komercijalni skeneri knjiga nisu poput običnih skenera; ovakvi skeneri su obično kvalitetni digitalni fotoaparati s izvorom svjetla s obje strane kamere, montirani na neku vrstu okvira, čime se pruža jednostavan pristup osobi ili stroju za okretanje stranica knjige. Određeni modeli uključuju "kolijevke" za knjige u obliku slova V, koje pružaju potporu knjizi i centriraju njezin položaj automatski.

 

Prednost ovakve vrste skenera je da je vrlo brz, u odnosu na produktivnost onih "klasičnih". U usporedbi s tradicionalnim skenerima čije cijene obično počinju od $ 10,000, ova vrsta skeniranja pomoću digitalnih kamera je isplativija.

 

Digitalizacija kniga u većim razmjerima 

 

Projekti kao što su Project Gutenberg, Google Book Search i Open Content Alliance skeniraju knjige u velikim razmjerima.

 

Jedan od glavnih izazova je broj knjiga koje moraju biti skenirane, a procjenjuju se u desecima milijuna. Sav taj materijal prvo mora biti skeniran i onda stavljen na raspolaganje online korisnicima kako bi ga mogli pretraživati te koristiti kao univerzalnu knjižnicu. Trenutno postoje 3 glavna načina na koje se te velike organizacije oslanjaju: eksternaliziranje, skeniranje u "kući" korištenjem komercijalnih skenera knjiga, skeniranje u "kući" koristeći robotizirana skenerska rješenja.

 

U slučaju eksternaliziranja, knjige se često dostavljaju na skeniranje jeftinim destinacijama kao što su Indija i Kina. Isto tako, zbog praktičnosti, sigurnosti i napretka tehnologije, mnoge organizacije pak odabiru same vršiti skeniranje, ili pomoću tradicionalnih skenera kod kojih proces skeniranja ipak zna poprilično trajati, ili pomoću drugih rješenja, kao što su digitalni fotoaparati koji su bitno brži. Takvim rješenjima se koriste Internet Arhiva te Google. Tradicionalne metode skeniranja uključuju rezanje samog uveza knjige te ubacivanje stranica u skener koji ima sposobnost njihovog automatskog učitavanja. Nakon takvog postupka, stranice se ponovno uvezuju.

 

Nakon što je stranica skenirana, podaci se unose ručno ili putem OCR-a, što je još jedan način smanjivanja troškova ovakvih projekata.

 

Zbog pitanja autorskih prava, većina skeniranih knjiga su one koje ih nemaju, odnosno koje su u javnom vlasništvu. Međutim, Google Book Search je poznat po skeniranju knjiga koje su još uvijek zaštićene autorskim pravima osim ako im nakladnik to striktno zabrani.

 

Destruktivna skeniranja

 

Za projekte skeniranja knjiga sa niskim proračunom, najmanje skupa metoda skeniranja knjige ili časopisa je ta da se odsiječe uvez. Ovo pretvara knjigu ili časopis u snop običnih papira, koji tada može biti stavljen u skener sa sposobnošću njihovog automatskog učitavanja i skenirani koristeći jeftinu i uobičajenu tehnologiju skeniranja. Iako ovakvo rješenje definitivno nije poželjno za stare i vrlo neobične knjige, to je koristan način za skeniranje knjiga i časopisa gdje knjiga nije skup kolekcionarski predmet i gdje se zamjena za skenirani sadržaj može lako pronaći. Postoje dva tehnička problema s ovim procesom, najprije sa rezanjem, a zatim sa skeniranjem. Točnije, papiri nepravilnih oblika, kao i određeni materijali poput onih od kojih se rade naslovnice časopisa mogu stvoriti probleme.

 

Nedestruktivna skeniranja 

 

U posljednjih nekoliko godina, softverski upravljani strojevi i roboti razvijeni su za skeniranje knjiga bez potrebe za rezanjem uveza, kako bi se očuvao i sadržaj dokumenta i digitalna foto arhiva njegovog sadašnjeg stanja. Ovaj trend je omogućen prvenstveno zbog poboljšanja tehnologija snimanja i skeniranja koje omogućuju snimanje visoko kvalitetnih digitalnih arhiva slika s malo ili bez ikakvih oštećenja rijetkih ili krhkih knjiga u razmjerno kratkom vremenu. Određeni visoko kvalitetni sustavi skeniranja upotrebljavaju vakuum i statički naboj za okretanje stranica dok se snimanje odvija automatski, obično pomoću kamere visoke razlučivosti koja se nalazi iznad podesive "kolijevke" u obliku slova V. Slike se tada šalju iz uređaja za snimanje u razne aplikacije za uređivanje koje mogu dodatno obraditi slike, bilo to za format arhivsko kvalitetnih datoteka kao što su TIFF ili JPEG 2000, ili pak nekih prilagođenijih internetu, kao što su JPEG ili PDF.

 


-------------------


Napisao i obradio: Nenad Grbac


 ----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Dec 22 '12 · Oznake: digitalizacija knjiga

Knjige na potpuno neuobičajen način





Čak i ako spadate u skupinu onih koji baš i ne vole čitati knjige, projekt jednog argentinskog umjetnika zasigurno vas neće ostaviti ravnodušnima. Naime, Pablo Lehmann odlučio je pozabaviti se knjigama na potpuno neuobičajen način pa je iz tog razloga od stranica knjiga napravio instalaciju stana u prirodnoj veličini.


Da završi svoje neobično umjetničko djelo,  Lehmannu je bilo potrebno dvije godine . U njegovom se stanu nalazi gotovo sve što vam je potrebno u svakodnevici -   krevet, kada za kupanje, stol pa čak i kamin, prenosi Realty Today.

Njegova se instalacija se mogla uživo vidjeti prošlog vikenda u Miamiju, a dostupna je i knjiga sa velikim brojem fotografija Lehmannovog djela. Cijena knjige je 2.300 dolara, koliko primjerice iznosi prosječna mjesečna najamnina stana u New Yorku.

 











-------------------


Preveo i obradio: Nenad Grbac


 ----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:


-----------


Ante Dolić


 


-----------

Bilješka o piscu:


Rođen je 21.2.1949. godine u selu Suhača, kod Livna.  Od kraja šezdesetih godina živi i radi u Njemačkoj. Po zanimanju je stolar, piše romane, kolumne, priče i pjesme. Njegov prvi roman: "Guantanamo" izašao je u Bosni i Hercegovini, u izdanju "Bosanske riječi" iz Tuzle. U pripremi je i drugi roman: Jedna obična livanjska priča.


-----------


Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:


"Niste me shvatili"; digitalne-knjige.com 2012


http://www.digitalne-knjige.com/dolic.php


"Zatvoreno radi inventure"; digitalne-knjige.com 2013


Ta knjiga nije dostupna zato jer je pisac zaboravio platiti izradu knjige. 


---------------


Naslovnice knjiga: 




 ---------------


Kritike:


LIRSKI i EKSPRESIVNO O SEBI I ŽIVOTU


ANTE DOLIĆ: NISTE ME SHVATILI.


Ante Dolić je u svakom pogledu solidna ljudska i pjesnička konstitucija s pristojnim književnim iskustvom. S obzirom kako je o pjesničkoj knjizi riječ, prethodno rečeno važna je pretpostavka i razlog za čitanje njegove poezije. Prethodna opaska je također od značaja za relativiziranje Dolićeva pogleda na svijet ukusa i mjere sa kojom se književnošću bavi. Njegova životna dob i godine ljudskog iskustva, sugeriraju nam složenost i relativnost njegove ljudske i pjesničke pojave, a njegovo životno/radno i spisateljsko iskustvo upućuju nas da odgovorno procjenjujemo njegovu misao, stihove i spisateljske zahvate.


Dolić kao pjesnik progovara intonacijski sonorno i kako sam kaže sumorno, ali ne pesimistično, jer njegova poezija sve vrijeme čuva jedan zdrav, humoran, nerijetko vedar, ali i ironičan retorički fon komuniciranja sa drugim čovjekom. Sonorni aspekt ovoga pjesništva, ustvari govori o njegovoj unutarnjoj snazi i sposobnostima susretanja sa sobom, životom i svijetom. No, ako bismo Dolićeve

pjesme doživjeli i kao pesimistične, morali bismo shvatiti kako je tu samo riječ o njegovoj ozbiljnosti. Uostalom, nije jednostavno oteti se snazi sintagme iz naslova: Niste me shvatili...

 

Ante Dolić ispisuje pjesmu rimujući svaki drugi stih, ustvari, on ispisuje distih koji pretvara u katren koji ima po dva rimovana stiha. To je šarmantna opcija koja razbija svaku vrstu monotonije, jer Dolić ne inzistira na rimi, ali, potencijalnom distihu to oduzima gnomski karakter i gnomi pripadajuću intelektualnu snagu. Ponekad, Dolić uspješno i odmjereno piše i u slobodnom stihu.


Ustvari, ako smo u cijelosti svjesni forme, sadržaja i smisla, imamo pravo pomisliti kako je to što Dolić čini, sasvim neslučajan izbor i opcija u kojoj daje da bi uistinu dobio. U tom smislu mogli bismo uočiti samo neujednačenu dužinu stiha i tome pripadajuće odlike koje se negativno odražavaju na ritam. Ali, ako tragamo za suštinom, što nam jeste cilj, moramo biti na strani Autora, jer - i tako

dobijamo pjesmu.

 

Doduše, uz Autora je nerijetko anđeo tuge i tamno intoniranih misli. Dolić puno zna o životu. Njegovo iskustvo je stvarno i nerijetko bolno, ali stvarno. Osim toga, život nije milosrdan, daruje bol i gubitke. Ante Dolić to nosi kao osobnu poputbinu direktno, bez eskivaže. Dolić se ne prenemaže. Njegovi stihovi su natopljeni životnom prolaznošću kojom dokazuje osobno prisustvo i svijest o

okruženju, događajima i ljudima /češće damama!/, o nužnosti osobne patnje i samoće koja oplemenjuje ljudski korpus. Pa će Dolić i reći: Prokleto sporo samoća se vuče. A, manje - više dobro znamo da se sve samoće prokleto sporo vuku.

 

Inače, obimnu knjigu s više od 130 pjesama posvećuje Svojoj Vladimiri, kojoj posvećuje i posebnu pjesmu. Ova posveta i obraćanje Vladimiri u pjesmi, ponajviše govore o Anti Doliću pjesniku i pouzdanom čovjeku, o stvarnosti njegovoga životnog i pjesničkog progovora. Volim te, u široko, u duboko te volim./ Svakako, nekako, sve više, sve bolje. / Još više te volim, neg' Livanjsko polje. / ...


O stvarnosti pjesničkoga progovora Ante Dolića, puno nam nudi pjesma Naše stanje: Pod repom gluposti, gladan, žedan. / Putuje ovaj cirkus bez kompasa. / Bitka se bije, jedan na jedan. / Juriš i naprijed, nema nam spasa. / ... ili u pjesmi Svi smo: ... A svi smo vuci, svi samo ovce. / Šavove trgamo, pa neka pucaju. / Ljudstvo za sitne nudimo novce. / Dok srca u nama isprazno kucaju.

Ante Dolić je, van svake sumnje, čovjek koji in continuo duboko humanistički razmišlja o sebi i životu u pjesničkim kategorijama i slikama, zato i on i njegova knjiga zavrijeđuju povjerenje Izdavača, jednako kao Autor i Djelo.

 

Srpnja, anno Domini, 2012. Atif Kujundžić


-------------------


Poezija proživljenog, iskustvenog i ne uvijek poželjnog svijeta


Poeziju Ante Dolića najlakše ćemo opisati kao poeziju proživljenog, iskustvenog i ne uvijek poželjnog svijeta.


S jedne strane nježne ljubavne pjesme najvećim djelom posvećene samo jednoj osobi, no s druge strane osjetiti ćete i autorovu buntovnu narav i sposobnost uočavanja nepravde, jada, očaja, besmislenosti i svih onih stvari o kojim većina ljudi najčešće - šuti.


No, ono najvažnije što čete uočiti u poeziji Ante Dolića je sposobnost da kroz svaku pjesmu ispriča zasebnu priču. Sve to jasno odražava autorov stav prema poeziji, koju on koristi prvenstveno zato bi komunicirao s čitateljem i prenio im jasno izraženu poruku.


Autora kao da ne zanima puko ukrašavanje papira nizom blještavih, ispoliranih, no uglavnom besmislenih stihova, već jasno izražena poruka i pravo na osobnost, ljudskost i različitost.


Taj nazovimo ga "Jasenjinov utjecaj" jasno se opaža u poeziji Ante Dolića, baš kao što je lako opaziti i njegovu generacijsku pripadnost, vrstu glazbe koju voli i način razmišljanja ukoliko pročitamo pjesmu "Koliko". Veliki Bob Dylan na to bi odgovorio "Odgovor prijatelju odnosi vjetar".


Posve drugačijeg Antu Dolića upoznat ćemo čitajući četiri kratke priče priložene na kraju knjige.


Taj drugačiji Ante Dolić više je okrenut tradicionalnim vrijednostima. Jasno se uočava povezanost s krajem i vrijednostima u kojem je rođen i odrastao. No i ovdje ćemo primijetiti da autor zadržava izraženu sposobnost ironijskog odmaka što se posebno ističe u prići "Marko Kraljević". Nadamo se samo da se neće obistiniti.


Na kraju reći ćemo da je knjiga "Zatvoreno radi Inventure", Ante Dolića zanimljivo i originalno štivo, no i to da sve to vi čitatelji i posjetitelji ovog portala nikad nećete saznati jer knjiga "Zatvoreno radi Inventure", Ante Dolića, nije dostupna i nikad neće ni biti dostupna za preuzimanje samo zato jer je pisac zaboravio platiti izradu knjige. 


U Zagrebu 20. 05. 2013. Nenad Grbac


-----------------

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Osvrt na knjigu "Skalpel"Osmana Arnautovića




Dugo sam se dvoumila, hoću ili radije ne bih , ja kao romantičarska duša pročitala roman bosanskog autora Osmana Arnautovića "Skalpel". No, ipak me zagolicao sam naslov i predgovor knjige gdje se govori kako je djelo, roman poput krimića ili trilera. Potvrđujem napisano i dodajem da je pročitano djelo, toliko ušlo mi pod kožu zbog svih elemenata koji roman čine potpunim i tako uspjelim da bi mogao stati uz rame svakom drugom nekih svjetskih autora. Oduševljena sam ne samo višeslojnošću radnje, već i karakternim opisom likova, slikovitim i znakovitim opisima vremena i mjesta gdje se radnja odvija.


..."opipavao ga je često prstima, nosio ga sa sobom u ratne pohode, a prsti su ga svrbjeli.....i poslije svega onoga što je učinio (misli se na glavnog junaka i zlikovca Milana Gajanovića), nije se pokajao. Pa i da je bilo opravdanja, bilo bi smiješno ,a opravdanje besmisleno...Eto, autor je Skalpelu kao predmetu poklonio takoreći ulogu , ili okosnicu cijele priče. Jer upravo je skalpel, taj hladan i sjajan predmet u ne tako davnom ratu kako u Bosni, tako i na prostorima bivše države, bio glavni sijač smrti, on je za sobom puštao otiske krvi i ratnih stradanja. No, uz taj već na sam pogled opasan i jezovit predmet, glavni su likovi, Čovjek koji se jednog dana u gradskom parku probudi ranjen i potpuno gol., a kojeg ubrzo uhapsi mjesna policija i zatvara u umobolnicu. Zašto baš tamo? Zato jer su tamo osim shizofreničara i paranoidnih ličnosti, izgubljenih u vremenu i prostoru, dolazili i oni sa anamnezijom, a takav je bio i On, Čovjek. Naime, u trenutku Sadašnjosti, ništa se nije mogao sjetiti iz prošlog vremena, pa je to u mnogome zbunjivalo i same liječnike. A da bi se moglo doći do nekih rezultata, trebalo je lika podvrgnuti hipnozi.


Ovaj dio zbivanja dakle odvija se u Belgiji 2008., a drugi, onaj puno teži, okrutniji i bolniji, odigrava se u Bosni, točnije Brezovom polju, devedeset druge. Ovdje pak upoznajemo jedanaestogodišnju djevojčicu Mariju, koja je na svoju žalost, na vlastitom tijelu i duši osjetila okrutnost i zvjerstvo koje su počinili zločinci. Oni, koji su klali, silovali i istrebljavali sve što nije bilo srpsko. Oni koji su osjetivši neki zločinački poriv, opijajući se i u trenucima poremećene svijesti, istrebljavali, mali, narod, na najokrutnioji način. Tako je i Marija bila jedna od žrtvi zajedno s majkom koja je ne samo bila silovana već i mučki ubijena. Dakle , budući je ovo ipak osvrt, smatram da trebam čitatelje upoznati sa tokom priče koja se kroz djelo zahuktava, a napetost pojačava i mnogobrojni dijalog likova kroz koji saznajemo puno više i onu drugu emocionalnu stranu i patnju duše koje je ratni vihor nanio nevinim ljudima. Je li sudbina tako htjela ili su to bila samo normalna i prava rješenja, ne bih sudila ali Arnautović je vrlo mudro i taktički jako dobro, daljnjim tokom radnje, unio i jednu romantičarsku notu u svoju krimičku epizodu. Jer nakon rata, glavni junak Čovjek, za kojeg negdje u sredini djela saznajemo kako je to zapravo, bivši doktor, kirurg, pa onda četnički vojvoda Belih orlova, Milan Gajanović, bježi u Belgiju i krivotvorenjem dokumenata, zatraži te dobije politički azil. S druge strane, zajedno s ocem i bratom Zdenkom i Marija mijenja svoje ime u Moira, i također ,ne svojom voljom već kao izbjeglica dolazi u isti grad gdje je i njen krvnik, njen okrutni silovatelj. On, si dodijeli ime Nenad Aksantijević te se zaposli kod jednog privatnog mesara,( dakle opet skalpel i meso, krv, igraju tu važnu ulogu odnosno daju pečat simbolike). Za to vrijeme, Marija se zaposli kao prodavačica cvijeća na jednom štandu i vrlo je cijenjena iako ne može više trpjeti ožiljke od učinjene sramote i uništenja njenog tijela, ali ni svakodnevna izrugivanja susjeda koji su je zvali strano smeće.


Jednom prilikom dolazi do susreta Marije i Milana (važno je reći koliko si je autor truda dao opisujući i najmanji trenutak situacije ne bi li nam što vjernije dočarao svaki detalj i stanje duše). Vjerojatno se krvnik negdje duboko u sebi pokajao za svoja nedjela, pa se na neki način htio otkupiti, te poklanja ružu Mariji. Očito sasvim, da su jedan drugog prepoznali ali ništa više od toga. Marija je bratu ispričala kako se u gradu nalazi Milan, on kupuje pištolj i odlazi na zamak Seneffa gdje puca i ranjava 


Čovjeka s početka priče, a koji ravno iz kade, potpuno gol bježi. A Marija, odluči vratiti udarac, pronalazi u ladici skalpel, napravi korak naprijed i zna se što slijedi....

No, budući situacija i priča traje i u psihijatrijskoj bolnici, tamo se također odvija prava drama jer Čovjek sa anamnezijom traži od liječnika da ga povede u grad...No, uspijeva pobjeći i dolazi na mjesto gdje je živio, ulazi u svoju sobu, pogleda sliku gdje je on, Nenad Aksantijević i situacija, odnosno rasplet se nastavlja jer mu se u tom trenutku vraća pamćenje...


Želim reći da je djelo zaista pisano na jedan prihvatljiv, čitak način, da je cijelo vrijeme prisutna zanimljivost iznošenjem brojnih opisa i detalja za svaku situaciju ma gdje se odvijala..Nema dosadnih i otrcanih ponavljanja ili fraza, već je sve tako dobro izneseno i napisano da se roman čita u jednom dahu s posebnim guštom...Čestitke autoru zbog svega iznesenog, a ne ponovilo se više nikad i nigdje ovakvo stradavanje te čišćenje stanovništva...jer i u Marijinmom selu je bilo prekrasno živjeti i raditi pa neka je u razredu bilo i Muslimana i Srba pa i Hrvata...Svaki rat ima posljedice ali treba i snositi odgovornost za posljedice. Vjerojatno je moj kolega Arnautović izdao ovo djelo u tom pravcu ne da se pravi neka osveta već da posluži za opomenu .



Napisala: Denis Kožljan


----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/arnautovic.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------




A knjigu osvrta na knjige koju je napisala književnica Denis Kožljan po imenu 

"Moj pogled ma njihov svijet" moći ćete preuzeti s adrese: 

http://www.digitalne-knjige.com/kozljan5.php


----------------------------------------




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:


-----------


Dubravko Lažeta


-----------


 


-----------


Bilješka o piscu:


Rođen je u Osijeku, 10.03.1955. godine. Novinar, pjesnik,skladatelj, glazbenik, šansonjer, pisac, aktivist za ljudska prava, humanist, autor pet knjiga: "Vikend škola gitare", "Gitara", "Bas gitara", "Humanizam - novo povijesno  društveno razdoblje", "Humanistički manifest - Amos 21.stoljeća" autor tri publikacije: "Neću drogu I", "Neću drogu II", "Neću drogu III", autor brojnih novinskih članaka, aktivni suosnivač više kulturnih, humanitarnih, gospodarskih institucija, udruga građana, dragovoljac Domovinskog rata, pričuvni natporučnik - bojnik HV, više puta odlikovan i pohvaljivan za sudjelovanje i doprinos u Domovinskom ratu, utemeljitelj i osnivač prvog ratnog humanitarnog fonda u cijeloj RH 1992. godine za pomoć obiteljima poginulih hrvatskih branitelja - pripadnika 106. osječke brigade ZNG, koordinator volonter i voditelj programa primarne prevencije zlouporabe opojnih droga i prevencije obiteljskog nasilja, voditelj brojnih projekata za djecu s posebnim potrebama i osoba s invaliditetom u suradnji s Hrvatskim crvenim križem, Kliničkom bolnicom Osijek, lokalnom upravom i samoupravom, stručnim suradnicima državnih ministarstava.


-----------


Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:


"Humanistički manifest - Amos 21. stoljeća"


 http://www.digitalne-knjige.com/lazeta.php


---------------


Naslovnice knjiga: 



 

---------------


Kritike:


Autor knjige "Humanistički manifest - Amos 21. stoljeća" Dubravko Lažeta proročki najavljuje: ""nakon sloma komunizma, propasti kapitalizma, vrijeme je za HUMANIZAM - novo povijesno društvenog uređenja"" i kaže:

 

""Danas preovladava osjećaj velike nemoći da se bilo što može promijeniti u toj programiranoj teoriji kaosa koji otvoreno i neprikriveno proizvode članovi Masonskih loža, Kluba 300. Iluminata, ostale sluge Zla, moćnici ovoga svijeta koji služe Princu Tame – Staroj Zmiji – Sotoni.

 

Kako je prozaično i bizarno da zli ljudi, sramota ljudskog roda, svakako manjina, svoj nemoral i ružno, degutantno ponašanje, pokušavaju nametnuti kao uzor i stil ponašanja bez alternative. Zaista sramotno, bizarno, degutantno i pokvareno. Kriminal, strah, političko nabacivanje blatom, propadanje cijelih generacija i starijih i što posebice boli – djece i mladih na koje se to sve reflektira kroz drogu, alkohol, cigarete, obiteljsko nasilje, maloljetničku delikvenciju i ostale, blago rečeno društvene devijantne pojeve.

 

Pita li se itko zašto se to događa ljudskom rodu? Pita li se itko ima li išta iza crne zavjese? Vidi li itko izlaz iz te paradoksalne situacije?

 

Što je odgovor na pitanje zašto i danas društveni sustavi: neoliberalni kapitalizam zvan Globalizacija na ""razvijenom zapadu"" ili instant komunizam u Kini, Kubi, Sjevernoj Koreji i drugim zemljama "današnjeg" komunizma, nešto treće u drugim dijelovima svijeta – sustavi kako se sve zovu, zašto baš svi doživljavaju neuspjeh – potrošeni su i nitko ne vidi kako i kamo dalje?

 

Odgovor je jednostavan! Niti jedan društveni sustav, pa tako ni današnji koje smo nabrojali, ne može uspjeti jer u svojoj samobiti negira Stvoritelja!

 

Krajnje je vrijeme da vratimo Boga u centar zbivanja i stvorimo Novi svijet, bolji od svih dosadašnjih, po mjeri i kvaliteti za sve ljude, obitelji i svakodnevne sadržaje koji obogaćuju život, potvrđuju dostojanstvo, solidarnost, čovječnost, ekološku osviještenost.

 

Krajnje je vrijeme da nestanu čak i korijeni stvaranja tkz. ""Novog svjetskog poretka"" kojeg pokušavaju ozakoniti tkz. ""moćnici ovoga svijeta!""

 

Autor Dubravko Lažeta i u knjizi ""Humanizam – novo povijesno društveno razdoblje"" i u knjizi ""Humanistički manifest – Amos 21. stoljeća"" (koja vam je dostupna), kroz poziv ljudima za izgradnju novog svijeta senzibilizira čitatelje na starozavjetnog proroka Amosa koji je živio osam

stoljeća prije Krista i čije su ondašnje proročke objave o socijalnoj nepravdi i grijehu postale ponovo aktualne i danas u 21. stoljeću.

 

Da li je ljubav jača od mržnje? Može li čovjek biti sol zemlje i svijetlost svijeta? Da li će Dobro odnijeti pobjedu nad Zlim? Da li je došao trenutak za Humanizam – novo povijesno društveno razdoblje?

 

DA!

 

Vrijeme je za DEMOKRATSKI HUMANIZAM – novo društveno uređenje – društvo morala, etike, solidarnosti, mira – NOVI SVIJET za NOVOG ČOVJEKA – HUMANIZAM LJUBAVI – DEMOKRATSKI HUMANIZAM!




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Početi za pjesnika: …“ Umro je … u riječi se ne riječi, ne stoji… pjesnici ne umiru, oni samo potpuno potpuni, prelaze u riječi svojih pjesama, i sa njima nastave dalje, žive živote čitanih riječi u očima, umu, dušama, srcu, čitatelja, spomenici su što se izdižu u našim sječanjima.


Kako koju ljudsku ljudovanjem… čovjek o čovjeku… izdigne se izgordi, ono pjesnik, za pjev besmrtni, muza neugasivih, zov dalekih truba poeta… onaj koji je bistvovao bio tu, rani Rajko, obilježio je i dio moga stvaralačkoga puta, onda je bolest za njim mrsila konce pletiva, umjetničkoga i životnoga, razbolila ih, teških zapetljanih, neraspetljivih nepojmljivih, teško oprostivih, ali oprostiti se mora da bi se pošlo dalje, i oprost tražim i od drugih koje je dotakao taj zamrs pletiva, zamrsio… sječam se i pamtim Rajka iz onih zdravih i ljudskijih dana, pratim ga po upjesmima onog najljepšeg iz nutrine duše, slikovanih lirskokaza.topline doma kuća od riječi, one istinske Rajkove duše, uramljene u Rami s Bogom i Bosnom na svojoj strani.


Glibina ljudska i književna putanja


Glibo, Rajko, pripovjedač, pjesnik, dramski pisac, pisac udžbenika i esejist… Donja Vast kraj Prozora, 24. listopada 1940.). Osnovnu školu završio je u Uzdolu i Prozoru, Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju pohađao je u Zadru (1956.-1959.), Višu pedagošku školu završio je u Mostaru (1968.), diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1972.), Magistrirao iz povijesti i teorije književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1986.), gdje je doktorirao temom Strukturne osobitosti narodne književnosti i književno stvaralaštvo Ive Andrića (1990.), redovni profesor na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, istraživač na polju filologijeKao znanstvenik objavio je knjigu Lutkarstvo i scenska kultura, to je prvi udžbenik za taj kolegij na fakultetima u BiH i Republici Hrvatskoj, zatim knjigu Medijska kultura (priručnik) i studiju Domoljublje i odpadnijštvo Ive Andrića. Sudjelovao je s priopćenjima na pet kongresa SUFKJ i sedam međunarodnih znanstvenih skupova. Objavio je pet knjiga pripovijedaka, šest knjiga poezije i pet drama. Član je Hrvatskoga filozofskog društva, Društva hrvatskih književnika HKD Napredak i matičar je Matice hrvatske u Zagrebu. Pjesme, pripovijetke, monodrame i radio-drame objavljuje u periodici i časopisima širom Hrvatske i BiH. Dobitnik je deset književnih nagrada za priču, tri za poeziju i jednu za monodramu i 2008. Šimićeva nagrad za zbirku Očitovanja i ukupno književno djelo. I druge nagrade

DJELA (beletristika): Ramkinje, Sarajevo 1988; Promicanje (pjesme), Sarajevo 1989;


Biogradski lirskokazi (pjesme), Zagreb 1995; Suputnice i supatnice,(pjesme), Zagreb 1995; Ramske legende,Zagreb 1997; Učiteljsko iverje (novele), Zagreb 1997; Slutnje s Rakitja (pjesme), Zagreb 1997; Dozivke(pjesme) ,Vinkovci 2000; Sneni proplamsaji (pjesme), Zagreb 2003; Prozorke (pripovjetke), Prozor-Rama 2004; Zrnca ramskog Sunca (duhovna monografija), Prozor-Rama 2004; Hrvatska književnost BiH u XX. Stoljeća, urednik-autor uvoda, napomena, predgovora, pogovora, Sarajevo 2006. Zbirke poezije, Zornice 2011, Pjevopisi 2012, Rajun Kikonjin, roman 2012, Uzdol zove, monografija, 2012, itd… 


Knjige Rajka Gliba objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:

Zbirka poezije: "Zornice"

http://www.digitalne-knjige.com/glibo2.php

Zbirka poezije: "Pjevopisi"

http://www.digitalne-knjige.com/glibo.php


Naslovnice knjiga:



Pjesnik i književni teoretičar, Rajko Glibo načini svoj književni stećak.

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

-----------

Ida Marković

 -----------



-----------

Bilješka o piscu:

 

Rođena je 1960. u Puli. Živi u malom istarskom gradiću, Vodnjanu, nedaleko Pule, tu i stvara, odnosno piše poeziju. Zaposlena je U HŽ-u i otuda njena privrženost vlakovima.

Njeni su prvi pokušaji pisanja bili još u osnovnoj školi, gdje je bila članica literarne grupe, a kasnije je nastavila pisati. Motiva i inspiracije nije joj nedostajalo, no, jedno je vrijeme ipak uslijedila pauza, da li zbog zasićenosti ili nedostatka pronalaženja motiva ili pak emocionalne krize, da bi se ponovni bum, desio 2004. godine kad je postala vrijednom članicom Literarne udruge ""Cvitak"" iz Vodnjana.

Sudjelovala je na nizu susreta pjesničke riječi, čitajući svoja djela koje je pisala jednako pravo i originalno na standardu, čakavskom dijalektu pa i na talijanskom jeziku, odakle potječu njeni korijeni.

-----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:

"
Strunjeni pensiri" 


http://www.digitalne-knjige.com/markovic.php

 

 ---------------


Naslovnice knjiga:


---------------

Kritike:

POGOVOR KNJIZI "STRUNJENI PENSIRI"

 "Vi žudite da napustite ove krajeve, ovaj svijet, ovu stvarnost i da uđete u drugu stvarnost koja bi vam više odgovarala, u svijet u kojem ne postoji vrijeme. Učinite to, dragi prijatelji, ja Vas na to pozivam. Vama je poznato, gdje se on krije, poznato Vam je da je svijet koji tražite. Samo u Vama samim živi ona druga stvarnost za kojom žudite."

H. Hesse - Stepski vuk

Ovim riječima Hesse upozorava na neki način nas pjesnike, umjetnike, ljude posebne nutrine kako trebamo i moramo naći neko svoje mjesto koje nam odgovara, koje postoji samo za nas, u kojem ne postoji vrijeme. A, meni se čini da je Ida Marković, autorica ""Strunjenih pensiri"", već odavno našla svoju destinaciju kako sudbine, tako i pjesme.

To je mjesto njenog življenja, mjesto gdje se dodiruju različite kulture, tradicije i jezici, to je njen Vodnjan, malo mjesto, gradić u Istri, odakle polaze svi njeni vlakovi, mjesto gdje konstantno crpi inspiraciju svog pjesničkog stvaranja. A nalazi ga u Vodnjanskom zvoniku, u svakoj travki istarske crvenice, nalazi ga u svakoj riječi svojih susjeda i najdražih: majke, oca, rođaka, djece, prijatelja.

I kroz to traženje, kroz njene ""Strunjene pensire"" nazire se samo jedna misija, bit njenog postojanja, pisanja, to je svakako ljubav u svim svojim oblicima, ljubav kao bit egzistencije. Idina pjesma, njena koncentracija i stanica gdje traži odmor za dalje, za naprijed je vrlo suptilna, ispunjena i najmanjim ali kako za nju, tako i za nas čitatelje, vrlo važnim detaljima poput mirisa i boja krajolika, riječi odnosno beside njenog rodnog kraja, vrlo visoki stupanj tolerancije prema svim ljudima dobre volje ali i glad za pronalaskom pravih, istinskih vrijednosti današnjeg čovjeka.

Autorica se teško odlučila na prezentiranje svoje prve zbirke pjesama u javnost, možda zbog svoje prevelike skromnosti što je svakako vrlina ali ponekad može biti i mana jer zaista bi velika šteta bila da ovu samozatajnu osobu, ali osobu, vrlo jakih emocija , ne upoznamo kroz njen stih, kroz njene verše. Napokon, Ida vrlo kvalitetno i jednako dobro, izazovno, privlačno piše na književnom hrvatskom, ali jednako tako i na čakavskom dijalektu pa i na talijanskom jeziku, iako nešto manje ali strastveno i jako. U to sam se uvjerila imajući čast da napišem i uredim Idine prekrasne pjesničke uratke.

Jer napokon nas dvije smo tu negdje generacija, odgojene u jednom posebnom, patrijarhalnom duhu, i komadiću povijesne linije vremena kad se moralo često poslušati starije, kad se živjelo skromno, bez puno pitanja i objašnjavanja, kad se nije imalo materijalnih stvari kao danas.

Ljubav, kao izvorište svake radosti koje ponekad tijelo stavlja u trenutke ekstaze, iščekivanje. No, Ida je upoznala i neku drugu stranu te jake emocije, kad je onakva ljubav kakvu je samo ona zamišljala, ostala na raskrsnici ili potekla u nekom sasvim neočekivanom smjeru, neželjenom pravcu i na neki način iznevjerila nju kao ženu, suptilnu, nježnu, dušu.

I za kraj, za završnu riječ, konstatirati ću kako vrijedi pročitati svaki ovaj prelijepi stih odnosno verš, kako se trebamo i moramo zaustaviti i razmisliti u svakoj pjesmi, u svakoj grančici ovog gnjizda od bumbaka i shvatiti ćemo koliko istinske, prave ljubavi, samosvijesti, duhovnosti tinja u našoj autorici, ženi koja možda i nije hodala po stazi obasutoj laticama cvijeća, ali je svoj život u jednoj i novoj fazi života učinila ljepšim i bogatijim na radost sebe i svih onih koji je vole i podržavaju u tome što radi…. 

Denis Kožljan, pjesnikinja, književnica



Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Dec 19 '12

Neki problemi vezani za jedinstvenu teoriju polja!




Ova teorija fundamentalno biva oblikovana sa Boškovićem a onda ima svoje izraze kod Marxwela I Einsteina. Danas se također govori o kvantnoj teoriji polja koja vrijedi za kvantnu stvarnost. Teorija koja pokušava objediniti ove svijetove mikro I makrokosmosa zove se još I jedinstvena teorija polja. Ja osobno mislim da razrješenje ove zagonetke nije moguće na razini objekta. Ja mislim da je razriješenje ove zagonetke moguće na razini subjekta. U tom smislu razriješenje koje bi stajalo u uskoj koresponenciji sa mojom teorijom redukcije na psihološku stvarnost bilo bi u tome da ova teorija jeste prije svega kortikalni produkt uma pa da je prema tome njeno razrješenje ili razrješenje ove stvarnosti moguće potražiti na psihološkoj ravni problema. U tom smislu nama ne bi trebali strogi dokazi niti matematiče formule koje bi objašnjavale fizikalne procese koliko sama imaginacija koja bi nam se činila dovoljnim psihološkim odnosno kortikalnim uvjetom teorije.


Formula:


Mro F : Maro F = Im


Mro F = Mikro field

Maro F= Makro field

Im = Imaginacija


Konzekvencije!


S obzirom na moja stajališta o emancipatorskom spoznajnom interesu odnosno o nomološkim empirijsko analitičkim znanostima kojima pripada I sociologija, hermeneutičko duhovnim znanostima te kritičkim teorijama koje sve tri čine I tri najvažnije vrste spoznajnih interesa moglo bi se dakle govoriti u kontekstu moje generalne teorije o kortikalnim uvjetima konstitucije smisla. Ali bi se isto tako moglo govoriti o smislenoj korekciji pozitivnih znanosti. U tom smislu razmatrano kortikalni uvjeti mišljenja nisu samo predmet biologiji ili fiziologije kao pozitivnih empirijskih znanosti nego su oni također I predmet hermeneutičkih znanosti ili psihologije ili psihijatrije u jednoj dubljoj konzekvenciji zbog toga jer znanstvena imaginacija podjednako kao I sociološka imaginacija podrazumijevaju da je baš kortikalna komponenta ne samo njen materijalni supstrat nego I predmet znanstvenog razumijevanja. Odatle I različite projekcije I percepcije kortikalnih uvjeta konstitucije smisla jedne koje idu od razumijevanja cjeline ljudskoga života I rada svagda u osobitoj povezanosti sa poviješću ljudskoga društva I njegovih individua do krajnje zločudnih solucija manipulativne psihijatrije.


Jedinstvo mikro I makro!


Pa u jednom izvijesnom smislu ovo jedinstvo mikro I makro svijeta moguće je na razini sukcesije. S obzirom da svijet o kojem govorim čini jedinstvo fizikalne stvarnosti kojoj su granice od 10 na –13tu do 10 na 28mu. Sve što jeste preko ovih granica jeste na način nevjerojatnih događanja koja nije moguće razumjeti sa stajališta ljudske spoznaje. Tim više što u jednom slučaju mi prodiremo u sve manje I manje slojeve stvarnosti na nasilan način dakle na način destrukcije prirodnog poretka materije. U drugom slučaju pak čini nam se da materija djeluje po još nekim nama nepoznatim prirodnim zakonitostima. Dunque, važno je shvatiti da postoje granice svijeta o kojem govorimo. Istovremeno to su granice svijeta kojeg mi vidimo. Da je filozofima ovaj svijet bio od naročitog interesa možda najbolje pokazuje slučaj Šelinga. Šeling je smatrao da simbol vremena u njegovoj nezavisnosti od prostora možemo reprezentirati točkom odnosno apsolutnom granicom. Vrijeme po sebi I za sebe pomišljeno samo je apsolutna granica zbog čega se prva sinteza vremena s postorom može izraziti crtom ili ekspandiranom točkom. Ono suprotno od točke ili apsolutni ekstenzitet jest negacija svakog intenziteta, beskonačni prostor ili ono šo je Šeling nazvao “razrješeni ja” pa prema tome subjekat. Dakle ono što je objekat ili ono što ima samo veličinu u vremenu pojavit će se kao apsolutno slučajno ili akcidentalno. A ono što ima veličinu u prostoru pojavit će se kao nužno dakle supstancijalno. Supstancija ima samo veličinu u prostoru dok akcidencija samo veličinu u vremenu. Mi odnos kauzaliteta deduciramo kao nužni uvjet pod kojim se objekt može priznati kao objekt. Sukcesija u odnosu kauzaliteta jeste nužna sukcesija. Sukcesija nije samo zbivanje između objekata nego se zbiva I u mojim mislima. Stoga je sukcesija uvjet samih objekata. Prostor I vrijeme mogu samo u sukcesiji postati objektom jer u njoj prostor miruje dok vrijeme teče. Istodobnost je upravo to sjedinjavanje, uzajamnično djelovanje. Iskonski samo u vremenu ima smjer. U prostoru iskonski nema smjera jer se svi smjerovi u njemu ukidaju ili idealni supstrat svake sukcesije jeste mirovanje, apsolutno mirovanje, apsolutni nedostatak intenziteta. Prema tome čak I kada slijedimo ovoga filozofa mi vidimo da ovom vidljivom svijetu koji je naša domovina da tako kažem odgovara sukcesija, da sukcesiji odgovara kauzalitet, da je taj kauzalitet vječan odnosno supstancijalan itd.itd. U tome se u jednom jako bitnom smislu sadrži jedinstvo mikro I makro svijeta.


Lorenzove transformacije!


Ja ne bih previše ulazio u ovu fizikalnu sliku. Mi pod ovim pojmom podrazumijevamo transformaciju koordinata kojom se omogućuje da se fizikalni parametri što opisuju neki predmet, promatran u jednom referentnom sustavu, dovedu u vezu sa onima koji su primjereni osmatraču koji se kreće jednakom brzinom u tom referentnom sustavu. Einstein se koristio ovim transformacijama kako bi opisao problem dilatacija dužine. Međutim kada pogledamo Kantovu raspravu Metafizički početni razlozi prirodne znanosti onda nam naprosto bodu oči neke postavke tu iznesene prema kojima je vrlo vjerojatno do ovih ideja daleko ranije došao sam Kant. On je u svojem radu metafizička polazna načela foronomije pošao upravo od stajališta da je “materija ono pokretno u prostoru” I da u foronomiji ne treba govoriti ni o čemu drugome nego o kretanju. I tu je Kant iznio neka svoja zapažanja da je foronomija učenje o veličinama kretanja kao I svoja zapažanja kako se konstruira pojam brzine kao veličine.


Tesla I medicina!


Pa Tesla u bitnome nije poznavao medicinsku problematiku. On je bio fizičar ili čovjek koji se bavi elektrikama ali nije poznavao medicinu. Izuzev u slučaju Rentgena kada je ovome pokazao snimke svoje ruke ozračene X-zracima. Tesla je do ovih rezultata došao 8 godina ranije dakle daleko ranije od Rentgena. Međutim djelovanje elektromagnetskoga polja na ljudsko tijelo nije predstavljalo problem niti u Teslino vrijeme. A također niti danas nije poznato da se elektromagnetsko polje može koristiti u medicinske svrhe. Razlog tome jeste da je medicina u Teslino vrijeme bila prilično oskudna I da su spoznaje bile manjkave. A onda je I Tesla s vremenom pao u zaborav ili je bio predmetom interesa nekolicine zaljubljenika kojima nije padalo na pamet da bi elektromagnetizam mogao biti novi pristup u medicinskoj znanosti. Moja istraživanja na ovome području kao I istraživanja moga sina na području mikrobiologije odnosno molekularne biologije I virologije pokazuje da se Teslina otkrića mogu uspješno primijeniti I u području medicine te da elektromagnetizam tvori jedno posebno područje medicinske odnosno biološke znanosti.


Tesla u odnosu na atomistiku!


Tesla duboko nije vjerovao u atomistiku. On ništa u atomistici nije vidio što bi bilo dostojno njegove pažnje. I ja se slažem sa Teslom. Međutim popularna znanost kao I mediji ali isto tako I razvoj vojnoindustrijskoga kompleksa posebno u doba “hladnoga rata” učinili su današnju situaciju toliko neizdrživom da vi ne možete otiči na zahod posrat se bez kvantne mehanike. Čak su se u zadnjih dvadesetak godina pojavile I ideje koje su prvotno donekle obrađene kod von Vajcekera da se I u psihijatriji treba kretati na način da se uzimaju u obzir kvantnomehaničke pretpostravke. Međutim meni se čini da je to jedno veliko pretjerivanje. Dakle s obzirom na današnju situaciju ja bih slobodno mogao reći da se u suvremenoj prirodnoj znanosti išlo znatno drugim putevima nego onim putevima koje je Tesla predlagao. Isto vrijedi za razvoj atomske medicine koja je najvećim dijelom upotrebljena u dijagnostičke svrhe. Izuzev manjeg broja instrumenata. Dakle sve je I dalje u znaku prevlasti atoma. Možda bi elektromagnetizam u mediciji značio ne “alternativne pristupe” nego jedan fundamentalni povratak na izvorna načela medicinske znanosti.


ELEMENTI EZRINE TEORIJE 17.8.2009.Adelaide


Ja nisam razgovarao sa Ezrom o njegovoj teoriji. On je bio prilično zaposlen. Međutim meni je posve jasno da nakon dvadesetak godina lutanja od elektrodinamike do imunologije koliko smo oboje godinama proveli pitajući se o najjednostavnijim problemima života na planeti Zemlji, dakle, da ta njegova teorija mora zadovoljavati barem 5 elemenata.


1) Problemi takozvane primordijalne supe a pri tome mislim na pokus Stanleya Millera američkog kemičara iz 1953 gdine. On je ispitivao kemijske učinke dodavajući različite izvore energije modelu reduktivne atmosfere. Ishod tih pokusa pokazao je da je od takve sintetske reduktivne ili neutralne atmosfere moguće dodavanjem električne energije proizvesti iste osnovne organske molekule koje su potrebne za proizvodnju biomolekula, kemikalija života.


2) Probleme Kloninga koji je poznat kao pitanje Dolly the sheep. Ova istraživanja poduzeta su u Velikoj Britaniji čini mi se a bilo je riječi o tome da se iz stanice izdvoji odnosno odstrani nukleus, da se na njegovo mjesto utisne DNA I da se malim snopom električne energije pokrene teleološki proces. Mi svi danas znamo kako je taj slučaj prošao I koliko se danas govori o tome pitanju. Međutim Dolly the sheep ne zaslužuju bilo kakva priznanja naprosto iz toga razloga jer ne zadovoljava osnovne uvjete teorije. Osnovne uvjete teorije zadovoljava samo onaj koji ima sve elemente teorije o kojoj je riječ u svome posjedu. Prema tome ja sam I dalje mišljenja da cijela ova tematika I dalje pripada samo jednoj osobi I da je posjed Nikole Tesle.


3) Elektromagnetizam primijenjen u području virologije I na ovoj teoriji je Ezra također radio ali ja ne znam njegove rezultate. Posebno na HIV-u. Mislim da bi bilo jako lijepo od njega da me upozna sa svojim rezultatima.


4) Četvrti element ove teorije o kojoj govorimo jesu sama Teslina dostignuća na području elektromagnetizma I struja visokog napona. Sa svim ovim pitanjima Ezra je bio upoznat još od malih nogu I ja ne mislim da je u tom smislu bilo što sporno.


5) I konačno, problemi koji su povezani sa meteorologijom u našem pokušaju da dospijemo do punoga razumijevanja nastanka I ponašanja munja s obzirom na atmosferske prilike I s obzirom na atmosferske uvjete. S obzirom da sam ja studirao pomorske nauke u Splitu gdje je meteorologija bila poseban predmet to mi nije bio poseban problem objasniti Ezri I ovakvu problematiku mada još ima jako mnogo problema vezanih za meteorološka osmatranja nastanka I ponašanja munja.


Dakle to su ti elementi teorije o kojoj je riječ , teorije na kojoj je Ezra radio cijeli svoj mladi život. I ja danas mislim da su svi ovi elementi u njegovom posjedu tvoreći jedinstvenu kosmologiju života na planeti Zemlji koja Tesli nije mogla biti prezentna naprosto iz limita njegovog vremena. Ali je prezentna mome Ezri!!!!!!!!!!!


Titus Lucrecius Carus o munjama I magnetizmu!


Titus Lucrecius Carus je prema nekojim spoznajama porijeklom sa Balkana.Cijelo šesto pjevanje njegove De rerum natura raspravlja o pitanjima munja I magnetizma. Carus je smatrao da grom nastaje od oblaka koji je “šuplji” I on piše: “Ta mali čak mjehurić napunjen zrakom često kad pukne ovako nenadano priličan zvuk da.” (6, 130) Za munje kaže : “Nastaje također zvuk kad goruća preskoći strijela s oblaka jednog u drugi, sad skoči li munja u oblak s mnogo vode to odmah je ubija vlaga uz prasak ko užareno gvožđe kad vadi se vruće iz peći, pišti ako se odmah u ledenu uroni vodu” (6,145) Mogli bismo reći da su ovdje dati vjerni opisi munja I pokušaj da se objasni njihovo porijeklo. I doista ta su objašnjenja toliko interesantna da I danas bude pažnju nakon skoro 20 stoljeća. Ovdje je dat jedan pokušaj da se ovi fenomeni kao I fenomen magnetizma shvate kao rezultat djelovanja” mnoštva nevidljivih nutra atoma” (6,936) I onda Carus raspravlja o blagotvornom djelovanju atoma, o vodičima o magnetizmu kao kretanju atoma ili strujanju atoma između kamena I željeza itd.itd.


Tales!


Tales je bio Grk. Prema Dielsovim Predsokraticima Tales je smatrao da pomoću magneta I jantara I nežive stvari imaju dušu. A dušu je shvaćao kao nešto što potiče kretanje- također prema Dielsu. Prema tome ovdje je elekticitet I magnetizam unekoliko shvaćen u jednom panteističkom smislu odnosno u smislu jednog panpsihizma. I doista čitavu Ezrinu teoriju ja bih shvatio u smislu jednog panteizma odnosno panpsihizma. To je jako važno shvatiti.


Kolo vodenice I Teslina turbina!


Nekada u Teslino vrijeme bijaše na prostoru Balkana jako mnogo vodenica. Danas je tih vodenica mnogo manje. To su zapravo mlinovi koji koriste okretanje vodenice kako bi pokrenuli žrvanj koji onda melje pšenicu. Postojali su I ljudi koji su se isključivo time bavili I oni su bili mlinari I imali su u posjedu svoje vodenice. Teslina turbina kao I Teslino razmišljanje o jednoj turbini koja bi iskorištavala potencijalnu I kinetičku energiju vode odnosno rijeka zapravo je baš pravo slijeđenje ove prvotne zamisli da se naime oponaša rad naših vodenica na Balkanskim rijekama. Tako je nastala ideja Tesline turbine koja se bez nekih večih razlika koristi I danas u hidrocentralama. Teslina turbina je baš to kolo vodenice koje pokreće tok rijeke. A energija inducirana okretanjem turbine proizvodi ono što mi danas zovemo električnom energijom.


Neka razrješenja


Pa ja osobno mislim da rješenja oko pitanja jedinstvene teorije polja nije moguće na razini fizike. Ja mislim da rješenje treba potražiti u mikrobiologiji. I ja doista mislim da Kozmologija zlatnoga prstena omogućava to jedinstvo mikro i makro kozmosa kao fundamentalnih problema mikrobiologije. Prema tome sasvim suprotno jednostavnim uvidima da je Kozmologija zlatnoga prstena zapravo fizikalna teorija nju treba vidjeti kao produžetak izvornih mikrobioloških problema. Prema tome ona je uglavnom u posjedu mikrobiologije a ne fizike. Prema tome Teoriju Geine sintetičke sile kojom se donekle kompletira čitava Kozmologija zlatnoga prstena kao i teoriju kloninga treba vidjeti kao izvorno nastojanje da se dadne jedna jedinstvena slika na fenomen i misterij života kao i na fenomen postanka života na planeti Zemlji i čitavome kozmosu.


Zlatan Gavrilović Kovač


Dobra vijest za drveće -  digitalne knjige postaju sve popularnije






Uočivši kako su digitalne knjige ili knjige u digitalnom formatu najbrže rastući segment na izdavačkom tržištu, Book Industry Study Group objavio je nedavno prvi dio studije kojom se pokušao istražiti odnos konzumenata prema tom novom trendu…


Book Industry Study Group, američka neprofitna istraživačka organizacija čiji su članovi većina komercijalnih nakladnika, knjižnica te drugi akteri u industriji knjiga, provela je anketu čiji su rezultati objavljeni u studiji "Consumer Attitudes Toward E-Book Reading".

 

Cilj studije bio je saznati na koje načine čitatelji digitalnih knjiga dolaze u kontakt, na koji način kupuju te na koji način čitaju takav sadržaj. Studija je, na primjer, pokazala kako je prosječni konzument digitalnih knjiga spreman čekati i do tri mjeseca kako bi kupio digitalnu varijantu knjige najdražeg autora, te da je glavni razlog za kupnju digitalnog formata, nasuprot tiskanom, pristupačnost.

 

Ekološka prihvatljivost i mogućnost lakšeg pretraživanja pokazali su se manje bitnim od cijene. Jedna petina anketiranih u zadnjih je 12 mjeseci kupilo digitalnu umjesto tiskane verziju knjige.

 

E-knjige najčešće čitaju putem računala, tableta i mobitela (90% ispitanika), dok ostale čitače e-knjiga koristi po 10% anketiranih. No, iako se tržište za ovakav sadržaj nesumnjivo povećava, 81 posto anketiranih izjavilo je kako e-knjige kupuju tek rijetko ili povremeno. Puno više ih zanima mogućnost besplatnog preuzimanja knjiga.  Iako vodeće izdavače takva situacija ne oduševljava previše, može se reći da se u virtualnom svijetu knjiga oslobađa i materijalnih i vlasničkih okova.

 

A, o koristi koju od pojave digitalne knjige imaju stabla, odnosno šume, koje bi bez nje već odavno bila posjećena i pretvorena u papir, namjenjen tiskanju knjiga i časopisa, suvišno je i govoriti.




Napisao, uredio i obradio: Nenad Grbac



----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Vodič za kupnju e-čitača/tableta




Kupujete e-čitač jer želite kupovati knjige u digitalnom izdanju? Danas se to može činiti kao teška odluka jer na tržištu postoji more uređaja, no samo ih se par ističe svojom kvalitetom i mogućnostima. A što je najbolje od svega – cijene padaju, a mogućnosti je sve više i više.


Kada kažemo e-čitač (ili e-book reader), tada mislimo na tri grupe uređaja: crno bijele e-ink čitače koji koštaju do 600-700 kuna, 7 inčne tablete sa LCD ekranima u boji (cca. 800-2000 kuna) i tablet uređaje većih dijagonala sa vrlo kvalitetnim ekranima kao što je iPad (cijena 3500+ kuna). Spomenuto tržište se formiralo oko šačice popularnih kompanija kao što su Amazon, Apple, Sony, Barnes & Noble, te nekoliko manje poznatih kompanija koje svoje uređaje zasnivaju na Android operativnom sustavu.


Dilema s kojom se susreću kupci danas je, koliko novaca izdvojiti za e-čitač i što želimo od njega. Ali ne brinite se, pokušat ćemo  da vam pomognemo izabrati. Za vas smo pripremili nekoliko vrlo važnih pitanja na koje moramo odgovoriti, pa krenimo redom.


1) Čitač ili tablet? Želite li nešto više od čitanja e-knjiga?


- Počnite tako da sami sebe zapitate što želite. Želite li čitati knjige? Želite li možda čitati i novine i razne časopise? Jeste li spremni odvojiti mjesečno 5-10 dolara za taj sadržaj? Želite li možda surfati Internetom? Kakav dodatni sadržaj želite reproducirati – glazba, video, filmovi, serije? Igrice? Želite li mogućnost slanja poruka i emailova? Ovo su pitanja koja su vrlo važna bez kojih ne možete dalje.


Ako je odgovor pozitivan, u pravilu, samo na prvo pitanje i samo želite čitati knjige, eventualno i pokoji časopis ili novine, vjerojatno vam je dovoljan e-ink čitač. To je naša prva i najjeftinija skupina uređaja. Oni vam mogu pružiti najbolje iskustvo u tome pogledu, najbliže su „stvarnoj“ knjizi, a pošto nemaju dodatnih mogućnosti poput spajanja na Internet i slično, neće vam Twitter, Facebook i ostale društvene mreže odvlačiti pozornost.


Ako želite ipak više funkcionalnosti i ekran u boji, morate ići „dalje“, u drugu skupinu uređaja. Tada već zalazite u zonu tableta i povratka nema! Šalimo se, naravno da ima, no nemojte brzopleto odlučiti pa da vam kasnije bude žao što ste potrošili novac na uređaj koji vam ne odgovara. High-end tableti sa 10.1 i više inča i vrlo kvalitetnim ekranom su stepenicu dalje, no dovoljno su jaki da vam zamijene pametni telefon i laptop, a nude svašta. U tu skupinu ubrajamo iPad 2, Samsung Galaxy Tab i ostale uređaje sa, možda, previsokom cijenom.


No, s druge strane, pojavljuje se sve više 7 inčnih tableta koji pokušavaju naći ravnotežu između jeftinih e-ink čitača i high-end tableta. Jedan od njih je Nook Color koji je poharao Ameriku pretprošle godine. Prošle godine to mjesto je uzeo Amazon Kindle Fire, koji je potaknuo razvoj mnogih aplikacija i tržištu tableta i e-čitača dodao jednu novu dimenziju. U rasponu cijena od 150 do 250 dolara (kod nas 1000-2000 kuna) možete naći preko 80 posto uređaja. 


2) Koliki ekran i težinu želite?


- Ako u planu imate svuda sa sobom nositi e-čitač ili tablet, dobro razmislite o dimenzijama. Možda vam se čini nevažno, no posljedice se kad tad osjete. Kao i što nije isto u torbi nositi 13 i 17 inčni laptop, nije isto nositi mali e-ink čitač ili iPad 2.


Najmanji i najlakši je ulazni model od Amazona, imenom Kindle (cijena 79 dolara). Za razliku od slijedećeg modela, Kindle Touch modela, ovaj nema niti ekran osjetljiv na dodir, niti mogućnost reprodukcije zvučnih (audio) datoteka, no zato teži svega 170 grama! Dijagonala ekrana mu je 6 inča, može pohraniti oko 1400 knjiga i stvarno je fantastičan ukoliko gledate cijenu i mogućnosti, odnosno dimenzije.


E-čitači sa ekranom osjetljivim na dodir su malo veći i teži, zbog tehnologije koja je mrvicu kompliciranija. Iako je u nekim slučajevima to zanemarivo. Uzmite za primjer uređaj Kobo 2011, koji teži malo više od 200 grama. Tu su još i Nook Simple Touch (težine 253 grama), te Amazon Kindle Touch 3G sa težinom od oko 300 grama. Već na tim malim težinama je razlika skoro 100 posto!


U srednje teškoj kategoriji se nalaze 7 inčni tableti sa ekranom u boji i sa malo boljim baterijama. Dobar primjer je Nook Tablet sa težinom malo većom od 400 grama, Kindle Fire sa 450 grama, a u najtežoj kategoriji su svi ostali – iPad 2, Kindle DX, Galaxy Tab, koji teže gotovo do kilograma. Možda vam se trenutačno to čini nebitnim, no svakodnevno nošenje po gradu i u ruksaku govori drugačije.


A razmislite i o tome da ako u ruci 45 minuta držite nešto težine gotovo kilogram, da će vas boljeti ruka, a vjerojatno i dio leđa. Uzmite bocu od pola litre soka i probajte ju držati u zraku 10 minuta – odmah ćete vidjeti na što ciljamo.


Isto tako zapamtite da vam svi e-čitači daju mogućnost zumiranja stranice što znači da i na manjim ekranima možete povećati font. Što znači da kupovinom manjeg i lakšeg e-čitača nećete žrtvovati ništa i nećete imati problema sa čitanjem. Jedino kod nekih časopisa i novina zna doći do iskrivljavanja slike kod velikih povećanja fontova, no to nisu krivi e-čitači nego loše prilagođeni sadržaj. To se rijetko događa, ali znajte da ima i toga.


3) E-ink ili ekran u boji? Što više umara oči?


- Hardcore e-čitači poput Nooka, Kindlea, Koboa i Sony Readera koriste e-ink ekrane. Nažalost, postoje neka ograničenja. E-ink ekrani su crno bijeli ekrani koji pokušavaju što vjernije kopirati papir, tako da nemaju pozadinskog osvjetljenja (ne možete čitati u mraku ili bez nekog izvora svjetlosti), a i osvježavaju se daleko sporije od LCD-a. S druge strane, odlično kopiraju papir i daju vam gotovo identičan osjećaj kod čitanja, samo što u ruci ne držite knjigu nego e-čitač. Ako želite čitati u mraku, postoje razna kućišta ili futrole koje paze na uređaj, a imaju i ugrađenu lampicu za čitanje (Primjer – Lighted Cover za Kindle)  . Danas više nije bitno ni koji e-čitač kupite kada imaju identičan ekran. Radi se o e-ink ekranu pod nazivom „Pearl“. To je dobar ekran, dapače, možda najbolji e-ink ekran na svijetu trenutačno, no korisnici ne vole one „teške“ prijelaze između stranica. Govorili smo maloprije o lošem refrash rateu, što se očituje kada okrećete stranicu pa ekran zna „zatrzati“. To se dogodi u jednom od 5-6 slučajeva, ali se dogodi i po tome znate da je riječ o e-ink ekranu.


LCD ekrani u boji nalaze se u svim tabletima (uključujući i Nook tablet, te Amazon Kindle Fire). Oni su svježiji, bolje izgledaju, brže rade, boje su tople, ali imaju problema ukoliko se nalaze ispod izvora svjetlosti. Tu mislimo na direktni odsjaj noćne lampe ili sunca. Slično kao i kod mobitela. To može prilično umarati oči, pogotovo ukoliko čitate više od dva-tri sata.


Treća vrsta ekrana su LCD ekrani osjetljivi na dodir. U ovu skupinu spada i veliki dio LCD ekrana, a radi se o nešto kvalitetnijim ekranima koji ne umaraju oči, rade brzo, a i s njima je najlakše upravljati uređajima. Cijenu te kvalitete plaća baterija koja se jako troši kod korištenja.


Kako onda izabrati? Mi ne možemo odgovoriti na pitanje da li uzeti e-ink ekran ili LCD ekran u boji, jer je to individualni odabir. Ukoliko možete cijeli dan gledati u ekran na računalu ili laptopu, tada možete i u LCD ekran kod e-čitača ili tableta. Isto vrijedi i za one koji se nalaze u mračnim prostorijama i koji imaju problema sa svjetlosti. Njima je daleko bolje uzeti LCD ekran jer to znači da nisu ovisni o ničemu, osim o struji koja će im trebati da spoje uređaj i napune ga za novu rundu čitanja. Svakako preporučamo da odete do lokalne IT trgovine i probate koristiti sve vrste uređaja i da se onda odlučite.


4) Trebate li uvijek wireless mrežu?


- Iako je u Hrvatskoj dosta teško naći trgovinu koja prodaje tablete i pretplate s njime, pravimo se da to nije važno. Kod većine čitača i tableta, naći ćete se u situaciji da morate izabrati između modela sa Wi-Fijem (jeftinija i dostupnija varijanta) ili modela sa 3G modulom koji vam omogućuje stalno spajanje na Internet. Naravno, i Wi-Fi model može ići na Internet, samo morate imati u blizini Hot Spot.


Ako ste zainteresirani samo za čitanje knjiga/novina/časopisa, tada nemate što ni razmatrati. Model sa Wi-Fijem je idealan za vas. U biti, Wi-Fi će vam trebati samo kad kupujete nove knjige, jer ih morate skinuti sa Interneta na uređaj. Stoga, ukoliko ste prosječan čitatelj, Internet vam u većini slučajeva ne treba i Wi-Fi možete ugasiti kako biste produžili vijek trajanja baterije.


Ukoliko koristite uređaj za pristup bilo čemu osim knjigama – emailu, raznim web aplikacijama, Facebooku – tada razmislite o 3G modelu jer vam Wi-Fi neće biti dovoljan.


Tableti su sasvim druga priča i kod njih bi vam jako poželjno bilo imati 3G ili čak 4G modul jer ga sigurno ne kupujete da čitate vijesti kod kuće. Mnogi Android tableti se mogu naći kod nas u prodaji sa određenom pretplatom, koja je malo veća nego kod pametnih telefona. Ista stvar je i sa iPadom, kojeg će rijetko tko kupiti bez pretplate – jednostavno je preskup za naš standard.


Pitanje koje si sada morate postaviti je da li vam je 3G nužan? Nadamo se da nije, a Hot Spotove (barem po Zagrebu) možete naći u većini kafića, restorana, državnih ustanova …


5) Aplikacije vs. Hardver: Koju platformu izabrati?


- Jedna od prednosti imanja knjiga u oblaku je to što im možete pristupiti sa različitih uređaja, pitanje je samo da li određeni proizvođači to dopuštaju i koje rješenje koriste. Ono što bi vas moglo zbuniti je mogućnost korištenja e-book aplikacija na različitim uređajima, uključujući i one od konkurentskog proizvođača. To je kao kad kupite Pepsi na aparatu koji prodaje Coca-Cola. Da se slikovito izrazimo.


Većina aplikacija je potpuno besplatnih i možete ih bez straha instalirati na svoje uređaje i čitati knjige koje ste kupili na drugim servisima. Znači, ukoliko ste posjedovali Amazon Kindle i kupili 20 knjiga, te kasnije prešli na Nook, možete i onih 20 knjiga bez problema opet čitati. U biti možete kombinirati sve proizvođače i sve aplikacije osim Applea, koji ne da svoj sadržaj na drugim uređajima.


Najbolja podrška za sve platforme: Nook, Kindle, Kobo


6) Mogu li posuditi e-knjige iz svoje lokalne knjižnice?


- Mnoge knjižnice (nažalost, ne u Hrvatskoj) nude mogućnost posudbe e-knjiga  – kao što možete i sa normalnim knjigama. Znači ne morate potrošiti 5-10 dolara na kupovinu, nego samo posudite knjigu iz njihovog „oblaka“. Radi se o univerzalnom servisu koji podržava većinu proizvođača, e-čitača i tableta i ne ovisi o njima. Problema je bilo samo sa Amazonovim Kindle Fireom, no sada je i to riješeno.


Kako to funkcionira? Korisnici Nook, Kobo i Sony čitača mogu downloadati knjige sa web stranice lokalne knjižnice i prebaciti ih na e-čitač uz pomoć USB kabela. Trebati će vam besplatni softver poput Adobe Digital Editiona da biste uspješno izveli taj proces. 


Što reći za kraj? Nadamo se da smo vam barem malo pomogli da izaberete za sebe najbolji uređaj i da ćete biti zadovoljni onime što kupite. Jedini problem bi vam mogao biti dostupnost nekih uređaja jer ih ne možete kupiti kod domaćih trgovaca nego ćete morati posegnuti za karticom i kupiti uređaj ili direktno preko Amazona ili e-Baya. 


----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Dec 15 '12 · Oznake: vodič za kupnju e-čitača/tableta

Vodič za kupnju e-čitača/tableta




Kupujete e-čitač jer želite kupovati knjige u digitalnom izdanju? Danas se to može činiti kao teška odluka jer na tržištu postoji more uređaja, no samo ih se par ističe svojom kvalitetom i mogućnostima. A što je najbolje od svega – cijene padaju, a mogućnosti je sve više i više.


Kada kažemo e-čitač (ili e-book reader), tada mislimo na tri grupe uređaja: crno bijele e-ink čitače koji koštaju do 600-700 kuna, 7 inčne tablete sa LCD ekranima u boji (cca. 800-2000 kuna) i tablet uređaje većih dijagonala sa vrlo kvalitetnim ekranima kao što je iPad (cijena 3500+ kuna). Spomenuto tržište se formiralo oko šačice popularnih kompanija kao što su Amazon, Apple, Sony, Barnes & Noble, te nekoliko manje poznatih kompanija koje svoje uređaje zasnivaju na Android operativnom sustavu.


Dilema s kojom se susreću kupci danas je, koliko novaca izdvojiti za e-čitač i što želimo od njega. Ali ne brinite se, pokušat ćemo  da vam pomognemo izabrati. Za vas smo pripremili nekoliko vrlo važnih pitanja na koje moramo odgovoriti, pa krenimo redom.


1) Čitač ili tablet? Želite li nešto više od čitanja e-knjiga?


- Počnite tako da sami sebe zapitate što želite. Želite li čitati knjige? Želite li možda čitati i novine i razne časopise? Jeste li spremni odvojiti mjesečno 5-10 dolara za taj sadržaj? Želite li možda surfati Internetom? Kakav dodatni sadržaj želite reproducirati – glazba, video, filmovi, serije? Igrice? Želite li mogućnost slanja poruka i emailova? Ovo su pitanja koja su vrlo važna bez kojih ne možete dalje.


Ako je odgovor pozitivan, u pravilu, samo na prvo pitanje i samo želite čitati knjige, eventualno i pokoji časopis ili novine, vjerojatno vam je dovoljan e-ink čitač. To je naša prva i najjeftinija skupina uređaja. Oni vam mogu pružiti najbolje iskustvo u tome pogledu, najbliže su „stvarnoj“ knjizi, a pošto nemaju dodatnih mogućnosti poput spajanja na Internet i slično, neće vam Twitter, Facebook i ostale društvene mreže odvlačiti pozornost.


Ako želite ipak više funkcionalnosti i ekran u boji, morate ići „dalje“, u drugu skupinu uređaja. Tada već zalazite u zonu tableta i povratka nema! Šalimo se, naravno da ima, no nemojte brzopleto odlučiti pa da vam kasnije bude žao što ste potrošili novac na uređaj koji vam ne odgovara. High-end tableti sa 10.1 i više inča i vrlo kvalitetnim ekranom su stepenicu dalje, no dovoljno su jaki da vam zamijene pametni telefon i laptop, a nude svašta. U tu skupinu ubrajamo iPad 2, Samsung Galaxy Tab i ostale uređaje sa, možda, previsokom cijenom.


No, s druge strane, pojavljuje se sve više 7 inčnih tableta koji pokušavaju naći ravnotežu između jeftinih e-ink čitača i high-end tableta. Jedan od njih je Nook Color koji je poharao Ameriku pretprošle godine. Prošle godine to mjesto je uzeo Amazon Kindle Fire, koji je potaknuo razvoj mnogih aplikacija i tržištu tableta i e-čitača dodao jednu novu dimenziju. U rasponu cijena od 150 do 250 dolara (kod nas 1000-2000 kuna) možete naći preko 80 posto uređaja. 


2) Koliki ekran i težinu želite?


- Ako u planu imate svuda sa sobom nositi e-čitač ili tablet, dobro razmislite o dimenzijama. Možda vam se čini nevažno, no posljedice se kad tad osjete. Kao i što nije isto u torbi nositi 13 i 17 inčni laptop, nije isto nositi mali e-ink čitač ili iPad 2.


Najmanji i najlakši je ulazni model od Amazona, imenom Kindle (cijena 79 dolara). Za razliku od slijedećeg modela, Kindle Touch modela, ovaj nema niti ekran osjetljiv na dodir, niti mogućnost reprodukcije zvučnih (audio) datoteka, no zato teži svega 170 grama! Dijagonala ekrana mu je 6 inča, može pohraniti oko 1400 knjiga i stvarno je fantastičan ukoliko gledate cijenu i mogućnosti, odnosno dimenzije.


E-čitači sa ekranom osjetljivim na dodir su malo veći i teži, zbog tehnologije koja je mrvicu kompliciranija. Iako je u nekim slučajevima to zanemarivo. Uzmite za primjer uređaj Kobo 2011, koji teži malo više od 200 grama. Tu su još i Nook Simple Touch (težine 253 grama), te Amazon Kindle Touch 3G sa težinom od oko 300 grama. Već na tim malim težinama je razlika skoro 100 posto!


U srednje teškoj kategoriji se nalaze 7 inčni tableti sa ekranom u boji i sa malo boljim baterijama. Dobar primjer je Nook Tablet sa težinom malo većom od 400 grama, Kindle Fire sa 450 grama, a u najtežoj kategoriji su svi ostali – iPad 2, Kindle DX, Galaxy Tab, koji teže gotovo do kilograma. Možda vam se trenutačno to čini nebitnim, no svakodnevno nošenje po gradu i u ruksaku govori drugačije.


A razmislite i o tome da ako u ruci 45 minuta držite nešto težine gotovo kilogram, da će vas boljeti ruka, a vjerojatno i dio leđa. Uzmite bocu od pola litre soka i probajte ju držati u zraku 10 minuta – odmah ćete vidjeti na što ciljamo.


Isto tako zapamtite da vam svi e-čitači daju mogućnost zumiranja stranice što znači da i na manjim ekranima možete povećati font. Što znači da kupovinom manjeg i lakšeg e-čitača nećete žrtvovati ništa i nećete imati problema sa čitanjem. Jedino kod nekih časopisa i novina zna doći do iskrivljavanja slike kod velikih povećanja fontova, no to nisu krivi e-čitači nego loše prilagođeni sadržaj. To se rijetko događa, ali znajte da ima i toga.


3) E-ink ili ekran u boji? Što više umara oči?


- Hardcore e-čitači poput Nooka, Kindlea, Koboa i Sony Readera koriste e-ink ekrane. Nažalost, postoje neka ograničenja. E-ink ekrani su crno bijeli ekrani koji pokušavaju što vjernije kopirati papir, tako da nemaju pozadinskog osvjetljenja (ne možete čitati u mraku ili bez nekog izvora svjetlosti), a i osvježavaju se daleko sporije od LCD-a. S druge strane, odlično kopiraju papir i daju vam gotovo identičan osjećaj kod čitanja, samo što u ruci ne držite knjigu nego e-čitač. Ako želite čitati u mraku, postoje razna kućišta ili futrole koje paze na uređaj, a imaju i ugrađenu lampicu za čitanje (Primjer – Lighted Cover za Kindle)  . Danas više nije bitno ni koji e-čitač kupite kada imaju identičan ekran. Radi se o e-ink ekranu pod nazivom „Pearl“. To je dobar ekran, dapače, možda najbolji e-ink ekran na svijetu trenutačno, no korisnici ne vole one „teške“ prijelaze između stranica. Govorili smo maloprije o lošem refrash rateu, što se očituje kada okrećete stranicu pa ekran zna „zatrzati“. To se dogodi u jednom od 5-6 slučajeva, ali se dogodi i po tome znate da je riječ o e-ink ekranu.


LCD ekrani u boji nalaze se u svim tabletima (uključujući i Nook tablet, te Amazon Kindle Fire). Oni su svježiji, bolje izgledaju, brže rade, boje su tople, ali imaju problema ukoliko se nalaze ispod izvora svjetlosti. Tu mislimo na direktni odsjaj noćne lampe ili sunca. Slično kao i kod mobitela. To može prilično umarati oči, pogotovo ukoliko čitate više od dva-tri sata.


Treća vrsta ekrana su LCD ekrani osjetljivi na dodir. U ovu skupinu spada i veliki dio LCD ekrana, a radi se o nešto kvalitetnijim ekranima koji ne umaraju oči, rade brzo, a i s njima je najlakše upravljati uređajima. Cijenu te kvalitete plaća baterija koja se jako troši kod korištenja.


Kako onda izabrati? Mi ne možemo odgovoriti na pitanje da li uzeti e-ink ekran ili LCD ekran u boji, jer je to individualni odabir. Ukoliko možete cijeli dan gledati u ekran na računalu ili laptopu, tada možete i u LCD ekran kod e-čitača ili tableta. Isto vrijedi i za one koji se nalaze u mračnim prostorijama i koji imaju problema sa svjetlosti. Njima je daleko bolje uzeti LCD ekran jer to znači da nisu ovisni o ničemu, osim o struji koja će im trebati da spoje uređaj i napune ga za novu rundu čitanja. Svakako preporučamo da odete do lokalne IT trgovine i probate koristiti sve vrste uređaja i da se onda odlučite.


4) Trebate li uvijek wireless mrežu?


- Iako je u Hrvatskoj dosta teško naći trgovinu koja prodaje tablete i pretplate s njime, pravimo se da to nije važno. Kod većine čitača i tableta, naći ćete se u situaciji da morate izabrati između modela sa Wi-Fijem (jeftinija i dostupnija varijanta) ili modela sa 3G modulom koji vam omogućuje stalno spajanje na Internet. Naravno, i Wi-Fi model može ići na Internet, samo morate imati u blizini Hot Spot.


Ako ste zainteresirani samo za čitanje knjiga/novina/časopisa, tada nemate što ni razmatrati. Model sa Wi-Fijem je idealan za vas. U biti, Wi-Fi će vam trebati samo kad kupujete nove knjige, jer ih morate skinuti sa Interneta na uređaj. Stoga, ukoliko ste prosječan čitatelj, Internet vam u većini slučajeva ne treba i Wi-Fi možete ugasiti kako biste produžili vijek trajanja baterije.


Ukoliko koristite uređaj za pristup bilo čemu osim knjigama – emailu, raznim web aplikacijama, Facebooku – tada razmislite o 3G modelu jer vam Wi-Fi neće biti dovoljan.


Tableti su sasvim druga priča i kod njih bi vam jako poželjno bilo imati 3G ili čak 4G modul jer ga sigurno ne kupujete da čitate vijesti kod kuće. Mnogi Android tableti se mogu naći kod nas u prodaji sa određenom pretplatom, koja je malo veća nego kod pametnih telefona. Ista stvar je i sa iPadom, kojeg će rijetko tko kupiti bez pretplate – jednostavno je preskup za naš standard.


Pitanje koje si sada morate postaviti je da li vam je 3G nužan? Nadamo se da nije, a Hot Spotove (barem po Zagrebu) možete naći u većini kafića, restorana, državnih ustanova …


5) Aplikacije vs. Hardver: Koju platformu izabrati?


- Jedna od prednosti imanja knjiga u oblaku je to što im možete pristupiti sa različitih uređaja, pitanje je samo da li određeni proizvođači to dopuštaju i koje rješenje koriste. Ono što bi vas moglo zbuniti je mogućnost korištenja e-book aplikacija na različitim uređajima, uključujući i one od konkurentskog proizvođača. To je kao kad kupite Pepsi na aparatu koji prodaje Coca-Cola. Da se slikovito izrazimo.


Većina aplikacija je potpuno besplatnih i možete ih bez straha instalirati na svoje uređaje i čitati knjige koje ste kupili na drugim servisima. Znači, ukoliko ste posjedovali Amazon Kindle i kupili 20 knjiga, te kasnije prešli na Nook, možete i onih 20 knjiga bez problema opet čitati. U biti možete kombinirati sve proizvođače i sve aplikacije osim Applea, koji ne da svoj sadržaj na drugim uređajima.


Najbolja podrška za sve platforme: Nook, Kindle, Kobo


6) Mogu li posuditi e-knjige iz svoje lokalne knjižnice?


- Mnoge knjižnice (nažalost, ne u Hrvatskoj) nude mogućnost posudbe e-knjiga  – kao što možete i sa normalnim knjigama. Znači ne morate potrošiti 5-10 dolara na kupovinu, nego samo posudite knjigu iz njihovog „oblaka“. Radi se o univerzalnom servisu koji podržava većinu proizvođača, e-čitača i tableta i ne ovisi o njima. Problema je bilo samo sa Amazonovim Kindle Fireom, no sada je i to riješeno.


Kako to funkcionira? Korisnici Nook, Kobo i Sony čitača mogu downloadati knjige sa web stranice lokalne knjižnice i prebaciti ih na e-čitač uz pomoć USB kabela. Trebati će vam besplatni softver poput Adobe Digital Editiona da biste uspješno izveli taj proces. 


Što reći za kraj? Nadamo se da smo vam barem malo pomogli da izaberete za sebe najbolji uređaj i da ćete biti zadovoljni onime što kupite. Jedini problem bi vam mogao biti dostupnost nekih uređaja jer ih ne možete kupiti kod domaćih trgovaca nego ćete morati posegnuti za karticom i kupiti uređaj ili direktno preko Amazona ili e-Baya. 


----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Dec 15 '12 · Oznake: vodič za kupnju e-čitača/tableta

 Zašto klinci vole fantastične priče?





Spisatelj i kolumnist Slatea, Nicholas Day, tvrdi da su slikovnice oduvijek predstavljale plodno tlo za anarhistički apsurdizam. Po njemu, ispod površnog sloja čitanja, postoji začudna crta koja se provlačila i korespondirala s dječjom imaginacijom


Kasnih 60-ih rumunjsko-francuski dramatičar apsurdaEugène Ionesco objavio je seriju, kako ih je sam opisao, 'smiješnih priča' koje je napisao za svoju kćer. Priče su ilustrirane fantazmagoričnim slikama švedskog umjetnikaEtiennea Delesserta, a objavio ih je Harlin Quist, izdavač koji je vjerovao da je smisao literature za uspavljivanje 'da razbudi dijete, potakne ga na razmišljanje, stimulira ga, provocira, a ponekad čak i izmuči'.


Američki pisac i ilustrator za djecu, Maurice Sendak, autor serije slavnih slikovnica 'U kraljevstvu divljih stvorenja' (Where the Wild Things Are), nazvao je Ionescove priče najmaštovitijim ostvarenjima koje je pročitao. Nakon početnog zanosa, priče su se izgubile iz vida i njegove dječje slikovnice postale su legendarni 'jednorog žanra', često se o njima raspravljalo, ali vrlo rijetko su viđene u knjižarama.


Ovaj tjedan, prvi put nakon 70-ih godina prošlog stoljeća, McSweeney’s je ponovno objavio Ionescovu zbirku od četiri priče pod jednostavnim naslovom:'Stories 1, 2, 3, 4'. Zbirka donosi priču o djevojčici Josette, 'koja je već velika cura, ima 33 mjeseca', njezinoj mami, koja je obično odsutna ili spava, i njezinom tati koji obično ima mamurluk, ali unatoč tome uspijeva pročitati Josette priču prije spavanja. Priče su nepovezane i čudne, a obično se svode na očeve napore da u jednom navratu ne izgubi naracijsku nit. Apsurdne pripovijetke namijenjene su odraslima, i to onima koji vole avangardne slikovnice, a tek potom djeci.


Spisatelj i kolumnist Slatea, Nicholas Day tvrdi da su slikovnice oduvijek predstavljale plodno tlo za anarhistički apsurdizam. Po njemu, ispod površnog sloja čitanja postoji začudna crta koja se provlačila i korespondirala s dječjom imaginacijom.


U Rusiji, mnoga omiljena djela dječje literature napisali su pisci kontroverznih i revolucionarnih stavova, koji su u avangardi dječjeg svijeta našli sigurno utočište od progona u vrijeme Staljina. Tako je i Daniil Harms, satiričar rane sovjetske ere, jedan od najinventivnijih nadrealista, u Rusiji u svoje doba smatran dječjim dramatičarom. Francuski pjesnik Charles Baudelaire tvrdio je da djeca sve vide novim pogledom, što ih čini prirodnom publikom avangardnih stilizacija. 


Psihologinja Katherine Nelson smatra da djeca procesuiraju svijet kroz svojevrsne 'skripte' u kojima slažu svoja brojna i konfuzna iskustva u serije mini narativa. Izgube se detalji, ali zadržava se forma te se čini da instinktivno organiziraju svoje živote u formi pojedinačnih priča koje nisu nužno uzročno-posljedično povezane, nalik na slaganje ruskih babuški gdje jedna priča prati drugu i tako se slaže cijela struktura. Psihologinja Susan Engel primijetila je da odrasli zanemaruju količinu priča u svojim životima jer imaju vrlo tradicionalan pogled na poimanje same priče: u njima traže zaplet, likove i strukturu. Međutim, naši životi, a posebice životi naše djece imaju puno fragmentiraniju strukturu. Engel je kao primjer navela istraživanje u kojem je neobavezna konverzacija majki i djece snimana: svaki sat je donio minimalno devet zabilježenih priča, ispričanih s obje strane.


Dječji životi puni su neriješenih priča i nelogičnih zapleta. Slikovnica s apsurdističkim pristupom, za djecu nije veći izazov od naracije koju nalažu dnevne aktivnosti. Ilustratori i pisci koji kreiraju dječje slikovnice ipak paze da ne alijeniziraju odrasle, na kraju ipak zadužene za kupovinu njihovih djela te se češće odlučuju za klasičan pristup pripovijedanju. Međutim, njihova zadrška je bezrazložna za pravu publiku slikovnica, budući da djeca svijet i priče doživljavaju potpuno drugačije.


---------------------------------------


Pogledajte trejler nepostojećeg filma po stripu Inkal





Tijekom osamdesetih režiser Pascal Blais pokušao je da adaptira spektakularan SF strip Inkal u animirani film, što je dovelo do stvaranja trejlera za isti, pri čemu je učestvovala nekolicina umjetnika čiji je najpoznatiji zajednički rad animirana SF fantazije Heavy Metal. Iako film Inkal nikada nije dovršen, niti je zaista započet rad na istom, ono malo materijala što je napravljeno vremenom je postalo prava poslastica za sve okorele fanove.


Napisao: Nenad Grbac



Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


O JEZIKU MRŽNJE ili ŠTA NJIH MUČI 





Nije u redu da samo Srbi snose odgovornost za zločine u ratovima na prostorima ex-YU. To gomila municiju za neke buduće sukobe. Oslobađanje hrvatskih generala Gotovine i Markača koji su vodili udruženi zločinački poduhvat pod kodnim imenom Oluja. Ali i Haradinaja i njegovih albanskih suradnika, sa kojima je na Kosovu i Metohiji izvodio etničko čišćenje Srba, uglavnom žena, djece i staraca. Dalje, nije u redu, da bosanski Muslimani imaju ulogu žrtve mada su imali snažnu suradnju sa džihadovcima, etc. Hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića, proglasiše gorim licemjerom od Franje Tuđmana, jer, rekao je da su prema njegovim podacima u toku Oluje srpski gubici oko /200/ dvjesto ljudi, dok Srbi govore o više od /2.000/ dvije hiljade.
        

Osim svega, Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu do sada je izrekao više od /1.100/ hiljadu i sto godina zatvorskih kazni za zločine optuženim Srbima. 
        

Ima nečega u svemu tome čemu se ne može prigovoriti. Ne može se prigovoriti tome što je u obimu od barem 95% ovakvih procjena rečena istina, jer tako jeste. Srbi nisu jedini krivci za zločine na prostoru ex-YU, što je također tačno jer su zločine činili i drugi, makar Srbi i bili u najvećem broju najstrašnijih zločina neposredni egzekutori. Za zločine treba utvrditi konkretnu ili pojedinačnu odgovornost u cjelini priče. 

                                                            * * *
        

Iza prethodno izrečene istine, ostaje sasvim izostavljena odgovornost velikosrpske fašističke politike, Srpske akademije nauka, Slobodana Miloševića i njegove klike i kamarile, Jugoslavenske armije, Srpske radikalne stranke na čelu sa Vojislavom Šešeljem, Srpske demokratske stranke na čelu sa Jovanom Raškovićem, Srpske demokratske stranke u pročelju sa Radovanom Karadžićem, itd., koji su svi zajedno krenuli u fašistički i hegemonistički pohod na prostore ex-YU.

        

Sud u Hagu postepeno dolazi do toga, a suđenje bi i trebalo da završi upravo bjelodanim dokazima o tome, tj. srpskom fašizmu koji je razorio SFRJ i odnio tolike živote.
       

 Pa iako Sud drugačije odluči, nikad neće biti jednaki oni koji su nasrtali na slobodu i miran život građana SFRJ, sa onima koji su tu slobodu i miran život branili. A njihov pokušaj da izjednače agresore i branitelje, nije inteligentan, jer je isuviše prozirna laž koju podmeću. 

                                                            * * *

Cijelu priču o ratnim zločinima treba i logično je povezati s atmosferom u kojoj predstoji izricanje presuda Vojislavu Šešelju, Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću. Trebalo bi junacima olakšati. Dakle, to je ono radi čega laje kera, a eto i razloga pa sipa ovoliki snijeg.
        

Za pravedno sam suđenje i izricanje koliko god je moguće oštrih a pravednih kazni pomenutima koji su nam svojim morbidnim namjerama i uz zloupotrebu i svoga naroda uništili tolike godine života, ali i drugima koji su počinili zločine. A njihovi mediji bi mogli povremeno i zašutjet, jer bi im koristilo. 


                                                            * * *

Međutim, očito koordinirano, 08. 12. 2012. – istoga dana kada su i prezentirani podaci /dati s početka ovoga teksta/ iznijeti u dnevniku tv BN – održan je u Banja Luci i Okrugli sto o jeziku mržnje prisutnom u medijima posebno na internet portalima i potrebi da se mijenja Zakon i zaoštri odgovornost autora tekstova za upotrebu jezika mržnje.

        

Dakle, još jedna stvar o kojoj sam bezuvjetno i sam suglasan, ali se ne slažem da je jezik mržnje i kazivanje istine.
        

Međutim, braća Srbi /Kažem braća, jer smo skoro svi slavenski narodi osim Albanaca!/ sasvim su zaboravili šta su sve radili i govorili, kako su počeli minuli rat i kako su sve vrijeme kolo vodili: upravo jezikom mržnje koji i danas rado koriste, pozivam se na svoj tekst objavljen na portalu TACNO.NET: KO JE OVDJE TAKOZVAN A KO SAMOZVAN, pisan povodom Dana državnosti /Republike/ Bosne i Hercegovine, a povodom izjava srpskih medija i pojedinaca. 

                                                            * * *


Dakle, ako je govor o jeziku mržnje koji su koristili u pokretanju i vođenju minuloga rata – koji im je uobičajeni jezik i danas – onda im se pišam i na taj Okrugli sto i Zakon o jeziku mržnje za koji se zalažu.
        

Jer, šta njih i bilo koga briga, ako sam 3,5 godine svaki dan bio pripadnik takozvane Armije BiH u ratu koji su nam upravo oni agresijom naturili, šta njih briga ako ja slavim takozvani Dan državnosti takozvane Bosne i Hercegovine koji su utvrdili ZAVNOBIH i AVNOJ još u Drugom svjetskom ratu, šta njih briga ako ja slavim takozvani Dan nezavisnosti Bosna i Hercegovine koji je utvrđen na  Referendumu građana Republike Bosne i Hercegovine sa 64,7% glasova izašlih građana februara 1991. godine, šta njih briga za mene i ono što govorim kao nepostojeći građanin takozvane Bosne i Hercegovine, jer: Bošnjaci su izmišljena nacija, a bosanski – izmišljeni jezik, etc. 

                                                            * * *


Sve to je toliko važno taman, kao, da li razumijemDokumente za razumevanje ruske avangardekoje je priredio Slobodan Mijušković. Moglo bi se rećii:Nijesmo mi od jučeriliSelo gori a baba se češlja. 

                                                            * * *

No, morat ćemo početi praviti onaj duži spisak sa Ocem Nacije, kapetanom Draganom na čelu i junacima po nedjelu, pa polagano prema začelju. A ako ih interesira jezik mržnje, neka se uzmu predase, pa izlistaju svoje novine, preslušaju radio i televizijske emisije, pročitaju svoje knjige i dječje udžbenike za osnovnu i srednju školu. 

Najveće čudo u svemu je što kad govorim oni razumiju moj takozvani
BOSANSKI JEZIK.

Šta će reći Slovenci, Hrvati, Crnogorci, starosjedioci na Kosovu i Metohiji – Šiptari, nepostojeći Makedonci itd., baš ne znam, a ni briga me nije.
 
----------------------------


Prosinca, anno Domini, 2012.


Napisao: Atif Kujundžić


Preuzeto s adrese: www.tacno.net



INITERVIEW: MARIN FRANIČEVIĆ





„Ovogodišnje „Goranovo proljeće“, ugledna pjesnička manifestacija, dodijelila Vam je u svojoj jubilarnoj godini veliki Goranov vijenac za pjesničko djelo. To najnovije priznanje Vama kao pjesniku, nakon što su kritika i publika odavno potvrdile Vašu poeziju, čine nas slobodnim upravo Vas upitati za mišljenje o nekim trajno aktualnim, rijetko dobro riješenim pitanjima pjesničkog zanata u hrvatskoj poeziji. Jednom ste prilikom rekli da se nadate kako će Vaše životno djelo ostati trajno zapamćeno ponajprije po „desetak pjesama“. Kritika u Vašem pjesništvu, dakako,nalazi veći broj vrijednih. Što Vam je u tom poslu, kao pjesniku, značilo više: duhovno iskustvo stoljetne tradicije rodnoga kraja i naroda ili formalna strana pjesničkog zanata,  iskustvo vrsnog poznavatelja versifikacije? Nije li možda domaći korijen obaju polova (forme i sadržaja), urodio sretnom sintezom? Kad kažete „desetak pjesama“, možete li nam otkriti što pjesniku pjesmu čini dobrom, kako ju takvom osjećate?


U Vašem, kasnije dosta raspravljanom eseju „O nekim negativnim pojavama u suvremenoj poeziji“, kritici zbirke V.Parun iz 1948. govorili ste dijelom i o pitanjima pjesništva, pa i općenito o ulozi pjesnika.Zamolili bismo Vas za jedno sažeto historijsko viđenje tih pitanja kroz Vaše djelo iz Vaše današnje perspektive priznatog i uglednog pjesnika, izuzetnog poznavatelja versifikacije i 

znanstvenika s iskustvom raščlambe brojnih estetskih pitanja.


FRANIČEVIĆ: „Prvo vaše pitanje načinje dvije teme koje se račvaju u nekoliko posebnih. Pokušat ću tako i odgovoriti. Da pođemo od tih „desetak pjesama“, koje sam u jednom improviziranom govoru zaista spomenuo, ali sam ih spomenuo u određenom kontekstu. Rečeno je prije toga da je „Povijest hrvatske renesansne književnosti“ moje životno djelo. Htio sam naglasiti, međutim, da nisam samo esejist i književni historičar, nego i pjesnik. Kao pjesnik sam se javio daleke 1935. godine i od tada kontinuirano objavljujem stihove, a kao esejist tek 1946. Goranov vijenac je moja šesta nagrada za poeziju (za esejističko znanstveni rad nagrađen sam četiri puta). Kao pjesnik sam prije dvadeset i dvije godine postao član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Moja prva zbirka pjesama objavlejna je 1937. („Nautu za novi Grad“), moj prvi znanstveni rad u Radu JAZU 1958. godine, dvadeset i jednu godinu kasnije. „Deset pjesama“ je bila zapravo metafora.


Htio sam reći da sam i pjesnik i da se nadam da će nešto od moje poezije i ostati. Govorio sam to iz vlastite perspektive i moglo bi se reći iskustva. Moja je poezija na standardnom književnom jeziku mnogo godina bila zasjenjena čakavskom, posebno „Govorenjem Mikule Trudnega“, koje je od početka prihvaćeno. No, odnos prema štokavskoj poeziji, čini mi se, posljednjeg se desetljeća (a i nešto prije), temeljito mijenja. U tom mi se trenutku učinilo da to valja reći i u svom sam kratkom govoru i rekao.


Odnos forme i sadržaja prastara je tema. O tome je napisano mnogo studija i traktata, izrečeno mnogo usputnih napomena. Taj me problem nije kao pisca nikada odviše mučio pa čak ni sama versifikacija kojom ću se poslije toliko baviti. Čitati sam naučio u petoj godini i prvih mjeseci šeste. Sam uz djedovu i očevu pomoć. Moja je „početnica“ bio Kačićev „razgovor ugodni“. Djed je govorio pjesmu, a ja bih je pratio u knjizi. Najprije sam „prepoznavao“ riječi, a onda tek slova. Učitelj me, videći da znam čitati svaki tekst, u jesen primio u školu (pet godina sam navršio u maju). Romane sam čitao već u sedmoj godini.


To su bila izdanja Društva Sv. Jeronima na koja me djed pretplatio, kad sam se rodio. Ali, Kačićeva „Korabljica“ i posebno „Razgovor ugodni“ bila je moja glavna lektira. Kao dječak sam s lakoćom pravio „deseterce“, najčešće za šalu i ne znajući da su to „deseterci“. Mogao sam tako reći i govoriti u desetercu. Kasnije sam slagao i neke „pjesme“ kojima su se odrasli smijali, a ja sam ih zato i sricao. Kad sam pošao u gimnaziju, sve je to zaboravljeno. Opet sam se vratio stihu, ali ne više desetercu, u sedamnaestoj godini. Prva đačka ljubav, kako je to u ono vrijeme bivalo, na distancu, i prvi ljubavni stihovi, koje sam brižljivo skrivao od svih, a kad su ih otkrili u stidu i srdžbi sam ih uništio. Sjećam se tek nkih fragmenata. Sačuvan je jedan sonet u jampskim jedanaestercima. Naravno, tada nisam imao pojma ni što je jamb ni što je jedanaesterac, nisam znao ni za cezuru, ni gdje ona dolazi. Pisao sam po sluhu. Nisam o tome ništa više znao ni 1933. kad sam „ozbiljno“ počeo pisati. Pisao sam i trohejskim dvanaestercem u kojem je prva moja tiskana pjesma, no već druga je u slobodnom stihu. Nisam, dakle, imao nikakvog problema s formom. Pisao sam, kako je dolazilo. A „utuvivši“ u djetinjstvu Kačićev (nenarodni) deseterac „utuvio“ sam tako reći svaki drugi vezani stih. Bilo mi je nejasno još i zašto se jedan isti stih po intonaciji razlikuje od drugog. Naravno, bio sam već pročitao mnogo pjesama, počevši od Tresića Pavičića koji je bio prvi rođak moje bake, pa sam neke njegove knjige našao kod djeda, do Nazora i Ujevića. Ali, nisam mogao dokučiti ni onda kad sam već znao razlikovati jedanaesterac od dvanaesterca, zašto im se intonacija razlikuje. A čitao sam i Krležine stihove. Počeo sam slučajno od „Pana“, ali su mi se njegovi stihovi i po zvuku činili posve drugačijim. Kad sam objavio prvu zbirku, Nazor me je jednom prilikom u Splitu pozvao na razgovor i upozorio me da u njoj ima i pjesama koje podsjećaju na Krležu, odnosno Ujevića (o sebi nije govorio), a onda mi održao prodiku o tome kako moram ići svojim vlastitim putem, i odbaciti i njegove i Krležine i Ujevićeve utjecaje, kojih ja do tada nisam bio svjestan.


Forma se i sadržaj ne mogu odvojiti. Mi ih možemo samo razmatrati odvojeno. No, tu gdje počinje „razdvajanje“, tu prestaje poezija. A zanat je drugo, zanat, dakako, treba ispeći. Ali, to nije lekcija koju možeš naučiti, a kad ga i svladaš, valja se znati obraniti od rutinskog stihotvorstva.


Kad sam 1941. napisao poemu „Govorenje Mikule Trudnega“, kao pjesmu u prozi, nisam imao ni pojma da pišem u osmercu. Kad me Ranko Marinković upozorio da su to zapravo osmerci, bio sam očajan, jer mi se osmerac činio monotonim, naročito u duljim pjesmama. No, svi koji su čitali ili slušali poemu, hvalili su je i tu „monotoniju“ nisu osjetili. Tek nakon dva desetljeća ću otkriti „tajnu“. Ustanovit ću da sam zapravo stvorio novi tip osmerca koji u našoj versifikaciji nije postojao. Nazvao sam ga poeonskim prema staroj grčkoj metrici i spoznao zašto nije monoton. A sve se dogodilo po intuiciji. I poslije kad sam već dobrano zašao u versifikaciju, pisao sam stihove, ali sam je morao zaboraviti potpuno, izbrisati iz svijesti, jer sam pisao pjesme, a ne jambe i daktile.


Kad sam 1948. na Aktivu kulturnih radnika Zagreba govorio o nekim negativnim pojavama u suvremenoj poeziji, palo mi je na pamet kako sam slijedeći Krležu i Ujevića unosio i njihove atmosfere u svoju poeziju. Bez Ujevićeve snage i sugestivnosti te će atmosfere, mislio sam, zaista biti dekadentne i to sam htio naglasiti. Ni mnogo poslije nisam volio kad mladi dijalektalni pjesnici pokušavaju u svoje stihove unijeti atmosferu djedovskih ognjišta kojih više nema i koje oni znaju samo po pričanju tako da zvuči blijedo i neuvjerljivo, nedoživljeno. No, na taj ću se referat morati još vraćati.


Moja poezija „angažirana“ od početka, ona je bila „Prožeta“ tom „Pozitivnom tendencijom“. Moj je otac izrazito lijevo orijentiran, pa sam i ja tim putem pošao već u djetinjstvu. Poezija je „angažirana“, ne zato što sam ja to „htio“, nego zato što sam „bio“ takav.


Historijsko „viđenje“ posebno je pitanje. Riječ je ne samo o meni, nego i o čitavoj mojoj generaciji lijevih pisaca. Imali smo sreću, pred nama su bili Krleža i Cesarec. „Plamen“ i „Književna republika“ . Imali smo, dakle, za uzor angažiranu književnost najvećeg dometa. S druge strane Krleža je bio takav pisac, da se s njim nije moglo boriti, pogotovo na „njegovom terenu“. Bili smo prisiljeni tražiti sebe, krenuti „za svojom zvijezdom“. Da, imali smo pred sobom i Tinove „Hrpe“ i Cesarićevu socijalnu liriku. Ali, 'ko zna kako bi nam se priviđala angažirana socijalna književnost i kako  bismo tretirali „veličinu malenih“ da nije bilo Krleže. Stvari su nam se činile jasne sve do „sukoba na ljevici“. Sukob nas je i osobno pogodio. Neki su već bili partijci, drugi „izgrađeni“ simpatizeri. I nije nam bilo lako.


U Partiju smo vjerovali i znali smo da se ona mora suprostaviti nadolazećem fašizmu, suprostaviti jedinstvena i čvrsta u temeljima. A Krleža je branio baš tu angažiranu literaturu od „poetskih“ i „ideoloških“ vulgarizacija. On je htio da angažirana književnost bude prije svega književnost dostojna velike ideje za koju se bori. Borili smo se kako smo znali. Ja sam bio „na čistu“, smatrajući da partija ima pravo u politici, a Krleža u literaturi. Ili mi se činilo da sam „na čistu“. Ali sam bio uvjeren. Kad sam se u ljeto 1941. u Splitu stavio Pokretu na raspolaganje preko Vjekoslava Cvrlje, odgovorio mi je poslije tri, četiri dana da me prihvaćaju, ali da me neki smatraju krležijancem, pa da moram početi iz početka. Začudio sam se, jer se nisam smatrao krležijancem, no nisam bio ni „antikrležijanac“. Ipak su mi dali važne funkcije u Narodnoj pomoći i Aktivu intelektualaca Splita, ali partijski nisam povezan (to će doći tek 1942. na intervenciju člana Pokrajinskog komiteta Andrije Božanića).  Tako sam ušao u borbu. Drugi su ulazili na druge načine. Ali nas nije bilo malo.


U samoj se borbi nisu otvarali nikakvi naročiti teoretski problemi. Sudjelovanjem u pokretu, a zatim i u borbi, bili smo angažirani, da tako kažem, krvlju, angažirano smo i pisali, bez ikakvih pritisaka. Iz vlastitih dubina. „Govorenje Mikule Trudnega“ napisano je prije početka oružane borbe, pa ipak je to partizanska poema. Veći je problem to što je nekima od nas literatura ostala na periferiji. Bio je rat, a mi smo bili borci. Muze su i šutjele, ali nisu sasvim zašutjele. Ni prvih poslijeratnih godina 1945. i 1946. još nije bilo „ideoloških problema“ na liniji socrealizma. Socrealizam kao metoda javlja se tek 1947. godine i to više kao teorija nego kao praksa.  Istina, pisale su se i agitke. Ja sam ih pokušao pisati već 1941. u Splitu, ali smo ih smatrali bolje „sročenim“ lecima, a ne „pjesmama“. Na toj sam liniji pisao neke stihove i u 1942, a u 1943. i dva skeča. Neke sam takve agitke i objavio, ali ih nikada nisam smatrao uzorcima valjane poezije. Jer, poezija, mislim ona prava, izlazi iz čovjekove unutarnje potrebe, a ne iz dobrih namjera. Socrealizam do nas stiže, kao što rekoh, 1947. kao  „neocarinjena importna roba“. Početkom 1947. putovao sam s grupom književnika u Sovjetski Savez. Vrlo brzo sam otkrio da stvari između njih i nas ne idu kako bi trebalo i kako sam ja to zamišljao. I ne samo da sam se iznenadio nego zbunio. Otkrio sam da oni na našu revoluciju gledaju s izvjesnom dozom sumnje. Tada, naravno, nisam ni slutio da je ta sumnja „dirigirana“. U meni se javila prva spontana reakcija. Moramo im pokazati da i mi znamo što je to socrealizam (prostor me prisiljava da govorim u „formulama“), iako nam nije potreban, jer imamo Krležu, Cesarca, Gorana i druge koji su i bez njega napisali velika djela, i ne samo velika, nego i izrazito angažirana. Naročito me bilo uvrijedilo što su u  nekim momentima potcjenjivali našu borbu, ali to sam u svojoj naivnosti pripisivao pojedincima izvan „vladajuće linije“. I kad sam dobio zadatak da pišem referat za Aktiv kulturnih radnika: „o nekim negativnim pojavama u suvremenoj poeziji“, nisam baš bio oduševljen (pristao sam poslije dugog nagovaranja). Organizatorima aktiva postavio sam uvjete. Pisat ću kako mislim da teorija socijalističkog realizma zahtijeva, makar ponegdje i protiv svog osjećanja, ali po svojoj savjesti ne mogu odustati od toga da naglasim da je Vesna Parun „daroviti pjesnik“ i da nije nikakv neprijatelj socijalizma. Tražio sam i to da se zbog moje kritike ne smije prema njoj i njezinoj poeziji zauzeti negativan stav (kao urednik „Republike“ štampao sam i prije i poslije toga). Moja kritika koja je bila više racionalno nego emotivno „sročena“, bila je preoštra i suviše „ideološka“, a premalo „estetska“. No, bilo je onih koji su mislili da sam preblag, pala je čak i riječ „oportunist“ na koju sam se bio uvrijedio. Drugi, koji su bili mnogo bliže istini, govorili su da je preoštra i pretjerana. Ne znam je li ona djelovala i na Vesnu Parun, ali su njezine „Pjesme“ iz 1948. bile mnogo bliže angažmanu koji se tražio, ali zato poetski slabije. Bio mi je eto još jedan dokaz da nikakvi pritisci pjesniku ne mogu pomoći. Vesna Parun je to potvrdila knjigom „Crna maslina“ (1955), kojom je definitivno ušla među velike pjesnike. Uskoro će doći rezolucija Informbiroa koja će nas vratiti vlastitom doživljaju poezije. Boreći se protiv neistina staljinske rezolucije opredijelio sam se i ja za poeziju s unutarnjim angažmanom kojeg ne sputavaju nikakvi pritisci. Prvi otklon od socrealističkih teorija, u „aranžmanu“ partijskog aktiva književnika, imamo već na Zagrebačkom kongresu 1949. godine. Ljubljanski kongres, i opet na inicijativu partijskog aktiva književnika, to je definitivno proklamirao. 


„Poeziju pišete i čakavskim jezikom, da tako nazovemo idiom kojim se služite u takozvanoj „dijalektalnoj poeziji“, ne bismo li izbjegli vezati pojam dijalekta uz regionalni karakter. Kao znanstvenik pisali ste kako su naši stari imali razvijen osjećaj čakavskog jezika (ne govora pojedinog kraja), a i inače nam se čini da je Vaša čakavska poezija jedan nositelj, ili čak izvorniji, semantičkih naboja kao štokavska. U svojoj studiji o dijalektalnoj poeziji kazali ste kako „naučene riječi su uvijek nekako apstraktnije od onih (doživljenih) iz djetinjstva.“ Je li Vas isključivo taj motiv neposrednog izražaja na izvorniku djetinjstva ponukao na stvaranje u čakavskom? Pjesničku poemu „Govorenje Mikule Trudnega“, bez izuzetka priznatu dragocjenim djelom naše novije literature, za koju Krleža kaže „...Regionalni elementi rastu tu do čistog pjesničkog zanosa...“, stvorili ste kao „govorenje“, naravno čakavski. Osjećate li svoju sudbinu čakavskom kao Vaš Mikula, je li Vaša jezična svijest čakavska?


U vezi s pitanjem o jezičnim korijenima, zanimali bi nas i Vaši duhovni literarni korijeni. U hvarskoj obitelji Franičevića ponavlja se ne rijedak slučaj iz hrvatske knjiške povijesti, naime da više članova jedne obitelji postanu priznati književnici. Vi i Vaš brat Jure Franičević Pločar potekli ste, naravno, iz istog obiteljsko zavičajno jezičnog kruga, imali sličan životni put (revolucionarni), ponešto različit literarni razvoj. Vaš brat je postao uglavnom prozaik, Vi pjesnik – ostali ste čvršće vezani za hvarsku tradiciju jezikom i oblikom govora. Vaše je djelo izdržalo izrastanje u toj tradiciji. Doživljavate li svoje čakavsko pjesničko djelo kroz definitiv generacijski uvid, neće li novi, pretpostavimo ga, hvarski pjesnički naraštaj biti bliži trasi štokavštine, kojoj ste se Vi dijelom posvetili, Pločar gotovo potpuno.


FRANIČEVIĆ: Dijalektalna se poezija u početku nazivala regionalnom po Gričanima koji međutim nisu pisali u dijalektu. Danas je svakomu jasno da „Balade Petrice Kerempuha“ ili „Galiotova pesan“ nisu regionalna literatura. Štoviše, Davičo je 1967. napisao „I Petrica Kerempuh i Govorenje Mikule Trudnega nisu dijalektalni samo u znak protesta protiv monarhističko-buržoaskog unitarizma, te su dvije knjige nošene takvim jezičkim zanosom i tako izuzetnom sugestivnošću, da su se i nama štokavcima, od prvog kontakta s njima u njihovoj punoj opčinjujućoj izuzetnoj vrijednosti. Šteta! pomislili su mnogi među nama, što ta Krležina kajkavština, što ta Franičevićeva čakavština nisu i danas živi književni jezici“. No, Vaša su pitanja takova da bi se pravi odgovori mogli dati u nekoliko opširnih rasprava. Reći ću ono što u ovom okviru mogu. Počeo sam pisati na standardnom književnom jeziku. Ali, čakavska je riječ bila u  meni tako reći od rođenja. Kad sam počeo pisati već sam znao „Bodulske pisme“ Pere Ljubića iz dva kilometra udaljenog sela Varbanja. Ali, na ideju da i ja mogu pisati pjesme na govornom jeziku došao sam „slučajno“. Prve čakavske stihove napisao sam kao pismo prijatelju. I tako otkrio neslućene mogućnosti. U prilog mi je išla  već poznata i priznata čakavska poezija. Motiv je bio to: prići bliže zemlji, izraziti otočkog čovjeka njegovim autentičnim, a ne „knjiškim“ govorom. I tradicija. Hvar ima veliku buntovnu tradiciju. Matija Ivanić je još živio u ljudima. A ja pamtim i oštre borbe za agrarnu reformu. Bio sam još dječak kad su žandari odveli devet ljudi iz mog sela u Split u zatvor, gdje su bili osuđeni, a neki i premlaćeni. Među njima je bila i jedna žena. Još je živ čovjek koji je primljen u Partiju kad je meni bilo 31 godina. Moj otac je bio antiklerikalac od izbora 1967. godine, a komunista je od mojih prvih zapamćenja. No, ni kulturna tradicija nije bila manja. Ta mi je tradicija pomogla u mom nastojanju da me pošalje u školu, a i pisati sam, čini mi se, počeo po unutarnjem impulsu, ali i pod utjecajem te tradicije. Pjesnika Tresića Pavičića gledao sam kao dječak u djedovoj i našoj kući. Vidio knjige koje je on napisao. No, ne znam je li to baš slučaj što od roda hvarskih Franičevića, po muškoj i ženskoj lozi, vuče korijen sedam priznatih pjesnika. Osim nas dvojice braće tu je Dako Anđelinović, Živko Jeličić, čika Andra Franičević, srpski dječji pjesnik, kojemu su preci iz Sućurja, odakle su i moji stari Zvonimir Mrkonjić i Neven Jeličić. A stihove su pisali i moja braća Dinko i Stipe koji su bili novinari. Stipe je nešto stihova i objavio. Stihove je objavljivao i brat Danka Anđelinovića, Berislav.


Djetinjstvo je važan period u životu svakoga čovjeka, posebno pjesnika. No, njima „životni put“ tek počinje. Ono živi i u mojoj i u Jurinoj poeziji, samo na drugi način. A Jure je svoj pripovjedački dar „naslijedio“, čini mi se od djeda po majci, ja sam „više“ Franičević. Uostalom, stihovi nisu bili dovoljni, ni meni, ni Juri. On je krenuo prema romanu, ja prema esejistici i znanstvenom radu.


Sudbina bi dijalektalnog pjesničkog izraza morala biti predmet posebne studije. Suviše je to suptilno pitanje da bi se moglo „apsolvirati“ s nekoliko rečenica. Svakako se može reći da „prežvakavati djedovsku slamu“ zaista nema ni poetskog rezona, a ni mogućnosti. A što u tom pogledu sadašnjim dječacima nudi njihovo djetinjstvo u Varbanju ili Vrisniku, nije lako reći. No, Mikule Trudnega više nema. On još živi samo u mojoj poemi. Uostalom, zavisit će i od toga hoće li se uskoro roditi – pjesnik.


„Nekako je običaj posebno gledati na Vašu štokavsku poeziju, valjda već i potrebe Vašeg stavljanja u generacijski odnos unutar hrvatske književnosti s pjesnicima kojima ste tom poezijom jezično bliži. Niste li kao izvoran čakavac, dakle pjesnik koji je „naučio“ svoj drugi pjesnički izraz (štokavski) bili u trajnoj prednosti zbog sustavnog obogaćivanja, ispreplitanja dvaju srodnih izraza u jedan nedjeljivi pjesnički i živući jezik? Vaša prva poratna, štokavska pjesnička zbirka !Zvijezda nad planinom“, izašla je u Zagrebu 1946. Možete li se prisjetiti okolnosti izlaska te zbirke, te Vašeg doživljavanja štokavskog izraza kao nositelja Vaše pjesničke misli u to vrijeme?


FRANIČEVIĆ: Izraz „naučio svoj drugi pjesnički izraz“ nije potpuno adekvatan. Kao što sam već rekao, čitati sam naučio već u petoj godini iz knjige na – štokavskom! U školu u kojoj se govorilo štokavski pošao sam u šestoj, u crkvu u kojoj je sve što nije na latinskom bilo na štokavskom još i prije. A ipak, jezik se uči. A pisac ga uči cijeli život. Sve što se zna, osjeća i može u jeziku je. Drugo je što je danas jezik prilično zanemaren, zaturen i to se polupismenost nametnula, gotovo bi se moglo reći izborila pravo „koegstistencije“. No, vi me pitate o primatu mog štokavskog ili čakavskog izraza. Ne bih dao „primat“ ni jednome ni drugome, jer se to ni ne može. Vrijeme će to možda i učiniti, ali autoru samom to nikad neće biti moguće. Ciklus „Zvijezda nad planinom“ nastaje po istoimenoj pjesmi koja je napisana 1940, a napisan je u ljeto 1943, u Pojicima na Hvaru kao neka vrsta fragmenata ratnog lirskog dnevnika dok sam čekao vezu za Korčulu, kamo sam išao kao delegat Oblasnog NOO-a Dalmacije na konferenciju Kotarskog NOO-a. Sama knjiga o kojoj govorite sastoji se zapravo od dvije zbirke. Prva, „Zapisi radosti i gorčine“ sadrži izbor iz predratnih, u prvoj zbirci neobjavljenih pjesama. Druga su te kratke pjesme, zapisi na koljenima, pisani u polju iza međa i gomila u dva prijepodneva. Prvo je izdanje rasprodano brzo, pa je izašlo i drugo nešto prošireno. Trebalo bi jedno treće, pravo. Štokavski mi se izraz nametnuo sam od sebe, jer sam o sebi ili bolje iz sebe, iz svog, a ne Mikulinog doživljaja i govorio. Nisam ni pomošljao da bi to u tom momentu trebalo objavljivati. Jedan prijepis sam već tada dao Juri Kaštelanu. Ni on nije došao na misao objavljivanja. Pa ipak će, 1945. kad je rat već završio i to postati partizanskom poezijom.


Značajan dio svog životnog djela posvetili ste i posvećujete proučavanju starije hrvatske književnosti. Na tom znanstvenom polju u hrvatskoj književnoj historiografiji učinili ste značajan korak u sustavnom okretanju domaćoj tradiciji. Od Vašeg u neku ruku programatskog članka „Marko Marulić i naša književna historija“1946. do opsežne sinteze „Povijest hrvatske renesansne književnosti“ 1983. Prošlo je trideset i pet godina temeljitog znanstvenog rada, brojnih studija i knjiga. Vaša je sinteza pokazala (dokazala) visoko mjesto hrvatske renesansne književnosti u evropskom kontekstu. Vi ste u svom znanstvenom postupku, međutim, u nekoliko odstupili od značajnog prethodnika M. Kombola, upravo u napuštanju posuđenih estetskih mjerila. Mislite li da takva orijentacija, Vaša i Vašim pogledima bliskih pripadnika hrvatske književne historiografije, može doprinijeti ne samo sustavnijem promatranju naše književne prošlosti, već i buđenju književne suvremenosti? U kojoj mjeri dobra književna povijest i kritika doprinose suvremenom književnom trenutku? Koliko je Vaš pjesnički status utjecao na zanimanje za književnu prošlost?


FRANIČEVIĆ: Ako izuzmemo Kombolova predavanja i relativno kratko pripremanje za ispit, proučavanjem starije hrvatske književnosti počeo sam se baviti krajem 1945. Malo čudno! A ipak je bilo tako. Prva je moja rasprava „Marko Marulić i naša književna historija“ objavljena u ljeto 1946. u Krležinoj „Republici“. Pisao sam je, gotovo bih mogao reći, iz pragmatičkih razloga, jer sam osjetio da među nama postoji sve glasnija linija omalovažavanja naše književne baštine. A ja sam već kao Kombolov student osjetio njezinu vrijednost. Kombol je bio izvrstan predavač i veliki znalac renesansne Evrope. To je više, rekao bih, dolazilo do izražaja u njegovim predavanjima nego u knjizi. Imao je i osjetilo za poetsko. Iako se nisam već tada s njim potpuno slagao, fascinirao me nekim stvarima. Čudan je bio i moj ispit kod njega. Zakazao mi je sastanak pred sveučilištem. Malo smo šetali i razgovarali, a onda smo pošli u Medulićevu na ispit. Izvadio sam indeks i stavio na kraj stola. Ali je on nastavljao razgovor. Činilo mi se da Kombol prenaglašava talijanske utjecaje, a premalo istražuje izvorno, naše, nastalo na našem nemirnom i ugroženom tlu. Nisam se usudio da mu to direktno kažem. Rekao sam da bih se volio malo baviti tom starijom, naročito renesansnom književnošću (imao sam za sobom već dvije zbirke pjesama), ali da bih ja glavnu pažnju posvetio autohtonom, našem. Shvatio je. I skrenuo razgovor na tada aktualni „sukob na ljevici“. A onda je neočekivano rekao: „Sad bismo mogli i poći.“ „A ispit“, rekao sam. „Da“, izustio je. „Dajte mi indeks.“ I upisao, naravno, odličan. Kad sam 1945. čuo „Marulića u ropotarnicu“, zgrozio sam se i poslije kraćeg razmišljanja odlučio napisati ono što sam već i prije mislio, da našu kritiku i književnu historiju, često površnu a ponekad i gluhu, a uz to i konzervativnu, konvencionalno faktografsku, pa i klerikalno natražnu treba u koš, a otkriti prave vrijednosti i samoniklost, uza sve zaista velika, a ponekad i plodne talijanske utjecaje, autohtonost, vezanost za domaće tlo i vlastitu povijest u svjetlu našeg vremena. I kad sam u Lucićevoj proslavi u Hvaru morao govoriti o Luciću, pokušao sam otkriti svoga Lucića. Pošao sam od njega samog. I njegovi su mi stihovi zazvonili kao jučer „arecitirani“ uz leut. Bilo je slično i s Hektorovićem, Zoranićem i ostalima, koji su dolazili na red. Otkrivao sam i njihove veze s prostorom i vremenom u kojemu su živjeli, s domaćom literaturom, koja im je prethodila. Vraćao sam se i Maruliću. Plod toga mog novog „čitanja“ tih Splićana i Hvarana i Zadrana bila je knjiga „Čakavski pjesnici renesanse“. Da, bio sam čakavac, a usuđujem se reći i pjesnik i čuo sam, čini mi se, autentični zvuk njihova leuta, uhvatio njihovu riječ, i ne samo riječ, nego i sklad njihova stiha. I već sam se kod obrane doktorske disertacije razišao s nekim profesorima. Da bi „čuli“ autentičnog Marulića, oni su studirali splitski govorni jezik druge polovice XV i prve četvrtine XVI stoljeća, a ja sam studirao vers. Moj se, Marulićev dvostrukorimovani dvanaesterac, znatno razlikovao od Skokova „aleksandrinca“ sročena po izgovoru u Jurkovu selu, i Hrastine filologije. No, na obrani dizertacije još nisam bio dozreo za obranu tog sasvim novog otkrića. Ostalo mi je da radim dalje. Dogodilo se i to da je Gavella, veliki Gavella, pokušao interpretirati Lucića štokavskim akcentom. Uništio ga, istina, nije, ali ga je prilično „oštetio“. Na starigradskoj proslavi, Hektorovića je ipak uspio  - uništiti. Koje čudo da je Velimir Gaj, koji očito nije umio čitati i stihove našeg najskladnijeg leutaša Hanibala Lucića, čuo kao „jarče poskakivanje“, a totalno „gluhi“ Maretić napisao da Marulićeva „pjesnička vrijednost“ ne stoji „baš visoko iznad ništice“. I tako sam pomalo otkrivao da Marulićev književni jezik nije samo splitski govor i da je Lucić bliži štokavštini nego njegov dvije godine mlađi rođak Petar Hektorović, iako su se kretali u istom krugu. I počeo sam sve intenzivnije ulaziti u tu našu dragocjenu baštinu, znajući da nema iole kulturnog naroda koji bi je prezreo.


Krleže već dvije godine nema. Čini nam se kako se naša kulturna javnost, pa i književna historiografija teško na to privikavaju, a što ostavlja mnogo prostora za pogrešne, nerijetko i namjerno izvitoperene interpretacije Krležina djela i života. Vi ste u književnost, recimo tako, ozbiljno ušli zbirkom „Na putu za novi Grad“ 1937, u vrijeme kada je već afirmirani Krleža vodio žestoke rasprave. Od tada ste gotovo pola stoljeća djelovali u istom krugu s Krležom. Novi „Forum“ donosi Vašu, za pristup Krležinu djelu, značajnu studiju „Miroslav Krleža u svom i budućem vremenu“: „...I bit će ponosni da je Krleža bio i da je trajao ovdje na ovom našem prostoru i u najtežem razdoblju naše povijesti i ljudskog postojanja uopće. Bit će to Krleža koji jest. Za sva vremena...Krleža po svojoj i općeljudskoj mjeri za sva razdoblja i sve naraštaje.“


Zamolili bismo Vas da nam kažete kako ste doživljavali Krležu kao mlad pisac, kako kao pjesnik i kulturni radnik iz bliskog mu poslijeratnog generacijskog kruga, te kako ga vidite danas, poslije Njega, kad nam je ostalo samo djelo. Možete li se, i je li to uopće potrebno, u svojim razmišljanjima o piscu distancirati od njegove osobe, „čitati“ ga samo kroz djelo?


FRANIČEVIĆ: Krležino sam djelo upoznao prilično rano, već kao srednjoškolac u Šibeniku. S nekim sam kolegama, koji su Krležu čitali kao i ja, pošao profesoru književnosti moliti da nam govori o Krleži. Jedva smo se spasili od ukora koji je automatski donosio nižu ocjenu u ponašanju i gubitak stipendije. A Krležu sam osobno upoznao tek 1945. godine. Bio sam prisutan i na nekim važnim sastancima 1945. i 1946.godine. Ali, ne pripradam onima koji se usuđuju Krležu prepričavati na svoj način. A za njegov se način mora imati „kompjutorsku“ memoriju, koju ja nemam. To što se nerijetko javljaju i „namjerno izvitoperene interpretacije Krležina djela i života“ pojava je posve obična. Već sam na komemoraciji u JAZU rekao „Veliki je nestao sa scene. Riječ imaju zvani, ali i  nezvani. Oni koji su negdje nekada dodirnuli skute njegova kaputa i oni kojima je zasmetala njegova veličina i nedostižnost. Ili njegovo prkosno „eppur si mouve“.

Proces je taj sasvim normalan. U malim je sredinama obično rabijatniji i groteskniji, ali očekivan i dovoljno jasan. Na kome ćeš postati poznat, ako ne na Krležinom djelu i „susretima“ s njim. Na Krležin sam poziv došao u Leksikografski zavod i kao redaktor za jugoslavenske književnosti u sedam sam godina imao mnogo službenih, poluslužbenih i neslužbenih susreta i mogao sam ga upoznati i kao ličnost. Mogu sa sigurnošću ustvrditi da je i kao čovjek bio mnogo bolji, nego što su oni koji ga nisu poznavali ili su ga poznavali, površno mislili. Ni to moje poznanstvo nije izmijenilo moj način čitanja njegova djela, moj odnos prema Krleži piscu. U krajnjoj je konsekvenci uvijek najvažnije djelo. Dobro sam poznavao i Tina Ujevića. S njim sam se i družio neko vrijeme prije rata u Splitu i Zagrebu. Kao ličnost mi se u nekim stvarima nije sviđao, ali mi to nije smetalo da prihvatim njegovu poeziju i da ga od početka smatram vrhunskim pjesnikom.


-Pisac je situiran u svom vremenu – svaka njegova riječ ima odjeka. I svaka šutnja. Ne može pisac ostati ravnodušan prema revoluciji – na nama je da to ustvrdimo! Dakle, pred piscem se postavljaju izvjesni zadaci implicirani socijalnim ili političkim sukobima. Govorimo o angažiranoj književnosti i neka nam sada Vaše poimanje bude osnovom iz koje bismo mogli izvući praktične zaključke u pogledu angažirane književnosti.


FRANIČEVIĆ: Govoriti o angažiranosti u književnosti danas, i nešto reći što već nije rečeno, gotovo je nemoguće. Za sobom imamo mnoge relevantne tekstove od „Plamena“ i „Književne republike“, od „Predgovora podravskim motivima“ preko „sukoba na ljevici“ i „Dijalektičnog antibarbarusa“ i „Književnih svezaka“ do materijala s Ljubljanskog kongresa a i mnoštva drugih poznatih i manje poznatih rasprava. No, ima i stvari koje možda nije na odmet još jednom ponoviti. Prije svega, u  nas se uobičajilo da kad govorimo o angažiranoj umjetnosti, mislimo isključivo na lijevo usmjerenu umjetnost. Potpuno se zaboravlja da je postojala i još uvijek postoji i desno angažirana, posebno literatura. To je ona klerikalna i profašistička, s kojom je obračunavao Krleža. Ona postoji i danas, u novije se vrijeme sve češće javlja novim metaforama. Uostalom, u krajnoj je konzekvenci svaka umjetnost „angažirana“. Pjesnik piše svoje stihove, romanopisac svoje romane, dramatičar svoje drame, da bi nekome nešto rekao, inače ne bi ni pisao, a kamoli objavljivao, pogotovu u nas gdje je književni rad valoriziran na najnižoj ljestvici ljudskog rada. Ali, umjetnost, i književnost posebno, da bi bila zaista angažirana, mora prije svega biti umjetnost. I Krleža se za takvu angažiranost borio cijeloga života. Književnu riječ ne treba precjenjivati, ali ni potcjenjivati (u ovom njezinom društvenom značenju). Svaka pisana riječ ima bar nekog odjeka. A šutnja? Šutnja ima različitih. Ja sam, npr. zašutio na čakavskom dijalektu prije više od dva desetljeća. Ta moja „šutnja“  je rezultat saznanja da je razdoblje mojih izvornih pobuda prošlo i došlo doba rutinske versifikacije. Mogao sam, recimo, sa svojim poznavanjem čakavske riječi i mnoštvom motiva koje sam još nosio u sebi iskoristiti vještinu versifikacije i napisati dvije-tri knjige čakavskih stihova, ali bez mnogo nade da ću dostići Govorenje ili Srida dneva. I što je tu još najvažnije, nisam više „morao“ pisati. No, šutnja o kojoj Vi govorite, ima druge izvore. Ona može biti i demonstrativna i ona zaista nešto govori. Ali, može biti i prisilna: onda zaista nešto govori. Pisac je čovjek kao i svaki drugi. I ne može biti ravnodušan, ali ima svoje padove i svoje strahove i svoja trenutna prilagođavanja stvarima kakve jesu, a pravi je tek u svojim uzletima, pobunama, vizijama i otporima. Zaista, ne može biti ravnodušan prema revoluciji. No, ima li svaki dovoljno snage da je pokuša i „reći“. „Pred piscem se postavljaju zadaci“. No, mora ih i on osjetiti kao svoje. Zadaci se o kojima govorite, postavljaju pred svakim čovjekom kao pred ljudskim bićem, a kad je takvo ljudsko biće i pjesnik, onda i pred pjesnikom kao ljudskim bićem i kao čovjekom. Ali iznutra. Nikako samo izvana. Naprosto zato što je to premalo da bi se uspjelo. Iskustvo dovoljno uči. Da, zaista „ne treba smetnuti s uma količinu negativnog iskustva koje nam je namrlo posljednje stoljeće“ što je rekao Krleža. Štoviše, pjesnik ni sam sebi ne može uspješno, nametnuti zadatak, ako nije u „skladu“ s čitavim njegovim bićem. Da bismo „mijenjali“ pjesnika, moramo promijeniti čovjeka. Ja sam lijevo angažiran od početka. Moja prva zbirka pjesama nosi simboličan naslov „Na putu za novi Grad“ (s velikim „G“). Moja druga objavljena pjesma iz 1935. završava poantom „i spojit ćemo milijarde duša ljudskih/i gradit ćemo zajedno novi veliki Grad“. Govorenje Mikule Trudnega napisao sam, tako reći, bez primisli na angažman u lipnju 1941. I to je prije partizana bila partizanska poema. Ali, kad sam pokušao pisati „agitke“ (pjesme-leci), nisam uspijevao ni kao ilegalac u Splitu ni kao rukovodilac Kotarskog NOO-a na Hvaru. Praktičan zadatak? Recimo, da bismo imali angažirane književnike, moramo imati angažirane ljude, ali slobodne od pritiska.


-Nije sporna tvrdnja da socijalistička umjetnost nema izgrađene baze i da u njoj govor nije moguć. Posve je drugačije s „umjetnosti revolucije“. Ne, nije riječ o novoj umjetnosti, riječ je o borbi za novu kulturu, nov način osjećanja i gledanja stvarnosti. Kakva je u tom pogledu, recimo to tako, „zadaća“ književnosti, pjesništva, i je li se uopće pred književnošću mogu postavljati zadaci? 


FRANIČEVIĆ: Govoriti se o „zadaći“ književnosti može samo uvjetno, preciziravši značenje te riječi. Još prije rata, 1940. objavio sam u Splitu feljton pod naslovom „Što očekujemo od čakavske poezije“, ne „Zadaci čakavske poezije“, nego to, „što očekujemo“. Jer zadaci se u poeziji u pravilu ne mogu postavljati. Rijetko se dogodi da pjesnik po narudžbi napiše dobru pjesmu, kao što sam rekao, ni onda kad se sam s narudžbom slaže. Meni se samo jednom dogodilo. Poemu „Teatar farski“ napisao sam uoči Drugog zasjedanja AVNOJ-a ujutro za večernju priredbu u starom Hvarskom kazalištu, koje smo tom priredbom i otvorili. Ali, tražio se govor. A unutar govora rodila se i pjesma.


Svaki bi drugi tretman, čini mi se, vodio prema ždanovizmu. Već sam govorio o našem pokušaju prihvaćanja teorije socrealizma. Namjerno nisam spominjao ždanovizam, iako oni slabije upućeni to poistovjećuju. Ždanovizma, (pravog) naime, bez administrativno-političke prinude , ni bez stroge idejne cenzure i predcenzure nema. U vrijeme našeg pokušaja da u „interesu“ socijalizma prihvatimo socrealizam nije bilo ni jednog slučaja ždanovskog pristupa. Nitko nije zbog literarnog djela bio proganjan. Naše su kritike bile oštre, često i bezobzirne pa i pretjerane, ali nisu išle ad hominem nego ad rem. Osim toga, ni jedno vrijedno djelo u tom razdoblju nije ostalo neobjavljeno. I pisce koji su bili kritizirani, štampali smo prije i poslije kritike, čak i ona djela za koja smo znali da će biti tretirana kao „dekadentna“. Mogao bih navesti prilično mnogo konkretnih primjera, ali u ovom okviru to nije moguće. Istina, događalo se da su te naše na svoj način ipak makar i naivno dobronamjerne kritike dobivale težinu koju im nismo željeli dati. Uostalom, bili smo i sami kritizirani, ali smo prema administrativnim metodama i predcenzuri koja bi dovela do zabrane štampanja bili posve određeni.


Umjetnost revolucije nije nastala ni iz čega, a niti je završila s 1945. Ona u nas počinje s „Plamenom“ i traje još i danas. Uloga književnosti? Tko da na to odgovori? Ona potiče i razvija kulturu, a bez kulture nema i ne može biti ni razvijene privrede. Ali, ona i zavisi od kulture. Na nekulturne i manje kulturne ne može ni djelovati, jer do njih ne stiže.


Pitanje odnosa umjetnosti i politike je složeno i vjerojatno u propitivanju karaktera tog odnosa ne bi valjalo ići putem shematskog pojednostavljivanja.

Istina je da sektor, područje umjetnosti nije takvo u koje je politika, ili određenije, partija pozvana da komandira. Ali, koliko ima razloga da (partijskim ili) političkim ljudima oduzimamo pravo da o umjetnosti govore i djela prosuđuju na politički način?   

FRANIČEVIĆ: Odnos književnosti i politike? I to bi tražilo studiju. Politika želi imati „svoju“ književnost. No, književnost nije nikada uspjela potpuno apsorbirati nijedna. Uostalom to ne bi bilo dobro ni za književnost, ni za politiku. No, isto tako i pisac je kao i svaki drugi čovjek, ovako ili onako i politički opredijeljen. Neki od njih svim svojim bićem pripadaju svojim partijama i na toj se liniji bore cijeloga života. No, to ne znači da su podvojene ličnosti. Pogotovo ako je riječ o revolucionarnoj partiji. Pjesnik i revolucionar su u mnogočemu slični ne samo što jedan i drugi gledaju naprijed nego i zato što su u svakom trenutku svjesni da od dalekog ima još dalje. Građanski je političar po prirodi stvari uvjeren da je najbolje ono stanje u kojemu je na vlasti, te isto tako prirodno teži „ovladati“ i umjetnošću bez izvanjskih pritisaka na druge načine. On također zna da je sve u krajnjoj konzekvenci politika, pa i književnost.


O književnom djelu kao političkom činu u slobodnoj zemlji mogu raspravljati svi, pa i političari kao što i književnici o politici. Naravno, politika, posebno politika dana ne može biti isključivo jedino mjerilo za umjetničko djelo. Ona u pravilu treba u određenim slučajevima kazati i svoju riječ, ali ne da vrši administrativni pritisak. Ali,  ima i takvih „književnih“ djela koja su više političko nego književno djelo. I kakva bi to bila sloboda kad bi se političarima oduzelo pravo intervencije? No, isključivo pragmatičko gledanje na književnost postaje opasnim za samu politiku koja tako gleda. To se obično prije ili poslije i pokaže. U tome smo baš mi iz borbe protiv staljinističkih koncepcija izvukli veliko iskustvo. Krajnosti su na tom osjetljivom tlu uvijek štetne. No, sve su to vrlo složene teme, koje bi tražile mnogo duže razgovore. 


Kada ispitujemo odnos inteligencije prema komunističkom pokretu i partiji u međuratnom razdoblju, zapaža se da taj odnos nije lišen napetosti i protuslovlja. Pa, čak i kada je riječ o inteligenciji koja je bliska, ili se samo smatra bliskom radničkom pokretu. Kao paradigma uzima se tek „sukob na ljevici“. Mi vrlo često čitamo različite interpretacije tog sukoba, nekada tako oštro suprostavljene, da jedna drugu isključuju. Bilo bi dobro kada biste iznijeli i vlastito viđenje toga sukoba. 

FRANIČEVIĆ: Znamo što je inteligencija kao društveni sloj. No, ne tako sigurno kad govorimo o tome što ona obuhvaća. U širem bi smislu obuhvaćale sve visokoobrazovane građane, ali u užem smislu „samo oni koji kreativno razvijaju znanstvenu, umjetničku, ili općekulturnu djelatnost“. Pripadaju li inteligenciji i oni koji nemaju formalne kvalifikacije, ali mnogo znaju i umiju misliti svojom glavom? Znao sam mnoge koji su završili fakultete, ali de facto nisu bili intelektualci, pa makar bili i sposobni stručnjaci, a znao sam isto tako i prilično veliki broj radnika i seljaka koji su i po znanju i po shvaćanju to bili. Napetost i protuslovlja? Pa, intelektualci su i Marx i Engels i Lenjin. Inteligencija je i u nas i prije rata i u vrijeme revolucije široko predstavljena u vrhovima pokreta. Od Moše Pijade i Kardelja i Kidriča i Bakarića i mnogih drugih. I postotak je intelektualaca koji su sudjelovali u NOB visok. Sjetimo se samo koliko je književnika, likovnih umjetnika, muzičara i glumaca iz Hrvatske bilo u partizanima. Uostalom, znamo i to da je buržoazija, gdje je god došla na vlast „sa svih dotadašnjih dostojanstvenih profesija na koje se gledalo sa strahopoštovanjem skinula svetačku aureolu. Ona je liječnika, pravnika, svećenika, pjesnika pretvorila u svoje plaćene „najamne radnike“. To su rekli Marx i Engels.


Međutim, istina je i to da je inteligencija kao „međuklada“ raslojena i da su pojedinci često dolazili u protuslovlje sami sa sobom. Sukob na ljevici nije bio to. Jedan je dio inteligencije i to važan dio inteligencije, dio radničke partije, drugi joj je dio bio stvarno blizak, treći je smatrao da je blizak pokretu. No, dio je inteligencije angažirano u protivnom taboru, a i oni posve pasivni (koji su „stajali po strani“) svojom pasivnošću su ponekad održavali okupatorsku fasadu. No, i na drugoj strani je bilo i seljaka, pa i radnika. No, ne radi se o klasnom.


I sukob na ljevici nije sukob inteligencije s Partijom. U prvoj su fazi i na partijskoj strani glavnu riječ vodili intelektualci, naravno, u ime Partije, radničke partije. U komemorativnom sam govoru povodom Krležine smrti u Jugoslavenskoj akademiji rekao nešto i o tome. „Krleža nije ni tu mogao pobjeći sebi. Kao dosljedni protivnik svih dogmatizama ondašnjih i budućih nije to ni htio. On je dosljedno branio angažiranu umjetnost, koja nije ni simulacija ni šmira, ni vulgarizacija ni konvencija. No, očito je do Antibarbarusa kao i do Književnih svezaka moralo doći. Zato što je Krleža bio Krleža, koji nije mogao iznevjeriti svoju usmjerenost, pa čak ni svoju kontroverznost i zato što je Partija već čvrsta, svjesna svoje moći i potrebe da oluju koja se spremala, dočeka jedinstvena i dobro pripremljena u svemu. Krleža vjeruje da brani književnost od neknjiževnosti, ali i Partiju od „angažirane“ pseudoliterature i drugih prizemljivanja kao što Partija brani ugroženo jedinstvo svojih redova, neophodno pred kataklizmu koja je dolazila. Činjenica da je do sukoba na ljevici u predvečerje velikoga požara moglo doći bez težih posljedica, govori o izuzetnoj snazi već titovske Partije, ali i o čvrstini Krležine životne opredjeljenosti, koju nikakv sukob nije mogao skrenuti s osnovne putanje. To se ne odnosi samo na velikoga Krležu, nego i na tisuće mladih „krležijanaca“, koje taj sukob nije pokolebao i koji će se tri-četiri godine kasnije naći na svim bojištima širom naše zemlje, da bi mnogi od njih dali i svoje živote“.


-Za razliku od djela Krleže, Cesarčevo književno djelo nije, sve do nedavno, pobuđivalo neki poseban interes književnih historičara i teoretičara. Studijom o Cesarcu Zorica Stipetić otvara jednu istraživačku temu otkrivši nam da književno djelo Augusta Cesarca tek treba vrednovati.


FRANIČEVIĆ: Pretjerano je reći da Cesarčevo djelo sve do nedavno nije pobuđivalo poseban interes književnih historičara i teoretičara. Poslije Oslobođenja je pisano relativno mnogo, a i objavljen je veći broj knjiga. Samo u biblioteci „Pet stoljeća hrvatske književnosti“, u kojoj je Cesarec zastupan s dvije knjige od 1945. do 1966. nalazimo 42 jedinice među kojima je nekoliko značajnih imena. Ušao je 1964. i u biblioteku Srpski i Hrvatski pisci XX veka (bio sam jedan od urednika). Vice Zaninović je o njemu napisao i knjigu. Ne možemo ovdje nabrajati, ali spomenimo Fincija, Vučetića, Popovića, Flakera, Selakovića, Gligorića, Matkovića, Frangeša, Lasića. I ja sam pisao u više navrata. Održao sam 1967. i predavanje na međunarodnom simpoziju u Moskvi. No, to ne znači da je Cesarčevo djelo sasvim proučeno. Ono još nije ni vrednovano kako treba. No, rekao bih da djelo dok još literarno živi i ne može biti proučeno i vrednovano do kraja. A Cesarčevo će djelo živjeti i svaka će generacija u njemu ponešto naći. Istina je i to da do sada pravog izdanja nismo imali. Z. Stipetić je postavila nove temelje kompleksnijem proučavanju i ličnosti i djela. Dovršenje kritičkog izdanja otvorit će i nove puteve prema estetskom u Cesarčevom djelu. No, Cesarec neće biti, niti može biti zaboravljen. Njegovim susretom s Krležom buknuo je Plamen, koji se više nije mogao ugasiti i koji gori još i danas. 


INTERVIEW VODIO: ZLATAN GAVRILOVIĆ KOVAČ

    

  





Dec 9 '12 · Oznake: initerview: marin franičević

Književnica Nancy Huston dobitnica nagrade za najgori opis seksa




Sudački žiri osvojili su njezini "životni opisi", koji uključuju takve rečenice poput "tijelo, to arhaično kraljevstvo koje donosi suze i užase, noćne more, djecu i zasljepljujuću vatru", ili "moj seks, radosno plivajući poput ribe u vodi"

 

Književnu nagradu Bad sex 2012, koja se dodjeljuje za najgori književni opis seksa u protekloj godini, ove je godine dobila kanadska spisateljica Nancy Huston. Kako piše britanski Guardian, Huston su notornu nagradu donijeli "eksplicitni opisi" u njezinu 14. romanu "Infrared", o ženi koja u trenucima strasti ubija svoje ljubavnike.

 

Sudački žiri osvojili su njezini "životni opisi", koji uključuju takve rečenice poput "tijelo, to arhaično kraljevstvo koje donosi suze i užase, noćne more, djecu i zasljepljujuću vatru", ili "moj seks, radosno plivajući poput ribe u vodi".

 

Huston se trenutno nalazi u Parizu, te nije nazočila sinoćnjoj svečanosti dodjele u Londonu, na kojoj se pojavljivanje autora kako bi osobno primili nagradu općenito smatra znakom posebne hrabrosti.

 

No, nazdravilo joj je 400 nazočnih gostiju, a najsrčaniji među njima bili su ostali nominirani – među kojima su se ove godine našli istaknuti BBC-jev urednik rubrike gospodarstva Paul Mason, nominiran za roman "Rare Earth", pjesnik Craig Raine ("The Divine Comedy"), te književni veteran Tom Wolfe ("Back in Blood"), dobitnik 2004.

 

Nagrada – "poluapstraktan trofej koji predstavlja seks u 1950-tima", morat će pronaći svoje mjesto na već prilično popunjenim policama – Huston je već dobitnica prestižne francuske književne nagrade Goncourt, Prix Femine, a bila je 2010. uvrštena i u konkurenciju za nagradu Orange s romanom "Fault Lines"


Autor: HINA

MALA RAZMIŠLJANJA O POEZIJI GOSPOĐE VARGA




Baš je nedavno gospođa Jadranka Varga štampala svoju drugu zbirku poezije pod imenom Predvorje bijele tišine.To je dakle njena druga zbirka poezije mada nekako to začudno djeluje s obzirom da je riječ o jako poznatoj spisateljici koja je svoje poetske priloge pisala u najboljim zagrebačkim portalima za suvremenu hrvatsku poeziju. 


Za razliku od onih spisatelja koji imaju opsežan spisateljski opus i kojima je bilo dostupno štampati knjige bez obzira na političke i socijalne prilike u Hrvatskoj. Zato ja mislim da bi Ministarstvo kulture Hrvatske trebalo ozbiljno porazmisliti o donacijama kada je riječ o talentiranim mladim pjesnicima pogotovo kada imamo u vidu da se radi o njihovim prvim zbirkama. Jer je malo neobično da se prominentni pisci nagrađuju sa tisućama kuna za objavljenu zbirku dok talentirani mladi pjesnici moraju čekati ''bolja vremena'' kako bi štampali svoje prve radove.


Predgovor ovoj drugoj zbirci poezije napisao je jako nadahnuto gospodin Maras. I on je u tom predgovoru dao jednu optimističku ocjenu poezije o kojoj je riječ posebno stavljajući akcent na dva fundamentalna pojma koji tvore poetsku sliku gospođeVarga a to su duševna bol i alternativa njoj-ljubav. Međutim ja nisam siguran da se ovim pojmovima iscrpljuje sva filozofija gospođe Varga. Mislim da je poetska slika daleko složenija i dublja. 


Prvi problem vidim kao problem ritma njene poezije. Što mislimo kada kažemo da čitamo poeziju gospođe Varga? Najprije moram ovdje spomenuti da u čitanje kod ovoga razmatranja ja ne računam na razumijevanje smisla onoga što je pročitano nego je čitanje ovdje djelatnost pretvaranja u zvukove onoga što je napisano ili naštampano kao što je to slučaj recimo kod sviranja po notama. Čitanje i upotreba ove riječi u uvjetima našega svakodnevnoga života nama je naravno prilično dobro poznata. Međutim bilo bi neobično teško da se makar i u grubim crtama opiše uloga koju u našem životu ima ta riječ kada je pretvaramo u zvukove. 


I to se čitanje onda može događati glasno kao recimo kod recitiranja ili pak u sebi. Ako je pak čitanje izvjestan doživljaj prelaza od znaka ka izgovorenom glasu onda svakako ima smisla govoriti o riječima koje su pročitane ili o riječima koje su izazvale izvjesno osjećanje onoga što je pročitano . Naravno postoji mnoštvo osjeta koji su manje ili više karakteristični za čitanje jedne štampane rečenice ili stiha: postoji osjet kada zastajemo u čitanju, kada bolje pogledamo stih, kada pogrešno pročitamo, kada čitamo manje ili više tečno....A isto tako ima karakterističnih osjeta kada se izgovara nešto naučeno napamet. Međutim ima osjeta i kod prepoznavanja smisla ili značenja onoga što je pročitano kao i ritma onoga što se čita ili pak onoga što ima dublje značenje prepoznatljivo iz sintakse i semantike stiha o kojem je riječ. 


Nema nikakove sumnje da ovaj stih gospođe Varga u meni izaziva duboke osjećaje: '' Što je vječnost prema meni, koja plovi ovim Svemirom, i poput zvijezde lutalice, zaogrnuta sam najtišim nemirom?'' A taj osjećaj istovremeno govori o ritmu te poezije. Taj ritam mora biti skladan, on mora pronaći rezonaciju u mojoj duši, on mora biti unekoliko harmonija u kojoj subjekat osjeća jedinstvo sa Kozmosom. I ja općenito mogu reći da je poezija gospođe Varga uspjela u tome da nam približi to jedinstvo ritma, osjećaja i harmonije stiha pa će prema tome ova druga zbirka poezije biti pamćena kao literarni doprinos posebne vrste. I ja se osobno posebno radujemo tome. 


Hvala! 


Napisao: Zlatan Gavrilović Kovač



----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/varga2.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------



Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Dec 3 '12

INTERVIEW: ZDENKO ŠKREB




„Neposredan povod za ovaj razgovor je nedavno objavljeno treće izdanje zbornika „Uvod u književnost“. Prije pet godina Vi ste izjavili da je sramota za bivše članove zagrebačke škole što se ne mogu skupiti da izdaju treće prerađeno izdanje. Kako je ipak došlo do njihovog okupljanja?“


ŠKREB: „Pa, ja sam se obratio na mlađe snage, na Antu Stamaća, i da nije bilo njegove aktivne pomoći, ne vjerujem da bi knjiga izašla. On je shvatio da je knjiga potrebna i zauzeo se za to da privuče mlađe suradnike. Prvotno sam imao plan kako bi mlađa generacija došla do riječi, da upravo mlađi redigiraju treće izdanje, ali je prof. Flaker mislio da je bolje sačuvati vezu sa starijim izdanjima. Plan za treće izdanje napravio je prof. Stamać.“


-„Sistematika spoznaja o književnosti aktualni je problem znanosti o književnosti. Koji su razlozi vodili urednike do ovakvog plana zbornika?“

-

ŠKREB: „Profesor Stamać je mislio da treba skinuti neka starija shvaćanja i uvesti novija gledanja. Točno vam ne bih znao reći što je u svakom pojedinom slučaju bio razlog, ali u cjelini tako velika promjena i nije. Ono što je otpalo, to su pitanja više povijesne prirode, recimo, pregled najstarijih stupnjeva književnosti, onda prvi razvojni stupnjevi književnosti u prvobitnoj zajednici. Toga više nema. Akcent je položen na sadržajnu analizu književnosti. Dakako, postoji vrlo opsežan, instruktivni članak o povijesti književnosti, kako se danas zamišlja problematika i tehnika pisanja povijesti književnosti. Sva težina je stavljena na strukturalnu analizu pojedinog roda, pojedine vrste, strukturalnu, više nego povijesnu. S druge strane, gdje se pojavio nov, mladi stručnjak koji se posebno bavio tim pitanjima, zamolili smo ga za suradnju. Bilo je slučajeva da bismo rado zadržali starog suradnika ali on nije htio, npr. prof. Vratović nikako nije htio pristati na to da ponovo obradi pitanje epskog pjesništva.“


-„Ja bih Vam sada postavio jedno pitanje. Malo prije ste rekli da su urednici više pažnje poklonili stukturalnoj nego povijesnoj analizi. Što je uvjetovalo takav izbor u pristupu?“


ŠKREB: „ Uvjetovalo je to što je strukturalna analiza novina koja se danas još nije svugdje probila u promatranju znanosti o književnosti. Mi smo željeli pokazati kako se književnosti pristupa ako se na nju gleda strukturalno.“


-„Radom na zborniku vjerojatno su urednici bili zabavljeni jednim kriterijem – kriterijem znanstvenosti pristupa književnom fenomenu. Je li taj kriterij bio odlučujući u izboru strukturalne analize?“


ŠKREB: „Sigurno je bio jedan od odlučujućih.“


-„Ovo Vam pitanje postavljam iz perspektive osobnog iskustva. Mnogi studenti, kada je riječ o studiju književnosti, pogotovo oni koji se obrazuju na studiju tzv. komparativne književnosti, nemaju elementarnog znanja o misliocima i teoretičarima književnosti poput, recimo, Lukacsa, Goldmana ili čak Bahtina. Je li izgradnja potcjenjivačkog stava prema pristupu književnosti „sa stajališta totaliteta“ rezultat ideoloških razmimoilaženja, mislim na Lukacsovu teorijsko-političku poziciju, pa je dominacija strukturalističke metode zbog ideoloških razloga donekle i opravdana ili ta stvar stoji drugačije?“


ŠKREB: „Što se tiče Lukacsa, dobro je naglasiti da je jedan od najizvrsnijih poznavalaca Lukacsa u nas, upravo kolega Žmegač koji se u svojim publikacijama vrlo intenzivno pozabavio Lukacsem. I ako čitate prvi članak u „Uvodu“ koji je moj, vi ćete u njemu naći Lukacsevo ime. Prema tome, nije težnja knjige da ide za kakvom metodološkom monopolizacijom. A ono što su Lukacs i Goldmann privrijedili naći ćete na određenim mjestima u zborniku. Samo, knjiga ne želi biti odraz jednog stručnjaka, jednog mislioca, jedne struje, nego želi dati što veći prostor raznim gledanjima, koliko se ona mogu stopiti u jedan. Tako ne vidim da je strukturalističko gledanje isključilo Lukacseve misli koje ostaju odijeljene od njegovih političkih i drugih preokupacija. One i danas vrijede.“


-„Htio bih da i dalje idemo ovim putem. Moje pitanje bilo je postavljeno s obzirom na stanje studija književnosti. Teoretičari, koji pri tumačenju književnog djela pokušavaju izaći iz teksta samog, što podrazumijeva da im je bitan taj „izvantekstualni kontekst“, znači društvo i odnosi u njemu, izvan su stvarnog interesa naših predavača i teoretičara književnosti. Dopustite mi da to bude moja procjena stanja stvari!“


ŠKREB: „Vi inzistirate ovdje na sociološkom gledištu. Meni se čini da sociološko gledište nije nigdje u člancima zbornika iznevjereno, iako se uvijek izravno ne poziva na Lukacsa. Držim da je sociološko gledište, da je kontekst strukture bitan za poznavanje književnosti, ali književno djelo postaje književno djelo svojom strukturom kojom se onda uklapa u kontekst. Čini mi se da su ti sociološki momenti svagdje u prikazu pojedinih rodova i vrsta naročito naglašeni. Ali, meni se također čini da pristup književnom djelu treba ići od strukturalne analize u onom smislu kako su to radili Mukarovsky, Lotman. I oni su naglašavali da književno djelo ne postoji mimo društvenog konteksta. Mukarovsky je izjavio da je svako književno djelo u neku ruku stav prema postojećem društvu, a to je i naglašeno u „Studiji o stilovima“, koju je napisao kolega Žmegač.“


-„Složit ćemo se da je pojam teorije književnosti višeznačan i teorija sigurno ima toliko koliko i onih koje se na ovakav ili onakav način bave književnošću. Zanima me Vaša dijagnoza dominantnih tendencija u našoj domaćoj teoriji književnosti?“


ŠKREB: „Razlika je, recimo, između Solara i Žmegača utoliko što kod ovog prvog dominira filozofski moment. Samo, ja sam se iznenadio kada smo, boraveći tri dana na simpoziju o rodovima i vrstama u Beogradu, čuli prof. Solara kako uspješno na opće divljenje, diskutira mimo filozofskih implikacija na osnovi strukturalnih osobina vrste i roda.


Kod kolege Žmegača imate tendenciju izvanredne idejne preciznosti, kojom će on iz različitih suprotnih stavova formulirati jedan, po njegovom mišljenju ispravan stav. On je napisao za ovaj „Uvod“ članak o povijesti književnosti i tu je došao do vrijednih spoznaja. Vi ćete vidjeti u tom tekstu precizne odrednice kako se treba odnositi prema povijesnoj mijeni. Iz samog stanja stvari, bez filozofskih dedukcija – filozofske dedukcije nisu stvar kolege Žmegača, nego iz precizne pojmovne analize – on može ustvrditi da između pojedinih stilskih formacija, povijesnih, nema smisla vrednovanje. Vrednovanje ima ulogu jedino unutar jedne formacije. 


Još bih dodao jednu stvar – upravo ju je precizno mišljenje kolege Žmegača privrijedilo našoj znanosti iako, bojim se, još nije općeprihvaćeno. On se u svojoj studiji „Književnost i zbilja“ pozabavio pojmom totaliteta i ustvrdio, vrlo uvjerljivo, da pojam totaliteta nema opravdanosti, nema smisla kada govorimo o književnom djelu. Jer svako je književno djelo jedan mali isječak općeg društvenog života, iz pojedinih njegovih dijelova stanovnici neke druge planete ne bi mogli stvoriti sliku o životu čovječanstva, samo o životu pojedinih partija. Drugo, on je u toj studiji iznio mišljenje da u povijesti književnosti ne valja upotrebljavati pojam „razvoj“. Jer, književnost ne ide od slabijeg k boljem, ona ide iz jedne faze u drugu. Svaka ima svoju povijesnu opravdanost, zato on i zagovara termin „mijena“, „Povijesna mijena“, a nikako razvoj. Potpuno se slažem s oba rezultata Žmegačeva mišljenja i to je primjer onoga što naročito poštujem kod njega – idejna preciznost u mišljenju.“


-„Ja se ne bih složio s kolegom Šušnjarom, koji smatra da je sistematika spoznaja o književnosti aktualni problem znanosti o književnosti. Jer, mišljenje koje znanost prepoznaje u sistematici, samo je predznanstveno mišljenje. I nije to ono što je sporno. Znanost računa na onaj tanak sloj kojeg je moguće formalizirati i destilirati u zakone. Na planu analize, onda književno djelo promatramo kao jednu relativno stabilnu strukturu, kažem relativno, jer imam u vidu one dinamičke elemente koji nisu objašnjivi sa stajališta strukturalističke metode. No, nije li prevladavajuća tendencija strukturalnog promatranja znanosti o književnosti naprosto rezultat napora da se utemelji jedna jedinstvena, cjelovita i sustavna znanost o književnosti?“


ŠKREB: „Pa, ne postoji takva znanost o književnosti, to je vama jasno kao i meni. Štoviše, kod mnogih uglednih stručnjaka postoji tendencija da se ospori termin znanost o književnosti.


Samo, ako ste pročitali moj prvi članak, tamo sam se tim pitanjem pozabavio. Koliko može biti znanstvenosti u prikazivanju književnosti? Vi ste rekli da znanost ide zakonitostima. Ja ne bih ostao kod pojma zakonitost, uzeo bih radije pojam pravilnost. Postoje pravilnosti u gradnji pojedine strukture, a niotkud vam se to ne nameće kao zakonitost. Htio bih vam spomenuti jedan primjer iz srodne znanosti, lingvistike. U lingvistici se govori o glasovnim zakonima i prije se držalo da oni nastupaju mehanički. Danas se zna da su oni rezultat društvenih procesa, povijesne mijene, i mnogi danas u Njemačkoj upotrebljavaju izraz pravila, glasovna pravila. Što se tiče znanstvenosti, jedna bi tendencija trebala biti: podići proučavanje književnosti iz esejistike i približiti ga što više mnogo točnijem, preciznijem prikazivanju. Za to je potreban u prvom redu instrumentarij preciznih pojmova i to je ono čime znanost o književnosti najviše oskudijeva. Ako se u Beogradu tri dana govorilo pojmovima roda i vrste i nije se došlo do zaključka, onda to pokazuje da je to ona bolna točka znanosti u književnosti. Pojmovi nisu ujednačeni i usklađeni, mi ne možemo znati, kada netko govori o realizmu, što on zapravo razumijeva pod terminom realizam.


Sovjetski su stručnjaci, a to i danas zastupaju, uveli za način pisanja književnika pojam metode. Tako se pisac služi npr. romantičkom metodom pisanja ili realističkom. Svetozar Petrović je naglasio da mu se čini da pojam metode, onako kako se upotrebljava u prirodnim znanostima nije adekvatan u povijesnim znanostima, među koje ide i znanost o književnosti. Prema tome, govoriti o realističkoj metodi pojedinog književnika čini mi se neprimjerenim. 


I još nešto, zašto se mijenjanju stilske formacije u književnosti? Vi znate dobro kao i ja da su ruski formalisti to pripisivali internim procesima na području književnosti same. Vi ćete vidjeti u zborniku da je svagdje naglašeno da su to sociološke razlike. Jer, pojedina stilska formacija odgovara sociološkim, dakle društvenim potrebama i htijenjima određene društvene zajednice. Ali, ja ne mogu jednim terminom kao realizam sve reći. Ja moram strukturalno razložiti što mislim pod tim terminom i što mislim pod pojmom „djelo realizma“. Kako ćete vi doći do sociološkog poimanja mijene književnosti ako niste naučili gledati književno djelo u onom što je specifično književno. A to je veliki dobitak kojeg su privrijedili ruski formalisti iako se mi danas u mnogo čemu njih ne držimo. Kada sam bio u Berlinu 1964., onda su tri jugoslavenska germanista bila pozvana u DDR jer je upravo DDR bila priznata od Jugoslavije. Ja sam profesoru Thalheimu koji je naglašavao taj socijalni moment rekao: „Ali, mi ipak trebamo znati pokazati razliku između političkog uvodnika i književnog djela“. Naravno, to je stvar književnog stručnjaka.“


-„Dakle, nešto se opire sociološkoj analizi, no apsurdno je odbacivanje onih teoretičara kojim se najmanje može osporiti znanstvenost. Po čemu je to „stajalište totaliteta“ manje znanstveno od nekog drugog? Veza npr. Lukacsa i Lotmana je izuzetna!?“


ŠKREB: „Lotman npr. ima pojam kulture, mada mu je to kasnije osporeno zbog načina kako je taj pojam prikazivao. Ali, on je došao do pojma kulture istražujući strukturu. Jer, dopustite mi da citiram samog Lukacsa: „Ono što je povijesno značajno u književnom djelu upravo je forma.“ To je Lukacsova rečenica. Formi vi ne možete drugačije pristupiti nego razlažući njezinu strukturu. Ako pojedino književno djelo karakterizirate jednim jedinim pojmom, onda o tome ne može biti diskusije. Jer vi ili pristajete uz taj pojam ili mu proturječite. Ali, ako razlažete književno djelo na njegove sastavine, koje su većim dijelom povijesno indiferentne i tek u strukturi one zadobivaju značajke romantizma, realizma, baroka itd. Onda vidite pred sobom povijesnu mijenu, što je nova sociološka zahtjevnost promijenila, što je dodala ili izbacila. Ali, ako nisam kadar sagledati književno djelo u njegovoj kompleksnosti, onda u analizi ne možemo sačuvati znanstvenu vrijednost.“


-„Da, slažem se s Vama. Kako stoji stvar s Goldmannovim pojmom relativnog totaliteta?“


ŠKREB: „Gledajte, ja sam čitao „Le dieu cache“. „Skriveni bog“ je prikaz tragedije francuskog klasicizma: To je izvanredna knjiga, ali od čega Goldmann počinje – on počinje od analize tragedije kako bi onda protumačio zašto je ta tragedija cvala u doba jansenizma, zašto je zadobila svoje društveno značenje, i zbog čega je tragedija kod Racinea upravo onakve forme zadobila. Ali, on je najprije morao analizirati pojam tragedija.“


-„Ovaj novi „Uvod u književnost“ nemoguće je odvojiti od časopisa Hrvatskog filološkog društva „Umjetnost riječi“, kojeg je dvadesetpetogodišnjica izlaženja obilježena prošle godine.“


ŠKREB: „Časopis je kao što znate počeo izlaziti 1957. i okupljati sve što je do tada bilo napredno u znanosti o književnosti, a onda se naprednim označavalo upravo strukturalno određenje protivno apsolutnom sociološkom promatranju koje je davao vulgarni marksizam, recimo Timofejeva. Mi smo bili napadani kao formalisti, bili smo neko vrijeme pomalo i proskribirani. Međutim, pokazalo se da  jedno s drugim ne stoji u opreci, da je jedno preduvjet drugoga. I tako, ako se danas spominje zagrebačka škola – koja više ne postoji, ona se potpuno raspala, svi su krenuli svojim putem, nema više homogenosti te grupe – onda se on spominje s priznanjem. 


U „Umjetnosti riječi“ su pisali svi ti stručnjaci koji danas imaju velikim dijelom i svjetsko priznanje: Flaker, Žmegač, Frangeš, Vončina, Katičić. To je bilo okupljalište znanstvenosti, a tada je znanstvenost značila ne biti prikovan uz jednu fiksiranu teoriju, znanstvenost je značila imati širok pogled na sve strane, uvažavati sve mogućnosti pristupa književnosti. A prije svega toga stoji, a to sam i istakao u „Spomenici“ za filološko društvo, prekid s Informbiroom. Bez toga ništa. To je značilo imati otvoren pogled na sve strane svjetske znanosti, a ne služiti jednoj određenoj tendenciji. Titovo djelo je dovelo do cvjetanja na sve strane, bile su to krasne godine, te godine su i rodile naše filološko društvo, kasnije i časopis i osigurale mu veliku rezonanciju u našem društvu. A onda su nas zvali i da održavamo predavanja u Zagrebu, Karlovcu, Varaždinu, Osijeku.


U Zagrebu smo održavali seminare i onda nam je jednoga dana Nada Sremec, direktorica poduzeća „Znanje“ poručila da dođemo k njoj i predložila nam da sakupimo taj materijal i da objavimo knjigu. Tako je došlo do „Uvoda u književnost“ 1961. godine. Sada moramo jedno reći: možda će se nekom čitatelju pokoji članak činiti prihvatljivijim u strom nego u novom izdanju. To se može dogoditi, ali cjelina tekstova u trećem izdanju ipak govori za sebe. 


Mislite li da je trebalo u „Umjetnosti riječi“ uvoditi aktualne diskusije, ne one spoznajne i pojmovne?! Svim je suradnicima i urednicima ovog časopisa jedna žalosna pojava svjesna od početka – časopis nije ostvario jedno područje koje je trebalo ostvariti – to su recenzije. Recenzije u časopisu manje-više su slučajne. Drugo, časopis se svjesno klonio polemika. Ako je nekada i trebalo lupiti po nekome, to nije učinio. Polemika je istina bilo, moja polemika s Katičićem o području književnosti, bilo je i drugih takvih, ali ne polemika koje bi i zadirale u srž. Prvo, jer je časopis želio imati što veći broj primatelja u Jugoslaviji i nije želio oneraspoložiti eventualne čitatelje, a drugo, časopis je bio svjestan da živi od dotacije. Znali smo da dotaciju nećemo staviti u pitanje, ako se držimo srednje linije.“


-„Nije li, dakle, stanoviti oportunizam kreirao politiku časopisa ili je on proizlazio iz potrebe znanstvenog utemeljenja područja kojim se časopis bavio?“


ŠKREB: „Pa, ja bih rekao da znanost o književnosti nije dovela do pozitivnih rezultata kao recimo fizika. Pa i vi, kolega Gavriloviću, i ja, imamo različito mišljenje o ulozi sociologije u tumačenju književnosti. I sada da ja napadnem ekstremnu sociologiju i ekstremni strukturalizam...“


-„Znam da se tek iz sukoba oslobađa nova kvaliteta, ne mislim da je to nešto loše.“


ŠKREB: „Ako ste čitali članke, mogli ste vidjeti u časopisu da se vodi računa o drugom mišljenju, da se ono u pristojnoj formi i pobija i vlastito objašnajva, samo nikada u obliku oštre polemike. Mislili smo da precizno iznošenje znanstvenih uvjerenja i znanstvenih istina može i bez ovog borbenog prizvuka dovoditi do nekog rezultata. A, mislim, ugled koji časopis uživa, pokazuje da to nije bio najlošiji potez.“


-„Kako se znanost o književnosti, bez obzira kako je sada definirali, nosi s jednom čudnom literaturom. Mislim na ona djela koja su objavljivanjem digla toliko prašine zbog svoje političke tendencioznosti. Kako se znanost o književnosti snalazi u ovom polju ideološkog i političkog? Jer, kada je riječ o znanosti i metodi, onda se držimo Manneimovog stava da i posve „čista“ znanstvenometodološka načela stoje u suglasnosti s ideološko-političkim tendencijama!“


ŠKREB: „ Stoje u suglasnosti za promatrača. Da vam uzvratim pitanjem - a jesu li oni koji zastupaju ta metodološka načela svjesni toga u službi koje ideologije oni stoje?“


- „To je pitanje, naravno.“


ŠKREB: „Ja mislim da nisu. I zato nam je potrebno jedno metapromatranje znanosti o književnosti, kako bi se istražilo u službi koje ideologije ovo aktualno promatranje stoji.“


-„Neki teoretičari vole govoriti o metaznanstvenosti znanosti o književnosti. Ali, ja doista ne znam što bi u ovom smislu značila „metaznanstvenost“. Je li to nešto što određuje poziciju povrh znanosti same ili je to nešto što je sa strane ideologije, pa s  ideologijama nema veze? Dakle, i to je pitanje, a na njega znanstvenik valja odgovoriti!?“


ŠKREB: „Nisam naročit ljubitelj tih meta-pojmova, ali vi znate da postoji jedna posebna znanost koja se zove epistemologija, njemački „Wissenschaftskunde“, a engleski „science of science“. Što je ta znanost? To je niz tekstova s određenim tvrdnjama i ovi se tekstovi mogu podvrći sustavnom ispitivanju. To čini i Mannheim kada veli da nalazi u njima elemente ideologije. Znanost o književnosti je zapravo literaturologija. Ovom izrazu odgovaraju ruski „litaraturovedenie“ i njemački „Literaturwissenschaft“. A čega je dio literaturologija? Naravno, sociologije. Ne može znanost literature bez sociologije, ali ona je literatura, a ne politički uvodnik.“


-„Točno, ali književno djelo može biti i politika i još kakva politika, ono može biti političkim uvodnikom! Do Althusserovih postavki ne držim mnogo!“


ŠKREB: „Nemojte miješati misaona djela s književnim djelima. Književno djelo postaje takvo kada se doživi, kada na čitatelja izvrši određeni utjecaj. Najveći je dobitak znanosti od književnosti, od 1967. na ovamo, bio kada je to iznio Jauss i nema karakterističnijeg doprinosa znanosti, nego u znanstveno primatranje uvoditi pitanje recepcije.“


-„Zagovornik ste Lotmanove teze da se društvena funkcija strukture književne vrste sastoji u tome što ta struktura slušatelju ili čitatelju predočava model svijeta, teze koje implicira društveni angažman pisca. U kojoj mjeri je ta angažiranost predmet proučavanja znanosti o književnosti?“


ŠKREB: „Što vi podrazumijevate terminom društvena angažiranost pisca? Dopustite mi da vam ponovim ono što sam jedanput napisao. Angažirana književnost u smislu u kojem se upotrebljava je netočan termin. Sva književnost je angažirana. Svako književno djelo je u određenom smislu angažirano jer je napisano za nešto i protiv nečega, inače ne bi postojalo. Samo taj angažman može biti različite prirode, može biti općeljudski, općedruštveni ili specifičan u odnosu na jednu društvenu epohu, na jednu ideologiju ili uvjerenje. Flaker je, nakon što je Pasternak dobio za „Doktora Živaga“ Nobelovu nagradu, napisao jedan članak, „Doktor Živago bez senzacije“. To je odgovor. Naime, u jednom sam predavanju, oprostite mi što sebe citiram, ali ne ide drugačije, istaknuo da je svako književno djelo kada se pojavi nositelj triju vrijednosti koje ne odlučuju o njegovu značenju. Jedno je vrijednost aktualnosti. Tako je njemački pisac Rolf Hochhuth 1963. Napisao dramu „Namjesnik“ gdje je javno napao Pija XII. To djelo se prikazivalo po čitavoj Evropi. Prikazivalo se svagdje, danas to djelo više nitko ne spominje. Ili, imate vrijednost informacije. Zašto je „Doktor Živago“ uspio? Čitao sam ga u originalu i snebivao sam se kako je to primitivno pisan roman. Nakon romanske tehnike Tolstoja i Dostojevskog, da se takav roman nagrađuje, to mi je bilo potpuno nerazumljivo. Zašto? Zato jer su ljudi cijenili da dobivaju nepatvorenu informaciju o ruskoj revoluciji iz tog romana, neromantiziranu.“


-„Mogućnost znanstvenog proučavanja umjetničkog karaktera književnog djela vidite prvenstveno u analizi jezičnih mikrostruktura – muzikalnost, pjesničke figure, sintaksa rečenice i cjelovitosti od njih izgrađene strukture...“


ŠKREB: „ Mnogo sam naučio od Jakobsona i od Lotmana, samo meni je Mukarovsy bliži. A što bih o tome rekao? Čini mi se da treba znati progovoriti o značajkama književnog djela. Čitavo djelo se pojavljuje u određenoj strukturi, a ta struktura može imati velike estetske vrijednosti, ali i ne mora, jer u strukturi ne leži tajna. Kako doći do spoznaje tih estetskih vrijednosti? Meni se dosta prigovaralo kada sam rekao da tu treba vladati stilski sklad jer ako je djelo samo po sebi neskladno, kakav će biti stilski sklad. Samo, čini mi se da, ako je djelo svjesno neskladno, onda je sklad upravo u tome da je ono svjesno neskladno. Što bih dalje o tome rekao? Pa, ne znam, samo mislim da netko tko se želi baviti književnošću kao stručnjak, treba imati profinjeni osjećaj za jezičnu izražajnost. Ingarden je u jednoj studiji rekao da su značajke umjetničkog djela latentne. Književni stručnjak treba ih otkrivati sposobnošću jedne izgrađenije jezične osjećajnosti. Jer, muzičar mora imati dobar sluh, mora imati osjećaje za muzičke odnose, pa tako mislim da i književni stručnjak mora imati osjećaj za jezičnu izražajnost, za odnose koji se mogu postići u jeziku. Čitajući književne kritike u  časopisima ili našim novinama, malokad sam napao pisca, za kojega bih rekao: vidiš, u toga postoji izrazita jezična osjećajnost.


A treće je vrijednost intimnosti. Tako će „Balade Petrice Kerempuha“ za kajkavca imati veću vrijednost jer ima intiman odnos prema kajkavštini. Ali, to ne odlučuje o značenju djela. Prema tome, treba spomenuti idejnu usmjerenost i tendenciju djela, ali djelo treba proučavati bez obzira na tu tendenciju, u njegovoj umjetničkoj strukturi. Ako je ta umjetnička struktura superiorna unutar jedne stilske formacije, treba to istaknuti, a sama ta tendencija ne daje joj veću vrijednost.“


-„Ono što me sada zanima jest pitanje tzv. krize povijesti književnosti. Solar na jednom mjestu kaže da je kriza povijesti književnosti prisutna u suvremenim naporima oko konstituiranja autonomne, egzaktne nauke o književnosti, kriza je ideja povijesti književnosti izgrađene u okviru opće ideje historizma. Kako Vi ocjenjujete ovaj Solarov stav?“


ŠKREB: „ Jauss je svoju čuvenu studiju iz 1967. Publicirao, povezujući se upravo na krizu povijesti književnosti. Slažem se sa Solarom. Svaka kriza povijesti nečega, je u isti mah kriza historizma. Samo, iz te krize treba izaći i može se izaći. Kolega Žmegač pokazuje kako se može izaći iz krize upravo pozivajući se na Lukacsa da u formi gleda povijesni moment koji se objašnjava sociološki.“


-„ Je li moguća jedna marksistička povijest književnosti?“


ŠKREB: „Na to ću vam uzvratiti pitanje, što za vas znači pridjev marksistički. Opće je uvjerenje kako znamo, a pretjeranosti su koje to poriču, da je Marx jedan od najvećih mislilaca prošlog stoljeća i da je ono što je on privrijedio prihvaćeno čak i od onih koji njega in toto poriču. Dakle, sociološki momenti, klasni momenti, momenti klasne borbe. Što bi pored toga za vas značilo još marksistički?


Vidite, jedan čovjek koji je daleko od svakog marksizma, ali izvrsni stručnjak, to je gottingenski profesor, slavista Maximilian Braun, 1968. Odlazio sam na pojedina njegova predavanja o komparativnoj povijesti slavenskih književnosti – tu je komparativno bilo samo ornament – prikazivao je književnosti jednu za drugom. Ja sam došao baš na dubrovačku i dalmatinsku. Kako je on mogao prikazati Nijemcima dubrovačku i dalmatinsku književnost? On je najprije prikazao kulturnopolitičke i ekonomsko-socijalne prilike Dubrovnika i Dalmacije. Inače bi se termini koji su zajednički u raznim književnim povijestima pogrešno shvaćali. To je moralo biti projicirano na one posebne prilike. Ali, unutar tih prilika, on je znao razlikovati pastoralu od melodrame, od epa itd. A to su strukture.“


-„Vaš članak „Za koga piše pjesnik?“ završava navođenjem epigrama Grillparzerova: „Blago umjetniku koji je obrazovan, ali uz uvjet, kad stane stvarati treba na svoje obrazovanje zaboraviti.“ Je li za hermetičnost moderne književnosti „kriv“ samo autor koji ne želi zaboraviti na svoje obrazovanje?“


ŠKREB: „ Meni se čini da je hermetičnost suvremene književnosti znak dekadencije građanske klase.“


-„Ako se ne varam, to je i Lukacsevo mišljenje.“

ŠKREB: „ Da, znate, ja sam lukačevac sans de savoir.“ 


-„Koji su Vas to znanstveni motivi odveli do proučavanja trivijalne književnosti?“


ŠKREB: „Ljubav prema detektivnskom romanu, ne slažem se da je ovaj roman bolji od ostale trivijalne književnosti. Ona je društvena pojava, jedna društvena tendencija kao i science-fiction, kao sentimentalni ljubavni roman, pustolovni roman. Danas je scence-fiction prevladao detektivski roman. U Gṏttingenu sam držao predavanje baš o trivijalnoj književnosti. Kasnije sam otišao na predavanje drugom profesoru; jedan je mladi čovjek sjeo do mene i počeo sa mnom razgovarati. Ljubazno, ali gorko mi je predbacio kako ja mogu science-fiction računati u trivijalnu književnost, jer po njemu to je najbolje što literatura danas može dati. Onda me pozvao na kavu, pa smo još dugo diskutirali o tome. On se borio za ugled science-fiction-a. Vi znate što ja držim da je bitno kod trivijalne književnosti. Njemački su studenti u doba studentske pobune izbacili jedan slogan: vladajuća literatura je literatura vladajućih. Ja sam u definiciji trivijalne književnosti pokušao uvesti strukturne značajke i da su te strukturne značajke ono što je obezvređuju – shematizam i unutrašnja proturječnost. 


U svom tekstu o trivijalnoj književnosti ja sam naveo jednog američkog, čikaškog stručnjaka koji je rekao da su ti romani koji su tako čitani of tremendance importance. I veli, samo nitko se njima nije bavio. On nije poznavao njemačku literaturu, a ona o tome već dvadeset godina piše.


Završio sam analizu detektivnskog romana s prikazom romana Pavličićevih, pa sam tako bio otišao k njemu i zamolio ga da mi ne zamjeri, nisam ga htio vrijeđati, ali da stvar stoji tako. O, ne, on je bio zadovoljan što sam o njemu progovorio. I kažu mi da se Pavličićevi romani čitaju nevjerojatno. Prema tome, trivijalna književnost postoji jer postoji društvena potreba za njom. A sada se postavlja pitanje zašto postoji ta društvena potreba. Kako vidite, ipak ja nisam sasvim asociološki.


-„Pedagoški rad ima značajno mjesto u Vašem cjelokupnom radu. Kako ga Vi doživljavate?“


ŠKREB:  „ Pa, možda jedna značajka toga pedagoškog rada jeste bila da sam uvijek nastojao stupiti u razgovor sa studentima, da nisam nametao svoje mišljenje. Ja sam jedanput govorio o teroru sveučilišnih katedara. Mislim da je dužnost nastavnikova da sazna kako se student odnosi prema književnosti i da mu u razgovoru pruži pojmove koji će mu omogućiti da sam krene dalje. Mislim da je, ako hoćete, to bila osnova moga pedagoškog rada. Opet se vraćamo na pojmove.“


Interview vodio: Zlatan Gavrilović Kovač

 



Dec 3 '12 · Oznake: interview: zdenko škreb
VEČER POEZIJE U OSNOVNOJ ŠKOLI





Poreč - Večer poezije, na kojoj je predstavljena knjiga "Putnik bez adrese" Emilije Dević, održana je nedavno u knjižnici porečke Osnovne škole. Moderatorica večeri bila je knjižničarka Vahida Halaba, a Emilijine stihove protkane ljubavlju i anđelima čitala je pjesnikinja Rita Brgić Stokić iz Manjadvorci.


- Pjesme su moja djeca, a poezija je kao šlag književnosti. Anđeli u mojim pjesmama nisu bijeg iz stvarnosti, jer ja iz ove stvarnosti ne bježim, već volim biti između dva svijeta, ovog realnog i svijeta mašte. Ja zapravo ne pišem pjesme već ih samo zapisujem, rekla je Emilija Dević.


Večer je bila posvećena djeci u Ugandi, a novce od prodanih knjiga te večeri autorica će donirati humanitarnoj udruzi Plavi Anđeo koja pomaže djeci te afričke zemlje.


J.P.

Članak izuzet iz dnevnog tiska "Glas Istre" od 01.12.2012.god.

Dec 2 '12 · Oznake: večer poezije u osnovnoj školi
RAT ILI KAFANSKA TUČA





Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, predvođeni Srpskom akademijom nauka i umetnosti i Slobodanom Miloševićem, Srbi su godinama divljali prije nego će početi rat na prostoru ex-YU. Dokaze čuvaju njihovi – jednako printani i elektronski mediji ispunjeni velikosrpskim bjesnilom i mržnjom i nipodaštavanjem svih koji nisu Srbi. Njihov prijezir prema svima i odiozum nosio ih je do sljepila u kojem su bili sigurni, kako će sve što žele postići i sve redom pregaziti i poraziti. Na Kosovu i Metohiji već su gazili albansku krv do kolena.  Koristeći utjecaj Saveza komunista Jugoslavije uspjeli su nagovoriti sve ex-YU republike da naizmjenično šalju odrede Narodne milicije na Kosovo i Metohiju i satiru albansku sirotinju. Srbe ne interesira cijena, njih interesira njihov cilj. Gazimestan. Ušće. Jogurt ravolucija. Slobo. Sloboda. To da niko ne sme da ih bije. Etc. Svi to znamo, ali prisjetimo se jer je potrebno.


* * *


Dara je prevršila mjeru kad se i Jugoslavenska Armija stavila na stranu Srba. To se definitivno dogodilo u Narodnoj Republici Sloveniji /ali i Hrvatskoj/ kada su tenkovima počeli gurati putnička vozila u gradskom saobraćaju. Samo, Slovenci su to za razliku od drugih dočekali medijski spremni.


Potom su sravnili Ravno u Hercegovini. Vukovar. opljačkali i spalili Konavle. Dubrovnik... Bože moj, s koliko sam nevjerice slušao i gledao kako je Dubrovnik srpski grad... A hrvatski novinar Smiljko Šagolj izvještava, kako će nakon rušenja Mostara i Starog Mosta napraviti bolji i ljepši: od lamperije! Redatelj Slbodan Praljak je cvjetao.


* * *


Prvo je general Sava Janković komandant Drugog korpusa Jugoslavenske Armije iz Bosne i Hercegovine sa sjedištem u Tuzli, iz Posavine artiljerijski derao hrvatski teritorij! Bilo je tu projektila i kalibara na izbor i za nabrajanje. Za daljinu i razornu moć. Molili ga Bosanci da to ne čini, jer, u Hrvatskoj će shvatiti da ih Bosanci napadaju, a Bosanci krišom idu u Hrvatsku i javljaju se u Zbor narodne garde da brane Croatiu. Jugoslavenska Armija i Srbi su to shvatili kako treba: Bošnjaci i Hrvati su zajedno protiv njih.
A sila Boga ne moli! Sava je radio što mu se hoće i što su mu Kadijević i Milošević naredili! Gdje li je danas velikosrpski vojnik Sava Janković, ljuti nevoljnik?! Poznat i po tome što mu je u Bijeljini pred kamerama Željko Ražnjatović Arkan, komandir specijalne jedinice Jugosavenske armije Ražnatovićevi tigrovi predavao raport pred publikom koju su činili Biljana Plavšić i Fikret Abdić Babo?


Tako se šuplja srpska i četnička priča definitivno raspršila: nikad tu nije bilo nikakvih paravojnih formacija na koje su prebacivali odgovornost za koješta! To su uvijek bile samo specijalne jedinice Jugoslavenske Armije čiju je upotrebu naređivao Generalštab Jugoslavenske Armije. E moj Savo, jadna glavo!


 * * *


No, puno prije toga su otpočeli velikosrpski teferi. Kopanje i nosanje kostiju i moštiju. Psihijatar Jovan Rašković je srljao Krajinom sa srpskom bulumentom i rušio balvane preko putova, a dizao mostove u zrak. Odsjedao sa bratijom uz ražnjeve i rakiju, pečene volove i ovnove, držao vatrene govore kod pouzdanih jataka. Kapetan Dragan je i od desetogodišnjaka u Kninu pravio nepobedive knindže u maskirnim odelima, a Ilustrirana politika i Duga iz Beograda su ih slavili praveći o tome široke ilustrirane reportaže u koloru. Lokalni mediji su dizali temperaturu...


Vokalno instrumentalna grupa Minđušari iz Knina, vozikala se i krstarila na motociklima po lijepim hrvatskim putovima i psovala Hrvatima lijepu im njihovu, pevajući iz sveg glasa: Republika srpska ide da vas smrska. Hoće im se te i muške i ženske rime, prave ršum jer imaju kuršum: neka ih se mane, ko nema orkane... A, Mutavi Martić ima i domet do Zagreba, etc.


 * * *


Organizirani u beskrajne kolone traktora, na prikolicama s arnjevima, s puno žena, djece i oružja ispod njih /ustanovljeno u Tuzli!/, uz pratnju Jugoslavenske Armije, povlačili su se iz Hrvatske i  teritorija o kojima su se dogovorili Milošević i Tuđman, ipak nastojeći ostati u Krajini kao na svome gruntu kojim su već harali četnici popa Momčila Đujića, baš kao u Drugom svetskom ratu...
Tuđman je znao nešto više... Ali, nije znao da sve to što namjerava može izvesti i bez kretena kao što su Tuta, Prlić, Praljak i dr., koje je u igru sa još nekima uveo Gojko Šušak...
 * * *
Srbi su vodili kolo i potcikivali. Sve im je išlo kako žele. Opsjeli su Sarajevo na tripol godine i prije nego što su Sarajlije shvatile šta se događa. Svi su znali osim Senada Hadžifejzovića koji je u svome Dnevniku na tv BiH u rubrici face to face ugostio Đuđevca, svoga komandanta sa služenja kadrovskog vojnog roka, sada komandanta sarajevske opsade – da uvjeri Sarajlije kako nije tačno ni ono što gledaju svojim očima.


Pomagao mu je Goran Milić u Yutelu... /I, mada je Milutin Kukanjac osobno i opetovano u svojoj izjavi ozloglašenom  srpskom novinaru Risti Đogu da je u Dobrovoljačakoj prilikom povlačenja Jugoslavenske Armije poginulo samo /6/ šest vojnika Jugoslavenske Armije, Srbi i dan-danas govoreo stotinama nevino pobijenih žrtava. Originalan snimak razgovora koji su vodili Đogo i Kukanjac, posjeduje Federalna televizija./


* * *


Srbi su već imali svoje SAO /srpske autonomne pokrajine/ koje su formirali od kamiša – na sve strane, zaposjedali su repetitore, preuzimali skladišta naoružanja Teritorijalne odbrane, izuzimali vojnu dokumentaciju iz Odsjeka narodne odbrane u općinama i preduzećima, ubijali viđenije Bošnjake i Hrvate, postavljali zasjede, rušili mostove,  upadali u kuće, silovali, tukli, klali, formirali koncentracione logore i tako sve do Srebrenice i drugih stratišta, kada su i mirovnjake vezali čeličnim lisicama za vrata hangara sa svojom hranom i svojim naoružanjem, sve do Dejtonskog sporazuma.


* * *


Danas, kad se sudi jednom broju aktera rata u ex-YU, kad su kroz sudište prošli Bošnjaci i Hrvati, kad su neki kažnjeni i čak izdržali kaznu, kad su hrvatski generali Gotovina i Markač oslobođeni krivnje za udruženi zločinački pothvat, kad su oslobođeni krivnje Albanci: Haradinaj, Baljaj i Brahimaj, kada ugledni odvjetnik Ante Nobilo najavljuje teške kazne tvorcima fašističke tvorevine Herceg Bosna, u Ševeningenu su utrtali braća Srbi: Šešelj, Karadžić, Mladić, Hadžić...


Ne sviđa im se što su ostavljeni za kraj, mada su sami odredili početak, jer na kraju valja odgovarati za fašizam koji je bio ideologijom cijelog projekta i krvavoga rata1990. – 1995.


Pa, oni su sa svakom prednošću koju su smislili, najorganiziraniji, najnaoružaniji, sa Jugoslavenskom Armijom na svojoj strani, sa svakom prednošću u pogledu broja zločina nad nedužnima, računali i na to, kako će im svi vjerovati što god da kažu na tom naivnom sudištu koje proglašavaju nenadležnim. Čak i kad kažu kako nisu sudjelovali u fašističkom projektu Srpske akademije nauka i umetnosti i Slobodana Miloševića.


Mislili su i smislili, kako će se sve dogoditi kao u Krležinoj sentenci o balkanskoj krčmi. U neko doba, neko jest ugasio fenjer i nastala je makljaža. Ne zna se ni ko pije ni ko plaća. Srbi su na početku rata bili prestrašeni, sada o tome govore i svedoče njihove žene iz Raštelice, Pofalića, Velešića, Sarajeva, etc. Nema koljača koji bi trebalo da svjedoče. Batko je u zatvoru. Stanković, takođe. I nebrojeni drugi. Sami su ubili Koljevića koji kao šekspirolog i nije klao. Tuga golema je Karadžićeva kultura komuniciranja zarad svekolike psihološke dominacije haškim sudištem.


 * * *


BALKANSKE KRČME NIGDJE.
NA REDU JE MEĐUNARODNI SUD ZA RATNE ZLOČINE U RUANDI I JUGOSLAVIJI DEN HAAG.


 * * *


NARAVNO,


nije to ni bila Balkanska krčma, samo su se zanosili tom idejom i slikom, jer, Krleža je pisao o vinskim izmaglicama i indolentnim mužicima u Zagorju. To što smo vidjeli i osjetili bio je zaošijani i suludi srpski fašizam, neviđen u svijetu osim u Ruandi.


Ako smo uopće išta razumjeli, najteže kazne bit će izrečene na kraju suđenja: golobradom četniku Vojki Šešelju, usranom i upišanom đeneralu Mladiću i Karadžiću /koji/ Rado /ide/ van, te srpskom konjini Goranu Hadžiću.


Oni su bili sasvim nedužni, samo se ne zna zašto su se krili u raznim jazbinama tolike silne godine od zaključivanja Dejtonskog sporazuma do danas. Čini se, kako nisu shvatili i još nisu utrtali kako treba.


Sud u Haagu je nevičan njhovim gadostima, ali shvata šta se dogodilo. I, bez sumnje, ne prihvata njihovu šuplju priču i fašistički galimatijas koji uključuje i genocid širom Bosne i Hercegovine.


ČAK NI REPUBLIKU SRPSKU, BOSANSKU KRAJINU I POSAVINU.

* * *


Ludilo /u ovom primjeru: bjesnilo/ je kao i svako drugo. Virusna zaraza. Širi se i hvata ljude za gušu, razara im mozak. Do  jučer inteligentan i razuman čovjek, predsjednik Srpske demokratske stranke – sve je ostrašćeniji, prelazi na istu matricu i priču s početka ludila u SDSu i postaje Karadžićev prvi vojnik koji podlaže vatru i podiže temperaturu, dok se Dodik cereka.


Možda ne znam. Možda je on to i bio. Sada, kada mu izmiče tlo pod nogama, pada u trans koji mu ne priliči. Želi u potpunosti naslijediti krvavu poziciju svojih prednjaka. Ako se prisjetimo, i Dodik je počeo i prihvaćen kao sasvim normalan čovjek. Čak ga je njegov drug Lagumdžija oslovljavao sa: Mićo!

Neka im je sa srećom i po pravdi koju su zaslužili u životu i Haagu.


Napisao: Atif Kujundžić


Preuzeto s adrese: www.tacno.net

Dec 2 '12 · Oznake: rat ili kafanska tuča

Jedno razmišljanje o poeziji Nevenke Pupek




Nevenka Pupek objavila je nedavno svoju prvu zbirku poezije pod imenom Nedovrsena. Toj su zbirci također pridodani likovni prilozi istoga autora pa smo na taj nacin dobili potpunu sliku autoričinih nastojanja. Također postoje i dvije kritike ovoga rada koje su objavljene kao prilozi i to je kritika gospode Bobe Grljušić i gospodina Marka Cara. Ne treba dvoumiti da su obje ove kritike sasvim pozitivne i dobronamjerne kao i predgovor kojeg je napisala gospoda Elfrida Matuć Mahulja u Krku.


Baš je lijepo da se suradnici dnevnog portala Webstilus iz Zagreba pronalaze u javnosti kada to treba i kada su prilike za to kao sto je i moj slučaj jer sam ja naime prvi puta i upoznao gospodu Neveku Pupek zahvaljujući našem zajedničkom radu u ovom zagrebačkom portalu za suvremenu poeziju. 


A Zagreb kao Zagreb samo je predvorje jedne temeljnije strukture koju najbolje možemo upoznati ukoliko putujemo gradom od Črnomerca prema Kraljevom Vrhu dakle sjeverozapadnim obroncima Medvjedice kojima vijuga jedna stara cesta povezujući različite krajolike u skladnu cjelinu hrvatskoga Prigorja u kojoj grad Zagreb okuplja prigorska naselja tvoreći jedinstvenu zagrebačku zonu. Jer gospoda Nevenka Pupek je iz Donje Bistre i ako je istina da nju "krajolici oblikuju" ( str.93) onda nema nikakve sumnje da je taj specifični položaj Donje Bistre u geografiji hrvatskoga Prigorja baš ono što ovu zbirku poezije čini tako interesantnom. 


Ponekada gospoda Pupek kaže da je riječ o "krajoliku ludila" ( str. 11) ponekad pak da je to prostor " bijelih tihih polja"(str 19). I doista geografija Donje Bistre jeste interesantna i specifična jer je to rub nizine od koje vodi strma cesta prema Poljanici i prema šumskim vrletima Gornje Bistre i Kraljevoga vrha. To je još uvijek ravnica ali na rubu velike listopadne sume u kojoj se podjednako smjenjuje melankolija nizine i jarost planine. I oba ova elementa prisutna su u poeziji gospode Pupek.


 Za nas koji smo iz sume kao sto sam ja koji sam iz Kraljevoga vrha ova nizina čini se dosadnom, monotonom za razliku od raznolikosti sumskih predjela u kojima se pravilno izmjenjuju čuda šumskih biotopa. Po toj melankoliji svakako je istina da će ova zbirka poezije biti zapamćena. Odatle je i donekle jasno zašto autorica reflektira da je "ona sasvim beskorisna, sjedi u vrtu već treči dan, gleda u polje" pa kao da kani reci da je vrijeme ponešto drugačije u ovim primorskim nizinama za razliku od "euforije" raznolikosti šumskih predjela Medvjedice. 


Tako ja nekako gledam na ovu zbirku poezije kojoj se neobično radujem jer je objavljena od nekoga 'domaćeg" pa iako nas dijele tisuće milja zemaljskih i nebeskih hemisfera još je uvijek dovoljno razumijevanja za "našu riječ". 




Napisao: Zlatan Gavrilović Kovač



----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/pupek.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.


----------------------------------------



Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Jedno razmišljanje o poeziji Nevenke Pupek





Nevenka Pupek objavila je nedavno svoju prvu zbirku poezije pod imenom Nedovrsena. Toj su zbirci također pridodani likovni prilozi istoga autora pa smo na taj nacin dobili potpunu sliku autoričinih nastojanja. Također postoje i dvije kritike ovoga rada koje su objavljene kao prilozi i to je kritika gospode Bobe Grljušić i gospodina Marka Cara. Ne treba dvoumiti da su obje ove kritike sasvim pozitivne i dobronamjerne kao i predgovor kojeg je napisala gospoda Elfrida Matuć Mahulja u Krku.


Baš je lijepo da se suradnici dnevnog portala Webstilus iz Zagreba pronalaze u javnosti kada to treba i kada su prilike za to kao sto je i moj slučaj jer sam ja naime prvi puta i upoznao gospodu Neveku Pupek zahvaljujući našem zajedničkom radu u ovom zagrebačkom portalu za suvremenu poeziju. 


A Zagreb kao Zagreb samo je predvorje jedne temeljnije strukture koju najbolje možemo upoznati ukoliko putujemo gradom od Črnomerca prema Kraljevom Vrhu dakle sjeverozapadnim obroncima Medvjedice kojima vijuga jedna stara cesta povezujući različite krajolike u skladnu cjelinu hrvatskoga Prigorja u kojoj grad Zagreb okuplja prigorska naselja tvoreći jedinstvenu zagrebačku zonu. Jer gospoda Nevenka Pupek je iz Donje Bistre i ako je istina da nju "krajolici oblikuju" ( str.93) onda nema nikakve sumnje da je taj specifični položaj Donje Bistre u geografiji hrvatskoga Prigorja baš ono što ovu zbirku poezije čini tako interesantnom. 


Ponekada gospoda Pupek kaže da je riječ o "krajoliku ludila" ( str. 11) ponekad pak da je to prostor " bijelih tihih polja"(str 19). I doista geografija Donje Bistre jeste interesantna i specifična jer je to rub nizine od koje vodi strma cesta prema Poljanici i prema šumskim vrletima Gornje Bistre i Kraljevoga vrha. To je još uvijek ravnica ali na rubu velike listopadne sume u kojoj se podjednako smjenjuje melankolija nizine i jarost planine. I oba ova elementa prisutna su u poeziji gospode Pupek.


 Za nas koji smo iz šume kao sto sam ja koji sam iz Kraljevoga vrha ova nizina čini se dosadnom, monotonom za razliku od raznolikosti sumskih predjela u kojima se pravilno izmjenjuju čuda šumskih biotopa. Po toj melankoliji svakako je istina da će ova zbirka poezije biti zapamćena. Odatle je i donekle jasno zašto autorica reflektira da je "ona sasvim beskorisna, sjedi u vrtu već treči dan, gleda u polje" pa kao da kani reci da je vrijeme ponešto drugačije u ovim primorskim nizinama za razliku od "euforije" raznolikosti šumskih predjela Medvjedice. 


Tako ja nekako gledam na ovu zbirku poezije kojoj se neobično radujem jer je objavljena od nekoga 'domaćeg" pa iako nas dijele tisuće milja zemaljskih i nebeskih hemisfera još je uvijek dovoljno razumijevanja za "našu riječ". 


Zlatan Gavrilović Kovač