Kad bi "Priče iz davnine" pisali Skandinavci



 

Teško je bilo odrastati u Hrvatskoj a da ne čuješ barem koju od priča Ivane Brlić Mažuranić. Njene "Priče iz davnine" vrlo su često davale prirodi glas , a naglasak na odnos između čovjeka i prirode u srži je njenog pripovjedanja.

 

Oneobičavala je Brlić šumu, njena bića, ljude i pojave, navodeći nas tako na ono što ako pažljivo slušamo oduvijek znamo: Šuma je živa, ona ima svoj glas, osjećanje, ponos. Šumu, govorili su stari u Gorskom kotaru, treba cijeniti. Ako ju cijeniš, ona će ti znati i vratiti. Spoj koji je Ivana Brlić Mažuranić tako savršeno našla u svojim "Pričama iz davnine", spoj fantastičnog i stvarnog, a i taj osjećaj da šuma govori i samo ju treba čuti, u srži je nove skandinavske uspješnice - "Jordskott".

 

Malo je reći da su ovaj put Skandinavci iznenadili. "Jordskott" naime počinje kao klasična kriminalistička serija u kojoj Eva Thörnblad , detektivka štokholmske policije, uz veliki osobni rizik rješava još jedan slučaj. Nakon što dobije vijest da joj je umro otac, Eva se vraća u grad svog djetinjstva Silverhojd, kako bi dovela u red papire i oprostila se od davno zatvorene stranice vlastite prošlosti. Oproštaji, po običaju, nikad ne idu kako je planirano. Silverhojd, osim po srnetini, dolazi u središte medijske pozornosti i nestankom malog Antona.

 

Eva će protrnuti, povratak na mjesto odrastanja pobudit će i njene traume. Nestanak Antona podsjetit će ju na nestanak vlastite kćeri, nestanak od kojeg je pobjegla u Stockholm, Previše se slučajnosti dogodilo. Je li slučajnost što se Eva vratila baš sad? Kakvu ulogu u svemu tome ima njen mrtvi otac? Silverhojd je mjesto u šumi, a šuma se sve glasnije buni. Tvrtka njenog oca riješila je minirati šumsko zemljište kako bi ga gospodarski iskoristila. Nekoliko različitih elemenata dolazi u konflikt. Prošlost i sadašnjost, kapitalizam i ekologija, stvarno i nestvarno...





 

Šuma sve zna - i pamti. Rečenica je to koja odjekuje kroz "Jordskott" od prve do posljednje epizode. Spoj krimića i fantastike nije lako postići, "Jordskott" je u mnogo toga drugačiji, ali rekao bih da je u dobroj mjeri uspio. 

 

Kroz deset epizoda "Jordskott" nas uvlači u svoj neobičan svijet. Moa Gammel u ulozi Eve Thörnblad ima i dobrih i lošijih trenutaka, ali pred kraj sezone, kad se niti što su se otkrivale u dotadašnjem tijeku krenu raspetljavati puno nam toga postane jasnije. Fantastika Silverhojda je zanimljiva.

 

Šuma je u "Jordskottu" je doista živa, ali se otkriva postepeno. Što se krije u toj nordijskoj fantastici? Teško je pisati o tome bez da se pokvari doživljaj serije, ali neke ću stvari ipak pokušati dotaknuti. Slučaj nestanke djece očigledno krije u sebi više nego što se u prvi pogled čini. Prosvjedi protiv devastacije šume sve su glasniji, a motivi prosvjednika baš i nisu najjasniji. Ono što je jasno jest da sežu dalje od čiste ekologije. Eva nije bila u nekim odnosima s ocem.

 

Nestanak Josefine, njene kćeri, presjekao je i tu vezu. Ponovni nestanci djece nagone ju da pokuša pronaći demone iz prošlosti i saznati što točno dogodilo. Intuicija, a nebitno da li detektivska ili majčinska, govori joj kako je počinitelj isti. Tvrtka njenog oca i dalje provodi radove u šumi, djeca nestaju, a različiti se interesi isprepliću. Eva će se naći na raskršću. Hoće li se vratiti u veliki grad koji je ovdje samo paravan za zaborav ili će se suočiti s tajnama koje bi mogle biti bolnije nego što očekuje? Radni naslov "Jordskotta" bio je "Priče iz Silverhojda". To se u samoj strukturi serije vidi. Fantastični elementi lako klize u skandinavski krimić (nije da to nisu radili i ranije, primjer "Pusti pravoga unutra"), a to što se otkrivaju postepeno doprinosi osjećaju začudnosti pa sam se tako više nego jednom u toku sezone pitao "što ja to, dovraga, gledam?".



 

Tempo serije je spor baš zbog te postepenosti, no rijetko je dosadan. Kako sloj po sloj saznajemo tajne Silverhojda, kako ljuštimo masku s ljudskog licemjerja, priča će nas odvesti još dalje u prošlost. Uzroci cijele zagonetke dublji su od likova koji su trenutno na sceni. Glumci odgovorni za zaplet skriveni su tridesetak, pa i stotinjak godina u prošlosti. Faustovska tema uskače u priču.

 

Tvorac serije Henrik Björn na priči je radio više od četiri godine, a ambicija mu je bila da već poznatoj priči skandinavske kriminalističke serije (ili skandinavskog noira kako ga volimo zvati) doda notu misterije, notu fantastike. Na promotivnim posterima za seriju nalazi se sljedeća rečenica:

 

"Koliko dugo možemo gaziti prirodu prije nego ona odluči uzvratiti udarac".



 

Ta središnja tema obrađena je do detalja. Ugovor između čovjeka i šume može simbolizirati bilo kakav "ugovor" čovjeka s onim što mu je na korištenje dano. Namjerno koristim tu konstrukciju. Ne bi me čudilo da se Björn inspirirao i poznatim pismom poglavice Seattlea.

 

Postoje granice dokad možemo biti poput ona tri majmuna: gluhi, slijepi i nijemi. Kad tu granicu jednom prešišamo, tad je vrijeme za ekstremnije metode. U "Pričama iz Silverhojda" dosta se toga tematizira, Kamera je fantastična. Kad pokazuje prekrasne pejzaže Skandinavije ili mračne i depresivne interijere pojedinih likova u funkciji je priče.

 

Zanimljiv je odabir segmenata u kojima prikazuje uvelost šume, a u kojima izbijanje mladica. Sve je to u službi priče i karakterizacije pojedinih likova. Mislio sam kako će se priča vrtiti oko toga "tko je oteo Evino dijete?" ili "hoće li ona pronaći to dijete?", ali mi je drago da sam bio u krivu. U posljednje vrijeme imam dojam da i britanske i skandinavske serije kad ne znaju što bi sa zapletom otmu ili ubiju neko dijete igrajući tako na kartu po kojoj je gledateljstvo na djecu najosjetljivije. "Jordskott" je potku podigao na višu razinu.

 

"Počivali u miru" su se samo poigravali s osjećajem fantastike u krimiću kroz globinski kult, "Jordskott" je zaronio u tu fantastiku i prihvatio ju kao svoj sastavni dio. Je li to baš napravio najbolje moguće? Ne do kraja, rekao bih. Na trenutke mi se činilo kako je  Björn nastojao ubaciti previše toga.

 

Imali smo krimić, ekologiju i nekoliko različitih fantastičnih elemenata ali su neki od njih stršali iz priče kao da su tamo samo zato jer, eto, mogu biti (Esmeralda). Usprkos svemu, "Jordskott" je napravio pomak. Mješavina je to žanrova koja se neće svidjeti svima, pogotovo onima koji krenu gledati tu seriju očekujući nešto slično "Ubojstvu" ili "Mostu".

 

"Jordskott" je izvrsno napisana priča koja zaokružuje vječnu dilemu po kojoj je čovjek odgovoran za ono što mu je dano, ali to ne znači da mu je baš sve dopušteno. "Jordskott" također igra na sentiment jer su djeca jedan od važnijih mehanizama priče, ali to radi na način da osnovnoj zagonetki dodaje elemente oneobičavanja. Slično kako su to radili Bergman ili Fellini. Kod nas, kako već rekoh, Ivana Brlić Mažuranić.

 

Danijel Jedriško




Uredio i obradio: Nenad Grbac


----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Nov 13 '16

GOVOR KNJIŽEVNIKA ĐURE MARIČIĆA NA PROMOCIJI FRAMOVIH KNJIGA SATIRA NA AKTUALNA ZBIVANJA, U DRUŠTVU HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA, 8. LIPNJA 2016. GODINE




Evo, danas se družimo s jednim od rijetkih književnika u Hrvatskoj, aforističarom – satiričarom Franjom Martinovićem FRAM-om. Kažem rijetkim jer je satira u Hrvatskoj nerazvijena. A nerazvijena, zakržljala naša društvena svijest, osjetljiva na svaku kritiku, a sasvim neosjetljiva za pravljene lopovluka, nastoji je sasvim ugušiti. Nemojmo se zavaravati, kada ovo kažem, ne radi se o ničem drugom nego o nivou kulture pojedinaca koji su se popeli na utjecajna radna i politička mjesta i zloupotrebljavaju svoj utjecaj i svoj položaj umjesto da služe svom narodu na čijoj grbači žive i bogato su nagrađeni. 


Koliko je meni poznato, vrlo malo je u Hrvatskoj satiričara. Postojao je nekada Zvonimir Drvar, javljao se u Večernjem listu. Pajo Kanižaj je više humorist nego satiričar, čuveni Miljenko Smoje je bio neka kombinacija jednog i drugog. Tu su još i Vlado Šimenc i Miroslav Dolenec i to je sve, njih samo nekoliko imena.


Da, kada već govorimo o satiričarima i humoristima, treba svakako spomenuti još i sjajnog Fadila Hadžića, svakako najvećeg satiričara među Hrvatima.


Mnogo je razloga da kažemo dvije tri rečenice o Fadilu. Iako je Musliman, rođen u Bileći, sa 20 godina je došao u Zagreb na likovnu akademiju, tu ostao živjeti sve do svoje smrti. Napisao je 60 komedija, kao režiser snimio 17 filmova, utemeljio više kazališta u Zagrebu, autor je 23 knjige, kao slikar imao je više od 20 samostalnih izložbi. Uz sve to bio je sjajan novinar, pokretač i utemeljitelj nekih novinskih listova, koji su imali najveći tiraž u bivšoj državi, „Vjesnik u srijedu“, više od 300.000 primjeraka. Postavlja se pitanje čiji je Fadil Hadžić? BiH ili hrvatski? Tamo je rođen i rastao do svoje 20-te godine, formirao se kao čovjek. Ali, živeći u Zagrebu, sasvim sigurno je udahnuo nešto i od hrvatskog duha i mentaliteta, čitavog sebe je ugradio u hrvatsku kulturu, dao joj tako krupan doprinos, kao možda ni jedan Hrvat u vrijeme njegovog življenja. Pa čiji on onda može biti, taj, skoro pa genijalni Fadil Hadžić?


Ali vratimo se FRAM-u. Od svih današnjih hrvatskih satiričara FRAM-ovo pero je najoštrije i naravno on trpi posljedice svoje oštrine. Društveni mediokriteti koje pogađa njegova satira ne mogu mu to oprostiti, progone ga kao vrag kršćansku dušu. Rezultat tog progona je da ne može objavljivati u listovima i časopisima u Hrvatskoj, što bi bilo sasvim prirodno i normalno, pa se morao okrenuti prema susjednim državama. To bi u normalnim okolnostima trebala biti sramota za Hrvatsku i njenu kulturu, i jest sramota, ali nikada, pa ni danas, ne živimo u sasvim normalnim okolnostima nego u „Cirkusu Croatia“, kako Fram kaže. Posljedica ovog Framovog progona je i prije svega to, što je i kod listova došlo do lopovluka, mnogi od njih su na tih način privatizirani, ukradeni od društva. Njihovi urednici su ih prisvojili. Oni ih drže kao privatno vlasništvo, pokušavaju od države izvući kakvu dotaciju, pomalo uspijevaju u toj vrsti kriminala i boje se da se, ako objavljuju Framove satire, ne zamjere vlastima pa ostanu bez tih dotacija.


Ako pročitamo nekoliko Framovih satira koje ja nazivam ZABADALICE, bit će nam jasno zašto i od koga je on progonjen. Međutim, nemojmo se zavaravati i svu krivicu progona prebacivati na političke vlasti i moćnike. Iako je malo satiričara među hrvatskim književnicima, njih i ljudske zavisti, koja prerasta u mržnju i nesnošljivost ima sasvim dovoljno za FRAM-ov progon. Jer FRAM piše bolje od većine. 


FRAM je pažljiv promatrač svega onoga što se događa oko nas, u svim porama društva, on zamjećuje i reagira na sve što je devijantno, reagira u želji da budemo bolji, da smo zdravije društvo. On voli svoj narod i svoju zemlju, ali je voli na svoj način, voli je iskrenom ljubavlju u kojoj nema ništa sebično, nikakvih kalkulacija, on je voli ljubavlju naivnog čovjeka, čovjeka zdravog razuma. koji ne može podnijeti laži, bestidnost i beskrupuloznost koja nas kao mutna voda zapljuskuje na svakom koraku. No, mora se primijetiti da jednako oštro reagira i na prljavštine u Srbiji, Sloveniji, u Balkanskoj krčmi, kako on naziva ovaj prostor bivše nam države, ili bilo gdje u svijetu. Ono što je ružno, što ne valja, to se mora i treba osuđivati i on to osuđuje ili pravi cirkus od toga i oko toga, izruguje se, ismijava aktere društveno devijantnih pojava.


Citirat ću samo dvije okrnjene rečenice poznatog i priznatog hrvatskog književnika Ivana Boždara, koji se pored ostalih književnih aktivnosti bavi i satirom:


„Kako hrvatski cirkus izgleda danas, možemo saznati iz sočna pera Franje Marinovića, poznatijeg kao FRAM-a, iz „Hrvatskog slova“ , gdje je pisao i pisao....


I drugi citat:


Ne bih se bavio detaljima. U sve ćete biti upućeni ako se budete družili s FRAMOM. On je vidovit, darovit, duhovit, jezgrovit i cjelovit...


Naravno kada ovo pročita čovjek iz Sabora koji ima plaću, za nešto malo rada, 20.000 kuna, često i mnogo, mnogo više, možda oni spretniji i drskiji i do 80 pa i 100.000 kuna, takvom se čelo smrači i on može da reagira ubojito. Nakon nepoželjnih reagiranja FRAMU nije preostalo ništa drugo nego da svoje stvaralaštvo prebacuje u susjedne države i da se okrene internetu, da formira svoj portal. 


Uostalom to je na ovim prostorima već postala pouzdana tradicija, da kada se u Zagrebu zamjerimo svojima, onda bježimo u Beograd i obratno iz Beograda u Zagreb i ostajemo izgnanici sve dok moćnici ne izgube moć i prestanu nas proganjati, pa čak nam i o glavi raditi. Poznat je slučaj Pukanić, nadam se da se svi sjećamo tog novinara, koji je u niz navrata upozoravao odgovorne državne organe da se na njega priprema atentat. Konačno čovjek je, a s njim još jedan, izgubio život. 


Mislim da je Fram prilično sretan što nije surađivao u nekom visokotiražnom listu, mnogo čitanom. 


Pitanje da li bi se nanosio glave. Možda bi mu danas mogli samo odnijeti cvijeće na grob.


Đuro Maričić




-----------------------------------------





Framove knjige satire  moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na linkove: 

http://www.digitalne-knjige.com/fram2.php ili http://www.digitalne-knjige.com/fram.php

 te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.








Uredio i obradio: Nenad Grbac


----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Nov 11 '16