FAŠIZAM JE IDEOLOŠKI FENOMEN ZLA




/EDUKACIJSKI I DJELATNI NIVO/


Malo, malo, pa nastojeći biti antifašistički angažirani i umni pišemo nešto o fašizmu. Tema je više intrigantna nego atraktivna, ali malom broju autora koji o tome imaju svijest kao o živoj i djelatnoj ideologiji koja neo/fašistički ne miruje. S obzirom na društveno iskustvo tome se čudimo, a koje i trenutno tutnji svijetom. Ideologija fašizma iznimno je aktualna u najširem smislu. U značajnijoj mjeri nego li ikad fašiziran je i naš prostor i svijet do nedohvata. Fašizirani su društveni nivoi organiziranosti za koje smo mislili da samo mogu stradati od fašizma. 


Zar ima neko živ i zdrav ko još uvijek misli da nacionalizam kao ekskluzivitet može funkcionirati bez elemenata šovinizma i fašizacije?! Nemoguće, jer naprosto jedno iz drugog emanira i eskalira. Iz fenomena u fenomen, uvijek istog predznaka koji je ekskluzivitet šovinistički uobličene svijesti.


Dakako, drugačije nego li je to bilo u Dučeovo, Hitlerovo i Hirohitovo vrijeme sila osovine. Doduše, izgledi su i danas više nego bliski i katastrofalno prijeteći. Kombinirani s brojnim teorijama zavjere, poništavaju nam ne samo smisao za šalu, već i sposobnost da iz mašte izlučimo stvarnost, realnu procjenu i obrnuto. Pouzdano i zbog toga, na tom planu iščekujemo stvarnos nove recepcije neo/fašizma i nove interpretacije prepoznavanja novih fašističkih pojava koje nastoje sobom i svojom nehumanošću označiti vrijeme i prostor kao bitno svoje.


Zlo je ne voljeti, ali i pretjerano voljeti tako da se drugoga i drugačijeg ne mrzi i ne podnosi do ostrašćenosti koja više ne može podnijeti život, kao ni život nju, stvarnost se okreće sama protiv sebe.


Ako uznastojimo oko shvatanja i razumijevanja suštine    /biti/ fašizma, doći ćemo do poimanja jednog od osnovnih pojmova fenomenologije, jer smo se upustili u idaciju koja neovisno o indukciji komunicira i progovara esencijalnim, tj. zbiljskim likovima, tvorevinama duhovnog i materijalnog svijeta i mada je filozofi kao fenomen ponekad nazivaju i ideirajuća apstrakcija – riječ je o ubojito neraščlanjivom sinkretizmu, što možemo shvatiti i kao ubojiti /bojevu glavu/ nukleus fenomena i nuklearnog naoružanja kao opće prijetnje planetarnih razmjera.


Pouzdano, to nije sasvim razvijen fenomen/forma, daleko od bilo kakvog savršenstva, imanentno sklon krajnje primitivnim reagiranjima i poduhvatima izjednačavanja svojih postupaka sa svojim, najčešće zakržljalim sinkretičnim /nerijetko i krivo sraslim!/ pojmovima o svijetu i osobnoj ulozi u tom svijetu i njegovim odnosima s nazočnim ljudima i narodima.


Iz te i takve fenomenologijske i psihologijske konstitucije kao matrice koja opstaje u nivou praživotinje /amebe ili paramecijuma/ može se razviti krokodil, tapir, slon, Hitler ili Musolini, Vojislav Šešelj, Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić, Mengele, Krajišnik, Biljana Plavšić, Dodik, etc... 


Ustvari oni se ne razvijaju, oni samo narastaju do određene veličine – sve u njima ostalo je isto kao na početku stvaranja svijeta – barem ako je riječ o osnovnim porivima, reagiranjima i postupcima, odnosu prema drugima, procesu mišljenja. 


Nikako, nije riječ o krivom srastanju u formi i žanru groteske, riječ je o krivom odrastanju i odgoju,  krivo mogućim  postavkama jednoćelijskih organizama, jer, nije poznat primjer u povijesti da je jedan fašist shvatio, promijenio se i postao čovjek, humanoid po prirodi i karakteru, osim po izgledu čak i obješen za noge kao Musolini. Zato je Dodika džaba vješat za jaja. 


Njegov razvoj je jednosmjeran i vješanje za muda uključuje sprdnju s tom pojavom. Dobro bi bilo onemogućiti takav razvoj i tako dobijanje nakaza sa kojima imamo posla i od kojih strada svaka dobronamjernost i dobar svijet. Jer, oni muljaju kroz cijeli svijet baveći se fašizacijom na dobro poznati ili novi način, javno i neskriveno uvijek računajući s tim, da ljudi ne razumiju šta se događa.


Prema tome, fašista možemo shvatiti i kao idealtip prema Maxu Weberu /idealan – nerealan/ dakle, fašist je idealno pojačan i idealno uzdignut skup tipičnih srodnih društvenih tvorevina i djelatnosti u svome nivou poimanja ambicija i želja o svijetu u kojem su se našli zajedno sa drugima sebi sličnima, ali i normalnim ljudima. 


U komuniciranju sa drugim ljudima, fašisti nerijetko imaju idiosinkraziju – stanje naglašeno pojačane osjetljivosti na normalne pojave, pa i psihičke manifaestacije iste /bez uočljivog razloga/, ne podnose određene motive, emocije, zanimanja, osobe, sredine, svojinu, mišljenja, poglede, slijepo slijede svoje vođe, reagiraju snažnim i ubilačkim bijesom, jakim uzbuđenjima, strahom, različitim oblicima zločinačkog bezumlja, podlostima – pojedinačno i skupno. 


Fašistička ideologija, ili fašistička nauka o idejama kojima se fašisti rukovode, najuže je vezana za njihov osobni fašistički razvoj, opskurna je dakle kao jadan nauk o njihovim osjetilnim senzacijama, spoznajama,  predodžbama i koristima, a upravo na tome artikuliraju svoje dalje projekte i zamisli bez imalo osjećanja kako sve dublje tonu u fašistički glib i konačan bezizlaz, u zločin, besmisao.


Na isti način, oni se fašističkim iskustvima i rezultatima koriste za zasnivanje cjelovite spoznaje o svome životu i odgoju mladih, za iznalaženje praktičnih pravila za nove – neo/ fašisitičke pohode, te stvaranje odgoja, morala, prava, države, umjetnosti, arhitekture, organiziranja i političkog djelovanja, te prenošenja na društveni život u cijelosti. 


Objektivno, nije isključeno kako smo u minulom vremenu velikosrpskog fašističkog orgijanja i pogroma otupjeli za varijacije i nijanse zlokobne ideologije, ali i realno: pitanje je da li bismo ovu stvar uopće mogli u novim oblicima pomjeriti s mrtve tačke da nam nije tog strašnog iskustva /oni, kao i uvijek, imaju inicijativu/, a mi i nadalje smatramo kako je takvo što nemoguće jer nije realno. Što ne znači dato nije moguće. Jer, Srbi će kao od šale lažirati nadzirane izbore, da bi sačuvali Milorada Dodika za svoju akciju u finišu: da se sa njim na čelu dokopaju dijela Republike Hrvatske. Srbi su narod kojim vlada prokletstvo.



Listopada, anno domini 2014.  Atif Kujundžić

Oct 30 '14 · Oznake: fašizam je ideološki fenomen zla

BOSANCI I HERCEGOVCI ŽIVI I MRTVI MA GDJE DA STE 

VI STE BOSNA I HERCEGOVINA I NJEZINA MATICA




ZNAMO ŠTA JE MATICA U PČELINJEM DRUŠTVU KOJE BI NAM MOGLO I TREBALO BITI UZOROM. ZNAMO ŠTA JE MATICA U RIJEČNOM TOKU, NEZADRŽIVO PROTJECANJE VODE.


Rođeni u Bosni i Hercegovini, Bosanci i Hercegovci, ma gdje da ste, ostajete Bosanci i Hercegovci – zauvijek. I kad se Bosnom i Hercegovinom ponosite i kad se zbog događaja u Bosni i Hercegovini sramite. I kad se razliju vode. I kad se zabijele bregovi. Čak i onda kad biste željeli da niste Bosanci i Hercegovci jer, bez veze gore šume – vi to jeste. Možda tada ponajviše.


Ova mala Zemlja rodila je puno sjajnih ljudi ma kako to sagledavali. Živih i mrtvih. Tihih ili glasnih. Boraca ili mirotvoraca. U bilo kojoj zemlji živjeli i sahranjeni na bilo kojem kontinentu, potonuli u ma kojem moru, zauvijek ste 


BOSANCI i HERCEGOVCI.

DJECA OVE ZEMLJE ZAUVIJEK.

BOSNA i HERCEGOVINA ZEMLJA SAMO VAŠA U NEDOGLED.


BOSANCI i HERCEGOVCI


su rijeka ljudi koja je ispunila BiH, a potom potekla i razlila se razlila svijetom. Bosanci i Hercegovci, Muslimani, Katolici, Pravoslavci, Hrvati, Srbi,


NEOBIČNO SU PLETIVO.

NESLIČNO u SVIJETU.


Čudnovatim i nepredvidivim putovima Gospodnjim do Božje Volje i nesagledivosti Čovječanstva koje uistinu Postoji makar budale uporno misle kako je riječ o utopiji i samo o njima na ovome svijetu. Božja Jednoća Postojanja postoji dijelom i kao Matica Bosanska i Hercegovačka. Matica moćna i snažna, Matica koja je osobno dijalektičko jedinstvo već u svome imenu i sadržaju Bosansko-Hercegovačkom.


* * *

26. listopada,anno Domini 2014. Atif Kujundžić                          

Oct 28 '14 · Oznake: bosanci i hercegovci ma gdje da ste

NACIONALIZAM I PATRIOTIZAM




NACIONALIZAM JE SEGREGACIJA PUT U APARTHEJD

NIŠTAVILO i ZLOČIN


PATRIOTIZAM JE IZJEDNAČAVANJE ZLA I NEVOLJE

/PATRIOTSKA FARSA/


Živ čovjek je misleće biće, a čovjek uvijek smišlja ono što mu se sviđa. Tako dohvata i doseže nesmislene i kukavne stvari o kojima nerijetko ne zna ništa. Pri toj tvrdnji, pogledajte čuda, vidjet ćete dijalektičku smicalicu smisla. Nonsens. Odrastao čovjek, na istaknutom i povjerljivom mjestu kao npr. Nebojša Radmanović, predlaže mirno razvaljivanje Bosne i Hercegovine /e-novine, 13. 08. 2014./ predlaže razvaljivanje Države u kojoj je član tročlanog Predsjedništva. Ili u atmosferi najcrnje bijede u kojoj živi narod, premijerka Vlade Republike Srpske, svoga sina koji ima najslabije ocjene i najkraće čekanje na Zavodu za zapošljavanje – zapošljava na najbolje moguće radno mjesto. 


Ili, Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine, umjesto da se pita zašto je skinuta s pozicije izvršne vlasti u svim gradovima Federacije BiH sa bošnjačkom većinom samo prije nekoliko mjeseci, tambura predizbornu aktivnost umjesto reformu partije i pravi liste nekompromitiranih kandidata, u pravilu najglupljih ljudi koje nikad ranije nije birala, jer i nisu ni za koji hepek. Etc. 


Živ čovjek je stvaran. Realan kao od brda odvaljen. Ali, samo pod uvjetom da ispunjava i prvi dio prve rečenice u ovome tekstu do kraja: da je misleće biće. Ako nije, možete ga staviti u mesnici na kuku kao polutku ili cijeloga brava, svinjče ili vola na ražanj, pripremiti škembiće i kobasice loše kvalitete jer jede svakakva govna i svašta pije... 

Živ čovjek misli i zna, ima svijest, samosvijest koji daju snagu njegovoj masi. Doduše, taj živi i misleći čovjek, misli samo povremeno i za svoj groš. Najčešće kada mu se nešto ne sviđa, e ne bi li ipak ispalo onakako kako mu je najdraže. Preduzimljiv je kad mu nešto odgovara. Kad mu se digne i kad je u velikoj nuždi. Diže mu se često, a u velikoj nuždi je stalno. Čovjek najrađe sere bez potrebe i to isto kao i u velikoj nuždi.


Piše tako jedan prije neki dan: nacionalist ne može biti patriot. Baš sam se bio domislio kako trebam malo biti nacionalist da bi me shvatili kao patriotu, jeftino je a dobro se plaća, kad me ovaj me istinom sasiječe u korijenu. Ne moram to baš njemu priznat, ali moram samom sebi: Čovjek je upravu. Čiča mu je bio omiljeni lik. Šta mu se dogodilo da dokuči tako ozbiljnu stvar?! Volio je kad Selo gori a baba se češlja. Ravnogorce je volio i više nego Vojvođane. Očarala ga floskula? Ošnula ga sunčanica? Naplavila mu voda sa smećem? Sada mu to natrag mećem.


Ako volimo samo svoju naciju i niti jednu drugu, ništa od te igre i ljubavi osim jada, jer i oni i mi volimo samo sebe bez potrebe. Društvo narcisa lošeg mirisa. Tu su uvijek drugi ljudi s jednakim pravima da vole sebe i eventualno svoje i eto belaja do rutavih jaja. Svakome je njegovo govno najdraže. Tako i nacija. Najbolje je ne voljeti ni svoju ni tuđu, ali ni mrziti.

Od svih nominacija koje idu uz čovjeka, nacija tek nema značenje koje bi moglo imati bilo kakvu važnost za čovjeka individualno. To je najsporednija i najusranija stvar na svijetu ako goveče nije u krdu i stampedu sa bikom predvodnikom. A ni krdo ni stampedo nije za čovjeka. Ali, šta bismo onda rado i s oduševljenjem uzimali kao povod za segregaciju, ne bi li nekako dogurali i do aparthejda. 


Dakle, nacionalist voli svoju naciju što je prirodno i na što ima pravo i što mu niko inteligntan nikad neće osporiti, jer će budalu okrenuti protiv sebe. Vole voli dok te ne zaboli, jer većinu onih drugih, ona stvar lijepo boli. 

On prirodno ne voli druge nacije ili je tobože ravnodušan spram njih, što je takođe, bezuvjetno, njegovo pravo. Šta ima da me voli kad sam mu niko i ništa, makar moramo živjeti u istoj zemlji, selu, gradu, ulici u kojoj on sebe naziva patriotom, a mene nepoželjnim elementom ili čak svojim dušmaninom. 

Zato smišlja program moga nestanka sa lica zemlje i sukladno, radi na ostvarivanju tog programa. Samo on sam sa svojim narodom može biti sretan i razgovijetan. Što je potpuno netačno. Jer, sam čovjek ne može biti sretan ni u masi svojih i istih. Glup čovjek ili je stalno i bezrazložno sretan ili stalno nesretan, što mu je sasvim isto. Najveći broj ljudi koji vole sebe, nisu u svome životu  sretni ni /15/ minuta, jer pate zbog svoje ugrožene ljubavi, tužni i ubavi.


Nisam bez snage i opirem se, ali traje zlo koje zovemo međusobno neprijateljstvo i rat zbog njega. Iz istoga razloga što i on i ja volimo sebe na isti način, na isti način se ne podnosimo, mada to samo po sebi nema nikakvog stvarnog utjecaja na našu poziciju. Ne da se on i ne dam se ja. Evo nam ga na. Stvar je smislila budala koju često slavimo kao umnog čovjeka. Kad je trebalo da ispadne iz sedla vlasti, smislio je sraz – sukob i rat – ne znajuči ni tada da je riječ samo o izjednačavanju u snazi i poziciji, u jadu i beznađu, u zabludi ili u nestanku barem jednosga od dvojice. 

Tako i u nacionalnim državama, koje su zbog najrazličitijih migracija sve dalje od svoje osnovne nacionalne i nacionalističke postavke koja postaje svedena na šuplje ime, a nacionalizam i patriotizam postaju svedeni na frazu ljubi dupe guzicu. Tu se i vidi da je nacionalizam dobar povod za patriotizam kao zlosretnu šovinističku svirku na šupljem govnu koje je namijenjeno budalama i za lopovsku korist.


Hajde, pokušajmo prebrojati po čemu su patrioti ljudi koje smo izabrali na vlast? Samo po tome što vlast vole beskonačno i zauvijek tako da ih ne možemo ni promijeniti. Mijenjaju se sami međusobno. Ukrug. O našem trošku. 


Kolovoza, anno Domini 2014. Atif Kujundžić 

 

Oct 26 '14 · Oznake: nacionalizam i patriotizam

Ja ne razumijem zašto ste svi ljuti na branitelje i ljubitelje umjetnosti?




Ja ne razumijem zašto ste svi ljuti na branitelje. 


Pa normalno je da oni žele više. 


Više dionica, veće mirovine, veće povlastice, brže zapošljavanje svoje djece i sve ostalo. 


Naime, logično je da branitelji ne razmišljaju o onima koji od države nikad nisu dobili ništa, o tome da i oni također imaju djecu koja su nezaposlana i koja se nikad ni neće zaposliti, jer će im djeca branitelja zapošljavanjem po zaslugama, zauzeti sva radna mjesta. 


Bolesnu djecu, siromašne, invalide, socijalne slučajeve i sve drugo namjerno neću ni spominjati. 


Naime zašto bi branitelje uopće trebalo zabrinjavati nekakva bolesna djeca? 


Pa to nisu njihova djeca!  


Iz svih tih razloga ja molim hrvatsku državu da i dalje što više novaca izdvaja na plaće političara i stranačkih uhljeba, mirovine i povlastice branitelja, te da se pod hitno oslobode svi ljubitelji umjetnina iz zatvora u Remetnicu. 


Naime sramota je krasti, no nije sramota kad novac zarađen krađom uložiš u umjetnost. 


Ukradeš, pronevjeriš i kasnije za taj novac kupiš slike ili druge umjetnine.


Sakriješ sve to u podrum ili u vikendicu i kasnije samo sjedneš i s ponosom ih promatraš. 


I baš te boli briga za bolesnu djecu, sirotinju, invalide i obične građane koji su sve to platili. 



----------------


U Zagrebu 25. 10. 2014. Nenad Grbac


----------------


P. S. Da li znate što je najzanimljivije u cijeloj toj priči? To što sva ta pohlepa i sve te njihove braniteljske povlastice, dionice, mirovine, plače političara i umjetnine lopova i razbojnika, ne vrijede, ni izbliza koliko jedan jedini osmjeh bolesnog ili napuštenog djeteta. No, obuzeti silnom pohlepom oni to, bojim se, nikad neće spoznati.




------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



DA LI JE NACIONALNO PITANJE BILO RIJEŠENO???!!!




Pa s obzirom na pitanje da li je bilo riješeno nacionalno pitanje u okvirima  jugoslavenske federacije ja bih rekao par riječi. Mislim da  je točno ovo što se govori u javnosti da jugoslavenski komunisti nisu  znali riješiti hrvatsko nacionalno pitanje. I ja mislim da je ovo stajalište točno. Ali treba dodati da u okvirima  jugoslavenskoga  federalizma nije bilo riješeno niti jedno nacionalno pitanje, prije svega hrvatsko nacionalno pitanje, srpsko nacionalno pitanje i muslimansko nacionalno pitanje. 


Niti jedno od ovih pitanje nije bilo riješeno u bivšoj državi. Istina postojali su republički ustavi kao I savezni koji su stidljvo priznali nacionalne države Hrvata I Srba  ali je to I dalje bila jedna ideologija koja je akcente stavila na  radničku klasu koja je trebala provoditi integraciju na planu cjelokupne države , kao što je tržište također bilo zamišljeno kao jugoslavensko, kao što je postojala  centralna jugoslavenska banka I njena moneta itd.itd.itd. 


Ali je u osnovi to bila jedna anacionalna filozofija kojoj je smetalo svako ispoljavanje nacionalnih karakteristika koje su bile razumijevane ‘’ispod civilizacijske razine’’. Kardelj je na primjer dugo godina  dokazivao da je ‘’smiješno’’ mišljenje  da južnoslavenske nacije nisu formirane  jer je tobože bilo onih teoretičara koji su tvrdili da one nemaju nacionalne svijesti I da nemaju svoje tradicije. Pa jednim dijelom je to točno jer je u strahovladi titoizma svako ispoljavanje nacionalnih karakteristika bilo razumijevano antidržavnom kampanjom. 


Kardelj je na primjer dugo vremena držao da je opasna zabluda koja može dovesti do teških posljedica u nacionalnoj politici mišljenje da su  južnoslavenske nacije  drugačije od ostalih, da nisu potpune nacije nego da je njihova svijest u procesu preobrazbe provincijalne u nacionalnu svijest . Ili na  primjer da je nacionalizam sasvim normalna pojava u nacionalnoj  filozofiji na koju se treba naviči u našim nastojanjima da ispravno artikuliramo svoje nacionalno biće. Kardelj je to držao opasnim zabludama u nacionalnoj politici. 


Međutim je istina da su sve naše nacije  bile formirane u dugom povijesnom procesu bez obzira da li one imale svoju nacionalnu državu ili ne što se najbolje vidi iz naše brige za nacionalni jezik, iz naše književnosti, poezije, iz naše glazbe, iz našega veza I nošnje, kao I iz našega kola, iz naših doskočica, zagonetki….dakle  sve su ove  nacije bile  formirane  daleko prije dolaska  komunista . 


Ali je istina da se komunisti nisu znali nositi sa nacionalnim pitanjima u novonastaloj federalnoj državi. Odatle se  doista može reći da u nas nije bilo riješeno niti jedno nacionalno pitanje

To je nacionalno pitanje bilo riješavano u okvirima vladajuće partije koja je razmišljala o svojoj radničkoj bazi kao jugoslavenskoj , da radnička klasa  države provodi integraciju  I jedinstvo cjelokupnoga naroda što je  najbolje dolazilo do izražaja u takvim filozofskim nebulozama kakve su bile one Predrada Matvejevića koji je za tu  integrativnu ‘’bazu’’ skovao I  novo ime kao što je bilo ime ‘’ nacija boljih ljudi’’. 


Nije nam danas posve jasno tko su onda bili ti ‘’ lošiji ljudi’’ I da li bi se za  Hrvate ili  Srbe moglo reći da su baš ti ‘’lošiji ljudi’’ ukoliko istovremeno nisu I jugoslaveni. Sasvim drugačije je bilo naše mišljenje da može biti jako opasno mišljenje I izvor dalekosežnih reperkusija u nacionalnoj politici svako stajalište koje bi inzistiralo na kontituciji jedne jedinstvene nacije koja sa nacionalnim karakteristikama nema nikakove veze. Ili pak ono koje je u ispoljavanju nacionalnih karakteristika  vidjelo samo demonstraciju nacionalizma koji u bitnome ugrožava integritet države I njenu cjelovitost. 


Da su ove teze bile u osnovi totalno pogrešne I jedan veliki anakronizam pokazat će novo nadolazeće vrijeme u kojem će se nacionalne države formirati prema uzorku većinskoga stanovništva  na razvalinama stare federacije koja nije uspjela izaći na kraj niti sa jednim jedinim relevantnim političkim pitanjem  nego se oslanjala na integrativna imena I karizmatske vođe  koji će vedriti I oblačiti  balkanskim vjetrometinama .


Zlatan Gavrilović Kovač

EMINA ili REKONSTRUKCIJA JEDNOG ZLOČINA VOJSKE REPUBLIKE SRPSKE




Emina Kujundžić. Svjedočenje. Udruženje Metamorfoza. Sarajevo. 2014.


Život je bol. Bolno je rođenje. Prvi udisaj zraka da bi se usvjio svijet na koji se došlo. Potom, nižu se samo gubici. Jedan za drugim na sve moguće načine i svaki od njih je bolan da bi se nešto dobilo kao potvrda smisla. Trenuci radosti su tek poticaj da se izdrži. Čas kasnije izgledaju nestvarno. 


Čovjek se zavarava koječim. Ali konstanta mu je gubitak, ma o čemu da je riječ. Pod jedan, vrijeme koje mu je dato prolazi bespovratno. Pod dva, postignuća koja mu priznaje društvo već su ostvarena i samo priznanje je šarena laža. Tu se čovjek gubi. 


Taj put od gnijezda do zvijezda, jeste vrijeme provedeno u majčinom stomaku od trenutka začeća do rođenja i prvoga plača. Zato ime majka ima tako visok, veliki i bolan smisao. Samo majčina utroba može obezbijediti to blagosloveno stanje potpune sreće bića koje je krenulo u život. U artikulaciju životnog smisla uglavnom, tragičnog predznaka. Možemo li i p/r/omisliti koliko je tragičan životni smisao onih koji produciraju slične nesreće? Šta li oni misle dok gledaju svoju djecu? Misle li uopće zločinački umovi čije mehanizme ne možemo dokučiti? 


Bol psihička, fizička ili kombinirana, neugodno je, mučno i teško osjećanje, ponekad do nepodnošljivosti i graničnog osjećanja rastajanja sa životom i razumom. Riječ je o tome da bol neko nekome zadaje namjerno ili bezobzirno da bi postigao to neugodno osjećanje za drugu osobu, namjerno čineći upravo ono što izaziva i nanosi bol. Rat /velikosrpska agresija/ smišljena i vođena protiv Republike Bosne i Hercegovine i Republke Hrvatske, a kasnije, poslije Krađorđeva samo protiv Republike Bosne i Hercegovine zajedno sa Hrvatima, imala je za cilj upravo razaranje /cijeli svijet je gledao kako gori sarajevska vijećnica/, cijeli svijet je gledao kako srpski snajperisti ubijaju ljude koji pretrčavaju ulicu, artiljerijskim projektilima kasape ljude u redu za hljeb ili na pijaci Markale. 


Cijeli svijet je gledao kako Eminin djed Zijo /koji je nakon progona iz Vogošće gdje je živio, pa došao živjeti sa sinovljevom obitelji u Jukićevoj ulici 39. u Sarajevu/ spušta u grobnu jamu jednu po jednu –  vreće sa četvoro članova svoje najbliže obitelji koje je ubila samo jedna agresorska granata u skloništu, u Jukićevoj 39. 


Snimak koji je o događaju producirala CNNa, prikazan je Karadžiću tokom čitanja Optužnice na Sudu u Haagu. Dobri osamdesetogodišnji starina, Zijo Kujundžić, umirovljeni vatrogasac PRETISa, pred kamerama je spustio je u grob suprugu Hasiju, kćerku Devletu i dvoje unučadi, od kojih je jedno Eminin brat Rizvan /i po liku čisti melek – anđeo/. Od prisutnih u skloništu, s ranama od gelera na koljenu i trbuhu preživjela je samo četvorogodišnja Emina, Murisova kćerka, Zijina unuka. Da majka Enisa u to vrijeme medicinski radnik na klinici u Koševu – nije zajedno sa svekrom Zijom oko 16,00 sati izašla iz skloništa da ode u stan čuti vijesti kada je granata pala, bila bi ubijena sa drugima/inače zaposlena kao medicinski radnik u Domu zdravlja u Vrazovoj/. Zijin sin, a Eminin otac Muris, poginuo je na ratištu šest mjeseci kasnije, u februaru 1993. godine.


Sasvim je izvjesno, da su danima vojnici Republike Srpske pratili to mjesto i znali da je riječ o skloništu, jer su na svaki znak opasnosti od artiljerijskog napada tu ulazili svi stanari zgrade u Jukićevoj. Sada je samo trebalo podesiti nišanske sprave i dobro naciljati mjesto gdje se sklanjaju žene i djeca, a onda opaliti kad su već ušli. Ubijanje je bilo sistematsko i uporno svim mogućim sredstvima. Svaki put, snajperskom optikom i nišanskim spravama tačno su ciljali i postizali što žele, ovaj put su ubili dvoje djece i i dvije žene. Ko zna kakva im je bila norma kad su samo u Sarajevu koje su opsjedali 3,5 godine, ubili /1.600/ djece. Iz te opake činjenice može se iščitati karakter rata koji su Srbi vodili, njegova opako i psihološki promišljena sadržina.


Emina Kujundžić iznenađujuće zrelo organizira /130/ strana teksta svoje knjige Svjedočenje. Emina je na najteži način naučila živjeti bez izlišne kuknjave i žalopojki. To što joj se dogodilo samo su neporecive i konačne činjenice u njezinom mladom i nezadrživom životu. Ustvari, život tako i pobjeđuje smrt. Uvijek i bespogovorno. Emina sagledava usud i poziciju svih drugih, o majci Enisi piše tek na kraju. O sebi skoro pa i ne govori, izuzev u trenucima svjedočenja o drugima što dokazuje da je nazočila događaju. Kao i u nebroj drugih primjera, niko nije procesuiran zbog ovoga zločina.


To nije tekst ljepljiv od suza, žalopojki i sažaljevanja same sebe i svoje sudbine. To je tekst o snazi ljudskog razuma i dostojanstvu sa kojim se čovjek bori i ostavlja ljudski trag, nosi svoj život i širi pozitivnu humanističku energiju. Eminina majka Enisa i Emina se bore da Emina završi Osnovnu školu, Prvu gimnaziju, Medicinski fakultet u Sarajevu. Emina sada ima /26/ godina, radi kao liječnica u Domu zdravlja Ilijaš i asistent je na Ktedri Porodične/obiteljske  medicine Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Rizvanova fotografija na naslovnici knjige, sinonim je dječje nedužnosti stradalništva u minulom ratu. Rizvan je na toj fotografiji melek. Jeste, Vojska Republike Srpske ubijala je sve što je moglo biti sveto i pustošila zemlju kojom hodi. Etc. 


Duboko se doima Eminna sposobnost da u jednom i doslovno ispovijednom tekstu vlada svojim osjećanjima i tragičnim događajem/doživljajem, da o svemu piše bez kukumavčenja i ispraznih žalopojki, da izredom – jasno vidi ljude iz svoga neposrednog okruženja onakve kakvi jesu, pouzdani i stameni, izdržljivi, nespremni da se predaju četničkom smradu u svemu, pa i nošenju svoje beskrajne tuge zbog događaja koji su povod pisanju knjige, a da se pri tome sebe i svoj usud prešuti, zadrži za sebe kao osobna stvar.


Svi su shvatili bešćutnost i nemilosrđe agresora, neumitnost nametnutih ne/prilika, bešćutne sile i potrebu da svako na svoj način bude jači od događaja koje agresor diktira. Emina je čekala zrelost da napiše svoju knjigu, zato i zbog stila kojim je knjiga ispisana, Emina Kujundžić postaje prvorazredan svjedok ratnih događaja koje je producirao agresor, događaja koje je nebrojeno put odrastajući ponovo promišljala i preživljavala. Emina Kujundžić postaje autor – književnica – par exellence. 


Činjenica da još, ni do današnjeg dana, niko nije odgovarao za ovaj bezumni zločin, poražavajuća jest. Prošlo je /22/ godine, a svako artiljerijsko oruđe ima svoju knjigu ciljeva, knjigu dejstava i dejstvovanja u kojoj je zapisano svako dejstvovanje – ispaljenje iz minuta u minut, smjena posluge i tačno se zna ko je odabrao cilj, ko je izdao naređenje, a ko povukao okidač, da pobije civile i djecu u skloništu. Takvi se dokumenti čuvaju trajno zauvijek i sve se zna. Samo se naša uspavana Pravda na širokom šiljtetu izležava i čeka rješenje iz Stambola, od Sultana Erdogana koji vrlo rado surađuje sa Srbima. Uostalom, u Turskoj živi /9.000.000/ etničkih Srba i nešto zapuštenog bošnjačkog jada u Jedrenu. Ima ih i koji kao od šale potežu pitanje novoga rata.


Prethodno je zastrašujući dokaz o potpunoj nebrizi države Bosne i Hercegovine za Pravdu i svoje građane pred licem cijeloga svijeta. Za događaje koji su od međunarodno priznate zemlje napravili golu bijedu. Ova država služi samo za bogaćenje lopova i korupcionaško pogađanje sa agresorom u okviru kojega, poslije šestogodišnjeg suđenja, Radovan Karadžić, prvi predsednik Republike Srpske mirne i čiste savesti čeka oslobađajuču presudu za izazivanje i vođenje genocidnog rata i zločine koje je počinila Vojska Republike srpske 1990. – 1995. godine. Ako i nismo razumijevali, poslije svih svjedočenja i sumiranih rezultata rata u Bosni i Hercegovini 1992. – 1995. – možemo i sami zaključiti: osudili ga na doživotni zatvor ili ne, prvi predsednik Republike Srpske je MONSTRUM i čudovište u ljudskom liku, sa kojim se nti jedan filmski mudoklak ne može usporediti.


To, danas s potpunim pravom može ustvrditi svaki čovjek koji je imao ili ne gubitke u svojoj obitelji, jer je dobivši ovakvu državu izgubio sve. Rješavani su, tj. procesuirani samo oni primjeri zločina radi kojih je intervenirala Međunarodna zajednica. Odštetu za pretrpljene gubitke i da ne pominjemo! Zar su se naši ljudi u tolikoj mjeri upleli sa sopstvenim dušmanima, ušli u tako gadan i dubok deal sa svojim najcrnjim neprijateljima i zločincima da više i ne smiju spomenuti Tužiteljstvo, Sud, Pravdu, Pravo, Zločin i Kaznu?! Da im nije to ta multikultura i sva sadržana u tom značenju? Nije moguće! Ne želimo vjerovati!


Emina Kujundžić imala je samo /4/ godine kada su joj ubili obitelj, ali je svojom knjigom Svjedočenje iznimno pouzdana i zrela kao jedini preživjeli svjedok zločina/događaja, koje je svojom artiljerijom proizveo agresor – Vojska Republike Srpske, u to vrijeme podržavana efektivama Jugoslavenske Armije, Rusima, Grcima, Rumunima, paravojnim i vikend jedinicama iz Srbije. Danas na istoj matrici odbija ući u NATO a šuruje sa Rusima i putinom. Da zapišemo: to je velikosrpska matrica pukovnika kraljevske vojske Dragutina Dimitrijevića Apisa koji je stvorio prvo tajnu, a potom i javnu organizaciju CRNA RUKA – UJEDINJENJE ILI SMRT, apotom i MLADU BOSNU. 


Listopada, anno Domini 2014. Atif Kujundžić


NON SERVIAM IGORA MANDIĆA




Pa ja ne bih previše diskutirao oko slučaja Dejana Jovića ali bih izrazio svoje slaganje sa najnovijim stajalištima Igora Mandića koji je u tekstu Strašni bauk kruži Hrvatskom iznio neka svoja zapažanja koja idu u prilog Joviću pored činjenice da je Mandić  pokušao iznijeti strašnu našu stvarnost da se zbog novinarskih napisa mogu kod nas snositi teške posljedice kao što su gubitak posla, javna vrijeđanja i profesionalna šikaniranja samo zato jer su stavovi drugačiji I ne odgovaraju oficijelnim političkim stajalištima. 


I ovaj slučaj oko hrvatskoga referenduma iz 1990 je interesantan I zbog toga  jer se  I nakon gotovo 25 godina vode kod nas debate kakav je to zapravo referendum bio pa se onda navodi da je referendum održan u atmosferi nedemokratkoga dijaloga  koja je bila opterećena nasiljem I neobuzdanim strastima. 


Pa ja odmah moram reći da ove karakteristike brutalnosti I nasilja naših ljudi nisu nasa psihološka konstanta. Ove su karakteristike kod naših ljudi bile producirane ili bolje rečeno IZNUĐENE nakon desetogodišnje  hiperinflacije koja je harala zemljom u neviđenim razmjerima. Jer vi niti ne možete očekivati drugačije ponašanje nakon decenije obezvređivanja novca I ljudi. 


I ja sam u to vrijeme razgovarao sa uglednim  zagrebačkim psihijatrom doktorom Muradifom Kulenovićem za  kojega se ne bi moglo tako lako reći da nije poznavao našu psihopatologiju  pa mi on veli: ‘’ A što se vi bunite, odakle toliki pretjerani kriticizam?’’ A ja mu velim: ‘’ Pa znate doktore kod nas je velika inflacija’’ ‘’ Pa što je tu posebno, tako je uvijek bilo’’ odgovori on. Međutim meni se čini da ljudi koji su bili na odgovornim  dužnostima nisu shvatili da hiperinflacija koja traje deceniju u višenacionalnoj državi znači zapravo RAT. 


A to je ono što ja nipošto nisam htio kao što je istina da nitko zdrav kod nas nije htio rat I međunacionalne sukobe. Prema tome referendum o nezavisnosti Hrvatske dolazi kao konačna posljedica  jednoga stanja koje je kod nas jako dugo trajalo  a da nitko nije bio spreman stati toj aždaji na kraj. 


Odatle je  jednim velikim dijelom istina da je gledajući psihološki referendum o kojem je riječ bio utemeljen na nedemokratkim tečevinama  I da je bio obilježen  psihologijom nasilja I neobuzdanih strasti. Ali vi I niste mogli očekivati drugačije stanje stvari velim nakon pune decenije haranja  inflacije I obezvređivanja  monete I obezvređivanja ljudi. Jer je obezvređivanje novca istovremeno I obezvređivanje ljudi jer ljudi mjere vrijednost svoga rada prije svega novcem.


Dakle jednim dobrim dijelom  gospodin Dejan Jović je u pravu ali je također istina da je secesija Hrvatske samo krajnja  logična konzekvencija jednoga  realnoga političkoga stanja kod nas koje  je bilo obilježeno totalnom nesposobnošću odgovornih ljudi  koji su spremali zalihe hrane ukoliko, ne daj bože, dođe do onoga najgorega. Nitko nije imao ambicije da se pokuša nositi sa kurentnom ekonomskom I političkom krizom a oni koji su te ambicije imali uklonjeni su na najkarikaturalniji način. 


Mislim da je slučaj Jovića pa onda cijele  takozvane hrvatske  frakcije   iz sredine  I kraja 80 tih godina dobar primjer što se događalo sa ljudima koji su bili politički pismeni ali koji nisu odgovarali proklamiranoj ideologiji I politici koja je još uvijek zazivala Tita  kao konačno rješenje političke krize.  


Tek će buduća vremena koja su nadolazila pokazati koliko je nerealno bilo ovo mišljenje koje je čitave generacije mladih ljudi  radije odvuklo na  frontove duž  bivše zajedničke države nego da je solucije potražilo u novim mladenačkim  snagama koje su mogle kotač povijesti odgurati u sasvim drugačijem pravcu.


Zlatan Gavrilovič Kovač  

Oct 15 '14 · Oznake: non serviam igora mandića

DOBRO DOŠLI! SAD STE NAJEBALI!




Mi smo narod koji voli svašta na ovome svijetu. I nije to od jučer, to je tako oduvijek. Suprotno svakom razumu voljeli smo odlaziti na odsluženje kadrovskog vojnog roka – tome smo davali jednu do tri godine života, odlazili poslije višednevnog slavlja, mrtvi pijani ili mamurni do smrtnog stanja. 


Imali smo mi još toga. Omladinske radne akcije i udarništva, na izgradnji pruga, putova i spomenobilježja. Saniranje elementarnih nepogoda. Služenje kadrovskog vojnog roka uvijek je bilo na prvome mjestu. Ovisno od mjesta služenja i predviđene vojnostručne specijalizacije – VESa. Top, top, haubica, lepa kao devojčica.


Služenje vojnog kadrovskog roka je, nerijetko, bilo pravi pakao, barem godinu dana dok se ne postane stara kvrga i dok ne dođu novi regruti. Dok se ne dobiju radna mjesta.


U pripremama za odlazak na služenje kadrovskog vojnog roka sudjelovali su svi faktori, od obitelji do društvenopolitičke zajednice. Na općim i masovnim veseljima povodom odlaska držane su patriotske govorancije pune stare slave, ponosa, bitaka  i pobjeda. Obično se iz jedne, na služenje kadrovskog roka išlo u drugu socijalističku republiku s kraja na kraj zemlje. Tako se učvršćivalo bratstvo-jedinstvo, upoznavala zemlja i narodi.


U mjestu dolaska stare kvrge su se bavile dočekom, pripreman je i doček regruta. Traženi su i prepoznavani zemljaci. Pozivani u kantine na napolitanke i pivo. Prepoznavani poznanici i poznanice, prenošeni pozdravi roditelja, milih em dragih.


Stare kvrge su se grebale za cigarete, a kad regruti utonu u san, kretalo se u pohod po novčanike i osobne stvari koje su gušteri donijeli namjeravajući ih koristiti i čuvati kao dragocjenosti. Regruti su se budili i protezali, razvodnici i desetari su urlali: Diž se vojsko! Postrojavanje za fiskulturu! 


Smušeni regruti ustaju i ustanovljavaju da su ostali bez igdje ičega, čak i žileta za brijanje. Uniforme nisu ni ličile na one koje su jučer zadužili, sada su premalene ili prevelike. Nastajala je kuknjava uz stalno požurivanje za postrojavanje, mada je vani još noć i možda –10 stepeni Celzijusa, a iza prozora još mrak. Onda dolazi i dežurni oficir koji se dernja kao bik na koridi. Stare kvrge su uparađene već nestajale u tmini i pripaljivali prve cigarete. 


Poslije fiskulture, postrojavanje pored uređenih kreveta i odlazal na umivanje i brijanje. Pa opet postrojavanje za odlazak na doručak. Pa uzimanje naoružanja i postrojavanje za odlazak na zanimanje. Prsti se lijepe za ledene cijevi, ali rukavice stoje iza opasača.


U kratkim puš-pauzama ili za vrijeme doručka, stare kvrge su tumačile novacima: 


- Kad ste ulazili u Kasarnu, šta ste vidjeli sa prilaza Kasarni?


- Pa, iznad kapije je pisalo: Dobro došli mladi vojnici! – rekao bi neko od ojađenih i opljačkanih novaka. 


- Tačno, rekao bi stara kvrga. A kad ste ušli u krug, šta je pisalo iznad kapije iza vaših leđa, pitao bi dalje stara kvrga.


- Nismo gledali iza sebe, a već je i bio mrak! – rekao bi neki jadni regrut.


- E, braćo, mladi vojnici, rekao bi stari kvrga. Dobar vojnik gleda i ispred i iza sebe, lijevo i desno, rekao bi stari kvrga. Naime, Kad ste ušli, iza vaših leđa je pisalo: Sad ste najebali! I, to ste morali vidjeti, to vam je to. 


Eh sad! Uz sav sjaj i kolor plakate, uz bilborde, promotivne govore i predizborni zanos, kandidati su sada unutra, u državnoj upravi i na svojim mjestima. Trebali bi se osvrnuti iza sebe, pogledati i pročitati poruku. Poslije svih uvjeta koje ste ispunili pročitajte to: 


SAD STE NAJEBALI!


Treba rješavati nagomilana govna.


Jer o tome i jeste riječ, Sad ćemo vam jebati majku ako budete i ličili na prethodnike!


Napisao: Atif Kujundžić


-------------------------------


Na netom održanim izborima u BiH mnogi su iskazali svoju građansku odgovornost, ali i istaknuli svoje nezadovoljstvo. Na listićima se tako, osim redovnih kandidata, našla i maštovita lista "ostalih" koje su građani dopisivali. 


Glasalo se tako za Sherlocka Holmesa pa je jedan glasač dodao i poruku: "Sherlock Holmes: Only he would be able to solve the crimes in this countrey (samo on bi mogao riješiti kriminal u ovoj zemlji)." Osim Sherlocka, neki su svoj glas poželjeli dati i Ivici Osimu te japanskom ambasadoru u BiH, Hideu Yamazakiju.


Također, mnogi su citirali popularne stihove glazbenika Dubioze koIektiv i S.A.R.S. koji opisuju crnu sliku stvarnosti:


"Stvarnost nam je crno-bijela, a budućnost siva...", citirao je jedan od glasača pjesmu "Perspektiva", dok je drugi napisao: "Kako vjetar puše, mijenjaju se dresovi, bile su petokrake, sad moderni su fesovi. Kratak je put od druga do gospodina, traje dok se nije uhljebila rodbina".

Neki su pak političarima ostavljali poruke ili namjerno poništavali listiće izjavama poput ove: "Listić je poništen od strane univerzitetski obrazovanog građanina."



Oct 15 '14 · Oznake: dobro došli! sad ste najebali!
I neka ti je Ševko, laka zemlja koju si toliko volio





Lutajući po bespućima interneta jučer sam naišao na vijest koja me jako potresla.


Pisalo je:


Dragi prijatelji!


Juće nas je napustio veliki čovjek Ševko Kadrić !

S njim su najviše izgubila njegova djeca i familija ! 

Ja sam izgubio brata ! Bosna je izgubila borca, 

književnika, slikara, pjesnika , velikog intelektualca!

Otišao je onako kako bi se i pojavio ; 

tiho, skromno, nenametljivo!
Nikada Te nečemo prijatelju zaboraviti!


S nevjericom sam gledao u monitor i pomislio ne to ne može biti, sigurno je riječ o zabuni.


No, nažalost kako to često u životu bude vijest se pokazala točnom. Ševkovo srce je stalo i njega nažalost više nema među nama. Ili ako hoćete drugačije naš Ševko sad luta negdje među stećcima, bogumilima (paterenima), koje je toliko volio i čiju je mudrost pokušao prenijeti i čitateljima svojih knjiga.


Naime Ševko je odavno shvatio da je povijest najbolja učiteljica i da njena mudrost može pomoći i izranjavanoj bosanskoj zemlji. Upravo zato jedan dio knjiga koje je Ševko napisao temelji se na bosanskoj povijesti i ući nas mudrostima, koje su stanovnici Bosne, Bošnjaci ili Bogumili davno shvatili i kojih se njihovi nasljednici očito i nisu pridržavali. 


A sve te bezumne i lude stvari Ševko je proživio tijekom rata baveći se humanitarnom pomoći i spašavanjem žena i djece iz opkoljenog Sarajeva kao jedan od čelnika Dječije ambasade.


Ševka kao pisca sam upoznao puno kasnije kad sam pokrenuo portal Digitalne knjige.


Odmah čim mi je poslao rukopis njegove prve knjige objavljene na portalu "Luter i Orlović", postalo mi je jasno da je riječ o izuzetnom piscu, koji ima taj dar da svoje ideje može i zna efektno uvrstiti i uklopiti u knjigu tako da svaka knjiga ima i svoj i početak i kraj i ideju i pouku.


Iz svake njegove knjige moglo se jasno pročitati da Ševko ne piše samo da bi pisao, što nažalost većina pisaca radi, nego da piše zato da bi čitatelju prenio ideju s kojom je započeo pisati knjigu. 

Kao urednik moram pohvaliti i Ševkovu profesionalnost, naime kad je Ševko poslao rukopis knjige tu jednostavno nije bilo mjesta za ispravke ili dorade. Svaka riječ, crtica i zarez bile su na svome mjestu, odnosno tamo gdje trebaju biti što svjedoći o tome da je sam autor pažljivo i strpljivo iščitavao i dorađivao knjigu, što je u većini slučajeva i dokaz autorove profesionalnosti i ponajbolja garancija kvalitete neke knjige.


Nakon prve knjige ja i Ševko smo jednostavno "prepoznali" jedan drugog, što je i dovelo do toga da zajedno, što u digitalnom, što u tiskanom obliku, objavimo čak deset knjiga. 


Zanimljiva je i činjenica da je knjiga "Slika kao izraz", u kojoj se Ševko Kadrić predstavlja kao slikar, nastala posve slučajno. Naime ja sam jednom naišao na neke od Ševkovih slika i odmah mi je palo na pamet da bi te slike trebalo objediniti u jednoj digitalnoj knjizi. Ševku se ta ideja svidjela pa mi je poslao slike i napisao tekst. Na sličan način smo napravili i knjigu natpisa sa Bogumilskih stećaka "Bogumili kao inspiracija". Ševko je dugo skupljao te natpise, a ja sam se oduševio kad sam ih pročitao i nije nam trebalo puno da od toga napravimo knjigu. 


Uglavnom da ne dužim Ševko Kadrić je bio čovjek s kojim je bilo lako i ugodno raditi i čije ideje i radni elan su mi se svidjele. Koliko se sjećam između nas dvojice nikad nije bilo ni najmanjeg sukoba ili razlike u mišljenjima.


I upravo zato jako  će mi nedostajati. I Kao čovjek, i kao pisac, i kao slikar, i kao ljubitelj prirode i kao ekolog.  


No, kao što rekoh naš Ševko sad luta negdje među stećcima, bogumilima (paterenima), koje je toliko volio i čiju je mudrost pokušao prenijeti i čitateljima svojih knjiga.


Njegovom voljom iza sebe je za buduća pokoljenja ostavio i deset digitalnih knjiga, koje ćete moći besplatno preuzeti sa sljedećih linkova:

-----------


Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:



Roman: "Luter i Orlović"


http://www.digitalne-knjige.com/kadric.php


Roman: "Bosanski protestant"


http://www.digitalne-knjige.com/sorensen.php


Zbirka kratkih priča: "Galeb"


http://www.digitalne-knjige.com/kadric3.php


Kritike i intervjui: "Knjiga u ruci ruka na knjizi"


http://www.digitalne-knjige.com/kadric2.php


Slika kao izraz


http://www.digitalne-knjige.com/kadric4.php


"Bogumili kao inspiracija"


http://www.digitalne-knjige.com/kadric6.php


"Druženje po mjeri duše"


http://www.digitalne-knjige.com/kadric7.php


"Odisej sa planine"


http://www.digitalne-knjige.com/kadric8.php


Bogomilerna som inspiration


http://www.digitalne-knjige.com/007a/kadric9/


Sara

 

http://www.digitalne-knjige.com/kadric10.php


---------------


Naslovne stranice knjiga:





---------------

Naš intervju sa Ševkom Kadrićem moći ćete pročitati na sljedećem linku:


http://www.nema-kompromisa.com/intervju-sevko-kadric.php



---------------



Napisao: Nenad Grbac

      Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 


 



BOSANSKI STEĆCI - plamen koji grije 





Bosanski patareni ili bogumili, su historijski, kulturološki i sociološki fenomen, evropskoj kulturnoj javnosti malo ili nikako poznat.


Rijetki poznavaoci fenomena bosanskih bogumila, fascinirani kulturnim tragom koji su iza sebe ostavili, u kamenim nadgrobnim spomenicima, će im odrediti epohalno i grandiozno mjesto u kulturi i umjetnosti Evrope pa i svijeta.


Tako će švedski historičar Hans Furuhagen ustvrditi “da su inspirisali protestantizam u Evropi” misleći na Martina Lutera i reformizam (1517. godine) koji je građen na bogumilskom principu obraćanja Gospodu na svom jeziku. Nesuđeni hrvatski nobelovac Miroslav Krleža će zapisati da “Evropa i nema spomenike kulture osim bosanskih bogumilskih stećaka”. 


Engleski arheolog Artur Evans (poznat po otkriću Minoiske palate kod Knososa na Kreti) svojim istraživanjem i knjigom o stećcima je evropskoj janosti otkrio i stećke i pataransku kulturu.


Profesor Džemal Sokolović je bosanske bogumile nazvao “prvim evropskim protestantima”.


Cijeloj priči dodajmo i plejadu umjetnika koji su stvarali inspirisani stvaralaštvom bosanskih bogumila poput Tina Ujevića, Lazara Drljače, Maka Dizdara... ili velikana koje su njihova djela i vjerovanja među bogumile smjestila Lava Tolstoja ili Mahatmu Gandhija.


Mak Dizdar će za bogumilske stećke reći: “Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost.”


Najveći doprinos priči o bogumilima, omogućili su sami bogumili, ostavljajući iza sebe ogroman broj kamenih stećaka sa porukama na njima.


Od osmog vijeka, nove ere, do danas, je preteklo preko 66 478 kamenih stećaka a najveći broj njih, preko 80%, se nalazi na prostoru Bosne i Hercegovine.


Osvajajući prostore nastanjene bogumilima, i proganjajući ih kao jeretike, katolička i pravoslavna crkva uništavale su i ostatke njihove kulture, a kamene stećke koristile za gradnju svojih crkava ili utvrda.


Specifičnost i fenomen pisanih bogumilskih poruka, uklesanih na kamene stećke, je u tome što one dolaze kao poruke onih koji više nisu među živima, onih koji govore neponovljivim iskustvom: ”Da mi se ispod ove stijene dići svaki bi mi novi dan bio po jedan pravi život”.


Poruke sadrže sve ono što ispunjava i suštinu sama čovjeka: ljubav, strahove, radost, žal, sumnju.1 Sam kameni stećak je doživljen kao veza, oči, između dva svijta: ”Nemojte prevaliti ovaj kamen. To su moje oči kroz koje i dalje zvijezde i Šiparu gledam”.


I kao po pravilu na njima čitamo žal za rastancima i želju za ponovnim susretima sa dragima: ”... u ovoj beskrajnoj šutnji ja slutim prisustvo i nagovještaj tvojih ne Božijih koraka. Ako je to još i Božija kazna ja se toj kazni svojim ludim srcem radujem.”


Ovo je prvi put da i na engleskom jeziku čitaocu nudimo dio priče o bogumilskim stećcima i porukama bogumila kroz epitafe, kratku priču o njima uz obilje fotografija samih stećaka.


Za ovu priču o bogumilima neizmjerno sam zahvalan tragu koji su o njima ostavili: Arthur Evans, Miroslav Krleža, Hans Furuhagen, Mak Dizdar i mnogi drugi koji su se grijali na istoj, bogumilskoj, vatri. Posebnu zahvalnost dugujem dr. Nenadu Tanoviću sakupljaču i čuvaru poruka u kamenu davno ostavljenih.


Ševko Kadrić (Iz knjige "Bogumili kao inspiracija")


Digitalnu knjigu "Bogumili kao inspiracija" možete besplatno preuzeti na sljedećoj adresi:


http://www.digitalne-knjige.com/kadric6.php



-------------------------------------





Što je Stećak


“Neka oprosti gospođa Evropa,


ona nema spomenike kulture.


Pleme Inka u Americi ima spomenike, 


Egipat ima prave spomenike kulture.


Neka oprosti gospođa Evropa 


samo Bosna, ima spomenike.


Stećke.


Šta je stećak?


Oličenje gorštaka Bosnaca!


Šta radi Bosanac na stećku?


Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku!


Ali nigdje, nigdje, niko nije pronašao stećak


na kome Bosanac kleči ili moli.


Na kome je prikazan kao sužanj.”


Miroslav Krleža 1960. godine


--------------------------------





--------------------------------



Natpis sa stečka

A se leži Mihać a ne leži mi se


Po zemlji sam hodio tražeći pravi put


I nisam ga našao


Sad znam ono što tad neznadoh


Puta nema, put je ono kuda hodiš i dokle hodiš.


Ovaj kam je biljeg na mom putu.


Neprevali ga, ni ispod nećeš naći svoj put


već smrvljenog mene.


Po Gospodu ljeta 1343



 

      Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 


 




Oct 13 '14 · Oznake: bosanski stećci - plamen koji grije

FAŠIZAM JE NACIONALISTIČKI FENOMEN




ŠOVINIZAM DŽIKLJA kao AMBROZIJA


To su oni koji i ne znaju ko sam. 

Dovoljno im je moje ime i prezime 

za njihovo kičersko shvatanje nacije.


U životu me živoga nisu vidjeli i ne žele. Sve znaju već pri pomisli da sam Bosanac, Bošnjak, Hrvat, Hercegovac, Srbin, Jevrej, Čeh, Poljak, Mađar, Crnac, Žuti, Crveni, Bijeli, Miksani po svim pitanjima... Odmah znaju da je najbolje da me više uopće nema na bijelom ili crnom svijetu, na suncu ili u mraku, zajedno sa mojom vjerom i konfesijom, uvjerenjem i profesijom, ili da me eventualno vide, ali tek kao lešinu. Još moja žena i djeca! Razmnožavamo se kao životinje, u čoporima plježemo ovim svijetom i zauzimamo njihovo od Boga im dato mjesto! I, šta hoćemo uopće na ovome svijetu?

O njihovom trošku i imetku,  o njihovoj vodi, hljebu i zraku mrze sve više, raspaljuju svoje i druge male mozgove svoje nacije do usijanja i šizme koja sprječava i pogled u oči i razgovor. I, tako izbezumljeni više ne vide kako lep ovaj svet, ovde potok, onde cvet – krvavi kovitlac nose u očima, ne podnose ni one koji ih vole. Svi su heretici, raskolnici raskoljnikovi, krivovjerni i otpadnici – vidljivo je i po boji, i po vjeri, i po jeziku, i po teritoriji – da imena ne spominjemo.


/Chauvina /tj. šoven/ poklonik Napoleonove politike progona i istrebljenja drugih naroda raspaljivanjem nacionalne netrpeljivosti i mržnje, ugnjetavanjem drugih naroda, nije ni slutio kako će daleko dogurati njegovo propagiranje šovinistički programiranog refleksa netrpeljivosti i njegovo zlogzko ime./. 

Ostat će neobjašnjivo kako smo instalirali šovinistički refleks mi koji smo prije petnaest stoljeća zajedno došli preko Karpata tjerajući stoku i sa tobolcima punim sjemena i strijela. Loveći, sijući, žanjući, govoreći – skoro na identičan način. Ali stvar se dobro okalemila i sada džiklja kao ambrozija, lete oblaci polena i uskoro nećemo moći disati pluća prepunih iritirajućeg alergičnog pžutoga praha mržnje. Valjda vidimo kako sve to eskalira, kao pivska pjena iz ispunjene krigle, da bi se u podnožju razlilo po pultu, pa i pocurilo na odjeću, pod i obuću.  


Hoće nam se taj šovinizam, digne nam se kao kita za mlaćenje gloginja, a gloginje je uvijek neka druga nacija, vjera, rasa, manjina. Pa udri majčin sine! Siluj! Prikolji! U logore! Na strijeljenje! U masovne grobnice bagru! Primarne! Sekundarne! Tercijarne! Pali! Pljačkaj! Otimaj! Posjedaj!

Možemo li ne primjetiti kako je ŠOVINIST jednako FAŠIST u obimu od 100%? Ako ne možemo, pokušajmo odgovoriti na pitanje: u čemu je razlika? Razlika se može ustanoviti samo u stepenu organiziranosti. Broju pojedinaca i njihovoj formaciji. Naoružanju. Inače, razlike u zlu, uistinu nema.


Šovinizam je dakle, smradna faza nacionalističkog usijanja do trenutka pretvaranja nacionalizma u govno koje zovemo i fašizam. Sve vrijeme u tom procesu osjeća se smrad koji širi mašina za proizvodnju nacionalizma i šovinizma ili njihovu 100%tnu preradu u fašizam. Zamajac lupa, zupčanici melju svaku dobrotu, remenje cvili. Pijani i naelektrizirani hajvani podvriskuju, čiste puščane i topovske cijevi, oštre noževe, pune višecijevne bacače raketa i okupljaju rulju žednu krvi. Svako bira istoga vođu i njemu blisku formaciju, svi iščekuju dogovoreni znak, imaju spreman ruksak, prežaju kao zvijeri – čekaju svoj čas. Čiste i podmazuju naoružanje. Svi znaju da to ne smije biti dugačak rat, tek: Blietz Krieg – a potom, uživanje u rezultatima i izbjegavanje svake odgovornosti za zlodjela.


Listopada, anno Domini 2014.  Atif Kujundžić

 


Oct 12 '14 · Oznake: fašizam je nacionalistički fenomen

JEDINA NORMALNA OPCIJA




S obzirom na pitanja koja su postavljena u  najnovijem slučaju glavnog analitičara Predsjednika Hrvatske  gospodine Dejana Jovića ja bih poštovano čitateljstvo upoznao sa nekim vrlo interesantnim detaljima koji su bili važni za period hrvatske politike neposredno pred rat od  1985 do 1991 godine. 


Ne treba smetnuti sa uma da je riječ o periodu koji se smatrao vremenom postitoističke ere koju je karakterizirala veća ekonomska i politička liberalizacija negoli što je do tada bio slučaj. Pored iskustva u Hrvatskoj da je smjenom hrvatske frakcije nastupilo jedno vrijeme političkoga vakuuma u Hrvatskoj koje je i nazvano vremenom '' hrvatske šutnje'' kada se nije posve točno znalo koji putevima treba krenuti nova hrvatska država. 


Mi smo u to vrijeme bili mišljenja da bi u najnovijoj situaciji ekonomske krize i haranja inflacije najnormalnija opcija bila osamostaljivanje republika i disolucija stare državne tvorevine u nezavisne države na način da svaka republika postane samostalnom državom. 


To je najbolje došlo do izražaja u mome tekstu koji je u više navrata objavljivan u Zagrebu a koji je nosio naslov  Portret sa zadrškom kao raščlamba  jedne konfuzije gdje se razmatrao slučaj nacionalnih kultura i jezika i gdje se u kontekstu rastvaranja srednjovjekovnoga  latinizma raspravljalo  o dubokim  povijesnim tendencijama rastvaranja i razaranja  ideala jedinstvenoga krščanskoga carstva  što je više dolazila do izražaja  stvarnost apsolutističkih država. 


I u tom tekstu su pokazane te tendencije  rastvaranja jedinstva i raščlanjivanje  latinskoga univerzalizma  srednjovjekovnoga svijeta od nasilnoga kolektivnoga  k individualnom izrazu  koji je predstavljao izraz  nove slobodne  i kritičke povijesne spoznaje  što je  dugogodišnjim  unutrašnjim razvojem  pripremana  u uvjetima srednjega vijeka. 


Kasnije je ova teza dobila svoj konkretan oblik u takozvanom Aneksu o nacionalnom  gdje smo bili na stajalištu da historiju naših naroda  ne možemo shvatiti  naprosto  kao historiju nacionalizama i da nije moguće više govoriti o '' naciji boljih ljudi'' niti da je više moguće ponuditi  jedan politički projekat kao alternativu dezintegracionim  procesima u našem društvu  zagovaranjem one ideologije koja počiva na uvjerenju da  država može opstati samo ako se konstituira jedna jedinstvena  nacija ne videći pri tome  da  odbacivanje  ili negiranje  specifičnih nacionalnih osobitosti i nacionalnih samostojnosti Jugoslaviju ne jača nego slabi.


Iz ovih zapažanja već je svima bilo jasno da su teze Miloševića  koji je smatrao da Jugoslaviju može spasiti samo inflacija ili pak praksis  filozofa koji su vedrili i oblačili našom ideološkom frontom bile one koje su direktno vukle naše ljude u bratoubilački rat. Prema tome bilo je riječi da se nakon perioda haranja  hiperinflacije u kojoj je političko rukovodsto države pokazalo totalnu nesposobnost da se nosi i sa najjednostavnijim ekonomskim i političkim pitanjima država oformi tako da se stvore uvjeti za jednu miranu i civiliziranu disoluciju, a to znači ekonomsko, monetarno, političko i kulturno osamostaljivanje svake republike koje su u jugoslavenskoj federaciji sudjelovale kao federalni elementi države koje su prenijele jedan dio svoje suverenosti na savezne institucije. 


I to je u to vrijeme bila jedina normalna solucija za državu koju su unutrašnji i strani faktori vukli u bezdan bratoubilačkoga rata mada je takoder točno da su neki  politički akteri u Hrvatskoj zbog tih teza  okončali svoj politički put kao psihotici zatočeni u psihijatrijskim klinikama kao što je to slučaj sa mojom malenkosti, da čovjek pukne od smijeha. 


I kada sam shvatio da je veliki Karl Jaspers u pravu kada kaže da je rat zato jer ga ljudi naprosto žele- onda sam skupio svoje kofere i potražio sklonište zajedno sa svojom malom obitelji u  drugoj državi i na drugoj hemisferi. Pa jest malo smiješno da nije toliko tragično.


Zlatan Gavrilović Kovač

Oct 12 '14 · Oznake: jedina normalna opcija

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

-----------

Kimeta Derviškadić Čaušević




 

-----------

Bilješka o pjesnikinji:

 

Rođena sam u Nevesinju, u trgovačkoj porodici Derviškadić.

Prije Drugog svjetskog rata, porodice Derviškadić: Hamida i Hasana, preselile su se u Mostar i tu otvorile dvije trgovine. Ja, njihov potomak, tu ostala do današnjeg dana.

Ovo je sedma knjiga koju prezentiram čitaocima. Inače, objavila sam četiri knjige poezije i dvije knjige proze, protkane poezijom, vezano uz tekst.

Svoje prisustvo u književnosti obilježila sam svojim knjigama, kroz stih. Pisala sam pjesme obojene rodoljubljem, o ratnim i poratnim događanjima. Kroz te stihove, iskazala sam zahvalnost mnogim Bošnjakinjama i Bošnjacima koji su nas zadužili u minulim teškim vremenima, da bar pjesmom njihovi likovi ostanu kao trajna uspomena na njihove svijetle živote, koje su utkali u milje našeg naroda, a koji su živjeli i žive na ovim prostorima naše zajedničke domovine Bosne i Hercegovine.

Navešću neke naslove svojih rodoljubivih pjesama:"Žene heroine Istočnog Mostara", „Humski Atila", „Mrak", „Šehitluci",„Ljiljanima", „Pitanje Dretelja", „Srebrenica bošnjačka grobnica", „Skakačima sa Starog mosta - Usnulim Ikarima", „Kula Gavran-kapetana u Počitelju".

Objavljivala sam i u listovima „Preporod" u Sarajevu, u Časopisu za obrazovanje, nauku i kulturu „Most" u Mostaru, u tuzlanskom biltenu „Sumejja" i drugim izdavačkim kućama, a gostovala sam na Radio Mostaru, ASK Ilidža, Radio-stanici u Travniku, Radio-Zenici, te učestvovala u Večeri poezije na Turskom univerzitetu „Burdž" na Ilidži.

Knjige koje sam napisala i podarila čitaocima, nisu mi donijele materijalno bogatstvo, jer je takvo vrijeme u kome živimo, ali su mi zato donijele jedno veliko duhovno i stvaralačko bogatstvo, koje će biti začinjeno mojom sedmom knjigom, koju posvećujem velikom pjesniku, rahmetli Safvet-begu Bašagiću - Mirzi.

E-mail adresa: samir_mo85@hotmail.com

-----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:

VIHOR RUŽU  NIZ POLJE NOSAŠE

 

http://www.digitalne-knjige.com/causevic.php

 

---------------


Naslovnice knjiga:


 ---------------

Kritike:

Nekadašnji sjaj Nevesinja i umijeće književnice Kimete Čaušević 



Vrijedna i kvalitetna književnica i spisateljica Kimeta Čaušević nakitila je i sknadila te darovala nas novom knjigom u kojoj je više vrsta i oblika stvaralaštva.

Tu u ovoj slojevitosti i lahko čitljivoj, te upečatljivoj i kvalitetnoj knjizi su: eseji, poeme, priče, pjesme, slavna prošlost i gorka sadašnjost Nevesinja.

Na stotinu stranica rukopisa Kimeta Čaušević piše i sama redajući činjenice, divi se i zahvaljuje se hrastu bošnjačkom dr.Safvet-begu Bašagiću-Mirzi, čije djelo i svijetli duh, što zeman prolazi,sve više jača i dobija na težini. Kroz Safvet-bega velikana pisane riječi, gospođa Čaušević vidi i nekadašnje Nevesinje i ljude ovoga grada, njihovu važnost i ljepotu. Veliki Bašagić ostaje i jest ponos i svjetlostvaroši; njegov uzlet i bjelina visoka do nebesa i uzor i identitet Hercegovca i planinca kršnog i mudrog. Kniževnica citira stihove, pjesme, biblio i bibliografiju Safvet-bega i to se uklapa i sjedinjuje u knjizi kao rijeka ljepote koja teče i žubori.

Kada pročitamo drugi dio, a i treći koi govori o zapisu Evlije Čelebije o Nevesinju, preliepom, i skladnih građevina, hajrata i vakufa, rijetkih škola i zdanja tad zaokružujemo sliku o vrijednosti šeher Nevesinja.

Dva su velikana Bašagić i Čelebi osvijetljeni svojim dijelom u ovoj knjizi. Toplo i nadahnuto, sveobuhvatno i temeljito poetesa piše o Bašagiću. Sam Evlijin zapis priča o Varoši. To je veliko, lijepo i bogato materijalno i još više duhovno naselje i dragulj Hercegovine. Tu su i ostali velikani Ibrahim-beg,Redžep-paša,Bešagić itd.

Veoma zanimljive su i priče, njih dvadeset, kratkih i efektnih i poučnih. Tek se u sredini knjige kao prasak i osmjeh otkrivaju te priče, na prvi pogled odabrane nasumice, ali ne, one su svaka, duboka mudrost i poruka, biseri pripovijednja. Kada se pročitaju ove tri: Bašagić, Čelebija i Priče; to su tri ciklusa.Tri vremena do genocida, agresije i urbicida Nevesinja i svega što je Bošnjačko, Muslimansko.

Zadivljujuće je kako nam je spisateljica Kimeta Čaušević kroz tri različite forme i fragmente približila ljepotu i veličinu nekadašnjeg grada Nevesinja. Poema o tuzi i sjećanju na Nevesinje je vrlo dojmljiva i upečatljiva, dobro i vrhunski donesena srcem pjesnikinje Kimete.

Poema o Ilidži čija širina, ljepota, nova gradnja, bogatstva, mladost i običaji djetinjstva, sevdah i Bosna liječi i daje snagu. A"riječi zvone"jako i toplo u našim srcima, svaki stih ove lijepe i mudre knjige. Na kraju poslije svih suza i rana i boli od dušmana Kimeta-Čovjek merhametli duše, toplote bez hinle i ružnog je da se miri i izmiri, tu na Ilidži gdje je nastavak ljepote grada i života nevesinjskog i hercegovačkog.

Kao što sam napisao "Novi pupovi niču iz starih stabala". Ti pupovi su ova knjiga kojoj bi osim lijepog naslova"Vihor Ružu niz polje nosaše". Vrlo vrijedna knjiga, puna dobrih priča, poema i pjesama koje je Kimeta Čaušević ispreplela sa ljubavi svog rodnog grada Nevesinja i bisera i dragulja Safvet-bega i Redžep -paše, Evlijom Čelebijom i nadom da će se ljepota i čistoća vratiti ali bol i patnja ljudi ispod hajrata i vakufa već dugo traje i treba da ovakvim djelima stane i prestane.

Salih Trbonja Sevdi, književnik


-----------------------------


R E C E N Z I J A

 

Život piše a ne briše

 

Davni, također, valiki pjesnik Derviš-paša Bajezidagić, napisao je:

       

         „...Pjesnik biti ko da taži

    Od tog dara dobro veće,

   Čista pamet pa zdrav razum

    Eto za me prave sreće..."

 

Ovu sreću, Bogom danu, imali su mnogi naši Bošnjaci, koji su svojim djelima okitili stranice, prije i poslije svega, bosanskohercegovačke i  južnoslavenske književnosti.

Vrijeme je teklo i teče, po volji Gospodara svjetova, društveni sistemi su se mijenjali i mijenjati će se, ali djela izdržavaju ono što ne može čovjek. Čovjek bude i ode. Njegovo djelovanje prestaje, sem ako, kako to kaza poslanik Muhammed a.s., iza sebe ostavi čestit evlad koji će moliti za njega, ako ostavi nauk koji će od koristi biti Božijim robovima ili ako izgradi duretli haire, koji će izdržati izazove budućih vremena...

 

Duretno djelo, hair,  građen riječima lijepog bosanskog jezika, ostavio je iza sebe jedan od njih, pod imenom Safet-beg Bašagić. Bio je hvaljen ali i zaboravljan, da bi u posljednjem ratnom pogromu koji je zadesio BiH i njene Bošnjake, oživjelo sjećanje na njega, na njih, velikane kulturne baštine, koja umalo u korov ne zaraste.

 

U prilog nezaboravu ide i rukopis Kimete Derviškadić Čaušević, „Vihor ružu niz polje nosaše", koju sa ovim pjesnikom vežu i veze zavičajne.

 

Koliko god o njemu pisano i napisano, kako ga ova poetesa nazva Ružom mirisnom, Draguljom - Smaragdom, nedovoljno je, jer se uvijek o njemu ima šta ne samo novoga reći nego i iz već napisanoga, na stranicama i stranicama knjiga, složenog po rafovima biblioteka, a prekrivenog i plaštom ljudskog nemara,   iščeprkati i objelodatiti, kako bismo i time umili sjećanje i obogatili um!

 

Tako ova pjesnikinja, imenujući ga, s razlogom, Institucijom, umiva naša znanja o pjesniku, njegovim biografskim podacima, u kojima posebno mjesto ima njegova porodica i njegov zavičaj, ali i njegov narod, jer se on diči što je Bošnjak, koje je jedno ime slavno, pa je kazaće u pjesmi „Šta je Bošnjak", i pleme viteško koje svijet poznaje odavno, ali je i čedo slave al' krvave sreće, koje:

   

    Deset puta - ne jednom umrijeće

    Al' Bošnajštva odreći se neće.

 

Tome narodu, on se stavio na raspolaganje, sa željom da mu pomogne i ono što pozitivno iznenađuje, to je izbor ove pjesnikinje, onih detalja iz Bašagićevog života i djela, kojima se on potvrdio kao čovjek kome je stalo do narodne prosvijećenosti iliti učevnosti, do njegovog izlaska iz materijalnog ali i duhovnog siromaštva.

 

U tom smislu istakla je Bašagićevu ulogu i značaj u pokretanju Muslimanskog zanatskog društva „Ittihad" u Mostaru, 1905.g., koje je organiziralo kurseve za žene u šivanju i pletenju, itd...itd.., ali i analfabetske tečajeve, te društvo za socijalno ugrožene...koji će biti od pomoći posebno onim porodicama koje su vidale rane za izbubljenim članovima ili domovima, u požaru Prvog  svjetskoga  rata...

 

S obzirom na prilike u kojima danas Kimeta Derviškadić Čaušević, živi i piše, gleda i vidi svakodnevicu koja guši, hoću da vjerujem da je s razlogom potencirala Bašagićevo nastojanje da bude pjesnik i borac koji će pomoći svome narodu da ide putevima sticanja znanja, jer se samo tako može biti korstan na putu napretka:    

    

    „Šaljite u škole

       Svoje male lole

 

       Djeca bez škola

       Siročad gola..."

 

I da ovaj doktor nauka, koji je doktorirao u Beču, gdje je na njemačkom jeziku odbranio svoju doktorsku disertaciju posvećenju Bošnjacima koji su pisali na orijentalnim jezicima, nije ništa više napisao niti uradio - bilo bi dovoljno, ističe pjesnikinja, koja, ponosna na ovog Nevesinjaca i sama dijete ove Kasabe, koje je upilo njene sokove u najranijem djetinjstvu, a koji će biti bogaćeni gdje je god bude život nosio, svoj rukopis natapa fragmentima iz Putopisa Evlije Čelebije o Ibrahim-begu Bašagiću, pjesnikovom ocu ali i nevesinjskoj kasabi, čime se upotpunjuje zavičajna Slika, koja će dobiti na novim nijansama koliko uvrštavanjem ranije objavljivanih pjesama, toliko ili mnogo više kratkim pričama sa Jedreša, u kojima je oživjela jedan prohujali vakat, njegove adete, insane, prirodu, koji nas osvajaju, na prvu! No, koliko god je njeno sjećanje na rodni grad i njegove velike insane lijepo, poučno, toliko je i bolno, jer poslije posljednjeg ratnog bola-neprebola, pjesnikinja će rezignirano zaključiti: Nevesinja meni, nikad, nikad više..

.

Zašto je to tako, odgovor nudi svakodnevica, ali ono što ne može da joj ponudi grad njenog djetinjstva ponudiće joj Ilidža kojoj pjeva Poemu, punu iskrenih emocija i skladnog stiha!

 

Njena duša je došla na svoje, na Ilidži, bašči cvjetnoj, a mostarska svjetlost, bez koje ne može, osjećam, provocira je na nove izazove. Bilo s hajrom!!!

 

Jasmina Demirović

 

 

 

 

 

 

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

-----------

Slobodan Pavlović


 


-----------

Bilješka o piscu:

 

Slobodan Pavlović, rođen je 07.04.1937. godine. Studije psihologije završava na Filozofskom fakultetu - odsjek za psihologiju, Univerzitet u Ljubljani. Magistrirao na Medicinskom fakultetu, Univerziteta u Tuzli, doktorirao na Filozofskom fakultetu - odsjek za psihologiju, Univerziteta u Sarajevu.

Do početka rata u BiH, kao psiholog zaposlen u Koksno hemijskom kombinatu u Lukavcu. U toku rata nalazi se na dužnosti psihologa u Armiji BiH. Nakon rata do penzionisanja radi na Psihijatrijskoj klinici UKC Tuzla, danas vodi privatnu ordinaciju za Kliničku i industrijsku psihologiju u Tuzli.

U toku rata, započinje sa istraživanjima u oblasti psihičke traume (i danas radi na tome),  što su bili predmeti magistarskog i doktorskog rada. Do sada objavio, ili učestvovao na Kongresima ili Simpozijima, sa 51 radom kao autor ili koautor, od toga 14 u inozemstvu

Dugogodišnji suradnik Instituta zaštite na radu Sarajevo, Univerzitet u Sarajevu, na zradi eleborata za radna mjesta sa posebnim uvjetima rada i radna mjesta za skraćenje radnog vremena (Rudnici Pljevlja; Koksara Lukavac); Dugogodišnji suradnik Instituta za zaštitu u Tuzli (rad na elaboratima za utvrđivanje radnih mjesta sa posebnim uvjetima rada).

Suradnik (i danas) Svetovnega slovenskega kongresa - konfernce slovenskih zdravnikov iz sveta in Slovenije. Dugogodišnji suradnik Domova zdravlja u Gračanici i Srebreniku.

U ranijem periodu obavlja različite dužnosti u Društvu psihologa BiH i Jugoslavije komisije za (Predsjednik društva psihologa BiH; član Izvršnog odbora Društava psihologa Jugoslavije; Predsjednik psihodijagnostička sredstva Jugoslavije). Danas član društva psihologa FBiH.

Nosilac više priznanja za društveni i strukovni rad.

e-mail adresa: slavicap@bih.net.ba

-----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:

"RATNA TRAUMA - PSIHIČKI POREMEĆAJ U TOKU RATA"


http://www.digitalne-knjige.com/pavlovic2.php


"POREMEĆAJ INTELEKTUALNIH I KOGNITIVNIH SPOSOBNOSTI 

KOD PSIHIČKI TRAUMATIZIRANIH RATNIH VETERANA"

 

http://www.digitalne-knjige.com/pavlovic3.php

 

---------------


Naslovnice knjiga:


---------------

Kritike:

Recenzija rukopisa "RATNA TRAUMA - PSIHIČKI POREMEĆAJ U TOKU RATA"

"Rukopis RATNA TRAUMA - PSIHIČKI POREMEĆAJ, autora Slobodana Pavlovića, kliničkog psihologa i doktora nauka iz područja psihologije, predstavlja kombinaciju teoretskih razmatranja ratne psihičke traume i prikaza pojedinih slučajeva iz bogate vlastite prakse.

U uvodnom dijelu, autor objašnjava što je stres i koje su njegove karakteristike, zatim se fokusira na traumatski stres odnosno psiho traumu, prikazujući psihoanalitički, biološki i psihoformativni model psihotraume. Nadalje, objašnjava prirodu stresa i stresore u ratu te dinamiku psihičkog sloma. Ovo potonije ilustruje primjerom iz prakse koji je vrlo edukativan i zanimljiv, kako za obrazovane laike, tako i za psihologe, psihijatre, neuropsihijatre.

U podpoglavlju Historijat psihičke traume, razvoj dijagnostike nas podsjeća kako je to u teoriji "počelo", a potom nas podsjeća kako su gubici u ratu zbog psihičke traume nadrastali gubitke zbog fizičkog ranjavanja. Predstavljanje Postraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) je vrlo dobro poslozeno, didaktički jasno i obogaćeno primjerima iz vlastite prakse, uključuje dijagnostičke kriterije i dijagnostički pristup osobi sa simptomima ovog poremećaja, te njegovu neurobiologiju, faktore rizika za njegov razvoj (starost, obrazovni status bračno stanje, rani razvoj u porodičnom setingu, psihičke smetnje u djetinjstvu, predratnom periodu, traume u djetinjstvu), pregled psihičke traume nakon rata u BiH, psihičke poremećaje kod ratnih veterana nakon rata u našoj zemlji, somatske smetnje i emocionalno funkcioniranje kod psihički traumatiziranih osoba, agresiju kao prateću pojavu PTSP-a, te zloupotrebu alkoholnih pića i pušenje cigareta u toku rata, kao i PTSP kod teško ranjenih vojnika .

Na kraju knjige Slobodan Pavlović se osvrće na jedan vrlo značajan segment, rekao bih kolektivne psihološke traume, dijela BiH društva, psihološki poremećaj kao posljedicu genocida u Bosni i Hercegovini, opet dodajuci ilustrativne primjere svojih tvrdnji. Završni dio rukopisa je posvećen iskustvima iz prakse sa terapijskim mogućnostima psiho traumatiziranih osoba.

Rukopis sadrži i popis značajnog broja relevantnih publikacija, koje je autor koristio prilikom pisanja, među kojima su i njegovi radovi koje je do sada objavio.

O psihološkoj traumi i njenim posljedicama sve se više piše i istražuje i u našoj zemlji. Ovaj rukopis je vrlo vrijedno djelo koje obogaćuje, ne tako veliki opis napisanih tekstova na ovu temu u Bosni i Hercegovini. Njegova vrijednost se ogleda u prostoj činjenici da je napisana od strane vrlo educiranog kliničkog psihologa, koji ima neposredna iskustva u radu sa traumatiziranim osobama, u toku rata i nakon njegovog završetka. Pisan je razumljivo i obogaćen brojnim primjerima iz prakse.

Može poslužiti ne samo kao dobra informacija nego i kao vrlo edukativno štivo za sve one kojih se trauma tiče - profesionalce u oblasti mentalnog zdravlja, ali i za studente psihologije, specijalizante psihijatrije, novinare, političare i sve obrazovane laike koji hoće da o psihološkoj traumi znaju više. Stoga od srca preporučujem, da bude čim prije štampana.

Recezent : Prof. dr. mrd. sc. Osman Sinanović, neuropsihijatar, Redovni profesor Univerziteta u Tuzli

---------------

Recenzija za knjigu S.Pavlovića:

 

POREMEĆAJ INTELEKTUALNO - KOGNITIVNIH SPOSOBNOSTI KOD PSIHIČKI

TRAUMATIZIRANIH RATNIH VETERANA

 

Rukopis pod naslovom „Poremećaj intelektualno - kognitivnih sposobnosti kod psihički traumatiziranih ratnih veterana"" autora Slobodana Pavlovića, obuhvata 108 kartica teksta organizovanog u 30 poglavlja sa devet slika, jednom tabelom i listom upotrebljenih referenci.

 

Tekst je logično raspoređen i uklopljen u dvije velike cjeline koje bi mogli označiti kao sumarni teorijski pregled neuropsihološkog pristupa funkcionisanju centralnog nervnog sistema u oblasti intelektualnih i kognitivnih procesa i (2) istraživački dio u kojem su prikazani odgovarajući dijelovi vlastitog istraživanja koje je autor proveo u okviru svoje doktorske disertacije "Kognitivno-emocionalne promjene kod ratnih

veterana sa razvijenim PTSP nakon rata u Bosni i Hercegovini"(2003).

 

U uvodu su sadržane osnovne naznake problema obrađenih u knjizi i razlog izbora predmeta proučavanja, koji autor vidi u činjenici da su donedavno bila vrlo rijetka neuropsihološka istraživanja fiziološke podloge nastanka intelektualnih i spoznajnih teškoća u toku posttraumatskog stresnog poremećaja .

 

Pošto autor želi da podrobnije ispita vezu između ispoljenog PTSP i funkcija centralnog nervnog sistema, sljedeća poglavlja (3. do 17.) predstavljaju prikaz pojedinih dijelova mozga i njihovih uloga u odvijanju složenih procesa i svakodnevnih ponašajnih aktivnosti, uz naglasak na poremećajima koji nastaju prilikom njihovih oštećenja i disfunkcija.

 

Poglavlja 10.,11. i 12. predstavljaju razmatranje o vezi između intelektualnog i kognitivnog funkcionisanja (kako nesmetanog tako i poremećenog). Najviše pažnje posvećeno je pamćenju kao izuzetno složenoj i važnoj kognitivnoj funkciji. Naredna tri poglavlja se bave predmetom koji predstavlja osnovnu teorijsku podlogu za istraživački dio rada. Prikazana je neurobiologija posttraumatskog stresnog poremećaja i novija istraživanja i saznanja o odnosu PTSP i pamćenja.

 

Drugi, dio rada ( poglavlja 19.-30., u priloženom rukopisu) posvećen je rezultatima autorovog opsežnog istraživanja intelektualnog funkcionisanja i poremećaja pamćenja kod ratnih veterana u Bosni i Hercegovini u poslijeratnom periodu.

 

Detaljno je prikazano istraživanje i interpretirani su rezultati neuropsihološkog testiranja velike grupe ratnih veterana nekoliko godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini. Iako su tokom rata gotovo svi sudionici u istraživanja bili izloženi izrazito traumatičnim iskustvima i nose posljedice tih psiholoških trauma, nisu kod svih ispoljeni simptomi PTSP.

 

Upravo to je dalo mogućnost autoru da izvrši upoređivanje karakteristika intelektualnog i kognitivnog funkcioniranja veterana sa i bez manifestovanog posttraumatskog stresnog poremećaja.

 

Da bi uspješno izveo svoj ambiciozni projekat, dr. Slobodan Pavlović je morao da obavi impresivan klinički psihološki rad testiranja, prikupljanja i obrade podataka od grupe 300 ratnih veterana i, posebno, individualnog neuropsihološkog ispitivanja 50 sudionika iz grupe ratnih veterana sa jasno ispoljenim posttraumatskim stresnim poremećajem.

 

Sakupljen je veliki broj testovnih podataka o različitim aspektima kognitivnih i intelektualnih funkcija, odnosno o nizu disfunkcionalnosti koje su znatno izraženije kod ratnih veterana sa ispoljenim PTSP nego kod onih bez manifestnih simptoma tog poremećaja.

 

Rezultati ovog istraživanja uvjerljivo izvještavaju o dugoročnom razarajućem djelovanju PTSP na intelektualno i kognitivno funkcionisanje ratnih veterana. Nalazi koje je autor izložio u ovom djelu, u skladu su sa rezultatima dosadašnjih istraživanja u svijetu i sa nalazima rijetkih neuropsiholoških ispitivanja kod nas.

 

Knjiga je pisana jednostavnim i čitljivim jezikom, uz upotrebu razumljive terminologije i standadnih naziva, tako da je tekst moguće lako pratiti. Autor koji je klinički psiholog sa ogromnim iskustvom, unio je i primjere iz vlastite prakse, i da je takvih priloga više, to bi predstavljalo značajan dodatni kvalitet ove knjige.

 

Čitalac koji traži uvijek najnovije podatke u oblasti koja ga zanima, može se osjetiti pomalo uskraćenim, jer je tekst samo djelimično prerađen dio autorove doktorske disertacije pa, iako je prošlo desetak godina od dovršenja opisanog istraživanja, u knjizi nisu zastupljeni neki noviji pristupi i odgovarajuće reference (naprimjer neka istraživanja sa ratnim veteranima koje je provela doc.dr. M.Koso-Drljević).

 

Dva dijela knjige (koje bi, kao što je rečeno, mogli označiti kao teorijski i istraživački) prilično su uravnoteženo ukomponovani u ovom radu.

 

U Sarajevu, 26.11.2014. prof.dr. sc Renko Đapić

 


-----------------

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Adobe nadzire svoje korisnike




Računalni stručnjak i urednik web-stranice Digital Reader, Nate Hoffelder, otkrio je zabrinjavajuću praksu koju tvrtka Adobe provodi putem svog programa Adobe Digital Editions.

 

Riječ o programu namijenjenom čitanju elektroničkih knjiga u ePub i PDF formatima na osobnim računalima. Taj program osim privatnih korisnika koristi i veći broj javnih knjižnica.

 

Hoffelder je otkrio i dokazao kako taj program bilježi aktivnosti koje korisnik izvodi u programu, što uključuje podatke o knjigama koje čita, kako napreduje čitanje (stranica na kojoj je korisnik stao) te koje je knjige postavio u svoju lokalnu biblioteku u sklopu programa.

 

Svi prikupljeni podaci zatim se šalju direktno na Adobeove poslužitelje. Najgori dio cijele priče je što se ti podaci do poslužitelja odlaze kao čisti tekst, bez ikakve enkripcije, putem obične nezaštićene HTTP veze. Podatke u JSON formatu bez ikakve enkripcije prima poslužitelj s DNS imenom računala ''adelogs.adobe.com''.

 

Tvrtka Adobe je naravno odbila dati bilo kakav komentar.


I za kraj ćemo još jednom ponoviti da je naša preporuka što se programa za čitanje E-pub knjiga tiče: Na androidu programi po imenu - Ebookdroid, Moon+ Reader, a na win mobile Freeda. Svi nabrojeni  program su besplatni i koliko nam je poznato  bar zasad ne špijuniraju svoje korisnike.


Što se Adobe Digital Editions tiče naše iskustvo je da je taj program bolje i sigurnije izbjegavati.



Napisao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Oct 8 '14 · Oznake: adobe nadzire svoje korisnike
NAJBOLJE BRITANSKE HUMORISTIČKE SERIJE 


Već tridesetak godina Britanci snimaju odlične serije koje su osvojile čitav svijet. Iako njihov humor ne razumiju baš svi, ne može se negirati da su svojom kvalitetom te serije definirale žanr televizijskih komedija. Upravo stoga smo vam odlučili ponuditi i naš izbor najboljih Britanskih humorističkih serija.

10. DA, MINISTRE 




Ova domišljata britanska politička satira govori o nadmudrivanju između vlade i civilne službe. Sada pokojni Paul Eddington bio je vrlo zanimljiv kao James Hacker, ministar u sukobu sa sirom Humphreyjem Applebyjem. Serija je svima omogućila zabavan pogled iza kamera britanske vlade, a najbolje epizode su one u kojima Jim zapravo nadmudri civilnu službu i dokaže svoje pravo. Odlična satirična serija doista zaslužuje svaku pohvalu na svoj račun.


9. VIKARICA IZ DIBLEYJA




Dawn French igra Geraldine Granger, zamjensku vikaricu u Dibleyju nakon što je prethodni vikar preminuo. No nitko ne očekuje ovakvu vikaricu, sa smislom za humor, iskrenu i zapravo vrlo prijateljsku, pa ona postane omiljena među stanovnicima. Dawn kao sjajna glumica odlično barata svojim posebnim i uvijek komičnim izrazima lica, a raznolikost i raspon među likovima pridodaju atmosferi serije. Svatko tko uživa u ležernoj komediji neće požaliti na povremeno potrošenih pola sata uz nastavke 'Vikarice iz Dibleyja'.


8. OTAC TED



 

Jedna od luđih serija pristigla s britansko-irskog otočja govori o trojici katoličkih svećenika koji po kazni službuju u župi na izmišljenom irskom otoku Craggy. Jedan je (Ted) protjeran zbog novčanih muljaža (novac za posjet hendikepiranog dječaka Lourdesu iskoristio je za izlet u Las Vegas), njegov kolega Jack teški je alkoholičar i ženskaroš, Dougal je protjeran zbog tajanstvenog 'incidenta u Blackrocku' čije pojedinosti nitko nikada ne otkriva, ali se često spominje da su 'životi bespovratno uništeni'. Jedna od najzločestijih serija na račun svećenstva ikada snimljena.  


7. CRNA GUJA



 

Rowan Atkinson, još jedna istaknuta figura britanske komedije, u ovoj je seriji okupio više komičarskih velikana: Hugha Laurieja i Stephena Fryja, Mirandu Richardson, Ricka Mayalla, Robbieja Coltranea i mnoge druge. O njegovu vjernome sluzi Baldricku (Tonyju Robinsonu) da i ne govorimo. Šale na račun britanske povijesti i književnosti doista su smiješne, a reference na velika djela i poznate ličnosti pršte na sve strane, bez mrvice poštovanja ili pijeteta. Sjajno! 


6. LETEĆI CIRKUS MONTYJA PYTHONA




Leteći cirkus MontyjaPythona je apsolutni klasik, serija skečeva koja je bila ispred svog vremena. Skečevi su ponekad bili toliko suludi da se možete smijati već samo na ideju, a da ne govorimo o izvedbi! A vrhunskih komičara nije nedostajalo – John Cleese, Graham Chapman, Terry Jones, Michael Palin, Terry Gilliam… Sve su to imena koja su nas oduševljavala svojim izvedbama, i imena koje je „Leteći cirkus“ lansirao u orbitu.


5. JEDNOM NOGOM U GROBU



 

Legendarni mrzovoljni penzioner Victor Meldrew u ovoj je potpuno sumanutoj i neizrecivo smiješnoj seriji natjeran na odlazak u mirovinu ranije nego što se nadao i zbog toga se dobrih šest sezona sa specijalima bori i nadmudruje s cijelim svijetom. U tome ga prati njegova sirota supruga i čitav niz sporednih likova. Nažalost ta serija nije emitirana na HRT-u no može se preuzeti na torentima. I nećete zažaliti... 


4. ZVONILI STE, MILORDE




Zvonili ste, Milorde?" je britanska serija koja se emitirala na televiziji BBC. Snimljene su četiri sezone, odnosno 26 epizoda, a njeni autori su Jimmy Perry i David Croft. Za ovu seriju ne može se reći da je osobito "smiješna", pogotovo ne u stilu ostalih britanskih bisera, već više funkcionira kao zabavna dramska serija s natruhama humora. Radnja se događa u aristokratskoj obitelji dvadesetih godina, pratimo ljevičarsku satiru, suživot i ponašanje aristokrata prema nižoj klasi. Scenarij su također pisali Jimmy Perry i David Croft, a za seriju su angažirali mnoge glumce koji su se već mogli vidjeti u njihovim ranijim serijama, recimo Paul Shane, Jeffrey Holland i Su Pollard glumili su zajedno i u seriji "Hi-De-Hi!" istih autora, a pamtimo i seriju "Oh, dr. Beeching" gdje također glumi dosta glumaca iz ove postave. Pamtljivu uvodnu pjesmicu u stilu dvadesetih otpjevao je Bob Monkhouse.


3. ALLO ALLO



 

Nakon mnogobrojnih repriza i devet sezona, neke fore iz ove legendarne serije postale su malo otrcane, ali su i ušle u generacijski sleng, poput onoga: it iz aj, Leklerk ili juuuu stjupid vumaaaan. Mnogi su od nas odrasli uz 'Allo Allo', a serija je jedinstven primjer urnebesnog humora na račun nacističke okupacije maloga francuskog mjestašca i oportunizma lokalnog krčmara Reneea i njegove proširene obitelji. 


2. FALIČNI PANSION (FAWLTY TOWERS)



 

Navodno se u britanskim ugostiteljskim školama humoristična serija Johna Cleesea prikazuje kao edukativni materijal: učenicima se govori da nikada ne smiju biti ni izdaleka nalik neljubaznom i potpuno ludom Basilu Fawltyju, vlasniku pansiona na engleskome priobalju. Bivši pythonovac John Cleese i njegova tadašnja supruga Connie Booth (u seriji igra ulogu mlade sobarice) obavili su, dakle, sjajan posao: napisali su komičnu seriju koja je ušla u legendu, iako je snimljeno samo dvanaest epizoda. Johnu Cleesu, prema njegovim vlastitim riječima, i dan danas na ulicama njemačkih gradova u šali dovikuju: Don't mention the war!


1. MUĆKE

 



Remek-djelo nedavno preminulog Johna Sullivana i humoristična serija koju svi znamo napamet jer se svako malo reprizira i na domaćim televizijama. I neka! Pustolovine Rodneyja, Dela, djeda, strica Alberta, Triggera i ostalih povezanih s peckhamskih muljatorima Trotterima nikada ne zastarjevaju. Nedavno je, međutim, procurila vijest da se Amerikanci spremaju snimiti svoju verziju. Nadamo se ipak da je riječ o šali…



-----------------
Napisao, odabrao i obradio: Nenad Grbac



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 

SLUČAJ  GLAVNOG ANALITIČARA DEJANA JOVIĆA!!!




Predsjednik Ivo Josipović bio je preključer ''prisiljen'' distancirati se od najnovije teze svoga glavnoga analitičara Dejana Jovića koji je ustvrdio da je referendum o hrvatskoj nezavisnosti u  svibnju 1991 bio '' vrlo neliberalan''. Tako je Josipović razriješio Jovića dužnosti glavnoga analitičara u Uredu  predsjednika RH. 


Pri toj svojoj odluci Josipović smatra  da se referendum održan u Škotskoj ni po čemu ne može  uspoređivati sa referendumom o nezavisnosti koji je održan u Hrvatskoj. Taj referendum je bio održan u demokratskom ozračju ali pod teretom svijesti o tome  da politika Slobodana Miloševića i njegovih tenkova prijeti Hrvatskoj. Tako smo na koncu došli do toga da je slučaj Dejana Jovića već prilično apsolviran i morat ćemo pričekati još neko vrijeme dok ne padne u potpuni zaborav. 


Međutim su ostale neke prijeporne teze koje bi svakako trebali imati na umu kada razmatramo slučaj hrvatskoga referenduma iz  svibnja 1991 godine. Prva glavna teza Dejana Jovića jest ta da ishod škotskoga referenduma  pokazuje '' da nije istina da svaki narod želi svoju samostalnu državu'' pa on dalje nastavlja:'' no to što su Škoti odbacili ideju o vlastitoj nezavisnoj državi dovodi u pitanje  temeljni nacionalistički mit: da svaki narod želi stvoriti svoju nacionalnu državu.'' 


Prvo pitanje koje se nadaje iz ove teze jest da li Škoti imaju svoju državu i  drugo  da li ideja vlastite države jest nacionalistički mit?! Ja osobno mislim da je ovdje  riječ o dubokom nerazumijevanju političke stvarnosti na europskom tlu bez obzira koliko se činilo da je riječ o tezi jednoga takovoga visokoga stručnjaka  da i Predsjednik jedne suverene države mora izraziti svoje  duboko neslaganje  kao da je riječ o buncanju pri visokoj temperaturi pa čovjek ne zna više što govori- toliko je skrhan vlastitom bolešću. Pa zato što je država okvir u kojem uopće može biti govora o postojanju nacije. Jer je čin  ''revolucije'' uzdigao građansko društvo  do narodne volje kao pravne slobode nasuprot staleškim privilegijama  pa se narod konstituira  kao ''opća  volja''  kao suveren i kao država dakle kao nacija. 


Kao što je Joviću sigurno poznato Hegel je  ovu vezu naroda kao subjekta i nosioca opće volje  izrazio kao spregu umne slobode cudoredne države i naroda kao opće samosvijesti. Iz ovoga Hegelova stajališta a prema mišljenju Dejana Jovića da je hrvatski referendum bio ''vrlo neliberalan'' proizilazi da Hrvatski narod  nije uopće bio subjekat svojih političkih odluka  a to znači da nije bio svijesni nosilac pokreta za nacionalno oslobođenje nego da je bio horda Barbara koja u pijanstvu nije znala što radi nego je strahom i nasiljem provodila volju nekolicine vlastodržaca koji su uvukli naš prostor u totalno beznađe. 


Pa ja osobno misim da Jović nema neko veliko niti posebno mišljenje o nama bez obzira bili mi Hrvati ili Srbi  i po tome se ne razlikuje od večine naših intelektualaca prema kojima Balkanski narodi nikako da dođu do civilizacijske razine dostojne divljenja kao što je to na primjer slučaj sa Škotima, Velšanima, Englezima i Ircima- da čovjek pukne od smijeha!!! 


Ja ne bih sada puno ulazio u sve te diskusije, samo bih naveo neke činjenice: Škotska ima svoju zastavu, ima svoj grb, ima svoje geslo: nitko me ne ranjava nekažnjeno, ima svoju himnu, ima svoj jezik – škotski engleski, ima svoj novac- škotska funta, ima svoj parlament, slobodno njeni građani izražavaju pripadnost vlastitoj naciji, nose svoju nacionalnu nošnju i nitko se tome ne čudi dok naši studenti koji nose dalmatinske zobnice bivaju policijski privedeni kao što  na primjer Ladarice bivaju šikanirane zato što nose nošnje sa hrvatskom trobojnicom, jer je kod nas dugo vremena carevala jedna prilično primitivna antropologija koja svoje uporište nije nalazila u Frazera niti u njegovoj zlatnoj  grani naroda  koliko u Levi Brila prema kojoj ''domoroci'' nisu sposobni za deduktivno mišljenje....


kao što je također stvarnost Irske stvarnost jedne podjeljne zemlje i bratoubilačkih sukoba katolika i protestanata. Dakle meni se čini da Dejan Jović ili ne pozna ono o čemu govori ili ne poznaje  dovoljno dobro ili pak bunca od previsoke temperature. A za bolesna čovjeka, moj bi otac rekao- taj treba da se leči.


Prema tome kada Dejan Jović kaže: ''tako je to u nacionalističkoj interpretaciji smisla postojanja nacije'' onda ja moram reći da nikakove druge ozbiljne i normalne  interpretacije niti nema u filozofskoj i političkoj literaturi. Jer Dejanu Joviću je sigurno također poznat i slučaj Jevreja koji su nakon tisućljetnoga holokausta u Europi na koncu ostvarili svoju državnost i svoju nezavisnu državu na  Bliskom Istoku. A nikako se ne bi mogli složiti sa time da je ovdje bilo riječi o '' nacionalističkoj interpretaciji smisla postojanja nacije''. Isto vrijedi i za Hrvatsku koja se osobodila kazamata Jugoslavije nakon više od 70 godina sužanjstva u državi pod čijim jarmom je migriralo gotovo polovina njena  aktualnoga stanovništva tako da slobodno  danas možemo govoriti o dvije Hrvatske o domovinskoj i onoj iseljenoj Hrvatskoj što nikada nije bio slučaj sa Škotima u Ujedinjenom Kraljevstvu. 


Odatle ja osobno držim sumanutim Jovićevo mišljenje koje je on izrazio riječima: '' Nacionalistički narativ jednostavno ne dopušta mogućnost da nacija  ne želi svoju državu.'' I ja se sada pitam na temelju kojega to povijesnoga iskustva Jović utemeljuje svoju tvrdnju ako je poznato da i Škoti na koje se Jović poziva također imaju svoju državu koja je teritorijalno i politički definirana.


I tako je Jović razriješen dužnosti glavnoga analitičara pa nije čudno da u našem društvu malo toga štima kada su glavni analitičari države osobe koje pojma nemaju o stvarima kojima se godinama bave a koje su ostale usidrene u jednu dosta jednostavu političku računicu da je slomom bivše zajedničke države jedino preostao nacionalizam sa kojim se računa kao sa stvarnošću novih tranzicijskih društava. Ja osobno mislim da ovo mišljenje nije niti realno niti produktivno u našim nastojanjima da što lakše i jednostavnije prebrodimo političke i ekonomske krize sa kojima se suočavamo.


Lt.dr. Zlatan Gavrilović Kovač