“Codex Seraphinianus”- najneobičnija knjiga na svijetu





“Codex Seraphinianus”knjiga je o nepoznatom svijetu, napisana nepoznatim jezikom i neprepoznatljivom abecedom. Stoga se upravo ova knjiga smatra najneobičnijom knjigom na svijetu. Da bi smo se uvjerili u to, dovoljno je samo pogledati nekoliko stranica koje je 1970. godine ilustrirao Luigi Serafini, talijanski arhitekt i industrijski dizajner.

 

Na psihodeličnim crtežima Luigi prikazuje mistični svijet u kojem ljudi vode ljubav pretvarajući se u goleme krokodile, kao stabla odlaze na kupanje, a televizijske su antene izrađene od ljudskih kostiju. Kao što mnogi ljudi to čine već 42 godine i mi bismo satima mogli odgonetavati pravo značenje Serafinijevih slika.

 

Knjiga je podijeljena u dva dijela: prvi je posvećen prirodnom svijetu, a drugi nas upoznaje sa životom ljudi – s njihovom prehranom i odjećom, igrom i zabavama. Već se i sam naslov knjige, Codex Seraphinianus, „Strange and Extraordinary Representations of Animals and Plants and Hellish Incarnations of Normal Items from the Annals of Naturalist/Unnaturalist Luigi Serafini“, može dekorirati kao „Čudni i neobični prikazi životinja, biljaka i paklenih inkarnacija normalnih stvari iz ljetopisa prirodoslovca/neprirodoslovca Luigija Serafinija“.

 

Codex Seraphinianus je Ilustrirana enciklopedija imaginarnog svijeta objavljena 1981. godine. Codex je brzo privukao pažnju javnosti i zapanjio čitatelje svojim zamršenim ilustracijama, kao i samom idejom mogućeg izvanzemaljskog svijeta, i mogućim prikazom kakav bi on zapravo mogao biti. Iako se knjiga pojavila kao potpuna besmislica – enciklopedija napisana nerazumljivim rukopisom i ispunjena čudnovatim ilustracijama – Serafini ju je ipak smatrao ozbiljnim projektom na kojem je radio pune dvije i pol godine, a iako je zapravo nitko nikada nije shvatio ozbiljno, o njoj je ipak napisano mnoštvo naučnih radova i eseja.

 

Ova knjiga, koja je prvobitno izdana u Italiji a kasnije i u još nekoliko zemalja, ima oko 360 stranica (ovisno o izdanju) i napisana je čudnim, uglavnom nerazumljivim pismom. Knjiga se svrstava u enciklopedije, a u njoj se nalazi pregršt ilustracija bizarne i izmišljene flore, faune, anatomije, mode i hrane, zbog čega se često uspoređuje sa Voynichevim rukopisom, poznatim i kao najmisterioznija knjiga na svijetu.

 

U govoru na održanom na Oxfordu 2009. godine Serafini je izjavio da ne postoji skriveni smisao iza Codex Seraphinianusa.  On je čitatelju samo želio prenijeti osjećaj koji mala djeca imaju pred knjigama, koje ne mogu shvatiti zato jer ne znaju čitati.

 

Kako ta knjiga izgleda? To ćete moći vidjeti pomoću slika stranica knjige koje vam prilažemo:

 

Uredio i obradio: Nenad Grbac


 

------------------------------------





















------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 

 

PUTOVANJA MARKA POLA (Knjiga 2, Poglavlje 77 - 82)


U ovim paviljonima može biti viđeno, da u isto vrijeme deset tisuća ljudi komforno sjedi za stolom.

Ovaj festival traje deset ili dvanaest dana sa veličanstvenom izložbom svile, zlata i vrijednog kamenja, koji prelaze svaku imaginaciju, svaki gost pokušava predstaviti svoju ljepotu na najveći mogući način.

Iza paviljona, kojeg smo upravo spominjali i koji gleda na glavna vrata, nalazi se zid sa prolazom u njemu.

Ovo odvaja vanjski dio dvora i palače od njegovog unutrašnjeg dijela, koji formira jednu vrstu velikog samostana i vodi do različitih apartmana kralja i kraljice.

Od ovog samostana ulazite u pokriveni prolaz, koji je šest koraka širok i produžuje se cijelim putem do ruba jezera, na svakoj strani od ovoga nalazi se ulaz u deset dvorova u obliku dugih samostana i svaki samostan ili dvor ima pedeset apartmana sa svojim vlastitim vrtovima i rezidencijom tisuću mladih žena, koje služe kod kralja .

Nekada u društvu kraljice i u drugim prilikama kada je praćen dvorskim damama, postojao je njegov običaj uživanja na jezeru u teglenicama pokrivenima svilom pa bi onda posjetio hramove na njegovoj obali.

Druga dva dijela ovog vlasništva ležala su u gajevima, ribnjacima, prekrasnim vrtovima gdje su rasla stabla voća i ograđenim prostorima za sve vrste životinja, koje su bile predviđene za sport kao što su antilope, srne, jeleni i zečevi.

Ovdje je kralj bio zabavljen u društvu njegovih dvorskih dama nekada u kolicima, a nekada na konjima.

Niti jedan muškarac nije mogao biti prisutan, ali su zato u drugom slučaju dame bile trenirane za lov sa psima.

Kada su one postale umorne, otišle bi iz gajeva pa bi došle na obalu jezera, skinule bi odjeću i onda bi potpuno gole zaronile u vodu i plivale sa užitkom, dok bi kralj sve to promatrao sa velikim zadovoljstvom, a onda bi se vratili svi u palaču.

Nekad bi on poželio da mu se donese ručak u jednom od ovih gajeva gdje je visoko drveće bacalo debelu sjenu i njegova mlada žena bi ga tamo čekala i tako je on provodio svoje vrijeme u konstantnim šalama bez da je pridavao imalo pažnje pitanjima naoružanja.

Rezultat toga je bio, da je Veliki Khan bio u mogućnosti razvlastiti ga od njegovog sjajnog bogatstva i zbaciti sa trona.

Svi ovi detalji bili su mi rečeni kada sam bio u gradu od bogatog i starog trgovca, koji je bio pouzdani sluga kralja Facfura i koji je znao sve okolnosti njegovog života.

Poznavajući palaču u njenom originalnom izdanju on je bio željan, da mi je pokaže, a otkad je bila okupirana kraljevskim potkraljima paviljoni, koji su naprijed se i dalje održavaju kao što je to nekada bilo, ali su ženski apartmani postali ruševine i jedino su tragovi ostali od njih, a zid koji je opasavao park, je također propao i više se ne mogu vidjeti niti životinje niti drveće.

Na udaljenosti od dvadest i pet milja od grada u sjeveroistočnom pravcu leži more gdje se nalazi jedna ekstremno lijepa luka imena Gan-Pu (Ningpo) frekventna sa mnogim brodovima, koji nose terete vrijedne robe iz Indije.

Dogodilo se, da je Marco Polo bio u gradu Kinsai u vrijeme godišnjeg raporta komisionara njegovog veličanstva o dobiti i broju stanovnika i on je naučio, da je bilo 160 tomana ložišta (to je kada obitelj živi pod istim krovom), a toman je deset tisuća pa iz toga slijedi kako je cijeli grad sadržavao 1,600,000 obitelji.

S obzirom na ovu ogromnu veličinu ipak je istina, da je grad imao samo jednu crkvu nestrojanskih kršćana.

Svaki otac ili glava domaćinstva potrebuje listu, koju stavlja na vrata svoje kuće s imenima svakog člana njegove obitelji kao i broj njegovih konja.

Kada neka osoba umre ili napušta stan, ime se precrtava, slično tome svatko, koji je rođen njegovo ime se dodaje listi i tako autoriteti države točno znaju točan broj stanovnika, a ista praksa se slijedi kroz provinciju Cathay i Manzi.

Na isti način svaki vlasnik gostionice ili javnog hotela ispisuju imena onih, koji stanuju kod njih i svaki sat i dan kada su stigli i kada odlaze.

Kopija ovoga rekorda se dnevno prenosi do sudova stacioniranih na tržnicama.

U provinciji Manzi običaj je siromašnih ljudi, koji su u nemogućnosti pomaganja svoje obitelji, da prodaju svoju djecu bogatima kako bi sebe prehranili i kako bi im bio omogućen bolji život od onog, kojeg su im oni mogli ponuditi.



POGLAVLJE 78


O DOBITI VELIKOGA KHANA

Mi ćemo sada govoriti o dobiti, koju Veliki Khan izvlači iz grada Kinsai i mjesta pod njegovom jurisdikcijom u području, koje zauzima devetinu Manzija.

Osim soli, koja je najproduktivniji proizvod, njegovi nameti u godišnjim porezima su osamdeset tomana zlata (svaki toman sadrži osamdeset tisuća saggi, a svaki saggio ekvivalentan je zlatnom florinu ili dukatu) ili 6,400,000 dukata.

Ova ogromna količina rezultat je blizine ove provincije moru i broju slanih jezera ili močvara gdje se tijekom ljetnih vrućina sol kristalizira, a odavde dovoljno se soli uzima za opskrbu drugih pet divizija provincije.

U Kinsaiu se kultivira i proizvodi velika količina šećera, koji plaća kao što je slučaj sa drugim povrćem tri i jednu trećinu postotka, a isti nameti su i na vinu od riže.

Dvanaest klasa majstora, od kojih svaki ima tisuću dućana kao i trgovci, koji uvoze robu i oni koji je prevoze u unutrašnjost ili izvoze putem mora, također plaćaju porez.

Od roba, koje dolaze morem iz udaljenih zemalja kao što je Indija, plaćaju deset posto, a isto tako stoji i sa domaćim proizvodima kao što su stoka, povrće i svila svi oni plaćaju porez kralju.

Račun, koji je napravljen u prisutnosti Marca Pola kad je imao priliku vidjeti godišnju dobit njegovog veličanstva, osim one što dolazi od soli, iznosio je 210 tomans ili 16,800,000 dukata.


 

POGLAVLJE 79


O GRADU TA-PIN-ZU I DRUGIMA

Napuštajući grad Kinsai i putujući jedan dan putovanja prema jugoistoku, konstantno prolazite pokraj kuća, vila i prekrasnih vrtova gdje je svaka vrsta vegetacije proizvedena u obilju i onda dolazite u grad Ta-Pin-Zu (Shao-hing), koji je vrlo lijep i veliki i potpada pod jurisdikciju Kinsaia.

Stanovnici su idolopoklonici, koriste papirnati novac, pale svoje mrtve i subjekt su Velikog Khana, a osiguravaju svoju egzistenciju trgovinom i zanatstvom, ovo mjesto ne zahtijeva bilo koju daljnju notu pa ćemo proslijediti govoriti o gradu Uguiu.

Od Ta-Pin-Zu, putujući tri dana prema jugoistoku dolazite do grada Uguiu i onda dalje u istom pravcu dva dana putovanja, prolazite konstantnu sukcesiju mnogih gradova, zamkova i drugih naseljenih mjesta, koji su toliko blizu jedni drugima, da strancu predstavljaju cjelinu jednog izduženog grada.

Svaki od njih ovisi o Kinsaiu, ljudi su idolopoklonici i zemlja opskrbljuje sve potrepštine za život u velikom obilju.

Ovdje su pronađeni bambusi dužine, koja je već spomenuta koji su četiri dlana u obujmu i petnaest koraka dugi.

Idući dalje tri dana putovanja u istom pravcu dolazite nadomak grada Gen-Gui pa dalje idući sjeveroistočno konstantno nailazite na gradove pune stanovnika, koji su zaposleni u trgovini i kultiviranju zemljišta.

U ovom dijelu provincije Manzi nema ovaca, nego puno volova, krava, bikova, koza i veliki broj svinja.

Na kraju četvrtog dana dolazite do grada Chanshan, koji je građen na brežuljku što stoji na sredini rijeke, koja se odavde dijeli u dva rukavca pa se čini kao da je zagrljena, a ovi tokovi idu u suprotnom pravcu, jedan prema jugositoku, a drugi prema sjeverozapadu.

Ovaj grad, kojeg smo posljednjeg spomenuli0 je pod zapovjedništvom Velikog Khana i ovisi od Kinsaia, stanovnici su idolopoklonici i žive od trgovine, a u zemlji postoji obilje divljači, zvijeri i ptica.

Idući dalje tri dana dolazite nadomak velikog i uglednoga grada Gie-Za, koji je zadnji pod jurisdikcijom Kinsaia.

Kad ste prošli ovaj grad, ulazite u drugo kraljevstvo ili podkraljevstvo Manzija, koje se zove Kon-Cha.



POGLAVLJE 80


KRALJEVSTVO KON-CHA

Napuštajući zadnji grad kraljevstva Kinsai ulazite u Kon-Cha (Fukien)

U smjeru od šest dana putovanja kroz ovu zemlju u jugoistočnom pravcu preko brežuljaka i duž dolina konstantno prolazite gradove i sela gdje je potrepština za život u velikom obilju i gdje ima mnogo poljskog sporta, posebno lova na ptice, narod je subjekt Velikog Khana i uključen je u trgovinu i proizvodnju.

U ovom dijelu postoje jako veliki I snažni tigrovi.

Ginger i galingale (to je aromatički korjen) se proizvode u velikim količinama kao i druga medicina.

Za vrijednost jednog srebrnog venecijanskog groša možete imati osamdeset funti svježeg gingera, toliko ga je ovdje mnogo, a također postoji i povrće, koje je jako slično šafranu uključujući miris i boju, ali nije pravi šafran, uzima se sa velikim poštovanjem i upotrebljava se kao začin u svim kuhinjama, toliko je u širokoj upotrebi, ali je skup.

Narod ovog dijela zemlje je ovisan od prehrane ljudskog mesa držeći ga mnogo ukusnijim, nego bilo kojeg drugog, a dobiva se od ljudi što nisu umrli od bilo koje bolesti.

Kad idu u borbu, oni ošišaju kosu i oboje svoja lica u svijetloplavu boju, naoružavaju se kopljima i mačevima te svi marširaju na nogama,osim njihovog šefa, koji jaše na konju.

Oni su toliko divljačka rasa, da kada ubiju neprijatelja u bitci, oni su navikli piti njihovu krv, a kasnije proždiru njihova tijela pa napuštajući ovaj subjekt mi ćemo sada govoriti o gradu Kue-Lin-Fu (Kien-Ning).

Kada je putovanje od šest dana završeno, dolazite u grad Kue-Lin-Fu, koji je dosta velik i sadrži tri vrlo lijepa mosta, koji su upravljeni sto koraka u dužinu i osam koraka u širinu.

Žene ovog mjesta su jako lijepe i žive luksuznim životom.

Postoji mnogo sirove svile, koja se ovdje proizvodi i od nje se prave svileni komadi različitih vrsta, tkani pamuk i obojani konac se odnosi na prodaju u svaki dio Manzija, ljudi su zaposleni u trgovini te izvoze znatne količine gingera i galingale.

Bilo mi je rečeno, a ja nisam vidio osobno tu životinju, da je pronađena na ovom mjestu vrsta domaće peradi, koja nema perje, a umjesto njega imaju crnu kosu nalik na krzno mačaka, nema sumnje, da je ovaj znak nešto jako izuzetno, oni legu jaja kao ostala perad i dobra su za pripremanje jela.

Velika količina tigrova čini putovanja opasnima, osim u slučajevima kada ide veliki broj ljudi u društvu.



POGLAVLJE 81


GRAD UN-GUEN

Napuštajući grad Kue-Lin-Fu i putujući tri dana tijekom kojih konstantno prolazite gradove i zamkove u kojima su stanovnici idolopoklonici, imaju svilu u velikim količinama te je izvoze, dolazite nadomak grada Un-Guen.

Ovo mjesto je izuzetno po svojoj proizvodnji šećera, koji se odavde šalje u grad Khan-Balik za opskrbu dvora.

Prije, nego što su došli pod dominion Velikog Khana, stanovništvo nije znalo kako proizvoditi šećer fine kvalitete, već su ga kuhali na takav način, da kad je ohlađen, postaje tamnosmeđa pasta, ali od vremena kad je grad postao subjekt njegovog veličanstva i njegove vlade, dogodilo se da je na dvoru bilo osoba iz Babilona (zapravo Egipta), koji su bili eksperti u procesu pravljenja finog šećera i koji su poslani ovdje te su naučili stanovnike kako rafinirati šečer iz pepela određenog drveta.

Putujući petnaest milja dalje u istom pravcu dolazite do grada Fuju (Foochow), koji pripada kraljevstvu ili vicekraljevstvu Kon-Cha.

U ovom mjestu je stacionirana velika vojska, koja štiti zemlju i koja je uvijek spremna djelovati u slučaju neke pobune.

Kroz središte prolazi Rijeka, koja je milju u širinu sa velikim i lijepim građevinama na obje obale, ispred njih je veliki broj brodova, koji su napunjeni robom, posebno šečerom, od kojeg se velika količina proizvodi baš ovdje.

Mnogi brodovi dolaze u ovu luku iz Indije napunjeni robom bogatog asortimana, dragulja i bisera kako bi se prodali i donijeli značajan profit.

Rijeka utječe u more ne u velikoj udaljenosti od luke imena Zaitun, a brodovi koji dolaze iz Indije, penju se po rijeci sve do grada Fugiu, koji obiluje sa svakom vrstom provizije te ima prekrasne vrtove što proizvode izvanredno ukusno voće.


 

POGLAVLJE 82


GRAD I LUKA ZAITUN I GRAD TIN-GUI

Nakon što se napusti grad Fuju i prijeđe Rijeka, idete dalje u jugoistočnom pravcu putujući pet dana kroz dobro naseljenu zemlju, prolazite gradove, sela i značajne stanove bogate u svakoj vrsti produkata.

Cesta leži preko brežuljka, prelazi zaravan i dalje kroz šumu punu grmlja od kojeg se dobiva kamfor.

Zemlja obiluje sa divljači, stanovnici su subjekti Velikog Khana i pod jurisdikcijom Fuju.

Na karju pet dana putovanja dolazite do uglednog i lijepog grada Zaitun, koji ima luku poznatu po ogromnoj količini brodova punih robom, koji ulaze u nju i kasnije distribuiraju kroz svaki dio provincije Manzi.

Količina papra, koji se ovdje uvozi, je toliko velika, da se nosi do Alexsandrije za opskrbu na zahtjev zapadnog dijela svijeta što je sitno u usporedbi s ovim možda ne više od stotinu puta.

Doista je nemoguće zamisliti bilo koju ideju o broju trgovaca i akumulaciji robe na ovom mjestu, koje se drži jednom od najvećih luka na svijetu.

Veliki Khan od nje ubire znatnu dobit kao što je svaki trgovac dužan platiti 10 posto poreza na svoju robu.

U dodatku treba reći, da teretnim porezima dobija 30 posto za malu robu, a 44 za papar, dok 40 za sandalovinu i drugu medicinu kao i za trgovačke proizvode općenito.

Procjenjuje se, da je trgovcima njihovo koštanje, uključujući carinu i teret, polovina cjelokupne vrijednosti tereta, a još uvijek je njihov profit toliko veliki, da su uvijek sretni kad se vraćaju po drugu turu svoje robe.

Zemlja je prekrasna, ljudi su idolopoklonici, imaju sve potrepštine za život u obilju, miroljubivi su i skloni su jednostavnosti i oprostu.

Mnoge osobe dolaze ovdje iz unutrašnjosti Indije kako bi njihova tijela ornamentirali ubodima igle (u maniri koju smo već opisali, a to je tetovaža), dok je grad poznat po broju majstora, koji su vješti u toj praksi.

Rijeka, koja teče kroz Zaitun, je velika i rapidna i jedan ogranak te rijeke prolazi kroz grad Kinsai.

Na mjestu gdje se odvaja od glavnog toka stoji grad Tin-Gui (Tinju).

O ovom mjestu nema se što posebno opservirati, osim da se šalice ili zdjele i suđe izrađuju od porculana, koji se ovdje proizvodi.

Proces kojeg ćemo opisati je sljedeći: sakupljaju jednu vrstu zemlje, a nekad i iz rudnika pa je onda izlažu vjetru, kiši i suncu za period od trideset ili četrdeset godina; s ovim tretmanom ona postaje rafinirana i pogodna za pravljenje suđa, kojeg smo ranije naveli.

Nakon toga se stavlja boja pa se izrađeno posuđe stavlja peći u pećima ili furunama.

One osobe, koje iskopavaju zemlju, rade ovo za svoju djecu i unuke.

Velika količina najfinijih produkata je prodana u gradu i možete kupiti osam porculanskih šalica za jedan venecijanski groš.

Mi smo sad opisali vicekraljevstvo Kon-Cha, jedno od devet divizija manzija od kojeg Veliki Khan izvlači veliku dobit kao i iz Kinsaia.

O ostalims nećemo govoriti zato, jer Marco Polo nije osobno posjetio niti jedan od tih gradova kao što to nije slučaj sa Kinsai i Kon-Cha.

Mora biti rečeno, da kroz cijelu provinciju Manzi prevladava jedan jezik i jedan stil pisanja, dok u različitim dijelovima zemlje postoje različiti dijalekti slično kao što je slučaj sa Genoveskim, Milaneskim Florentinskim i ostalim talijanskim državama čiji stanovnici, iako imaju svoj vlastiti čudnovati jezik, mogu razumjeti jedne druge.

Nismo još kompletirali subjekt o kojem je Marco Polo imao svrhu pisati pa će ovu Drugu knjigu dovesti do kraja i početi novu imajući na umu zemlje i provincije Indije dijeleći je na Veliku, Malu i Srednju Indiju.

Ova je područja on posjetio dok je bio u službi Velikog Khana, koji ga je poslao tamo svojim poslom i kasnije (u društvu svog oca i ujaka u njihovom povratku kući) kad je pratio Kraljicu određenu za Kralja Arghuna.

On je imao prilike usporediti mnoge izuzetne i neobične stvari, kojima je osobno bio svjedokom u ovim zemljama, ali da u isto vrijeme ne previdio note drugih, koje su mu kazane od ljudi od kredibiliteta ili koje su posebno bile poentirane od njegove strane na pomorskim mapama obala Indije.


-----------------------------


Preveo i obradio: Zlatan Gavrilović Kovač


Nov 24 '15

PUTOVANJA MARKA POLA (Knjiga 2, Poglavlje 76 - 77)


Na kraju tri dana putovanja dolazite nadomak uglednog i veličanstvenog grada Kinsai (Hang-chow), a ime  znači „Nebeski  grad“,  ovo ime je dato u čast nadmoćnosti među svim drugima u svijetu, u smislu veličine i ljepote kao i zbog mnogih drugih dražesnosti, koje su mogle navesti stanovnike, da sebe zamisle u raju.

Ovaj grad je bio jako često posjećen od strane Marca Pola, koji je pažljivo i marljivo opservirao i zapitkivao svaki njegov aspekt, koje je kasnije upisivao u svoj notes od kojih je ovo što slijedi jedan dio.

Primjereno uobičajenim shvaćanjima, ovaj grad je sto milja unaokolo, njegove ulice i kanali su veliki i postoje kvadratne tržnice, koje su često posjećene od velikog broja ljudi i one su izuzetno prostrane, situirane su između svježeg, vrlo čistog jezera i velike rijeke čije vode teku via mnogo kanala, oboje velikih i malih, kroz svaku četvrrt grada noseći kanalizaciju u jezero i onda kasnije u ocean.

Ovo omogućava komunikaciju vodom što je dodatak onoj, koja se obavlja preko zemlje do svakog dijela grada, kanali su dovoljno široki za brodove, a ulice za prijenos tereta.

Obično se kaže, da je broj mostova negdje oko dvanaest tisuća, one koji premošćuju glavne kanale, su povezani sa glavnim ulicama i imaju vrlo visoke lukove i građeni su sa mnogo vještine tako, da jarbol broda može proći ispod njih, a u isto vrijeme kola i konji mogu proći preko njih pa postupno nagib opada.

Ako oni nisu brojni ne bi bilo moguće pronaći put, da se prijeđe iz jednog dijela u drugi dio grada.

Iza grada i zatvarajući ga na toj strani nalazi se rov oko četrdeset milja dug, vrlo širok i napunjen od rijeke, koju smo ranije spominjali.

On je bio iskopan od starih kraljeva provincije tako, da kada rijeka preplavi obale, ovaj višak vode dolazi u te kanale, a također služi i u obrambene svrhe, a zemlja, koja je bila iskopana, bačena je sa unutrašnje strane i formira nasip oko mjesta

U unutrašnjosti grada postoji deset glavnih trgova ili tržnica sa bezbrojnim mnoštvom trgovina duž ulica.

Svaka strana ovih trgova je pola milje u dužinu i na prednjem dijelu je glavna ulica, četrdeset koraka široka i idu ravnom linijom od jednog kraja grada do drugog, a na, također, premošćuje mnoge niske i uobičajene mostove.

Ovi trgovi ili tržnice su četri milje jedno od drugoga.

Paralelno sa glavnom ulicom, ali sa suprotne strane trga, teče vrlo veliki kanal.

Na njegovoj bližoj obali stoji veliko kameno skladište, koje opskrbljuje trgovce što dolaze iz Indije i drugih dijelova sa njihovom robom i drugim efektima.

Oni su tako situirani povoljno blizu tržnica, u svakom od njih, tri dana u tjednu od četrdeset do pedeset tisuća ljudi dolazi na tržnicu i opskrbljuje je sa svakojakim artiklima, koji se mogu poželjeti.

Postoji veliki udjel divljači svih vrsta kao što su srndaći, jeleni, lopatari, zečevi zajedno sa jarebicama, fazanima, sokolima, prepelicama, kokošima, kopunima i patkama i guskama u neviđenom broju, koji se lako uzgajaju na jezeru gdje se za vrijednost jednog venecijanskog srebrenog groša može kupiti par gusaka i dva para pataka.

Ovdje također postoje kuće za klanje stoke kao što su volovi, telad i janjad, koje se nalaze na stolu bogatih i vodećih građana, a za ostale ljude nižih klasa oni jedu svaku vrstu mesa međutim ne tako čistu i to bez diskriminacije.

U svim sezonama na tržnicama se nalazi veliki varijetet biljaka i voća, posebno kruške i to nevjerojatne veličine, koje su teške deset funti, (negdje oko 5 kilograma svaka, koje su iznutra bijele i vrlo mirisne, a isto tako postoje breskve u sezoni, oboje i bijele i žute vrste, koje su izvanrednoga ukusa.

Ovdje se ne proizvode naranče i limuni, ali ih ovdje dovoze iz drugih područja, koje se onda suše i vrlo su dobre.

Ovo je također slučaj i sa vinom, kojega domaće stanovništvo posebno ne cijeni, dok je naviknuto na vino što je napravljeno od riže i mirodija.

Od mora, na udaljenosti od petnaest milja može se naći ogromna količina riba, koja se svaki dan slijeva u rijeku grada.

Postoji također i ogromno bogatstvo riba u jezeru, koje upošljavaju cijelo vrijeme grupu ribara.

Njihov broj varira primjereno sezoni, ali su one velike i debele zato što se hrane od onoga što ostane.

S obzirom na tako ogromnu količinu riba pomislite, da nikako nije moguće da se sve one prodaju, ali je cijela količina za nekoliko sati očišćena, toliki je broj stanovnika, koji sebi mogu priuštiti ovakav luksuz uključujući i jela od ribe i mesa što predstavljaju jedan te isti obrok.

Svaki od deset trgova je okružen visokim kućama u kojima se u donjem dijelu nalaze dućani i svaka vrsta manufakture i gdje je dostupan svaki artikl trgovine uključujući mirodije, medicinu, razne sitnice i biseri.

U nekim dućanima ne prodaje se ništa drugo, nego vino zemlje koje se kontinuirano servira svježe njihovim kupcima po umjerenoj cijeni.

Mnoge ulice povezane su sa trgovima i u nekima od njih postoji mnogo hladnih kupališta, koji su opremljeni slugama obaju spolova.

Muškarci i žene, koji ih posjećuju, navikli su od malena, da peru sebe u hladnoj vodi, koju oni smatraju visoko poželjnom za zdravlje.

U ovim kupalištima međutim ima soba u kojima se poslužuje i topla voda za strance, koji ne mogu izdržati šok hladne vode, svi su oni navikli prati sebe dnevno i posebno prije njihovoga ručka.

U drugim ulicama su kvartovi sa kurtizanama, kojih je ovdje više, nego igdje odakle sam davao izvještaj, one se ne nalaze samo u blizini trgova gdje obično žive, već u svakom dijelu grada, bogato prihvaćene, visoko parfumirane okupiraju dobro namještene stanove i opskrbljene sa mnogo ženskih sluga.

Ove su žene visoko cijenjene i majstori su svoje umjetnosti milovanja i prilagođavaju svoje riječi svakoj vrsti osobe.

Stranci, koji su jedanput osjetili i kušali njihov šarm, su začarani njima i postaju toliko opčinjeni njihovim obijesnim umijećem, da ih nikada ne mogu zaboraviti.

Tako dakle intoksinirani senzualnim zadovoljstvima kad se vraćaju kući, oni navode kako su bili u Kinsai u Nebeskom gradu i dugo čekaju vrijeme kad će ponovno biti sposobni posjetiti ovaj raj.

U drugim ulicama postoje stanovi medicinara i astrologa, koji također uče čitanje i pisanje kao i mnoge druge umjetnosti, imaju apartmane što se nalaze u okruženju trgova.

Na suprotnoj strani od svakog od ovih trgova nalaze se dvije velike građevine gdje časnici postavljeni od Velikog Khana uzimaju bilješke o bilo kojim neslaganjima, koji mogu narasti među stranim trgovcima i među domaćim stanovništvom, a njihova je dužnost nadgledanje garde, koja je postavljena na nekoliko mostova i da kazne svaki neposluh.

Na svakoj strani glavne ulice, koju smo ranije spominjali što ide od jednog kraja grada do drugog, nalaze se velike kuće i palače sa njihovim vrtovima i pored njih stanovi majstora, koji rade u dućanima različitih trgovačkih usluga.

U svako doba dana vidite toliko mnoštvo ljudi kako prolazi tu i tamo sa njihovim osobnim poslovima, koji bi trebali osigurati dovoljno hrane za njih što se čini nekada nemogućim, ali treba dodati kako je svaki trg ili tržnica puna ovih trgovačkih ljudi sa artiklima, koji su ovdje dovedeni bilo kolima ili brodovima na način, da se sve proda.

Od prodaje najobičnijeg artikla kakav je papar treba posebno naglasiti i ogromnu količinu mesa, vina, voća i povrća i tome slično, koji su svi predviđeni za stanovnike Kinsaia.

Od časnika, koji je postavljen u komisiju Velikog Khana, Marco Polo je saznao, da je količina papra što se ovdje dnevno donosi, 43 punjenja, a svako punjenje je teško 243 funte.

Stanovnici grada su idolopoklonici, uzimaju papirnati novac kao monetu, muškarci kao i žene su  jako lijepog tena i vrlo lijepi.

Najveći dio njih uvijek sebe oblače u svilu što je rezultat ogromne količine ovog materijala što se proizvodi u Kinsai, osim onoga što trgovci uvoze iz drugih provincija.

Među ručnim radovima u gradu dvanaest se uzima superiornima, dok se ostali uzimaju korisnima.

Za svaki od njih postoje tisuće dućana u kojima je zaposleno deset, petnaest  ili dvadeset radnika, a u nekim slučajevima i četrdeset pod njihovim visoko respektiranim majstorima.

Ovi bogati majstori ne rade sa svojim vlastitim rukama, nego obrnuto oni stave ruke i noge sve u šesnaest i šepure se ponosno.

Njihove žene također zaobilaze rad, vrlo su lijepe kao što smo već napomenuli i navike su im delikatne i slabe, a cijena njihove odjeće sve u svili i draguljima može teško biti zamišljena.

Zakon je njihovih starih kraljeva bio, da svaki građanin naslijedi profesiju svoga oca pa kad su nakupili dovoljno bogatstva, oni zaobilaze manualni rad i zapošljavaju osobe, da rade u njihovoj obiteljskoj trgovini.

Njihove kuće su vrlo dobro građene i bogato opremljene rezbarskim radom. Toliko su ljupke u svojim ornamentima svake vrste kao i crtežima, da je doista riječ o kitnjastim građevinama i ova raskoš je primjerena velikom broju njih.

Po prirodi stanovnici Kinsai su miroljubivi i ako se uzme za primjer slučaj njihovih ranijih kraljeva, koji su bili orijentirani protivno ratu, oni su postali naviknuti na mirnoću i smirenost.

Bavljenje oružjem je velika strast za njih kao što oružje ne drže u svojim kućama, oni nisu niti borbeni i obavljaju svoje poslove sa perfektnom iskrenošću i poštenjem, prijateljski su jedni prema drugima i ljudi, koji žive u istoj ulici, oboje i muškarci i žene, su kao dijelovi jedne obitelji.

U domaćim poslovima su slobodni od svake ljubomore i sumljičavosti svojih žena i tretiraju ih sa velikim respektom i svaki muškarac, koji uzme nepristojan jezik prema udanoj ženi smatra se, da je zaslužio prezir.

Stranci, koji posjete njihov grad iz poslovnih razloga su vrlo srdačno primljeni, pozivaju ih da slobodno uđu u njihove domove pokazujući im prijateljsku pažnju i daju im savjete i pomoć u njihovim transakcijama.

Sa druge strane, oni ne vole znakove vojništva niti prihvaćaju gardu Velikog Khana, koji ih stalno podsjećaju kako su deprivirani i udaljeni od svojih domaćih kraljeva i vladara.

Na granici sa jezerom nalazi se mnogo lijepih i prostranih građevina, koje pripadaju ljudima od ranga i velikim dostojanstvenicima.

Postoji također i veliki broj hramova zajedno sa samostanima, koji su naseljeni svećenicima što su u službi idola.

Pokraj centra nalaze se dva otoka od kojih svaki ima izvanredne građevine sa nevjerojatnim brojem apartmana i odvojenih paviljona.

Kad bilo koji stanovnik grada proslavlja ženidbu ili pravi raskošnu zabavu, oni odlaze na jedan od ovih otoka gdje nalaze pripremljene sve moguće artikle, koji su potrebni, kao što su na primjer suđe, salvete, stoljnjaci i tome slično.

Oni su pripravljeni i čuvaju se na trošak građana za koje su te građevine i izdane.

Ponekad se dogodi, da se pripremi stotinu zabava, bilo ženidbenih bilo drugih gozbi, ali svaka od njih se ne susreće, nego su svaka od njih akomodirane u odjeljenim sobama ili paviljnonima toliko razborito aranžirani tako, da se međusobno ne preklapaju.

U dodatku ovog postoji na jezeru i veliki broj brodova za užitak ili tegljača, koji mogu nositi deset, petnaest ili dvadeset osoba, oni su petnaest do dvadeset koraka u dužini, napravljeni od širokih greda i nisu predviđeni za sudare.

Muškarci, koji  žele uživati ovu razonodu u društvu sa ženama, prijateljima ili drugim muškarcima, mogu unajmiti jedan od ovih tegljača, koji se uvijek drže u izvanrednom stanju i imaju odgovarajuća sjedišta i stolove i sve ostalo što je potrebno za zabavu.

Kabine imaju ravan krov ili gornju palubu gdje lađar stoji i s obzirom na duge stupove, koji dodiruju dno jezera, koje nije više od jednog ili dva hvata duboko, gura tegljač duž jezera.

Kabine su iscrtane crtežima različitih boja i figura i svaki dio broda je obojen ovim slikarijama.

Postoje i prozori na svakoj strani, koji se mogu otvoriti što omogućava društvu koje sjedi za stolom, da gleda prema van u svakom pravcu i da uživaju u varijetima ljepote, koja prolazi ispred njih.

Zadovoljstvo prelazi svako ono, koje dolazi od zabave na zemlji, jer kako jezero ide duž cijele dužine grada, imate pogled na njega i dok stojite na brodu, sva njegova veličina i ljepota, njegove palače, njegovi hramovi, veliki samostani i vrtovi sa velikim drveećem što raste dolje prema rubu vode, sve to postaje vama na dohvat, dok istovremeno uživate u znakovima drugih sličnih brodova, koji konstantno prolaze pokraj vas sa zabavama na sličan način kao što je vaša.

U osnovi je stvar takva, da čim se radni dan približio svom kraju i kad su njihovi poslovi završeni, stanovnici ovog mjesta ne misle o ničemu drugom, nego da sljedeće vrijeme provedu u zabavama sa svojim ženama ili ljubavnicama.

Oni se ili voze ovim tegljačima ili kolicima i ovo zadnje predstavlja jednu od glavnih zabava ovih ljudi  pa bi bilo dobro dati neku ocjenu toga.


POGLAVLJE 77


DALJNJE RAZMATRANJE POSEBITOSTI VELIKOG GRADA KINSAI

Mora biti spomenuto na prvom mjestu, da su ulice Kinsaia sve asfatltirane sa kamenom i ciglom kao što su to i svi glavni putovi, koji idu odavde kroz provinciju Manzi.

S obzirom na ovo, putnici mogu ići u svaki dio bez da blatnjave svoje noge, ali kako kurir njegovog veličanstva jaše u velikoj žurbi, on ne može jahati po pločniku pa je ostavljena jedna traka na putu, koja nije kaldrmirana za njihov benefit.

Glavna ulica u gradu je kaldrmirana kamenom i ciglom i to u širini od deset koraka na svakoj strani, dok je centar jedna traka napunjena šljunkom i ima zakrivljene odvode tako, da se voda od kiša slijeva u obližnje kanale tako, da cesta uvijek ostaje suha.

Po ovom šljunku konstantno prolaze kolica amo i tamo, ova su kolica dugog oblika, pokrivena na vrhu, imaju zastore i kušine od svile i mogu držati šest osoba.

Muškarci i žene, koji vole vožnju u dnevnoj su navici i zaposlenju u ove svrhe tako, da je svakog sata moguće vidjeti ogroman broj od njih kako se voze duž središnjeg dijela ulice.

Neki od ovih vozača posjećuju vrtove gdje se provode u sjenovitim udubljenjima neprirodnima za te svrhe u tim vrtovima.

Ovdje muškarci nalaze zadovoljstvo cijeli dan u društvu svojih žena pa se vraćaju kući kada je već kasno, baš kada su i došli.

Nakon rođenja djeteta običaj je, da roditelji naprave notes tog dana, sata i minute kad je rođenje zauzelo mjesto.

Tada oni odlaze sa tim kod astrologa, da ih pitaju pod kojim znakom ili aspektom neba je dijete rođeno i njegov odgovor se brižljivo zapisuje.

Kad dijete odrasta i kad već ulazi u poslove i poslovne pothvate, putovanja ili ženidbu, ovaj dokument se odnosi astrologu, koji nakon pažljivoga ispitivanja njegove težine i svih okolnosti pravi svoja predviđanja.

Ljudi pridaju njima veliko povjerenje, a ponekad se mogu potvrditi samim događajima i ovi astrolozi ili radije magičari, od kojih se veliki broj može sresti na svakoj tržnici, su toliko važni, da se niti jedan brak ne ostvaruje, dok jedan od njih ne dadne svoje mišljenje o njemu .

Također je običaj, da se sa smrti nekog velikog i bogatog čovjeka njegovi rođaci, muško i žensko, obuče u grubu odjeću i da prate posmrtne ostatke do mjesta određenog za spaljivanje.

Neke osobe u procesiji sviraju na raznim muzičkim instrumentima i mole se svojim idolima na pjevan i glasan način.

Kad dođu do vatre, oni bacaju u plamen mnogo komada pamučnog papira na kojima su naslikani muška i ženska posluga, konji, deve, svila pletena sa zlatom kao i zlatni i srebreni novac.

Ovo se radi zbog vjerovanja, da mrtva osoba željno očekuje sve ovo na drugom svijetu i u originalnom stanju.

Nakon što je lomača bila konzumirana, oni sviraju sve instrumente u isto vrijeme proizvodeći glasnu i dugo razvučenu buku, zamišljajući da će ovim ceremonijama njihovi idoli biti uvjereni kako mogu primiti dušu mrtvog čovjeka čije tijelo je upravo bilo spaljeno.

Na svakoj ulici ovog grada nalazi se kamena građevina ili kula.

U slučaju, da vatra nastupi u nekoj četvrti što nije neobično budući su kuće uglavnom građene od drveta, stanovnici mogu pospremiti svoje vlasništvo u sigurnosti ovih kula.

Regulacijom njegovog veličanstva postoji garda od deset promatrača, koji su stacionirani pod upravom glavnih mostova, pet na dužnosti po danu i pet po noći.

Svaki od ovih gardista je opremljen sa drvenim instrumentom nalik bubnju i jednim metalnim zajedno sa vodenim satom, koji pokazuje sate po danu i po noći.

Kad je prvi sat po noći prošao, jedan od promatrača udari jedanput u drveni instrument i takoder po gongu, na kraju drugoga sata on udari dva puta i tako sve redom kako satovi prolaze.

Garda nije opremljena za spavanje i uvijek mora biti na oprezu.

Ujutro, kad se sunce pojavi iznad horizonta, oni ponovno udare jedanput kao što su to radili navečer ranije i tako svaki sat sv  dalje.

Neki od ovih promatrača patroliraju ulicama, da vide imaju li ljudi svjetlost ili im gori vatra nakon policijskog sata.

Ako pronađu nekog, oni stavljaju znak na vrata i ujutro vlasnik kuće dolazi pred sud i ako on ne može dati dobar izgovor zašto je bio budan u neprimjerene sate, hapse ga i ujutro slijedećeg dana odvode pred isti tribunal.

Ako dođu do toga, da je osoba zbog bolesti bila u nemogućnosti raditi, oni ga šalju u jednu od mnogih bolnica, koju su osnovali stari kraljevi i njegova sloboda je osigurana, jedanput kad je izliječen, on je dužan raditi u istoj trgovini.

Nakon što je vatra došla do kuća, garda daje alarm bubnjajući u drveni bubanj, dok promatrači sa svih mostova sa sigurne udaljenosti pokušavaju okupiti i ugasiti je kao i spasiti vlasništvo trgovaca ili drugih tako što ga prenose u gore spomenute kamene kule.

Roba se također nekada stavlja u brodove i prevozi do otoka na jezeru.

Kad se vatra pojavi po noći jedini stanovnici, kojima je dozvoljeno da budu prisutni, su oni čija roba je bila uklonjena zajedno sa okupljenim promatračima, kojih je rijetko manje od jedne do dvije tisuće.

U slučaju nereda ili ustanka među građanima ova policijska garda je uvijek dobrodošla, ali nezavisno od nje njegovo veličanstvo uvijek drži pri ruci veliko tijelo trupa, oboje i pješadije i konjice, pod zapovjednišstvom njegovih najsposobnijih časnika.

Za svrhu noćnog osmatranja kule od zemlje su postavljene na udaljenosti od više od milje jedne od drugih, na njihovom vrhu je drveni bubanj, koji kada se udari maljem od garde, koja je tamo stacionirana, može se čuti do velike udaljenosti.

Ako mjere predostražnosti ove prirode nisu poduzete postoji opasnost, da bude progutano pola grada.

Korisnost ove garde u slučaju narodnog ustanka je očigledna.

Kad je Veliki Khan pokorio provinciju Manzi, on ju je podijelio na devet dijelova i odredio kraljeve ili potkraljeve, da djeluju kao vrhovna vlast i da izvršavaju pravdu.

Oni prave godišnji izvještaj njegovom veličanstvu o količini dobiti kao i o svakom drugom predmetu, koji se nalazi pod njihovom jurisdikcijom, a mijenjaju se svakih tri godine kao i drugi javni časnici.

Jedan od ovih devet potkraljeva prebiva u gradu Kinsai i ima autoritet nad više od stotinu i četrdeset gradova i mjesta, velikih i bogatih.

Ovo nije upitno ima li se na umu, da provincija Manzi ima ne manje od dvanaest stotina gradova svaki sa velikom populacijom i industrijom i bogatim stanovnicima.

U svakom od njih primjereno njegovoj veličini i drugim okolnostima njegovo veličanstvo drži garnizon, koji nekada sadrži tisuću, a negdje i deset ili dvadeset tisuća ljudi.

Ne treba misliti, da su sve te trupe sastavljene od Tatara.

Sasvim suprotno, one su uglavnom sastavljene od domaćeg stanovništva provincije Cathay.

Tatari su konjanici i pješadija ne može biti stacionirana oko gradova, koji stoje u niskim močvarnim predjelima, nego samo ondje gdje je čvrsta, suha podloga gdje ove trupe mogu djelovati.

Za ove posljednje on je poslao Cathayance i one ljude iz Manzija, koji su se pokazivali sposobnima u vojnim službama i za njih je postojala praksa, da se pravi godišnja selekcija onih, koji su najvještiji u oružju, ali vojnike koji dolaze iz provincije Manzi, on ne stavlja na dužnost u njihovim vlastitim gradovima.

Sasvim suprotno, on ih šalje u mjesta, koja su možda i dvadeset dana udaljena gdje oni ostaju četiri ili pet godina.

Na kraju ovog vremena oni se mogu vratiti svojim kućama i ostali se šalju u zamjenu, ova regulacija se primjenjuje jednako na sve Cathayance.

Najveći dio Khanove dobiti od gradova on troši na opremanje garnizona.

Kad se dogodi, da je grad u pobuni (što nije rijetkost za ove ljude, koji su potpaljeni bijesom ili kad su zavedeni ili kad je ubijen njihov guverner), dio garnizona susjednog grada se momentalno šalje, da slomi grad u kojem se pojavio ovaj eksces.

Za tu svrhu grad Kinsai konstantno podržava garnizon od trideset tisuća vojnika, dok je manji broj stacioniran na jednom mjestu jedna tisuća.

Sad nam je preostalo, da još kažemo par riječi o vrlo finoj palači, koja je ranije bila rezidencija kralja Facfura što su njegovi preci zatvorili u područje od deset milja u krugu i podijelili na tri dijela.

U centralni dio se ulazi kroz uzvišena vrata na čijoj svakoj strani je veličanstven paviljon sa krovovima, koje svaki podržava red stupova ornamentiranih sa najljepšim azurnim i zlatnim bojama.

Paviljon nasuprot vratima na prednjoj strani dvora je veći, nego ostali i njegov krov je bogato ukrašen, stupovi su pozlaćeni i zidovi na unutrašnjoj strani ornamentirani izuzetnim slikarijama o povijesti ranijih kraljeva

Ovdje je godišnje kralj Facfur okupljao čitav dvor pa je pripremao gozbe za svoje glavne prinčeve, glavne suce i prominentne građane Kinsaia.


-----------------------------


Preveo i obradio: Zlatan Gavrilović Kovač

 

Činjenice o knjigama, koje možda i niste znali!



 

Dvadeset i pet knjiga s ljestvice najčitanijih 100 knjiga u 2014. godini su autori sami objavili.  Zanimljivo je i da taj broj samoizdatih knjiga raste svake godine.

 

Stručnjaci predviđaju da će u sljedećih deset godina, 75% knjiga koje će se prodavati biti u digitalnom formatu i prodati će se na Internetu, a od ukupnog broja prodatih knjiga samo 25% će biti tiskane na papiru i prodane u knjižarama.


Ovaj će podatak biti zanimljiv i našim piscima. Samo 2% od 1,2 milijuna knjiga objavljenih u SAD-u u 2014. godini prodano je u više od 5.000 primjeraka. Toliko o tome da je Amerika obećana zemlja za pisce knjiga bez obzira na veliko tržište i broj stanovnika.

 

Prvi primjerci tiskanih knjiga nisu imali, ni ime autora, ni naslov tiskan na naslovnicama. Na koricama tih knjiga su bila crteži, odnosno umjetnička djela načinjena od kože ili zlata.

 

Riječ "Cyberspace" prvi put se spominje u romanu "Neuromancer", koji je napisao William Gibson u 1984.

 

No, kad već govorimo o porijeklu riječi, spomenimo i da se pojam "Yahoo" prvi put spominje u knjizi "Gulliverova putovanja", objavljenoj 1726. godine.

 

Nekad davno knjige su lancima bile pričvršćene za police u knjižnicama, kako bi se spriječilo krađa.

 

Prva knjiga koja je napisana pomoću pisaćeg stroja je knjiga "Pustolovine Toma Sawyera".

 

Knjigu "Alisa u zemlji čudesa", posvećena je djevojčici po imenu Alice Lindell. Njena obitelj družila se s autorom knjige, te je on napisao tu priču za nju. 

 

Osim po nultoj stopi tolerancije prema lopovima, bankama i bankarima, Island je poznat i po tome što njegovi stanovnici čitaju više knjiga po glavi stanovnika, nego stanovnici bilo koje druge zemlje.

 

Bivši američki predsjednik Theodore Roosevelt, pročitao je u prosjeku jednu knjigu dnevno.

Što je radio ostalo vrijeme nije nam poznato.

 

Najstariji Kuharica u svijetu, "Babilonski tablet", napisana je u akadskom. To datira 1750 godina prije Krista (doba Hamurabija) i sadrži najstarije poznate recepte za kuhanje.

 

Da su i knjige mamac za bogate skorojeviće dokazuje na činjenica da je najskuplju knjigu na svijetu kupio Bill Gates. Platio ju je samo 30,8 milijuna dolara. Ime knjige je "Codex Leicester Leonardo da Vinci". Da je Bill Gates ikad pomislio da bi možda bilo korisnije da taj novac podjeli sirotinji ili sagradi neku bolnicu za djecu? Naravno da nije! Prilozi za sirotinju ili novac za gradnju bolnice se naime ne odbijaju od poreza. Uostalom porez je tu samo zato da bi ga sirotinja plaćala.



Napisao i obradio: Nenad Grbac


----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


PUTOVANJA MARKA POLA (Knjiga 2, Poglavlje 66 - 76)


Takva je bila, doista, duboka impresija, koju je on ostavljao sa svojom pravednošću, da svaki dućan napunjen robom, koji je nehajno bio ostavljen otvorenim, nikada nije bio opljačkan niti je ijedna osoba u njega dirala čak i najmanji artikal.

Putnici iz svih kraljevstava mogli su proći kroz svaki dio ovog kraljevstva po noći i također po danu slobodno i bez straha od opasnosti.

On je bio religiozan i darežljiv prema  siromašnima u potrebi, godišnje je aranžirao spasiti i uzeti pod svoju brigu 20.000 djece, koje su njihove majke ostavile zbog njihove nesposobnosti, da se za njih brinu.

Kad su dječaci bili dovoljno stari, on ih je podučavao u ručnoj izradi i kasnije bi ih oženio za mlade žene, koje su tu bile dovedene iz istog razloga.

Vrlo različite temperamente i navike od ovih Facfura bile su one Kublai Khana valdara svih Tatara, kojem je cijelo zadovoljstvo bilo razmišljanje o ratu, porobljavanju i renomeu.

Nakon što je aneksirao nekoliko provincija i kraljevstava, on je tada usmjerio svoju pažnju na to, da ukroti Manzi i za tu svrhu je pripremio veliku vojsku konjanika i pješaka, koja je bila povjerena u zapovjedništvu generals imens Chinsan Bayan, što znači “Stotinu –očiju”.

Ovi su događaji okupirali godinu 1268., veliki broj brodova je stavljen pod generalovo zapovjedništvo i on je proslijedio izvršiti invaziju Manzija i čim je tamo došao, on je momentalno pozvao stanovništvo grada Kai-Ganćzu, da se predaju njegovom suverenu.

Nakon njihova odbijanja, umjesto da daju naređenje za napad, on je otišao u drugi gard i kad je dobio sličan odgovor, on je proslijedio do trećeg grada pa onda četvrtog, uvijek dobijavući isti odgovor.

Smatrajući, da nije više razborito ostaviti toliko mnogo gradova nepokorenima i pored toga što je očekivao, da će uskoro biti udružen sa drugom vojskom, koju mu je Veliki Khan poslao, on je odlučio napasti jedan od ovih gradova i sa veliki naporom i vještinom on je uspio zauzeti ova mjesta pa je stavio svakoga ponaosob pred svoj mač.

Kada je ova vijest stigla u druge gradove, ona je pogodila sve njihove stanovnike u pogledu terora, koji su oni požurili podnijeti.

To je bilo i učinjeno i nastavio je sa svoje dvije vojske protiv Kingsai (a to je srednjovjekovno ime velikoga grada Hangchowa), kraljevskog grada kralja Facfura, koji je osjećao svu agitaciju i strah kao osoba, koja nikad nije vidjela bitku ili bila involvirana u bilo koju vrstu ratovanja.

Upozoren oko sigurnosti svoje vlastite osobe, on se ukrcao na brod, koji je bio spreman za tu svrhu i čitav grad ostavio svojoj kraljici sa naredbama, da se brani sa krajnjim snagama i on je bio siguran, da će njen spol nju zaštiti u slučaju, da grad padne u ruke neprijatelju.

Krećući se morskim putem došao je na domak jakih fortificiranih otoka i tamo je ostao do kraja svog života.

Nakon što je kraljica bila ostavljena kao što smo već rekli, njoj je rečeno, da je kralju dato predviđanje astrologa kako on nikad neće biti smaknut sa svog dvora i od svog suvereniteta, nego jedino zapovjednikom sa stotinu očiju.

Ona je sa ovim objašnjenjem bila zadovoljna pored činjenice, da je grad dnevno bio izložen sve većoj opasnosti pa je mislila kako grad neće biti izgubljen, jer se činilo nemogućim, da bilo koji smrtnik ima toliko mnogo očiju.

Međutim, dočuvši da general, koji je bio zapovjednik neprijatljskih trupa, ima ime Chinsan Bayan što znači “stotinu očiju”, ona se strahovito uplašila pa je pomislila, da će ta osoba, koje je prema previđanjima astrologa bila ta osoba, koja će smaknuti njenog muža sa njegovog trona i kako je u njoj prevladao ženski strah, ona se momentalno predala.

Jednom, kad su zagospodarili glavnim gradom, Tatari su uskoro porobili ostatak provincije.

Kraljica je bila dovedena ispred Kublai Khana gdje je bila časno primljena od njega i njoj je dat prihod, koji joj je omogućavao održanje digniteta svog položaja, dakle, nakon što smo opisali porobljavanje Manzija, mi ćemo sada govoriti o drugim gradovima ove provincije i to prvo o Koi-Gan-Zu.


 POGLAVLJE 66


GRAD KOI-GAN-ZU

Koi-Gan-Zu je jako lijep I bogat grad, koji leži u pravcu između jugoistoka I istoka na ulazu u provinciju Manzi.

Fenomenalan broj brodova ovdje konstantno prolazi njime, jer je lociran blizu obala rijeke Kara-Moran.

Velike trgovačke pošiljke idu prema ovom gradu i odatle se transportiraju rijekom na mnoga druga mjesta.

Ovdje se proizvodi sol u velikim količinama ne samo za potrebe grada, nego i za izvoz u druge dijelove i od ove soli  Veliki Khan dobiva znatnu dobit.


 

POGLAVLJE 67


O GRADU PAU-GHIN I O GRADU  KAIN

Nakon što se napusti Koi-Gan-Zu i putuje jedan dan putovanja prema jugoistoku i to lijepim kamenim mostićem, dolazite do provincije Manzi.

Na svakoj strani ovog mostića nalazi se vrlo veliko močvarno jezero čije su vode dovoljno duboke za plovidbu.

Ne postoji neki drugi put sa kojim se ulazi u ovu provinciju, ali je ona dostupna putem vode i to je bio razlog zašto je komandant Velikog Khana i njegovih vojski izvršio invaziju na nju.

Na kraju dana putovanja dolazite na dohvat grada prilične veličine imenom Pau-Ghin (Pao-Ying), stanovnici su idolopoklonici, pale svoje mrtve, uzimaju papirnati novac i svi su subjekti Velikog Khana.

Oni uglavnom žive od trgovine i manufakture, imaju mnogo svile i oblače zlatna odijela, sve neophodnosti za život ovdje su u ogromnim količinama.

Na distanci od dana putovanja od Pau-Ghin prema jugoistoku stoji veliki i dobro građen grad Kain (Kao-Yu).

Ovdje ima mnogo trgovine i manufakture, imaju također i riba u velikim količinama i divljači, oboje i zvijeri i ptica, seljaci su posebno ovdje bogati tako, da jedan komadić srebra odgovara venecijanskom grošu i za njega se može kupiti tri ovakve ptice, svaka veličine pauna.


POGLAVLJE 68


O GRADU TIN-GUI I CHIN-GUI I O GRADU YAN-GUI, KOJIM JE VLADAO MARCO POLO

Na kraju dana putovanja od posljednje spomenutog mjesta u smjeru u kojem srećete mnoga sela i mnogo obradive zemlje, dolazite nadomak grada Tin-Gui (Tai-chau) ne posebno velikog, ali bogatog grada sa svim potrepštinama za život.

Ljudi su trgovci i imaju mnogo trgovačkih brodova, zvijeri i ptice su ovdje u velikim količinama, grad je lociran prema jugoistoku, a sa svoje lijeve strane na istočnoj strani u distanci od tri dana putovanja je more.

U ograđenim prostorima ima mnogo radova sa solju, koje ovdje ima u velikim količinama i tako se i proizvodi .

Nakon toga dolazite do velikoga i dobro građenog grada Chin-Gui gdje ima dovoljno soli, da se ona izvozi u sve susjedne provincije.

Na ovom artiklu Veliki Khan dobiva znatnu dobit i to tako veliku, da se količina jedva može knjižiti, a ovdje su stanovnici idolopoklonici, uzimaju papirnati novac i subjekt su njegovog veličanstva.

Idući dalje u jugoistočnom pravcu od Chin-Gui, dolazite do vrlo važnog grada Yan-Gui, koji ima 24 ostala grada pod svojom jurisdikcijom i mora biti shvaćeno kao mjesto velikih konzekvenci.

Oni pripadaju dominionu Velikog Khana, ljudi su idolopoklonici, žive od trgovine i ručnog rada, u manufakturama proizvode oružje i sve vrste vojne opreme čemu je razlog, da je veliki broj trupa stacioniran u ovom dijelu zemlje.

Grad je rezidencija jednog od dvanaest plemića (koji su već spomenuti), a koji su postavljeni od njegovog veličanstva, da vladaju provincijom i na mjestu jednog od njih bio je Marco Polo, koji je po specijalnoj naredbi Velikog Khana obavljao posao guvernera grada tri godine.


 

POGLAVLJE 69


O PROVINCIJI NAN-GHIN

Nan-Ghi (Nan-King) je ime velike i važne provincije u Manzi, smještene prema zapadu, ljudi su idolopoklonici, uzimaju papirnati novac kao monetu i subjekt su Velikog Khana sa velikim učešćem u trgovini, imaju sirovu svilu i oblače odjeću od srebra i zlata u velikim količinama i u različitim oblicima.

Zemlja proizvodi i znatne količine pamuka, a također je bogata domaćim životinjama kao i zvijerima i pticama, koje lovci progone i ima mnogo tigrova.

Ona opskrbljuje suverena sa obilnom dobiti, uglavnom od poreza na bogate artikle, kojima trgovci trguju.

Mi ćemo sada govoriti o prekrasnom gradu Sa-Yan-Fu.


 POGLAVLJE 70


O GRADU SA-YAN-FU I KAKO SU NIKOLA I MAFFEO POLO POMOGLI DA SE POROBI

Sa-Yan-Fu je veliki grad provincije Manzi, koji ima pod svojom jurisdikcijom dvanaest velikih i bogatih gradova, on je veliki centar trgovine i ekstenzivne manufakture, stanovnici pale svoje mrtve i idolopoklonici su i oni su subjekt Velikog Khana i uzimaju papir kao monetu.

Sirova svila se ovdje proizvodi u velikim količinama i najfinija svilena odjeća pomiješana sa zlatom ovdje se tka.

Divljači svake vrste ima u obilju, mjesto je bogato i obiluje svemu što je potrebno za veliki grad kao također i njegova neobična snaga, koja je bila sposobna izdržati opsadu za tri godine, odbijajući se predati Velikom Khanu i nakon što je on zauzeo čitavu provinciju Manzi.

Poteškoće su narasle kad je opsada uglavnom bila rezultat vojne situacije, da se gradu moglo pristupiti samo sa njegove sjeverne strane, dok su ostale strane bile okružene vodom odakle je grad bio konstantno opskrbljivan.

Kad je situacija bila predstavljena njegovom veličanstvu, on je bio u nedoumici, da ovo mjesto samo može tvrdoglavo držati se i pored toga, da je ostatak zemlje pao u njegove ruke.

Ova činjenica, koju smo naveli, došla je spoznaje braće Nikole i Maffea, koji su tada bili stanovnici imperijalnog dvora pa su momentalno predstavili sebe pred Imperotorom predlažući, da oni mogu konstruirati stroj kao što ih mi koristimo na Zapadu, koji je sposoban bacati kamenje teško i do tri stotine funti (oko 150 kilograma) i s ovim strojevima građevine grada mogu biti razorene, a stanovništvo ubijeno.

Ovaj njihov prijedlog je jako lijepo primljen kod Velikog Khana, koji jezadovoljno pogledao nacrte pa je onda dao naređenje, da se najsposobniji kovači i stolari stave pod njihovu direkciju, a među njima je bilo nekoliko nestorijanskih kršćana, koji su dokazali, da su sposobni mehaničari.

U nekoliko dana oni su kompletirali njihov katapult prema instrukcijama, koja su im dala dvojica braće pa je probno pokazivanje napravljeno u prisutnosti Velikog Khana i njegovog dvora gdje je kamenje bilo teško tri stotine funti, a strojevi su onda stavljeni na brodove i dovedeni do vojske.

Nakon što su bile postavljene ispred grada Sa-Yan-Fu i kad je prvi kamen pao sa toliko težinom i snagom, da su mnoge garđevine bile porušene, stanovnici su se uplašili tolike pogibelji, koja je njima izgeladala kao grmljavina iz neba pa su se momentalno predali.

Njihovo je pokorenje prihvaćeno sa istim uvjetima i pod istim kondicijama kao što je to bio slučaj s ostatkom provincije.

Ovaj nagli uspjeh i njihova genijalnost uvećali su reputaciju i kredite dvojice venecijanske braće u stajalištima i mišljenju Velikog Khana i svih njegovih dvorjana.


 POGLAVLJE 71


O GRADU SINJU I O VELIKOJ RIJECI KIANG

Napuštajući grad Sa-Yan-Fu te putujući petnaest dana prema jugoistoku dolazite nadomak grada Sinju, koji iako nije velik, jest priličan centar trgovine.

Veliki broj brodova je pod njegovom jurisdikcijom i to je fenomenalno u konzekvenci, da je on situiran u blizini Kianga (Yang-tze Kiang), koja je najveća rijeka na svijetu i čija širina je na nekim mjestima deset, a negdje osam i drugdje šest milja. 

U dužini to je rijeka, koja je do njena utoka u more duga sto dana putovanja i ova njena ogromna veličina znači, da ima i drugih plovnih rijeka, koje utječu u nju.

Veliki broj gradova i mjesta je izgrađeno na njenim obalama, više od dvije stotine u šesnaest provincija rezultira, da je promet toliko velik, da izgleda nezamislivo za nekog tko to nije vidio.

Uzimajući u obzir njenu dužinu kao i broj pritoka nije iznenađujuće, da je teret koji se prevozi tom rijekom nemjerljiv.

Glavna roba ovdje je sol, koja se prenosi Kiangom i sa rijekama, koje su spojene sa njom do gradova na njenim obalama i kasnije odavde do svih mjesta u unutrašnjosti zemlje.

Jednom prilikom kad je Marco Polo bio u gradu Sinju, vidio je ne manje od petnaest tisuća brodova.

Postoji još i drugih gradova duž rijeke gdje je ovaj broj još veći.

Svi ovi brodovi su pokriveni sa jednom vrstom palube i imaju jarbol sa jednim jedrom, njihov teret je općenito uzevši 4000 cantari ili kvintala u Veneciji do 12.000 cantari (što je od 200 do 500 tona) za koje su neki sposobni da nose.

Oni ne uzimaju uže od kudelje, osim za jarbole i jedra, imaju štapove petnaest koraka duge kao što je već opisano, koje svojom dužinom odvajaju u vrlo tanke komade pa ih onda omotavaju sa užetom dugim 300 koraka (1.500 feeta) i tako su vješto napravljeni, da su jednaki u snazi sa užetima od kudelje i sa ovom užadi, svaki brod se prati duž rijeke sa deset ili dvanaest konja.

Na mnogim mjestima pokraj obale nalaze se brežuljci i kamene uzvisine na kojima stoje hramovi idola i druge građevine kao što postoji kontinuirana sukcesija sela i naseljenih mjesta


 

POGLAVLJE 72


O GRADU KAYN-GUI

Kayn-Gui (Kwa-Chow) je mali grad na južnoj obali gore spomenute rijeke gdje se godišnje prikuplja velika količina kukuruza i riže od koje se najveći dio prenosi do Khan-Balika kao opskrba za Imperatora.

Ovo mjesto komunicira sa provincijom Cathay rijekama, jezerima i širokim dubokim kanalima, koje je Veliki Khan dao iskopati kako bi brodovi mogli proći iz jedne velike rijeke u drugu i kroz provinciju Manzi vodom do Khan-Balika bez da se putuje morem.

Ovaj veličanstveni grad, koji je toliko izvrstan ne samo u smislu puta, koji je proveden kroz zemlju i njenu ogromnu veličinu, nego i u smislu korisnosti i beneficija onih gradova, koji leže u njenom smjeru.

Široke i solidne ceste, koje imaju također su konstruirane na njenim nasipima i to čini putovanje ovom zemljom vrlo povoljnim.

Na sredini rijeke, suprotno od grada Kwa-Chow je jedan otok sasvim od kamena na kojem stoji veliki hram i samostan gdje dvije stotine svećenika, može se tako reći, stanuje i obavlja službu prema idolima, ovo je vrhovni samostan za mnoge druge hramove i samostane, a mi ćemo sada govoriti o gradu Chan-Ghian-Fu.


 

POGLAVLJE 73


O GRADU CHAN-GHIAN-FU

Chan-Ghian-Fu (Chin-Kiang) je grad provincije Manzi čiji su stanovnici idolopoklonici, subjekt su Velikog Khana i uzimaju papirnati novac, oni uglavnom žive od trgovine i manufakture i vrlo su bogati, oblače odjeću od svile i zlata, a lov je izuzetan za sve vrste divljači i provizije su obilne.

U ovom gradu postoje tri crkve nestorijanskih kršćana i one su građene u godini 1278., kad je njegovo veličanstvo odredilo nestorijanca imenom Mar-Sachis, da njime vlada tri godine.

Crkve su bile uspostavljene od njega i još uvijek stoje.

Napuštajući ovo mjesto mi ćemo sada govoriti o Tin-Gui-Gui.


 

POGLAVLJE 74


O GRADU TIN-GUI-GUI

Odlazeći iz Chan-Ghin-Fu i putujući četiri dana prema jugoistoku prolazite mnoge gradove i fortificirana mjesta gdje je stanovništvo idolopoklonici, koji žive od zanata i trgovine, subjekt su Velikog Khana i uzimaju papirnati novac.

Na kraju ova četri dana dolazite nadomak grada Tin-Gui-Gui (Changchow), koji je velik i lijep grad i koji proizvodi mnogo sirove svile, od koje se tka razna odjeća različitih kvaliteta i oblika.

Sve potrepštine za život su ovdje obilne i postoji varijetet divljači, koja omogućuje izvanredan sport.

Stanovnici su, međutim, podao i nečovječan narod.

U vrijeme kad je Chinsan Bayan ili „Stotinu očiju“ pokorio zemlju Manzi, on je otpremio izvjesne Alans, koji su bili kršćani, da zajedno sa vlastitim narodom zauzmu grad i kad su se oni pojavili ispred njega, omogućeno im je ući bez otpora.

Mjesto je bilo okruženo sa dvostrukim zidom i Alans su okupirali prvi gdje su pronašli veliku količinu vina, a kako su doživjeli mnogo umora i oskudice, oni su stali piti to piće preko svake mjere pa su postali pijani i pali u san, nakon što su ljudi grada, koji su bili na drugom zidu vidjeli kako njihov neprijatelj leži pijan na zemlji, oni su ih ubili ne dopuštajući, da ne pobjegne niti jedan.

Kada je Chistan Bayan saznao za sudbinu njegovog odreda, njegova indignacija i ljutnja je porasla do najveće točke pa je poslao drugu vojsku, da izvrši napad na ovo mjesto, a nakon zauzimanja, izdao je naređenje, da se stave na mač svi stanovnici , veliko i malo  bez razlike na spol kao jedan akt osvete.


POGLAVLJE 75

O GRADU SUJU I VA-GUI

Suju (Soochow) je veliki i veličanstven grad dvadeset milja u krugu, ljudi imaju ogromnu količinu sirove svile i obrađuju je ne samo za njihove vlastite potrebe, jer su svi obučeni u svilu, nego i za ostalo tržište.

Ima među njima nekoliko vrlo bogatih trgovaca i broj stanovnika je začuđujući, ali su pakostan narod, koji je jedino okupiran trgovinom i manufakturom i u njima oni doista pokazuju vrlo značajnu sposobnost i ako se govori o njihovom poduzetništvu, oni su uglavnom ljudi, koji vole ratovanje i u tome su genijalni.

Njihov broj je toliko ogroman, da oni mogu pokoriti cijelu provinciju i svoj utjecaj prošiti mnogo dalje.

Imaju među sobom mnoge liječnike sa velikim umijećima, koji mogu odrediti prirodu oboljenja i kako da se primijeni ispravan lijek, a također su vrlo poštovani profesori učenja ili kako ih možemo nazvati – filozofi i drugi, koji mogu biti nazvani magičarima ili opčiniteljima.

Na planinama pokraj grada rastu najfinije rhubarb, koji se distribuira kroz čitavu provinciju.

Ginger se također proizvodi u velikim količinama i prodaje prilično jeftino tako, da 40 funti svježeg korijenja (ili oko 20 kilograma) ima vrijednost (u njihovom novcu) kao venecijanski srebrni groš.

Pod jurisdikcijom Suju nalazi se šesnaest renomiranih i bogatih gradova i mjesta gdje cvjeta trgovina i zanatstvo.

Ime „Soochow“ znači „Grad Zemlje“ kao što Kinsai znači „Grad neba“.

Napuštajući Suju govorit ćemo o drugom gradu, koji je udaljen svega jedan dan putovanja imenom Va-Giu (Vuju) gdje je ogromno bogatstvo sirove svile i gdje ima mnogo mehaničara i majstora.

Svila najbolje kvalitete se ovdje tka i onda prevozi brodovima u svaki dio provincije, a ništa se drugo nema ovdje za spomenuti pa ćemo proslijediti sa opisom glavnoga grada i metropole provincije Manzi imenom Kinsai.


 

POGLAVLJE 76


LIJEP I VELIČANSTVEN GRAD KINSAI

Nakon što se napusti Va-Giu prolazite u smjeru od tri dana putovanja mnoge gradove, zamkove i sela, koja su sva vrlo dobro naseljena i bogata, a narod ima obilje dobiti.

 


-----------------------------


Preveo i obradio: Zlatan Gavrilović Kovač

PUTOVANJA MARKA POLA (Knjiga 2, Poglavlje 54 - 64)


POGLAVLJE 54

GRAD MIEN I KULE OD SREBRA I ZLATA

Nakon putovanja od petnaest dana dolazite nadomak grada Mien, koji je veliki, veličanstven i glavni je grad kraljevstva (Burme), stanovnici su idolopoklonici i imaju svoj vlastiti jezik

Istina je, da je nekada ovom zemljom vladao moćan i bogat monarh, koji je kad mu se smrt približila, izdao naređenje da se izgrade dvije piramidalne kule na glavi i na stopalima njegovog tijela, svaka od mramora deset koraka (negdje oko 50 feeta) visoke i koje su na vrhu imale kuglice.

Jedna od ovih piramida bila je pokrivena sa pločama od zlata debelim jedan inch, a druga sa pločama od srebra iste debljine, oko kuglica na vrhu su bila postavljena mala zvona od zlata i srebra, koja su zvonila na svaki pokret vjetra.

Cijelo je zdanje formiralo izvanredan spektakl, a posmrtni ostaci su na isti način bili pokriveni pločama dijelom od zlata, a dijelom od srebra.

Sve ovo je kralj komandirao kako bi se iskazala čast njegovoj duši i da sjećanje na njega ne propadne.

Veliki Khan je odlučio zauzeti ovaj grad pa je poslao jednog hrabroga časnika da to učini.

Vojska je prema njegovom vlastitom naređenju bila praćena žonglerima i čarobnjacima, kojih je uvijek bilo veliki broj na dvoru.

Kad su oni ušli u grad, ugledali su bogato ornamentirane piramide, ali se nisu miješali sa njima sve dok njegovo veličanstvo nije iskazalo poštovanje prema njima.

Veliki Khan je bio informiran, da su oni imali sjećanje na bivšeg kralja pa je smatrao kako ne trebaju biti povrijeđeni niti oštećeni iz tih razloga,jer su Tatari bili uvijek naviknuti pokazivati poštovanje onim artiklima, koji su u nekoj vezi sa pokojnicima i sa smrti.

U ovoj zemlji pronađeni su mnogi slonovi, veliki i lijepi divlji volovi, jeleni, srne i ostale životinje u velikom obilju.


 

POGLAVLJE 55


PROVINCIJA BANGALA

Provincija Bangala (Bengal) je smještena na jugu i još nije bila dovedena pod upravu dominiona Velikog Khana u vrijeme kad je Marco Polo imao rezidenciju na njegovom dvoru.

Operacije protiv nje okupirale su njegovu armiju za jedan jako značajan period, ali je zemlja kao što smo već rekli bila jaka, a njeni kraljevi moćni.

Oni imaju svoj vlastiti čudnovati jezik i ljudi su idolopoklonici.

Bik, koji je ovdje pronađen, je velik gotovo kao slon, ali nije ipak toliko velik.

Stanovništvo živi od mesa, mlijeka i riže, koju imaju u obilju, ovdje se uzgaja mnogo pamuka i trgovina je vrlo značajna.

Nar, galingale, ginger, šećer i mnoge vrste medicine su među produktima, koje daje zemlja, trgovci dolaze ovdje iz različitih dijelova Indije i kupuju.

Oni kupuju i eunuhe (kojih je jako puno u zemlji, jer su ratni zatvorenici svi uglavnom kastrirani), koji se uzimaju kao roblje i svaki princ i osoba od položaja hoće njih, da budu pratnja njihovim ženama, dok trgovci prave veliki profit vodeći ovo roblje u druga kraljevstva i prodavajući ga.

Ova provincija je trideset dana putovanja u svojoj veličini i njen istočni rub leži prema zemlji imenom Kangigu .


 

POGLAVLJE 56


PROVINCIJA KANGIGU

Kangigu je provincija smještena prema istoku, u Indokini i njome upravlja kralj.

Stanovništvo je uglavnom stanovništvo idolopoklonika, imaju svoj vlastiti čudnovati jezik i dobrovoljno su pristali na upravu Velikog Khana, kojem plaćaju godišnji danak.

Kralj je toliko odan senzualnim užicima tako, da ima negdje oko tri stotine žena i uvijek, kada čuje da postoji neka lijepa žena, on šalje svoje ljude po nju pa je oženi.

Ovdje je pronađeno zlato u velikim količinama i također mnoge vrste razne medicine, ali kako je zemlja sva na kontinentu i udaljena od mora ovi proizvodi imaju malu vrijednost za njih.

Postoji jako mnogo slonova, kojih ovdje ima u izobilju kao i drugih zvijeri.

Stanovništvo živi od mesa, riže i mlijeka, nemaju vino koje se pravi od grožđa, nego pripremaju vino od riže sa primjesama mirodija.

I muškarci i žene imaju svoja tijela cijela dekorirana sa tatoo znakovima u figurama zvijeri i ptica, postoji među njima specijalista kod kojih se cijeli njihov posao sastoji u pravljenju ovih ornamenata na rukama, nogama i prsima.

Kada se crna boja utisne pomoću igala, postaje nemoguće da se ona ispere pomoću vode ili bilo kako drugačije, a muškarci i žene, koji su najviše ovako ornamentirani, drže se za najatraktivnijima.


 

POGLAVLJE 57


PROVINCIJA  AMU

Amu je isto smještena prema zapadu i njeni stanovnici su subjekti Velikog Khana, žive od mesa svoje stoke i voća, kojeg dobivaju od zemlje i imaju svoj vlastiti čudnovati jezik.

Zemlja proizvodi mnogo konja i volova, koji se prodaju trgovcima, koji ih onda razmjenjuju u Indiji, bikovi i također volovi su brojni, što je rezultat velike i izvanredne ispaše.

I muškarci i žene oblače prstenove od zlata i srebra na svojim rukama i nogama, ali su ornamenti žena mnogo skuplji.

Distanca između ove provincije i one Kaningu je dvadest i pet dana putovanja, dok je do Bangala dvadeset dana putovanja.

Mi ćemo sada govoriti o provinciji imanom Tholoman, koja je smještena osam dana putovanja od ove posljednje spomenute.


 

POGLAVLJE 58


O THOLOMANU

Provincija Tholoman leži prema zapadu i njeni stanovnici su idolopoklonici, imaju svoj vlastiti neobičan jezik i također su subjekat Velikog Khana.

Ljudi su visoki i dobrog izgleda i njihov ten, koji je radije smeđe boje, nego svijetle, vrijedni su u svakom bavljenju i hrabri u ratu.

Mnogi od njihovih gradova i zamkova su smješteni na visokim planinama, oni pale tijela svojih pokojnika i kosti, koje nisu reducirane do pepela, stavljaju u drvene kutije i nose u planine gdje ih stavljaju u spilje sa svrhom, da ih divlje životinje ne mogu raznositi.

Zlato je ovdje pronađeno u obilnim količinama, za svakodnevnu malu upotrebu kao novac uzimaju morske školjke, koje ovdje dolaze iz Indije i ova vrsta novca prevladava u dvije provincije Kangigu i Amu, koje smo već spominjali, a njihova hrana i piće su meso, riža i mlijeko.


 

POGLAVLJE 59


O GRADU CHINTIGUI

Vi onda putujete dvanaest dana rijekom na čijim obalama leže mnogi gradovi i zamkovi i njenom dužinom dosežete do velikog i lijepog grada Chintigui.

Stanovnici su trgovci i majstori, prave odjeću od kore određenog drveća, koja izgleda jako dobro i svakodnevna je ljetna odjeća za oba spola.

Muškarci su hrabri ratnici, nemaju drugog novca, osim tiskanog papira Velikog Khana.

U ovoj provinciji tigrovi su jako brojni tako, da se stanovnici ne usuđuju spavati izvan njihovih gradova noću i oni, koji prelaze preko rijeke, ne usuđuju se odmarati na svojim plovilima pored obala, jer su ove životinje poznate po tome, da ulaze u vodu doplivaju do plovila i onda zgrabe čovjeka.

U ovoj zemlji je pronađen i najveći i najžešći pas sa kojim se možete susresti.

Oni su toliko hrabri i snažni, da čovjek sa dvoje njih može ući u borbu sa tigrom, a ako on sretne tigra, on je toliko odvažan, da se momentalno odlučuje za napad.

Životinja instinktivno ide unatrag protiv trojice tako, da može držati svoje neprijatelje ispred sebe, odmah nakon što je vidjela pse, ide prema trojici, ali vrlo sporo, pokazujući znakove, da se ne boji što mu njegov ponos diktira.

Tijekom ovog namjernog pokreta psi se odlučuju krenuti brže prema njemu, dok čovjek baca svoje strelice na njega.

Zauzvrat on pokušava doseći pse, ali su oni toliko okretni za njega i do tog vremena on je već ranjen sa mnogo strelica i toliko grižen zubima pasa, da pada od slabosti i od gubljenja krvi, a to znači da je uhvaćen.

Ovdje postoji ekstenzivna manufaktura svile, koja se izvozi u velikim količinama rijekom što teče kroz gradove i sela, a ljudi žive gotovo isključivo od trgovine.

Na kraju dvanaest dana dolazite u grad Sidin-Fu o kojem smo već govorili.

Odavde u dvadeset dana na domak ste Gin-Gui u kojem smo bili i još četiri dana više grad Pazan-Fu, koji pripada Cathayu i leži prema jugu.

Stanovnici su idolopoklonici i pale svoje mrtve i oni su subjekt Velikog Khana i njegov papirnati novac je u cirkulaciji među njima.

Oni uglavnom žive od trgovine i manufakture i imaju svile u obilju od kojih prave odjeću pomiješanu sa zlatom i također vrlo fine marame.

Ovaj grad ima mnogo gradova i sela pod njegovom jurisdikcijom, a velika rijeka teče pored njega što znači, da se veliki dio trgovine obavlja sa gradom Khan-Balik, mnogi kanali omogućuju komunikaciju sa glavnim gradom, ali mi ćemo sada napustiti ovaj predmet i proslijediti tri dana putovanja pa ćemo govoriti o drugom gradu imenom Chan-Glu (Tsangchow).


 TREĆI DIO


PUTOVANJE JUŽNO KROZ ZAPADNE PROVINCIJE CARHAYA I MANZIJA


POGLAVLJE 60


GRAD CHAN-GLU

Mi ćemo sada navesti ponovno i putovati tri dana, dok ne dođemo do Chan-Glu, koji je veliki grad u provinciji Cathay.

On je pod dominionom Velikog Khana, stanovnici su idolopoklonici i pale svoje mrtve, a među njima je u opticaju tiskani papir vladara.

U ovom gradu i u distriktu, koji ga okružuje, ljudi prave velike količine soli uzimajući slijedeći proces: u zemlji je pronađena zemljana sol, oni je natrpaju i filtriraju vodom, a onda je prenesu u vrlo široke tave ne više od četiri inča duboke; u njima se ova smjesa kuha, a onda se pusti, da se kristalizira.

Sol, koja je na ovakav način dobivena, je bijele boje i vrlo je dobra i izvozi se u različite dijelove zemlje, čineći veliki profit njenom proizvodnjom, a Veliki Khan od nje dobiva znatnu dobit.

Ovaj distrikt obilno proizvodi jako ukusne breskve, koje su velike i teške jedna  dvije funte (skoro kilogram).

Mi ćemo sada govoriti o drugome gradu imenom Chan-Gli.



POGLAVLJE 61


GRADOVI CHAN-GLI I TANDINFU

Chan-Gli (zapravo Tsinan-Fu, glavni grad provincije Shantung) je također grad u Cathayu sješten prema jugu i pripada Velikom Khanu, a stanovnici uzimaju Khanov papir kao monetu.

Njegova distanca od Chan-glu je pet dana putovanja u smjeru u kojem prolazite mnoge gradove i zamkove, koji su također u dominionu Velikog Khana, uspješni su centri trgovine i običaj je, da se njima naplaćuje velika količina novaca.

Kroz ovaj grad prolazi široka i duboka rijeka na kojoj je izrasla ogromna trgovina, koja sadrži svilu, medicinu i druge vrijedne artikle, koji se ovdje prevoze brodovima.

Mi ćemo napustiti ovo mjesto pa ćemo govoriti o drugom gradu imenom Tandinfu.

Kada napuštate Chan-Gli i putujete u južnom pravcu šest dana putovanja prolazite mnoge gradove i zamkove od velikoga značaja i veličine čiji stanovnici su idolopoklonici i pale tijela svojih pokojnika, uglavnom žive od trgovine i manufakture i imaju dobit u obilju.

Na kraju ovih šest dana putovanja dolazite u grad imenom Tandinfu, koji je u ranijim vremenima bio veličanstven glavni grad, ali ga je Veliki Khan aneksirao putem sile svog oružja.

Vrtovi, koji ga okružuju, puni su prekrasnog grmlja i izvanrednog voća čineći ga poželjnim mjestom za življenje, ovdje se proizvodi svila u izvanredno velikim količinama.

Pod njegovom jurisdikcijom nalazi se jedanaest gradova i značajan broj mjesta, koji su svi centri trgovine i imaju obilje svile.

Prije njegove redukcije od strane Velikog Khana on je bio sjedište vlade vlastite vrste.

U godini 1273. vladar je postavio jednog od svojih časnika visokog ranga imenom Litan Sangon u vladu grada sa sedam tisuća konjanika kako bi zaštitili provinciju.

Kada je pronašao sebe kao gazdu bogatog i visoko produktivnog distrikta i kao glavu tako moćne sile ovaj čovjek je postao intoksiniran ponosom pa je počeo planirati otpor prema suverenu.

Sa ovim pogledom on je nagovarao glavne građane, da se pridruže uroti i uspijevajući probuditi revolt kroz sve gradove i fortificirana mjesta provincije, a nakon što je Veliki Khan dočuo za ovu urotu, on je pripremio protiv njega jednu vojsku od sto tisuća ljudi pod komandom dvojice plemića, Ajul i Mongatai.

Kad je ova sila postala poznata Litanu, on nije gubio vrijeme za jednako tako velikom vojskom pa ju je što je moguće brže pripremio za akciju.

Bilo je mnogo ubijenih sa obje strane, ali je na kraju Litan bio ubijen, a njegove trupe su odjahale, mnogi su pobijeni u ovoj težnji, a mnogi su postali zarobljenici.

Oni su dovedeni ispred Velikog Khana, koji je odlučio da glavni budu stavljeni na smrt, dok se drugima ispričao uzimajući ih u svoju osobnu službu i od tada su oni postali lojalni.


 

POGLAVLJE 62


GRAD SINGUI-MATU

Putujući od Tandinfu tri dana u južnom pravcu prolazite mnogo značajnih gradova i utvrđenih mjesta gdje je trgovina i manufaktura u procvatu.

Zemlja je puna divljači, oboje i zvijeri i ptica i producira obilnu opskrbu sa svim potrepštinama za život.

Na kraju tri dana putovanja stižete u grad Singui-matu (Tsining), koji je ugledan, veliki i lijepi grad sa bogatom trgovinom i manufakturom.

Svi stanovnici ovog grada su idolopoklonici i subjekt su Velikog Khana i uzimaju papir za novac.

Kroz njega, ali na njegovoj južnoj strani teče velilka i duboka rijeka, koju su stanovnici podijeli u dvije grane, jedna teče istočno i putuje Cathayem, dok druga, uzimajući zapadni smjer, putuje prema provinciji Manzi.

Rijeka povezuje obje provincije, a začuđujuće je promatrati veliki broj i veličinu plovila, koja kontinuirano prolaze tamo-amo kroz nju natovarene sa robom velike vrijednosti.


 

POGLAVLJE 63


RAZMATRANJA O GRADOVIMA LINGUI I PINGUI

Napuštajući Singui-Matu i putujući prema jugu slijedećih šesnaest dana konstantno susrećete trgovačke gradove i zamkove.

Na kraju osam dana putovanja pronalazite grad imenom Lingui, on je vrlo prekrasan i veliki grad, ljudi su skloni ratovanju i ima manufakturu i trgovinu, postoji mnoštvo životinja i bilja, svega za jelo i za piće.

Nakon što se napusti Lingui, idete tri dana putovanja prema jugu prolazeći kroz mnoge gradove i zamkove sve pod protekcijom Velikog Khana, a svi su stanovnici idolopoklonici i spaljuju tijela svojih pokojnika.

Na kraju ova tri dana putovanja pronalazite fini grad imenom Pingui gdje su sve potrepštine za život i ovaj grad osigurava veliku dobit Velikom Khanu.

Nakon toga idete dva dana putovanja prema jugu kroz udaljenu i bogatu zemlju do grada imenom Cingui (Siju), koji je vrlo veliki i bogat trgovinom i manufakturom, svi su stanovnici idolopoklonici i pale svoje mrtve.

Oni uzimaju papirnati novac i također su subjekt Velikog Khana, imaju mnogo pšenice i ostalih žitarica.

U zemlji kroz koju prolazite nalazite mjesta, gradove i zamkove kao također i lijepe i korisne pse i bogatstvo pšenice, ljudi nalikuju onima, koje smo upravo opisali.


 

POGLAVLJE  64


O VELIKOJ RIJECI IMENOM KARA-MORAN I O GRADU KOI-GAN-ZU I KUANZU

Na kraju dva dana putovanja na dohvat ste još jednom velike rijeke Kara-Moran (velika Hwang-ho, ili Žuta rijeka), koja ima svoj izvor na teritoriji, koja je pripadala apostolu Ivanu.

Ona je milju široka i jako duboka i na njenim vodama plove veliki brodovi sasvim slobodno i puni tereta, velike ribe u vrlo značajnoj količini se ovdje hvataju.

Na jednom mjestu ove rijeke, otprilike milju u udaljenosti od mora, nalazi se stanica za petnaest tisuća brodova od kojih je svaki sposoban nositi petnaest konja i dvadeset ljudi pored posade, koja njima navigava i sa neophodnom opremom.

Njih Veliki Khan drži u konstantnoj spremnosti za prenošenje vojske u bilo koji dio indijskih otoka, koji se možda pobune ili za ekspedicije u bilo koju udaljenu regiju.

Ovi brodovi su usidreni blizu obala rijeke nedaleko od grada imenom Koi-Gan-Zu (Hwai-Ngan-Chow), dok je na suprotnoj strani drugi grad imenom Kuanzu (Kaiju), ali je prvi veliko mjesto, dok je ovaj drugi mali.

Nakon što se prijeđe rijeka ulazite u velkku provinciju Manzi, ali se ne može reći, da smo sve rekli o provinciji Cathay niti je ovih dvadeset dijelova nju opisalo.

Marco Polo je u putovanju kroz provinciju samo napomenuo nekoliko riječi o onim gradovima, koji su ležali na ruti, previđajući one na drugoj strani kao također i mnogo drugih mjesta zato što bi nabrajanje svih njih bilo previše dosadno za čitatelje.

Napuštajući ove dijelove mi ćemo nastaviti govoriti prvo o tome kako je put prema provinciji Manzi poduzet, a onda o njenim gradovima uključujući njihovu veličanstvenost i bogatstvo.


 

POGLAVLJE 65

UGLEDNA PROVINCIJA MANZI I PUT, KOJIM JE POKORENA OD VELIKOGA KHANA

Provincija Manzi je najveličanstvenija i najbogatija u istočnom svijetu, ona je bila subjekt princa stila Facfur(a to znači „Sin neba“ i bila je titula, koju su primjenjivali perzijski i arapski pisci za vladare Kine), koji je sve nadmašivao u moći i bogatstvu, osim Velikog Khana osobno.

Njegove dispiszicije su bile miroljubive, dok su mu akcije bile benevolentne i koliko god, da je bio voljen od strane ljudi i kolika je bila snaga njegovog kraljevstva okruženog rijekama izuzetne veličine, toliko nije bio sile, koja bi ga zlostavljala na čitavoj zemlji pa se to činilo nemogućim.

Efekti ovog mišljenja bili su ti, da on nije davao nikakvu pažnju za vojne poslove niti je ohrabrivao svoje ljude u vojnim treninzima.

Gradovi njegovog dominiona bili su izvanredno dobro fotrificirani, okruženi sa dubokim jarkovima širokim jedno odapinjanje strijele i puni vode.

On nije držao nikakvu konjicu zato, jer nije imao namjere, da bilo koga napadne.

Cijelo njegovo razmišljanje bilo je usmjereno na upravu i na povećanje svog vlastitog užitka i kako da umnoži svoje zadovoljstvo.

On je upravljao svojim dvorom i držao pored sebe osobe od oko tisuću prekrasnih žena u čijem društvu je zadovoljavao svoje strasti, bio je prijatelj mira i pravde, koji je primjenjivao  striktno i najmanji znak opresije ili povrede bilo koje vrste, koja bi bila počinjena od jednog čvjeka prema drugome, bila je primjereno kažnjena.


-----------------------------


Preveo i obradio: Zlatan Gavrilović Kovač

Nov 11 '15

PUTOVANJA MARKA POLA (Knjiga 2, Poglavlje 48 - 53)


Ovdje, također, obitavaju životinje, koje proizvode mošus i on se uzima u velikim količinama i primjereno tome, ovaj je proizvod obilan, a i puno vrsta kvalitetnih riba ima u jezeru.

U zemlji su pronađeni i tigrovi, medvjedi, srne, jeleni i antilope, kao i veliki broj ptica različitih vrsta, vino se ne radi od grožđa, nego od pšenice i riže sa primjesama mirodija i doista je riječ o izvanrednom napitku.

Ova provincija proizvodi klinčiće, drvo je malo, grane i lišće sliče onome kod lovora, ali je nešto duže i uže.

Njegovi cvjetovi su bijeli i maleni kao što su i inače klinčići, ali kad su zreli, oni postaju tamni.

Ovdje raste i ginger kao i marelice pored mnogih drugih voćki, koje su vrlo malo, ako ikako donesene u Europu.

Nakon što se napusti grad Kaindu, putuje se deset dana prema suprotnoj granici provincije u smjeru u kojem postaju vidljivi prilično velika sela, mnoga fortificirana mjesta i postaje i mjesta dobra za lov i slično, a stanovnici slijede običaje i načine, koju već ranije opisani.

Na karju ovih deset dana putovanja dolazite nadomak velike rijeke Brius (ili Kin-sha Kiang, a to je rijeka Zlatnog pijeska u gornjem toku Yangtze), koja predstavlja granicu provincije i u kojoj je pronađena velika količina zlatnog praha,  ona utječe u ocean.

Mi ćemo sada napustiti ovu rijeku i govorit ćemo o provinciji Karajan (a to je sada Yunnan u zapadnoj Kini).


 

POGLAVLJE 48


O VELIKOJ PROVINCIJI KARAJAN I YACHI, NJENOM GLAVNOM GRADU

Kad se prođe ova rijeka, koju smo ranije spominjali, ulazite u provinciju Karajan, koja je toliko velika, da sadrži sedam kraljevstava.

Ona je smještena prema zapadu i njeni stanovnici su idolopoklonici i subjekt  je dominiona Velikog Khana i namjestio je svog sina kao kralja (zapravo unuka) imenom Essen-Temur, koji je bogat, veličanstven i moćan princ, koji je obdaren velikom mudrošću i vrlinama i vlada sa velikom pravednošću.

Putujući od ove rijeke pet dana putovanja u zapadnom pravcu, prolazite kroz zemlju posve naseljenu i vidite mnoge zamkove, stanovništvo živi od mesa i od voća, koje dobiva na zemlji, a njihov jezik je čidnovat i teško ga je razumjeti, najbolji konji se uzgajaju u ovoj provinciji.

Na kraju ovih pet dana putovanja dolazite do glavnog grada, koji se zove Yachi (Kunming, na Burmanskoj Cesti), velikog i uglednog.

U njemu se nalaze trgovci i majstori, koji su miješane populacije i sadrži idolopoklonike, nestorijanske kršćane, Saracene ili Muhamedance, ali su ovi prvi najbrojnija klasa.

Zemlja je plodna u riži i pšenici, ali narod međutim ne uzima pšenični kruh za kojeg misle, da je nezdrav pa zato jedu rižu.

Od ostalih biljaka sa dodatkom mirodija prave bistro lijepo vino, obojeno i jako lijepog okusa.

Za novac uzimaju bijele porculanske školjke, koje se pronalaze u moru i njih oblače kao ornamente na njihovim vratovima.

Osamdeset ovih školjki ima ekvivalentnu vrijednost od jednog saggio srebra ili dva venecijanska groša i osam saggi dobrog srebra je ekvivalentno jednom čistog zlata.

U ovoj zemlji postoje i slani izvori iz kojih se dobiva sva sol, koju uzimaju stanovnici za svoju uporabu, a od dužnosti, koja se naplaćuje na ovoj soli, proizvodi se velika dobit za njegovo veličanstvo.

Domaće stanovništvo ne smatra, da je pogrešno ako drugi imaju odnose sa njihovim ženama smatrajući kako je to ženina volja.

Ovdje se nalazi jezero, koje je blizu sto milja u krugu gdje se nalaze velike količine raznih vrsta ribe što se mogu uhvatiti, od kojih su neke vrste prilično velike.

Narod je naučio ovdje jesti ogoljeno ptičje meso, ovcu, vola i buffaloes, koje pripremaju na slijedeći način: oni sijeku meso na vrlo male komadiće pa ih onda stave u sol za kiseljenje zajedno sa nekoliko ostalih mirodija.

Ono se priprema ovako za osobe viših klasa, ali siromašniji slojevi samo provaljaju nakon mljevenja u sosu od češnjaka i onda jedu kao da je preliven.


 

POGLAVLJE 49


SLJEDEĆI DIO O PROVINCIJI IMENOM KARAJAN

Napuštajući grad Yachi i putujući deset dana u zapadnom pravcu dolazite nadomak glavnog grada provincije Karajan, koji se isto zove Karajan (grad Ta-Li je smješten na velikom jezeru).

Zemlja je u dominionu Velikog Khana i kraljevske funkcije obavlja njegov sin imenom Kogatin.

Zlato je pronađeno u rijekama oboje u malim komadićima i u grumenima, a također postoje zlatne žile u planinama, zbog velikih dostupnih količina oni daju saggio zlata za šest saggio srebra.

Također uzimaju i školjke kao monetu i kao novac, iako njih nema u ovom dijelu svijeta, ali su ovdje doneseni iz Indije i kao što sam rekao ranije, ovi ljudi nikada ne uzimaju djevice za svoje žene.

Ovdje je pronađena zmija ili ogromna zmija (zapravo je riječ o krokodilima), koji su veliki deset koraka u dužinu i deset spanova u širinu, a to je negdje oko 50 feeta dug i 100 incha širok.

U prednjem dijelu, pored glave, imaju dvije kratke noge, svaka sa tri pandže i oči veće od štruce kruha i vrlo sjajne.

Njihove ralje su dovoljno velike, da  progutaju čovjeka, dok su zubi veliki i oštri i cijela njihova pojava je toliko zastrašujuća, da niti čovjek niti bilo koja vrsta životinje ne može proći pored njih bez ogromnoga straha.

Drugi su manje veličine i mjere se na osam, šest ili pet koraka dužine, a love se na sljedeći način:

Za vrijeme dana, iz razloga velike vrućine, oni vrebaju u spiljama, ali noću izlaze vani u potrazi za hranom i bez obzira, koja zvijer bila ščepana, oni je proždiru.

Nakoh hranjenja se povlače prema jezeru, potoku ili rijeci u namjeri da piju vodu i dok se kreću duž obale, njihova ogromna težina pravi duboku impresiju tako, da teško tijelo biva pokrenuto duž pijeska.

Oni, koji ih hvataju, posebno pamte put kojim oni najčešće idu pa onda stave u zemlju nekoliko drvenih štapova što su sa vrhovima od željeznih šiljaka i pokrivaju ih pijeskom i bilo kada životinja ide svojim putem prema mjestu na kojem obično lovi, ona biva ranjena šiljcima i vrlo brzo ubijena.

Uskoro nakon što su vidjeli, da je životinja mrtva, vrane počinju kreštati i ovo služi kao signal lovcima, koji dolaze do tog mjesta i prvo oderu kožu istovremeno naročito pazeći, da osiguraju žuč, koja je vrlo visoko cijenjena medicina.

Žuč je dobra protiv ugriza bijesnih pasa, jer se jedna mjera težine rastvori u vinu pa se onda primjenjuje, a također je jako korisna za vrijeme trudnoće kad dođu porođajni bolovi: male količine primjenjuju se za tretiranje čireva, gnojnica i ostalih erupcija na tijelu kao što je ova medicina jako efikasna i u drugim slučajevima.

Tijelo ove životinje se prodaje po vrlo visokoj cijeni zato što se smatra, da ima bolji okus, nego ostale vrste mesa i svi smatraju kako je riječ o velikoj delikatesi.

U ovoj provinciji konji su veliki i dok su mladi vode se u Indiju na prodaju.

Praksa je odsjeći jednu vezu na njihovom repu sa svrhom prevencije od bičevanja od jedne strane do druge strane kao što se to radi prilikom jahanja gdje je to divlji običaj.

Ovi ljudi jašu sa dugim stramenima kao što to Francuzi rade u našem dijelu svijeta, dok Tatari i gotovo svi drugi narodi imaju kratke tako, da oni mogu povećati svoje stramenje kad odapinjeu svoje strijele.

Oni imaju kompletan oklop od bizona i nose koplja, štitove i samostrele, a sve njihove strijele su otrovne.

Ja sam uvjeren u izvjesnu činjenicu, da mnoge osobe i posebno one, koje se bave opsanim poslovima, uvijek nose otrov sa namjerom, da ga progutaju u slučaju, da budu uhićeni i izloženi torturi, ali njihovi vladari, koji su svjesni ove prakse, uvijek imaju pse đubretare, koji su dresirani na to da progutaju ovaj otrov što ih onda tjera na povraćanje i onda je protuotrov uvijek spreman protiv ovih vještičjih trikova.

Prije, nego što su došli pod upravu Velikog Khana, ovi su ljudi bili ovisni o sljedećem brutalnom običaju:

Kad bi bilo koji stranac finog izgleda i osobnog digniteta htio odsjesti u kući jednog od njih, on bi bio ubijen tijekom noći ne zbog njegovoga novca, nego zato, jer duh mrtve osobe, koja je bila bogata talentima i inteligencijom, može ostati sa obitelji i svi njihovi poslovi mogu, dakle, prosperirati.

Tako su mnogi izgubili svoje živote konzekventno ovom, ali kad je njegovo veličanstvo zavladalo ovom zemljom, ono je poduzelo primjerene mjere kako bi onemogućilo ovu strašnu praksu i vrlo teške kazne se primjenjuju tako, da je ova praksa prestala postojati.


 

POGLAVLJE 50


O PROVINCIJI ZARDANDAN I GRADU VOCHANG

Proslijeđujući pet dana putovanja u zapadnom pravcu od Karajana ulazite u provinciju Zadardan, koja pripada dominionu Velikog Khana i kojoj je glavni grad Vochang.

Novac ove zemlje je zlato prema težini, ali također i morske školjke, jedna unca zlata se mijenja za pet unci srebra i jedan saggio zlata za pet saggi srebra, nema rudnika srebra u ovoj zemlji, nego mnogo zlata pa trgovci, koji uvoze srebro, čine veliki profit.

Oboje, i muškarci i žene, u ovoj provinciji imaju običaj, da stave tanke krunice od zlata u svoje zube, opremljeni su velikom brigom oko oblika svojih zuba i konstantno paze na njih.

Muškarci prave tamne pruge ili vrpce oko svojih ruku i nogu probijajući ih na slijedeći način: imaju pet iglala, koje su povezane zajedno i pritišću ih na tijelo dok ne izađe krv pa onda trljaju ove probode crnom bojom, koja iza sebe ostavlja neizbrisiv znak eng. tattooing), ove se pruge smatraju kao ornament i visoko su cijenjene.

Muškarci daju malo pažnje za bilo što drugo, osim bavljenja konjima, sportom potjere za divljači i upotrebom oružja u vojnom životu, ostavljajući čitavo bavljenje domaćim poslovima svojim ženama, koje su potpomognute robovima ili kupljenim ratnim zatvorenicima.

Ovi ljudi imaju ovaj jedinstven običaj, već na samom početku, kad  žena rodi dijete i kad ustane iz kreveta i kad je dijete oprano i povijeno, njen muž momentalno zauzima mjesto, koje je ona napustila pa onda stavlja dijete pored sebe i brine se za njega sljedećih četrdeset dana.

U međuvremenu, prijatelji i rodbina dolaze i čestitaju im, dok žena preuzima sav posao oko kuće, noseći hranu i piće svom mužu u njegov krevet i doji dijete na njegovoj strani.

Ovi ljudi jedu sirovo meso ili meso, koje je pripremljeno na način što smo već opisali i pored njega jedu rižu, vino koje oni proizvode je od riže sa mješavinom mirodija i vrlo je fin napitak.

U ovome području ljudi nemaju niti crkava niti idola koje slave, nego slave svoje stare ljude, svoje starce kao i svoje pretke od porodica od kojih, kako oni kažu, oni imaju svoju egzistenciju i primjereno tome njima duguju sve što posjeduju.

Oni nemaju spoznaja o bilo kojoj vrsti pisma i pisanja niti se oko toga naročito brinu i to je vrlo vjerojatno jedna značajka grube prirode zemlje, koja je planinski trakt pokriven gustom prašumom.

Tijekom ljetne sezone ovdje je atmosfera toliko sumorna i nezdrava, da trgovci i ostali stranci moraju napustiti područje kako bi izbjegli smrt.

Kada domaći ljudi imaju neki posao, koji uključuje plaćanje u budućnosti, njihov šef uzima kvadratni komad drveta što je podijeljen na dva u kojem se upisuje ili indicira o kojoj je količini riječ.

Svaka stana dobiva jedan od ovih korespondirajućih komada drveta kao što mi to radimo sa našim talirima (podudarivačima), a kada je plaćanje izvršeno od dužnika, kreditor stavlja pripadajući komad drveta zajedno i obje strane ostaju zadovoljne.

U ovoj provinciji kao niti u gradovima Kain-Du, Vochang ili Yachi nema niti jednoga liječnika.

Kad se dogodi, da je čovjek bolestan njegova, obitelj šalje po čarobnjake, koji predlažu žrtvovanje idolima, dok bolestan čovjek govori što ga muči.

Čarobnjaci momentalno počinju svirati na instrumentima i pjevati i plesati, dok jedan od njih, opsjednut zlim duhom, ne padne na zemlju kao mrtav čovjek.

Onda ostali pitaju osobu, koja je opsjednuta sa đavolom što je uzrok čovjekove bolesti i kako ona može biti  tretirana.

Tada zli duh, govoreći kroz usta opsjednute osobe, može odgovoriti kako bolestan čovjek uvrijedio jednog određenog duha.

Čarobnjaci tada mole duha, da oprosti bolesnom čovjeku na tim uvjetima i kad se oporavi, on predlaže žrtvovanje svoje vlastite krvi.

Ako demon vidi, da nema šanse za oporavak, on će deklarirati da je duh jako uvrijeđen tako, da nikakvo žrtvovanje ne može pomoći.

Međutim, ako vidi da je tretman uspješan, on traži da se osigura jedan izvjestan broj ovaca sa glavama takve i takve boje i onda čarobnjaci i njihove žene počinju sa žrtvovanjem i na ovaj način on, kaže duh, može biti umoljen.

Rodbina se momentalno slaže, ovce se zakolju, a njihova krv se posipa okolo i čarobnjaci oboje, i muškarac i žena, pale tamjan i onda parfimiraju čitavu kuću bolesnog čovjeka praveći sa drvetom aloe.

Oni tada sipaju okolo kao znak oslobođenja, umakom od mesa zajedno sa umakom od mirodija pa se onda smiju, pjevaju, piruju sve u čast božanstva, kojega su oni umolili.

Nakon toga prave gozbu, uglavnom od mesa, koje je prvotno poslužilo kao žrtvovano meso i piju liker sa mirodijama.

Kad su završili sa svojim obrokom i kad su primili svoju naknadu, oni se vraćaju svojim kućama, a ukoliko je kroz Božju providnost pacijentu bolje, oni pripisuju svoju kuru idolima za kojih je izvršeno  žrtvovanje.

Ali ako se dogodi, da pacijent umre, oni kažu da je obred bio razmažen zato, jer su oni koji su pripremali žrtvovanje kušali meso prije, nego što su dali duhu njegov dio i njegovu porciju.

Mora biti jasno, da ceremonije ovakve vrste nisu obavljane za bilo koga i možda jedan put ili dva put na mjesec za plemiće i bogate osobe.

One su, medutim, prilično prisutne kod idolopoklonika i stanovnika provincije Cathay i Manzi, među kojima su liječnici rijetkost i to je sport demona s ovim slijepim, zavedenim i jadnim ljudima.


 

POGLAVLJE 51


KAKO JE VELIKI KHAN POROBIO KRALJEVSTVO MIEN I BANGALA

Na ovom mjestu mi bismo trebali reći o nezaboravnoj bitci, koja se vodila u ovom kraljevstvu.

Dogodilo se, da je u godini gospodnjoj 1272. Veliki Khan poslao jednu vojsku u zemlje Vochanga i Karazana kako bi ih zaštitio od bilo kojeg napada stranaca, jer u tom periodu on još nije bio postavio svoje sinove kao vladare.

Kad je kralj Miena, a to je kinesko ime za Burmu i Bangala (Bengal) bio u Indiji, koji je bio moćan u smislu subjekata, kojima je vladao, teritorije i bogatstva, čuo da vojska Tatara dolazi u Vochang, on je momentalno odlučio je napasti u nadi, da će odbiti Velikog Khana, da stacionira svoje trupe na granicama njegovog dominiona.

Za ovu svrhu je pripremio jednu veliku vojsku, uključujući i mnoge slonove na čijim leđima su bili napravljeni drveni dvorci ili kule sposobne, da nose dvanaest ili šesnaest ljudi.

Sa ovim i velikom vojskom konjanika i pješaka on je zauzeo cestu za Vochang gdje je ležala vojska Velikog Khana pa se utaborio pored nje u namjeri, da svojim trupama pruži nekoliko dana odmora.


 

POGLAVLJE 52


O BORBI, KOJU JE VODILA VOJSKA VELIKOG KHANA

Namjera kralja Miena sa tolikim trupama uskoro je postala poznata Nasruddinu, koji je zapovijedao snagama Velikog Khana.

Ovaj hrabri i sposobni časnik bio je upozoren, a imao je ne više od dvanaest tisuća ljudi pod svojim zapovjedništvom, dok je neprijatelj imao šezdeset tisuća pored slonova.

Međutim, on nije izdao bilo koju naredbu, nego je sišao na plato Vochanga i zauzeo položaj u kojem su njegovi bokovi bili pokriveni debelom šumom.

U slučaju žestoke navale slonova, njegove trupe su mogle biti sposobne, da ih natjeraju u ovu šumu i da ih poraze sa svojim strelicama.

Zovući  zajedno svoje časnike, on ih je opomenuo, da  budu hrabri kao i uvijek govoreći, da pobjeda zavisi ne od broja ljudi, nego od hrabrosti i discipline.

On im je rekao, da su trupe Kralja Miena i Bangala sirove i neiskusne i da je njihovo vlastito ime subjekat terora ne samo neprijatelja, već cijelog svijeta

Kada je neprijatelj došao do spoznaje, da su se Tatari spustili u dolinu, oni su se momentalno uputili prema njima.

Tatari su ostali mirni, ali im je naređeno, da potraže svoje zaklone pa su ponijeli svoje terete u krajnjoj želji za uključivanjem, ali je uskoro bilo pronađeno, da su tatarski konji nekorisni u borbama sa velikim slonovima i njihovim kulama pa su bili zastrašeni i pokušali su pobjeći niti su ih njihovi jahači mogli obuzdati.

U međuvremenu, kraljevske snage su dotakle zemlju sa svakim trenutkom, koji je prolazio.

Kad je zapovjednik ovo vidio, on je mudro naredio ljudima, da sjašu sa svojih konja i da ih odvedu u šumu i onda tamo i zavežu za drvo, a onda je bez kašnjenja naredio, da se na slonove bace plameće strelice.

Kraljevske snage vratile su se prema pijesku furiozno, ali su Tatari uzvrtatili bacajući njihove strelice još snažnije pa su tako napravili još više štete neprijatelju.

Toliko je bila teška ova tatarska obrana, da su slonovi uskoro bili pokriveni sa strelicama i dati u bijeg ostavljajući trupe iza sebe u konfuziji.

Razmatrajući svoje rane i zastrašeni sa pogocima neprijatelja, slonovi su uskoro stali bježati izvan svake kontrole i u svoj svojoj dužini uđoše u šumu, koja još nije bila okupirana Tatarima, međutim su grane drveća bile jako velike pa su porušile dvorce na slonovima i ubile mnoge ljude u njima.

Ohrabreni ovakvm sudbinom slonova, Tatari su ponovno pokrenuli svoje konje formirajući ponovo svoju diviziju i ponovno ušli u borbu.

Kraljeve trupe su se borile hrabro i kralj ih je osnaživao, da ostanu mirni, ali su Tatari svojom velikom vještinom izuzetnih strijelaca i zbog njihovih izvanrednih oklopa pokazali, da su bili previše za njih.

Nakon što su ispucali sve svoje strelice, ljudi su posegnuli za svojim mačevima i željeznim buzdovanima i u jednom momentu cijelo polje je bilo pokriveno ozlijeđenim udovima, krvavim tijelima i umirućim ljudima.

Tako je bio velik metež i vriskanje, da je vrlo vjerojatno dospjelo do nebesa.

Kralj Miena osobno je u ovom okršaju pozivao svoje ljude na upotrebu rezervnih snaga, ali kada je vidio da njegove snage ne mogu više držati leđa Tatara, on je odlučio i njegovi ljudi da  pobjegnu tako, da su Tatari mogli ubiti mnogeod njih.

Gubici na obje strane su bili jako veliki.

Trebalo bi napomenuti, da je kralj  trebao izvući Tatare na otvoreno, umjesto  što ih je napao tamo gdje su mogli uzeti šumu za pokrivanje svojih bokova, na otvorenom prostoru oni ne bi mogli izdržati slonove i mogli bi biti okruženi.

Nakon ovog krvoprolića Tatari su se vratili u šumu gdje su slonovi bili ušli i sa pomoći zarobljenika, koji su znali posao oko slonova, oni su uhvatili nekih dvije stotine i više njih.

Od tada Veliki Khan uvijek uzima slonove u svojoj armiji.

Rezultat ove pobjede bio je, da je uzeo cijelu teritoriju Kralja Bangala i Miena.


 

POGLAVLJE 53


NENASELJENO PODRUČJE KRALJEVSTVA MIEN

Napuštajući provinciju Zardandan počinjete sa dugim putovanjem (preko famozne Burmanske ceste), koje traje dva i pol dana i u kojoj nema stanovnika.

Tada dolazite na dohvat zaravni gdje tri dana u svakom tjednu ljudi dolaze, da trguju jedni sa drugima.

Mnogi od njih ovdje dolaze sa bližnjih planina kako bi zamjenili svoje zlato za srebro, koje je ovdje doneseno trgovcima iz udaljenih zemalja.

Oni uzimaju jedan saggio zlata za pet srebra.

Stanovništvo ne može izvesti svoje zlato, nego to rade preko trgovaca, koji ih opskrbljuju sa svim artiklima što trebaju.

Jedno domaće stanovništvo ima prilaz zlatu zato, jer je ono locirano na udaljenim prostorima tako, da ga nitko ne može dohvatiti.

Pored ovog u južnome pravcu prema granici sa Indijom leži provincija Mien.

Putovanje traje petnaest dana kroz nenaseljenu zemlju i prašumu sa mnoštvom slonova, nosoroga i ostalih divljih zvijeri.



-----------------------------


Preveo i obradio: Zlatan Gavrilović Kovač

Nov 9 '15

Povratak legendarnog Asterixa





Nakon osam godina stanke, ponovno izlazi strip 'Asterix', a prvi put ga potpisuju novi autori: pisac Jean-Yves Ferri i crtač Didier Conrad. Duga pauza i mjeseci iščekivanja konačno su rezultirali objavljivanjem novog izdanja stripa 'Asterix and the Picts', koji je objavljen u pet milijuna kopija u 15 zemalja te preveden na 23 jezika.

 

Nova grafička novela prati omiljene junake, Asterixa i Obelixa, i njihovu novu avanturu koja ih je ovoga puta odvela u drevnu Škotsku.

 

Serijal o neukrotivom galskom plemenu kreirali su René Goscinny i Albert Uderzo, davne 1959., a njihovi jedinstveni junaci uskoro su postali fenomen te su stripovi nastavili izlaziti i nakon Goscinnyjeve smrti 1977. Serijal je adaptiran u četiri filma, inspirirao je i francuski tematski par – Park Asterix.


Novo izdanje potpisuju pisac Jean-Yves Ferri i crtač Didier Conrad, a to je ujedno i prvi strip koji nije napisao ili ilustrirao jedan od originalnih autora, iako je Uderzo sudjelovao u kreiranju naslovnice.

 

'Asterix' je bestseler u svijetu stripa: serijal se prodao u 352 milijuna kopija diljem svijeta, preveden je na 110 jezika. Dva milijuna kopija novog stripa tiskana su za francusko tržište, dok su još tri milijuna tiskana za stranu publiku.

 



Više o stripu "Asterix" 



Asterix živi oko 50. pr. Kr. u izmišljenome selu na sjeverozapadu Galije, području današnje Bretagne. Selo je poznato među Galima po tome što je jedino koje još nisu osvojili Julije Cezar i rimski legionari. Stanovnici sela vuku nadljudsku snagu iz magičnog napitka koji priprema druid Čudomix (francuski: Panoramix). Selo s jedne strane okružuje ocean, a s druge strane četiri rimske utvrde, čija je namjena paziti da Gali ne stvaraju nevolje.


Čest motiv u mnogim Asterixovim stripovima su pokušaji Rimljana da onemoguće druida Čudomixa da stvara magični napitak ili pokušaju ukrasti recept za vlastitu upotrebu. Te pokušaje svaki put osujete junaci ovih stripova - oštrouman Asterix i njegov nespretan, debeo, ali jako snažan i dobrodušan najbolji prijatelj, Obelix.


Humor koji se susreće u Asterixovim stripovima tipičan je francuski humor, koji se često oslanja na aluzije, karikature i stereotipe europskih naroda i francuskih regija. Neki prijevodi su čak dodali i humor karakterističan za svoje prostore.


Asterix je za Francuze neka vrst nacionalnog ponosa, jer šezdesete su u Francuskoj bile lutanje, bilo je malo simbola Francuske, jer sve što im se događalo bila je neka vrst nacionalne sramote, oduzeli su im kolonije, Amerikanci su prodirali svojom nacionalnom kulturomi onda je stigao Asterix.


Kada su počeli rad na Asteriksu, došlo je do nesuglasica između Goscinnyja i Uderza oko toga kako bi trebao izgledati glavni junak. Uderzo je Asteriksa zamišljao kao ogromnog ratnika koji snagom rješava probleme na koje nailazi. Pobijedila je ipak Goscinnyjeva mašta koji je smatrao da bi Asteriks trebao biti simpatični, mali, lukavi ratnik. Njemu su ipak pridružili i jednog velikog, ali glupog prijatelja, kao vjernog pratioca. Tako je nastao i Obeliks. Imena su u stripu formirana tako što je na duhovit korijen dodavan nastavak rix (keltska varijanta latinskog rex-kralj). 


Osim Asteriksa i Obeliksa, junaci koji su našli stalno mjesto u stripu su seoski starješina koji vrlo drži do svog autoriteta, druid koji sprema čarobni napitak, seoski bard koji sve iritira svojim pjevanjem, kao i ostali stanovnici sela od kojih je svaki vrlo plastično dočaran kao živi lik, kako karaterno, Goscinnyjevom zaslugom, tako i fizički Uderzovom zaslugom. Neprijatelji Asteriksa i Obeliksa su na prvom mjestu Rimljani sa Julijem Cezarom na čelu. Tu su zatim i prije spomenuti pirati čiji brod strada u gotovo svakoj epizodi. Vrijedi spomenuti i neustrašive Normane, Gote, kao i Vikinge, mada su ostali narodi uglavnom u prijateljskim odnosima sa Galima, u zajedničkoj borbi protiv Rimljana.


Asteriks je objavljivan u mnoštvu izdanja na stotinjak jezika u ukupnom tiražu od blizu 300 000 000 primjeraka. Prvi broj je štampan u 6 000 primjeraka, a prava ekspanzija Asteriksa počinje 1965. godine sa šestom epizodom Asterix et Cleopatre. Primjera radi, 29. epizoda La rose et la Glaive, prodana je samo u Francuskoj u 7 000 000 primeraka. Mnoge Asteriksove avanture su ekranizirane, što kao crtani, što kao igrani filmovi. A 1989. godine je na periferiji Parisa otvoren i veliki Asteriksov zabavni park.

 

Originalna francuska izdanja su izlazila najprije u Dargaud ediciji od 1961. do 1979. godine, a zatim je Uderzo osnovao svoju izdavačku kuću Albert Rene u kojoj se pojavilo poslednjih sedam epizoda. Nažalost, 1977. godine je Goscinny iznenada umro od srčanog napada u 51. godini života. Ostavio je za sobom Uderzu scenario za 24. Asteriksovu avanturu Asterix chez les Belges. Od tada Uderzo radi sam i scenario i crtež. Radi sporo, bez žurbe i takav rad daje sjajan rezultat. Mada on kaže da se po humoru ne moze mjeriti sa Goscinnyjem, njegove epizode ne zaostaju za onim ranijim. Iz poštovanja prema pokojnom prijatelju i danas navodi njegovo ime kao ime scenariste u novim epizodama. Pored svih priznanja Uderzo je odlikovan i prestižnim ordenom francuske Legije časti. Ono što razlikuje njegov rad od rada ostalih crtača je fantastična scenografija, vjerno prenesena na papir. Panorame antičkih gradova su dovedene do savršenstva. Ipak treba spomenuti i to da sjajan odabir uglavnom toplih boja nije Uderzova zasluga, jer je on daltonist. Njegov opus se danas koristi kao literatura na fakultetima umjetnosti širom svijeta.

 



Napisao i obradio: Nenad Grbac 


 

------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Nov 6 '15 · Oznake: povratak legendarnog asterixa

PUTOVANJA MARKA POLA (Knjiga 2, Poglavlje 39 - 47)


One su njemu bile posvećene i radile su sve za njega što je moglo doprinijeti njegovoj pogodnosti ili njegovoj  zabavi, a on je bio snažan vladar i upravljao je sa dignitetom i pravednošću.

Situacija u tvrđavi, prema pričanjima naroda ove zemlje, je bila neobično jaka.

Kralj je, međutim, bio vazal Ung Khana, koji je kao što smo već rekli bio poznat kao apostol Ivan (vidi knjigu i poglavlje 46), ali podboden ponosom postao je pobunjenik protiv njega.

Kad je ovo došlo do spoznaje apostolu Ivanu, on je bio jako ljutit, ali zbog jake situacije tvrđave pronašao je, da je jako teško napasti je.

Cijeli ovaj predmet je bio neko vrijeme ostavljen po strani kad je sedamnaest kavaljera, koji su mu pripadali kao pratnja, došlo pred njega i deklariralo njihove intencije da uhapse Zlatnog Kralja i da ga živog dovedu do njegovog veličanstva.

Pored ostalog, oni su bili ohrabreni činjenicom, da bi za svoje obećanje bili nagrađeni velikom nagradom.

Primjereno ovom oni su došli Zlatnom Kralju pa su mu rekli, da su došli iz daleke zemlje i ponudili mu svoje usluge i oni su tako spretno i marljivo obavljali svoje dužnosti u njegovim zadacima tako, da sustekli poštovanje i prednosti kod svog novog poslodavca.

Jedan dan, kad je kralj bio zauzet potjerom i kad ga je rijeka odvojila od  ostatka njegove pratnje, ovi su kavaljeri vidjeli svoju šansu, da izrvše ono što su naumili, izvukli su mačeve pa su okružili kralja i natjerali ga, da ide u pravcu teritorije apostola Ivana prije, nego što je on mogao dobiti bilo kakvu asistenciju od svog vlastitog naroda.


 

POGLAVLJE 39


KAKO JE APOSTOL IVAN TRETIRAO ZLATNOG KRALJA?

Kad su došli do dvora apostola Ivana, on je naredio, da se zatvorenik obuče u najmanje odjeće pa ga je još ponižavao šaljući ga, da nadgleda njegovu stoku.

U ovom jadnom stanju je ostao dvije godine i za to vrijeme je prolazio kroz strogu brigu, da ne pobjegne.

Na kraju toga perioda Zlatni Kralj je ponovo doveden ispred apostola Ivana i tresao se od straha, da će ga osuditi na smrt, ali sasvim suprotno.

Apostol Ivan, nakon žestokog ukora i upozorenja protiv ponosa i arogancije, mu je oprostio.

Tada je naredio, da bi on trebao biti obučen u kraljevsku odjeću i poslan natrag u svoju kneževinu sa pratnjom i svim počastima.

Od tog vremena nadalje on je ostao lojalan i živio je prijateljski sa apostolom Ivanom.

Sve ovo prethodno je ono što sam htio reći o Zlatnom kralju.


 

POGLAVLJE 40


VELIKA I VELIČANSTVENA RIJEKA KARA-MORAN

Napuštajući  tvrđavu Thaigin i idući nekih dvadest milja putnik stiže do rijeke, koja se zove Kara-Moran (a to je mongolsko ime za Žutu rijeku), koja je toliko široka i duboka, da nema solidnog mosta, koji bi je premostio.

Njene vode utječu u ocean, na njenim obalama postoje mnogi gradovi i zamkovi, koju su naseljeni narodom što se bavi ekstenzivno trgovinom.

Zemlja, koja  graniči sa njom, proizvodi ginger i svilu u velikim količinama.

Mnogobrojne ptice su ovdje nešto nevjerojatno, specijalno fazani, koji se prodaju tri za vrijednost jednog venecijanskog groša.

Ovdje također rastu i vrste velikih trski i njih je u beskonačnom broju neke stopu, a druge stopu i pol u krugu i one se koriste od stanovništva u razne korisne svrhe.

Kad se prijeđe ova rijeka i kad se putuje tri dana, stiže se u grad, koji se zove Ka-Chan-Fu (Puchow), čiji su stanovnici idolopoklonici.

Oni se bave u jako značajnoj mjeri trgovinom i izrađuju mnoštvo raznih proizvoda, zemlja producira puno svile, gingera i medicine, koja je skoro posve nepoznata u našem dijelu svijeta.

Oni isto tako oblače zlatnu odjeću i druge vrste svilene odjeće.

Nadalje ćemo govoriti o uglednom i proslavljenom gradu Ken-Zan-Fu (Sian) u kraljevstvu, koje nosi isto ime Shensi.


POGLAVLJE 41

GRAD KEN-ZAN-FU

Odlazeći iz Ka-Chan-Fu te idući osam dana putovanja u zapadnom pravcu, konstantno susrećete gradove i komercijalne centre i prolazite pored mnogih vrtova i kultivirane zemlje sa obiljem dudova drveća, koje proizvodi svilu.

Stanovnici su uglavnom idolopoklonici, ali se može pronaći i nestorijanskih kršćana, Turkomana i saracena.

Divlje životinje u ovoj zemlji omogućuju izvanredan sport i veliku različitost ptica.

Na kraju osam dana putovanja dolazite do grada Ken-Zan-Fu, koji je u staro doba bio glavni grad jednog velikog, uglednog i moćnog kraljevstva u kojem su sjedište imali mnogi ugledni kraljevi, a u današnje vrijeme njime upravlja Mangalai, sin Velikog Khana.

On je centar trgovine i poznat je po manufakturi, sirova svila se ovdje proizvodi u velikim količinama i odjeća od zlata i svaka druga vrsta svile se ovdje tka.

On, također, priprema sve artikle, koji su neophodni u opremi jedne vojske, sve provizije su obilne i po umjerenoj cijeni, stanovnici su općenito uzevši idolopoklonici, ali ima i nešto kršćana, Turkomana i saracena.

U dolini, negdje oko pet milja od grada, leži prekrasna palača, koja pripada kralju Mangalaiu i uljepšana je sa velikim brojem fontana i potočića izvan i unutar građevine.

Također, postoji i lijep park okružen velikim zidom sa kruništem, koje ograđuje jedno područje od pet milja, gdje je moguće pronaći sve vrste divljih životinja, oboje zvijeri i ptica što se drže radi sporta.

U njegovom centru smještena je prostrana palača, koju je teško nadmašiti u simetriji i ljepoti, sadržava puno mramornih dvorana i soba, koje su ornamentirane slikarijama, tučenim zlatom i najfinijim azurom.

Mangalai slijedi korake svog oca pa vlada svojom kneževinom u strogoj pravednosti pa onda nije čudno, da je obljubljen kod ljudi, a provodi puno vremena u lovu i sokolarenju.


 

POGLAVLJE 42


GRANICE CHATAYA I MANZIJA

Putujući zapadno tri dana od rezidencije Mangalaija, dalje možete naći gradove i zamkove čiji stanovnici žive od trgovine i manufakture i gdje je obilje svile.

Na kraju ova tri dana putovanja ulazite u regiju planina i dolina, koje leže u provinciji Han-Chung.

Stanovništvo ovog dijela su idolopoklonici i kultiviraju zemlju, a i također žive od potjere za divljim životinjama, zemlja je pokrivena velikim šumama u kojima je stanište mnogih divljih životinja kao što su tigrovi, medvjedi, risovi, srne, antlope i jeleni, koje ljudima donose dobru zaradu.

Ovo područje je u svojoj veličini od dvadeset dana putovanja i ovaj put je gotovo u cijelosti preko planina i dolina na kojima leže velike šume, ali sa gradovima gdje putnici mogu naći zadovoljavajući smještaj.


 

POGLAVLJE 43


O PROVINCIJI MANZI

Nakon ovog putovanja od dvadeset dana prema zapadu (zapravo jugozapadu) dolazite do mjesta, koje se zove Achbaluch Manzi, što znači „bijeli grad na granici Manzija“ gdje zemlja postaje ravna i vrlo napučena.

Stanovništvo uglavnom živi od trgovine i ručnoga rada, velike količine gingera se ovdje proizvode i ovo je slučaj sa cijelom provincijom Cathay što omogućuje veliki profit trgovcima.

Zemlja također proizvodi i uzgaja pšenicu, rižu i ostale žitarice, kojih ima u obilju za malu cijenu.

Ova dolina, koja je gusto pokrivena selima, nastavlja u dva stupnja poslije čega ponovno dolazi područje velikih planina, dolina i prašuma.

Putujući dvadeset dana i dalje prema zapadu nastavljate prema zemlji čiji stanovnici su idolopoklonici i žive od voća sa zemlje i takoder od potjere za divljim životinjama.

Ovdje, pored divljih životinja, koje smo već nabrojili, postoji i veliki broj vrsta životinja od kojih se dobija mošus (mošusni jelen).


POGLAVLJE 44


PROVINCIJA SIN-DIN-FU

Putujući kroz dvadeset stupnjeva ili stanja kroz planinsku zemlju dolazite nadohvat zaravni na granici Manzija.

Ovdje je distrikt imanom Sin-Sin-Fu (Chengtu) što je, također, i ime glavnog grada, velikog i uglednog grada, koji je ranije bio sjedište mnogih bogatih i moćnih kraljeva.

Krug grada je dvadeset milja, ali je danas podijeljen na slijedeći način:

Zadnji kralj je imao tri sina i njegova želja je bila, da svaki od njih vlada poslije njegove smrti pa je onda podijelio grad među njima, odjeljujući dijelove zidom pored toga, da je cijeli grad bio okružen sa jednim opće namjene.

Ova tri brata su, primjereno stanju stvari, vremenom postali kraljevi i svaki je imao jedan vrlo značajan dio zemlje, jer je tritorij njihovoga oca bio prilično velik i bogat, ali je Veliki Khan pokorio ova tri princa i uzeo je njihove baštine za sebe.

Grad je navodnjavan mnogim velikim rijekama, koje dolaze sa okolnih planina i teku unaokolo te prolaze u mnogim pravcima.

Ove rijeke su u veličini pola milje u širinu do dvije stotine koraka (oko 1000 feeta) i jako su duboke.

Veliki most premošćuje jednu od ovih rijeka unutar grada, na svakoj strani ima red mramornih stupova, koji podržavaju krov konstruiran od drveta, ornamentiran slikarijama crvene boje i pokriven sa pločicama.

Duž cijele dužine se nalaze uredski odjeljci i dućani gdje se obavlja svaka vrsta trgovine.

Jedna građevina veća, nego što su ostale udomljava časnike, koji skupljaju dužnosti i cestarinu od onih, koji prolaze preko mosta.

Od ovog mosta, kako se kaže, njegovo veličanstvo prima dnevnu sumu od stotine bezanata zlata.

Ove rijeke, ujedinjene zajedno, ispod grada doiprinose formiranju moćne rijeke imena Kiang (Yangtze Kiang, velika centralna rijeka u Kini) čiji se smjer prije njena utoka u ocean računa na stotinu dana putovanja.

Na ovim rijekama i u blizini nalazi se mnogo gradova i fortificiranih mjesta sa velikim brojem prijevoznih sredstava u kojima veliki broj trgovine i robe se transportira u grad i izvan njega, a ljudi ove provincije su idolopoklonici.

Odlazeći odavde putujete pet dana dijelom preko zaravni, a dijelom preko dolina gdje možete vidjeti mnoge fine palače, zamkove i male gradove.

Stanovništvo živi od agrikulture, u gradu su tvornice, posebno jako fine odjeće i papira i sličnih artikala.

Ova zemlja kao i distrikt, koji smo već spominjali, je opustošena sa lavovima (tigrovima) medvjedima i drugim divljim životinjama.

Na kraju ovih pet dana putovanja vi dolazite na dohvat puste zemlje, Tibeta.


 

POGLAVLJE 45


PROVINCIJA TIBET

Provincija imenom Tibet leži cijela gotovo kao otpad još od vremena Mangu Khana, koji je ovdje poduzimao ratove.

Za distanciju od dvadeset dana putovanja vidite bezbrojne gradove i zamkove u stanju ruševina i iz tog razloga odsutnosti stanovništva, divlje zvijeri posebno tigrovi ovdje su se namnožili u toliko mjeri, da su trgovci i ostali putnici izloženi velikim opasnostima tijekom noći.

Oni moraju ne samo nositi svoju proviziju, nego su također dužni dolaskom na stajaća mjesta poduzeti sve potrebne radnje opreza, da njihovi konji ne budu prožderani.

U ovom području i posebno pokraj rijeka pronađen je bambus, koji je visok deset koraka dok je tri dlana u krugu i također tri dlana je i prostor između svakog čvora ili veze.

Nekoliko od njih još u zelenome stanju, putnici povezuju zajedno i kad dolazi noć, smjeste ih na sigurnu udaljenost od njihovog mjesta boravka pa ih onda zapale, da vatra ide oko njih.

Akcija topline na zelenom drvu dovodi do toga, da veze ili čvorovi prasnu uz glasnu eksploziju, a ova buka je toliko glasna, da se može čuti na udaljenosti od dvije milje i ovo plaši divlje zvijeri čineći, da one pobjegnu.

Trgovci opremaju sebe željeznim okovima, koji su pričvršćeni za noge konja, koji bi u drugom slučaju pobjegli lomeći svoje ulare od buke i praska bambusa.

Od zanemarivanja ovih predostražnosti mnogi vlasnici su izgubili svoju stoku, a onda putujete za dvadeset dana kroz pustu zemlju ne nalazeći niti gostionica niti provizije osim možda jedanput u tri ili četiri dana kad uzimate priliku, da obnovite svoje zalihe što su neophodno potrebne.

Na kraju ovog perioda dolazite na nekoliko nekoliko dvoraca i jakih uporišta na kamenim visinama ili na vrhovima planina i postepeno ulazite u naseljen i kultiviran distrikt gdje više nema bilo kakve opsnosti, da postanete plijen zvijeri.

Skandalozni običaj, koji jedino može nastati na tlu slijepog idolopoklonstva prisutan je kod naroda ovog dijela: oni su neskloni udavati mladu ženu toliko dugo dok je djevica, ali zahtijevaju suprotno tome, da one trebaju imati prethodne relacije sa mnogima suprotnoga spola.

Ovo, oni tvrde, umoljava njigova božanstva i oni vjeruju, da žena koja nije imala društvo muškarca, je bezvrijedna.

Primjereno tome, kad dođu karavane trgovaca i nakon što su podigli svoje šatore majke, koje imaju kćerke sposobne za brak, šalju ih do ovog mjesta i preklinju strance, da prihvate njihove kćerke i da uživaju u njihovom društvu toliko dugo koliko oni ostaju u susjedstvu.

Neke od njih, koje su najatraktivnije, su naravno uzete, dok se ostale vraćaju kući razočarane i ozlojeđene.

Ove, koje su izabrane, ostaju sa putnicima do njihovoga odlaska, putnici ih onda vraćaju svojim majkama i nikad ne pokušavaju povesti ih daleko.

Očekuje se, međutim, da trgovci pripreme mladoj ženi poklone, koji se sastoje od raznih sitnica, prstenova ili ostalih drangulija kao njihovu nagradu što onda mlade žene odnose kući sa sobom.

One oblače sve ove ornamente oko vrata ili nekog drugog dijela tijela i one, koje pokažu najveći broj, se smatraju da su atraktivne najvećem broju muškaraca i predstavljaju najveći izazov mladim muškarcima, koji gledaju za žene.

Na njenoj vjenčanoj ceremoniji on primjereno tome pravi jednu prezentaciju ovih darova cijelom društvu, dok muškarac odnosno muž uzima njih kao dokaz, da su idoli donijeli njegovu ljubav u pogled muškaraca.

Jednom, kada je udana, nitko više se ne usuđuje mijašati sa njom i ovo pravilo nikada nije narušeno.

Ovaj narod idolopoklonika je tračerski i okrutan i drže, da nije kriminal ako se pljačka i oni su najveći razbojnici na svijetu, žive od lovačke potjere i od voća što se donosi na zemlji.

Ovdje su pronađene i životinje, koje produciraju mošus i toliko ih je mnogo, da je njihov miris raspršen po čitavoj zemlji.

Jednom u svakom mjesecu dolazi do lučenja i ono se samo formira kao što smo već rekli u neku vrstu vreće ili se kuha puna krvi pokraj pupka.

Kroz svaki dio ove regije moguće je pronaći obilje životinja i mirisi općenito uzevši jako prevladavaju, oni se zovu gudderi na jeziku domaćeg stanovništva i uzimaju se pomoću pasa.

Ovi ljudi nemaju ni kovani novac ni papirnati novac Velikog Khana, ali uzimaju sol kao mjeru vrijednosti.

Njihova odjeća je obiteljska, sačinjena od kože, razdjenute kože ili kanvasa, imaju jezik koji je čudan u provinciji Tibet što graniči sa Manzi


 

POGLAVLJE 46


DALJE IZLAGANJE O TIBETU

Tibet je u ranija vremena bio od velike važnosti podijeljen u osam kraljevstava, koji su sadržavali mnoge gradove i zamkove.

Njegove rijeke, jezera i planine su brojne, u rijekama je pronađen zlatni prah u vrlo velikim količinama i ne samo, da se koralj uzima kao novac, nego ga oblače oko njihova vrata i krase njihove idole sa njima.

Oni proizvode kamelot (vrlo fina tkanina) i zlatnu odjeću i produciraju mnogo medicine, koja još nije donesena u našu zemlju.

Među ovim ljudima vi možete pronaći najvještije čarobnjake, koji sa svojom dijaboličkom umjetnošću mogu izvoditi najveličanstvenija čudesa za koja se ikada moglo vidjeti ili čuti, mogu napraviti da nastane oluja, koja je praćena sijevanjima munja i grmljavinom i mnoge druge čudotvorne efekte.

Svi zajedno su jedna rasa slabog zdravlja, imaju pse veličine magarca dovoljno jaki, da hvataju sve vrste divljih zvijeri, posebno divlje volove, koji se zovu beyamini i su ekstremno veliki i bijesni.

Neke od najboljih vrsta sokolova se ovdje uzgajaju kao i sakeri, vrlo brzi u letu i domaće stanovništvo ima jako dobar sport sa njima.

Provincija Tibet je subjekt Velikog Khana kao također i sva kraljevstva i provincije, koje smo već spominjali.

Pored ovoga je provincija Kaindu.


 

POGLAVLJE 47


O KAINDU I ČOVJEKU, KOJI JE IZRUČIO NJIHOVE ŽENE PUTNICIMA

Kaindu je zapadna provincija, koja je ranije bila subjekt vlastitog princa, ali je sad dovedena pod upravu Velikog Khana, koji njome upravlja preko guvernera kojeg on postavlja.

Mi ne možemo razumjeti, da je situirana zapadno u zapadnom dijelu Azije, nego samo to da ona leži u zapadnom pravcu uzimajući u obzir naš smjer od sjeveroistočne četvrtine.

Ona sadrži mnoge gradove i zamkove i glavni grad, koji stoji na ulazu u provinciju, se također zove Kaindu.

Pored njega nalazi se veliko slano jezero bogato biserima bijele boje, ali nisu okrugli.

Doista bi bila vrlo veliks kvantitets, ako njegovo veličanstvo dozvoli svakom pojedincu, da ih traži pa bi onda i vrijednost bila sitna, ali je ribarenje zabranjeno svima, koji nemaju njegovu dozvolu.

Planina u susjedstvu prinosi tirkizni kamen iz rudnika u kojima se ne može raditi bez iste dozvole.

Stanovnici ovog područja imaju besraman i čudnovat običaj s obzirom na to, da nema znaka sramote za one, koji putnicima što putuju kroz zemlju omogućuju relacije sa njihovim  ženama, kćerkama ili sestrama ili sasvim suprotno, kad stranci dolaze, svaki domaćin posebno se trudi, da dovede jednog od njih svojoj kući.

Ovdje on preuzima sve žene obitelji pa je u poziciji, da bude glava kuće i dk je stranac u kući, on smješta signal pokraj prozora kao na primjer njegovu kapu ili neku drugu stvar i sve dotle dok je ovaj signal vidljiv, muž ostaje izvan kuće i ovaj običaj prevladava u cijeloj provinciji.

Oni ne slave svoje idole vjerujući, da će ovakvim aktom gostoljubivosti i ljubaznosti prema putnicima biti blagoslovljeno i da će kao nagradu dobiti mnoštvo prinosa od voća i od zemlje.

Novac ili moneta, koji oni upotrebljavaju je ovakva: njihovo zlato se formira u male šipke i njihova vrijednost je primjerena njihovoj težini bez ikakvog žiga i to je njihov veliki novac.

Mali novac se pravi ovako: u ovoj zemlji postoji slanih izvora iz kojih oni proizvode sol tako, da tekućinu kuhaju u malim posudama.

Kada je voda proključala, jedan sat kasnije ona postaje jedna vrsta paste iz koje se onda oblikuju kolači vrijednosti od dva penija svaki.

Ovi kolači, koji su ravni na donjem dijelu, a konveksni na gornjoj strani, smještaju se na vruće pločice u blizini vatre, da bi se osušili i postali kruti.

Žig Velikog Khana je otisnut u njih i ne može biti napravljen od nikoga osim vlastitih časnika.

Osamdeset ovih kolača prolaze kao saggio zlata, ali kad se ovi kolači nose od strane trgovaca među stanovništvom planina i druge dijelove, koji se rijetko posjećuju, oni mijenjaju ovaj saggio zlata za šezdeset, pedeset  ili čak četrdeset slanih kolača u proporciji sa onim što su pronašli kod domorodačkog stanovništva, koje je manje civilizirano i koje je dalje udaljeno od gradova pa su više navikli, da ostanu gdje već jesu.

Isto tragovci putuju na isti način kroz planinske predjele i druge dijelove provincije Tibet gdje novac od soli ima ekvivalentnu vrijednost.

Njihov je profit jako značajan, dakle zato, jer domaće stanovništvo konzumira sol sa svojom hranom i nju uzima kao neophodnu nužnost, dok stanovništvo gradova uzima samo  fragmente kolača stavljajući ostatak u cirkulaciju kao novac.


-----------------------------


Preveo i obradio: Zlatan Gavrilović Kovač