FAŠISTIČKI MENTALITET SMISAO LJUDSKOG ŽIVOTA SVODI NA NIŠTICU /Miroslav Krleža/




Tokom veljače i ožujka, pa i produženo, imali smo burne prosvjede građana u gradovima Federacije sa bošnjačkom većinom. I puno batina. Puno dreke i nerda. Sijevaju i pucaju garulje, lete ljudi u Miljacku, djeca kreče. Puno štete. Vatre i lomljave. Za sve vrijeme nikoga od zvaničnika da se pojavi, pa se barem riječju obrati ljudima i kaže makar jednu žutu, jer, što jest – jest: svi su se bili usrali od straha i svjesni da su sve zlo su sami napravili svojim lopovlucima. 


Pa i kad su ostavke izvršne vlasti poletjele kao pljusak počeli su se pojavljivati na televizijskim ekranima i u tisku, na internetu, ispade da makar u istoj zemlji i isti narod – uopće ne govore istim jezikom i uopće se ne razumiju sa tim nesretnim i zlehudim narodom kojemu se obraćaju puni za sebe lijepih želja uoči predstojećih izbora.


Ustvari, što god da je radila masa, zvaničnici nisu ništa razumijevali, a u direktnim kontaktima bili su gluhi i nijemi i trućali su kao tuke na tarabi uopće ne razumijevajući šta se događa i govoreći nekim praznim, istrošenim i deformiranim jezikom frazetina kao da su upravo pali sa nebesa, pa su u totalnom stanju šoka i stresa. 


To nije slučajno tako. Oni ustvari u odnosu na mase i žive na nebesima. Imaju avione, helikoptere, automobile, čamce, brodove. Hode bijelim svijetom sa svojim securitateom i body gardom, a nigdje zemlju ne dodiruju, čista anđeoska bića. I međusobno se razumiju, ali sa narodom ne. Kakav narod, pa to je u njihovom fašiziranom mentalitetu i robovskom odnosu svemoćnih arbitara koji imaju priliku odlučivati o svemu po svojoj volji – tek ništica – kako bi rekao pokojni Miroslav Krleža. Narod je Prah Božji. Samo Prah koji se Prahu Vraća.

 

Bezidejna gomila ljudskih tjelesa i radna snaga koja u svakom trenutku može imati smisao ništavila, dima, krvi, truleži, smrti, a tu su da bi ispunjavali njihove želje. Nigdje ni traga nikakvoj humanoj uzvišenosti i suosjećanju u općoj patnji. Vlast čovjeka čini potpuno bešćutnim. Socijaldemokratska ideja slobode je najjača i najbliža tom idealu, ali je u ovoj zemlji ubijena prethodnomo fašizacijom i nebrigom za narod. Ovo je upravo ta situacija. 


Za SDP su prosvjedi u veljači i ožujku bili stvaran i upozoravajući poraz na narednim izborima, jer, nigdje ih nije bilo sa Narodom. Ali ovo što se dogodilo na izborima, to je popuno urnisanje SDPe. Ljudi ne pristaju na lažnu socijaldemokratiju.


Fašizam je dakle, nihilizam ljudskosti iz petnih žila, jednako odricanje fizičkog prisustva i humanističkog osjećanja i smisla prema čovjeku kao bližnjem, a kao prema jednakom i bliskom nema ni govora. Ustvari, nije to nikakav specijalitet naših izobličenih i zavrnutih mentaliteta. Ta stvar traje stoljećima. Bolje kazano: oduvijek! S malim promjenama u intenzitetu i kretanjem naprijed – natrag i tamo – amo, dakako po volji vlastodržaca, a treba da pokaže privid znanja i moći u upravljanju svijetom i usudom koji živimo. Doduše, samo radi vlastodržačke koristi.


Ustvari, tako pokazuju svoju bijednu ljudsku mjeru i odsustvo Boga, morala, ideala, to je tek isprazna mehanika zemaljskih zbivanja. Tako, uhvaćeni sami od sebe i prije nego što smo znali, imamo uistinu male izglede da išta promijenimo nabolje. Lažna socijaldemokratija se ruši kao kula od karata. A, uistinu, ima li išta gore od lažne socijaldemokratije? Ima. Njezina samodovoljnost je još gora.



17. listopada anno Domin 2014. Atif Kujundžić

TRIPTIH NA VIJEST O PADU VUKOVARA



 

I.

 

GELER SVIJESTI

 

Prijatelji su zvali Poslali pjesmu

Poručuju da se nadam i čekam dan

Ni oni nisu znali kako da kresnu

Svjetlom Razuma Vjeru Okom Djeteta San

Ehom svijesti zbog palih u redove Stalih

Vjerom u snagu u Glasove Hora

Ubi me geler svijesti

Ubi me mora

Ubi nas geler svijesti Ubi nas mora

Rasprsnut Sunčev zrak Plavičast raskol mira

Smrti ledene dah u prasku eksploziva

Razdijeljen šutnjom Treskom Hororom laži

Želim da pukne Razum kao Zora

Ali u kalu zla pamet me nemušto traži

Ubi me geler svijesti Ubi me mora

 

* * *




II.

 

PJESMA

UBIJENOM VUKOVARU

 

Tako umoriše mene i moje u Vukovaru

Novembarski mi vjetar donio lišće u bradu

Ledena kiša i snijeg Pali u očne duplje

Noću zvone koraci i odjekuju šuplje

U tmini Katakombi

 

Od pojasa nadolje ležim pod kućnim zidom

Tako osjećam kostima to što ne mogu vidom

Više ne čekam tu sam između rasprslih bombi

Između sleđenog neba i smrada Katakombi

S odbljeskom šljema u oku

 

Palom i nepokretnom zauvijek mi se spava

A tlo od gusjenica i praska podrhtava

Kiša se sliva i oblikuje ledenu koru

I moje snove pretvara u smrtnu moru

U zvižduk cijevi

Zorom u kapijskoj mreži Sunce pauka gađa

Dunavom plove sjene šlepovi i Bijela lađa

I stati neće idu do Novog Sada

Niko ne želi istinu Mrtvoga Grada

Ostatke luđačkog pira

Rastopljen suncem i kišom ispran s kosti

U duboku i dobru zemlju tonem s olakšanjem

Moj neolitski predak duboko usnuo bunca

Hoću li Golubice ikad doći do radosti

Znaju li oni uopće svoje stanje

Položaj Zemlje Mjeseca i Sunca

 

* * *



 

III.


PISMO

PRIJATELJU

 

* * *

 

Damiru Dardaliću, vukovarskom zatočeniku

u katakombama tokom 90 dana artiljerijskog

razaranja Vukovara, a potom – zarobljeniku

srpskih bandi i zatvoreniku raznih zatvora

u Srbiji.

* * *

Još sam veoma vješt navika iz ranijih ratova

Slažu mi se i riječi u stihove i slike

Poražen svojom moći izlazim iz navike

Da budem himničan svečan i zanesen

Konačno sam izgubljen i potresen

Prljav od straha i praha i izmeta u jami

Skriven od sebe sama Oslijepio bez daha

U meni ljudskost trne i osveta mami

Ledenim vjetrom smrti i korijenjem straha

Pun gorčine i strave Ne znam put do jave

Od praznine sazdan i Sleđen od strave

Otvorenih očiju Raskoljene glave

Znam da oni slave zbog njih plačem

Zar će nepravda pobijediti mačem

Red je da sine Poslije gorčine

Ko mačem Zlo Čini od mača i gine

 

* * *


                                                            07. prosinca/decembra, anno Domini, 1991. Atif Kujundžić


                                                                                                

 

                                                                                                   

                                                                                       

Nov 19 '14 · Oznake: triptih na vijest o padu vukovara

NEANDERTALSKA VELIKOHRVATSKA I VELIKOSRPSKA KOALICIJA DODIK – ČOVIĆ 




Ljudi se toliko pitaju o tome zašto Dragan Čović kao inteligentan čovjek pristaje na sve te sasvim nejasne muljaže sa Dodikovom sirovinom, da su na posljetku cijeloj stvari dali ozbiljan, mada neobjašnjiv značaj. Čović i Dodik se i dalje susreću i osmjehuju jedan drugom u smislu viših velikohrvatskih i velikosrpskih interesa u pozadini. Nije tu riječ o dejtonskoj Bosni i Hercegovini, već o Velikoj Hrvatskoj i Velikoj Srbiji koje idejno, koncepsijski i praktično obojica rado puše.


Dokaz o prethodnoj hipotezi jeste dosad postignuti rezultat u troipol godišnjem ratu i devetnaestogodišnjem nastavku tog rata svim sredstvima. Rezultat je genocid nad Bošnjacima i od jednih i od drugih, nerijetko i nad vlastitim narodom. Fašizam je kuga koja neće stati dok sve ne istrijebi. Čović se Dodiku osmjehuje i poslije obraćanja biskupa Komarice, koji se otvoreno požalio na položaj Hrvata u entitetu Republika Srpska. Dodik uzvraća osmjeh jer smatra da se odužio zlom koje je nanio Muslimanima i na Čoviću je samo da time bude zadovoljan, jer, u produžetku, kada razjebu Federaciju Bosne i Hercegovine bit će na pragu postizanja svoga krucijalnog cilja: Velike Srbije i Velike Hrvatske. 


Zar dista postoji neki mazgov koji misli da treći entitet Republika Hrvatska neće primiti u svoje okrilje i granice? Pogotovu što je očistila Srbe i ćirilicu, a za uzvrat ustupila hrvatski grunt u Krajini i Posavini? Ili, da Republika Srbija neće Muslimanima u Federaciji izvlačiti drob na guzicu i sve ih priključiti srpskim zemljama? Pogotovo kad braća Croate izvrše pritisak sa svoje strane. A zločinačko ratno rukovodstvo je već spremno na prvostupanjskoj presudi.


Naime, otkako je Milorad Dodik zasjeo na Dedinju, on je prihvatio i zadatak da privede kraju poslove oko Velike Srbije. Nabelegijali su ga i Srbi i Rusi, a poslali su i Vojislava Šešelja, kome je sada tu važna Sutorina? Pola Crne gore već su kupili Rusi. Teško tebi Crna Goro! Hajd' zaigraj svoje oro!


U međuvremenu, za svaki slučaj /ako se nepredviđeno produži rok/ Dodik kupuje poslanike za svoju skupštinsku većinu. Šarmantna ex-premijerka je vrlo učinkovita. Pojeftino kupi i više od dva poslanika dnevno. Ljudi hoće promjene, ali Dodik dakako neće- Kako da mijenja sam sebe? Srbi su željni mirnog života bez napetosti kao žedan bistre izvorske vode. Nije drugačije ni kod Muslimana svi nose o desetak genocida. 

Ali se fašisti umnožavaju matematičkom progresijom, naoružavaju i redovito se postrojavaju. Sveštenstvo iz Rusije i Srbije stalno je oko njih pa ih kadi napaja rujnim vinom i prepečenom rakijom od džanarika.


Cijele priče dosta je cijelom svijetu, a Europa bi makar ovlaš htjela izbjeći da joj još jedan rat padne na savjest. Zato je Stara Dama odlučila makar ovlaš malo zavrtati ruke našim pametnjakovićima, ali kad dođu do Dodika, prestane im curiti gas, jer zavrnuta cijev postane nepropusna i oni odustanu. Dodik naime i radi kao Putinov cjevovod, što u njega pusti, to kroz njega prođe. Ili, ne.


Sada bi bilo lijepo da je Čović pametan koliko je lijep. Ali kao i uvijek, to dvoje ne ide zajedno. Već je pisano: lijep k'o slika, gori krmak od Dodika. U ovom primjeru i budaletina: ako Srbi ugroze Federaciju, eto mu i Srba u Hrvatsku na svoje da zaigraju kolo užičko na potezu Virovitica, Karlovac, Karlobag...


Postoje ljudi i političari koji žive samo od sranja i svoih govana, za svoje i tuđe budalaštine. Čović i Dodik su egzemplari. A mljekari džaba muzu.


17. studenog, anno Domini 2014. Atif Kujundžić          

Igor Divković, Una, ciklus (deset pjesama) suvremene lirike:




hiperbola

 

skrila se

kao vrabac pod strehu

dahće

drhti

treperi

svibanj se rascvao

rosom ruže

što će

tek

biti

kad je skuže

 

kad je skuže

tad će

već

biti kasno

otprhnuti će

odletjeti

ishlapjet

svibanj se šepuri

medom zumbula

svi će za njom

zavapjet

 

svibanj je sasvim

razbludioorhideju

oprašiše jepčele

bumbari

sve divlje ose

kadskuže tajnu

ona će

već

biti vrelo ljeto

vjetar će njihati

spore ruže

 

--------------------------------

 

fufi

 

ona

na usnama

nosi osmijeh

i ruž

ona je vedra

kao maj

duž drvoreda

šeće

sa svojim psom

o sole mio

puno

zlata joj daj

 

o sole mio

o sole sole

svi muškardini

baš takvu vole

svi frajeri

baš takvu žele

baš takvoj se svi vesele

svi dijele tu sentencu

svi množe tu sekvencu

svi vide tu intencu

u domorocu

il' dotepencu

 

o bože

daj da sam

domorodac

o svemogući

dotepencom me

stvori

učini me drvoredom

uz njenu

promenadu

svevišnji

daruj mi tu

svetu čokoladu

 

daruj mi čudom

tu svetu

čokoladu

tu slatkicu

tu patkicu

čudom mi daruj

sve što si i njoj

dao

njen med

mlijeko

gorki kakao

 

daruj mi

njene prove

i njene snove

samo ne

njenog psa

što ga zove

fufi

fufica

lannac

uzica

slatka njuškica

grda guzica

 

--------------------------------

 

Naška hedono

 

obilaziš oko mog kunišćaka

kao kiša oko kragujevca

zviždućeš pritom bezbrižno

ptico pjevico sa slavujevca

 

kružiš oko mog okrugljaka

kao mačkica oko vruće kaše

skakućeš pritom vragolasto

bambi košuto sa košutnjaka

 

lomiš se oko naklonosti lotršćaku

uživaš kao bubreg u loju

podari mi pogled riječ koju

prpošna medejo sa medvešćaka

 

i tako dalje sva si bliža

i u tom ozračju dalja sva jesi

ti za glavu od drugih niža

sa sobom me pritom ponesi

 

--------------------------------

 

palestinac

 

zrikavac zelen ziba zrak

mahovinu miluje meki mrak

svitkom svija svitljivi slak

zviježđe zaziva znamena znak

 

zviježđe zaziva znamena znak

gospar gospu grimizom grli

vjerom vjekuje vilajet vrli

hvalospjev hljebu hita hrli

 

hita hrli hvalospjev hljebu

nadalina nadom nadvisuje nebu

grješnik grješnici grije grudi

čovjek čovjeku čudom čudi

 

čovjek čovjeku čudom čudi

čovjek čovjeka čudom časti

čovjek čovjeku čudesa čitka

bljeska briljantin božanskog bitka

 

--------------------------------

 

parfumeriašeherzada

 

tvoja koža

noćas

miriše na

anadoliju

onu anadoliju

levantsku

od vode

zemlje

zraka

poglavito zraka

 

tvoja koža

noćas

kako po njoj puzim

dalje

vrti mi

onaj filmić

o maloj aziji

o velikoj aziji

o polineziji

i suncu madagaskara

 

tvoja koža

noćas

definitivno

miri po mirti

po ćurti

po jurti

onog rahatluk kana

punoj kane

kanabisa

kan-kana

 

--------------------------------

 

preslatkairma

 

kosa joj je

toliko

duga

da

kad se svuče

prekrije joj

cijelu elegancu

labuđeg vrata

cijelu svilu

geografije leđa

venerin arhipelag

rit dobre

predobre nade

 

kao i svaki gusar

života

živim u nadi

nadeždi

nadalini

živim na visini

svoje misije

spasitelja

svih golih cura

zlatnih ratova jadrana

jone

i drugih mramornih mora

mediterana

i oca

i sina

i dobrog duha oceana

 

živim svoj san

marinca

moreplovca

čudotvorca

vaska da game

sa prelijepom suprugom

catarinom de ataide

prividno

mnogi bi kazali

da sam pustolov

pustahija

jahač izmaglice

 

ipak

i

u svakom slučaju

povijest je konstatirala

da sam

prvi koji je

oplovio afriku

prvi koji je povalio

distanciranu indiju

frustriranu

princezu indiru

prvi

koji je bordižao

nevjerojatnom dužinom kose

slatke

preslatkeirme

 

--------------------------------

 

riječ

 

u ime sve moje braće

u ime svih mojih sestara

u ime matere i oca

nebo mi udijeli mrvu dara

 

nebo me okruni za kralja

nebo mi za podanika dade riječ

da s njom gradim bijele dvore

svjetionike za noćne more

 

izgovorim riječ druga već slijedi

za drugom treća trostruko vrijedi

dajem si oduška dajem si maha

ja božji sin sinalaha

 

ja dijete svih slavnih božanstava

ja sin jednog svemogućeg boga

ja izaslanik savršenog  svemira

ja utjelovljenje svih ljudskih nemira

 

u ime svevišnje matere i oca

u ime svih svetica sestara

u ime sve bludne braće

rađam riječ što uvijek plod da'će

 

--------------------------------

 

raj je preblizu

 

ako zaboravim

ako ikad zaboravim

ako smetnem

ako zanemarim

ako se na časak

dekoncentriram

dakle

ako se to desi

ne dao bog

i majka božja

i svi sveci

i anđeli

i arkanđeli

tu je 

onda

anđa

anđela

anđelina

tek što se blago nasmiješi

blago trepne ko srna

blago uzdahne

i

opet sam tu

sasvim blizu

preblizu

pred samim vratima

raja

ono što slijedi

svijet će shvatiti kao

fatum

naime

prije nego uđem

pokucat ću nježno

nevjerojatno nježno

nekoliko puta

 

--------------------------------

 

trs se trsi

 

trs se trsi

svibanj vrsi

proljeće je

miri cvijet

vinogorje

svud zeleni

k'o sav savcat

biljni svijet

 

trs se trsi

nebo mrsi

past će kiša

oblak crn

vreteni se

i zameće

grozd do grozda

bobakzrn

 

trs se trsi

struje srsi

koža mi se

ježi svud

vinogradom

slavuj poji

pjesnička mu

ptičja ćud

 

trs se trsi

loza lozi

čokaljčetu

čokot suzi

rubin ruji

pjesma bruji

pjevaju mu

bozi druzi

 

--------------------------------

 

ponedjeljkom zna kišiti

 

da li to haluciniram

da

ti

falim

ili si

ipak

zaboravila

da me pojedeš

za doručak

kao žemlju

s pekmezom

uz kavu

ponedjeljak je

pada kiša

ili ćemo se dogovoriti

drugačije

rođena si tamo

ovamo životarim ja

rasplakat ćeš se

sad

zbog toga

plaču

uostalom

i tvoji vrapci

i nebo

i

moj krokodil

dok te papa

danas je ponedjeljak

pada i mrak

izađimo na

friški

zrak

 

--------------------------------

 

igor divković

VELIKI PRASAK DARA




Igor Divković. UNA. Pjesme. Tuzla. 2014.


Poezija je umnoženo komuniciranje Pjesnika sa Životom. Ta multiplicirana djelatnost nikad nije saglediva u svim elementima jer projicira raspoloženja tokom čitanja i tako – komunikacije. Makar u krajnjoj instanci treba osim tematskomotivskog kompleksa pjesme i Pjesnika, uvijek imati u vidu nepoznat broj čitatelja i komplekse njihovoga reagiranja na pjesmu – sasvim nepredvidive za pjesnika i pjesmu koji su proces komuniciranja otvorili.


Igor Divković je poznat, čitan, priznat i nagrađivan pjesnik, ali nije dopustio da ga to ponese i odvede u nepredviđenom smjeru književnog oblikovanja i produkcije, da ga učini medijem nagađanja koje producira društvena sredina svojom prosječnošću.  Igoreve pjesme i knjige pisane su istraživački promišljeno i ciljano na krajnje i samo njegov način u formalnom i tematsko motivskom smislu. Tako je svaki put i dosezao cilj, postizao osobno ispunjenje u pjesničkom poduhvatu iza kojega je stao njemu svojstven rezultat. Igor Divković nosi i njeguje visok ideal slobodne i inventivnokreativne osobe sa snažnim smislom za suštinu estetskog. 


Zato su njegove pjesme i knjige tako iscrpni sistemi tematskomotivskih i formalnih mogućnosti ispred kojih se našao i koji ga je pokrenuo u djelatnom smislu, osobnim individalnim sposobnostima i zapažanjima izvan naslijeđenih prava i znanja i okoštalih formi. Osim svega, Igor nije smislio tu stvar, ON je takav čovjek. 


Ustvari, Igor Divković dosljedno inzistira na drugačijem doživljaju i shvatanju svijeta, kulture i umjetnosti, pa tako i ljudskih originalnosti, moći i talenata, pa i umjetničkih formi/žanrova, prikladno emanirajućim fenomenima inventivno kreativnih osjećanja u njegovoj osobi i zapažanju. 


Ustvari osjećanja i pitanja o čovjeku i umjetnosti su stara i vječna. U svemu se samo zanavlja ljudska masa i pojedinac kojemu će neka pojava izgledati drugačije. Ali ta draž novoga viđenja je čudesno snažna i neodoljiva, naročito smještena u sopstvenu vijugu i životni ritam o kojem nismo ni znali.


Borbena znakovitost ovakvoga stava ogleda se u srazu sa ukidanjem postojećih pravila i uhodanih ritmova, smislova, slika i značenja radi oslobađanja osobne prirode, promjene doživljaja i viđenja. Za takav prolazak svijetom potrebno je imati vjere u sebe i svoje viđenje, u svoju uobrazilju i stvaralački zanos. Mora se biti u stanju povjerovati prirodi i svome odnosu prema njoj, svojim očima i osjećanju. 


Dakako, to se ponavlja, nerijetko istom trasom, ali uvijek i obavezno sa različitim ishodom/rezultantom. Prostor se osvaja snažnim i uvjerljivim izlivima osjećanja, kakvima osobito obiluje poezija Igora Divkovića. Ustvari, njemu je ta vrsta oslobođenosti od posebnog značaja, pa na njoj i inzistira. Tako Divković postaje stvarnim dijelom pjesme i pjesma stvarnim dijelom njega, a ishodište je originalno. Dakako, taj odnos potkriva mnoge zamke koje se poslije javljaju u procesu čitanja i interpretacije.


Tu je i ključno pitanje Pjesnikovog uspjeha: je li čitatelje uspio uvjeriti u svoju istinu, je li ih naveo da prihvate njegovu pjesmu, konačno: šta je uistinu postigao svojim izgaranjem? Igor Divković je do te mjere svoj, da se pred formalnim i sadržajnim torzom njegove pjesme često pitamo: kako i zašto nismo baš tako vidjeli tu stvar o kojoj Pjesnik zbori, kad je stvar takva naočigled? 


Ako nam se u fenomenologijskom smislu čini prihvatljivom sentenca Martina Hajdegera da je jezik čovjekova kuća bitka, onda je i fenomen jezika kuća bitka za čovjekovu pjesmu, kao za ljudsku esencijalnu misao koju držimo u vrhu čovjekovog djelatnog bića kao najviše što čovjek uopće intelektualno i uopće može postići. 


Tako je poezija i ustoličena na vrhu čovjekovih mogućnosti kao njegov najveći domet, jer je već upočetku bila romantički ideal stvaralačke i slobodne ličnosti temeljene na kartezijanskoj vjeri o premoći razuma kao poetika izvedena iz temeljnih zakona prirode i razuma, što je dokazivano i primjerima velikih djela klasike. 


Kada su otvoreni procesi o ukidanju ideje o vječnom poretku  svijeta, a tako i doveli u pitanje i ideale stare poetike, poezija dobija trajne žanrovske oblike i odlike i dobija priliku  funkcionirati prema zakonima razuma koji razumno misli. Eh, upravo na tom mjestu pronalazimo Igora Divkovića koji artikulira karakteristično svoju pjesmu u neposrednom odnosu razuma upravo sa prirodom čijim je neporecivim dijelom. 


Još 1759. godine Edward Jung isticao je da umjetničko djelo ne nastaje na osnovu vječnih zakona, već se spontano rađa iz životnih korijena genija. A Luis Sebastian Mercier je govoreći o pravilima klasicističkog teatra, uzviknuo: Neka pjesnik unese s lobodan život u svom njegovom zamahu i neka se ne zatvori svoj genij u te pregrade koje ograničavaju umjetnost. I opet zatječemo Igora Divkovića samoga na svijetu sa s njegovim osjećanjem pjesme u okruženju.


Taj proces oslobađanja išao je sporo i teško. Pitanja su bila aktuelna i u Šekspirovo vrijeme i kao u primjeru Homera, bez mnogih znanja o ovome što smo pomenuli, sve je rješavao pjesnikov genije. Mladi Goethe je pisao da ga prethodna pravila skučavaju kao tamnica i nesnosna stega za uobrazilju koja se prirodno skobljavala s racionalističkom osnovom klasicističkog poimanja umjetnosti. Tada se i javljaju pojmovi originalnost, inspiracija, uobrazilja, stvaralački žar, genijalnost i sl. 


To je i vrijeme kada se javlja nesputana snaga slobodnog duha. Razvio se kult genija koji je artikulirao kult genija koji je bio jedan od prvih nagovještaja romantičarskog shvatanja umjetnosti kada je preovaladala težnja da se umjetnost doživi istinski kao ljudska priroda. /O tome je ponajvećma pisao Fridrich Schlegel./


Tako možemo naći sada poznatu definiciju W. Wordsworth u predgovoru lirskim baladama 1800. godine:


Svaka dobra poezija je spontan izliv snažnih osjećanja, i mada je ovo istina, pjesme koje zaslužuju bilo kakvu vrijednost nisu nikad bile stvorene u bilo kojoj raznovrsnosti tema osim od strane čovjeka koji je, budući obdaren više nego običnom osjetljivošću, razmišljao isto tako dugo i duboko. Jer naša osjećanja dotjeruju i vode naše misli, koje su zaiste predstavnice svih naših pređašnjih osjećanja.  


Etc.


Bitno za ovaj trenutak i kontekst: opet nalazimo Igora Divkovića, razbokorenog u prirodi i životu taman tako da posvjedoči sobom i osobno da između njega i života nema rastojanja. Oni su tu zajedno i bez distance sve dok traju, a rezultat je izvanredan. Pročitajmo Igorove pjesme o Uni. 


Igor Divković  se ne oslanja ni na što osim na osobno osjećanje i doživljaj svijeta konkretno. Barem iz ove pozicije. Osim na stvarnost osobnog doživljaja slike. Igor Divković je na taj način uvijek iznova na početku stvaranja pjesme i svijeta bez imalo potrebe za ponavljanjem. I čemu, kada se ni svijet ne ponavlja u svome vječnom protjecanju i stalnim mijenama. Uvijek je nov.


Sve pršti od Igoreva dara. Svaka jedra riječ koja – makar jedna najčešće čini stih, pupoljak i cvijet, na pregibu slap, svjetlo i sjena, trenutak vremena, noć, zora i tmina, mirovanje i let, ako slijedimo Igorev od Boga dar, raspsrsnut će se ovaj svijet u nadohvatan i nesaglediv let... rijeke i mora, obodi gora, lijepe žene, nov život i mijene, data nam prilika, dok je gledamo slika, želja i tuga, jutro i dan, želja i san, prijateljstvo i vjera, čokot i čokalj, rose kap, nonsens i smisao, dah koji je disao, pogled na ljepoti, srce u snu, doskok pri dnu, pjesma u stihu, rima u distihu, misao u gnomi, riječ koju zatomi, odlazak i povrtak, rasprsnut će se mir u koji zaranja misao, sve je pred prsnućem, inače uzalud sam pisao i pišući disao. Igor je hedonist pozvan da prospe radost kao klikere staklence da se sjure niz strmu ravan i i vertikalu stihovlja u pjesmi.


Provjerite u pjesmi o Uni.


12. studenog, anno Domini 2014. Atif Kujundžić


-------------------------------------------------



Nov 13 '14 · Oznake: veliki prasak dara

NEBOJŠA RADMANOVIĆ: OMORINA U SUTORINI




Član tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine poznat kao kategoričan u neprincipijelnim stvarima /Jer mu je tako naređeno! On je 1/3, ali je uvijek većina!/, protivno svim argumentima, daje zbunjujuću izjavu da Sutorina ostaje u Crnoj Gori! 


Upravo svi znaju i procjenjuju da Sutorinu treba vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Ali, Nebojša otkriva Ameriku, koja kao od šale poklanje /6km/ morske obale na Meditranu. Uzgred, prešutio je bitnu činjenicu /što mu je u naravi/ - da Sutorina treba da se vrati iz Crne Gore, jer decenijama tamo ilegalno opstaje. 


Makar išla u Igalo i Herceg Novi, čak do Boke i Tivta na odmor, čemu vakat – tome i vrijeme. Naime, nakon višednevnog raspredanja tog pitanja, u tome je jednoglasno dalo mišljenje i Društvo geografa Bosne i Hercegovine: da Sutorinu treba vratiti i priključiti matici. 


Čak se nisu oglasili ni Nošo /Novak/ Kilibarda osvjedočeni četnički diplomat iz Crne Gore, ama ni Jevrem Brković – Špijun iz Pipera – kako ga posprdno zove jedan od najuglednijih bosanskohercegovačkih pisaca – Marko Vešović, ali, kad ga sklepa, skuje, poklepa i nabelegija Nebojša Radmanović, ima svi da se popišmane, a Sutorina da ostane u Crnoj Gori jer je on osobno velikodušan u ovom primjeru.

 

Tako kategorični Nebojša nije dopustio ni razgovor o priznavanju Kosova i Metohije i njihovih putnih dokumenata, ni priznavanje Palestine, ni zauzimanje stava i mišljenja o izraelskim zločinima genocidne naravi prema Palesticima, razgovore o NATOu, etc. Ustvari, nije poznato da je nešto dozvolio svojom jednotrećinskom silom, osim da Izetbegović i Komšić o svome trošku slave Bajrame, Božiće, Uskrse, Dane Državnosti i Dane Neovisnosti, jer to je za njega talašika kojoj ne prisusrtvuje. Da je kojim slučajem bio tu, niko ne bi smio ni da šušne.


Čim nešto neće Nebojša Radmanović, druga dva člana Predsjedništva su u manjini dok im dim na uši izbija, a točkovi šlajdraju u mjestu. Ispade, Predsjedništvo nam je tu samo da se nešto ne bi moglo, a nikad da se nešto može. I uvijek zbog Nebojšinog stava. Izvede Nebojša svoju piruetu na gurabiji, pa ode u Republiku Srpsku i kokodače kao da je snio jaje. Ni ne osjeća svoju bruku fašističkog predznaka. Kao da mu je Republika Srpska u Izraelu. 


Najčudnije je što je u tom Predsjedništvu VEĆINA uvijek jedan čovjek, koji nosi usud pod pazuhom kao štrucu kruha. Prema Radmanoviću, ničega tu spornog nema jer, od 1947. godine Sutorina nije bila u BiH, ni u FNRJ ni u SFRJ /mada ni prije nije bila u Crnoj Gori, jer, sve vrijeme je bosanskohercegovačka/. Baš kao što Republika Srpska nije postojala ni u prknu do prije /22/ godine, a sada je entitet u BiH. 


Mišljenje Društva geografa BiH, Radmanović i ne zarezuje, niti pominje. Geografi! Ko sad, pa oni?! Prema njegovom mišljenju, sve su zakuhali Bošnjaci koji žive u Sjevernoj Americi.


Ustvari, u pozadini je hendikep sa kojim Srbi gledaju teritorijalno i geopolitički na prostor cijele ex-YU. Tako imaju dojam, da je osamostaljenje Republike Srpske kao kopanje bunara: uzet će ašove, izvaditi i smotati Republiku Srpsku /podržavat će ih sada i Crna Gora ako dobije Sutorinu!/ i odnijeti je, pa razastrijeti negdje u Vojvodini, npr. gdje je bijela kuga pojela stanovništvo, a u Bosni i Hercegovini će ostati samo rupa u koju se može odlagati smetljište. 


Tako su govorili i o secesiji Slovenije! Hrvatske! Tako ne priznaju Kosovo i Metoiju! Drže se potpuno nerealno. Za njih život nije proces koji tekući traje, samo čisto mrtvilo! 

 

Najgore je kad ljudi zapuste svoj mozak. Pošto o potpisivanju granica Bosne i Hercegovine i Crne Gore odluku mora donijeti tročlano Predsjedništvo BiH, za očekivati je da će Nebojša Radmanović biti kao i uvijek: PROTIV. Pa što bude da bude. I za BiH i za Crnu Goru. Isto, i ako protiv bude neki drugi, mada Radmanović govori kao da je on sam upravo TROČLANO PREDSJEDNIŠTVO, pa je sve gotovo. /Međutim se jučer upetljalo Vijeće Ministara i donijelo odluku o potpisivanju Ugovora! Kako li to Nebojša nije znao? Takva pamet!/


Sada je pitanje i kako će se u svemu snaći Mladen Ivanić, ako ne uzme za savjetnika Nebojšu Radmanovića! Teško si ga njemu! Ali, najteže svima nama sa takvim članovima TRČLANOG DRŽAVNOG PREDSJEDNIŠTVA.


07. studenog, anno Domini 2014.  Atif Kujundžić   



 

SVJETLOST SE VIDI NAJBOLJE U CRNOJ KUTIJI (Hommage Ervinu Pleše)




Mala svjetlost, plamičak ili iskrica, najbolje se vide u tami. Jača i veća svjetlost, usmjerena ili opća, briše prisustvo malih svjetlosti koje  su je čuvale i navješćivala, slutile i kao svoju nadu. Mala svjetlost se uzda kako će postati velika. Iskra se nada da će postati plamen. Svjetionik bljeska svu noć između dva i olujna dana. Svjetlost je znak, putokaz, izlaz, obasjanje. Bio toga svjestan ili ne, čovjekova najveća želja je da životom i svojom smrću pređe u svjetlost. Pouzdano, zato odvajkada ljude spaljuju. 


Spaljivanje na lomačama obogotvoreni bijednici držali su najtežom kaznom. Žrtve su prelazile u svjetlost i danas iz dubine vremena umom i spoznajom svijetle čovječanstvu Đordano Bruno, Galileo Galilej, Ivanka Orleanka. Materija njihove tjelesne mase transformirana u lux zvjezdano obasjava i naše skutrene pojave prestrašene životom u tmini. 


Svaki prizor i slika je odražena svjetlost. Scena u teatru. Kadar u filmu. Fotografija. umjetnička slika. Refleksija. Privid. Svjetlost prisjećanja u umu i svijesti. Zakovitlana i lelujava polarna svjetlost izgleda kao svoja energetska materijalizacija. Vizija. Projekcija vizije u tekst, priču i pjesmu.


Ervin Pleše je zauvijek teatarski čovjek. Zato je više od drugih znao o svjetlu. 


Zato su njegove scenografije odražavale svjetlost na način, pa su na osnovu načinjenih fotografija jedva prepoznatljive ili čak, neprepoznatljive. Ervin Pleše imao je u vidu višestruku namjenu scenografija i dekora koje je radio. Prisustvo glumaca i gledatelja. Scenografija je podrška, pa i oslonac glumcima i Plešeova komunikacija sa autorom dramskoga teksta u rasponu od realiteta do fikcije. Gledateljima je dio scenskog ambijenta. 





Ervin Pleše pravio je izvanrednu crnobijelu teatarsku fotografiju. U uvjetima vještačkog svjetla postizao je čiste bijele i crne površine, te raspon iznijansiran sivim tonovima do visoke uvjerljivosti kojom progovora scenski ambijent. Plešeove fotografije ostvarene su kao maksimalno moguće jasni scenski prizori s kojih se odražava svjetlo u prostoru scene pretvorene u crnu kutiju koja prazna upija svjetlo do nevjerojatne mjere. 


Kao teatarski čovjek, Ervin Pleše je razumijevao da je potrebno fotografirati ono što se jasno vidi kao i ono što se ne vidi uopće. Dakle, fotografirati sve ispred objektiva fotoaparata na samoj granici gubljenja oblika u tmini i opstajanja u svjetlu, a tako odražavanja svjetla s njih. Takvo uvjerenje Ervina Plešea i čini njegove teatarske fotografije originalnim, estetski svarnim i dragocjenim. 


To što Pleše fotografira određuje karakter teatarskog ambijenta i njegov kvalitet, a tako i sugestivnu vrijednost njegove fotografije kao dokaza o stvarnosti scenske postavke zauvijek. Puno je toga što bi ostalo zauvijek samo snohvatica i puka želja redatelja i glumaca, da nije Plešeovih fotografija scenskih prizora. 


Ervin Pleše proveo je radni vijek u teatru. Njegovo iskustvo je uistinu teatarske naravi i veliko osim svega, a okolnost pa je imao i scenografsko iskustvo pridonosi vrijednosti njegovih fotografskih postignuća. To dolazi do izražaja u fotografijama scenskih uprizorenja iz dramskih predstava ali i portretima glumaca i poznatih ličnosti. U frontu scenske postavke i glumačkih uprizorenja Pleše je talentirano prepoznavao naboj i grč dramske radnje i karakternih gesti i izraza glumačkih lica koja je tvore. 




U prethodnom i vidimo Plešeov karakterističan fotografski jezik koji biva njegovim osnovnim prilazom mogućnostima fotografiranja i fotografskog govora. Između nebrojenih fotografija, fotografski portreti Rudar, Umjetnik /Ismet Mujezinović/ i Kolombina, sintetično i razgovijetno plešeovski progovaraju fotografskim senzibilitetom i umijećem. 


Rudar je fotografija čovjeka istrošenog teškim radom do izobličenja njegove konstitucije. To jesu ljudsko lice, duboke bore  na čelu i obrazima, ljudske oči. Drugo samo su kosti, tetive i stara, sada suncem spržena koža u koju su spakirane. 


Cigareta je među čvornovatim prstima koji je omekšavaju. Na podlakticama izražene vene. Oko članka lijeve ruke zakopčan sat sugerira stvarnost pojave. Glava okrenuta u desnu stranu i taman pogled usmjeren. Majica, mada zakopčana razdrljena je oko vrata i rastegnuta oko nekada snažnih grudi i mišićavih ramena. Preširoke pantolone nabrane na pritegnutom remenu. Fotografija je nedvosmislen izraz i dokaz o nehumanom izrabljivanju čovjeka radom u rudarskom oknu i sada socijalnoj kategoriji koju producira teško rudarsko zanimanje. 

 

Umjetnik na fotografiji je Ismet Mujezinović, akademski slikar i revolucionar koji je ostavio ogromno djelo. Čovjek koji je u Bosnu i Hercegovinu posredovao proslijeđivao stilsku formaciju u likovnoj umjetnosti i životu poznatu kao Moderna. Riječ je o više portreta očito napravljenih u nizu. Umjetnik ima dobro sijedu kosu i sasvim sijedu kosu. Naborano lice i duža, razbarušena kosa koja ga uokvirava. Bijela košulja i crn džemper s v izrezom. Cigareta među prstima desne ruke, a potom premještena među prste lijeve ruke. Za Mujezinovića karakterističan šeretski i duhovit izraz lica s kojim je pričao viceve. Fotografija bez sumnje anticipira uvjet da je Ismet Mujezinović kao slikar i čovjek općepoznata osoba. 


Kolombina je pozorišna fotografija sa scene. Iza anfas fotografiranog lica Kolombine u drugom planu i sjeni vidi se i profil našminkanog klovna. Tako je Kolombina upravo onaj lik iz stare italijanske komedije i pantomimom ostvarene predstave. To je po svemu žena lutkastog lica i živahna, vesela karaktera, kakvu imamo u našem gledateljskom iskustvu. Ali, da kojim slučajem nema našminkanog klovnovskog profila s bijelim žaboom u drugom planu, bio bi to profil otvorenog lica, krupnijih očiju, našminkanih trepavica bilo kojeg djevojčurka ili mlade žene u poznom pubertetu. 


U sasvim određenom smislu vidimo i profil fotografa Ervina Plešea kao čovjeka koji svojim fotoaparatom ne škljoca nasumice već ciljano obavlja određeni posao, obavlja zadatak kojemu obezbjeđuje kvalitetne fotografske pretpostavke. On traga za svojim fotografskim trenutkom, a ponekad i brižljivo, pedantno režira kako bi dobio ono što želi fotografirati. Zato je Plešeova fotografija značajna za kulturalni ambijent u kojem je nastajala i funkcionirala kao potpora ljudima i kulturnom pregnuću pojedinaca. 


Napisao: Atif Kujundžić


LAZURNA SNOHVATICA O HAMI IBRULJU (2008. – 2014.)






Daleko je ta kamena kuća u kojoj je Hamo Ibrulj nastanio misli*. Iza lazurne fakture Hamine slike kuća je slutnja o životima kojih više i nema ili su neznano gdje. Kuća je samo dokazom o stvarnosti u kojoj su istrajavali. Ispred kuće je Majka koja čuva kuću i uspomene na njezine žitelje. Možda upravo misli o Hami Ibrulju, njegovom štafelaju i neposlušnoj kosi, slikarskoj paleti i kistovima. Bijeli dovratak, zeleno obojena vrata i Majka u crnini još su trag života koji je često kucao na vrata i dohvatao kvaku, prosipao dječji smijeh, donosio vijest. Prizor je uokviren izmaglicom fokusiranog sjećanja i pokriven patinom vremena koje već tvori neki drugi svijet. Kamene ploče krova sugeriraju tminu nadimljenog potkrovlja, a njihovo slijeganje i povijanje krovne površine sluti pad, mada je kuća zidana da bude i traje kao stećak. Zauvijek.






Ali konji su elementarno životno uznositi, podignutih glava i povijenih vratova, zadravih i ispupčenih beonjača, dok im vijore grive i repovi. Znamo da ispod njihovih potkova još izbijaju varnice udaraca u kamen i označavaju stvarnost vječnog života kako ga je vidio Umjetnik. Svaki njihov propanj još pršti životom kao što prskaju jedri i zreli narovi i bivaju dominantom njegovoga kolorita u hercegovačkom prostoru. 






Kako bi drugačije Umjetnik mogao doživjeti ergelu u trku već kao prominuće hercegovačkog pejzaža u tutnju konjskih kopita u trku, kao stamene, mada  nagnute stećke, kao ustobočeni Počitelj usprkos svemu, dok se izvijaju krošnje narova i lepršaju listine starih ispisa o minulom životu. Dubina neba i boja kamena svjedoče Slikarov trenutak vremena kao pun naboj konjske snage i ljepote u trku. Tako i prođemo ovim svijetom, kao da kaže Umjetnik. To što ostane, jedva da jeste trag. Nekada i nije. 


Nekad je to samo okvir sa ivice stećka ili bosanskog križa, i nešto dublje motivirano, počnem misliti o svemu i dragim ljudima koje čak nikad nisam ni sreo a sada se javljaju u nejasnom poretku Marko Vego, Alojz Benac, Hamdija Kreševljaković, Hazim Šabanović, Šefik Bešlagić, dva sjajna Lovrenovića – Ivan i Dubravko, Mile Stojić, Franjevci u dugom nizu i, vidim da sam promijenio vrijeme, prostor, nivo promatranja i praćenja, a naveo me šeret Hamo Ibrulj za kojega sam mislio da je umro prije pet godina. Provjeravam i vidim da je prošlo šest, pa idem pogledati galeriju njegovih slika na internetu...






Ustvari, prije pet godina u sve me uvela Štefica Galić, a Ibruljeve slike, čiju sam samo jednu izložbu vidio u životu a njega nikad, neki tekstić koji sam tada napisao sve su učinili stvarnim. I prijatelj Nenad Grbac iz Zagreba. Čovjeka i njegovu misao kroz prostor kao labirint pamćenja provode i pronose činjenice jače od njegovoga razuma i osjećanja. Umjetničke činjenice su uvijek takve.






Zato Ibrulj čuva stara pismena i asocijacije na stare umjetnine, život koji se dogodio. Kod Ibrulja se to naročito vidi na nekim slikama, na portretima i aktovima... Brižljivo je čuvao je etičnost osjećanja male kulturne sredine u kojoj je rođen. To što je radio moralo se moći prepoznati i vidjeti i drugdje. Hamo Ibrulj je duboko poštovao taj svoj mikrosvijet. Ustvari, osjećao je kako je nesumnjivo, sve sadržano u svemu i u svakom trenutku i da je samo pitanje mjere, jedino pitanje stvarnosti i istine koju želi saopćiti. 


Hode figure konjanika i putnika namjernika teksturom požutjelog zgužvanog papira, ptice javljaju vijesti o dolasku i nestanku, stare fotografije autentično svjedoče o trenucima odmora i napora, bliskosti i samoće. Slikar je uvijek tu negdje da to vidi i tačno sazna, da to sačuva i nama prenese kao jedino što imamo i možemo dobiti jer, umjetnost je uvijek dio vječnosti. 







Dekoltirane ženske bluze, široke kragne bijelih muških košulja, modne majice s otisnutom porukom, lica ljepotica koja izranjaju iz bijele omaglice, Stari Most u zlatu kovan i zlatnom srmom vezen, hatišerifi i ahdname, sumrak koji s brda silazi među kuće i toplo šapuće, cvijet bajama grkunca na suncu i u vjetru, portreti i lica prijatelja, nedogled u koji se valja zaputiti.


Sretan Ti put u nedogledu, Hamo.


02. listopada, anno Domini 2014. Atif Kujundžić                    



Nov 4 '14 · Oznake: lazurna snohvatica o hami ibrulju