I AKO STE "ZA", I AKO STE "PROTIV", VI STE ZAPRAVO GUBITNIK




Da većina ne mora biti uvijek u pravu dokazuje nam ova fotografija Augusta Landmessera koji je jednog dana 1936. u fašističkoj Njemačkoj odbio dići ruku u znak nacističkog pozdrava. A da ni manjina ne mora biti uvijek u pravu dokazuju nam sudbine dobro znanih hrvatskih političara Ive Sanadera i Nadana Vidoševića. 

 

Nedavno me jedna gospođa upitala "Nenade, a što je s vama, nigdje nisam vidjela da ste se izjasnili, ni za, niti protiv". Pitanje je bilo dobro, no ja sam da ne ulazim dublje u  temu rekao: "Zato jer sam i za i protiv"

 

No, gledajući raznorazna prepucavanja i naročito članke u javnim medijima na um mi pada da ni onim koji su "za", a ni onim koji su "protiv", nije do demokracije jer se i jedni i drugi trude osporiti ljudsko pravo na mišljenje i okrenuti ga u svoju korist.


Naročito se to primjećuje u nekim medijima, koji svojim zalaganjem jednostavno ispiru mozgove čitateljima i nagovaraju ih da misle onako kako misli stranka na vlasti, odnosno njihov sponzor.

 

Možemo li to nazvati demokracijom? Je li demokracija vječno ispiranje mozgova i podilaženje elitama? Smije li u toj takozvanoj demokraciji bilo tko razmišljati vlastitom glavom ili svi moramo misliti isto?

 

Kod onih koji su "za", posebno me iritira jedna činjenica. Predstavljaju se kao napredne i demokratske snage, a na sve načine su pokušali osporiti ili spriječiti referendum. Kakva je to demokracija ako narodu ne dopustiš da kaže što misli ili ako mu ispereš mozak do te mjere da svako mora misliti isto što i ti?

 

Time su se takozvane napredne snage u mojim očima izjednačile s nazadnim. Ono najgore je da među njima zapravo i nema razlike.

 

Sve to dodatno dokazuje i činjenica da su SDP-ove vlasti temu "Za i protiv", dobro iskoristile kako bi nedavno izglasanim zakonima dodatno smanjile ljudska prava.

 

Smanjena su prava radnicima, poslodavcima je omogućeno da čak i trudnicama u visokom stadiju trudnoće bez ikakvog razmišljanja ili zakonskih posljedica daju otkaz. Izglasan je i zakon koji građane onemogućuje da podignu osobne dokumente (vozačku, knjižicu vozila, itd…) ako nisu platili kaznu državi.

 

Bojim se da time sav SDP-ov trud da sebe predstavi kao naprednu snagu pada u vodu.

Što običnim građanima predstavlja zalaganje za prava homoseksualaca ili manjine ako istovremeno stranka na vlasti smanjuje slobodu i prava svih građana?

 

Kod onih koji su "protiv", malo me iritira to što među njima ima zaista nazadnih osoba, koje bi ako referendum uspije već sutra mogli krenuti u neku novu akciju smanjivanja ljudskih prava i sloboda, bez obzira bilo to pravo na abortus, pravo na vlastito mišljenje, pravo na izjašnjavanje ili bilo što slično.

 

Ne znam zašto, no mišljenja sam da je "lov na vještice", stvar prošlosti i iskreno rečeno ne bih volio da ga netko ponovno pokrene. Nažalost karakteri i mozgovni sklopovi nekih od onih koji su "protiv", ne pružaju mi nikakvu garanciju da se takvo što neće u budućnosti dogoditi.

 

Gledajući realno i razmišljajući vlastitom glavom lako je zaključiti da je i biti "Za" ili biti "Protiv" zapravo jedna velika manipulacija stranke na vlasti kojom ona želi skrenuti pažnju građana s puno važnijih stvari. Isto tako lako je zaključiti da rezultati referenduma u stvarnosti neće unijeti nikakve velike promjene. Homoseksualci su postojali i puno prije nas, a vjerojatno će postojati i nakon nas.

 

No svi vi i "Za" i "Protiv" stvarni ste gubitnici jer su vas vlast, takozvane elite, bankari i korporacije naveli da se glođete među sobom i ne primijetite da su oni, dok ste se vi borili za ili protiv tuđih ljudskih prava, u stvarnosti smanjili vaša ljudska prava.

 

Sve ovo samo su neki razlozi zbog kojih ja osobno ne mogu biti ni "Za" niti "protiv" prava homoseksualaca. Ne znam zašto, no meni se čini da su moja prava i prava većine ipak znatno važnija od prava manjine bez obzira na to kako se ona zvala.

 

Isto tako ne mogu reći da sam protiv nečijih prava. Ljudska prava ono su što svijet čini boljim, no gorim ga čine zabrane i kojekakva ograničenja (bila ona zakonska ili ne), a to je upravo ono što nam sadašnja vlast iz dana u dan radi.

 

Nenad Grbac. U Zagrebu. Dana 28.11.2013

 

P.S. Sve one kojima se ne sviđa ovo moje pismo molim da mi oproste što sam pišuči ga razmišljao vlastitom, a ne tuđom glavom.
Nov 28 '13

PREDGOVOR KRITIČKOM IZDANJU BIJELE KNJIGE


Bijela knjiga je nastala prije gotovo tri decenije i povodom nje bilo je jako puno diskusija i polemika u javnosti da bi na kraju svi od nje odustali. Govorilo se da je to knjiga Stipe Šuvara. Istina na spornome savjetovanju o kulturi i kulturnom stvaralastvu on je bio uvodničar i kazao je ponekoju jako otvorenu riječ o nekim našim kulturnim stvaraocima. Ali to nije bila njegova knjiga. To također nije bila knjiga njegove žene Mire koja je radila u Informativnome servisu CK Hrvatske . 


Trebalo je čekati više od 29 godina da bi konačno saznali autora te knjige. Međutim knjiga je izazivala svojom otvorenošću i kritičnošću tako da je konačno i štampana kao samostalni dokument Partije 2010 godine u izdanju Večernjega lista u Zagrebu kojem je bio urednik Zvonimir Despot. Knjiga je tada dobila naslov Bijela knjiga Stipe Šuvara a predgovor joj je napisao Ivica Lučić i bila je ocijenjena kao hajka na sve intelektualce, umjetnike, književnike i druge koji se sa svojim radovima i mišljenjima nisu uklapali u ideološke partijske okvire kakvima ih je zamišljao Šuvar i njegovi istomišljenici ne samo u partiji nego također među intelektualcima. 


Tako se uglavnom ovaj partijski dokumenat shvatio dokumentom jednoga prohujaloga rigidnoga, totalitarnoga razdoblja za kojega vjerujemo da je zauvijek iza nas. Tim povodom i povodom objavljivanja Bijele knjige javila se i Mira Šuvar, udovica pokojnoga partijskoga moćnika koja je povela sudski spor oko autorstva nad tom knjigom dok je u Vecernjem listu osvanuo ovaj tekst Dražena Čurića: 


VEČERNJI LIST 8.7.2010.


Autor: Dražen Ćurić


“Bijela knjiga Stipe Šuvara” tek se prije nekoliko dana pojavila na kioscima, a već bi mogla postati “zvijezda” još jedne hrvatske sudske sapunice. Udovica bivšega komunističkog moćnika Stipe Šuvara, Mira Šuvar, najavila je tužbu protiv izdavača Večernji posebni proizvodi jer smatra kako naslovnica sugerira da je autor “sporne knjige” njezin pokojni muž, a to, tvrdi, nije točno.


– Kada se, uz veliku reklamu u Večernjem listu i elektronskim medijima, u prodaji pojavila luksuzno tiskana “knjiga” pod naslovom “Bijela knjige Stipe Šuvara” zatražila sam njezinu zabranu pod tim naslovom. Moj je odvjetnik, gospodin Milivoj Žugić, uputio nakladniku Večernji posebni proizvodi d.o.o. opomenu pred tužbu. Upozorio je da moj suprug nije autor teksta koji je nakladnik nazvao “Bijelom knjigom Stipe Šuvara” i zatražio da u roku od tri dana odustane od izdavanja “knjige” pod tim naslovom, te najavio da će u protivnom njezinu zabranu zatražiti putem suda. Budući da je nakladnik “knjigu” objavio i nije je povukao iz prodaje, moj je odvjetnik pripremio tužbu – kazala je Mira Šuvar.


Zvonimir Despot, urednik “Bijele knjige”, tvrdi da je na naslovnicu stavio ime Stipe Šuvara zato što je želio da čitatelji znaju o kojoj je knjizi riječ.


– Stipe Šuvar bio je glavni naručitelj i organizator pisanja knjige. Ta je knjiga nerazdvojivo povezana s njegovim imenom. Ništa se bez njegova znanja nije moglo objaviti u knjizi – ističe Despot te dodaje da izdavač knjige – Večernji posebni proizvodi – nigdje ne tvrdi kako je Šuvar autor. Stoga nije bilo razloga da se zaustavi izdavanje knjige, što znači da će se knjiga i dalje moći kupiti.


Bijela knjiga objavljivana
 je već kao "Bela knjiga"

Mira Šuvar tvrdi i da u uvodniku knjige stoji jedna netočna informacija.


– Moram se osvrnuti na jednu netočnu konstataciju iz uvodnog teksta urednika Zvonimira Despota da "Bijela knjiga nikad nije objavljena kao knjiško izdanje u cijelosti" i da to prvi put čini Večernji edicija. Objavili su je, pod naslovom "Bela knjiga", 1984. godine u Beogradu privatni izdavači Dragan Antić i Rastko Zakić, ali ju je Okružni sud u Beogradu zabranio zbog nekoliko pjesama Gojka Đoga (citiranih u pripremnom tekstu za Savjetovanje) iz njegove zabranjene knjige pjesama \"Vunena vremena\", objavljenih nakon Titove smrti (\"Stari štakor sa Dedinja\", \"Zver nad zverovima\"...)


 Inače, pjesnik i akademik SANU Matija Bećković prvi je pripremni materijal za Savjetovanje u CK SKH \"o idejnoj borbi u sferi kulture i stvaralaštva\" nazvao \"Belom knjigom\" u \"Otvorenom pismu javnosti\" neposredno nakon održavanja tog savjetovanja.

Tako je Bijela knjiga ostala sa nepoznatim autorom dok se Stipe Šuvar godinama izvlačio kako je knjiga uobičajena partijska praksa. Sve do nedavno kada se otkrilo da je njen autor moja malenkost koji je zahvaljujući svom političkom angažmanu oko te knjige proveo 25 godina hospitaliziran kao umobolnik dok je velika većina spomenutih kulturnih i javnih djelatnika kojima se bavi Bijela knjiga spašena beneficijama lokalnih Akademija i Sveučilišta 


Konačno sam dobio sklonište kao hrvatska izbjeglica u dalekoj Australiji i danas provodim penzionerske dane sjećajući se prohujaloga vremena. I tako je njen autor sklonjen na drugu hemisferu dok su akteri spomenuti u Bijeloj knjizi nastavili svoj životni put kao novi biznismeni u novim tranzicijskim državama neometani niotkoga i uglavnom dobro zbrinuti sa velikom nacionalnom promocijom i uvažavanjem od svih. Mada sam ja bio i ostao sa mišljenje da su ljudi spomenuti u Bijeloj knjizi izravno odgovorni za bratoubilački rat na prostorima bivše Jugoslavije i da snose najveću odgovornost za kalvariju južnoslavenskih naroda u najgorem i najdužem njihovom konfliktu što ga pamti naša povijest. Drugi jako važan moment ove knjige jest u tvrdnji koju nisu svi odmah mogli prepoznati a ta je da Jugoslavija kao država balkanskih naroda koja je imala svoju monarhijsku i svoju socijalističku stvarnost ne samo da nije poželjna nego da uopće nije moguća . 


Odatle je istina da Bijela knjiga nigdje ne govori o Jugoslaviji i njenoj nužnosti pa su stajališta o njenoj tobožnjoj totali i staljnizmu samo prazna blebetanja koja nemaju nikakove veze sa stvarnim stanjem stvari . Kada banalnost stane da mašta!!! Tako se na koncu pokazalo da su Hrvati kojima je ova knjiga bila trn u oku kao manifest staljnizma ostali ono što su oni svagda i bili a što je Jonke nazvao ‘’ guskama u magli’’ pa ja vjerujem da će ovo novo kritičko izdanje donijeti na vidjelo takve nove spoznaje da se više nečemo sramiti što smo nešto pokušavali onda kada su se svi sklanjali i tražili sigurna utočišta.

Zlatan Gavrilović Kovač u Adelaideu 28.11.2013.

Hrvatski narodni preporod



Hrvatski preporod, djelo Vlahe Bukovca


Hrvatski narodni preporod jest politički, kulturni i književni pokret koji se u Hrvatskoj razvija u prvoj polovici 19. stoljeća, pod utjecajem prosvjetiteljstva i romantizma. Ovaj pokret naziva se još i ilirizmom, ilirskim pokretom ili ilirskim preporodom. Ti nazivi vežu se direktno uz Ilire, prastanovnike Balkanskog poluotoka za koje se vjerovalo kako su preci Hrvata, a pridjevom ilirski pokušavalo se objediniti sve južnoslavenske narode jer je jedan od ciljeva bilo i njihovo ujedinjenje. Ilirski je pokret nastao pod utjecajem slovačkog preporoditelja Jana Kollára koji je bio zanesen idejom o slavenskom jedinstvu. Prema Kolláru, svi su Slaveni jedan narod s četiri narječja: ruskim, češkim, poljskim i ilirskim. Jedinstveni književni jezik, utemeljen na staroj dubrovačkoj književnosti viđen je kao glavna odrednica toga jedinstva. Preporodom je u kontekstu europskog romantizma, kada je i u drugim europskim zemljama dolazilo do buđenja nacionalne svijesti, određena nova politička i kulturna orijentacija. Pokretom su okupljeni svi, tada rascjepkani, hrvatski krajevi te su zasnovani hrvatski standardni jezik i pravopis koji su postali okosnica za očuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta. Kult nacionalnom jeziku i kulturnoj baštini tipičan je za europski, a time i hrvatski romantizam. Poziv zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca iz 1813. godine, u kojem poziva građanstvo na sakupljanje narodnog blaga, početak je buđenja nacionalne svijesti na ovim prostorima. U širenju hrvatskoga narodnog preporoda važnu su ulogu imale i ilirske čitaonice koje su se u to vrijeme počele osnivati u većim hrvatskim gradovima, prve čitaonice osnovane su u Karlovcu, Zagrebu i Varaždinu. Temeljna ustanova za promicanje narodne svijesti i očuvanje kulturne baštine, na prijedlog grofa Janka Draškovića, 1842. godine postaje Matica ilirska koja je do 1850. godine djelovala u okviru Ilirske čitaonice u Zagrebu. Bečki dvor, u strahu od ujedinjenja južnoslavenskih naroda, 1843. godine zabranjuje korištenje ilirskog imena zbog čega ga sve ustanove i izdanja koja su ga do tada koristila zamjenjuju hrvatskim.

 

Naziv Hrvatski narodni preporod nadišao je dimenzije samog pokreta te se često koristi za cijelo književno razdoblje koje bi, prema hrvatskim književnim teoretičarima, ipak trebalo nazivati hrvatskim romantizmom. U književnoj historiografiji ovo se razdoblje smatra prijelomnim razdobljem između starije i novije hrvatske književnosti. Temeljne odlike razdoblja su utilitarnost u funkciji nacionalne svijesti, naglašena osjećajnost, patos, visok položaj lirike i proširenje žanrovskog sustava. Središnje mjesto u preporodnoj lirici zauzimaju budnice i davorije. Osim domoljubnih pjesama, javljaju se i one ljubavnog i religioznog sadržaja.

 

Začetnici pokreta bili su mladi hrvatski intelektualci koji su se nakon školovanja u europskim metropolama u svoju zemlju vratili sveslavenski orijentirani. Vođom hrvatskoga narodnog preporoda smatra se Ljudevit Gaj (1809. – 1872.) koji je još za vrijeme studija došao u dodir s idejama Jana Kollára o slavenskoj uzajamnosti. Godine 1830. Gaj objavljujeKratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisanja kojom udara temelje jedinstvenom hrvatskom pravopisu. Osnivač je Novina horvatzkih koje počinju izlaziti 1835. godine zajedno s književnim podliskom Daniczom Horvatzkom, Slavonszkom y Dalmatinszkom, a od 1836. godine izlaze kao Novine ilirske i Danica ilirska, s novim pravopisom i na štokavskom književnom jeziku. Gaj je književnost doživljavao prvenstveno kao sredstvo za postizanje političkih ciljeva, zbog čega 1842. godine i dolazi u sukob sa svojim dotadašnjim istomišljenicima, na čelu sa Stankom Vrazom. Njegova najpoznatija pjesma je budnicaHorvatov sloga i zjedinjenje (1835.), poznatija po prvome stihu: „Još Horvatska ni propala“ koja postaje prototip hrvatske domoljubne poezije sve do Šenoina doba.




Ljudevit Gaj

 

Stanko Vraz, Ljudevit Vukotinović i Dragutin Rakovac 1842. godine pokreću časopis s izrazitim književnim karakterom, a nazivaju ga Kolo. Odvajajući se od Gaja, ističu kulturno-književni karakter ilirskog pokreta naspram isključivo političkog karaktera. Slovenac Stanko Vraz, pravoga imena Jakob Frass (1810. – 1851.), poznati pjesnik, kritičar i prevoditelj, koji zbog dijalektalnih razloga u Sloveniji nije bio prihvaćen, priklanja se hrvatskim preporoditeljima te postaje prvim hrvatskim profesionalnim književnikom. Najpoznatiji je njegov romantičarski kanconijer Đulabije, ljubezne ponude za Ljubicu (1840.) koji se u potpunosti izdvaja iz mnoštva davorija i budnica ostalih hrvatskih pjesnika. Zbirka je podijeljena u četiri dijela, od kojih su zadnja dva objavljena posthumno. Pisana je šesteračkim katrenama (krakovjacima) po uzoru na poljsku narodnu poeziju, a posredovanjem čeških romantičara. Uz Gaja, i Vraz je bio veliki pobornik Kollárove ideje o slavenskoj uzajamnosti pa od njega preuzima i veliki broj motiva, poput isprepletanja i stapanja ljubavi prema ženi i domovini. Napisao je balade i romance koje je objavio u knjiziGlasi iz dubrave žeravinske (1841.), cikluse satira i epigrama u kojima ismijava političke i kulturne prilike te putopis Put u gornje strane (1844). Soneti neuvršteni u zbirke, njih 47, nalazi se u kanconijeru Sanak i istina. Za većinu njih naknadno je ustanovljeno kako je riječ o prepjevima ili parafrazama pjesama Vrazovih omiljenih pjesnika. Vraza se smatra jednim od prvih hrvatskih kritičara, a njegove gazele ubrajaju se u najviše domete hrvatske romantičke lirike.

 

Pavao Štoos (1806-1862) svoj je književni rad podredio idejama preoporoditelja, ističući rodoljubni zanos. Njegova najpoznatija pjesma objavljena je u Gajevoj Danici 1835. godine pod nazivom Kip domovine leta 1831., u njoj upozorava na teške političke prilike. Napisao je i velik broj prigodnica, između ostalih Ljudevitu Gaju, Janku Draškoviću i Josipu Jelačiću.




Stanko Vraz

 

Dimitrija Demeter (1811. – 1872.) poznati dramatičar, pjesnik, pripovjedač, kritičar i prevoditelj, zalagao se za utemeljenje profesionalnog hrvatskog glumišta. Njegovo najvažnije djelo jest deseteračka tragedija Teuta u pet činova (1844., praizvedba u Zagrebu 1864.). Priča o ilirskoj kraljici Teuti Demetru se, s pravom, učinila odličnom podlogom za aktualnu preporodnu dramu. Koristio je brojne motive iz europske epske i dramske književnosti, a raspon njegovih književnih uzora bio je golem. Drama sažima klasicističke, romantičke i sentimentalne elemente kojima izražava političke ciljeve. Za opere Vatroslava Lisinskog Demeter je napisao libreta Ljubav i zloba (1846.) i Porin (1850. – 51.). Njegov epski spjev Grobničko polje tiskan 1842. godine, pisan je različitim metrima, a uz pripovijedanje u njemu se javljaju i lirske pjesme, zborske budnice, od kojih je napoznatijaPjesma Hrvata, poznata po prvom stihu Prosto zrakom ptica leti, i dramski intonirani dijalozi. Njegovom najboljom novelom smatra se novela Otac i sin (1846), pisana po uzoru na Puškinova djela.

 

Ivan Mažuranić (1814. – 1890.), poznat i kao prvi hrvatski ban pučanin te vrlo obrazovan čovjek, prve je stihove počeo pisati još kao gimnazijalac. Pjesme je objavljivao u Danici, a na nagovor Matice ilirske napisao je i dopunu Osmana, odnosno 14. i 15. pjevanje. Osim domoljubnih pjesama, pisao je i ljubavne, u duhu romantizma. Ipak, djelo po kojemu se Mažuranića najviše pamti je spjev Smrt Smail-age Čengića. Djelo je objavljeno 1846. godine u karlovačkom almanahu Iskra pod naslovom Smert Čengić-age, a sastoji se od pet nejednakih pjevanja pisanih desetercima i osmercima. To su Agovanje, Noćnik, Četa, Harač iKob. Stvarne povijesne ličnosti u ovom su spjevu Mažuraniću poslužile za isticanje vlastitih ideja o nacionalnoj borbi. U književnoj historiografiji prisutne su nedoumice oko žanrovskog određenja ovoga djela. Njegov epski karakter narušen je, između ostalog, izborom suvremenog događaja, kratkoćom i liričnošću. Radnja je isprekidana brojnim refleksijama, opisima i retoričkim pitanjima te nedostaje glavni junak kojeg zamjenjuje kolektiv. Djelo također ne može biti poema, prvenstveno zbog nedostataka viđenja radnje iz perspektive jednog od likova. Smrt Smail-age Čengića danas se najčešće naziva romantičkim spjevom, čime se svrstava u posebnu skupinu, kao i Demetrovo Grobničko polje. Smatra se najzrelijim djelom hrvatskog romantizma.

 

Matija Mažuranić (1817. – 1881.), brat poznatijeg Ivana Mažuranića, poznat je po svojem putopisu Pogled u Bosnu (1842.). Kao vrstan poznavalac narodnog stvaralaštva, Mažuranić je hrvatsku književnost obogatio odličnim pregledom u kojem saznajemo o ondašnjem svakodnevnom životu, sukobu vjera, kulturi i međuljudskim odnosima u Bosni. Za razliku od djela ostalih preporoditeljskih pisaca, ovo djelo nema utilitarističkih tendencija.

 




Petar Preradović

 

Poeziju Petra Preradovića (1818. – 1872.) dijelimo u tri faze. Prva faza obuhvaća pjesništvo pisano na njemačkom jeziku od 1834. do 1843. godine, a priključuje joj se i njemački ciklus Lina-Lieder (1850. – 51.). Riječ je o tipičnom romantičkom pjesništvu prožetom bezgraničnom ljubavlju, svjetskim bolom, subjektivizmom i individualizmom. U drugoj fazi, od 1843. do 1851. godine, Preradović se okreće domoljubnoj tematici. Njegova zbirka Pervenci (1846.) dobiva vrlo dobru kritiku iz pera Stanka Vraza. U trećoj fazi Preradović piše epske pjesme i spjevove u kojima prevladavaju spiritizam i mistika, a dominantna je ideja sudbine. Ta tematika prevladava u njegovu spjevu Prvi ljudi (1862.), a temelji se na ravnoteži tjelesnog i duhovnog. Uz Vraza, smatra se jednim od najvećih lirika hrvatskog romantizma.

 

Napisala: Petra Uremović




---------------------


Uredio i obradio: Nenad Grbac



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 


Nov 27 '13
Nesposobna socijal-demokracija paralizirala je radničku klasu i dovodi do jačanja krajnje desnice diljem Europe





Mnoge ankete predviđaju kako će stranke krajnje desnice ostvariti velike napretke u vrijeme idućih europskih izbora. Značajno je primijetiti kako ovaj "trend" nije vezan samo uz jednu ili dvije države, već se javlja gotovo u cijeloj Europi. To ne može biti slučajnost te stoga možemo doći do samo dva moguća zaključka: ili je krajnja desnica pan-europski vrhunski organizirana ili su se u Europi dogodile stvari koje su simultano ojačale njen položaj u gotovo svim državama. Odgovor je, naravno, teorija pod rednim brojem dva.


Jačanje krajnje desnice otkriva svu nesposobnost i neučinkovitost socijal-demokracije koja obično, gotovo po ključu, prethodi jačanju krajnje desnice. Zapravo, ovo je pogrešna uporaba riječi - ne možemo konstatirati kako je socijal-demokracija "nesposobna" ili "neučinkovita", nije, ona je itekako sposobna u svojem radu te upravo zato i svjedočimo ili reinkarnaciji ili bujanju krajnje desnice.


Pro-kapitalistička socijal-demokracija dolazi na scenu uvijek kao lažni spasitelj te za vrijeme svoje vladavine pojačava antagonizme, eksploataciju i tenzije u društvu. Njena uloga je izuzetno perfidna jer svojim nastupom nanosi niz udaraca radničkoj klasi - u prvom redu radnike drži paraliziranima, dok s druge strane - predstavljajući se kao "lijeva" opcija - neminovno društvo okreće u jednom "alternativnom" pravcu, krajnjoj desnici.


U tom procesu događa se, mogli bismo to tako nazvati, razvoj neke vrste "ograničene kolektivne svijesti" u kojoj široke narodne mase počinju uviđati kako su razlike između socijal-demokratskog lijevog centra i konzervativnog desnog centra - gotovo nikakve. Taj zaključak je i više nego točan jer politika i ekonomija stranaka centra se zaista ne razlikuje, razlikuju se eventualno u tome da socijal-demokracija često vrši još i veći napad na radničku klasu jer očekuje da može i smije, dok se konzervativci pribojavaju masovnih prosvjeda koji često buknu upravo dok su oni na vlasti.


Zapravo, to je proces kojim socijal-demokrati i dolaze na vlast - nakon vala nezadovoljstva zbog korupcije i nepotizma, "vrline" u kojima konzervativna srednja struja gotovo svugdje prednjači, "štafetu" preuzimaju socijal-demokrati koji možda neće biti drski i bahati u svojoj krađi, ali će prouzročiti možda još i veću štetu. Na kraju bilance, obje struje nanijeti će više-manje istu količinu štete.


U vremenima relativne ekonomske stabilnosti (prava ekonomska stabilnost u kapitalizmu ne postoji, govorimo samo o relativnoj stabilnosti tzv. srednje klase) biračko tijelo će na temelju zamora okrenuti se desnom centru, ili ako je na vlasti desni centar, lijevom centru, jer su njihov sitan populizam i prazne parole često dovoljne za provedbu ovih minornih zaokreta. Problem nastaje u vremenima znatne ekonomske nestabilnosti, a u njima se itekako nalazimo. Kao što je u stabilna vremena "preriskantno" koketirati s krajnjom desnicom (ili ljevicom), u teška vremena davanje povjerenja u ruke centra nameće se kao opasni nastavak aktualnog tragičnog stanja - naime, to je spontani način na koji jedno društvo neminovno počinje promišljati.


Krajnja desnica u ovim trenucima već ima svoju publika koja je željna poslušati "argumente" iz njihovog tabora, ta publika se sada već okuplja pred njihovim vratima, što u neka stabilnija vremena ne bi bilo moguće. Da ne bismo "diskriminirali" politički kompas - ista stvar se događa i na lijevom frontu, mnogi će osluhnuti što krajnja ljevica misli o svemu ovome. No, kada je riječ o krajnjoj ljevici - dakle, govorimo o militantnom anti-kapitalizmu, revolucionarnom Marksizmu-Lenjinizmu, anarhizmu i drugim sličnim tendencijama - ona ili jednostavno ne postoji, ili je zaokupljena svojim unutarnjim teoretskim dijalozima (monolozima), ili jednostavno nema adekvatnih sredstva da se eksponira.


Prije nego nastavimo moramo se zadržati i na problematici "sredstava" - krajnja ljevica ih danas u Europi očito nema, a bez konkretnih sredstava ne može učiniti gotovo ništa, naročito danas kada se do širokih masa još uvijek primarno dolazi putem glasnih poruka, tj. medija. S druge strane kompasa, krajnja desnica treba samo pružiti ruku i njoj se nude brojne interesne skupine - od konzervativnih udruga, stranaka desnog centra koje žele spasiti svoj položaj oslanjajući se na radikalno krilo, vjerskih institucija i - što je daleko najvažnije - ugroženih kapitalista.


Kapitalistička klasa, za koju je politički kompas samo "igračka", svjesna je kako će joj krajnja desnica produžiti rok trajanja ukoliko dođe do ozbiljnih socijalnih previranja. No, u mnogim zemljama današnje Europe imamo specifičnu situaciju u kojoj desnica ne hrli ka trijumfu zahvaljujući polarizaciji u društvu, već primarno zbog potpunog izostanka svog, nazovimo to tako, "prirodnog neprijatelja".


Napisao: D. Marjanović


Preuzeto s adrese: http://www.advance.hr/

Nov 26 '13
Hrvatska književnost u 18. stoljeću




Hrvatska književnost u 18. stoljeću sastavni je dio općeg duhovnog pokreta – prosvjetiteljstva, koji se u europskim zemljama javlja od kraja 17. pa sve do početka 19. stoljeća. Ovaj je pokret zasnovan na kritici dogmatskog autoriteta i načelima zdravoga razuma, a naglašava potrebu odgoja i obrazovanja kako bi se proširile spoznaje o prirodi i društvu. Prosvjetiteljstvo obuhvaća cjelokupnu umjetnost i filozofiju, a u povijesti književnosti često se shvaća i kao posebno književno razdoblje ili sastavni dio epohe nazvane „klasicizam i prosvjetiteljstvo“. Književnost se u to vrijeme povezuje s racionalističkom poetikom i naglašavanjem odgojno-obrazovne funkcije. 

Građanska publika postupno zamjenjuje onu aristokratsku, a dolazi i do procvata novijih književnih vrsta, primjerice romana, novele, eseja, basne i popularne filozofije. Najveći su uzor prosvjetiteljima bili pisci grčke i rimske antike. Dominiraju raznoliki stilovi, književne tehnike i žanrovi, stoga je teško izdvojiti najvažnije predstavnike. No ipak, ističu se enciklopedisti D. Diderot i Voltaire, odnosno F. M. Arouet, u francuskoj, E. Lessing u njemačkoj, J. Swift i H. Fielding u engleskoj te M. A. Relković i A. Kačić Miošić u hrvatskoj književnosti.

Na prostorima današnje Hrvatske prosvjetiteljske ideje jačaju u 18. stoljeću, posebice u Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji, dok određene prosvjetiteljske težnje nalazimo već u djelima Pavla Rittera Vitezovića. Prosvjetiteljstvo se širi ponajviše školstvom koje se sustavnije počinje organizirati i izvan većih gradova, zahvaljujući reformatorskim zahvatima u doba carice Marije Terezije (1740. – 1780.). Kako bi se prosvijetlio i poučio narod, tiskaju se knjige namijenjene širem puku. Sredina 18. stoljeća važna je i zbog doprinosa nastajanju hrvatskoga jezičnoga standarda. Već u 18. stoljeću na hrvatskom sjeverozapadu počinje se prihvaćati činjenica da štokavsko-kajkavsko književnojezično dvojstvo nema perspektive jer ne može koristiti cjelini hrvatske kulture. Hrvatski nadregionalni književni jezik utemeljen na zapadnoj štokavštini prvi je književni jezik, nakon hrvatsko-staroslavenskoga jezika u 15. stoljeću, koji nije zatvoren u granice samo jedne hrvatske pokrajine. On ima gotovo uređenu grafiju i prilično izjednačen pravopis.

Istaknutija su imena prosvjetiteljskog razdoblja u Hrvata Andrija Kačić Miošić, Ruđer Bošković, Matija Antun Relković, Matija Petar Katančić i Tituš Brezovački.

Andrija Kačić Miošić


Andrija Kačić Miošić (1704. – 1760.), epik i vjerski pisac, temeljnu školsku naobrazbu stječe u franjevačkom samostanu, gdje stupa i u franjevački red. Nakon godinu dana kušnje, 1721. godine odlazi na daljnje školovanje. Studirao je filozofiju i teologiju. Njegovo najznačajnije djelo jest Razgovor ugodni naroda slovinskog, a žanrovski je teško odredljivo. Mješavinom stiha i proze A. Kačić Miošić opisuje povijesne događaje slavenskih zemalja, a najčešće kršćansko-turske ratove. Za autorova života djelo je tiskano dva puta, 1756. i 1759. godine, no drugo je izdanje znatno izmijenjeno i prošireno. Djelo je namijenjeno slabije obrazovanoj čitateljskoj publici koja razumije samo hrvatski, odnosno slovinski, jezik, a pisano je štokavskom ikavicom. A. Kačić Miošić građu je skupljao iz historiografske literature, povijesnih dokumenata i usmene tradicije. Kompozicija je kronološka, od antičke povijesti Ilira do političkih događaja autorova doba. Zbog miješanja stiha i proze, zanimanja za povijesnu tematiku, pozitivnog stava prema književnom folkloru, narodnom desetercu i sličnih motiva Razgovor ugodni često se dovodi u vezu s Cvitom razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga (1747.) Filipa Grabovca. Ovo Kačićevo djelo utjecalo je na nastanak djela franjevačkih pisaca iz Kačićeva zavičaja i slavonskih pisaca 18. stoljeća. Zbog veličanja nacionalne prošlosti i protuturskih tendencija, djelo je bilo vrlo popularno i u preporodnom razdoblju. Njegovo drugo poznatije djelo je Korabljica Pisma svetoga (1760), kronika biblijske i svjetovne povijesti.

-----------------------------

Ruđer Bošković


Ruđer Bošković (1711. – 1787.) bio je hrvatski polihistor, pjesnik, putopisac i dramski pisac. Na središnjem učilištu isusovačkoga reda u Rimu pohađao je studij filozofije i teologije. Središnja je figura u rimskome krugu hrvatskih latinista. Pisao je epigrame, prigodnice, poeme, sonete, dramske tekstove. Njegov ep De Solis ac Lunae defectibus (O pomrčinama Sunca i Mjeseca) govori o Newtonovoj astronomiji i optici, dok je u putopisu-dnevniku Giornale di un viaggio da Costantinopoli in Polonia opisao svoje putovanje od Carigrada do Varšave 1762. godine. Bio je član triju književnih akademija.

-----------------------------

Matija Antun Relković 


Matija Antun Relković (1732. – 1798.) bio je epik-satirik, prozaik, basnopisac, aforist, prevodilac, gramatičar, gospodarstveni i pravni pisac. Kao šesnaestogodišnjak stupio je u vojsku, a kao ratni zarobljenik u Njemačkoj upoznao se s francuskim prosvjetiteljskim idejama. U zarobljeništvu u Saskoj napisao je svoje najvažnije djelo, satiričko-narativni spjev Satir iliti divji čovik (1762.). Desetercima, u jedanaest pjevanja, M. A. Relković opjevava slavonsku zemlju i njezine prirodne ljepote, a slavonske seljake opisuje kao zapuštene i gospodarski zaostale pučane. Pripovjedač Satir, antičko mitološko biće, na duhovit i jednostavan način nudi Slavoncima savjete za obnovu i razvoj zemlje nakon oslobođenja od Turaka. U drugom se izdanju iz 1779. godine, uz lik Satir, pojavljuje i lik slavonskog seljaka koji mu odgovara i pokazuje kako je prihvatio njegove kritike i savjete. Osim prosvjetiteljskih idejnih značajki, u djelu se mogu pronaći i zanimljivi opisi slavonskih pejsaža te elementi klasičnog književnog naslijeđa. Zbirka pučkih i nabožnih pričica, anegdota i parabola Nek je svašta (1795.) prevedena je iz raznih izvora i označava početak pučkog kalendarskog štiva u hrvatskoj književnosti. M. A. Relković preveo je velik broj basni i aforizama na hrvatski jezik.

-----------------------------

Matija Petar Katančić 


Matija Petar Katančić (1750. – 1825.) bio je hrvatski i latinski pjesnik, prevodilac, estetičar, povjesničar, teoretičar književnosti, leksikograf, arheolog, povjesničar, geograf, numizmatičar, kartograf i franjevac. Ovaj svestrani Hrvat studirao je humanističke znanosti na Filozofskom fakultetu u Budimu. Pisao je djela iz epigrafije, ispitivao etnički karakter naroda na Balkanu i u Panoniji, istraživao geografiju hrvatskih krajeva u rimsko doba te stari jezik Panonaca. Preveo je cijelu Bibliju, što je prvi cjeloviti objavljeni prijevod Biblije u Hrvata. U rukopisu je ostao njegov hrvatsko-latinski i latinsko-hrvatski rječnik. Jedan je od rijetkih čija djela svjedoče o književnoteorijskim i estetičkim mislima na ovom području u ranom novovjekovlju. Njegov pjesnički opus obuhvaća jednu pjesničku zbirku latinskih i hrvatskih pjesama Fructus auctumnales (Jesenski plodovi) te nekoliko hrvatskih, latinskih i mađarskih prigodnica koje nisu uvrštene u zbirke.

-----------------------------

Tito (Tituš) Brezovački 


Tito (Tituš) Brezovački  (1757. – 1805.), hrvatski komediograf i pjesnik, na pavlinskom sveučilištu u Pešti završio je teologiju i filozofiju. Veći dio književnoga opusa Brezovački je pisao kajkavskim narječjem, manje štokavskom ikavicom, zatim njemačkim i latinskim jezikom. Najpoznatija pjesma pisana latinskim jezikom je elegija Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae, trium sororum… kojom žestoko brani hrvatsku državnu i kulturnu samosvojnost pred agresivnom mađarizacijom. Danas ga najviše cijenimo kao komediografa koji piše u skladu s tadašnjim poetološkim kanonima dramaturgije. Napisao je četveročinu dramu u prozi Sveti Aleksi (1786.) koja tematizira hagiografsku priču o rimskom senatorskom sinu Alekseju. T. Brezovački poznatiji je po tročinoj proznoj pokladnoj igri Matijaš grabancijaš dijak koja je praizvedena 1804. godine u Zagrebu i petočinoj proznoj komediji Diogeneš (1805.). Radnja Matijaša grabancijaša dijaka smještena je u Zagreb, a središnji je lik putujući đak grabancijaš (od tal. negromanzia, odnosno čaranje) koji je stekao nadnaravne moći u trinaestom razredu. Farsičnim sredstvima pisac upozorava sugrađane na njihove mane i poroke. Diogeneš je vrhunac kajkavske drame i kajkavskog jezičnog izražaja. T. Brezovački u ovomu djelu odlično povezuje plautističko-molijerska obilježja s prosvjetiteljskom dramom, pišući o različitim međuobiteljskim odnosima. Diogeneš čini prijelomnicu od Držićevih djela do onih hrvatskih komediografa sredine 19. stoljeća.

Napisala: Petra Uremović


--------------------------------


Obradio i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Hoće li internet definitivno pobijediti tiskanu knjigu?




Mlađa generacija sudionika redom je stala u obranu interneta


ZAGREB U svijetu novih tehnologija ukoričena knjiga ima sve manju čitalačku publiku, no Internet ne treba gledati kao neprijatelja knjige, već upravo suprotno, poruke su s večeras održane tribine »Budućnost knjige«, održane u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu u organizaciji Hrvatskog PEN centra.


U raspravi o prirodi knjige i njezinoj ulozi u svijetu novih tehnologija sudjelovali su predsjednica Hrvatskog PEN-a Nadežda Čačinovič, književni kritičar Boris Postnikov, tuzlanska pjesnikinja sa zagrebačkom adresom Asja Bakić, te pjesnik, prozaik i prevoditelj Tomica Bajsić, dok se povjesničar umjetnosti Tonko Maroević ispričao, a na tribini je pročitano njegovo pismo.


Razgovor o knjizi iznjedrio je dvije temeljne struje razmišljanja, a polazište za raspravu dao je Maroević, koji se u pismu osvrnuo na krizu knjige i čitanja koja istodobno nije urodila i krizom pisanja. Upozorio je na »nepodnošljivu lakoću publiciranja«, proliferaciju svakojake objavljene literature koja, po njegovu mišljenju, stvara od knjige puki predmet i robu, dovodeći u pitanje njezinu umjetničku prirodu.


Gubi se kvaliteta


Čačinovič se složila s njime, ustvrdivši također kako moguća prevlast alternativnih tipova nositelja teksta, utjelovljenih u novim tehnologijama, unosi u svijet knjige nešto što nikada ranije nije postojalo – element inovacije i zastarjevanja. U tome svijetu čitanje gubi svoju primarnu kvalitetu i obilježja, a nove navike čitanja vezuju se uz potrebu za umrežavanjem u svijet u kojemu nikad nisi sam. U tome se svijetu gube smjernice temeljene na kvaliteti – tiskane knjige prolaze odabir da bi bile tiskane, na internetu nema kritične recepcije, a tu je i pitanje autorskih prava, kazala je. Iako priznaje prednosti interneta, umreženost ograničava i kontrolira ljude, a gubitak navike čitanja tiskanih knjiga za sobom povlači brojne neželjene posljedice, smatra.


Mlađa generacija sudionika redom je stala u obranu interneta, ustvrdivši kako brojne zamjerke stoje. No, unatoč problemima koje internet ima, on ujedno pruža brojne nove i neograničene mogućnosti, koje mogu biti od kritične važnosti za pisce. 


»Prednosti koje nudi novi tip transmisije znanja i prenošenja teksta uvelike nadmašuju fetišistički užitak u čitanju ukoričene knjige«, kazao je Postnikov.


Bakić i Bajsić, oboje pjesnici, ustvrdili su da je za poeziju internet blagodat. »U distribuciju se probijaju knjige za koje se zna da će se kupovati, dok su knjige poezije zanemarene. Kako pjesnik bez čitatelja nije ništa internet biblioteke spas su za poeziju, pa je zato strašno važno vjerovati u budućnost pisane riječi na internetu«, kazao je Bajsić.


Bakić je istaknula da danas, kada izdavači sve manje ulažu u grafičku opremu knjiga, vizualni identitet knjiga jako ovisi o onome što je objavljeno na internetu. »Autori se trenutno najviše oslanjaju upravo na web dizajnere«, kazala je. Također, digitalizacija omogućuje očuvanje neke vrijedne pisane građe koja bi inače mogla biti zauvijek izgubljena, napomenula je. »Nije upitna budućnost knjige, već samo što će biti s ukoričenim knjigama, dok će ideja knjige itekako opstati«, zaključila je.


Publike za tisak će uvijek biti


Unatoč razlikama, zaključili su ipak kako se u mnogočemu slažu, iako su mlađi sudionici generacijski bliži i otvoreniji za nove medije. Čačinovič se zapitala hoće li se »novi tip knjige«, ako prevlada, moći održati. Njezini su joj sugovornici odgovorili da je internet jedna revolucija koja je potpuno promijenila odnos prema slovima i grafičkom, a isto tako i odnos prema knjizi, te to treba prihvatiti.
Sama činjenica da tekst opstaje i 15 godina od eksplozije interneta u formi u kojoj je bio na papiru, iako ga je potpuno moguće hibridizirati multimedijalnim sadržajima, dokaz je da je knjiga i dalje otporna forma teksta koja se samo s papira preselila na ekran, poručili su.


S njima su se složili i brojni nazočni ljubitelji knjige i pisane riječi, koji su komentirali da će publike za tiskanu knjigu uvijek biti.


Preuzeto s adrese: http://www.novilist.hr/

SNAGA LAVLJA i UPORNOST MRAVLJA




Fra. Vendelin Karačić. Lav i mrav. 

Pjesme za djecu. Franjevačka galerija.

Široki Brijeg, 2013. 



Za razliku od književnosti općenito, književnost za djecu u nas, ima puno kraću i skromniju povijest. U mnogo čemu, zahvaljujući najboljim autorima, ipak ima značajne literarno estetske – umjetničke domete – koji djeluju psihološki i estetski, na djecu, njihov razvoj i odrasle. 


No, rečeno ni na kakav način nije ni kriterij, niti neko pouzdano mjerilo, jer tekst namijenjen dječjem uzrastu, senzibilnosti i mogućnostima recepcije, nosi puno više nego li poseban značaj i ako je kvalitetan – mora biti interesantan i za odrasle osobe. Ako se tome pridoda i uvjet koji tekst za djecu mora ispunjavati kao odgojno obrazovni sadržaj za najmlađe, razumjet ćemo kako je pisanje za djecu iznimno odgovoran i zahtjevan posao za koji su vrlo potrebiti i talenat i brojna znanja, pa tako i upućenost u odgoj i obrazovanje mladih različitog uzrasta, te zavidna pismenost i dobrano poznavanje dječje psihologije. 


Mnogo je autora koji svojim površnim odnosom u tekstu za djecu vrijeđaju dječju osjećajnost i inteligenciju, nastojeći im jeftino i naivno podilaziti pišući ono što tobože ili pouzdano /oni znaju/ a djeca vole i odobravaju. Tako, uopće, nije mali broj autora koji od sebe prave infantilne budale, a djeca i njih i njihove tekstove, s razlogom preziru i gledaju s odbojnošću.  


U razvoju i povijesti književnosti za djecu bilo je vrijeme kada su pjesme i priče za djecu pisane samo dobroj djeci. Bili su to ucifrani tekstovi o dobrim curicama i dječacima, koji savršeno slušaju i vole svoje roditelje, učitelja, braću i sestre, stričeve i ujake, pomažu starijima, etc. Onda su ta dobra djeca – odrasla i počela pisati za isto tako dobru djecu i dobre roditelje, braću, sestre i rođake, ali s puno odiozuma prema lošoj djeci, bezobraznim dječacima, drskim djevojčicama, podrugljivo i s prijezirom. 


Niko se još nije bio dosjetio kako se dobro pisanje za djecu može učiti iz narodnog pjesništva za djecu: uspavanki, brojalica, tašunaljki, bajki i narodnih priča – neimenovanih autora. 


Došlo je vrijeme Drugog svjetskog rata u kojem je stradalo oko pet miliona djece. Stradanje se dogodilo naporedo sa odraslima. Za fašizam neprijatelj je život kao takav. 


Poslije toga se i pojavila generacija pisaca za djecu koja su prethodno bila zločesta. Naravno, oni su drugačije pisali, ponekad i drsko, ali s proširenom osjećajnošću i doživljajem svijeta, kao Ljubivoje Ršumović: Maze mamine i maze tatine. Kao Rajko Petrov Nogo: Rodila me tetka koza. Kao Mirsad Bećirbašić: Naušnice od trešanja ili Sunce na rolama. Kao Duško Trifunović: Od igle do lokomotive ili Bombonal. Ibrahim Kajan: Osmijeh koji je pobjegao, etc. U Hrvatskoj je književnost za djecu dobila ponajviše inovacija, npr, u djelima Tita Bilopavlovića, Zvonimira Baloga, Ante Gardaša, Luke Paljetka, etc.  


Na samo njemu svojstven i misaon način, fra. Vendelin Karačić općenito gledano razumijeva svijet. Svoje viđenje svijeta priopćava djeci čitateljima bez zadrške. On je svakako jedan od višestruko talentiranih ljudi/osoba. Riječ je o tome kako je njegova misao ispred tog svijeta začuđena stala i počela ga jednostavno otčitavati i vrlo blisko dječjoj misaonoj logici – načinu gledanja i viđenja života i svijeta transponirati u tekst. 


Začudno jednostavan i mudar je pristup fra. Vendelina Karačića, srasta i s umom djece i odraslih na vrlo prirodan način. Već u naslovu knjige Lav i mrav – nailazimo na začudno jednačenje najstrašnije zvijeri – kralja životinja lava, s malim insektom kao što je mrav. Ali, svi znamo kako je lav lijenština /čak mu lavica najčešće lovi hranu!/, a mrav mada mali nevjerojatno i neprekidno vrijedan, nezadrživ, nadoknađuje svoju malu snagu neprekidnim radom sa stvarnim izgledima da se čak izbalansira sa lavom u krajnjem ishodu. A mi se prisjećamo i priče cvrčak i mrav, u kojoj sjajan umjetnik i sto puta veći cvrčak – moli mrava za malo hrane usred zime.


Dakle, fra. Vendelin Karačić intelektualno i meditativno nalazi za svoju idejnu i sadržajnu ravnotežu u našoj svekolikoj književnoj i tradiciji općenito, čime njegov značajan dar vrlo vješto operira i dobija vrlo kvalitetan literarnoestetski uradak koji će radovati i djecu i odrasle. Fra. Vendelin Karačić podvostručuje smisao tako što medo prije zakletve da neće dirati košnice sa pčelama, eksperimentalno šalje medu lutku da ga pčela Maja bocne u nosić braneći svoju slatku ostavu. 


Pišući pjesmu Glavonja fra. Vendelin personificira glavicu kupusa dajući joj čovjekolika svojstva da makar i na jednoj nozi stoji što više, pa kako glavonja raste mali zeko ima sve veće probleme, ali i sve veći užitak za svoje oštre zubiće. I dobro mu dođe baš kao i mrkva od koje je načijnen nos za snjegovića, koja će mu poslužiti kao večera.  


Na izuzetno efektan način, fra. Vendelin Karačić je edukativan autor prema mladima kad piše pjesmu Djedova lula. Znajući da većina djece ima organski instaliran otpor prema otvorenom educiranju, fra. Vendelin piše pjesmu o dječaku koji puši lulu oponašajući svoga djeda. To ga nadražauje na kašalj, gušenje i suze i izaziva požar u kući, te posramljen utjecajem svoga iskustva s duhanskim dimom definitivno i posramljeno odustaje od pušenja. 


Fra. Vendelin Karačić piše odmjerenim stihom, mjestimično, ali ne obavezno koristeći rimu. Tako su pjesme sačuvale izvjesnu narativnu crtu i nerijetko, mogle su biti donijete i kao kratke priče. Njihova poetika naglašena je autorskom potrebom da se donese pjesnička slika karakteristične vizure i osobnog viđenja. Izrazita u tom smislu je pjesma Koncert u bari u kojoj se ustvari, žabe koje krekeću nadmudruju sa starim patkom koji priželjkuje obilnu večeru od žabljih bataka, ali mu je jedino preostalo da se kreštavo glasa: Kva, kva, kva. 


U donošenju pjesama, vrlo funkcionalno i neopterećujuće korišten je pravopis, tačka, zarez, veliko i malo slovo uz odabir lijepoga fonta. Jezik kojim piše svoje pjesme za djecu fra. Vendelin Karačić, jednostavan je i lijep, očito, nebrojeno put provjeravan u komuniciranju i obraćanjima najrazličitijim populacijama, tako da je svaka leksema došla kao sasvim i u svakom pogledu odmjeren dio stiha i pjesme. 


Fra. Vendelinove pjesme su motivirane poznatim odnosima u prirodi, među životinjama i ljudima, te dobro poznatim ishodištima tih odnosa. Vrapci, nikako da sklope savez sa krotkim macama. Komarci su dosadni bez daljnjeg, mada k nama dolaze radi svoje večere. Ćukov zov, zov je njegovoj dragoj u samoći noći. Leptir je simbol preobraženja koje u procesu njegovoga odrastanja može imati i negativne konotacije, jer gusjenice su vrlo proždrljive. Iris je cvijet koji je po izgledu i mirisu i cvijet rodnoga kraja i miris raja. Crvić ima svoje mjesto u životu i svijetu i užasno je nejačega ubijati – kaže pišući o crviću. Veoma su lijepe i na do sada neviđen način napisane pjesme o  Slavuju, o Bumbaru i vrlo duhovito, a potom o Suncokretu, Ljubičici, o Zebrama, o Sovi, Vjeverici, o Zeki, o Rodi, Kornjači, Magarcu, Pijetlu, Pijavici, Bademu, etc., o nebroj stvari koje su nam tu nadomak, koje kao ljudi dobro znamo pa o njima i ne moramo razmišljati, što je pouzdano – sasvim krivo.


Našu posebnu pažnju privlači likovnotehnička oprema i ljepota knjige kojom se bavio Josip Mijić, koji je dosljedno poklonio adekvatnu pažnju svakoj pojedinosti. Franjevačka galerija – Muzej Široki Brijeg darovala je ne samo djeci, već i odraslima i kulturi općenito – iznimno lijepu i dragocjenu, neopterećujuću formalnom stranom, a dragocjenu po sadržju koji donosi i prelijepu po izgledu koji joj je dao Josip Mijić. 


Format, tvrdi uvez i kvalitet tiska, daju u konačnom ishodu dragocjeno postignuće koje proizilazi iz predanoga zajedničkog rada i angažranja više subjekata. Ova knjiga nedvosmisleno sugerira kako se treba baviti knjigom koja će o nama svjedočiti do kraja svijeta, jer, knjiga se pravi jedanput zauvijek.


* * *

ČESTITAMO AUTORIMA I IZDAVAČU.


* * *

 Studenoga, anno Domini 2013.                             


Atif Kujundžić

PRIJATELJU ŽIVOTA I BORBE ZA SLOBODU


GENERALBOJNIKU 108. PJEŠAČKE HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE BRČKO 

DR IVANU HUDOLINU KIRURGU. S POŠTOVANJEM, ZAUVIJEK. 




ak


Kada se dođe u posjet bilo kojoj ratnoj bolnici u toku rata, ritualno je prije svega, dati barem pola litra krvi za transfuziju ranjenicima. Brinuo sam kako će to podnijeti moja snimateljica, još djevojčica, Jasmina. Ali, ona je bila super. Bez daljnjeg.


Snimali smo satima. Operaciju za operacijom. Težu od teže. Čudo je to što geleri tankovskih granata učine u čovjekovom tijelu, utrobi, grudnom košu. 


Generalbojnik Hrvatskog vijeća obrane, dr Ivan Hudolin, kirurg sa velikim iskustvom u ratnoj bolnici Vinkovci tokom rata u Republici Hrvatskoj 1991. godine, radio je bez predaha. Na operacioni stol samo su donosili ranjenika po ranjenika.


Otvorenog trbuha, s priključenom transfuzijom krvi, odstranjenim lijevim bubregom, izbačenom slezinom, komadom jetre i nekoliko komada tankog crijeva – ranjeni borac izdahnu na operacionom stolu. 


Rahmetullahi allejhi rahmeten vasiah.


- Baš sam namjeravao zašiti mu pluća, jer geler se ne bi mogao izvaditi. To je suviše prokrvljen organ – reče ratni kirurg generalbojnik dr Ivan Hudolin, u brigadnoj Ratnoj bolnici 108. pješačke HVO Brčko u Maoči, koja je radila i za Armiju BiH.


Odbaci skalpel u kantu s odstranjemim organima i pruži ruke da mu svuku rukavice. 


Dvije medicinske sestre, sada mrtvoga ranjenika, prekriše čaršafom.


Stršao je samo nos borca koji je izdahnuo. 


Bio je drugi dan katoličkog Božića i brzo se smrkavalo u Maoči i brigadnoj Ratnoj bolnici 108. pješačke Hrvatskog Vijeća Obrane Brčko, u Bosni i Hercegovini.


Izlomljenim asfaltnim putom, u razdrnadanom starom renaultu, snimateljica Jasmina i ja – novinar, jurimo pravcem Maoča,  Rahić, Brka, Ulović, Bukvik, Skakava, Dubrave, Cerik, Ormanica... naumili smo dalje za Srebrenik i Tuzlu, kad nas prestiže džip Vojne policije Armije BiH – na vojnom punktu na Ormanici.

 

Iskočiše bijesni policajci i narediše: Van, iz automobila! Šta je bilo pitam, imamo akreditacije Tuzlanske televizije... Bez pitanja! Van i pravo u onaj kontejner! – pokazaše rukom. 

Sila Boga ne moli. Vidim nema šale. Vidim, curica se uplašila.

 

Uđosmo u kontejner. Tamo, još dvojica nadrkanih policajaca. Za nama uđoše njih trojica koji su nas jurili /40km/od Rahića Gornjeg, a da to nismo ni znali, sve dok nas nisu prestigli. Istupi jedan, kojega po funkciji čak poznajem, jer od njega sam tražio i dobio dozvolu za snimanje toga dana u Maoči i Rahiću. 


Šta ste snimali? – riknu kao bik na koridi. 


Bili smo u Ratnoj bolnici 108. pješačke HVO Brčko u Maoči. Snimali smo operacije ranjenika Armije BiH i razgovarali sa generalbojnikom dr Ivanom Hudolinom, kažem. 


Ma, šta mi napriča! – beknu ponovo. Kakva Maoča! Šta ste snimali u Rahiću Gornjem? – izdera se žešće.


Srušenu džamiju i mrtve borce u gasulhani. – kažem, ne razumijevajući uopće šta hoće od nas. 

Uostalom, sve možete vidjeti na kameri! – dosjetim se.


Napolje! – naredi bik. Idemo, Jasmina. – kažem. 


Ne! Ona ostaje! Napolje! – dreknu i gurnu me u rame, a potom u leđa kroz vrata kontejnera u kojem zaudarala plinska grijalica.


Gospodine, samo da znate, žalit ću se Komandantu Drugog korpusa Armije BiH! – rekoh ponajviše zbog Jasmine, jer sam već znao da se u ratu niko nema kome žaliti.


* * *

Izađem vani, pa dok se sve smrzavalo u ledenom i vjetrovitom mraku a prolijetale pahuljice, hodam oko automobila čekajući Jasminu. Nakon tridesetak minuta curica izađe. Bila je mirna. Sjedosmo u našu krntiju. Upalih motor i rekoh: 


Dobro je da nas prije punkta na Ormanici nisu stigli. 


Zašto? – pita Jasmina.


Zato što niko ne zna kako bi taj susret izgledao. Bili su vrlo zlovoljni. Šta su ti rekli?


Pokazala sam im snimak, a onaj glevni samo je govorio: Hm, hm. Dalje, dalje. A onda mi reče: Idi, eno čeka te tvoj novinar.


Curica je ušutila. 


Ne razumijem ih! – samo reče.


Ni ja. – rekoh.


Tada se dosjetih kako u svojoj torbi imam fotoaparat i kako sam u Rahiću Gornjem fotografirao. Neko nas je prijavio da snimamo, a oni su to, srećom, povezali samo sa snimanjem video kamerom koja je imala kameru i pokazala im snimak. Da su se sjetili fotoaqparata samo bi mi izvukli negativ iz fotoaparata. Pustili su nas, jer na snimku nisu vidjeli ništa kompromitirajuće za njih.

Šta li sam to snimio? – pitao sam se.

Kao i uvijek sve se samo kaže.


* * *


Kako bih malo otkravio atmosferu, počeh: 


A, jesi li vidjela pravoga čovjeka na svome poslu? 


Doktora Hudolina? – upita Jasmina.


Da. 


Brinuo sam da ćeš se onesvijestiti gledajući i snimajući rane, operacije i onoliku krv! – rekoh.

Pa, bila sam tu negdje... – reče Jasmina.


* * * 

Mada je cijeli dan operirao u sali gazeći krv u gumenim čizmama kao da je ribolovac ili radnik u klanici, general bojnik dr Ivan Hudolin – kirurg, ne zaboravlja da je obećao razgovor za Televiziju Tuzla, pa mene i snimateljicu, poziva u svoju sobu za odmor i život u trenucima predaha.


* * *


- Izvolite s pitanjima. – reče točeći nam sokove. 


- Šta da Vas pitam gospodine generalbojniče, dr Hudolin, kada sam cijeli dan gledao šta radite, a Vi ste velikodušno dopustili sve da snimimo. 


Gleda me, rekao bih, zahvalno.


A onda kaže:


- Da – i nastavi: 


Ima ovakvih dana koji i mene ostavljaju bez riječi. Četnici su počeli napad u Rahiću Donjem, jutros u četiri. Topovima su izvraćali rov po rov. 


Kombi je dovozio 7-8 ranjenika svaki put. Neki su, doduše, već bili mrtvi. 


Ovaj koji je upravo izdahnuo, umjesto na bolovanje, iz ove bolnice, sinoć u deset upravo se vratio u svoju jedinicu, da ga jutros u sedam vrate – vidjeli ste kakvoga. 


Namjeravao sam ga spasiti, držao sam ga na transfuziji čekajući da se dokopam malo više vremena. Znamo se. Sjajan čovjek i borac. 


* * *


Dolazi medicinska sestra i govori mu nešto ispod glasa.


- Molim vas, sačekajte, brzo se vraćam! 


Kaže dr Hudolin, ustaje i izlazi van.


Snimateljica Jasmina i ja se gledamo i prihvatamo piće.


* * *


Vani je već mrak. 


Ratnu bolnicu osvjetljava generator male snage i žarulje trepću. Šutimo.


Petnaestak minuta potom, kirurg, dr Ivan Hudolin se vraća. 


Sjeda u svoju fotelju. 


– Nastavimo. – kaže, prosto. 


Gledam ga i čudim se njegovoj snazi.


 Molim Vas – kažem – dozvolite samo da Vas snimamo u šutnji neki minut. Nemamo pitanja. Sve smo vidjeli i snimali tokom dana, a Vi ste uzgred neke radnje i komentirali.


* * *


- Hvala. – kaže dr Ivan Hudolin prosto i nasloni glavu na fotelju. 


Trajalo je minut i vidjeli smo, kako je mrtav umoran, zaspao.


* * *

Dajem znak snimateljici i polagano izazimo.

 

Otišli smo do Glavne sestre i kažemo joj da je generalbojnik, kirurg, dr Ivan Hudolin upravo zaspao i da bi ga, vjerojatno, trebalo pustiti da predahne. 


Osmjehnula se. 


Možda, gorko. 


Niko od nas više nije stvari osjećao pravilno i s mjerom.


Zahvaljujemo njoj, 


a ona /molimo ju/ 


neka bude dobra i našu beskrajnu zahvalnost za ljudsku i liječničku dobrotu, prenese generalbojniku dr Ivanu Hudolinu.


* * *

Snimak napravljen drugog dana Božića, 1992. godine u Ratnoj bolnici 108. pješačke HVO sa generalbojnikom, kirurgom, dr Ivanom Hudolinom u trajanju od skoro dva sata, predao sam ga nemontiranog – kao master – dr medicinskih nauka Adiju Rifatbegoviću, također kirurgu, u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla – poslije rata.


* * * 

Urednica Tuzlanske televizije, Jadranka Kosovska, nije ga htjela ni montiranog emitirati, jer je za njezin ukus bio previše krvav. Sama je, oko Nove 1993. godine, otišla u Hrvatsku, da se ne vrati – što nikome nije bilo osobito žao. Čak ni mome drugu Đuri Škondriću.


* * *

Valjda, kao morbidan dokaz o tom danu, čuvam skalpel dr Ivana Hudolina s te posljednje operacije i danas. Uzeo sam ga uz njegovo dopuštenje. Na oštrici se još crne tragovi krvi preminulog ranjenika koji je rodom bio iz Živinica kod Tuzle. 


Rat je morbidno stanje stvari, vrijednosti i uspomena.


Bezvrijednih života.


* * *

Prosinca, 1991.


Studenoga, anno Domini, 2013., Atif Kujundžić


Zatvaranje knjižnica poput spaljivanja knjiga




Iza zatvaranja knjižnica u Velikoj Britaniji možda stoji ista ona logika neoliberalnog kapitalizma, kojoj nisu u interesu obrazovane mase koje razmišljaju svojom glavom

Dok je pred nekoliko godina postojao trend izgradnje novih knjižnica, koje su prepoznate kao važan urbani resurs, danas se događa upravo suprotno: u Velikoj Britaniji je zbog vladinih rezova već zatvoreno na stotine javnih knjižnica, a predviđanja za ovu godinu su da će se taj negativni trend još više pojačati.


Oko 1.100 djelatnika knjižnica moglo bi dobiti otkaz, a najavljeno je da će u 2013. proračun za knjižnice biti smanjen za 22,5 milijuna funti. Unatoč prosvjedima aktivista, književnika, građana i javnih ličnosti, rigidna politika države i lokalnih uprava prema knjižnicama i dalje se nastavlja.

Na ovu temu u The Guardianu je objavljena serija članaka. Njihovi autori upozoravaju na važnu ulogu knjižnica, jer one uvode mnoge u svijet književnosti i učenja. Knjižnice su demokratične, uče empatiji, pomažu da učimo jedni o drugima, čuvaju kulturno naslijeđe, štite pravo svakog čovjeka na znanje i učenje te pridonose izgradnji zajednica i osnaživanju pojedinaca. 


Britanska književnica Malorie Blackman tvrdi da možda nikad ne bi razvila ljubav prema književnosti i postala nagrađivana spisateljica za djecu da kao dijete nije posjećivala lokalnu knjižnicu. Blackman smatra da su knjižnice najbolje mjesto za razvijanje pismenosti.

Nacionalno blago


Prema podacima objavljenim u Public Libraries News, od travnja prošle godine u Velikoj Britaniji zatvoreno je 105 knjižnica, a u posljednje dvije godine svoja je vrata zatvorilo 347 knjižnica. Godišnje izvješće Chartered Institute of Public Finance and Accountancy pokazalo je da Ujedinjeno Kraljevstvo sada ima 4.265 knjižnica, dok ih je prije dvije godine bilo 4.612. Ovih dana gradsko vijeće Sheffielda najavilo je da namjerava zadržati samo 12 od 28 knjižnica. I u drugim britanskim gradovima tendencija je slična – zatvaraju se knjižnice i njihovi ogranci. Neki ovu situaciju uspoređuju s prstenom britanske spisateljice Jane Austen, koji se ovoga ljeta našao u opasnosti napuštanja Velike Britanije. 


Prsten je, naime, na aukciji kupila Kelly Clarkson, mlada pjevačica i pobjednica American Idola. Radi se o jednom od tri postojeća komada nakita Jane Austen. Kada je postalo izgledno da će prsten završiti u Sjedinjenim Američkim Državama, službene institucije Ujedinjenog Kraljevstva žurno su krenule zaustaviti cijeli proces. Britansko ministarstvo kulture izdalo je privremenu zabranu izvoza prstena zbog »bliske veze prstena s britanskom poviješću i nacionalnim životom«. Istovremeno je pokrenuta zaklada s namjerom da otkupi prsten od Clarkson.


Borci za opstanak knjižnica smatraju da su i biblioteke, kao i prsten Jane Austen, također nacionalno blago, međutim na njihovo zatvaranje ministar kulture, komunikacija i kreativnih industrija Ed Vaizey nije reagirao kao u slučaju spomenutog prstena. U čitavoj priči oko knjižnica ignorira se i činjenica u kojoj je mjeri čitanje važno za razvoj kognitivnih sposobnosti kod djece. Potrebno je naglasiti ulogu i utjecaj knjižnica na dječji uzrast, jer one u djeci razvijaju ljubav za knjige i čitanje, odgajajući tako doživotne čitatelje. Posljedica zatvaranja knjižnica je dostupnost knjiga samo nekolicini sretnika, ne i svima – smatra Malorie Blackman. Zatvaranje knjižnica udarac je i na sve napore koji se čine u smjeru poticanja čitanja kod djece i njihovih obrazovnih postignuća.


Ni ostali trendovi vezani uz knjige i čitanje nisu baš ohrabrujući. Istraživanje Nacionalne zaklade pismenosti pokazalo je da djeca manje čitaju romane, stripove, časopise i web stranice, dok ih je 17 posto izjavilo da bi im bilo neugodno da ih prijatelj ili prijateljica zatekne s knjigom u ruci. Zabilježen je i pad posjeta knjižnicama diljem Velike Britanije. Tendencija zatvaranja knjižnica također je u suprotnosti i s borbom britanske radničke klase da zahvaljujući čitanju knjiga rastu intelektualno, kulturno i društveno. Dok lokalne vlasti rade na tome da reduciraju troškove, velike i najpopularnije knjižnice ipak uspijevaju opstati.


Napisala: Kim Cuculić


Preuzeto s adrese: http://www.novilist.hr/



Odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


POLUSVIJET NA PIJEDESTALU DRUŠTVA U TRANZICIJI 




OGLED O NERAZUMIJEVANJU DRUŠTVENE STVARNOSTI


* * *


Dugo se govorilo o proletarijatu u najrazličitijim modalitetitima sve do diktature proletarijata koja nam je svima zajedno došla glave kad je proletarijat dobio priliku za realizaciju političkog sistema socijalističkog samoupravljanja.


Nominiran još ranije i kao lumpenproletrijat kako bi proletarijatu priskrbio časnu klasnu ulogu, ali i kako bi pokazao da proletarijat može lupati i lumpati i kako ga ponekad treba mlaviti do zemlje i ništavila, jer nije do kraja klasno osviješten, pa glumata slobode i uzimajući vlast prestaje raditi za komunističku aristokraciju.


Sve o proletarijatu napisali su aristokrati, a za proletersko dobro, milo em drago. Bila je to socijalna dimenzija filosofske misli na djelu i politički shvaćeno internacionalizam u zdravom smislu i značenju koji tendira kozmopolitizmu.


U različitim vremenima i s različitim razlozima, jedan društveni sloj /bezuvjetno: mediokritetskih, dakle, lažnih vrijednosti/ jasno je nazivan polusvijetom, blizak je proletarijatu na vrlo ambiciozan način. Međutim, bliži je lumpen proletarijatu, ali je kao tek polusvijet, poluklasa, tj. neosviještena kategorija sazdana od neviđenog ljudskog korova iz koje može nići i najveće zlo. 


Činjenično, populacija nominirana kao polusvijet, nikad nije imala pozitivan predznak niti je svojim prisustvom proizvodila pozitivne asocijacije. Džek Trbosjek je zločinački živio u londonskom polusvijetu /polumraku i polusvjetlu velegradskih ulica/. To je svijet jeftinih stvari, prostitucije, kriminala, zločina, prevara.


 Uvijek je označavao društvenu posebnost u negativnom polju koordinatnog sistema ljudskih vrijednosti, društveni  polumrak, polusvjetlo, poluobrazovanost, poluinteligenciju, polulegalitet, poluetiku, poluestetiku, polusnalažljivost, potkupljivost, spremnost na zlo, na izdaju, korupciju, nerijetko nasilje u različitim modalitetima od kafanskih tuča do obiteljskog maltretiranja... 

 

Dakle, riječ je o svijetu koji je opstajao negdje na sredokraći puta do osobnog cilja i interesa u svome i društvenom životu snalazeći se u svemu i svačemu za svoj groš, dijelom i nerijetko i o tuđemu trošku izbjegavajući za to svaku odgovornost prema svakome, bivajući i gonjen, suđen i osuđivan, kažnjavan, mlaćen i zatvaran.

 

Polusvijet baštini nerasvijetljena ubojstva, krađe, razbojstva, pljačke o kojima se godinama šapuće i šuška, priča u potaji. Otuđenja, laži, pronevjere, insinuacije, podvale, skarednosti svake vrste, kupnju i prodaju diploma i zvanja, korupciju i fašizaciju, neprekidno su u opticaju kao osnovni međusobni i vanjski odnos svijeta i polusvijeta u neraščlanjivom jedinstvu. 


Polusvijet je crna rupa u životu i svijetu općenito, jer je direktno pod vladavinom oligarhija i uvijek spreman za njihovu zlovolju i zlo/uporabu s njihove strane. U suvremenim uvjetima posebno u nivou fašizacije i zlouporabe masa i organiziranja paravojnih formacija za najrazličitije potrebe aristokracije /koja je najčešće iz polusvijeta i potekla/proizašla.


Jednako je činjenično, kako je u svim vremenima: polusvijet doista postojao, a određivan je najčešće etičkim i ekonomskim kriterijima. Neuništiv kao tlo, prah i kal pod nogama svijeta.

 

Polusvijet koji je kod nas sve masovniji i brojniji, ustvari je proletarijat, koji je sistematski uzdizan do dostojanstva radničke klase, a onda se srozao u ratnim, tranzicijskim, globalističkim, socijalnim i drugim padovima, pa sve češće i više postaje lumpen proletarijat. Ustvari je to, što bi rekao Umberto Eco – prethodno na srednji nivo izvedena radnička klasa koja sada postaje sam svoj protivnik u toku osobnih transformacija.

 

Nasuprot radničkoj klasi u kojoj proletarijat definira svoj klasni interes i izvrsnu perspektivu, sada kao polusvijet ostvaruje se izuzetno agresivnom metodom:  Od mene počinje svijet, a poslije mene: potop. 


Pouzdano, sasvim je dopustivo čitati kao jednako: polusvijet i polusvijest,

jer je i u jednom i u drugom stanju sasvim dopustivo nedopustivo, a istina strana. 


No, treba imati u vidu, kako polusvijet pretače i derivira brojne duhovne, posebno etičke vrijednosti društva u kojem egzistira. Nažalost, u negativnom smislu.


Polusvijet je lumpenproletarijat. Svako ima svoj brend i svoga sponzora. Svi imaju sponzoruše. Svi lažu, podmeću, podvode, insinuiraju, svi imaju snimljene albume s novokomponiranom muzikom, konfuzne videospotove/clipove na You tubu, značajne poznanike, sudjelovanje i život na farmama, u kućama velikog brata, suđenja, presude, izdržavanje kazni i svoju publiku i niko nikoga ne podnosi niti uvažava, a osobni im je život kakav god da jest, neporecivo i dokazivo referentan naročito po psovkama, međusobnim uvredama, omalovažavanju, lažima, uvredama i gadostima.


Ustvari,možda je ranije trebalo reći: društveni razvoj se ni u najmanjim pojedinostima ne može projicirati i izvesti po želji, ma kako bilo riječ o stručnim mišljenjima, idejama, projektima i moćnim silama političkih organizacija. U njihovim namjerama se uvijek pojave natruhe i uključci jači od same ideje i suštine zamisli o eventualno zamišljenim promjenama. 


Društveni razvoj se tek u nekoj mjeri može podsticati i usmjeravati, pa što se dobije. Jer, ako se pretjera u podsticanju određene zamisli može se dobiti vrlo rigidan režim koji će proizvesti odiozum, otpor, sukobe, haos i međusobno satiranje u najrazličitijim modalitetima. 


S obzirom na prirodu i namjeru političkog sistema socijalističkog samoupravljanja da kao krajnji cilj i domet ishodi vlast i diktaturu proletarijata, dogurali smo u polusvijet lumpenproletarijata koji ima i samoproglašenu aristokraciju za koju uredno glasamo kao za omiljenu političku oligarhiju na brižljivo organiziranim i promatranim izborima kako bi nam zasjela na grbaču.


Dakle, iz političkog sistema socijalističkog samoupravljanja u kojem su proleteri bili etablirana radnička klasa, ubrzano i neoprezno prešli smo u predkapitalističko društvo u kojem je lumpenproletarijat apsolutna većina, a polusvijet u svakovrsnoj nelegalnosti postaje inspicijent i glavni akter svekolikog društvenog razvitka. 


Prethodno iznijete opaske bez daljnjeg, bitnim su uvjetom ne samo društvene slike koju možemo vidjeti na svakom koraku, već i društvene strukture koju osjećamo na svojoj glavi i rebrima, te prisustva kadrova koji ne znaju ni misliti, ni pisati, ni govoriti, što je oduvijek bilo prvim i običnim zahtjevom njihovoga društvenog angažiranja.


Glavno pitanje ovdje i sada jest:


Ko su? Gdje su? Šta su? Oni drugi? Intelektualci? Umjetnici?


Oni koji uopće ne plivaju u polusvjetskim vodama?



Studenoga, anno Domini 2013.                         Atif Kujundžić



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 


OTČITAVANJE TAJNOG ZNAKOVLJA SVOGA BIĆA u KAMENU

-


 

SLIKOPISI U KAMENU Fra. Vendelin Karačić

 

Franjevačka galerija Široki Brijeg

Matica Hrvatska ogranak Široki Brijeg

Široki Brijeg. 2012.

 

Prije neku godinu, Ivan Sivrić napisa izvanrednu knjigu ogleda i eseja Vjerujem u Hercegovinu, i reče sve najvažnije što se može reći o zemlji svoga rođenja i budućnosti, o zemlji u koju se vjeruje i koja se voli, kojoj se dobro želi.

Sada se javlja fra. Vendelin Karačić zanimljivo i inventivno osmišljenom knjigom Slikopisi u kamenu. Svakako, u podlozi je isto osjećanje ljubavi za rodnu grudu i osobnu vjeru – zemlju hraniteljicu i ljudsko proživljavanje njezinoga usuda kao svoga.

 

Fra. Vendelin Karačić ima suptilno, rafinirano osjećanje i odnos spram zemlje i krajolika pri čemu se opredjeljuje upravo za najoporiju i najtvrđu opciju: slikopis u kamenu. Fra Vendelina ne vara osjećanje kako je potrebno otčitati i pročitati svijet upravo na najtvrđem i najnečitkijem mjestu. I, knjigu počinje pjesmom Vela tjana. Zanimljivo je kako Karačićev jezik već u prvom koraku smekšava tvrdi kameni krajolik, to nije velika već vela tajna, to nije nečitka, tek vela tajna koju valja blagošću srca i ljubavi odgonetnuti kao velu, otvoriti takvu Bogomdanu za čovjeka, ili tek skinuti veo sa tajne kao slike koja je tu ispred nas.

 

Dakako, riječ je o sljemenjaku, ploči, podno križa, riječ je o tajni zemnog praha /čovjeka/, koja je sada bolno teška – do u zagonetku / na vapaje i na suze gluha – jer veličina nespozantljivosti s protokom vremena raste, čovjek i događaji se udaljavaju, tek smrt je uvijek tu nadomak ogoljena činjenica kao dokaz o čovjeku kojega više nema pod suncem nebeskim ali koji u Božjoj moći traje nama nespoznatljivom formom i funkcijom.

 

Za fra. Vendelina Karačića, trajanje je romor i kameni govor svedočenja o prolasku, a to je dokazom bivstvovanja od postanja i temeljnica svih mijena. Tako, prošlost nije kobna, nije ponor crnih sjena – već dokazom koji traje na povelji postojanja. Tako, fra. Vendelin Karačić prevodi opstajanje do simboličkog smisla vječnosti.

 

Dakako, njemu je jasno kako živi kontekst jedanput prekinut biva prekinut zauvijek, jer, ko bi to onda i zbog čega čitao dokaze o njemu, u čemu bi bio smisao novoga života i održavanja živoga konteksta?

 

 Bilizi ukrašeni floralnim motivima, kolima djevojačkim i štitovima, kopljima i jelenima, bosanskim kućama, vječnim stražama, junacima i zmajevima samo u živim ljudima pulsiraju. I nespoznata, tradicija je živa sasvim iz tmice na svjetlost hrli, smislom nas opkoljava i grli.

 

Vidi fra. Vendelin Karačić sve je u pokretu i putovi se otvaraju i svakome živome dane odbrojavaju. Srastao s kamenjem, znakovljem i vremenom fra. Vendelen Karačić srasta s nedosanjanim i slućenim i svemu u stihovima produžava vijek svojom duboko meditativnom i refleksivnom, kontemplativnom pjesmom, dok mu nebo suncem, mjesečinom i zvijezdama pečata prizore življenja i snove i srmom posipa trag.

 

Tako se sebe i druge prepoznaje u životu i u snu /niko u Bosni i Hercegovini kao katolički red svetoga Franje Asiškog/, niko kao ujaci – fratri dok hode Bosnom i Hercegovinom – putovima Gospdnjim, pronose znakovlje: Križ i ljiljan / kolut Sunčev / srp Mjesečev... nose zjene zemljani nebom ispunjene.

 

Fra. Vendelin Karačić pronicljivo bilježi kako je čovjek tu da u njemu svijet opstane i postane svijetom sveden u fokus vida i pouzdanih osobnih simbola vremenom izgrađenih u svome trajanju, na svome putu prema ishodištu. To i jeste osobnim životom svjedočenje o Vječnosti Njegove Volje, Njegovom Žrtvom za nas iskupljeno i omogućeno.

Tako se i dogodi, pa čovjek pogodi i prođe ponad mijena i vremena kao zvjezdani prah vida, još ako ima srama i stida – postane osviješten i samosvjestan naspram zvjezdanog nedohvata. Pjesma mu skamenjena o Uskrsnuću, jer je grobno utihnuće doživio kao smiraj mučnog osobnog puta i iskušenja.

 

Rijetke trenutke uzdignuća dugo je nosila čovjekova nepouzdana nada u trnjaku iskušenja i upitnih putovanja s kraja na kraj znanog kraja do beskraja. Fra. Vendelin Karačić je uvjeren kako čovjek ne smije posumnjati ni u osobnu snagu ni u Božju milost, jer, radi toga je satvoren da hodi i svjedoči. O tome govore i to potvrđuju – od rođenja do samrtnog časa, jednoga dana – koji je za svakoga određen.

 

A slikopisi su davne tajne vječnog mraka srca kamenoga kakvo vječno žiće ima. Vjera može sve pronijeti kroz vrijeme i kamen, vodu i plamen i u kamu ostaviti znamen poticaja za neznanog prolaznika, ali za čovjeka i njegovo vrijeme pero je znamen. Sve je povezano samo čovjekom i njegovim životom zauvijek, jer sve osim časna i krijeposna žića / jednoga dana u prah će pasti.

 

Svaki je čovjek spona svjedočenja. Ne vidiš li oba ti oka / da sam spona / da sam toka – reći će fra. Vendelin Karačić zagrcunto, iskren i nedvojben u osobni smisao.

 

Niže tako svoje pjesme i meditativno intonirano stihovlje fra. Vendelin Karačić, pod krijesom nebesa, uokvireno vjerom i spoznajom, prizorima kamenog proniknuća i kombiniranih tehnika Mire Petrića i likovno-grafičkog oblikovanja dizajnera Josipa Mijića, ulazeći u kazalište sjena kojim traje priča tajanstvena, uvjerljiva čak i kad je nijema, jer stećak stećku prenosi predanje, čekaju rasprostrte nekropole na obroncima svoj trenutak neizbježnih mijena i tu je sve o sjenama i ranama – živim dokazima žića zauvijek.

 

Tu je isvežanj pjesama iz zbirke Odjeci, pa zajedno sa autorima likovne opreme ove lijepe knjige, nutrinom svojom fra. Vendelin Karačić primiče kameno svjedočenje, kamen prosvjetljujući, nutrinu njegovu osvjetljavajući, pronicljivo znakovlje i slike čitajući umom i srcem, iskustvom ljudskim otvarajući tragove u sebi kao svoju jedinu poputbinu, znajući najvažnije o svome početku i kraju, o svome prisustvu.

 

Fra. Vendelin Karačić je otvorena priroda i bogata duša čovjeka stasalog na tragu dobrote svetoga Franje Asiškog, nadahnut zauvijek smislom Franjevačkog reda i osobne vjere, na nevjerojatan način zna biti umjetnik i uz umjetnost – što se plodonosno postvaruje.

 

 

Listopada, anno Domini 2013.   


Napisao: Atif Kujundžić