Kako vladajuće elite manipuliraju javnim mišljenjem?




Sigurno ste se bar jednom upitali odakle političarima i vladajućoj eliti, pravo snaga i poticaj da donose zakone koji građane neke zemlje stavljaju u podređeni položaj i smanjuju im ionako ugrožena ljudska i osobna prava.


Sigurno ste se upitali i kakav je to mehanizam pomoću kojeg nas bankari, međunarodne korporacije i njihova produžena ruka hrvatski političari varaju,  i oblikuju tako da im dopuštamo ono što im nikad ne bi smjeli dopustiti.


A, ako niste pronašli odgovor na ta pitanja pomoći bi vam mogao i  rad jednog od najutjecajnijih svjetskih intelektualaca, američkog pisca Noama Chomskog, koji je sastavio popis deset osnovnih strategija manipulacije vladajućih elita putem medija.



1) PREUSMJERAVANJE PAŽNJE


Pažnju javnosti preusmjeriti s bitnih problema na nebitne. Okupirati javnost poplavom nebitnih informacija, da ljudi ne bi razmišljali i stekli osnovna saznanja u razumijevanju svijeta.


2) STVARANJE PROBLEMA


Ta metoda se naziva i “problem-reagiranje-rješenje”. Treba stvoriti problem, da bi dio javnosti reagirao na njega. Na primjer: izazvati i prenositi nasilje s namjerom, da javnost lakše prihvati ograničavanje slobode, ekonomsku krizu ili da bi se opravdalo rušenje socijalne države.


3) POSTUPNOST PROMJENA


Da bi javnost pristala na neku neprihvatljivu mjeru, uvoditi je postupno, “na žličicu”, mjesecima i godinama. Promjene, koje bi mogle izazvati otpor, ako bi bile izvedene naglo i u kratkom vremenskom roku, biti će sprovedene politikom malih koraka. Svijet se tako vremenom mijenja, a da to ne budi svijest o promjenama.


4) ODLAGANJE


Još jedan način za pripremanje javnosti na nepopularne promjene je, da ih se najavljuje puno ranije, unaprijed. Ljudi tako ne osjete odjednom svu težinu promjena, jer se prethodno privikavaju na samu ideje o promjeni. Osim toga i “zajednička nada u bolju budućnost” olakšava njihovo prihvaćanje.


5) UPOTREBA DJEČJEG JEZIKA


Kada se odraslima obraća kao kad se govori djeci, postižemo dva korisna učinka: javnost potiskuje svoju kritičku svijest i poruka ima snažnije djelovanje na ljude. Taj sugestivni mehanizam u velikoj mjeri se koristi i prilikom reklamiranja.


6) BUĐENJE EMOCIJA


Zloupotreba emocija je klasična tehnika, koja se koristi u izazivanju kratkog spoja, prilikom razumnog prosuđivanja. Kritičku svijest zamjenjuju emotivni impulsi (bijes, strah, itd.) Upotreba emotivnog registra omogućava pristup nesvjesnom, pa je kasnije moguće na toj razini sprovesti ideje, želje, brige, bojazni ili prinudu, ili pak izazvati određena ponašanja.


7) NEZNANJE


Siromašnijim slojevima treba onemogućiti pristup mehanizmima razumijevanje manipulacije njihovim pristankom. Kvaliteta obrazovanja nižih društvenih slojeva treba biti što slabija ili ispod prosjeka, da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv.


8) VELIČANJE GLUPOSTI


Javnost treba poticati u prihvaćanju prosječnosti. Potrebno je uvjeriti ljude da je (in, u modi), poželjno biti glup, vulgaran i neuk. Istovremeno treba izazivati otpor prema kulturi i znanosti.


9) STVARANJE OSJEĆAJA KRIVNJE


Treba uvjeriti svakog pojedinca da je samo i isključivo on odgovoran za vlastitu nesreću, usljed oskudnog znanja, ograničenih sposobnosti, ili nedovoljnog truda. Tako nesiguran i podcijenjen pojedinac, opterećen osjećajem krivice, odustat će od traženja pravih uzroka svog položaja i pobune protiv ekonomskog sustava.


10) ZLOUPOTREBA ZNANJA


Brz razvoj nauke u posljednjih 50 godina stvara rastuću provaliju između znanja javnosti i onih koji ga posjeduju i koriste, vladajuće elite. “Sustav”, zaslugom biologije, neurobiologije i praktične psihologije, ima pristup naprednom znanju o čovjeku i na fizičkom i na psihičkom planu.


---------------------------------


Avram Noam Chomsky (7. prosinca, 1928) je američki lingvist, filozof, kognitivni znanstvenik, politički aktivist, pisac i predavač. On je profesor emeritus lingvistike na Massachusetts Institute of Technology.Chomskya se smatra odgovornim za stvaranje teorije generativne gramatike, koja je smatrana jednim od najvećih doprinosa lingvistici u 20. stoljeću. Usto je pomogao započeti kognitivnu revoluciju u psihologiji svojom recenzijom knjige Verbal Behaviour B.F. Skinnera gdje je kritizirao bihevioristički pristup proučavanju ljudskog ponašanja i jezika dominantnog u 50-ima. 

Njegov naturalistički pristup jeziku je utjecao na filozofiju jezika i uma. Smatra ga se i zaslužnim za Chomskyevu hijerarhiju, klasifikaciju formalnih jezika prema njihovoj generativnoj moći. Prema Arts and Humanities Citation Indeks 1992. godine, Chomsky je bio citiran kao izvor više nego bilo koji drugi živući učenjak u razdoblju 1980 – 1992 a bio je osmi najcitiraniji učenjak u bilo kojem razdoblju.


Započevši sa svojom kritikom Vijetnamskog rata u 60-ima, Chomsky je postao poznatiji – osobito međunarodno – za svoju kritiku medija i politike. Općenito se smatra ključnom intelektualnom figurom unutar ljevice SAD-a. Chomsky je široko poznat po svom političkom aktivizmu i kritici vanjske politike SAD-a i ostalih vlada.




Napisao i obradio: Nenad Grbac


----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 

INTERVIEW: THEOTONIO DOS SANTOS




Razgovarao: Zlatan Gavrilović Kovač


-“ Znamo, da A. Gorz pripada onim kritičarima marksizma koji su se pedesetih godina borili za obnovu marksističke teorije i za jednu novu socijalističku politiku. Stoga njegovo “odustajanje od proletarijata” valja shvatiti ozbiljno. Mi ćemo se zadržati na jednoj njegovoj tezi koja je od presudnog značenja: Andre Gorz odstupa od političkih partija radničke klase. Nama su poznate te teze. Sporno je “odustajanje od proletrijata”. Počesto su Gorzovi argumenti neizdiferencirani, ili su oni pak površni na nivou historijske konkretizacije i industrijsko-sociološkog aktualiteta. Zamolili bismo Vas da, ukoliko je to moguće, ispitate svrsishodnost ove Gorzove generalizacije i to naročito iz iskustva marksizma u Latinskoj Americi i iz perspektive revolucionarnih pokreta toga prostora.


Ovo pitanje možemo i drugačije postaviti: je li, po Vašem mišljenju, ispravno tvrditi da izvjesne manifestacije krize evropskog marksizma nemaju odjeka u stvarnosti Latinske Amerike, budući da nju karakteriziraju dominacija imperijalizma i nasilje vladajućih klasa.” 


DOS SANTOS: “Točno je da je marksistička misao i općenito socijalistička misao u Evropi u vrlo teškoj teorijskoj situaciji. To je rezultat dviju okolnosti: s jedne strane , tu su posljedice međunarodne kapitalističke ekonomske krize, koje čine ekonomski kontekst političkog djelovanja u Evropi, a s druge strane marksistička i socijalistička misao u Evropi pokazuje se kao izrazito nespremna za suočavanje sa situacijom krize. Od 1945. do 1968. u Evropi se živjelo u okolnostima ekonomskog prosperiteta koji je radničkoj klasi otvorio široko polje za reformističke preobražaje. Posljedice krize u teorijskoj misli su i  izvjesne mistifikacije stvarnih problema, naprosto, prevare. Gorz je, naravno, dio toga. On je činio kompromise koji su bili više povezani s buržoazijom nego s radničkom klasom. Tako je na koncu ostao daleko izvan poprišta borbe radničke klase. Njegovo teorijsko djelovanje je itekako određeno njegovim životnim putem, a ljudi poput njega, kao što znate, ima mnogo. No, to je problem osobe, što nije toliko važno, mnogo važnije od toga je pitanje političkog konteksta. Radnička klasa u Evropi je zaista nespremna suočiti se s međunarodnom krizom: nespremna je na nacionalnom planu  ponuditi alternative međunarodnoj krizi, a nespremna je i na međunarodnom planu  ponuditi alternative buržoaskoj imperijalističkoj viziji svijeta. Stoga, ja osobno ne vjerujem da Evropa može mnogo pridonijeti napretku teorijske misli.”

-“Vi spominjete tašku teorijsku situaciju unutar evropskog marksizma... Je li teze i pitanja o historijskoj egzistenciji proleterskih pokreta u Evropi u izvjesnom smislu korespondiraju s novim oblicima političke borbe koje klasični marksizam ne poznaje?”


DOS SANTOS: “Ruski su marksisti proveli revoluciju koristeći se marksizmom, a također i kineski, i jugoslavenski, i mnogi drugi u svijetu. Ali ovaj process Marx nije predvidio, jer nije niti mogao predvidjeti što će se sve dogoditi – on je samo analizirao društvene procese i postavio opće zakone historijskog razvoja. Dakle, marksizam je sredstvo razumijevanja stvarnosti i mi ga neprestano moramo obnavljati jer ako to ne činimo, nećemo više uopće moći govoriti o marksizmu, to više neće biti dijalektičko mišljenje. U ovom smislu marksizam je uvijek u krizi, jer stvarnost teoriji neprestano zadaje nove probleme. Prema tome, te teze o krizi marksizma nisu ni značajne, ni plodonosne. Koristeći se marksizmom, dižemo revolucije i to revolucije o kojima Marx u svoje vrijeme nije mogao razmišljati.”


-“Očigledno je da se pitanje marksizma ne može razmatrati izvan konteksta svjetskih odnosa, političkih, društvenih, nacionalnih ili kulturnih snaga. Vi ističete da marksizam danas ne može biti teorija nad kojom bi ova ili ona grupa ljudi imala monopol. Možete li nam pojasniti što zapravo imate u vidu kada kažete da marksizam postaje pluralistički?”


DOS SANTOS: “Vidite, čitava teorija, cjelokupna teorijska zgrada je izgrađena da bi riješila konkretne probleme. Jezik teorije je apstraktan, no u svakom slučaju problemi, koji zahtijevaju teorijska razrješenja, uvijek su konkretni. Razumije se da će način na koji se problem postavlja redovito na neki način izražavati taj konkretni problem, a u isto vrijeme kada se problem postavlja na teorijski način, apstraktno, stvara se novi teorijski svijet. Dakle, izgrađujemo teorijski okvir koji se može preoblikovati i osmisliti na novi način, u funkciji novih konkretnih pitanja prakse ili njenih pojedinih aspekata koji u određenim historijskim okolnostima bivaju naglašeniji.


Ukoliko teorija želi biti univerzalna, ona mora promišljati konkretne probleme društvene prakse i različite praktične situacije koje zahtijevaju nova tumačenja. Neophodno je teoriju preispitati u odnosu prema svakoj pojedinačnoj situaciji. Na primjer, Jugoslavija je u određenom trenutku stavila na dnevni red pitanje samoupravljanja kao dijela procesa razvoja jugoslavenskog socijalizma. To je nametao jugoslavenski društveni proces, a odatle se i prišlo preispitivanju marksizma sa stanovišta ovog konketnog iskustva. Na taj su način jugoslavenski teoretičari unaprijedili razvoj marksizma. Prema tome, svaka historijska situacija zahtijeva nova rješenja.

Kada je marksizam postao svjetska filozofija, svjetska metoda rješavanja najrazličitijih problema, lokalnih, regionalnih, nacionalnih, problema kao što su obrazovanje, znanost, privreda, razvoj, imperijalizam, ovisnost, izgradnja socijalizma, dakle, kada se od marksizma počelo zahtijevati da odgovara na sva ova pitanja, on nije bio pripravan udovoljiti tom zadatku. Istraživanja i analize, koje su u svoje vrijeme poduzeli Marx, Lenjin ili Roza Luxemburg bila su daleko od odgovora na sve te probleme. U njihovim djelima možemo naći neke ideje ili nagovještaje koji danas mogu biti relevantni, ali analize ovih mislilaca ne mogu zaista pokriti svu složenost teorijskih i praktičkih pitanja s kojima se danas suočavamo.


Danas postoje mnoge institucije, grupe ljudi i pojedinci, koji s pozicija marksizma preispituju i analiziraju suvremene probleme pa je prema tome i neizbježno da postoji nekoliko različitih verzija marksizma u skladu s različitim historijskim, regionalnim, itd. situacijama. Svako tumačenje marksizma, uostalom kao i svaki marksizam, nužno je određeno svojim historijskim i kulturnim kontekstom. Tako i treba biti da bi marksizam bio utemeljen u stvarnosti svijeta. To što akademski marksisti redovito govore o “pravom Marxu” nije od velike koristi za stvarne probleme s kojima se suočavamo danas.”


-“U nerazvijenim zemljama, dakle i u zemljama Latinske Amerike, nacionalni pokreti, etnički i vjerski pokreti često imaju veću snagu od klasnih pokreta. Govorimo o konkretnim društvima koja se u ekonomskom, političkom i kulturnom pogledu u mnogome razlikuju od bogatih društava. Međutim, nužno je, kako naši zaključci ne bi bili površni, da se analiza provodi s klasnih pretpostavki pa je odatle i nužno sagledavanje ideologije i prakse tih društava i vidova s kojima se društveni procesi povezuju s načinom proizvodnje i društvenim formacijama u kojima su ta društva locirana. U kojoj mjeri, po Vašem mišljenju, marksizam u Latinskoj Americi ispunjava ove uvjete?”


DOS SANTOS: “To je jedan veliki problem kojeg valja neprestano iznova promišljati. Bavljenje marksizma konkretnim pitanjima kao i uobličavanje samog teorijskog pristupa bit će u velikoj mjeri određeno samim praktičnim problemom. Mi smo, zacijelo, razvili klasni koncept na mnogo složeniji način, da bismo pojam klase mogli povezati s različitim društvenim grupama. To smo morali učiniti da bismo putem analize omogućili razumijevanje događaja u zemljama gdje su kulturni i etnički elementi vrlo snažno zastupljeni u društvenom ustrojstvu. Naravno, mi klasnu stratifikaciju i etničke grupe povezujemo unutar širokog teorijskog okvira.”


-“Marksizam se kao revolucionarna teorija uvijek suočava i s pitanjem funkcije države. U kojim se sve momentima i zašto i je li se uopće pokazuje ispravnim stav o tome, da osvajanje državne vlasti nije nužan uvjet za prelaz u socijalizam?”


DOS SANTOS: “Moje shvaćanje u tom pogledu je vrlo klasično. Mislim da je neophodno boriti se protiv građanske države i izgraditi novu državu s radničkom klasom na vlasti, izgraditi novo društvo. Ali, mislim, a to nam i povijest pokazuje, da je process sasvim različit u svakoj pojedinoj zemlji s obzirom na različite historijske i društvene okolnosti. Nakon Oktobarske revolucije sovjetski revolucionari su mislili da će nastupiti novi oblik države, komuna u obliku komunističke države. Međutim, to nije bila komuna. Nakon sovjetske revolucije imali smo revolucionarnu bazu seljaštva koje je i u Kini sudjelovalo u revolucionarnom preobražaju, a imali smo i široki demokratski front i u Jugoslaviji – dakle, nekoliko različitih oblika u svakom revolucionarnom procesu. Izgradnja nove države pojedinačan je proces koji se osniva na konkretnim odnosima snaga kao i historijskim i kulturnim okolnostima svake zemlje. Na primjer, najznačajniji aparat državne organizacije u Evropi je parlamentarni sistem, pa je prema tome teško na evropskom tlu zamisliti neki državni oblik, čak i novu socijalističku državu, koji bi bio bitno udaljen od ove tradicije. Dakle, čini mi se da će u Evropi revolucionarna država na neki način predstavljati razvoj parlamentarne države, između ostalog i zato što su tijekom dugog povijesnog procesa problemi radničke klase prodrli i u samu instituciju, parlament, pa već u institucionalnom okviru evropskih država postoje elementi sanžnog utjecaja radničkog pokreta i socijalističke misli. No, to je evropsko iskustvo, i, na žalost, u Evropi se o tome nedovoljno razmišlja pa se počinju slijediti sovjetska, kineska ili neka druga iskustva, a kada se otkrije da je potrebno vratiti se svom historijskom iskustvu, tada se savezništvo traži u liberalima da se poduzmu pravi teorijski napori prema razumijevanju te specifičnosti Evrope i da se pokušaju stvoriti opći okviri preoblikovanja tih specifičnosti. Evropski teoretičari ne mogu shvatiti da je Evropa samo dio svijeta, već misle da je ona cio svijet i stoga čine čitav niz pogrešaka u teorijskom diskursu.”


-“Dugoročnu ekonomsku krizu kapitalizma koja upravo traje, karakterizira stagflacija. Inflacija i nemogućnost da se investira u proizvodnja izazvali su jačanje financijskih špekulacija i porast inflacije bez ekonomskog rasta. Do kakvih je rezultata došla Vaša analiza velikih cikličkih kriza kapitalizma?”

DOS SANTOS: “Moja povijesna proučavanja slična su proučavanjima druga Deppea. Teško je potanko objasniti takvo ponašanje kapitalističke ekonomije o kojem ste govorili, no činjenica je da se do sada kapitalizam ponašao baš na takav način. Čini mi se da se to može objasniti postojanjem modela akumulacije kapitala koji su povezani s prihvaćanjem novih tehnologija, kao i s drugim aspektima ekonomije koji su vremenski ograničeni. Prema tome, kada se određeni model, određeni ciklus akumulacije kapitala završi ili kad upotpuni svoj razvoj, tada ekonomija počinje imati mnogo nefunkcionalnih elemenata koji stvaraju osnovicu za veliko razdoblje krize, recesije. Pojava inflacije zacijelo predstavlja glavni izraz tog procesa jer se poslijeradni razvoj kapitalizma u osnovi temeljio na poticanju investiranja od strane države i ustupcima svim ograncima ekonomije što je neizbježno stvorilo ovakvo inflacijsko funkcioniranje ekonomije. Razumije se da u određenom trenutku, kada je ova inflacijska tendencija nadmašila granicu ispod koje je ona elelment prilagođavanja ekonomije, i postal trajni neovisni mehanizam, očito je, dakle, da od tog trenutka inflacija više nije sredstvo rasta već sredstvo stagnacije. Na ovaj način nastaje kombinacija između inflacije i stagnacije i tako se izražava kriza kapitalizma, ili određenije, kriza ovog konkretnog modela kapitalističke akumulacije koji postoji u poslijeratnom razdoblju. Pitanje stagflacije valja razmatrati kao dugotrajan process koji traje od 1966. na ovamo.”


-“Kapitalizam prolazi kroz vrlo teško historijsko razdoblje. U tome se slažemo. Međutim, što za klasnu borbu proleterskih pokreta ne samo Latinske Amerike znači ova međunarodna kriza kapitalizma?”



DOS SANTOS: “Pisao sam i govorio o svojem shvaćanju krize kao elementa rekuperacije kapitalizma. Kriza omogućuje kapitalizmu da usmjeri privredu prema novim tokovima id a je pripremi za razdoblje rasta. Kako je to moguće? Kriza obezvređuje snage rada i obezvređuje kapital: obezvređuje snage rada na taj način što nezaposlenost smanjuje vrijednost radne snage, a obezvređivanje kapitala vrši se tako što recesija smanjuje vrijednost uloženog kapitala i smanjuje mogućnost novih ulaganja u tehnološki napredne projekte. S obzirom na manevarski proctor kojeg ona proizvodi, kriza je daleko značajnija buržoaziji nego radničkoj klasi. Štoviše, kriza joj odgovara. Mnogi marksisti poistovjećuju krizu s revolucijom, što nije ispravno. Kriza u većoj mjeri predstavlja polje kontrarevolucije nego revolucije.


Cilj monetarističke politike je da produbi krizu i zato ona odgovara kapitalistima: monetaristička politika omogućuje da kriza funkcionira kao element rekuperacije kapitalizma. To je razlog što socijaldemokrati ne znaju što bi učinili protiv desne politike i monetarističke ravnoteže. Jer da bi se odgovorilo monetarističkoj politici, potrebno je staviti na dnevni red opstanak kapitalizma da bi se mogao pružiti zaista iscrpan odgovor na krizu kapitalizma. Kao što kriza stvara elemente za rekuperaciju kapitalizma, ona isto tako stvara i osnovicu za teorijsko ideološko i političko negiranje kapitalizma, jer je cijena rekuperacije kapitalizma vrlo visoka i baš u razdoblju krize ljudi mogu napokon shvatiti što je zapravo kapitalizam, Dakle, u razdoblju krize također nastaju elementi revolucionarne borbe, ali je problem u tome što je radnički pokret u razdoblju krize neorganiziran i oslabljen, a u tom je stanju onda vrlo teško mobilizirati revolucionarne snage. Ljudi se boje privredne situacije, boje se da ne izgube posao. U isto vrijeme, na međunarodnom planu kriza koči funkcioniranje globalnog ekonomskog sistema, ona ograničava hegemonističke, imperijalističke snage u snalaženju u tim kritičnim situacijama.

Prema tome, kriza također pogoduje stvaranju uvjeta za nacionalno oslobođenje, za provođenje nacionalne politike ili alternativne politike koja 

može biti socijalistička – jer nacionalni kapital danas nema mnogo snage odgovoriti svim iskušenjima krize. Dakle, kriza također stvara uvjete za revolucionarne pokrete u zemljama tzv. trećeg svijeta.


Mogu reći da vidim međunarodnu situaciju u ovom trenutku velike kapitalističke krize ne kao moguću platform za revoluciju svjetskih razmjera već stojim na tome da je trenutno moguće samo pronaći nekoliko slabih točaka it u utemeljiti novi politički process koji bi uzdrmao kapitalizam. Mislim da kapitalizam neće umrijeti s krizom, ali će mu kriza zadati brojne udarce što se već događa od 1966. na ovamo. Mnogi revolucionarni pokreti u svijetu su već proširili područje borbe naprednih snaga.


Kapitalizam ne može provoditi politiku monetarističke stabilizacije, jer capital nameće svoju vlastitu politiku, on nameće krizu. Kao što sam već rekao, kriza stvara osnovicu za rekuperaciju sistema i u toj situaciji radnička klasa se nalazi u obrambenom stavu. Ponekad kapitalizmu uspijeva da pribere svoje snage id a postavi desničarsku vladu na kormilo države, a ponekad to ide vrlo teško i kapitalizam zato neće odustati od nasilja da bi provodio takvu politiku. No, danas postoje socijalističke zemlje,nacionalni oslobodilački pokreti, kao i socijalistički pokreti u razvijenim zemljama, koji ograničavaju kapitalistički system u upotrebi nasilja. Iz tih razloga u situaciji krize moguće je system duboko uzdrmati. Jer, liječnički je tretman ovdje toliko intenzivan, da pacijent nema prilike ozdraviti.


Monetaristička politika stvara zaista tešku političku situaciju, a društvena je cijena ove politike kao što znate vrlo visoka. Doduše, ja ne vjerujem da kapitalizam može preživjeti drugačiju politiku.”


-“Na jednom mjestu ste napisali da naučno-tehnološka revolucija služi kao osnovica novog ciklusa kapitalističke ekspanzije. Koje su posljedice ove tendencije?


DOS SANTOS: “Svaki novi model akumulacije kapitala se osniva na novim razinama tehnološkog razvoja, pa ako buržoazija bude u mogućnosti izaći iz ove krize, a ja mislim da hoće,taj process će se osnivati na uvođenju novih tehnoloških modela, a to će biti rezultat naučno-tehnološke revolucije koja upravo traje.”


-“Transfer tehnologije je povezan s globalnim širenjem kapitalizma. Koji je značaj uvođenja kapitalističke tehnologije u zemlje trećeg svijeta?”


DOS SANTOS: “Tri su vrlo značajna elementa za razumijevanje karaktera transfera tehnologije. Prvo, tehnologija se prenosi kao dio kapitala. Multinacionalne kompanije ne prodaju tehnologiju već je naprosto prenose jer je tehnologija glavno sredstvo uvođenja kapitala u druge zemlje. Vrlo rijetko će one pristati da samo prodaju tehnologiju. Dakle, u tome je bitan odnos između transfera tehnologije i prenosa, uvođenje kapitala, sa svim posljedicama koje proizlaze iz toga prijenosa kapitala.


Drugi aspect transfera jest činjenica da se prenosi teška tehnologija, a ne laka. Prenose se strojevi i slično, a ne znanje, koje omogućuje izradu tih strojeva, dakle prenosi se samo dio znanja koji se odnosi na uptorebu tih strojeva. Ne prenosi se produktivno znanje koje je potrebno da bi se neka zemlja mogla samostalno razvijati, a to znači da je transfer tehnologije oblik ovisnosti.

Treći aspect transfera tehnologije sastoji se u tome da se paralelno s tim preocesom također odvija i prijenost načina života koji je usko povezan s određenom tehnologijom. Kapitalizam je u stanju preodati hladnjak in a Antarktiku, on će vam ga prodati bez obzira da li vam je potreban ili ne, a na neki način uvijek vam je potreban. Kapitalizam stvara potrošačke navike, a to je u vezi s koncentracijom prihoda, profita, a također i sa sistemom proizvodnje, koji je izrazito monopolistički. Prema tome, prenošenjem tehnologije također se prenosi monopolitički system proizvodnje. Vidimo da je transfer tehnologije vrlo značajan dio sitema ekspanzije kapitala, ekspanzije kapitalističkog načina života, tehnološke ovisnosti, i drugih oblika ovisnosti.”

-“Pojam hegemonije je ovdje sretno izabran pojam. I sam Gramsci ga je često koristio. S tehnološkim i ekonomskim hegemonizmom slijedi i jedan drugi – to je kulturni hegemonizam. Jedan naš ugledni marksist postavlja zanimljivu tezu koja realno ocrtava stanje stvari, a to je da je plitičko oslobođenje relativno lako izvedivo, da je nešto teže izvedivo ekonomsko oslobođenje, a da je najteže provesti kulturno oslobođenje...Što Vi o tome mislite?”


DOS SANTOS: “Da, slažem se s tom ocjenom. Kulturne odlike su mnogo dublje usađene u ljudskom ponašanju, porijeklo im je često staro, i mnogo ih je teže izmijeniti nego ekonomske ili političke. Osim toga, tu je i problem westernizacije o kojem govorite. U procesu modernizacije zapadna društva se prilagođavaju kapitalističkom ponašanju i na taj način izgrađuju kulturne modele koji se prenose u druge zemlje. Pri tom su značajna dva momenta. Prvi je općenitiji i odnosi se na prilagodbu modernom ponašanju, a drugi se odnosi na lokalne, nacionalne, etničke i sl. elemente koji su također dio ovih kulturnih modela. Ti novi modeli ne mogu nastajati u vakuumu već u konkretnoj historijskoj situaciji i radi toga je potrebno da se svi ti elementi na neki način među sobom odvoje da bi se na jednom višem stupnju omogućila integracija novog i modernog s onim što već postoji u kulturnoj tradiciji. Jer, ako se novi kulturni modeli naprosto prenose, ono što se zbiva s lokalnim kulturnim elementima jest njihovo uništavanje. Nemoguće ih je više obnoviti i osmisliti i na taj način jedan narod gubi svoju dušu. To se upravo događa kada modernizacija stvori pomutnju na tlu pojedinih kultura: ona ubija dušu naroda.”


Prevela: Alica Rex

  


Nov 26 '12 · Oznake: interview: theotonio dos santos

Osvrt na knjigu:  PREDVORJE BIJELE TIŠINE - Jadranke Varge 




Napisala i objavila: Denis Kožljan


Sjena duše prati i dalje autoricu Jadranku Vargu u njenim promišljanjima, dubokim , filozofskim , promišljanjima, gdje zapravo taj naš život započinje, gdje se zaustavlja i pokušava pronaći put za dalje. Predvorje bijele tišine, mjesto je gdje pitanja lome dan, mjesto gdje završava godišnje doba radosti, zelenih boja i započinje melankolična jesen, tuga, čežnja za stvarnim vrijednostima života, za pravom istinskom ljubavlju. Autorica se kroz četrdesetak prekrasnih pjesama kako pisanih u stihu, tako i proznim tekstom, zaustavlja mnogo puta upravo na predvorju bijele tišine,na raskršću sna i jave, a onda kako i sama u zbirci kaže:"tim poetsko-filozofskim ritualom uvijek dolazi do Njega, do Boga, do svog utočišta, do mira i sretnih trenutaka gdje se opušta od mrskih misli svakodnevice. Na tom njenom putu, u pokušaju odgonetavanja kod-a, prate je nebeski anđeli i harfe, pjesma zvjezdanog plašta, prsten mladog Mjeseca. Jadranka oduvijek mašta o čistoći duše, jedina joj je želja da na ovoj stvarnoj planeti pronađe srodnu dušu, oslobođenu od okova mržnje, tuge, beznađa. 


Ona jednostavno živi za stih i u tom stvaranju koji se odvija (simbolički) kroz sedam dana u tjednu, veliku ulogu odigrava Bijela crkva...("negdje daleko u bijeloj crkvi jedna duša noću zaziva sanjare, da se okupe oko moje sjene...") Ona živi za radosna jutra, za bjelinu novog dana i Zore, ona želi svakog jutra iz početka zagrliti Sunce, priviti ga svojim njedrima da je ugrije od hladnoće surove zbilje. U svom se naumu i obnavljanju duhovnih vrijednosti neda se smesti, ne popušta pred tamom mržnje, želi pod svaku cijenu živjeti samo svoje snove jer kako i sama priznaje "tanka je granica između stvarnosti i sna. Ona jednostavno živi u svojim noćima obasjanim mjesečinom, ide tragom svjetla i uživa sanjareći o svojim životnim željama uz pratnju toplih južnih vjetrova, uz pratnju ptica nebeskih i poljupca jutarnjeg neba. Zna ona i predosjeća jako dobro da je tamna sjena uvijek tu negdje, spremna da zaogrne plašt njenih sretnih trenutaka te se stoga kroz stihove često obraća Bogu i zahvaljuje na darovima blagosti zbog kojih zapravo i crpi životnu snagu za sklapanje stiha.


Jadranka ne bježi od surove stvarnosti ovozemaljskog ali jednako tako ona , negdje u senzitivi svoje tople duše skuplja snagu za dalje, za neku novu ljubav koja pobjeđuje tragove mržnje, nadjačava tragove tame i zla. Obdarena Božjom milošću, na krilima bijele ptice hrabro uranja u Zoru svakog novog dana, ne bojeći se ničega jer svjesna je da maske trebaju pasti, a onda će puninom sebe živjeti u slobodi jutarnje rose. Autorica je posve otvorena u svom refleksivnom pristupu životu i ljubavnim sastancima. Kroz jedan simboličan splet slika i riječi stvara prekrasan, bogat stih, uspostavljajući dijalog i ravnotežu svojih snova i maštanja ali istovremeno i stvarnosti koja je neminovna za svako živo biće na ovoj planeti. Tako kaže."neka bude što biti mora, ona zna da se dobro dobrim vraća...", a iako je stvarnost prozirna, ona ne zaboravlja prave vrijednosti, kojima je i sama ispunjena. U tim svojim čestim meditacijama i dubokoumnim životnim promišljanjima, autorica ove predivne zbirke, također se spominje i dotiče čarobne ljubavi dvije srodne duše tako da njen pjesnički opus poprima i jednu liričnu crtu. Svjesna je autorica kao i svi mi, da vrijeme prolazi, pa stoga upozorava na svu ljepotu i vrijednost koju nam ljubav može pružiti ako u nju znamo i možemo vjerovati. U majskom jutru i mirisima ruže, ona se budi opijena ljubavnim zanosom, a svaki udarac crkvenog zvona daje joj pozitivan predznak dana koji tek započinje. Iz toga se može iščitati kako Varga vjeruje i nada se, kako nije zaslijepljena crnilom i teškoćama današnjice već pred sobom vidi jednu svjetlu perspektivu...( uđi u moje cipele i reći ću ti kako je ovdje, gdje ja živim i dišem...") To, je dakle njezin najljepši svijet, gdje riječi uzima iz oblaka, gdje pjesme bivaju zaogrnjene plavetnilom nebeskim i zelenim nijansama koje ponovno daju snagu i volju za naprijed. Jadranka u svojoj zbirci poziva nas, ostale duše, neka svaki za sebe živimo svoje snove jer su Snovi zapravo pisma božja neotvorena, a ukoliko se njima više posvetimo, zasigurno nećemo ubiti dušu. Napokon i ona često otvara dijalog sa svojom dušom, dijeli s Njom razmišljanja, a Bog sve to sluša i donosi konačni sud.


Na kraju svoje pisane riječi, svojih krasnih stihova, ispunjenih zvukom harfe anđeoskih virtuoza, autorica ove prelijepe zbirke pjesama, baca snove u bezdan prošlosti, svjesna kako zvono sudbine otkucava dok njena duša sjedi i čeka, srodnu dušu koja polako ali sigurno, provlači se kroz labirint i dolazi ravno u predvorje bijele tišine i pronalazi put za dalje, za još bolji, svjetliji i ljepši svijet.



Daša Drndić: Književne top-liste su sramotne




“Književne top-liste poput one na “‘Pola ure kulture” su sramotne. One ne pokazuju što treba čitati nego ono što ne treba. Na njemačkim listama situacija je daleko ozbiljnija iako mi se čini da je i svjetska literatura sve manje intrigantna. Ja ne čitam i ne pišem linearno štivo”, kazala je književnica Daša Drndić. 

Odgovarajući na pitanja o novom romanu “Belladonna”, rovinjska spisateljica objasnila je svoju poetiku patchworka i stavljanja različitih popisa u knjige. Priznala je i da naslovni lik Andreasa Bana ima nešto njezino. “U starosti oba spola postaju sličnija, a u Hrvatskoj žive jednako bijedno”, našalila se i požalila provokativna spisateljica. Uz sudjelovanje publike, govorilo se i o kreativnom pisanju, revoluciji, Karlu Marxu. 

Ona je efektno zaključila večer izjavom: “Ne znam kako i zašto pišem, ali znam da od pisanja ništa ne zarađujem”. 


S. KEKEZ

SRPSKA ZAMJENA TEZE U JEZIKU MRŽNJE i MEDIJSKE PAŽNJE


Dugo je već kako patim kao vrag u paklu nepravde. U ratu mi stradala obitelj, poslije rata poumirali preživjeli članovi. I sam, tek napola sam živ. Granata razvalila očevu i bratovu kuću. Tri brata od ukupno nas petorice ranjeni, dvojica invalidni. Izginuli prijatelji. Preživjeli se vuku na štakama kao i ja koji sam preživio moždani udar. Umrli mi na pravdi Boga dragi ljudi kao general Mehmed Alagić i Armijski general Rasim Delić. Uhapsili mi i na šest mjeseci zatočili dragog časnika Armije BiH – generala Jovana Divjaka...

        Triipol godine bez ikakve krivice bio sam u agresijom nametnutom ratu gladan i žedan. Uzimao stotine izjava unesrećenih koji su prošli džehennem bosanskog Podrinja, Višegrada, Bratunca, Vlasenice, Srebrenice, Pilica, Batkovića, Brčkog, Bosanskog Broda, Prijedora, Manjače, Heliodroma, Dretelja, Grbavice, Vogošće, opkoljenog Sarajeva – za Državnu Komisiju za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima.

        Bez presude umrije šugavi Milošević koji je vodio zločinačko kolo nošenja moštiju i kostiju, raspirivanja zla, ubijao i najbolje osobne prijatelje. Skoro desetljeće sa Međunarodnim sudom za ratne zločine u Ruandi i Jugoslaviji u Haagu, sprda se četnički vojvoda Vojislav Šešelj. Izruguje se sudijama pojedinačno. On je pravnik i zna svoja prava! Samo što je došao na Sud usrani i upišani đeneral Mladić – Sud mu je povrijedio sva prava i sve procedure! /Jel te, molim vas!/ I Međunarodni sud mu ispunjava želje. Đikanu, pesniku, književniku, humanisti, lekaru i prvom predsed/n/b/iku Radovanu Karadžiću – također. Dvadeset godina čekamo da uhapse kljusinu i četničkog gorogana Gorana Hadžića! Ne razumijem kako živ dočeka hapšenje tupavi Milan Martić koji je poslao Orkan na Zagreb i lijepu im njihovu! Kako hladnokrvan čovjek – Šljivančanin – oficir Jugoslavenske armije /90/ dana artiljerijski razara i satire Vukovar, a potom za razonodu ubija ljude na Ovčari.

        A svi su zaslužili tek toliko pravde, pravnih procedura i prava: Da ih se postavi pred streljački stroj, dakle: upravo onoliko koliko su kao egzekutori najbrutalnijih zločina poslije Drugog svjetskog rata u Europi – sami dali svojim žrtvama u Srebrenici, Žepi, Trnovu, etc. Dakle, da stanu pred strljački stroj s automatskim naoružanjem.

* * *

        A onda se dogodi ono što srpske medije posebno pogodi! Međunarodni sud na čiji su se račun tako rado i sami sprdali stajući na stranu svojih zločinaca – donese Odluku i oslobodi krivnje hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača! Ljudi se 16. studenog 2012. vratiše u Hrvatsku i bijahu dostojno dočekani. Njihov odvjetnik Ante Nobilo nedvosmisleno reče, bit će  kaženjni odgovorni za svaki zločin! Jer, odgovarat će konkretni počinitelji zločina! Zločini ne mogu ostat nekažnjeni! Niko nema pravo raskućiti i ubiti nevina čovjeka na njegovome kućnom pragu u njegovoj zemlji, ili, proliti krv na Plitvicama o Uskrsu! Razoriti Ravno! Razoriti Vukovar! Spaliti Konavle! Dubrovnik! Navaljati balvane preko putova u svojoj zemlji?!

        I, laknu mi prvi put u posljednjih /20/ godina! Obradovaše me lijepa i dobra, čestita lica generala Ante Gotovine i Mladena Markača! Ništa nema takvo svjetlo kao PRAVDA! Evo ih dočekuju na zagrebačkom aerodromu, kako je i pristojno dočekivati svoje prve heroje i branitelje od najvećih i bezumnih dušmana, s bombama – bombicama, pištoljima – strojnicama, s kamama, žicama i orkanima.

* * *

        Eh, sad!

        Nema ovdje ni govora o jeziku mržnje. Moji najbolji prijatelji i nadalje su Hrvati i Srbi: Boško Kućanski, Jovan Divjak, Dragoljub Đuranović, Vaske, Mirjana, Tomislav Zombra, Mladen Zorko, Bojan, Mile, Miro, Steffi, Ivan... Neću da nabrajam... pa potom Fatko, Juso, Nedim, Nijaz, Edo, Omer, Mihad..., a nemam ništa protiv ni mojih bivših hanuma... Doduše, one možda imaju protiv mene! Ali sam dobar sa svakim od svoje troje djece i troje unučadi!   

        Ljudi koji nisu bili u ratu – o ratu ne znaju ništa. Jedino što realno mogu, mogu se javiti Milomiru Mariću u Ćirilicu, predložiti mu da ih uvrsti na spisak za berbu srpskih malina /najboljih na svetu/ i planirati da počnu proizvodnju najkvalitetnije maline za maze tatine i maze mamine.

        E, onda će moći da mažu i da se pomažu. Zajedno sa Rusima, mada to, eto, kažu: Švajcarci rade u komprimiranom obliku. Komprimati su sve manji i postali su tek miris, pa Švajcarci okolo kruže u rojevima i mirišu srpske maline dok istovaraju gajbe na pijacama.

* * *

        Tada srpski mediji digoše i dževu o dvostrukim mjerilima kada je riječ o presudi hrvatskim generalima – suđenim za udruženi zločinački poduhvat – kojega, po svemu, eto nije čak ni bilo! Hrvate oslobađaju, a Srbima sude! Hrvati i Srbi nisu isti pred Međunarodnim sudom! A, dakako, ista su imne/djela! Jer, zar nije jednako razarati, balvanizirati i otimati zemlju, kao i braniti ju!?

        Nakon dva-tri dana se smiriše i čak, počeše da podilaze Međunarodnom sudu u Hagu. Da li je moguće da nisu razumjeli šta se definitivno događa, da su o sebi definitivno dali stvarnu sliku?! Da će konačno dobiti po guzici zbog tragedije koju su napravili Slovencima, Hrvatima, Bosancima, Albancima! Tek se Toma dosjeća i svoj SANU podsjeća!

* * *

        Tek tada skontah: pa moj jezik je – jezik mržnje! Ali, kako nemam ni mirovinu mogu me uhvatit za hepek i ugostiti u Ševeningenu! Ovako nepokretan, ionako živim u mome stanu kao u pritvorskoj jedinici, što reče moj prijatelj Nijaz Alispahić, kada mi donese vrelu zeljanicu! S druge strane, uvijek mogu ispuzati pred kuću s automatskom puškom i tromblonskom minom i slušat kako u Hypo Alpe Adria Bank, pevaju na sav glas: Milorade, bekrijo, sve si pare popio, popio si sve do banke, steram ti ga majke... Popio si sve do banke... – ali, ne! Zeznuo sam: to je pesma iz Petrijinog venca... filma snimljenog prema romanu jednog drugog Dragoslava Mihailovića koji je pisao Kad su cvetale tikve iFrede, laku noć.

        Pesma je za Milorada, rudara zle/loše sreće, rudara koji je volio kafanu i žene, a do svoje smrti kopao ćumur u zemaljskoj dubini Srbije, jer tamo su buržujski rubini! Halali, Milorade, dobra rudarska i bekrijska dušo! Oprosti, sjajni Pavle Vujisiću i Mirjano Karanović – sušta dobroto i ženska ljepoto. Kakve veze vi možete imati sa Dankom Popovićem i Knjigom o Milutinu u petnaest izdanja?! Sa Đoletovom kvazipatriotskom: Ne lomite mi bagrenje... Crvenim kraljem Ivana Ivanovića ili srpskom stvarnosnom prozom, uopće? Ali ste došli u konkretan odnos i uporabu – upotrebu čovjeka/Aleksandar Tišma/?

        Gdje da toj rugobi nađem početak i kako da sagledam kraj?!

        Sve stoji u tekstovima i knjigama Danila Kiša. U Času anatomije, ponajbolje, kao u Sava maali.

        Još ranije i bolje kod Vidosava Stevanovića: Konstantin Gorča, Nišči – otopljeni u srpskom jeziku... Doista, neki narodi zakrvavljenih očiju žive književne likove svojih pisaca. Prelijeću zakrvavljenim nebom kao Periferijski zmajevi. Potom, nestanu u Carskom rezu. U nekoj kanti za medicinske otpatke. Ne ostane od njih ni traga tokom Putovanja na Helgoland, dok traže U Andima Hegelovo telo – Radomira Smiljanića. Kao izlaz ostaje Ljubavna ispovest Sofije Malovrazić i prvi prijevod Hitlerovog Mein Kampfa na srpski jezik – istoga autora ili tek, niz Fascinacija Pavla Ugrinova /radi literarnoestetske uživancije/.

* * *

ČINJENICA da Srbi i njihovi mediji izjednačavaju GOTOVINU, MARKAČA, ADEMIJA i ŠEŠELJA, MLADIĆA, KARADŽIĆA, HADŽIĆA, i očekuju da i njihove junake Sud oslobodi krivice, ima PANDAN SAMO U VELIKOSRPSKOM LUDILU.

* * *

Studenoga, anno Domini, 2012.        

Atif Kujundžić



INTERVIEW: JOSE SANDOVAL




Razgovarao: Zlatan Gavrilovič Kovać


INTERVIEW: JOSE SANDOVAL


-         Na početku je teško. Teško je nekoga potaknuti na razgovor. Ja bih zato krenuo onim lakšim putem i htio bih da nam date jedan pregled  Vašeg političkog rada, i da kažete nešto o putešestvijama Vas komuniste?!

SANDOVAL: Najprije bih htio da prenesete pozdrav svima koji čitaju vaše novine.

U ovom trenutku moga djelovanja ja sam počasni član KP Španjolske, zatim obavljam dužnost predsjednika Instituta za marksistička istraživanja, što je također velik dio moga posla. To je institut koji se bavi proučavanjem, istraživanjem i širenjem marksističkih ideja, teorije, filozofije itd. Najzad, ja sam i direktor časopisa “Naša zastava”, pa i tom poslu posvećujem dosta vremena. Kao što vidite, može se reći da svo svoje vrijeme i svu svoju energiju ulažem u rad KP Španjolske, u teorijski rad, u napor da se razvija Marxovo učenje i da se omogući širokim masama da shvate to učenje, onoliko koliko mi tome možemo pridonijeti.

Što se pak tiče mog života, mojih putovanja, to je vrlo duga priča i mogu vam reći da se od svih svojih putovanja najintenzivnije sjećam onih koja sam prošao za vrijeme drugog svjetskog rata. Nakon poraza Španjolske Republike, otputovao sam u Sovjetski Savez, gdje me je zatekao drugi svjetski rat. Ondje sam kao dobrovoljac stupio u vojsku, to je bio specijalni bataljon španjolskih dobrovoljaca, a nakon toga sam prešao u partizanski pokret. Bio sam partizan u Poljskoj, Čehoslovačkoj, u Mađarskoj. Prilično sam se naputovao u svom životu, a moja prava putovanja više su miroljubivoga karaktera. Živim u Madridu, ali često putujem po socijalističkim zemljama, a povremeno odlazim i u Francusku, Italiju, u Njemačku. Sada mi je jako drago što se nalazim u Jugoslaviji.

-         Mnogo se govori o tzv. krizi marksizma i diskusije o toj problematici obično se kreću u dva smjera: dok jedni osporavaju tezu o krizi marksizma, drugi krizu marksizma proživljavaju. Ne znam koliko je moguće pomiriti ta dva divergentna stajališta?!

SANDOVAL:Čini mi se da je ovdje potrebno jasno odrediti što se podrazumijeva pod rječju kriza, a što pak pod rječju maksizam. Mislim da se marksizam sam po sebi općenito razvija posredstvom kriza. To je jedna stara postavka o kojoj je i Labriola govorio. Marksizam valja shvatiti kao jedan složeni svjetonazor koji je vrlo otvoren i u isto vrijeme naučen.

Marxovo djelo pogled je na svijet čovjeka koji je živio u određenom povijesnom razdoblju i u određenoj povijesnoj situaciji, tako da nije moguće tvrditi da njegovo djelo u izvjesnoj mjeri nije opterećeno problemima svoga vremena. Nas odvaja čitav vijek od smrti Karla Marxa, čitavo razdoblje burnog razvoja i velikih promjena u svijetu. Za to vrijeme se razvijao i sam kapitalizam, a i radnička klasa.

-         Oprostite što vas prekidam, ali, kada je riječ o misaonom razvitku Marxa, valja također naglasiti tu tijesnu povezanost Marxova indivdualnog i općedruštvenog razvitka. Ili, mogu to iskazati na neki drugačiji način: svaki je susret marksizma s proleterskim pokretom i njegovim problemima uvijek nužno donosio preinaku i dalji razvitak teorije. Te promjene, dakle, idu kontra jednog hipostaziranog tzv. „istinskog“ marksizma, marksizma iznad povijesti same. Tu jednostavnu metafiziku stvarni razvoj marksizma uvijek samo opovrgava.

SANDOVAL: Slažem se s vama. Htio bih nešto reći o tom autentičnom marksizmu. Marx je više puta u tijeku svog života mijenjao mišljenje o određenim pitanjima, pa govorimo o mladom Marxu, govorimo o zrelom Marxu...o starom Marxu...

SANDOVAL: ...da, o starom Marxu. Dakle, njegova se misao očito razvijala. Kada je riječ o autentičnom marksizmu, mislim da treba uzeti osnovne Marxove postavke, naročito njegov pogled na svijet, recimo njegovu materijalističku koncepciju povijesti. U vezi s time mislim da se u suvremenim društvenim znanostima nije pojavila neka postavka, koja bi poboljšala rezultate do kojih je Marx došao. Neobično je značajan i Marxov rad na „Kapitalu“, odnosno njegove analize biti kapitalizma – to je značajno jer se kapitalizam u proteklom razdoblju mijenjao, ali je to i dalje ostao kapitalizam. Na filozofskom planu važna je marksistička težnja da se izgradi komunističko društvo, društvo u kojem neće biti klasa, u kojem neće biti izrabljivanja, razbojništva i presije nad čovjekom – to bi, dakle, bilo komunističko, besklasno društvo.

Ma, kako se to nama danas činilo utopijski, to je jedna plemenita humanistička težnja na koju se vrijedi orijentirati, to je cilj prema kojem se trebamo kretati. Kretanje prema besklasnom društvu dugotrajan je proces koji možda i nema kraja.

Ovo o čemu sam govorio može se shvatiti kao osnova, kao osnovni momenti marksističke misli, ono što ostaje trajno. Druga je stvar što se neke Marxove postavke, neke pojedinačne analize, čak kada se radi i o samom kapitalizmu, da su neke od njih jednostavno zastarjele.

Kao što sam već rekao, kapitalizam se mijenjao i razvijao i stoga valja iskoristiti Marxovu metodologiju i pogled na svijet da bismo analizirali nove pojave u kapitalizmu, kao što su to u svoje vrijeme činili Lenjin ili Hilferding ili Rosa Luxemburg.

Možda nisam u potpunosti odgovorio na tako složeno pitanje koje ste mi postavili, ima li ili nema krize marksizma. Govorio sam o Marxovoj misli, a ne o marksizmu, a to su dvije stvari. Jedno je Marx, a drugo marksizam ili marksizmi.

Zaista, postoje marksizmi koji čak i isključuju jedni druge. Ponekad se tom pitanju pristupa suviše pojednostavljeno, pa se kaže da postoji ortodoksni marksizam, revizionistički marksizam, dogmatični marksizam, itd. Zaista, na osnovi Marxove misli razvijali su se različiti teorijski pravci, a trenutno se unutar tih različitih smjerova marksističke misli odvija izrazit proces ideološkog okoštavanja. Što se tiče političkih implikacija marksizma, mislim da ono što je zaista zapelo u krizi, je dogmatski marksizam, onaj koji je htio da Marxovu otvorenu misao zatvori u dogme, u formule koje su navodno pogodne za sva vremena, a to je u suprotnosti s Marxovom dijalektičkom, otvorenom teorijom.

Takvo čitanje Marxa zaista se nalazi u krizi.

Kao direktor Instituta za marksistička istraživanja koji se bavi istraživanjem i širenjem marksističke teorije i filozofije, Vi imate uvid u svu kompleksnost marksizma... Uspoređujući latinsko-američku varijantu marksizma s onim dominantnim tendencijama u evropskom marksizmu i filozofiji, očitavamo neke bitne razlike. Koliko su te različitosti plod uvijek konkretne analize društvenih procesa na tlu različitih socio-ekonomskih struktura? Odavde, dakle, slijedi pitanje o mogućoj sintezi i onim jedinstvenim elementima unutar te konkretne i konkretizirajuće različitosti. Je li pri tome ostajemo na dijalektici kao metodi i da li samo na dijalektici?

Pitanje odnosa spram države nije samo posebno pitanje. Postoje teoretičari koji upozoravaju na primjer da osvajanje državne vlasti nije ni dovoljan, a ni nužan uvjet za prijelaz u socijalizam. Dalje, pitanje diktature proletarijata...?

SANDOVAL: Najprije, želim reći da kao zajedničku crtu marksističke misli ne smijemo uzeti samo Marxovu dijalektiku. Tu bi valjalo uključiti i materijalističko tumačenje povijesti čovječanstva: zatim analize biti kapitalističkog načina proizvodnje i funkcioniranja kapitalističkog načina proizvodnje i funkcioniranja kapitalističkog društva uopće; zatim tu valja uključiti i ideju da kapitalizam nije vječni sistem već povijesni, prolazan i smrtan sistem; nadalje, tu je i težnja k izgradnji društva jednakosti i besklasnog društva itd. Mislim da ti momenti mogu služiti za sintezu raznih marksističkih struja.

S druge strane, jasno je da konkretne situacije u kojima se bore radnici i uopće čovjek, da te situacije imaju određene reperkusije na njihovu svijest, na njihove ideje, ideologiju, itd. To je jasno. Što se tiče samo države, kao što vam je poznato, naša KP se već odavno odrekla formule o diktaturi proletarijata. Može se reći da je Marx do koncepcije o diktaturi proletarijata došao uslijed nekih događaja u političkom životu Francuske, uslijed nekih poraza koje je pretrpio revolucionarni pokret u Francuskoj, posebno 1848. godine. Tada je on prvi put formulirao ideje o diktaturi proletarijata. Osim toga, treba reći da je sam Marx vrlo malo izričito govorio o diktaturi proletarijata, samo 2-3 puta.

Jedna je stvar diktatura proletarijata, a druga je stvar država. Ja mislim da se rukovođenje kapitalističkim društvom ostvaruje preko države. Mislim da radnička klasa, ili šire rečeno, radne mase, ne mogu prestati biti eksploatirane i potčinjena klasa, ako ne postanu rukovodeća klasa, za što je potrebna vlast, potrebna je država. Pri tom država može poprimiti različite oblike, ali je u svakom slučaju, za oslobođenje radnih masa potrebna vlast, rukovođenje razvojem društva u jednom pravcu, upravo u pravcu oslobođenja radnih ljudi. Teško je shvatiti kako bi se bez toga radnička klasa mogla obraniti od napada svrgnutih klasa. Čini mi se da sam odgovorio na vaše pitanje.

-         „Andre Gorz je teoretičar koji je u Jugoslaviji prilično popularan, a posebno je cijenjen u krugu naše kvazilijeve inteligencije. No, pozni Andre Gorz daleko je, vrlo je daleko od proletarijata. Štoviše, on odustaje od proletarijata. Ali, s njim se opet vraćamo na ovu temeljnu diskusiju o subjektu historijske promjene. Možete li nam iznijeti Vaše mišljenje o historijskoj perspektivi proleterskih pokreta u Evropi. Mi, naravno, imamo posebno u vidu Vaše veliko praktično političko i teorijsko iskustvo komunista.“

SANDOVAL: Počet ću od kraja. Ne mislim da u komunističkim partijama zapadne Evrope dijele stajališta Andre Gorza. Ova postavka da je proletarijat nestao ili da se nalazi u agoniji, mislim da nije istinita. Točno je da u zapadnim zemljama postoji kvantitativno smanjenje industrijskih radnika. Možda će se upotrebom nove tehnologije, npr. upotrebom mikroprocesora, taj proces smanjenja broja industrijskih radnika nastaviti i u budućnosti, ali to što se smanjuje broj industrijskih radnika ne znači da nestaje i radnička klasa. Mislim da se radnička klasa mijenja.

Marksisti, recimo, Deppe, Lefebvre, a prije svih Serge Mallet, sojedobno su pisali o tzv. „novoj radničkoj klasi.“ Mallet je dobro uočio onu činjenicu da radnička klasa postupno gubi većinu svojih vanjskih karakteristika koje je stekla u procesu svog historijskog pojavljivanja.... Jedini kriterij koji definira radničku klasu, odnosno mnogobrojne kategorije najamnih radnika, jest taj da one vrše produktivnu ulogu, a isključene su iz vlasništva ili upravljanja sredstvima za proizvodnju na kojima rade. Pojam „nova radnička klasa“ vezan je za najrazvijenije kapitalističke industrije razvojem procesa automatizacije, regrutiranje radne snage mijenja se, dakle, riječ je o najamnim radnicima koji su stvoreni s novim tehnološkim razvitkom i koji sudjeluju u procesu integracije u poduzećima.

SANDOVAL: Očit je razvoj onoga što mi nazivamo sektorom najamnih radnika, javljaju se novi slojevi najamnih radnika koji su danas vrlo zančajni u zapadnim zemljama. U vezi s tim nastaju diskusije među marksistima: što ovaj razvoj znači s klasnog stajališta, je li to nova radnička klasa, ili možda nova srednja klasa. Ja bih rekao da su ti novi slojevi dio radničke klase i zbog toga sam govorio da se radnička klasa mijenja, da ona nije homogena ili da je bar manje homogena nego što je prije bila, i da unutar nje također ima proturječnosti.

Ti slojevi se mogu konstituirati kao radnička klasa – da bismo izbjegli onaj čuveni termin „radnička klasa za sebe“, kada se podudara na jednom zajedničkom projektu preobražaja. Mislim da se upravo tu konstituira čitav taj konglomerat najamnih radnika u radničku klasu, a to čini i ulogu subjektivnog faktora, koja je od prvorazrednog značenja.

Čini mi se da je ostalo još dijelova pitanja na koje bi trebalo odgovoriti, no pomalo sam se izgubio jer postavljate isuviše duga pitanja s previše potpitanja. U svakom slučaju, ja mislim da proletarijat nije nestao, da se radnička klasa mijenja i proširuje, da se pojavljuju novi odredi proletarijata u zemljama Treećeg svijeta, gdje se kapitalizam počinje razvijati. Dokaz za to je činjenica da se tamo razvijaju velike borbe antiimperijalističkog karaktera, koje se zalažu za razvoj u usporedbi s kapitalizmom, odnosno za društveni preobražaj.

Čini mi se da je suviše rano da se oprostimo od proletarijata, čak i u Zapadnoj Evropi. Trenutno je Evropa u dubokoj krizi, a ekonomska kriza uvijek nosi sa sobom ideološke elemente razaranja, otuđenja, demoralizacije, ali pretpostavljam da će se i to prevladati.

-         „Vi ste, dakle, veliki optimist. Ali, ja bih spomenuo dvije indikativne činjenice, koje idu u prilog pretjeranom optimizmu: u Evropi trenutno ima trideset i pet milijuna nezaposlenih. Ili, uzmimo primjer Engleske. Nas gotovo zbunjuje podatak da je na posljednjim parlamentarnim izborima u Engleskoj veliki broj mladih ljudi glasovao za konzervativnu stranku Margareth Thatcher. Mi stojimo pred jednim procesom koji, uostalom i nije tako nov, a to je navala neokonzervativističkih ideologija i to posebno među mladim ljudima...

SANDOVAL: Mislim da su sve te pojave o kojima govorite točne, valjalo bi razmotriti svaku posebno, no čini mi se da ne možemo govoriti o nekom skretanju, ni javnog mišljenja, ni evropske omladine u pravcu desnice. Doista se nalazimo u trenutku velike ofenzive konzervativne ideologije, ali to su pojave koje su, po mojem mišljenju, izrazito povezane s krizom... Ja nisam optimist u pogledu krize i mislim da će ova kriza još dugo potrajati. Mogu reći da treba vidjeti hoće li nakon ponovnog uspostavljanja sistema, koji pokušava kapitalizam, doći do reapsorpcije nezaposlenih.

No, ja sam optimist u pogledu težnji, iako su one neodređene, a to su težnje da se živi u slobodi. Još nešto, tu je i osjećaj da kapitalistički sistem ne može riješiti probleme sadašnjeg svijeta već ih, naprotiv, zaoštrava. Danas se postavlja problem društvene promjene, a stvar je u tome da se ta promjena neće ostvariti, bar je to u ovom trenutku jasno, preko revolucionarnih raskida, a kakve smo imali 1917. u Rusiji ili u Kini 1949. godine. Mislim da treba sagledati neke duže puteve promjene i da treba svladati brojne prepreke. Jedna od tih prepreka jest problem jedinstva ljevice, tj. konkretnije, odnos između socijalista i komunista. To su veliki problemi, koje imamo pred sobom i koje nije tako lako riješti.

Što se tiče situacije u Evropi, teško je reći hoće li Evropa ići u pravcu desnice ili u pravcu ljevice, jer ima elemenata za obje tvrdnje. Možda bi se moglo reći da postoje različite oscilacije s obzirom na konkretne probleme s kojima se suočava svaka zemlja i prema tim oscilacijama će se orijentirati i glasačka tijela. Mislim da je u Engleskoj dosta jasno da se pobjeda Margareth Thatcher povezuje s problemom Falklandskih otoka i pobjedom u ratu. Jedan moj njemački drug govorio je da je poraz Socijaldemokratske stranke Njemačke uvjetovan, prije svega, njenom nesposobnošću da riješi nove probleme koje je pred tu partiju postavila kriza.

No, mislim da nema razloga da postanemo pesimisti. Kada ne bih bio optimist, i to u smislu historijskog optimizma, kako to mi komunisti kažemo, tada bih teško vodio život pun žrtvovanja, ratova, koncentracijskih logora i zatvora, koje sam pretrpio. Sada mi je 70 godina i nisam obeshrabren, niti se kajem zbog bilo čega, što sam prošao. Naprotiv, čini mi se da sam, onoliko koliko sam imao snage, dao jedan mali donprinos stvari ljudske emancipacije.

 

Prevela: Alica Rex

 

Nov 20 '12 · Oznake: interview: jose sandoval

TRIPTIH NA VIJEST

O

PADU

VUKOVARA



 

I.

GELER SVIJESTI

 

Prijatelji su zvali Poslali pjesmu

Poručuju da se nadam i čekam dan

Ni oni nisu znali kako da kresnu

Svjetlom Razuma Vjeru Okom Djeteta San

Ehom svijesti zbog palih u redove Stalih

Vjerom u snagu u Glasove Hora

 

Ubi me geler svijesti

Ubi me mora

 

Ubi nas geler svijesti Ubi nas mora

Rasprsnut Sunčev zrak Plavičast raskol mira

Smrti ledene dah u prasku eksploziva

Razdijeljen šutnjom Treskom Hororom laži

Želim da pukne Razum kao Zora

 

Ali u kalu zla pamet me nemušto traži

Ubi me geler svijesti Ubi me mora

 

* * *

 

II.

PJESMA

UBIJENOM VUKOVARU

 

Tako umoriše mene i moje u Vukovaru

Novembarski mi vjetar donio lišće u bradu

Ledena kiša i snijeg Pali u očne duplje

Noću zvone koraci i odjekuju šuplje

U tmini Katakombi

 

Od pojasa nadolje ležim pod kućnim zidom

Tako osjećam kostima to što ne mogu vidom

Više ne čekam tu sam između rasprslih bombi

Između sleđenog neba i smrada Katakombi

S odbljeskom šljema u oku

 

Palom i nepokretnom zauvijek mi se spava

A tlo od gusjenica i praska podrhtava

Kiša se sliva i oblikuje ledenu koru

I moje snove pretvara u smrtnu moru

U zvižduk cijevi

 

Zorom u kapijskoj mreži Sunce pauka gađa

Dunavom plove sjeni šlepovi i Bijela lađa

I stati neće idu do Novog Sada

Niko ne želi istinu Mrtvoga Grada

Ostatke luđačkog pira

 

Rastopljen suncem i kišom ispran s kosti

U duboku i dobru zemlju tonem s olakšanjem

Moj neolitski predak duboko usnuo bunca

Hoću li Golubice ikad doći do radosti

Znaju li oni uopće svoje stanje

Položaj Zemlje Mjeseca i Sunca

 

* * *

 

 

 

 

 

 

III.

PISMO

PRIJATELJU

 

* * *

Damiru Dardaliću, vukovarskom zatočeniku

u katakombama tokom 90 dana artiljerijskog

razaranja Vukovara, a potom – zarobljeniku

srpskih bandi i zatvoreniku raznih zatvora

u Srbiji.

* * *

 

Još sam veoma vješt navika iz ranijih ratova

Slažu mi se i riječi u stihove i slike

Poražen svojom moći izlazim iz navike

Da budem himničan svečan i zanesen

Konačno sam izgubljen i potresen

 

Prljav od straha i praha i izmeta u jami

Skriven od sebe sama Oslijepio bez daha

U meni ljudskost trne i osveta mami

Ledenim vjetrom smrti i korijenjem straha

Pun gorčine i strave Ne znam put do jave

 

Od praznine sazdan i Sleđen od strave

Otvorenih očiju Raskoljene glave

Znam da oni slave zbog njih plačem

Zar će nepravda pobijediti mačem

 

Red je da sine Poslije gorčine

Ko mačem Zlo Čini od mača i gine

 

* * *

07. prosinca/decembra, anno Domini, 1991. 

Atif Kujundžić

Nov 19 '12

SREBRENICA JE URNA OD SREBRA ISKOVANA ZAUVIJEK

U

DUBINU
U
OBILJE I U TMINU
ALEGORIJE
PO
SLIKU
ARGENTARIJE I BONAVIJE
1995.

* * *

MERSAD BERBER
SREBRENICA
ili
KENOTAF
SEKUNDARNIH i TERCIJARNIH
GROBNICA UMORENIH 

* * *

MOŽDA
IZLIŠNA
NAPOMENA

* * *

        Niz Berberovih velikih alegorija o Srebrenici, kao i niz drugih slika, crteža, studija, uključenih fotografija, možemo gonetati kao jedinstvenu alegorezu – prikaz ili alegorično tumačenje nedjela srpske vojske u Srebrenici srpnja, 1995. godine. Tako će nam postati razvidno i učinjeno da bi ostalo skriveno, dublje od onoga što nam same slike, crteži, studije i alegorije vele jer, u tragediju epskih razmjera s karakteristikama antičke tragike mudri slikar Mersad Berber uvodi Dedala i Ikara, slavnog grčkog umjetnika i njegovoga sina ništa manje slavnog letača prema Suncu koji će pasti u more kod otoka Doliha.

        Riječ je o terminima antikne retorike koji je upočetku označavao i cijeli metaforični rečenični niz što je omogućavalo da o istom duboko progovore i sasvim različite pojedinosti, ali i umjetniku da strahotu, banalnost, brutalnost i grozotu tragedije uopće ne izgovori, da ne padne u kal i rugobu, a da progovori ljepotom o bolu, gubitku, patnji.

Nije moguće ne uočiti, kako je

MERSAD BERBER

veliki majstor likovne alegorije kao načina umjetničkog govora i alegoreze kao konačne slike koju iz stranice u stranicu iz prizora u prizor idejno i neposredno gradi kroz ovu jedinstvenu

KNJIGU
ostvario veličanstven umjetnički doseg
SREBRENICA JE URNA OD SREBRA ISKOVANA
ZAUVIJEK.

* * *

NASLOVNICA
i
SLIKARSKA
PALETA

* * *

        Osim karakterističnih likova u prvom planu, likova sa starih slika ili iz zaboravom prozuklog sjećanja u drugom smeđe i sive intonirane sjene iz koje izbijaju njihovi tužni i duboko začuđeni pogledi preko izbijeljele konjske lobanje, u donjem lijevom dijelu slike iznad naslova – SREBRENICA – realistička je slika Berberove slikarske palete.

        Snažno i nedvosmisleno slikarska paleta Mersada Berbera udara u svijest gledatelja kao u raskoljen ljudski mozak. Zbunjuje snagom oblika i boja i pitamo se, misli li slikar paletom do te mjere, pa mu mozgom, umom postaje?

Kasnije,
vidjet ćemo, kako se slika palete, kao lajtmotiv, osvježivač pamćenja ponavlja i vraća nas na polazište: slikar, dakako, misli paletom, govori crtežom i likom, lapidarnim smislom sjena i planova, crtežom, slikom, kompozicijom i slikarskim sredstvima, slikarskim jezikom.

Slikar je odavno dosegao nivo pa mu je svaka slika i svaki lik univerzalan progovor o čovjeku i njegovom tragičnom usudu.

Na drugoj strani knjige piše SREBRENICA, a na trećoj je samo slikarska PALETA prekrivena zemljasto smeđim i crvenim bojama koje na periferiji palet izlaze u mrkosmeđe i crno. I naziv  SRBRENICA i slikarska PALETA

su na crno toniranoj podlozi tako da se jedno s drugim nameću kao sinonimi.

        Na četvrtoj i petoj strani i opet na crno toniranoj podlozi su vojnička cokula i ljudski lik s naslovnice nagnut nad slikarsku paletu s nešto sjaja u desnom oku, možda sa suzom koja još nije potekla da ovlaži boju na paleti i da poteče krvavo blato u koje već tone u tminu podloge.

        Etc.

        Šesta i sedma strana, isti ljudski lik /pouzdano s rukama koje su vezane na leđima/, pogužvanom i markiranom odjećom po strani, parom rašniranih vojničkih cokula umazanih blatom, lijevom vojničkom cokulom u donjem dijelu prvoga plana, s polomljenom košću potkoljenice koja viri iz duboke cipele i listom graba koji se zalijepio na mokru površinu luba cokule i mokrim platnom naboranim na drvenu držalicu neke zemljoradničke alatke, netom prije.

Dalje,

isti ljudski lik prosijede brade i brkova, sa sjajem ili suzama u oba oka, bradom je naslonjen na srozano platno na drvenim oblicama, očito ispražnjen od života i smrti, od želja i strahova,

oko njegove čvrsto oblikovane glave i kultiviranog izraza lica je šuma, stabla, raspucale kore na stablima,

a
na jedanaestoj strani su stihovi

 ABDULAHA SIDRANA

Neka se
Uz Božju pomoć
Sastave i smire
Sve
Od svijeh vremena
Srebreničke duše
I
Duše ove naše
Žalosne i mrtve

Sa živim dušama
Svih naših mrtvih

 * * *

        Iz tmine vremena izbija kolaž ljudskih lica i poprsja, nišana, lobanja i lešinara, središnji lik u rukama drži urnu brižljivo i majstorski iskovanu od srebra, likovi bistrih očiju, čistih i zategnutih lica, snažnih i inteligentnih izraza orijentirani su u nevidljivo centrište zajedno s blistavim očima Roma Beriše, očito, zatečeni istim usudom.

        Nesumnjivo motiviran tom snažnom slikom Abdulah Šarčević ispisuje Hermeneutiku patnje iliantropologijsku katastrofu koju kao svoj milenijski usud vuče Bosna, bez dvojbe otkrivajući Camusov lirski moralizam kao izraz one nesretne svijesti koja porađa dvojbu, riječi nade i strahovite nade ljudi osamljenih u svojoj sudbini.

        Bosna tako postoji i tako se otima svakoj filozofemi, opstajući u ekspresiji bez koje bi istina izgubila svoju vrijednost a Bosna istinu i sposobnost umnogustračavanja u životu naroda, kultura i konfesija.

* * *

Ono veliko i ljubav prema velikom ne treba veliku zemlju.
Zato je potrebno da izaberemo slobodu!
Da izaberemo Bosnu, da krenemo na žalobni put prema Srebrenici, u Argentariju, u Bonaviu.
Birajući Srebrenicu:
Biramo pravdu, jezik morala i ljepote.
Zapisat će,
Mersad Berber u svom atelieru, 26. 10. A. D. 2009.

 * * *

Slijedi slika:
VELIKA ALEGORIJA O SEBRNICI

        Bije minulo vrijeme iz raspucalih zidova, boja žbuke, kreča i kamena, postaje boja tjelesa odsječenih ruku, izvijenih tijela, istegnutih konjskih tijela i zvjerskim strahom izobličenih pogleda, starih obiteljskih fotografija, okeranih ženskih marama, naprslih stubova, sivila zemlje i neba.

 I
tek
poslije svega toga glavni naslov:
MERSAD BERBER
SREBRENICA

 TEMPO SECONDO
POŠTANSKE RAZGLEDNICE BOSNE
A. D. 1995. – 2008.

 VELIKA ALEGORIJA
O
SREBRENICI
A. D. 1998. – 2009.
NOCTURNO U ARGENTARIJI
A. D. 2009.
E&A
ZAGREB
MMX

 * * *

MALA ALEGORIJA I.
SREBRENICA, A. D. 2009.

        Uz poznate likove, poglede i izraze, konjske lobanje i platno vjetrom uzvitlane a razmotane čalme, uz posmrtnu masku i vertikale koje asociraju na monumentalne nišane, u sredini gornjeg dijela slike, kroz tri plana površine prorasta bosanski ljiljan – lilium bosnum, i što je najinteresantnije na slici se vidi njegov rizom – podzemni korijen kojim se ova biljka nevidljivo širi i razmnožava ispod površine zemlje i zbog čega je ne mogu iskorijeniti ni kada to namjeravaju! Na desnoj strani, vertikalno je postavljena stara obiteljska fotografija sa nekog teferiča i svi likovi su duboko unijeti u neku mudru riječ, u sebe i svoje živote.

RIJEČ
je o nizu malih prizora na koje se u biti oslanja
VELIKA ALEGORIJA.

 * * *

PA
JOŠ
JEDNOM
kao sebi halaliti
ONIMA KOJI SU PRESELILI
HALALIMO.

 * * *

SREBRENICA
* IGOR ZIDIĆ: SREBRENICA OD SREBRA, SREBRENICA OD
MRAKA /Berberov zagrebački kenotaf za 
umorene u Argentariji/
* ABDULAH SIDRAN: SREBERENICA, 11. 06. A. D. 2007.
ĆAZIM SARAJLIĆ: ZAPISI SVETOG GRADA NA KRAJU SVIJETA
* WILLIAM HAGLUND, antropolog
EDWARD LUCIE-SMITH: OSAM PJESAMA SREBRENICA
MERSAD BERBER: ZAPISI IZ ATELIERA, A. D. 1996. – 2009. GODINE.

 * * *

MRTVI ROM BERIŠA
A. D. 1983. – 1984.
ŽIV SASVIM

         u banjskoj kupci, obilnoj pjeni i užetom preko ruke i noge, za masažu, s raskošnim brkovima, širokim osmijehom i bistrim očima, mišićavim gornjim dijelom tijela naspram crne keramike i krvavocrvenih fuga. Je li to san ili slutnja, alegorija? Jasna vizija? Snatrenje o apatridima koji nikad ne mogu zalutati?

Noć prije ili san poslije pokolja?

 * * *

IGOR ZIDIĆ

SREBRENICA OD SREBRA,
SREBRENICA OD MRAKA

Berberov zagrebački kenotaf
za
umorene
u
ARGENTARIJI

 * * *

        Zlato pripada Suncu, srebro Mjescu – ponovit će Igor Zidić riječi K. Pongrcza – I. Santera, izCarstva snova i dalje: ... u arapskim sanjarnicima zlato znači muškarca, a srebro ženu... /Isto./ Ali srebro donosi Noć, nakon što usnije Dan. Dakle, antropologijski shvaćeno ovdje se dogodilo zlato protiv srebra i srebro protiv zlata do uništenja koje od ranije znamo pod imenom genocid.

Srebrenica – Argentaria – Bosna – Srebrena
BONAVIA
DOBAR ŽIVOT

         Osim svih simboličkih značenja srebra kao mjesečeve rude, Argentaria je nataložila puno povijesnih i kulturalnih identiteta jednoga preko drugoga. Svako je donosio svoje i uzimao zatečeno, radi čega je mahom i dolazio i tako su postajali njezini i njezinim bitnim dijelom i sadržajem Iliri, Rimljani, Hrvati, posebno Franjevci, Sasi, Turci, Muslimani, Česi, Poljaci, Sefardi, Slaveni, Austrijanci i niko nije imao predstavu kako se dolazeći daje da bi se uzeo i da se uzimajući ostavlja zauvijek. A tako nedvosmisleno traju rudarska profesija, franjevačka sakralna arhitektura, ostaci fortifikacija, islamskih sakralnih objekata i drugih konfesionalanih tradicija i njihovih susretanja. I ljudi kao živi, vječno izloženi dokaz kulturnocivilizacijskog susretanja, suočavanja i prožimanja, sve krvaviji iz generacije u generaciju, iz vremena u vrijeme, sve obezljuđeniji i otuđeniji u svojim sjećanjima.

        Sva srebrenička sučeljavanja nisu uvijek razgovjetna, naprotiv. Češće su nejasna i protivrječna, međusobno se imenuju i odriču, ali u Berberovoj umjetničkoj memoriji to su bitni elementi srastanja do univerzalnog življenja ili zločina, Bogu hvala općeg i tako Jednog i Jedinstvenog umjetničkog tragičnog govora i iskaza. Zato njegove slike i ne moraju biti buldožeri koji izgrću i prenose kosture, njegove slike mogu biti refleksi npr. grčke, a tako i općeljudske tragedije danas kada je na jedinstven način za život organiziran svijet. Berberove slike i jesu izvrsne alegorije koje srastaju u alegorezu.

* * *

        Tamo gdje ljudi i ne znaju šta se događa sa njima, umjetnici upravo zato imaju svako i apsolutno pravo, makar reći svoje. Radosna, toponomastički razvidna – reći će Igor Zidić – gdjekad sumorna, no i vedra, povijesna, kulturalna, gospodarska, konfesionalna – živi na uvijek istim temeljima, od svojih početaka i ljudi traju saobraženo i sebi primjereno.

SREBRENICA – POSTMODERNA.
SadA.
Naučnim djelom Postmoderna i genocid u Bosni dokazali su Bartol i Slaven Letica, u knjizi koju je objavilo Hrvatsko sociološko društvo. Definicija genocida doživjela je bitnu promjenu.
SuvremenicI.
Trebao bi bi biti čovjek koji znA.
JESTE POSTHISTORIJA.
U
PRIMJERU
MERSADA BERBERA
jeste riječ o životu
IN
CONTINUO
o
relativizaciji životnog smisla i perspektive, dakle, možemo razumjeti
ZAŠTO NISMO RAZUMJELI LAPIDARNOST LIKOVNOG GOVORA:

* * *

Ušutimo na tren zbog žrtava sile i zle voljE.
PIĆE JE SASVIM JEDNAKO BEZUMLJU.
SUGLASIO SE IGOR ZIDIĆ ILI NE.
Pijani Đeneral i Opijena Vojska Republike Srpske o Petrovu dne,
anno Domini, 1995.          

        Slijedi berberovski nedužna istegnutost čistog i zdravog muškog tijela iz masovne grobnice pune pogužvane blatnjave odjeće i izlomljenih udova. Svakom žilicom potencijalne snage otkrivanja lica i pogleda koji kazuje: ovdje sam, nedužan i živ uništen zlom voljom onih koji su me znali, sada iz mene zrači smrt.

        Pa slijede Berberovi unezvijereni i slomljeni bosanski konji, njihova anatomija i prokasavanje kroz ništavilo postora i likovnog jezika jednog vremena koje ignorira život i ljudskost, životnu snagu i radost.

MERSAD BERBER ZA TO IMA SRCE I INVENCIJU I UMJETNIČKO ISKUSTVO
MADA NIJE SREBROLJUBAC NITI JE IKADA PRIPADAO
Ovidijevom shvatanju argentea proles i argentea aetas
- srebrenom naraštaju i srebrenom dobu, niti snu o srebru.
/Rom Beriša, Arhiv, VI/

* * *

        Najstrašniji je umorni i osamareni bosanski konj. Kako je Berber iscrpljenog konja našao u iznurenim čovjeku i likovno izgradio tu vrstu izjednačenja?! To je njegova inventivna tajna, sadržana dijelom, možda, i u iskrivljenom, obrezanom penisu Roma Beriše čovjeka čija je čerga u Srebrenicu Bog zna kada doputovala, muškarca koji stoji spreman za smrt i svaku eventualnost, kao i u anatomskom prikazu muskulature, tetiva i nerava konja koji odlazi u laganom kasu rasterećen za kožu i tovar.

/Rom Beriša, XII, Arhiv V/

        Berberova neodvojivost ljudskog usuda od sudbine njemu uvijek bliske životinje, konja – snažno dolazi do izražaja na slici Isus iz Lozice I, A. D., 1980. Iznad Isusovog pasijom usmrćenog tijela s rukama prebačenim preko poprečnog dijela križa i klonule glave na prsa, su iskeženi zubi konjske čeljusti i oči izbezumljene, pune straha i nevjerice ispred zbivanja i stradanja, a ljudski likovi svjesni patnje klonulih tijela i tvrdih pogleda gledaju iz slike, sada svjesni da je sve iscrpljeno u samoj patnji i da svijet ostaje izložen osjećanju za narednu muku, kao da nikada nije mučen i izlagan patnji.

* * *

     Slijedi slika: Uz sonet Skendera Kulenovića, A. D. 1983., sa još jednim raspelom i likovima izmučenim svojim brigama do mjere da im tuđa muka više ništa ne znači, pa ni studije otrgnutih udova i masovne grobnice na topografskoj karti. Svijet i ljudski rod su umorni od života i više ne čine svjetove iz kojih su došli u likovnu umjetnost, čine  svijet likovne umjetnosti Mersada Berbera, svijet koji im ne želi biti zamjenom, nego tek, pukim artefaktom.

 * * *

        Studija krika, A. D. 1988/89. je slika umnoženih planova i likova projiciranih u različitim odnosima konjskih glava i lobanja, odjevenih u amalgamirane odore, ali i neodjeveni likovi izranjaju izberberovske tmice i različitim izrazima lica, očiju, usta i udova artikuliraju i odašilju svoje krikove – nesumnjivo, upravo u tmicu iz koje su izronili. Možda smo uistinu i došli samo kako bismo artikulirali krik u studiji Mersada Berbera, jer, upravo time se završava naš poralazak nemilosrđem ovoga svijeta.

* * *

        Rom Beriša pod nišanom, slika savršenog poznavanja i donošenja čovjekove anatomije u zahtjevnoj i rijetko ostvarivanoj ortogonalnoj projekciji slikarstva, s arapskim nišanom /čalma na vrhu/ i isti lik u trenutku prizivanja milosti ili smrti, očito više nemoćan da se od bilo čega osobno odbrani, očito bez želje da produži život i da podnosi zadatosti.

* * *

        Na Staroj fotografiji iz Sarajeva, Berber donosi niz likova /glava/ sarajevskih imama /onih koji predvode zajedničku molitvu džemata sa ahmedijama na glavama/ i mueezina /pod francuzicama ili povezanih maramama/.

        Izrazi lica su ispijeni, pogledi dolaze duboko iz njihove nutrine i iznose sjaj njihovih duša i života koji gasnu. Svi su dati u sivilu i neprozirnoj dubini vremena. Ispod glava arapskih nišana, sa satom koji pokazuje /5/ do /8/, tek prisustvo ptica pokazuje da je još jutro. Tek svijetli stranica sa kur'anskim ispisom, kao i bijela ahmedija i bijela brada imama koji se molitvi predaje, možda, posljednji put.

 * * *

        Velika alegorija o Srebrenici IV, u kojoj se pojavljuje improvizirano kentaur /pola čovjek, pola konj, homerski pripadnik divljeg naroda iz Tesalije/ koji donosi već viđenu od srebra umjetnički iskovanu urnu – pouzdano za tijela iz masovnih grobnica čija je naznaka u gornjem desnom uglu slike, ali i ljudsku figuru u porušenom zidu kuće. Ovu berberovsku kompoziciju otvaraju bjeline papira na lijevoj strani i knjigovodstvenog papira kao podloge na desnoj strani.

        Prozorske oči bosanskih kuća nazoče i konji spuštenih glava svhedoče. Tmica berberovskim kompozicijama daje konačnu mjeru. U sjedinama ljudskih vlasi i bljedilu čela i lica, ruku, oblikuje se svemoćna smrt.

 * * *

        Slijedi privatno pismo akademika Abdulaha Sidrana, te stihovi Melike Salihbeg Bosnevi i Abdulaha Sidrana, ali da se ne zna šta je čije autorstvo. No, kako je to dobio, to je Mersad Berber i donio u ovoj prelijepoj knjizi, naspram koje je monogo što, pa i nečije sutorstvo nevažno.

        Dijelom, Sidranovi stihovi su kao signatura dati na početku knjige. Drugo, uvjereni smo i nebitno je za ovu Berberovu GALAKTIČKU ZAMISAO. Zeleni bašluci i bijeli kameni među zemljanim humkama osvjetljavaju lica na mezarju.

* * *

Od dobra i srebra
Srebrenu i dobru
Ljepoticu
Srebrenicu – Srebrenici
Vratite!

Mrvu Pravde
I zrno Istine
Pronađite
Srebrenicu – Srebrenici
Vratite!

 * * *

        Slijedi slika nečitke signature /grafika?/, na njoj su žene kao sjene, imam i gologlav muškarac koji rukom otiskuje bijelim pokrivenu ženu. Ispred žena je stećak sljemenjak i mračan prostor organiziran vertikalno i horizontalno u kojem se nazire prisustvo arhitekture i vegetacije, ljudsko tumaranje kao u životu, tabut, nišani, učenje Fatihe s dignutim teškim i izrađenim rukama/šakama. Žene pod šamijom, krvava odjeća kao trag tragedije.  Lice, starog imama, mladih ljudi i žena različitih godina gledaju u vječnost, kao u svoju smrt, jedino pouzdano/izvjesno stanje koje će dosegnuti.

        Pa slijedi Bosanski apatrid u monologu spram nepravilnog, uspravljenog kamenog nadgrobnika kao jedinog svjedoka o njegovom životu i prolasku svijetom.

        Portret Sabire koja uči Fatihu prodire u promatrača suznim licem i izgubljenom dušom u očima, dušom kojoj je smrt uzela sve što je držala životom. Tu je i portret žene s iskrzanim listom kur'anskog ispisa kao još jedinim dokazom o osobnom identitetu – nominacija: Stari papiri! Serijal grafičkih listovaNa mezarju i Pred Tevhid, produžava sanažan umjetnikov dojam ljudske patnje i izgubljenosti, ispražnjenosti živih nasilno prekinutim životima.

 * * *

        Tada se pojavljuje Zapis o Dedalu u patiniranoj tmini iza imamove ahmedije i skrušenih likova na mezarju, a prizor zaključuje slika s ispruženim šakama... koje su više upit Bogu zbog praznine kojom su ispunjene poslije odlaska svih dragih i živih. Ispražnjeni ljudi prazninom oblikuju svoje pamćenje i ispunjavaju život koji su sasvim drugačije zamišljali.

 * * *

        Prije privatnog pisma Meše Selimovića iz Beograda, 16. IV, 1979., i fragmenta  pjesničkog teksta Abdulaha Sidrana, niz grafičkih listova presijeca srebrenički pejzaž Gabrijela Jurkića Bosanski predio iz 1950. godine, u zelenom sumraku – sfumatu – zelena travnata prodolina s bijelim stadom i konturom čobanice, lijevo je zelena pošumljena uzvisina, a desno grupa stabala, u visini je uskovitlano nebo. Očito, brzo se spušta noć kako to u planinama biva, naročito prilikom promjene vremena.

 * * *

U našoj Bosni
Izgubi čovjek
u jednom danu
Domovinu
Grad
U gradu rod
U zemlji zavićaj

 Onome se
Ko imalo poživi

Kao što meni
Zadade Bog

 Dogodi da dom
Od doma prag

Zavičaj i domovinu
Izgubi i dva i tri puta
U jednom životu

I nije mu preteško
Sabirati
Gubitke

* * *

        Slijedi više nečitko signiranih listova, osamarenih bosanskih konja, ljudi u staroj bosanskoj nošnji, razgolićenih torza, pokrivenih žena, ljudi u razgovoru s odloženim štapovima, žena uznesenih u bolu, ljudi koji razmotavaju ćefine /odijelo za mrtvace/, umornih konja koje teret na leđima nabija u bosansku zemlju, bosanskih umnih glava ispod ahmedije i svijetle odjeće oslonjenih na štapove.

        Pijačni prizori i mimohodi. Bosansko hrvanje u kajiš. Vođenje konja nekog uglednika ili ranjenika. Konture bosanskih kuća. Silhuete ljudi i žena. Konj u predahu na livadi. Ljudi na teferiču. Dobošari i čuveni. Vojnici iz austrijskih regimenti na odsustvu. Bosanska kuća i slikarska paleta kao otvoren mozak svega što pojedinačno i skupno Bosna jeste, dok iz berberovske tmine izranja srebrena urna majstorski iskovana u plemenitom metalu, a konji uz njisak, podižu svoje udrhtale nozdrve i iskežene zube, svoje velike oči iznad ljudskih glava.

VELIKA ALEGORIJA
MERSADA BERBERA
O SREBRENICI
nastavlja se dolaskom
DEDALA I IKARA
i
njihovim
PADOM NAD BOSNOM
kao
DOLASKOM HEROJA U SREBRENICU
1996. – 2008.

 * * *

OD SUNCA ROĐENI, KA SUNCU SU KRATKO PUTOVALI. 
BLISTAVI VAZDUH SU POTPISALI SVOJOM ČAŠĆU.

Reče Stephen Spender za oca i sina:
DEDALA i IKARA.

 * * *

Alegorije su u carstvu misli ono što su ruine u carstvu stvari.
– reći će
Benjamin Walter

 Naši antički heroji Dedal i Ikar, u bremenitom letu preko Bosne, prenijeli su na krilima ulomke istine, Osakaćeni torzo Bosne iz lapidarija Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Žalobna priča Melancholia Albrchta Direra, alegorija sjete i smrti, kod nas se zove Srebrenica.

Ikar će prizemljujući naći i fotografiju svoga vršnjaka
Rasim Buhića
crnobijelu i okrvavaljenu
na radnom mjestu Williama Haglunda,
antropologa, s poštovanjem,
koji je nastavio svoj rad na iskopu,
a Ikar se zadržava sa njim sleđen u užasu svoje mladosti.

* * *

Srebrenica je svođenje svega zemaljskog u polje ruševina.
- reći će Benjamin Walter,
a zapisati u svome atelieru
Mersad Berber, 12. XI, 2009.

 * * *

        Pa slijede slike nejasne signature, Ali je na jednom crtežu napisano, kako je riječ o tome daDedal u Ateni ubija Talosa. Prilozi koji slijede iako nejasne signature, predstavljaju slikarski jasnije i krupnije planova grimasa lica i položaja tijela u nominiranom činu Kenotafa u Srebrenici.

                 Slijedi ukratko prepričan mit o ocu i sinu, o Dedalu i Ikaru i na trenutke oni se ni najmanje ne razlikuju od ubijenih u privremenoj mrtvačnici Kalesija, kao da se pretvaraju u grobare iz Stupnice, u nišane i urne od keramike.

 * * *

        Berber donosi portret Dedala sa krilima od slikarskih platana ili odjeće ubijenih u Srebrenici, mada je nominiran kao Dedalov portret na Kreti. Tu je i portret mladoga Ikara na Kreti spremnog da poleti prema Suncu s krilima od krvave odjeće žrtava. Riječ je o zavidnom nivou likovnoga govora Mersada Berbera. Dedal i Ikar će pasti u Bosnu, u kal zločina iz kojega su uzeli materijal za svoja krila. Na početku svega za njihova krila bila je potrebna mrtva ptica kako bi mogli uzeti i povezati, voskom ulijepiti perje.

        Tu je i geografska karta Balkana sa skicom preleta Dedala i Ikara prema Bosni i razglednice sa karakterističnim detaljima, uključivo i let iznad žitnog polja u Pilicama.

* * *

Dolaze Berberovi zapisi o Padu nad Bosnom i njegova bilješka o Pilici u istočnoj Bosni, u jesen 1996. godine.

* * *

Duboka preko šest metara i dugačka više od trideset metara, masovna grobnica na poljoprivrednom imanju Pilica, bila je najteža za iskopavanje. Stalno gledam njihova lica, ruke i noge, zgrčene i sklupčane jedne preko i oko drugih, to je najteže. Noću, kad sklopim oči, ja ih uvijek vidim.

– reći će
Fernando Moscoso, arheolog.

* * *

        Dedal je dugo letio nad žitnim poljima Pilice, zapažajući razbacane i pokidane stvari zatočenika i prognanika, osobna dokumenta, odjevni predmeti, mrtvilo smrti i straha, predaj očaju i besmislu koji sila izvršava. Dedal dolazi i u improviziranu mrtvačnicu u kalesiji i primjećuje kako su pobijeni likovi sa bosanskih stećaka. Na iskopu u Potočarima. Dedal nalazi u blatu leševa antropologa Williama Haglunda okamenjenih i utrnulih blatnjavih ruku, sleđenog lica ispod šešira i iza naočara. U susretu sa Dedalom u antropologu Haglundu se budi stamena snaga protivljenja nasilnoj smrti i njihovi likovi šire ozračje života koji se neće dati. Oni se rječito gledaju preko polja smrti išaranog crveno-bijelim piketima i rječito snažnim rukama/šakama i očima/pogledima govore o Zlu, Smrti i Životu. William Haglund desnom rukom drži piket a lijevom lobanju i u truleži smrti kroz svoje naočare gleda u dubinu Života iz kojega, eto, mogu izroniti i takve stvari kao što je smrt u Srebrenici i na žitnim poljima Pilica. Haglund definitivno razmotava topografsku kartu samrtničkog pohda ispružen u masovnoj grobnici Pilice, gleda nađene osobne isprave i kao da grli i miluje nedužne mrtve glave žrtava dok se smrt bokori svuda oko njega, a Mersad Berber pravi sliku

 * * *

U POČAST WILLIAMU HAGLUNDU, ANTROPOLOGU KOJI JE DOŠAO U PILICE i SREBRENICU.

        Tada se pojavljuje i Ikar na iskopima upravo na vrijeme da vidi kako ubijeni pružaju ruke prema Williamu Haglundu kao svjedoku i spasitelju života, uglednom antropologu u moru usirene i skorene krvi. Više čuđenja pokazuju izbezumljene konjske glave nego obamrla ljudska lica.

* * *

        Na mezarju, u gomili svijeta kreću se bijele spodobe smrti i mrve slikarsku paletu života koju Berber tako nesebično nudi. Ikar je zbunjen prizorom na iskopu i krila mu padaju bez snage, u blato u usirenu krv ubijenih. Dedal se u Velikoj Alegoriji Srebrenica sada pojavljuje i kao kentaur koji iz masovne grobnice iznosi ubijene, iz obilja mrti i samrtnih tragova i konačno se pretvara u forenzičara s piketom u rukama.

        Berberovi crteži prizora iz Privremene mrtvačnice iz Kalesije su ogoljena smrt. Svi neprirodni položaji tijela, izobličena lica i očne duplje, iskrenute ruke, potrgana i krvava odjeća, oznake stavljene prilikom iskopa, najrazličitiji uzrasti od sasvim mladih do starih tragovi krvi i povreda, mrtvi iz masovne grobnice Zaklopača, Grobar iz Stupnice, nađene fotografije sa malom djecom, nišani i nišani, kao da sve plovi u krvi, zemlja koja se već uvlači u očne duplje, Bosanski predio poslije Gabrijela Jurkića – kao niz lica uključujući i Berberovo, kao niz fotografija od djetinjstva do zrelosti, kao zemlja i kao lopata – za otkopavanje ubijenih i kopanje kabura za ukop i bosanski konj pod teškim teretom usuda zemlje po kojoj se zove i u koju svojim stamenim nogama tone.

        Na ovim slikama, sve je umorno od smrti, tek vitalitet bosanskog konja sve podnosi i udahnjuje život umrtvljenom prostoru i prostoru mrtvih koji je obrisao život krvlju i blatom masovnih grobnica.

 * * *

        Dedal se još pojavljuje začuđen, zapanjen i obamro na grobištima. Bosanskim konjima pridržava uzdu, gleda prizore na starim fotografijama i iščitava tekstove. Rom Beriša je rastrgan između grimasa konjske glave i osobnoga kraja, mrtvi apatridi – sasvim su kao i svi drugi mrtvi ljudi.

        Ikar na iskopima gubi razum jer nalazi svoje vršanjake u uzletu života i mladosti, životne želje i ljepote. No, njegov pad istražuje William Haglund uz dužno poštovanje. Ikar obrće lobanje, on sklapa oči pred smrću, on očajava pred prizorima masovnih grobnica – pa, sve to, nema nikakve veze s letom preme Suncu, jer sunce je palo na zemlju.

        Kalesija, Improvizirana mrtvačnica, jesen 1996. godine, opsesivno je mjesto za Mersada Berbera, bazirano na izjavi Williama Haglunda koju je dao Međunarodnom sudu u Hagu:

 * * *

        Želim malo da popravim ovaj naš veliki i nesavršeni svijet – rekao je Haglund objašnjavajući svoj angažman na Međunarodnom sudu u Hagu. Želim uraditi nešto važno. Jednu jedinu stvar koja ima nekog istinskog značenja, prije nego što umrem. /William Haglund, antropolog/.

        I, tako zatječemo Dedala kako dignutih šaka uči fatihu, dok se leševi u improviziranoj mrtvačnici i dalje raspadaju i odlaze u ništavilo kako ga poimamo. Umnožen i ljudski prelijep Dedal pita šta se to moglo dogoditi, šta se dogodilo za tako porazan prizor na koji nailazi na svakom koraku.

        U Kalesiji, Improviziranoj mrtvačnici, javlja se Dedal kao svjedok ispred dostojanstvenog držanja bosanskog konja, svjedoči o svome sinu Ikaru, zbog visokog uzleta prema Suncu. /kakav je majstor anatomije Mersad Berber to je priča za poseban tekst, koji, jedva da bih umio naznačiti/. Glave mrtvih apatrida, varirane u istom izgledu i liku, različite su i iste. Svako od nas u njima se može naći, u stvarnosti i u snu. U životu i smrti. Tu su mueezini, imami, sugovornici pružene ruke. Ikar i Dedal su sada sa imamima.

 * * *

        Sljedeća, takođe nečitko signirana slika /grafika?/ posvećena je ženama Srebrenice koje uče dovu svojim mrtvima. U središtu slike je nišan sa mjesecom i zvijezdom /mada su poznati i primjeri stećaka s istim oznakama/. Uplakane žene umirene saburom pod šamijama i bijelim mahramama, u dimijama i dugoj odori, tvore tragičku scenu ambijenta Srebrenice u kojem više nema produktivnog muškog življa.

        Slijedi slika /nejasno nominira/ na kojoj su šake žene raširene i u prvom planu. U drugom planu su likovi žena čiji su profili okrenuti u smjeru raširenjih prstiju ženskih šaka. Prizor odiše dramatikom događaja u bliskom vremenu.

 * * *

        Slika donosi Portret Sabire M. sa Komatina – osobe s prekriženim rukama na grudima, otvorenih očiju životnog sjaja – koja je, nema sumnje premna da preseli zbog svega što se dogodilo. Njezine prekrižene ruke /desna s tankim prstenom na srednjem prstu/ ne ostavljaju nikakvu šuhvu u pogledu njezinih osjećanja i eventualno budućeg života. Sva ta bjelina oko njezine glave i na grudima sugerira čistotu jednog života koji nije u sebi nosio ni trag nečega što bi se moglo i protumačiti kao zlo koje se dogodilo u Srebrenici.

 * * *

        Uspomena na SM., je i estetski izvrsna slika likova poređanih iza konja u trku koji pronosi svoj tovar, a ispred konja koji već okamenjen u sedimentu nosi tragove opreme i tereta. Riječ je dakle o nečemu što bismo mogli označiti kao međuvrijeme za ljude koji su opstajali držeći se jedni drugih. Po svemu, to je obitelj Sabire M. sa Komatina, koja je i na ovom grupnom portretu ista kao i na prethodnoj slici. / Ljudi, možda, prirodno nisu svjesni kako život juri mimo njih/.

 * * *

        Bosanski apatrid 5. – slika je ključna, slika je koja rješava pitanje Bosne i Bosanaca i dovodi ih u poziciju Roma, makar su u svojoj zemlji i uistinu nisu apatridi. Lijevo na slici je tek naznaka kako je riječ o nadgrobniku, desno je desna šaka u poziciji: ama, znam to!, i u sredini izborano lice i sijeda glava osobe koja je svjesna svoga položaja. Time je i definitivno Bošnjačka nacija svedena na apatride – ljude bez domovine kakavi jesu Romi.

        Sada možemo razmotriti je li to budućnost cijeloga svijeta?

        Je li planeta Zemlja postala premala za Sve apatride?!

 * * *

Sabira M.,III – s mahramom povezanom oko glave, ispred zida crvenog i crnog od skorjele krvi, krvavih šaka dignutih na molitvu...

 * * *

        Na mezarju, III., posebno je dirljiva slika, žene umorne od života i gubitaka, očito pritisnute tegobom i vrućinom, pokušavaju se osvježiti, dok iza njih stoji snažan muškarac pod tradicionalnom kapom... Boje su u lirski nježnim namazima nanijete na njihova lica i odjeću, tako su tople i nježne, taman kao i njihove oči, bluze od jeftinog platna /basme/, kao nježno patinom obojen pozelenio nišan od vlage, kao bijela marama sa kerama i mekikama, dok šake pljuskaju vodu na lice i voda pršti okolo...

 * * *

        Stari papiri, već stara i podvezana žena, s bradavicama na nosu, borama i licem u sjeni mahrame ali sa dobrohotnim izrazom lica i široko razmaknutih inteligentnih očiju, u krupnom i drednjem planu, s rukom na ruci drži list kur'anskog teksta i gleda u prostor. Proator u kojem su donedavno bili, možda, njezini najbliži i najdraži kojih više nema. Molitva ih ne vraća, ali događaj i život čini relativnim i u njezinoj optici.

 * * *

        Na Komatinu, IV, je portret žene čija je glava pokrivena maramom pastelnih boja i nježno izduženih šara koje su umnogome podudarne s oblikom njezinih očiju, brade, nosa, obraza... Umjetnik je znao kako je to važno i bitno za budućeg promatrača koji ni u kakvoj varijanti ne može imati sposobnost da zamisli takvu i toliku masu ubijenih ljudi.

 * * *

        Na mezarju V, riječ je o grupnom portretu čiji su likovi pocrnjeli od tuge i očaja. Tuga i očaj razlivaju se u boji njihove odjeće, očima i sjenama lica, otvorima usta, tuga i očaj su osjećanja koja se otimaju svakoj mjeri, svakoj kontroli razuma i nadzoru osjećaja.

 * * *

A. D. 1995.

        Facit Icarus – Majke na mezarju, VI. To su samo u bolu rasplinuta lica i isplakane oči koje su postale crne rupe u glavama tih žena. To je prizor koji je mogao donijeti samo nevjerojatan ljudski senzibilitet i umjetnički rafinman Mersada Berbera na način da i njihove ruke prinesene licu, ustima i očima – bivaju znaci bolnog klonuća zbog strašnih gubitaka.

* * *

        Na mezarju, VII, je slika strašnog klonuća od bola zbog gubitka, raspetost bolom i prazninom između dva nišana – nadgrobnika, između zemlje i neba smrti i života koji je postao nužda i stjecajem uvjeta nepoželjna neizbježnost.

* * *

        Pred Tevhid I i Pred Tevhid II. Ženska, usmjerena i orijentirana lica, mahrame na glavama, spuštanje na sedždu, tuga koja se spušta kao slap, kao i jasni muški profili Sa mezarja Jezero, koji halale nedužnim žrtvama genocida u Srebrenici. Ljudi su spremni na svaki vid sućuti, prije svega na molitvu za duše ubijenih i Božji rahmet njihovim dušama. Atmosfera je krajnja izoliranost pozicijom stradalih i bliskih srodnika, trajnim gubitkom najdražih i najbližih. A Iblis kruži i iščekuje pad ljuskosti u bilo kojoj opciji. Iblis je moćan i Dedal ga tesawufski/okultno i mistično kuži, jer preletio je ogroman prostor da dođe nad žitna polja Pilice, da stigne zajedno sa sinom u Srebrenicu. Ikar puno više samo gleda ispunjen čuđenjem, dok meleci smrti i azraili rafalno lepeću krilima automatskih pušaka isrpkinja iznad zemlje i ispod duša koje su se digle svome Stvoritelju.

 * * *

        Zapis o Dedalu, Bosna – ko nije slušao riječi iza sijede brade, ispod bijele ahmedije sa zelenim tjemenom? Mogao je uzletjeti visoko i pasti u Groblje I, na Livadu Gabrijela Jurkića, na morsku pučinu daleko od svih obala, u smrt. Ako je imao sreće, onda u stih, u pjesmu ili mit. Dedal ima zločinački poredak stvari u vidu i tuguje za Atikom, jer zna, tamo čeka neka Penelopa.

TEKIJA
U
SREBRENIKU
POSJET DEDALA I IKARA 
DERVIŠIMA MURIDIMA 
TEKIJE 
SREBRENIK
Studenog, anno Domini, 2008.

* * *

Silna je žalost antičkih junaka zbog onoga što su vidjeli na iskopima
u
SREBRENIČKOM KRAJU,
A. D.
1996. – 2000.

* * *

        Zato, Bog je uzvišeni razum, a bitak mu je predvorje zemnog svijeta, prolazna tjelsnost koja se otaša u Božjoj supstanci na putu prema plavim visinama domovine /VITAN/. Preko dugoga puta od Sedam postaja Mekama Nefsova čovjek se priprema za duhovni uzlet prema Bogu, da bi oni najuporniji u sedmom mekamu u mističnom zanosu TESVUFA bili nagrađeni bogolikom porukom i sjedinjeni u krajnjoj instanci.

Visoki je stupanj morala i kontemplacije u ovom, kaderijskom tarikatu.

Tako je muhabetio Mersad Berber sa dervišima Muridima iako nije znao kako izraziti i razumjeti tajne izražene dovama kur'anskim, alegorijama i finesama putovanja prema Uzvišenom Allahu dž. š. 

Zapisi Mersada Berbera iz ateliera,
28. 11. 2008.  

 * * *

Pa slijedi portret šejha
MUSTAFE ČAJLAKOVIĆA
i
grupni portret derviša murida u tekiji,
svima sjaj u očima govori isto. Ikarova krila su okrvavljena. Bosanaki konj je jači od svakog tovara. Čajlaković se u kamen pretvara. Šejh je spram Iblisa svemoćan. Murid i Šejh su ista konstitucija.

Dedal na Zaklopaču donosi Cvijeće.
Istinu znaju samo Žrtve.
Dedal, Muridi i Šejh su isti Allahov Prostor, bez Iblisa.
Niko ući ne može bez Allahove Volje.
Umjetnik nalazi smiraj u crnom kamenu Šejhova prstena.
Čudesni slikovni kolaži nižu se oko Tekije.
Dedal dolazi među Muride da se pokaje zbog svoje naivnosti.
Derviši kazuju svoje spoznaje. Lica se boraju dok orlovi snatre kraj.
Vrijeme je da se oslušne mekam. Treba dati prostora avazu da ezani. A potom, vrijeme je i za zikr.
22. 10. 2008.

I likovi se stapaju u jedan lik i glas, ovo što je u Tekiji toliko je nas. Dedal im sasvim blizak i njihov po tragu kojim je hodio i zraku kojim je letio. Svi koji vjeruju su isti. Pouzdano dobri i čisti.

MURIDI.
IKAR je u ZIKRU ISTI.

 Na kraju niza prizora postavlja se pitanje:
IMA LI UOPĆE IŠTA SMISLA
OSIM
MOLITVA UZVIŠENOM?
I
ODGOVOR SE NAMEĆE JEDAN.
JEDAN JE UZVIŠENI.

 MOLITVA U TEKIJI.
IKAR U TEKIJI JE CRVENIM OKRUŽEN.
TAKVO JE NJEGOVO OSJEĆANJE SREBRENICE.
IKAROVA MLADOST I NEISKUSTVO SU ZASTRAŠUJUĆI ZA DERVŠE.
KRV JE SVUDA OKO NJIH.
LJUDSKA KRV I DUŠE NEDUŽNE.

 * * *

ŽALOBNI ISPRAĆAJ
DEDALA I IKARA
OD BOSANSKIH PRIJATELJA
Planina Bjelašnica, studenog, anno Domini, 2008. godine.

* * *

        Nošeni toplim južnim vjetrom Helade, Dedal i Ikar u Bosnu su došli sami. Pali su nad Bosnom na žitna polja Pilica u jesen 1996. godine.

        Poslije Srebrenice, obišli su Tekiju u Srebreniku, Novu Kasabu, Potočare, Sase i improviziranu mrtvačnicu u Kalesiji.

        Dana, 26. 11. 2008. godine, kod mjesta Umoljani, stare nekropole, prije prvih mokrih snjegova, oprostili su se žalobno od bosanskih prijatelja, pjesmom, harmonikom i zijafetima, kako dolikuje običajima u Bosni.

Grana od bora...
Pala kraj dvora...
Bosnu nikada nisu zaboravili...

 * * *

Mersad Berber, zapisi u atelieru, Sarajevo, 27. 11. 2008.

* * *

        Slijedi Leukada, počasti Dedalu, kolažirani prikaz sa lešinarima koji krvavi donose ruku /kao na Mišaru/, donose jetra, izlaze iz trupa ubijenog čovjeka. Na oproštaju priređenom na Bjelašnici, pojavljuju se svi i derviši Muridi, i Sir Edward Lucie Smith, lešinari. Ogroman lešinar poklopio je krov bosanske planinske kuće, Alegorija traje i Dedal je u žalosti, ispred slike planinske džamije s drvenim minaretom, Dedal stavlja na lice šake i plače. Odlazak Dedala i Ikara sa Bjelašnice diže na noge sve njihove bosanske prijatelje, lica su zamišljena, duše i oči pune su tuge.

 * * *

        Mersad Berber /Bosanski Petrovac, 01. siječnja, 1940./ jeste doslovan bosanski likovni fenomen ili bosanska likovna datost u kojoj je pohranjeno sve što se može likovno izraziti, a označiti Bosnu. Berberova vizualizacija bosanskih označitelja /njegovih slika/, izvire iz tmice vjekova bosanskog postojanja. Kako Mersad Berber u tom silnom vremenu razgrće bosansku tamu, odakle mu na svjetlost izlaze likovi i slike, vidimo kakao to može dolazti samo i iz njega samog. Mersad Berber je bosanska svjetlost istine. U svojoj tami i ne razaznajemo šta još nosi.

        Dakle, dominanta svega što Mersad Berber jeste – jeste bosanska tmica, onaj koloplet dobra i zla s centrištem vrtoglave vrtnje u zemlji Bosni. Kako je to rođeno u mladom čovjeku Mersadu Berberu u predvečerje mračne i duge noći koju povijesno označavamo Drugi svjetski rat, druga je priča i za gluho i ćoravo doba, jer je Mersadu Berberu to dato. On je radi toga rođen.

        Srećom, rođen je energičan i inventivan, radin čovjek koji ne zazire od posla, od onoga što misli, može i želi reći.

 * * *

MERSAD BERBER
BOSNA i TMINA

 * * *

Od prve se pokazalo da Mersad Berber misli dobro, zdravo i pouzdano, da nije riječ o i još jednom nasilju na kakva smo navikli, već je riječ o jasnoj slici u bosanskoj izmaglici koju i tvori obilje zastrašujućih slika, pa izmaglice dugo rose i odlažu slike u tešku rosu bosanskih livada i šuma, a Mersad Berber osobno osjetio je tu skoro, pa nevjerojatnu okolnost. Od rođenja, u sebi je nosio potrebnu mjeru za te – izvanumne stvari. Mersad Berber je povjerovao Stvoritelju i/u sebi i odlučio sve dati Srebrenici videći bez traga šuhve kako je i sam – sobom i svojim – tijelom Bosna i Srebrenica.

Kao istrgnuta strana iz Kur'ana, vjetrom i kišom nošena, u zavjetrini nađena, pa kao svetinja pridignuta da osnaži kozmičkim smislom i značenjem.

A
kako maestro Berber više radi na svojoj alegoriji,
svjetla je sve više slike su jasnije i zločin je
očigledniji.
Čovjek Čovjeku Čini.
ZLO.
UMJETNOST
nije samo vječnost na koju se slabi naslanjamo već istina uopće.
Umjetnost je Konačna Riječ o nama Slabima i Nevještima Životu.

 * * *

MERSAD BERBER I SLIKE
HRVANJE S PODLOŠĆU, TMINOM I SMRĆU

Fesovi, osamareni i osedlani konji,
žene u kojima raste praznina odlaska muških glava.
Sreberenica je  novost za Budale i zlobnike.
Nikako za Bosnu i njezine ljude

* * *

MERSAD BERBER
VELIKA ALEGORIJA
O
SREBRENICI

Ovdje je važno shvatiti, kako je alegorija u recepciji
Mersada Berbera
najstrašnija stvarnost u životu svijeta
sve više osvijetljena do pojave stranaca koji uopće ne razumiju
bezumlje dušmana
Iskopi i iskopi
antropolški porazni forenzični dokazi nečovječnosti
i
opet
konji

čovjek bez konja ne bi stigao nigdje
ali ni do zla

 

* * *

MERSAD BERBER
/ponovo bosanska tama/
POSJET DEDALA I IKARA
SILNA ŽALOST ANTIČKIH JUNAKA ZBOG ONOGA ŠTO SU VIDJELI NA ISKOPIMA U SREBRENIČKOM KRAJU
A. D. 1996. – 2000. GODINE.

Ponovo iz tmine, likovi koji govore.
Crveni odbačeni plaštovi.
Ponovo konji, ljepotice i junaci.

KOMUNIKACISKI NEODOLJIVO.
FATIHA.
KONJ NAUZNAK.
STRANI PORTRETI.

STRAŠNI PORTRETI NA KOJIMA SU SAMO UISTINU ŽIVE 
OČI SREDOVJEČNIH I ZRELIH LJUDI.

... u Bosnu su došli Sami...
SVE JE VIŠE CRVENE i KRVI

* * *

PAD IKARA
OTOK
DOLIHA
* * *

DOLIHA
IKAR
TEKE CRTANJA BOSNE
Anno Domini, 1996.-– 2008.
Vlasništvo utopljenika Ikara.

Ikar je pao u Ikarsko more pored Ikarije kod otoka Doliha. Pored njegovog beživotnog tijela u izviješću Uprave otoka Doliha pronađene su tri bilježnice crteža Teke crtanja Bosne 1996. – 2008., nastale u Bosni, terra incognita – REFUGIUM HAERETICORUM – kao vlasništvo utopljenika.

 Zapisi Mersada Berbera u atelieru, 23. 09. 2008.

 SREBRENICA
NOCTURNO
23. 10. a. d. 2009.

VEČERA

SREBRENICI

NIKAD
POSLANO 
PISMO
Zagreb, 26. X. A. d. 2009.
RANO U ZORU

 * * *

ĆAZIM
SARAJLIĆ

* * *

ZAPISI SVETOG GRADA
NA
KRAJU SVIJETA


-------------

Čovjek koji je odbio nacistički pozdrav


 


Fotografija čovjeka križanih ruku. Odbio je dići ruku u znak nacističkog pozdrava u Hamburgu 1936. – fotografija je obišla svijet zahvaljujući jednoj Facebook stranici u Japanu


Zove se August Landmesser. Jednog dana 1936. u Njemačkoj Adolfa Hitlera odbio je dići ruku u znak nacističkog pozdrava, usred gomile u kojoj su svi digli ruku pozdraviti i proslaviti porinuće novog broda u luci Hamburg. Scenu je ovjekovječio neki fotograf. A snimak se pojavio prije nekoliko dana na internetu i brzo obišao svijet.


Fotografije je postavljena 4. veljače na stranicu Facebooka organizacije koja  nastoji pomoći žrtvama potresa koji je u ožujku 2011. pogodio Japan. Zemljotresu je slijedio ubilački cunami te katastrofa u Fukushimi. Od tada je više od 87 000  korisnika FB ‘lajkalo’ ovu fotografiju na društvenoj mreži, a oko 32 000 ju je podijelilo  sa ostalima. Oko 7000 njih su ostavili neki komentar.

Za japansku organizaciju ‘Senri no michi’, ovaj trenutak simbolizira “hrabrost reći ne”. ‘Hrabrost’ je i naslov koji je fotografiji  dala ‘Fasena’, informativni sajt  o koncentracijskom logoru Auschwitz, kako je citirao Washington Post.


Obitelj koju je  “nacistička Njemačka rastrgla”


Kad je fotografija snimljena August Landmasser još uvijek radi na brodogradilištu u Hamburgu.  Odatle i njegovo prisustvo kod porinuća broda ‘Blohm & Voss’.  Prema sajtu koji je citirao ‘Huffington Post’, tog dana se Adolf Hitler i sam našao u Hamburgu da bi prisustvovao svečanosti. “August Landmasser je imao svoje osobne razloge da ne načini nacistički pozdrav”, piše na sajtu Washington Posta.


Godinu dana prije nego je nastala fotografija, 1935. mladić kojem je 25 godina oženi Irmu Eckler, kojoj je tada 22. godine.  Ozbiljan problem u Njemačkoj tog vremena: Irma je Židovka. Nacistički zakon zabranjue njihovu zajednicu. August Landmasser  je isključen iz nacističke partije čiji je član od 1931. Par prkosi nacističkoj Njemačkoj i izrodivši i dvije curice, Ingrid u listopadu 1935. i Irene u srpnju 1936.


Uhapšeni su 1938. August Landmasser i njegova žena su zatvoreni jer su ‘osramotili rasu’. Osuđeni su na prisilne radove. August Landmassser je oslobođen 1941., ali je odmah nakon toga poslat na fron, gdje mu se gubi svaki trag. Žena je najvjerojatnije umrla u zatočeništvu 1942. Obje curice su poslate u sirotište. Ali su preživjele.


Kako se zna da se radi baš o njemu na ovoj fotografiji, koja je uzdignuta do kulta ikone? 1991. godine Irene prepoznaje svog oca na fotografiji koju je upotrijebio jedan njemački dnevni list. Već nekoliko godina ona sakuplja dokumente o sudbini svojih bližnjih. Sačinila je čak i knjigu, objavila ju je 1996. i u njoj pripovijeda o povijesti obitelji koju je ‘rastrgla nacistička Njemačka’.


Napisala: Nada Zdravič: 


Preuzeto s adrese: http://tacno.net/

Nov 15 '12
Druga zbirka poezije "Krug dana" Krešimira Butkovića predstavljena u knjižnici Bogdana Ogrizovića




Natasa Kraljevic Kolbas kresimir butkovic ettore kocijancic


Nakon prve zbirke pjesama "Šetnja života" koju je napisao i objavio 2004. godine, Krešimir Butković promovirao je u knjižnici "Bogdana Ogrizovića" zbirku poezije "Krug dana". Zbirku poezije predstavila je književnica Darija Žilić, stihove je čitao Ettore Kocijančić, a s Krešimirom Butkovićem razgovarala je novinarka Hrvatske radio televizije Nataša Kraljević Kolbas. Nataša se prisjetila svog prvog susreta s Krešimirom na Rabu kad je išla raditi prilog za emisiju Hrvatska u živo, a Krešimir je sve to s osmijehom komentirao.

Krešimir Butković rođen je 1973. godine u Zagrebu, tekstopisac, književnik, glazbenik, kolumnista, humanitarac, borac za poboljšanje uvjeta života Osoba s invaliditetom otvoreno je razgovarao s Natašom o svojim strahovima i ljubavi prema moru, nakon što je nastradao prije 22 godine i postao tetraplegičarom, o svom humanitarnom radu i maratonu koji svake godine od 2010. organizira za osobe s invaliditetom i o svojim pjesmama. A Krešimir u svojim pjesmama isprepleće Zagreb i Rab, kajkavštinu i čakavštinu i svaka pjesma je  datirana kao svojevrsni dnevnik. 

I kao što je u predgovoru knjige napisao Josip Fafanđel - čakavac rapski:

...Krešo nas i ovom knjigom mami, priprema i dovodi u čin leta i putovanja u svjetove unutrašnje i vanjske. Nudi nam ne samo poglede sa zemlje ili gore s neba, već letove i u intimu ljudske čarobnosti. I uz to još obećava obogaćenje nakon povratka. Lakoću u nama i prožetost lakoćom prema drugima. Gotovo da bih rekao: šetnja života - u krugu dana.

Tekst / Foto: Inga i Mario ĆUŽIĆ

Autor: Mario Ćužić

Preneseno s http://mojzagreb.info

Socijaldemokrati sekundiraju bjelosvjetskoj mafiji



Socijaldemokracija u Hrvatskoj i dan-danas se predstavlja kao ljevica, a to već dugo nije ni u Europi niti u nas. Kako se uopće više može biti socijaldemokratom u iole sadržajnijem smislu te riječi i što bi to generalno značilo, s obzirom na iskustvo posljednjih desetljeća?


Pravo je pitanje zapravo kako se danas može biti antisistemski kritičan, ne kako se više može biti socijaldemokratom. Jer, oni koji se još nazivaju socijalistima, ili koji se njima još smatraju, ne predstavljaju više nikakvu alternativnu misao i snagu u suvremenom kapitalističkom sistemu. Neoliberalni poredak ih je posve onemogućio ili pak domesticirao svojim pregolemim financijskim, vojnim i medijsko-ideološkim potencijalom. Oni ne nose više misao i djelo, tj. politički program dvaju najvećih antisistemskih zadataka suvremenosti: socijalne pravde u nacionalnim i međunarodnim odnosima te spašavanja ekoloških uvjeta života na zemlji – čime se uklapaju u konzervativni poredak i zapravo zajedno s njim čine danas jednu međunarodnu ekonomsko-političko-vojnu mafiju koja uništava društvenost i prirodnost svijeta.


Neka bi vas osjetljivija duša mogla teretiti za pregrub rječnik. Mafija o kojoj govorite ipak si je odavno uredila manje-više zakonski okvir, naime, standardni kapitalistički sistem, za takvo ponašanje.


A tko od te mafije otkriva i brine što danas 0,5 posto stanovništva svijeta raspolaže sa 39 posto njegova bogatstva, 8,2 posto sa 43 posto bogatstva, a 91,3 posto sa 18 posto? Tko od te mafije, kojoj pripadaju danas i nekadašnji socijalistički partijci, brine što se zbog njenog načina proizvodnje i raspodjele vrijednosti rastrojava planetarna klima te nam prijete u sljedećim godinama sve teži ekstremi oluja, suša, podizanja mora i drugog? Nasuprot svim papirnatim odlukama iz Kyota, Johannesburga i svakogodišnjega drugog diplomatskog sastančenja.


Malograđansko licemjerstvo


Postoji li neka organizirana opozicija tom poretku; što je s autentičnom radničkom klasnom sviješću i potencijalom njezina organiziranja?


Opozicija postoji, pa i ona s jasnim alternativnim idejama i voljom, u odnosu na spomenuta dva antisistemska zadatka suvremenosti – socijalnu pravdu i spašavanje ekoloških uvjeta života. Ali, ona je prepotencijom sistema svedena na marginalne i djelatno nemoćne skupine radikalne inteligencije umjetnika i mladih, uglavnom, među onih 20 posto nezaposlenih na Zapadu. Suvremeno zaposleno radništvo je pritom zastrašeno krizom i spremno na bunt samo kad dođu u pitanje pojedinačna radna mjesta, te je međusobno posve nesolidarno, čak potkupljeno nekim bijednim povlasticama koje mu poredak daje u odnosu na ogromnu većinu u još goroj bijedi. 


U slučaju još veće dramatizacije socijalne krize, pa i one ekološke, te deklasirane radničke mase bit će lak plijen svakoj nacionalnoj rasističkoj i autoritarnoj demagogiji.


Zvučite prilično pesimistički, kao da je bolje da se niti ne organiziraju?


Izlaz iz tunela se ne vidi i tko kaže da uvijek u povijesti treba pobijediti holivudski hepiend, uostalom, kad znamo koliko je civilizacija zbog nemogućnosti moralnih i političkih rješenja završilo debaklom. Čini mi se očiglednim da se bližimo jednoj svjetski mogućoj ekonomskoj i ekološkoj katastrofičnoj situaciji koja bi mogla biti teža od svih dosadašnjih, ali isto bi tako mogla biti i moguća nužnost jednog pozitivnog preokreta. Govorim, naime, već i o nimalo slučajnoj perspektivi ubrzavanja ciklona tipa onih u New Orleansu ili New Jerseyju, s cijenama od 50-60 milijardi dolara štete, koje će se iz godine u godinu, sad već neizostavno, ponavljati u ranije neviđenoj snazi.


Optimističko-katastrofična perspektiva, dakle, ali u globalnom okviru. Osjeća li se u našim granicama neko sudjelovanje domaće tzv. socijaldemokracije u tim tokovima, pa da konačno raskrstimo i s njima i sa socijaldemokracijom uopće, kad već to nismo znali ranije?


Naš SDP ne može ništa značiti izvan ovih megatendencija. On će biti talac ili suradnik neoliberalnog poretka onoliko dugo koliko to budu i engleski, njemački i francuski socijaldemokrati. A da su duboko zaglibili u tzv. reformizam koji radi posao neoliberalizma, pokazuju i neki najnoviji, samo na prvi pogled beznačajni moralni kiksevi socijaldemokratske vlade u području krivičnog zakonodavstva. Naime, nije nimalo beznačajno, već naprotiv moralno i politički vrlo simptomatično – kao jasan pokazatelj konzervativnosti te naše političke elite, koja je, dakako, ipak nešto bolja od one hadezeovske i pravaške i narodnoseljačke – kad ona u izmjenama krivičnog zakonika predlaže postrožavanje sankcija za prostitutke, za seks na javnom mjestu, zabranu prošenja ili strože kažnjavanje uvreda na račun gradonačelnika i predsjednika vlade.


I sve to u posljednjih oko pola mjeseca?


Baš kao da se najednom, nakon dugog vrućeg ljeta, pomamilo malograđansko licemjerstvo. Dosadašnje rješenje strožeg kažnjavanja podvodača bilo je sasvim opravdano, dok je i prekršajno kažnjavanje prostitucije zbog remećenja javnog reda već bilo ljudski neopravdano. Sad se i krivično postrožava kažnjavanje prostitucije, kao da iskustvo od nekoliko hiljada godina nije evidentno pokazalo da se nikakvim kažnjavanjem nije moglo nikada ni otkloniti ni smanjiti taj ženski, a bogme i muški zanat.


Jadan zakonski prijedlog


A promjenom društvenih odnosa – ali suštinskom, ne tek formalnom – koji uzrokuju širenje vedre poduzetničke klime i za tu djelatnost?


Da, jasno je da se bijeda tog zanata može suzbiti samo promjenama društvenih odnosa i uvjeta života žena i muškaraca koji ne nalaze druge izvore za život, na isti način kao što se ni eksploatacija radnika ni diskriminacija Židova i crnaca ne mogu suzbiti drukčije nego promjenama uvjeta života tih društvenih skupina. Zar postoji bitna razlika između toga da radnik prodaje svoju fizičku snagu i svoje zdravlje u rudnicima i čeličanama za sitne pare, ili da visokoškolski obrazovani ljudi prodaju svoju pamet i dostojanstvo moćnicima za malo veće pare, i toga što žene koje ne mogu preživjeti drukčije prodaju po gradovima svoje pičke? Na to neka mi odgovore naši socijaldemokrati, pa i moj bivši student prava, ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, kao vjerojatni predlagatelj tog jadnog zakonskog prijedloga.


Smjerate na to da socijaldemokracija općenito više nema odgovor na to pitanje? Ali, još uvijek nam nastoje prodati neke modele – barem ovdje, na periferiji – tzv. Trećeg puta, kao mogućega prihvatljivog koridora kroz kapitalizam?


I zato bismo trebali još i voajerski kontrolirati i blesavo sankcionirati to što se omladina hvata po parkovima i plažama, kad već ne mogu, jer su bez posla i bez izgleda, to raditi u svojim domovima. I još bismo morali jad od prosjačenja, koje je zaista moralno denigrantno, kažnjavati globama, kad već ne možemo nekim ženama i nekim invalidima osigurati socijalno-zaštitni prihod od nekih dvije hiljade kuna mjesečno. Ali, zašto naši socijaldemokratski osjetljivci ne kažnjavaju isto tako moralno denigrantno penzionersko kopanje po kontejnerima? Kako se maštoviti zakonodavci nisu sjetili i tog našeg specijaliteta u bijedi?


A uvrede na račun najviših funkcionara, koje ste spomenuli? To zvuči kao osujećivanje kritike njihova djelovanja u samom startu, njihovo izdvajanje iz prostora javnog negodovanja.


Pazite, kad bismo rekli da su gradonačelnici u našim političkim vilama i Banskim dvorima i Saboru nepošteni, dvolični, budale i mangupi, onda bismo trebali biti strože kažnjeni zbog uvrede nego ako bismo to rekli našim susjedima i sugrađanima koji to možda uistinu jesu, ali možda i nisu. Taj bezobrazluk od prijedloga za povlaštene uvrede ravan je bezobrazluku partijskih i političkih činovnika koji se voze državno plaćenim autima, uživaju plaću i restorane trostruko bolje od radnika, umjesto da kao i ovi zarađuju, svakog se dana voze tramvajem i hrane kao prosječan Hrvat. Po čemu je, molim lijepo, politička djelatnost toliko plemenita i teška da mora imati sve te privilegije i još strožu zaštitu od istina koje se zovu uvrede, kojim se na to ukazuje? Sve to zajedno ukazuje ne samo na ekonomsko-političku predaju socijaldemokracije, a da ne govorimo o tzv. političkoj desnici i tzv. centru, ekonomskim i ideološkim marifetlucima međunarodnog neoliberalnog financijskog kapitala i općoj demoralizaciji koja iz njega slijedi.


Histeriziranje o terorizmu


Imamo li stoga razloga misliti da će naša elita, ulaskom Hrvatske u EU, ustvari samo ovjeriti vlastitu suodgovornost za zlo koje inače naročito pogađa neeuropske krajeve?


Pa, tko je od te bjelosvjetske mafije spreman priznati da stotine i tisuće milijardi dolara i eura koje – prije svega velike sile, a zatim i do posljednjeg državnog patuljka – godišnje izdaju za naoružanje, jest vrijednost u radu i novcu s kojom bismo u vrlo kratkom roku kroz restrukturiranje privrede, školstvo i znanstvena istraživanja mogli sanirati sve državne dugove i propadanja ekonomija od SAD-a do Europe i Afrike, kad bi se to drukčije upotrijebilo? Ali, ta međunarodna mafija, s učešćem socijaldemokrata, uvijek je spremna na histeriziranje o terorizmu širom svijeta koji ugrožava njihove financijske nebodere, ambasade prevrata i vojne hegemonije.


A evidentno je da su te terorizme oni sami stvorili?


Jasno, svojim nepravdama i kolaboracijama sa Sadamom Huseinom, Osamom bin Ladenom i arapskim autokratima, sve dok im garantiraju sigurnost naftnih polja. I da završim te vam odgovorim na prethodno pitanje, u istom kontekstu: bez ikakve zlobe, uputio bih Zorana Milanovića da uz poklonjenje konzervativcuRatzingeru Benediktu oslušne i njegovu brigu za sudbinu kršćana pod vatrom ekstremističkih pobunjenika u Siriji, nakon što je i naša vlada posve jednostrano osudila laički autokratizam Bašara Asada.

 

-----------------------------


Napisao: Igor Lasić


Preuzeto s adrese: http://www.novossti.com/


Kriza iznjedrila nova rješenja: "knjige za ogrjev" i masovni popusti






U priči prvoj metar knjiga prodaje se za 199 kuna, što prilično nalikuje na prodaju drva za ogrjev, dok je priča druga – Outlet knjižara u Zagrebu – očekivani rezultat sve veće popularnosti sajmova i »sajmova« knjiga


Već i vrapci u Hrvatskoj pjevaju o propadanju knjižnog tržišta. Istina, ovoj stilskoj figuri više bi pasale crne vrane, ali poanta je jasna: to da je domaće knjižno tržište u velikoj krizi, da se objavljuje sve manje (dobrih) knjiga, da su rezultati istraživanja navika čitanja i kupovanja knjiga poražavajući i da će ključevi u bravama donedavno uspješnih nakladnika biti sve češći, jasno je kao što je jasno da je za to, osim već poslovične recesije, kriva i pogrešna politika prema knjizi donedavno vječne garniture ministra kulture Bože Biškupića.


Dvije nove priče pokazuju ipak da svaka kriza proizvodi i neka kreativna rješenja. Ako i neće biti sveobuhvatni odgovor na aktualne probleme, one možda ukazuju na trendove o kojima će morati razmišljati svi sudionici u lancu proizvodnje i plasmana knjiga.


Priča prva nalikuje na oglase tipa: »Prodajem metar drva za 199 kuna«. Na njih smo navikli, pogotovo u kontekstu sve većih cijena struje i plina i s time povezanog vraćanja praiskonskim drvima, ali na oglas u kojem se za 199 kuna prodaje metar knjiga, i to novih, nerabljenih, ipak nismo. Pomislio bi čovjek na prvu da bi se onda i knjigama mogao grijati, pa bi ih tako donio kući, najmanje atraktivnu ubacio u peć, a pod svjetlom svijeće počeo listati svoje novokupljene knjige za ogrjev.


To ipak neće biti tako, jer metar drva u oglasu je kubični, dok je ovaj metar knjiga »tek« običan metar knjiga. Ništa, dakle, od grijanja tijela, ali što je s grijanjem duše? Kakve su to knjige? Tko je lud da nove knjige prodaje po takvim cijenama? Odgovor smo potražili na jedinom primjerenom mjestu: broju telefona iz oglasa kojim zagrebačka tiskara »Studio Moderna« i njen vlasnik Veseljko Stojak oglašavaju neobičnu rasprodaju.  


Jeftine atraktivne knjige

Ljubazni vlasnik se javio i odmah objasnio o čemu se radi: nakladnik Celeber, koji je prestao raditi prije godinu dana, ostao je dužan tiskari u kojoj je tiskao svoja izdanja, a budući da ga vlasnik tiskare nije htio dodatno opteretiti svojim potraživanjima, odlučio je ubiti dvije muhe jednim udarcem: povratiti dio sredstava i riješiti se knjiga iz podruma.


- Bojao sam se da će me dio kulturne javnosti razapeti, da će me optužiti da bagateliziram knjigu, ali začudo, takvih glasova još nije bilo - kaže Stojak, navodeći da akcija traje nešto manje od tri tjedna i da je interesa puno.


- Doduše, od troje zainteresiranih jedan nam dođe, ali dosad smo imali 20-ak kupaca - nastavlja Stojak dalje, navodeći da ljudi, kad dođu, požele kupiti po primjerak svake knjige, jer ih komad tada dođe tek nešto više od 3 kune. Zato je novitet u akciji, uz metar za 199 i pola metra za 126 kuna, ponuda od 250 kuna za primjerak svake knjige. Ako u metar ulazi 50 knjiga, u pola metra 30, a u sve 70, jasno je što je najpovoljnije.


A da priča o povoljnim cijenama dobije dodatnu notu atraktivnosti, pobrinut će se nakladnik Celeber. Oni koji su iole pratili aktivnosti ove izdavačke kuće, mogli su je zapamtiti kao kuću natprosječno dobrog ukusa za knjige, često sklonu i nekomercijalnim eksperimentima. Pa će se u popisu knjiga na metar naći: »Hi-Fi« i »Nogometna groznica« Nicka Hornbyja, sijaset knjiga »bookerovca« Juliana Barnesa (»Pretresanje«, »Stol od četrunovine«...), »Utjeha stranaca« i »Okajanje« Iana McEwana, opet sijaset knjiga Hanifa Kureishija, ali i, primjerice, knjiga »Electrochoc« legendarnog DJ-a Laurenta Garniera, ili pak Zbornik eventualizma »Nagni se kroz prozor«, kao zadnji domaći pokušaj generacijsko-poetičkog udruživanja, odnosno naknadno oknjiženje jednog njenog člana, Andrije Škare, pod nazivom »S više mlijeka, molim«.


Knjiga, dakle, raznolikih, hrabrih i prekrasnih, u što će se uvjeriti svatko tko ih vidi, jer Celeber je priličnu pažnju posvećivao i dizajnu - a sve za bagatelu. Stojak je pritom iskren do bola kada kaže da nije imao srca inzistirati na povratu novca od nakladnika, inače prijatelja, kao i da mu je majka, vlasnica podruma za koji nakladnik-prijatelj također nije platio najam jednako kao ni knjige, uvjetovala da podrum počisti. Izbora teško da je imao - ili u stari papir ili u marketinški osmišljenu akciju potrage za novim domom dobrih knjiga.  


140 »kvadrata« knjiga

Priča druga vezana je pak za organiziranu prodaju jeftinih knjiga. To znači da je bilo pitanje vremena kada će netko takvo poduzeće smjestiti u čvrsti objekt s radnim vremenom. Šatori i razni drugi priručni objekti koji su periodično služili za outlet prodaju knjiga u posljednje su vrijeme sve popularnija mjesta pohođenja ljudi koji bi još uvijek rado kupili knjigu, samo im je preskupa. Uz sajmove knjiga, na kojima se u ova naša moderna vremena knjige kupuju onako kako se kupuju i osnovne živežne namirnice, dakle periodično pa onda sveobuhvatnije i, voli se misliti, jeftinije, outleti su mjesta sve većeg prometa knjiga.


Nakladnik malen kao što mu je i ime - »Miš« - odlučio je zagaziti na prostor većih igrača, pa u Zagrebu otvoriti prvi knjižni Outlet store. Što namislili, to i učinili: nedavno otvoren u Savskoj ulici, taj se dućan rasprostire na 140 četvornih metara a u ponudi ima preko 2.500 naslova po pristupačnim cijenama. Neke se knjige, primjerice, mogu nabaviti i za pet kuna, a cijeloj akciji odazvalo se zasad tridesetak domaćih izdavača, među kojima i najveći poput Profila, Naklade Ljevak ili Znanja.


Direktorica »Miša« Snježana Sremić kaže da se ideja o outlet knjižari koja bi nudila velik broj žanrovski raznolikih knjiga rodila iz želje da se knjigu približi što široj publici po pristupačnim cijenama. A sve joj je to sinulo upravo pohodeći sajmove, na kojima je, kaže, primijetila da je potražnja za knjigom velika i da ljudi, a pogotovo mladi, zapravo vole i kupuju knjige, samo da im je u donošenju odluke o kupovanju cijena ipak presudna.


Prva izvješća govore da je bila u pravu, posjeta i promet su iznad očekivanja, no pitanje je što će se s outletom dešavati u budućnosti, kada splasne inicijalna fama oko njega. Dobra vijest, pak, za one izvan Zagreba koji bi rado takav outlet vidjeli i u svojim gradovima najava je da »Miš« ne misli stati na metropoli, dapače, prema najavama svi će veći gradovi u Hrvatskoj dobiti po jedan takav.  


O knjigama i vrijednostima

Obje ove priče, i metar knjiga za 199 kuna i Outlet knjižara u kojoj ima knjiga i za pet kuna govore najmanje dvije stvari. Prva je da će ljudi još uvijek ipak rado kupiti knjigu, a druga je da ona nikad nije vrijedila manje. Unatoč tome što je prosječna cijena knjige u Hrvatskoj pala na europskih 1,5 posto prosječne plaće, svi se i dalje žale da su im knjige preskupe. Istina, prosječnu cijenu knjige od 80 kuna snizili su oni nakladnici koji u velikim nakladama produciraju knjige po smiješno malim cijenama na rubu isplativosti, pa za dobru knjigu i dalje treba izdvojiti uglavnom između 150 i 200 kuna. Ali nekako se čini da je ostaviti u kafiću 200 kuna manji problem nego za istu cijenu kupiti knjigu.


Mnogi se kulturnjaci i ljudi od knjige žale da svi ti dampinzi cijena degradiraju knjigu, no i bez obzira na to, bolje je da se knjiga proda, pa i za pet kuna, nego da čami i skuplja prašinu u nekom nakladičkom podrumu. Politika Biškupićeva Ministarstva, koju aktualna garnitura mijenja presporim puževim koracima, poticala je izdavače na objavljivanje, ali ne i plasiranje knjiga. Izdavač se, dakle, javlja na javni poziv za potporu, dobije pola od traženog iznosa i programa, za to pokrije troškove objavljivanja, plati sve honorare, strpa pinkicu u džep i - knjigu baci u podrum. Tko će se bakćati s nepostojećom distribucijom za male i srednje izdavače i gurati nekomercijalne knjige u knjižare koje kontrolira nekoliko najvećih izdavača, gdje će se naći na stražnjim policama i opet - skupljati prašinu.


U takvoj konstelaciji stvari, s ljudima sve tanjih novčanika i volje za kupnjom knjiga, odnosno s knjigama koje su same sebi svrhom, ideje outleta i metra knjiga za ogrjev ne čine se samo uspješnima, nego i neizbježnima.


Autor: Davor Mandić


Preneseno s adrese: www.novilist.hr


NAJČUDNIJI ZAKONI NA SVIJETU




Ukoliko sanjate o besmrtnosti preselite se u grad Longyearbyen, koji se nalazi na norveškoj prekomorskoj teritoriji Svalbardu. Naime, u tom gradu je zabranjeno - umrijeti.


Razlog je činjenica da zbog niskih temperatura tokom cijele godine tijela mrtvih ne mogu istrunuti. Na groblju je posljednji put neko pokopan još prije 70 godina. Ukoliko se kojim slučajem nađete na samrtnoj postelji u tom gradu, vlasti će vas prebaciti na kopno, gdje ćete moći umrijeti bez straha od hapšenja.


U Singapuru je od 1992. godine zabranjeno žvakati kaugumu. Jedini izuzetak su one nikotinske, ali mogu se dobiti samo uz recept.


Prilikom obroka u bilo kojem restoranu u Danskoj, niste obavezni platite za hranu koju ste pojeli ukoliko vas , prema vašem mišljenju, nije zasitila.


Ukoliko vas neko od zaposlenih na carini u Velikoj Britaniji bude maltretirao, ne pokušavajte da stvar riješite na sudu. Naime, član 268 zakona o carini kaže da se protiv zaposlenog na carini ne može podnijeti sudska prijava u prvih 30 dana nakon incidenta, dok član 272 istog tog zakona kaže da se prijava protiv tog zaposlenog mora podnijeti u prvih 30 dana nakon incidenta.


U Japanu je zabranjeno biti debeo. Iako je postotak debljine u ovoj zemlji jedan od najnižih u svetu, to ih nije spriječilo da 2009. godine donesu zakon o maksimalnom obimu struka. Muškarci stariji od 40 godina ne smiju imati obim struka veći od 80, a žene od 90 centimetara.


Na Tajlandu je zabranjeno izaći iz kuće bez donjeg veša, zabranjeno je i voziti automobil bez majice a neka vam ni ne padne napamet da gazite po novcu na kojem su slike njihovih političara.


Ukoliko se nalazite na safariju u Keniji i vaš lokalni vodič odjednom počne da se svlači i hoda neodjeven po savani, nikako nemojte slijediti njegov primjer. Naime Kenijcima je dozvoljeno da hodaju goli po savani, ali ne i turistima.


U Danskoj ste prema zakonu obavezni da svaki put prije nego što upalite automobil provjerite ispod njega kako biste bili sigurni da tu nije zaspalo neko dijete. Ukoliko nekim slučajem završite u zatvoru u ovoj zemlji, nemojte se previše zabrinuti jer Danski zakon ne brani bježanje iz zatvora.


U Švicarskoj je zabranjeno puštati vodu iz vodokotlića nakon 22 sata.


Prema zakonu nazvanom "Zakon o svemiru 1986", Vlada Velike Britanije može da koristi određenu silu kako bi spriječila invaziju vanzemaljaca, ali samo ukoliko oni ne posjeduju dozvolu za invaziju.


U Chicagu možete da biti uhapšeni bilo gdje ukoliko stojeći pijete neko alkoholno piće, a u Clevelandu  samo jedna osoba smije da pije iz jedne boce viskija.


U Saskatchewanu u Kanadi je zabranjeno piti vodu tamo gdje se toči i pivo.





Napisao: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

Nov 10 '12 · Oznake: najčudniji zakoni na svijetu

INTERVIEW: ELMAR ALTVATER


GAVRILOVIĆ: „Danas se među marksistima mnogo govori o krizi marksizma. U jednom prilogu diskusiji u Veneciji 1977. Althuser je rekao kako je marksizam u krizi i ne samo to – „mi je ne samo vidimo, nego je i proživljavamo“.

Naravno, Althuser nam ne kaže ništa novo. No, nije li pomalo u althuserovskom smislu ta teza pretenciozna. Mi znamo da je ovaj problem daleko osjetljiviji, on je i u teorijskom i u praktičnom smislu složeniji. Što Vi o tom problemu mislite?“

E. ALTVATER: „Govoriti o krizi marksizma danas nije baš zahvalno, jer svatko o tome govori, no reći ću što mislim. Nije istina da je marksizam u krizi od samog početka jer u tom smislu kategorija krize gubi svoje značenje. Pojam krize u marksizmu ima naročito mjesto u razvoju te teorije kao paradigme – nazovimo to paradigmom, što je mnogo više od puke teorije. Paradigma znači teorija plus njena praktična konkretizacija plus kulturna sredina u kojoj se ta teorija svojom vlastitom logikom unutar društvene i kulturne uvjetovanosti razvija. U tom smislu marksizam je ušao u razdoblje krize kao paradigma, a ne kao teorija. To ovisi ne samo o teoriji samoj, već i o potrebama i zahtjevima onih koji teoriju trebaju (u ovom slučaju marksističku teoriju) i to kao rukovodeću ideju za djelovanje. Prema tome, ne možemo reći da je marksizam u krizi, već su u krizi strategijske konzekvence te teorije. Mislim da je to ono što je Althuser htio reći u svom manifestu na konferenciji u Veneciji 1978. Althuser je tu krizu konceptualizirao preciznije kada je rekao da se ona sastoji od tri momenta. Prvo, nedostaje adekvatna teorija države i to u naročitim uvjetima u 70-tim i 80-im godinama ovog stoljeća. Drugo, nedostaje teorija organizacije, ne znamo kako se organizirati. Novi pokreti nisu organizirani u partijskim oblicima i to je problem organiziranja oko rada kao središta. Treći nedostatak, kojeg je Althuser iznio, jest nedostatak teorije prelaska iz kapitalističkog u socijalističko društvo. Ove Althuserove primjedbe u vezi su naravno s krizom francuske komunističke partije, s diskusijama o ulozi proletarijata i tome slično i zasigurno s određenim nedostacima Sovjetskog Saveza i drugih socijalističkih zemalja, koji su dobro poznati zapadnim zemljama i ljevici na Zapadu.

U tom smislu ja bih rekao da je marksizam u krizi. Ali kada to kažemo, moramo još nešto uzeti u obzir, a sa čime se ja u potpunosti slažem – mi imamo posla s više marksizama. Imamo barem tri marksizma, tri paradigme: jednu na Zapadu, drugu u zemljama trećeg svijeta i treću socijalističkim zemljama. Može biti da marksizam u socijalističkim zemljama nije u krizi, ja to ne znam. Može biti da marksizam u Gvatemali ili Nikaragvi ili na Filipinima i u drugim zemljama trećeg svijeta nije u krizi, ali ono što ja mogu reći jest to da je marksizam u zapadnoj Evropi u krizi – kao paradigma, ponavljam.“

GAVRILOVIĆ:„Nije li teza o krizi marksizma ipak i rezultat sumnje u historijsku perspektivu radničkih i proleterskih pokreta u Evropi?“

E. ALTVATER:„Da, naravno. Vidite, kriza je velika riječ i ne bismo je smjeli upotrebljavati gdje joj nije mjesto. Govorimo o krizi, ali s grižnjom savjesti. Kriza marksizma tiče se krize radničkog pokreta, a kriza radničkog pokreta tiče se suvremenog razvoja kapitalističkih društava. Tradicionalno gledanje razlikuje u kapitalističkom društvu dvije velike grupe klasa i također grupe udruženja – jedna je grupa klase kapitalsta, a druga radničke klase. Ali, već je Gramsci u 20-tim i 30-tim godinama raščlanio ovaj, ponešto jednostavan, model podijeljen na dvije klase kada je uveo probleme juga, religije, problem srednjih klasa, intelektualaca. Sveto igra veliku ulogu u teoriji A. Gramscija i sve su to momenti razvoja kapitalističkog društva koji označavaju određeni pomak od centralnosti radničke klase k drugim društvenim snagama. Nakon razdoblja klasne borbe i studentske pobune, 1968, 1969. u Francuskoj, Italiji, SAD, Zapadnoj Njemačkoj i Velikoj Britaniji, svugdje se govorilo o središnjem mjestu radničke klase.

Dvije godine nakon toga pokazalo se da je ovaj koncept pomalo zastario jer je radnička klasa izgubila svoje središnje mjesto. Tada su se počeli razmatrati i tražiti oni subjekti koji bi doista bili politički subjekti revolucionarne promjene. U središnje mjesto političke organiziranosti došli su novi društveni slojevi, novi društveni pokreti, a marksistički teoretičari pokušavaju ponovno razmisliti o klasnoj teoriji na osnovama onih kategorija koje je razvio Marx. Danas u razvijenim kapitalističkim zemljama ima 35 milijuna nezaposlenih. To je cijela generacija mladih ljudi koji nikada nisu imali iskustvo rada, jer nakon završene škole nisu našli posao, a neće tu priliku imati niti u bliskoj budućnosti. Ovi mladi ljudi ne razmišljaju u kategorijama rada, radne discipline, ili stare discipline radničkog pokreta koji se javlja oko centralnosti rada i tvornice. To nije iskustvo sve većeg broja mladih ljudi i prema tome koncept radničke klase je ponešto problematičan. Danas se moramo pitati što je to. Ovdje se ne radi o problemu novih slojeva unutar radničke klase, već se suočavamo sa činjenicom da mnogi mladi ljudi, koji bi trebali biti uključeni u radni proces, nemaju za to prilike. Tome je razlog ekonomska kriza, kao i dramatičan tehnološki razvoj u visoko razvijenim zemljama.“

KREFT:„Kada smo već kod krize na Zapadu, s jedne strane očigledan je proces neoliberalizma koji se ispoljava u novom konceptu uloge države u kapitalističkim zemljama Zapada. S druge strane, kako ja vidim situaciju, u kapitalističkom društvu imamo drugačiji neo-pokret, neo-etatizam. Tako odgovor na krizu u socijalističkim zemljama jest pokušaj da se izgradi još snažnija država. Kao što je primijetio Gunder Franc, to se događa i u Jugoslaviji. Kako ja vidim sadašnje procese u Jugoslaviji, odgovor na krizu bit će jačanje države i produbljivanje jaza između aparata države i partije i radničke klase s druge strane. To je važno i ja se pitam što će ta etatizacija u socijalističkim zemljama značiti za mogućnost izgradnje nove politike i novih ekonomskih odnosa u Evropi.“

ALTVATER:„Čini mi se da otvarate dva problema. Prvi se tiče većeg tržišta u kapitalističkim zemljama i neoliberalizma, ali to je samo jedna strana medalje. Tamna strana je jačanje države u kapitalističkom svijetu. Gđa Kirkpatrick, predstavnik SAD-a u Ujedinjenim nacijama, vrlo inteligentno razlikuje  autoritarne i totalitarne režime. Po njenom shvaćanju, totalitarizam je onaj režim koji ukida slobodno poduzetništvo, slobodno tržište i tome slično, što u širem smislu znači socijalističko društvo. Po njenoj definiciji to je, dakle, totalitarno društvo. Autoritarni režimi, s druge strane, mogu biti povezani sa slobodnim tržištem, slobodnim poduzetništvom itd, a to je sistem koji nije baš najprihvatljiviji, ali je podnošljiv.

Postoji razvoj u kojem se Zapad s jedne strane odriče uplitanja države u ekonomiju i cijene, jača snagu tržišta, a snage tržišta su danas samo drugi izraz za snagu multinacionalnih kompanija, dok s druge strane država i čitav sistem postaju sve više ugnjetavački, sve efikasniji, a to znači autoritarniji. U Velikoj Britaniji sada postoje dvije jake tendencije; više tržišta, a paralelno s time sve represivnije snage države. Događaju se čak takve stvari da društveni sektor, kojeg je M. Thatcher onesposobila, sve više raste pod ovim režimom, samo zato što se broj ljudi koji ovise o društvenim davanjima sve više povećava zbog ekonomske krize. Prema tome, na Zapadu također postoji tendencija jačanja države, što je vrlo zabrinjavajuće, jer to znači kretanje k sve većoj autoritarnosti, protiv čega se moramo boriti. Moramo pokušati to spriječiti.

Situaciju u socijalističkim zemljama ne poznajem baš iz prve ruke, ali mogu pretpostaviti da je onakva kakvom mi vi kažete. Ako postoji jačanje države u autoritarnom smislu, a to znači bez paralelnog procesa demokratizacije, onda se produbljuje jaz izemđu političkog vodstva i državnih institucija s jedne strane, a i društva s druge. Mase su neorganizirane i ovaj jaz se sve više produbljava, dok jednog dana ne dođe do određenog oblika pobune. Može biti da je to velika opasnost za budući razvoj socijalizma.“

GAVRILOVIĆ:„Na ovo pitanje o etatizaciji možemo se vratiti kasnije, posebno u vezi s Poljskom. Sad bih htio nešto drugo. Mnogi komentatori poriču tvrdnju da je sadašnja kriza kapitalizma klasična kriza hiperprodukcije kapitala i hiperprodukcije roba. U čemu su osnovni elementi ove krize u kontekstu Vašeg razlikovanja malih, konjukturnih kriza i velikih kriza?“

ALTVATER: „Po mojem mišljenju, sadašnja kriza je, ekonomski rečeno, kriza hiperprodukcije kapitala, a hiperprodukcija kapitala je samo izraz opadanja profitne stope. Možete pogledati empirijske podatke koje je iznijela organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), ili pogledajte istraživače kao što su Thomas Wine, Marchais, Willie Zemller, ili podatke koje sam ja iznio zajedno sa svojim kolegama. Ustanovit ćete da u svakoj zemlji na Zapadu profitna stopa opada, to je drugi izraz za hiperprodukciju kapitala, jer opadanje profitne stope ne znači ništa drugo do kapitala koji se neće koristiti u investiranju, u produktivne svrhe. Pa što onda kapitalisti čine s tim kapitalom? Najprije, koriste ga za povećanje vlastite potrošnje, ali to je slučaj samo u prvoj fazi krize, dok u kasnijim njenim fazama ta individualna potrošnja ne igra odlučujuću ulogu. Zbog opadanja profitne stope kapital se koristi za kupovinu posjeda, imovine, akcija, jer je kamatna stopa znatno veća od profitne stope. Baš nedavno OECD je iznijela istraživanje u odnosu profitne i kamatne stope i rezultati toga istraživanja ne mogu iznenaditi teoretičare koji su marksistički obrazovani, ali kao podatak to mnoge ekonomiste zaprepaštava. Prema tom istraživanju, u SAD-u, a i drugdje, više od 40% neto profita koristi se za plaćanje kamata, a to ne znači samo da profitna stopa opada, već i da profit, kojeg kapitalisti ubiru, nužno odlazi bankama. Dakle, postoji dvostruko cijeđenje profita; s jedne strane opadanje profitne stope, a s druge preraspodjela u bankarskom sistemu. To je moje razumijevanje hiperprodukcije kapitala koja je trenutno vrlo dramatična u kapitalističkim svijetu. Ima i drugačijih pokušaja da se objasni kriza, čak i unutar marksističke teorije, npr. teorija nedovoljne potrošnje ili teorija cijeđenja profita, ali ja mislim da svi ti teorijski pristupi nisu jako uvjerljivi kada objašnjavaju tendencije koje trenutno postoje u razvijenom kapitalističkom svijetu.“

GAVRILOVIĆ:„U kojoj mjeri monetaristička politika pridonosi ovoj krizi?“

ALTVATER:„Monetaristička politika doprinosi krizi, svakako. Stari recept za prevladavanje krize, npr. Keynesova politika više ne važi i zato ja kažem da se radi o velikoj krizi, a ne o maloj. Ako želite, mogu vam objasniti zašto je to tako. Ne postoji drugi recept osim monetarističkog, a on je prilično jednostavan. Taj koncept pokušava preoblikovati društveni sistem kako bi se povećao profit, a u slučaju da se poveća profit, očekuje se novi val investiranja, novi „boom“. Tako izlaz iz slijepe ulice vide mnogi političari na Zapadu. U vezi s time, problem za ljevicu je slijedeći: M. Thatcher, koja je jedan od istaknutih predstavnika spomenutog političkog modela, vodi ekonomsku politiku koja je sasvim bezuspješna jer se broj nezaposlenih neprestano povećava. No, s druge strane, ona uspijeva uništiti čitav institucionalni aparat socijal-demokratskog klasnog kompromisa, ili recimo radničko upravljanje, koje je bilo uvedeno neposredno nakon drugog svjetskog rata i koje je funcioniralo sve do kraja 70-tih godina. M. Thatcher je sve to uništila i ako ona u tome potpuno uspije, onda će joj možda također uspjeti povećati profitnu stopu britanskih kapitalista i na taj način potaknuti novi val investiranja. Ali, ona neće moći, i u tome je problem, sprovesti ovu politiku do kraja, a da ne zaoštri proturječnosti unutar društva. To ne moraju biti proturječnosti tradicionalne prirode – između rada i kapitala: rada, čiji su nositelji sindikati, i kapitala, kojeg predstavlja državni aparat. No, to će pridonijeti stvaranju drugačijih brana, npr. rastući nacionalizam u Velikoj Britaniji, što je velika opasnost, ili pak mirovni pokret.

Dakle, u razvijenim kapitalističkim zemljama javljaju se novi oblici odupiranja koji su vrlo značajni za budući oblik klasne borbe. To je prvo što sam htio istaknuti – M. Thatcher će svojom politikom uspjeti samo zaoštriti proturječnosti unutar društva. I drugo, takvom politikom neće riješiti problem nezaposlenosti. Ako Velika Britanija, o kojoj je ovdje riječ, bude vodila politiku ekonomskog poticanja, to će značiti konkurentnost na svjetskom tržištu, koja podrazumijeva uvođenje novih tehnologija u proizvodni proces, a to opet znači više otpuštanja nego zapošljavanja radnika. Ekonomski polet koji na ovaj način nastaje nešto je sasvim novo u povijesti nakon drugog svjetskog rata, jer je ekonomski polet u prošlosti bio istovjetan s otvaranjem novih radnih mjesta, a u budućnosti će to biti obrnuto.“

GAVRILOVIĆ:„Današnja kriza često se uspoređuje s onom iz 1933. godine. Kada dijagonosticiramo sadašnju situaciju u svijetu, onda vidimo neke sličnosti, neke podudarnosti s velikom krizhom 30-tih godina. Da li unutar razvitka kapitalizma možemo govoriti o novom fenomenu fašizacije, da li predstoji razdoblje fašizacije kapitalističkih zemalja?“

ALTVATER:„Postoje neke podudarnosti između krize 30-tih i krize 80-tih godina, ali također postoje i velike razlike. Pedeset godina razvoja jednog društva promijenilo je stari sklop institucija, a također međunarodni sklop svjetskog tržišta. Ne bih rekao da nam predstoji razdoblje fašizacije unutar kapitalističkih zemalja. S druge strane, mnoge su sličnosti između tih dviju kriza. Najprije, pretvaranje krize akumulacije u međunarodnu kreditnu krizu, s opasnošću sloma čitavog svjetskog tržišta kao što se dogodilo 1931, 1932. U 30-im godinama pomak k autarhiji u mnogim zemljama bio je povezan s nacionalističkom ideologijom i agresivnom politikom, jer su Njemačka, Japan i druge zemlje pokušale proširiti tržište, a što je omogućilo autarhičnu politiku. Engleska, Francuska i Sjedinjene Države imale su kolonije koje su predstavljale tržište za kapitalističku ekspanziju, dok ih Njemačka i Italija nisu imale pa su se pokušavale proširiti u Evropi, Africi i Aziji. To je značilo slom svjetskog tržišta i vojni ekspanzionizam, što i danas predstavlja veliku opasnost. Na Zapadu su također prisutne i autoritarne tendencije koje se isto tako mogu pretvoriti u fašističke tendencije.

No, sadašnji fašizam razlikovao bi se od fašizma 30-tih godina, čak i fašizma u Njemačkoj, ili Japanu, ili u Italiji, Rumunjskoj, Mađarskoj, sve su to bili različiti fašizmi. Ne smijemo miješati fašizam 30-tih godina s onim što danas predstavlja opasnost za demokratski razvoj i radnički pokret.“

GAVRILOVIĆ:„U kontekstu ovoga što ste govorili, da li nam možete iznijeti Vaše mišljenje o poljskom pokretu?“

ALTVATER:„Mislim da ono što sam do sada rekao vrijedi samo za kapitalističke zemlje. Ne vjerujem u istovjetna društvena kretanja u socijalističkim i kapitalističkim zemljama. Krizu u Poljskoj po mojem mišljenju treba objasniti sasvim drugačije nego krizu u kapitalističkom svijetu. To je sasvim očito. Vidite, 1981. bio je vojni udar u Turskoj, a nešto kasnije u Poljskoj, ali ishodi su potpuno različiti iako su oba događaja bila podjednako tragična za oba naroda.“

GAVRILOVIĆ:„O karakteru poljskih događaja Mandel govori kao o „negativnom reagiranju na praksu birokratskog pokreta.“

ALTVATER:„Mandelovo objašnjenje je prilično jednostavno. On vjeruje u borbu tradicionalnog radničkog pokreta i isto objašnjenje nam je dao i za neuspjeh studentskog pokreta 1968. godine u Njemačkoj i tada nam je Mandel rekao: „Morate osnovati radničku partiju jer ćete inače propasti.“ Bio je potpuno u pravu. Pet godina nakon toga rekao je da nismo uspjeli zato što nismo izgradili pravnu i djelotvornu radničku partiju, socijalističku partiju. Mi to nismo učinili i naravno čini se da je on u pravu. Isto je i s Poljskom. Pokret u Poljskoj, koliko ja znam, a ja ga ne poznam najbolje, bio je vrlo širok i nije bio usredotočen na vrijednosti kao što su rad i prilike u tvornici, već i na situaciju u cijeloj zemlji. Riječ je o krizi određenog modela socijalizma i nju je nemoguće riješiti uvođenjem nove organizacije koja barata tradicionalnim vrijednostima. Mislim da u prijelaznom periodu koji je u takvoj dubokoj društveno-privrednoj krizi, kao što je slučaj s Poljskom – moramo uzeti u obzir ulogu crkve, ulogu tradicije, dakle ono što se naziva nasljeđem prošlosti. Nasljeđe prošlosti moramo uzimati u obzir u svakoj društvenoj formaciji. U slučaju Poljske ono postaje vrlo aktualno jer ono što bi trebalo učiniti ujedinjujući društvenu snagu uopće ne funkcionira: ideologija marksizma – lenjinizma, uloga partije, uloga službenog sindikata – sve se to ruši. U tom slučaju stare vrijednosti dobivaju na snazi, a to se dogodilo u Poljskoj. Malo je vjerojatno da takvo rješenje može biti uspješno, jer radnici naprosto moraju ići u lijevo i podići socijalističku zastavu.“

KREFT: „Ima autora koji izjavljuju kako konačno imamo novu lijevu kritiku političke ekonomije...“

ALTVATER:„Mislim da se tu malo preuveličavaju dostignuća nove ljevice. Smatram da se svi mi ovdje moramo angažirati da bismo razvili teorijske pristupe rješenju društvene krize koja je i ekonomska i politička i kulturna. Moramo iznaći prijedloge za njeno rješenje, a ne samo analizirati je je i govoriti kako nemamo rješenja i kako će se kapitalizam slomiti. Što treba učiniti? Treba predložiti konkretne mjere, a to se čini u nekim diskusijama u Zapadnoj Evropi, ali i u SAD-u. Neki teoretičari, kao npr. David Borne, radili su na iznalaženju alternativnih ekonomskih strategija koje bi trebali provesti naročito sindikalni pokreti, ali ne samo sindikati, nego npr. i pokret Zelenih u Njemačkoj. To je vrlo važno, jer... Vratimo se na početak, na pitanje o krizi marksizma, o krizi paradigme marksizma. Marksizam je u određenoj mjeri izgubio teorijsku prevlast kao ideja vodilja za praksu društvenih pokreta: sindikata, radničkih pokreta, kao i novih društvenih pokreta kao što su feministički pokreti, omladinski pokreti itd. Ta prevlast marksističke teorijske paradigme može se ponovno izboriti jedino iznalaženjem konkretnih rješenja koja također moraju imati dobru teorijsku osnovu. To je ono na čemu mi trebamo raditi. Budući da smo teoretičari, naš glavni zadatak je raditi teorijski, ali ne da samo ostanemo u području teorije, već i da teoriju razvijemo do granice, čak i preko granice društvene i političke prakse. Jedino ako u tome uspijemo, marksizam će izaći iz svoje takozvane krize.“

Prevela: Alica Rex 

Nov 8 '12 · Oznake: interview: elmar altvater

KAUZALNO HIPOTETIČNA PRIČA O INSANU I ČOVJEKU U STRAHU I LJUDSKOJ SLABOĆI

 

Za razliku od dobre i drage riječi čovjek, mada samo čovjeka podrazumijeva, mojoj malenkosti malo bolje zvuči upravo u ljudskom smislu riječ: insan. Insan ima smisao svekolike, pa i nejasne skromnosti i skrušenosti ispred svoga Stvoritelja, ispred svoga neznanja i neizvjesnosti izvan svojih malih snaga.

A čovjek? Kako to gordo, ali i smiješno nerazumno zvuči poslije svega što je nesretnik učinio, mada sintagmu pripisuju Maksimu Gorkom.

Ako uzmemo za početak progovora riječ čovjek valja nam prihvatiti i čovještvo i nečovještvo, pa i čovječanstvo – koje u čovjekovoj recepciji nema ni predstavu/sliku o sebi. Naime, tu sliku/predodžbu nije moguće stvoriti zbog svih razlika koje su među ljudima izgrađivane i izgrađene, od čovjekovih početaka do danas. Upravo sa svim što ta izgradnja znači.

Čovjek se naime i nije držao ljudski i čovječno pa su mu namjere izlazile na koješta i ništa, na hrđu i zlodjela. Pouzdano, na njegovome tragu ostalo je samo ono što nije mogao uništiti. To što je ostalo, zovemo kulturom. Razumijemo li šta to znači? Kako je nastalo, s obzirom da nedostaje sve to što je bilo od značaja i imalo utjecaja na ono što vide naše oči, a što je samo stjecajem uvjeta nekakav zbir vrijednosti.

Razlike su svakojake: tradicijske, jezične ili jezičke, antropološke, kulturne, kulturalne, kulturološke, ideološke... u svakom primjeru stvarne, žestoke i ubojite, stvarne i nepomirljive.

Ako za početak tantavice uzmemo insana, riječ iz našeg jezika, stjecajem okolnosti tursko-arpskog podrijetla, imamo samo humanu/ljudsku pojavu kao jedinku i interesantne aspekte viđenja u produžetku. Insan je ljudsko biće, čeljade /čeljad – članovi obitelji, ukućani/, ali i insanijet – ljudskost i čovječanstvo pri čemu riječ insan određuje prost zbir jedinki u insanijetu. Potom, pouzdano s istim morfološkim porijeklom i korijenom /civilizacijski i hronološki gledano sasvim opravdano!/ u latinskom jeziku: insanitet, latinski: nezdravost, bolest uma, ludilo, ludost, bezumlje, mahnitost, insanity – mora... Nije isključena stvarna morfološka veza ovih pojmova, makar je latinski mrtav jezik.

Dobra riječ insan ima istinsku prednost, koju, dakako, ne moramo prihvatiti. Ako smo ostali kod riječi čovjek, koja se takođe produžava u čovještvo, čovječnost, čovječanstvo, imajmo barem na umu riječ insan, jer, to je takođe /mada, stranog porijekla, naša riječ/ koja konkretnije ima u vidu insana/čovjeka kao jedinku/pojedinca. Želimo reći, kako su svi /ljudski i životinjski/ jezici na svijetu naši, ako smo dijelom svijeta i insanijeta/čovječanstva. Nije ovo nikakav pokušaj naivnog lingvista, jer, lingvist nisam uopće, da jednoj riječi arapsko-turskog podrijetla damo opće značenje /koje ona već ima/.

* * *

Naime, o čovjeku/insanu pojedincu bismo i željeli napisati riječ, ali kako do njega doći, svakog dana nam je nejasnije. Rase – boje, plemena, jezici, nacije, teritorije, države i državljanstva, mora i okeani, prijatelji i neprijatelji, političke i nevladine udruge, društvene mreže na internetu, ideologije i govnarije – fašizam, nacizam, fanatizam, mediji, seksualna opredjeljenja, zanimanja i profesije, tajna društva, gledatelji televizija i različitih televizjskih programa, slušatelji radija i čitatelji printa, pošiljatelji i primatelji sms poruka, imaoci mobilnih telefona i tableta, korisnici interneta i društvenih mreža komuniciranja, alkoholičari, vinopije i pivopije, vegetarijanci i mesožderi, ovisnici po redu, neradnici i duševni bolesnici, religiozni i ateisti, utovljenici i mršavi, stari i mladi, ljubitelji prirode i tehnologije, oženjeni i ledični, bolesni i zdravi, bolesnici od neizlječivih i izlječivih bolesti, etc., etc.

Procjenjujući sve što zna, čovjek će logično i kao u šali pomisliti kako su psi najpametniji na svijetu, svi isto jedu, vole i na isti način se glasaju. Odnosno kako su životinje savršene. Koriste a ne unuštavaju prirodu. Bjelci govore stotine jezika koje međusobno ne razumiju; žuta, crvena rasa i crnci također. Čisti užas od međusobnih atvarnih razlika i podijeljenosti.

Želimo reći kako sve to odvaja čovjeka od čovjeka, ili, kako su to mjesta – dodirne tačke na kojima čovjek na čovjeka nasrće ili kako bi drugog čovjeka uključio i utjerao u red ili, kako bi ga ekskomunicirao – isključio iz stranke, ideologije, vjere, crkve, tvornice, radnog mjesta, nacije, rase... Osim pomenutih postoji i funkcionira bezbroj obavezujućih, uglavnom nasilnih modela i odnosa za ljude, i opet: etc.

To su ipak i oblici međusobnog komuniciranja, makar u nekim odnosima bili uistinu rigidni, morbidni, primitivni, ništavi, ružni, lijepi, nedostatni, pretjerani, neodmjereni, manjkavi, osioni, rogobatni, odmjereni, etični, estetični, izlišni, ali bez iznimke smišljeni da čovjeka utjeraju u red i poredak koji grupi garantira uspjeh, etc.

 * * *

Zastrašujuća je stvar, za svakog pojedinca/osobu, ostati izvan kruga etabliranih, kruga priznatih i poznatih. Navešćemo  osobni primjer:

Godine 1989. nakon Miloševićevog govora na Gazimestanu, videći u pozadini mitologiju i arhetip, na skupu gradskih uglednika Tuzle: Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata, Savez socijalističke omladine, Opštinska konferencija Socijalističkog saveza, Opštinska konferencija Saveza komunista i mediji, do izvjesne mjere u afektu, jer se od mene kao direktora Doma mladih Tuzla očekivalo da na Miting podrške Slbodanu Miloševiću /u program zamišljenih govorancija na Pingi/ izvedem Ansambl Doma mladih Iskre /čiji sam bio direktorom/. Rekao sam da to neću učiniti niti sada niti ikada više, i da me ne pozivaju na slične sastanke jer istupam iz SKJ. Nisam objašnjavao niti imao volju da to šire objašnjavam.

Vratio sam se na radno mjesto i u pisanoj formi objasnio da istupam iz SKJ – SK BiH, zbog idejnog skretanja Partije ka nacionalnom arhetipu i radi njezinog napuštanja borbe za klasne interese radnika. Izjavu sam uručio sekretaru svoje partijske organizacije i Općinskom komitetu, a dao napisao otkaz na funkciju direktora Doma mladih Tuzla, jer sam istupio iz Partije koja me na tu funkciju usmjerila /uputila/ i po čijoj sam preporuci imenovan.

U tom trenutku bio sam sasvim svjestan kako sam spreman snositi sve posljedice. Odjedanputa me uhvatio paničan strah! Pa, napustio sam one sa kojima sam bio već 30 godina kao pionir, omladinac i udarnik, član Saveza komunista i Socijalističkog saveza radnog naroda, etc.! Kako ću sada sam?! Mimo svih njih!? I, svi oni će biti protiv mene, a bili smo u svemu zajedno! Jer: Ko nije sa nama, taj je protiv nas!

Onda sam se vratio na razlog svoga istupanja i njegova stvarnost me odjedanputa osnažila! Upravu sam! Ne mogu biti upravu oni koji u SKJ podržavaju srpski /ili bilo koji drugi/ nacionalni arhetip kao osnovu postupanja i djelovanja! Oni koji podržavaju ideološku propagandu razdora. Bijah uvjeren kako je SKJ izdao sam sebe, napustio svoje svete i osnovne postavke organiziranja i djelovanja kao avangarda radničke klase!

 * * *

Danas, svega se prisjećam u nastojanju da razumijem položaj i ulogu raznih grupa i pojedinaca u njima. Ustvari, svjestan sam kako sam napustio SKJ jer sam imao punu svijest o tome kako to nije više ona partija u koju sam stupio jer je napustila vlastiti Program, a metod rada poznat kao demokratski centralizam koji joj je davao nevjerojatnu snagu, bio je tek puko pokriće za najraznovrsnije kokošare koji su koristili svoje pozicije za osobno stjecanje i uvećavanje osobnog imetka. Koristili su sva moguća i nemoguća sredstva, a nekolicinu poštenih ljudi kakvim sam se smatrao, koristili kao glupe vodonoše za svoje prljave poslove i prema potrebi kao paravan.

Dakako, u ovom tekstu, osim kao banalan i stvaran primjer, nemam nikakvo drugo mjesto niti ulogu. Razmišljam o tome kako je još puno teže napustiti nacionalnu stranku koja ima nacionalni ekskluzivitet predstavljanja naroda /dakle: snažnu fašističku dimenziju/ kohezionu i reprezentativnu odliku. Kako se odreći toga?! Kako se suočiti otriježnjen sa sobom bez toga? Kako pogledati stranačke znance? Kakvu represiju očekivati, jer, takav pojedinac može odati stranku u vezi sa svim nedozvoljenim što je činila i posebno onim što je imalo fašistički karakter u toj raboti.

Kako napustiti nedvojbeno fašistički organizoranu grupu koja je godinama pustošila stadione, sportske dvorane, gradske ulice, nadgrobne spomenike, spomen obilježja, automobile, autobuse!? Činila zlo i nedjela koja su u optici istražnih organa!? Grupu koja je opljačkala banku, benzinsku crpku, tržni centar, ubila čovjeka, silovala ženu, etc?

Ustvari, trebali bismo razumjeti kako smo sudjelovanjem u nedjelu i nečasnom poslu, krug i vrata za povratak iza sebe zatvorili sami i kako treba imati petlju i sve to napustiti, sa svima se suočiti i sukobiti. A događaju se sve grozomornije stvari u kojima čovjek sudjeluje, sada i sasvim protivno svojoj volji. Stvar je ista u grupi fašista i ovisnika o heroinu. Iz dana u dan biva sve gore. Ovisnost i prestaje, ali učesnici ne dopuštaju da se lanac zla prekine, da se zlo zaustavi. Na nevjerojatan način zlo je obavezujuće. Do bezizlaza. Ogromnom broju ljudi trebalo bi objasniti mnogo stvari. Slično je i sa udrugama koje su zapale u stereotip i šablon pa gule svoje, a život odavno ide u drugom smjeru. 

Ustvari, stranke, društva i udruge, ukoliko su kompaktnije organizirane, pojedincima su teže i zahtjevnije za napuštanje, jer obavezuju na zajednički uspjeh i propast. I u biti, na tome su i zasnovane, inače, ne bi bile moguće. Dakle, zasnovane su na čovjekovom intimnom osjećanju odgovornosti za osobni stav o pripadnosti grupi. Naime, čovjek uvijek dobrovoljno pristupa takvim grupama i organizacijama. Tako se i dogodi da grupa asistira ili čak sudjeluje u premlaćivanju, pa i ubojstvu jedne osobe. Svako se mora pred svima iskazati. Ustvari, to ga i čini pripadnikom grupe, ideologije, jednakim sa drugima. Sigurnim sudionikom za grupu i njezinu budućnost, ma kakva da jest.

U ovom nivou, sve vrste analogije, izvrsno funkcioniraju.

Navodim istinit primjer.

 * * *

Između dva svjetska rata četnici su bili batinaši radikalne stranke. Ko god im se ne dopada, ima da dobije svoje! Ali i age i  begovi, imali su svoje sluge i povjerljive ljude! Ako!

Ahmet Zukobašić iz Gračanice, bio je mali rastom ali vrlo otresit i kuražan čovjek! Radikalno je shvatao stvari i imao je želju tako djelati! Imao je želju postati četnik.

Početkom Drugog svjetskog rata otišao je do prve četničke komande i izrazio svoju želju. Izašli su u dvorište, gdje ga je četnički starješina pripitao: - Hoćeš u četnike? – Jah! odgovorio je Ahmet. – Penji se! – reče četnički starješina i pokaza mu na oveće stablo šljive u dvorištu. Ahmet se bez riječi pope. – Skači! – naredi starješina. Ahmet pogleda naniže i vidje da je desetak četnika sa bajonetima na puščanim cijevima okrenulo noževe prema njemu, nagore. Ahmet bez razmišljanja skoči na bajonete. Četnici izmakoše sječiva. – Primljen si! – reče starješina i pozva ga u Štab kako bi dao podatke za isprave.

Nije poznato niti zabilježeno da je Zukobašić kao četnik počinio neki zločin u toku Drugog svjetskog rata, mada imamo pravo misliti što hoćemo.

Po okončanju rata došao je kući, u Gračanicu. Uzeo je suprugu i dvoje djece i sjeo u vlak za Doboj. Kada je vidio da mu sa dvije strane prilaze patrole milicije, odšarafio je ručnu bombu i ubio sebe i obitelj.

Blisko rečenome, u ulične bande, među dilere, navijačke grupe, stranke, u tajna društva ljude primaju na osmišljen način dajući im prethodne zadatke, prateći i provjeravajući njihovo ponašanje i postupke slijedeći tako neku vrstu izgrađenog kodeksa, pribavljajući dokaze o njihovim sposobnostima i odanost ideji vodilji.

Nose lance i kožnu odjeću, otrcani džins, jakne s natpisima anđeli pakla, voze harly motocikle i koriste kolonjske vode, nose drečave marame oko vrata, umjesto ili ispod najrazličitijih kapa. Imaju drečave i neukusne tetovaže. Rukavice bez prstiju. Voze motocikle određene marke ili posebne izrade.

Nekad su to registrirani zatvoreni muški, ali i ženski klubovi za različite sportove na zatvorenim terenima i samo njima namijenjenim barovima, striptizetama, mogućnostima prenoćišta i dosta visokim članarinama. Grupe sa oldtajmerima, etc.

Tako ljudi, postaju uhvaćeni osobnim postupcima koje su već učinili, oznakama koje su prihvatili. Postaju zarobljenici određenog kruga iz kojega više ne mogu izaći, jer moraju čuvati tajne postupke i podatke o prijemu i ponašanju i ne/djelima koja su učinjena.

Posebno su rigidne grupe na granici maloljetstva koje nasrću na starije ljude, bezrazložno, u parkovima i odmaralištima, ili čak i radi razbojstva. Oni postaju neka i nečija vojska za izvršavanje određenih najčešće prljavih poslova i zadataka koje, kako vrijeme odmiče, imaju sve manju mogućnost da zadatke odbiju.

Slično je i sa prijemom i angažiranjem u radu političkih stranaka najrazličitijih ideologija i predznaka. Ekskluzivno nacionalne stranke bez iznimke, imaju fašističku opciju odvajanja od drugih naroda – tj. segregaciju – odvajanje i tako elemenat aparthejda, što se prema prilikama i odnosima može transformirati do potpunog fašizma čak i kad uključuju odane pojedince drugih nacija – oni su u takvim strankama beznačajni u određenom trenutku, istureni kao lažni dokaz upravo u prvi fašistički stroj, poslani na prvi važan zadatak u interesu druge nacije, etc.

Oni koji uđu u takvo društvo, nemaju izglede za povlačenje jer ono što će im se dogoditi, što će ih pogoditi, teško mogu preživjeti, potom, ostat će obilježeni zauvijek, gledani od svih i sa svih strana. Pokazalo se da su u takvim situacijama optužbe grube i nepravedne do ludila, a likvidacije skoro, pa uobičajene.

 * * *

 Sociologija kao nauka o društvu vidi i uvažava najrazličitije marginalne grupe. Odlika je svih tih grupa zatvorenost interesom radi kojega su formirane. Njihova sužena optika i recepcija čini ih efikasnim u njihovim namjerama, ali i isključivim prema okolini i zahtjevnim do nemilosrđa prema svome članstvu u najrazličitijem smislu, kao i prema populaciji protiv koje su okrenuti.

Čisto fašističke grupe, s programski identičnim ciljevima kakve je isticao Adolf Hitler u svome ne/djelu Mein Kampf i njegova Nacionalsocijalistička demokratska partija – NSDP – danas zovemo neofašističkim, ali im dopuštamo djelovanje i na našu beskrajnu sramotu, nismo u stanju donijeti zakon o zabrani njihovoga organiziranja i djelovanja. One su ili dijelom, ili cjelovito organizirane paraformacije koje razvaljuju sportske dvorane, stadione, ulice i izloge, automobile i autobuse, ubijaju svoje neistomišljenike ispod naših prozora, na našim ulicama kojima već sutradan prolazimo bez zadnje pri/misli o bilo kakvom zlu koje je nekoga snašlo, mada i nas može snaći.

Kriminalne grupe, povezane s dobavom i rasturanjem narkotika imaju iznimno široku organizacionu osnovu, nerijetko čak u nekoliko država i vrlo visoku piramidu, a vrh je nerijetko u oblacima. Pošto u osnovici rade s ovisnicima o narkoticima, veoma je teško i skoro nemoguće doprijeti do organizatora pa i dilera, ako ovisnik nije van sebe definitivno izbezumljen nedostatkom droge.

Stvar je gora, što ovisnici nerijetko posežu za kriminalnim radnjama kako bi došli do novca: krađe novca i stvari koje mogu prodati za novac, navođenja na prostituciju i neposrednog podvođenja, udruživanja sa drugim ovisnicima za izvršenje najrazličitijih kriminalnih radnji i djela do ubojstva i trgovine ljudima i ljudskim organima.

Ovisnika je praktično nemoguće navesti da oda svoga dilera – čovjeka od i preko kojega nabavlja drogu jer u cijeloj piramidi nabavke i rasturanja zna samo jednu osobu i svjestan je kako sljedeći put neće imati od koga da nabavi drogu, ili će ako bude otkriven kao dostavljač biti kažnjen prema nemilosrdnim pravilima kriminalaca.

* * *

Grupe organizirane radi razbojstava i ubojstava, u pravilu ne smiju nikoga odati čak i kad doguraju do teške zakonske represije, jer će poslije i sami biti neljudski kažnjeni od članova grupe kojoj su pripadali.

Grupe organizirane radi uživanja droge, seksa, pušenja, ispijanja piva, ne žele nikome odati tajnu svojih užitaka, pa zato kriju i sudionike i mjesto svoga uživanja. Zato se zlodjela i ubojstva događeju u nizu, lancu...

Kako da se u svemu tome snađe čovjek, jer insan, spomenut na početku ne bi trebao ulaziti /a ulazi/ u te kompromitirajuće situcaije. Ako griješi, griješi sam za sebe i o osobnom trošku. U stanju je biti sam i nije mu potreban niko za zajednički život. Ustvari, svjestan je kako je sam rođen i kako mu je samom biti i /i mriti/ u smrti. I spreman je na to. Jer, niko nije imun na ljudske slabosti.

-------------------------

Napisao: Atif Kujundžić

Preuzeto s adrese: 

http://tacno.net/Novost.aspx?id=20740#.UJf1rmcu6Fk.gmail

KAKO JE MOJ PUTNIK NAŠAO SVOJU ADRESU

opširan osvrt na moju promociju iz mog malog svijeta :))


Dakle ovako se odvijalo sinoć na mojoj promociji.. treće zbirke pjesama PUTNIK BEZ ADRESE u Knjiženom klubu HKD Rijeka,,


Krenuli smo na vrijeme iz Istre, ja i moj sin sa cliom.. i u Pazinu smo ukrcali Davorku… moju virtualnu prijateljicu sa fejsa koja mi je trebala čitat.. stihove.


Prvi susret uživo u  suton u Pazinu,,upadaj Davorka .. zagrljaji i put se nastavlja prema Rijeci,,


Obećala ja do šest navečer stići na odredište ali malo se odužilo,, naravno meni nije… jer u autu razgovor nije prestajao…


A ja nisam ni smjela gledat na sat.


Stigosmo …  javim ja mobitelom Damiru . mom recenzentu i voditelju cjelokupnog programa..


Ah ,, konačno uzdahne on svi te već čekamo!


M eneee…. nasmijem se ja.. ah svašta..,, evo me.. sad ćemo….


Podijelimo si zaduženja nas tri tko će nosit kolače .. tko vino tko knjige..na treći kat..
I onda uzdisanje , još malo….mene još noga boli ,,,ali osmijeh nam ne silazi sa lica… ni  komentari..


Dočekao nas je nasmiješeni predsjednik Valerio  i tople oči  mog Damira,, moja V anjica .. fiumanka sa cvijećem,,i još par nepoznatih i poznatih lica---
Mali predah vičem ja … kažem Vanji i Davorki…tražite koje ćete čitat a ja odoh jednu pripalit..


Moj Damir,, legenda. Stalno me neš traži,,,  Valerio se smješka..traži otvarač za vino. Muzika lagano svira.  Atmosfera skroz opuštena…


Kad započinjemo pitam ja Valeria,,.


Oko sedam i petnaest veli meni on još trebaju neki ljudi stići..  jeste li spremni'
R ođena spremna- nasmiješim se


Ugledala sam neko drago lice,,, Borivoja.. posljie cmakanja on sav zadihan kaže:
Žurio sam , pobjegao i od žene ha ha samo da stignem….jedinstven..


Zatim su se izredali stihovi.. ,pitanja.. vrijedne ruke mog sina stalno na fotoaparatu
Smanji !  Namigujem mu ja.. ..ček da se namjestim… da ne ispadnem svakakva ha ha
Krajičkom oka posmatram Borivoja … zadubio se u moju knjigu pa lista… li lista…
Mislim se onako.. ,,ma nije vrag da mu se toliko sviđaju...


Evo ga ,.. ustaje dolazi do mene držeći u ruci knjigu…


Ova me se posebno dojmila veli.., moram je pročitat.


 Koja… mislim se ja i zavirujem mu preko ramena,, aha konačno ,, osmjehnem se..
Taaa, … Skučena u beskraju svemira….opet pljesak i blicevi… ko da sam filmska zvijezda..ahh


Jedan trenutak malo sjetan. Damir čita pjesmu.. ..Mojoj majci… brišem kradomice suzu ali brzo se priberem.


Po završetku  uslijedili su zanimljivi razgovori….


Vaša pjesma APOKALIPSA  veli mi Miljenko . pogledajte ove moje slike na zidu isto sam ih nazvao apokalipsa ,, u toj vašoj pjesmi devedeset posto ste sve to opisali…
Smijem uzet vašu pjesmu kao citat kad budem imao izložbu u Zagrebu..?


Naravno- ja  nemalo iznenađena velim i dodajem mu knjigu…


N ela Čop…jedna divna žena puna ljubavi;  konačno se upoznajemo i razmjenjujemo razmišljanja..


Moj istrijan veliki Drago Draguzet pjesnik i sopelaš promatra me ispod oka..onako kako samo on zna.


Gdje ste  Drago- velim mu ja i budne mi oko srca toplo..i njemu poklanjam svoje knjige ,
Ha.. veli on na njemu svojstven način…. Imam šta čitat cijelu zimu..,, ili priložit vatru..šalim se ja..


I da skratim .. knjige su podjeljene ,, kolači planuli.. boce se ispraznile, i krenuli smo doma.


Hvala ti Rijeko za predivnu večer!!  Hvala prijatelji.. divni ste !!!!!!

Vaša@ pjesnikinja!!!

 

100 NAJBOLJIH KNJIGA SVIH VREMENA



Prema istraživanju koje je izvršila redakcija magazina „Njusvik“, na osnovu višegodišnjih rangiranja i lista u novinama „Telegraf“ i „Gardijan“, u elektronskoj enciklopediji „Vikipedija“ i uz pomoć američkih izdavača i biblioteka širom svijeta, napravljena je lista sto najboljih knjiga svih vremena.


Na prvom mjestu nalazi se knjiga „Rat i mir“ Lava Tolstoja, na drugom mjestu „1984“ Džordža Orvela, a na trećem „Uliks“ Džemsa Džojsa. Četvrta na ovoj tabeli je „Lolita“ Vladimira Nabokova, a do desetog mjesta ređaju se „Buka i bijes“ Vilijema Foknera, „Nevidljivi čovjek“ Ralfa Elisona, „Ka svetioniku“ Virdžinije Vulf, Homerove „Ilijada“ i „Odiseja“, „Gordost i predrasude“ Džejn Ostin i „Božanstvena komedija“ Dantea Aligijerija.


Čoserove „Kanterberijske priče“ su na 11. mestu, a Sviftova „Guliverova putovanja“ na 12. Čuveni Selindžerov roman „Lovac u raži“ je na 15. poziciji, „Prohujalo s vihorom“ Margaret Mičel na 16, dok je Markesov roman „Sto godina samoće“ na 16. Biblija je na 41, a Šekspirova djela („Hamlet“, „Kralj Lir“ i „Otelo“) su od 49. do 52. mesta.


U obzir je uzeto deset lista, uključujući i listu od pedeset najboljih romana koju je napravio „Njusvik“. Neke liste su sadržavale samo romane, a neke i nefikcijsku literaturu. Uvijet da bi se neko djelo plasiralo na ovu listu je bio i da je napisano na engleskom jeziku ili bar prevedeno na taj jezik.


Neke od korištenih lista bavile su se isključivo djelima nastalim u 20. vijeku, dok su se druge oslanjale i na djela koje se nalaze u korijenima zapadne civilizacije. 


Uzimano je u obzir više faktora – utjecaj tih knjiga na povijest, intelektualna veza tih knjiga sa zapadnom kulturom, njihova relevantnost u modernom vremenu i dugotrajna popularnost. To ne znači da je ovo lista najboljih knjiga svih vremena, već refleksija o intelektualnim sklonostima čitalaca i kritičara našeg doba.


Njusvikov“ izbor


1. Lav Tolstoj – „Rat i mir“


2. Džordž Orvel – „1984“


3. Džems Džojs – „Uliks“


4. Vladimir Nabokov – „Lolita“


5. Vilijam Fokner – „Buka i bes“


6. Ralf Elison – „Nevidljivi čovjek“


7. Virdžinija Vulf – „Ka svjetioniku“


8. Homer – „Ilijada“ i „Odiseja“


9. Džejn Ostin – „Ponos i predrasude“


10. Dante – „Božanstvena komedija“



Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Nov 3 '12 · Oznake: 100 najboljih knjiga svih vremena