BOSNA I HERCEGOVINA TRENUTAK SUVREMENOSTI i PRIJEDLOG

 

* * *

 

Okrugli sto. SABNOR TK. Tuzla,studenoga, anno Domini, 2013.

 

* * *

 

U Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji

 

Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina se izdvajala složenošću unutarnjih sruktura i njihovih odnosa, ali i uređenošću međunacionalnih odnosa i međusobnim prožimanjem istih prema uzusima milenijskog suživota i tolerancije. Dužni smo zapaziti, Bosna i Hercegovina nikada – nije bila izvan velikodržavnih ambicija i pritisaka svojih susjeda u rasponu od kulturalnog do oružanog komuniciranja.

 

Silnice svakovrsnih pritisaka dominantno su usmjerene na podjelu BiH, a prevashodno prenošene raznim mehanizmima na najbrojniji nacionalni korpus – živalj islamske vjeroispovjesti, koji se dijelom sam opredjeljivao i lavirao na liniji priklanjanja jednom ili drugom susjedu ovisno o tome kakve je ambicije imao političkivođa, radi čega je čak i politički organiziran, dijeljen, svojatan i genocidima istrebljivan.

 

No, činjenično, riječ je o tenzijama koje su srastale u kulturalni amalgam i patinu zajedničkog življenja koje se oblikovano minulim vremenom i nedaćama pretvara u gordijev čvor međusobnih odnosa i problema međusobnog komuniciranja koji izgleda sve veći i nerješiviji.

 

* * *

 

OSNOVNE ODLIKE  KULTURALNOG KARAKTERA BOSNE I HERCEGOVINE

 

* * *

Bosna i Hercegovina je država prevashodno s kulturalnim, etnijskim i konfesijskim sadržajem. Pri takvom poimanju kulturalni aspekt treba shvatiti kao najsloženiju opciju opstajanja, odnosa i viđenja. Tek u drugom planu, kao državnopravni subjekt i mjesto zajedničkih odnosa i življenja, Bosna i Hercegovina je i politička tvorevina koja vrlo uvjetovano komunicira sa susjedima.

 

Prethodna činjenica,ustvari, rezultanta je susreta naroda – etnija, konfesija, kultura i civilizacija na bosanskohercegovačkom tlu, što je zajedničkim životom proizvelo karakterističan kulturnocivilizacijski amalgam nevjerojatne kohezione snage i drugdje neviđenog kulturalnog profila.

 

* * *

 

Pomenute okolnosti, uzrokom su pa je i minuli, velikosrpskom agresijom nametnuti rat u Bosni i Hercegovini imao najteže moguće posljedice. Naime, rat s istim ciljevima, svako drugi, drugačiji i bolje obaviješten, vodio bi drugačije i svakako, sasvim izvan anahronog koncepta skoro /200/ godina stare ideje velikosrpstva.

 

Ali taj rat, kao što ratove i inače vode, vodili su nasilnici i glupaci, luđaci, ljudi koji uopće ne razmišljaju. Zato su gubici veliki, a rezultati: ništavi.

 

Upočetku, to je izgledalo kao rat za podjelu teritorija između tri konstitutivna naroda. Zbog činjenice kako je riječ o kulturalnoj sadržini države Bosne i Hercegovine, pokazalo se kako rat /kao nekulturno, primitivno i prostačko sredstvo!/ ne može riješiti ni dio problema koje je kao podjelu bosanskohercegovačkih teritorija zamislila velikosrpska /a potom i velikohrvatska fašistička ideja – zamisao/. Takav i tako vođen rat, uopće nije imao u vidu pomenutu milenijsku kulturnocivilizacijsku sadržinu i patinu, njezinu kohezionu snagu.

 

Zbog pomenute činjenice o kulturalnoj sadržini države Bosne i Hercegovine, postalo je bjelodanim kako podjela teritorija ne rješava niti jednu za njihovih velikodržavnih namjera i bitnih zamisli.

Mora da su se fašisti u čudu našli.

Naš narod bi rekao: u behutu.

 

* * *

 

NEDJELJIVOST KULTURE

 

* * *

 

Naime, kultura je stvar opće prirode i nije djeljiva /kultura i umjetnost postoje samo kao jednoća i tendiranje Jednoći Božjeg Postojanja u svjetskim razmjerama/, mada multikulturu nemamo pravo shvatati kao prost zbir etnija, konfesija i kultura s njihovim predznakom, posebno u u primjeru kakav u Bosni i Hercegovini imamo – kada ljudi govore istim jezikom.

 

Multikulturalnost je neusporedivo više od svakog takvog poimanja, a to je novonastalu situaciju proizvedenu velikosrpskom fašističkom agresijom koja je krajnje anahrono inzistirala na podjeli teritorija progonu, preseljavanju i uništavanju življa – po nacionalnim kriterijima i šavovima u krajnjem ishodu rezultirala Dejtonskim mirovnim sporazumom – državom sa dva entiteta i tri konstitutivna naroda i pokazala samo, kako je stvar tamo gdje i jeste – na početku bezizgledne tragedije u kojoj se bezočno nadmeću nacionalisti, šovinisti, fašisti, nasilnicikriminalci i budale – jer, ko tu htio nečiji grunt, koji su jedan put zauvijek uredile austrougarske katastarske knjige?!

 

* * *

 

Riječ je o tome kako je kulturnocivilizacijski amalgam stvoren milenijskim zajedničkim življenjem jači od svega što šovinistička, kleronacionalistička i fašistička mržnja i zločinci mogu smisliti radi razbijanja jednog složenog multikulturalnog društvenog organizma kakav je bosanskohercegovački. Riječ je o nesagledivoj i neprocjenjivoj snazi proteklog vremena koje se pretapalo u konkretan međuljudski, međunacionalni, međuetnijski, međukonfesijski i tako multikulturalni odnos tvrd kaomjed.

 

* * *

 

NEKOLIKO POJEDINOSTI KOJE DOKAZUJU PRETHODNO REČENO

 

* * *

 

Primjerice, samo u takvim uvjetima, naspram ortodoksnog velikosrpskog fašizma mogle su se dogoditi slijedeće stvari:

 

Da samo rijetki pojedinci u najmnogoljudnijem –bosanskohercegovačkom narodu primjećuju stvarnost neposredne ratne opasnosti, dok svi drugi, uključujući i taj najmnogoljudniji narod vide izlaz u gandijevskom stavu i otporu spram potencijalnog rata, jer su kulturne veze po svojoj prirodi i sadržaju indolentne spram i agresivnih namjera, općenito.

 

Da se naočigled građana i cijeloga svijeta dopusti srednjovjekovno opsjedanje glavnoga grada i njegovo brutalno razaranje /uz beskrupuluzmo i sistematsko ubijanje građana svih uzrasta i polova/.

 

Da velikosrpska agresija naočigled pripremana i izvedena svim i nemalim raspoloživim sredstvima bude više shvaćena kao čuđenje u svijetu, nego kao povod za organiziranje oružanog otpora, do čega dolazi tek u krajnjoj instanci.

 

Da se rat razvuče na najbezočniji i najnevjerojatniji način čak na triipol /3,5/ godine, a da seDejtonskim sporazumom agresoru nagradi i verificira pobeda.

 

Da se agresoru post festum dopusti maloumna priča o građanskom ratu, kako bi se Bosancima Muslimanima i Hrvatima obesnažilo pravo na obranu od agresije, a posebno da se zaslužni borci u obrani: Gotovina, Markač, Delić, Dudaković, Alagić – učine zločincima i tako izjednače sa agresorom.

 

Da se protivno presudi Međunarodnoga suda u Den Haagu, agresoru dopusti odricanje genocida počinjenog u Bosni i Hercegovini nad Bosancima Muslimanima i Srbima Pravoslavcima.

 

Da se sudi tupoglavim zločinačkim pojavama, umjesto Srpskoj Demokratskoj Stranci koja se organizarala, rat pokrenula i vodila

i vodila zajedno sa Srpskim Radikalima od velikosrpski iscrtane linije: Virovitica, Karlovac, Karlobag... do Kosova i Metohije – što zatvara vrijeme od dvadeset godina agresivnog zločinačkog rata u srcu Europe.

 

Etc.

 

* * *

 

SNAGA MILENIJSKOG MULTIKULTURALNOG BIĆA

 

* * *

 

NO, bosanskohercegovačko milenijsko multikulturalno biće pokazalo se jačim i otpornijim od svih dušmana. Bukvalno: neuništivo. Sve su razorili i sve što su željeli i znali za sebe su napravali, ubili, silovali, razorili, uzeli, ali Bosna i Hercegovina je opstala, bez zajedničke vojske, sudstva, policije, ekonomije, odbrane na granici – sa dva entiteta i tri konstitutivna naroda i jedini evidentan rezultat rata, krvoprolića i genocida je to što su Muslimani i Hrvati ostali bez jednoga broja Srba, a Srbi bez Muslimana, Hrvata i najboljeg dijela srpskoga nacionalnog korpusa.

 

Svaki korak koji ljudi učine, uvijek je istodobno i kazna i nagrada.


* * *

 

VRIJEME KULTURALNE PROMJENE

 

* * *


Primjereno kulturalnoj prirodi, kulturalnom i povijesnom porijeklu artikuliranja bosanskohercegovačkog društva, jedini izlaz iz smrtonosnog fašističkog i korupcijskog zahvata, škripca i samrtnog društvenog ropca – jeste u kulturnoj promjeni koju treba unijeti ili izvesti dosljednim otvaranjem pomenutih zatvorenih društvenih oblika, organiziranjem i institucionaliziranjem društva u skladu s pozitivnim iskustvima, zakonodavstvom i tekovinama prije svega zapadnih zemalja i u kojem god je društvenom segmentu i ključu to prirodno moguće.

 

/Ovo se ponajprije odnosi na konstitutivni bosanskohercegovački narod – Muslimane, koji su europski Muslimani i ne samo hanefijski, već po prirodi stvari i kulturalnom ključu oblikovanja ieuropski mesheb. Kakvi Šiiti i kakvi Suniti!? Selefije?  O kojima se govori u posljednje vrijeme!Vehabije! Mudžahedini! Jesu li to uopće inteligentni ljudi koji u zalogu za svoj nerazumni, ostrašćeni i neinteligentni stav, stavljaju cijeli svoj narod iz kojega potječu?!

 

* * *

 

Jesu li naši ljudi uopće svjesni u kojoj mjeri govorimo pravoslavnim i katoličkim jezikom nastojeći razumijevati svijet i svoju vjeru Islam? I ko ih uz sve to priječi da budu mumini? Da budu Selefije? Da budu Vehabije? Ko može/smije tvrditi kako su kratke hlače i duga brada uvjet islamskog vjerovanja?! Zar postoje i takvi ljudi, kojima niko neće braniti da i goli do pojasa vjeruju Stvoritelja Svega i Njegovu Jednoću Postojanja, što su i dužni ako tvrde kako im je vjera Islam!? Ali neka se zovu svojim imenom, a ne nekom fašiziranom varijantom istoga!

 

Zar samo zato što su neki ljudi Hrvati katolici iz Zapadne Hercegovine moraju biti ustaše u tradiciji Jure Francetića?

 

I, ko su to i šta su nama Turci uopće? Dakako, ništa! Samo oni koji su u svim povijesnim varijantama našim bićem bezočno trgovali o našem trošku!

 

Da, bez zadrške zbog bilo čega i koga, zagovaram sekularno grđansko društvo i državu.

 

* * *

 

MALO O GRAĐANSKOM DRUŠTVU

 

* * *

 

Cijela priča, ipak, nije za ljude male pameti. Naše okruženje se bitno promijenilo.

 

Težište kulturalne promjene i poticaja za istu je na mladim i obrazovanim ljudima, njihovom odgoju, i inače na obrazovanju, sportu i svim pojedinostima organiziranog društvenog života usmjerenog na uspravljanje građanskog društva u kojem će moći i u Bosni i Hercegovini: da se nasloni i čovjek na čovjeka.

 

Ovo utoliko prije što barem u našim uvjetima nacionalistička ostrašćenost slabi, a to znači da ljudi počinju racionalno razmišljati i realno sagledavati osobne i druge mogućnosti i pojave u društvu.

 

* * *

 

/Naime, u odnosu na prethodno organizirani društveni život i evidentnu socijalnu sigurnost do 1992. godine, koji su nestali u turbulenciji fašizacije i koruptivnih društvenih promjena, nastale su praznine koje se mogu popuniti samo organiziranjem građanskog društva i brige za čovjeka koju građansko društvo ima za cilje priskrbiti, pa makar i pravom ljudi da se radi toga samoorganiziraju./

 

* * *

 

S obzirom na prethodni nivo društvenog razvoja, političke, ekonomske i kulturne promjene i tendencije koje su uslijedile, stvorena je košmarna, fašistoidna i koruptivna politička društvena situacija u kojoj se očituje masa međusobno oprečnih individualnih i društvenih težnji i namjera koje su dijelom prirodne i mogu se rješavati, a dijelom su isforsirane propagandom i s namjerom da unesu ciljane promjene, kao i fiktivne, pa se ne mogu ni sagledati.

 

Među njima je osim izgubljenosti mase, najznačajnija je tendencija lova u mutnom – bogaćenja i organiziranog kriminala, međusobnih upitnih i ucjenjivačkih odnosa, raznih zakulisnih radnji, raspirivanja šovinizma i fašizma, međusobnih prijetnji, netrpeljivosti, pa i likvidacija iz najbanalnijih osobnih razloga i anahrone osvetoljubivosti, stvaranja, paralelnih institucija i sistema vlasti, upravljanja državom i raspodjelom, a hipokrizija i licemjerje postali su dominantnim odnosom naspram svega.

 

/Ustvari, pokazalo se bjelodanim, kako je odabrani model tranzicije društva ili promjene društvenoekonomske formacije najgori mogući i koji, upravo u svojim nesuvislim i lošim svojstvima – sam u sebi sagorijeva – pričinjavajući najveću štetu upravo svojoj naciji, ali i društvu u cijelosti./

 

* * *

 

OBLICI i MOGUĆI PROCESI TRAJNOG STABILIZIRANJA BOSNE I HERCEGOVINE


* * *

 

BOSANSKOHERCEGOVAČKA MATICA

 

* * *

 

Uz sve dobro što ljudi i narodi već čine, trebalo bi pokrenuti nove i trajne procese razvoja i stabiliziranja Bosne i Hercegovine. Puno je toga što se može učiniti. Ljudi su inventivni u pronalaženju modaliteta progresa taman kao i u činjenju zla. Njihove ideje treba procjenjivati i podržavati. Bosanskohercegovačka uporišta širom svijeta podržavati i snažiti, sa dijasporom računati kao s integralnim dijelomBosne i Hercegovine.

 

* * *

 

Kao jedan od najznačajnijih aspekata svekolikog stabiliziranja, imamo u vidu mogućnost stvaranjabosanskohercegovačke matice. /Mada već postoje i Matica Hrvatska i Matica Srpska, što ni na kakav način ne bi bilo međusobno suprotsavljeno i i isključivo/.

 

U osnovi ove nevladine organizacije imamo u vidu okupljanje i stvaranje evidencija svih Bosanaca i Hercegovaca u cijelome svijetu na jednome mjestu u Bosni i Hercegovini – kojemu se po želji mogu i obratiti, a koje bi imalo i smisao davanja i slanja uzvratnih informacija.

 

Pouzdano, radi toga bi bilo potrebno posebno se organizirati, formirati makar uzak krug stručnih ljudi kojima bi ideja bila sasvim jasna i koji bi je definirali.

 

Riječ je o evidencijama ljudi porijeklom i rođenih u Bosni i Hercegovini, koji se neovisno o eventualnom državljanstvu koje su stekli, naciji i religiji koju ispovijedaju kao i plemenu kojemu pripadaju: Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Jevreji, Romi, etc. – u osnovi osjećaju Bosancima i Hercegovcima što ih integrira u bosanskohercegovački nadnacionalni i nadplemenski korpus, koji ih u biti integrira u zemlju njihovoga porijekla – koju ne mogu ni na kakav način zamijeniti – a kao Bosanci i Hercegovci mogu biti što god žele u Bosni i Hercegovini.

 

* * *

 

BiH MATICA

 

* * *

 

Dakako, ovaj posao zahtijeva mnogo dovitljivosti i puno rada. Ali to je nesagledivo dobar i svestrano isplativ posao na dobrobit Bosne i Hercegovine. U cijelu rabotu bi trebalo krenuti s puno dobrih, zdravih i poštenih informacija, /unaprijed mogućih pitanja i odgovora na pitanja/.

Cijelome poslu, trebalo bi prići bez i truna bilo kakve pa i potencijalne diskriminacije uz punu svijest kako je samo riječ o ljudima koje je rodila ova Zemlja i koji se osjećaju i smatraju njezinom djecom, ma gdje i kako da ih je rijeka života razlila i raznijela širom planete Zemlja.

 

* * *

 

Razumljivo, za takvu namjeru trebala bi sredstva – stvarna finansijska potpora, koja bi se vrlo brzo počela vraćati. Trebao bi uistinu napraviti inteligentno osmišljen i uređen web site. Bosanskohercegovački radio i televiziju. Novine i specijalizirane časopise tematski od poljoprivrede do umjetnosti, nauke i politike.

 

Ili barem brižljivo koncipiran godišnjak/almanah.

 

* * *

 

/Mišljenja smo kako bi na taj način i aktuelne razmirice i evidentne teškoće u međunacionalnom komuniciranju i  izjašnjavanju dobile prikladnu/primjerenu težinu, izgledale savladivije i razumnije, neke bi postale sporedne ili nestale pred snagom realno zasnovanog ujedinjenja u maticu. Posebno mislimo kako bi međunacionalni animoziteti /kao već veoma istrošeni modeli trvenja/ dalje slabili i ostali ispražnjeni./

 

Dakako, u dugoročnijem procesu političkog organiziranja nacionalna podvojenost/segregacija gubila bi smisao.

 

* * *

_____________________________________________________________

* Mjestimično, asocijativno, meditativno i refleksivno, korišteni su tekst i misao Umberta Eco-a, što je u tekstu istaknuto italicom.

 

* * *

Arif Kujundžić, Studenoga, anno Domini 2013.

 

 

BOSNA I HERCEGOVINA TRENUTAK SUVREMENOSTI PRIJEDLOG


* * *


Okrugli sto. SABNOR TK. Tuzla,studenoga, anno Domini, 2013.

 

* * *


U Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji


Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina se izdvajala složenošću unutarnjih sruktura i njihovih odnosa, ali i uređenošću međunacionalnih odnosa i međusobnim prožimanjem istih prema uzusima milenijskog suživota i tolerancije. Dužni smo zapaziti, Bosna i Hercegovina nikada – nije bila izvan velikodržavnih ambicija i pritisaka svojih susjeda u rasponu od kulturalnog do oružanog komuniciranja.

 

Silnice svakovrsnih pritisaka dominantno su usmjerene na podjelu BiH, a prevashodno prenošene raznim mehanizmima na najbrojniji nacionalni korpus – živalj islamske vjeroispovjesti, koji se dijelom sam opredjeljivao i lavirao na liniji priklanjanja jednom ili drugom susjedu ovisno o tome kakve je ambicije imao političkivođa, radi čega je čak i politički organiziran, dijeljen, svojatan i genocidima istrebljivan.


No, činjenično, riječ je o tenzijama koje su srastale u kulturalni amalgam i patinu zajedničkog življenja koje se oblikovano minulim vremenom i nedaćama pretvara u gordijev čvormeđusobnih odnosa i problema međusobnog komuniciranja koji izgleda sve veći i nerješiviji.

 

** *

OSNOVNE ODLIKE 

KULTURALNOG KARAKTERA

BOSNE I HERCEGOVINE

 

* * *

Bosna i Hercegovina je država prevashodno s kulturalnim, etnijskim i konfesijskim sadržajem. Pri takvom poimanju kulturalni aspekt treba shvatiti kao najsloženiju opciju opstajanja, odnosa i viđenja. Tek u drugom planu, kao državnopravni subjekt i mjesto zajedničkih odnosa i življenja, Bosna i Hercegovina je i politička tvorevina koja vrlo uvjetovano komunicira sa susjedima.

 

Prethodna činjenica,ustvari, rezultanta je susreta naroda – etnija, konfesija, kultura i civilizacija na bosanskohercegovačkom tlu, što je zajedničkim životom proizvelo karakterističan kulturnocivilizacijski amalgam nevjerojatne kohezione snage i drugdje neviđenog kulturalnog profila.

 

* * *


Pomenute okolnosti, uzrokom su pa je i minuli, velikosrpskom agresijom nametnuti rat u Bosni i Hercegovini imao najteže moguće posljedice. Naime, rat s istim ciljevima, svako drugi, drugačiji i bolje obaviješten, vodio bi drugačije i svakako, sasvim izvan anahronog koncepta skoro /200/ godina stare ideje velikosrpstva.


Ali taj rat, kao što ratove i inače vode, vodili su nasilnici i glupaci, luđaci, ljudi koji uopće ne razmišljaju. Zato su gubici veliki, a rezultati: ništavi.

 

Upočetku, to je izgledalo kao rat za podjelu teritorija između tri konstitutivna naroda. Zbog činjenice kako je riječ o kulturalnoj sadržini države Bosne i Hercegovine, pokazalo se kako rat /kao nekulturno, primitivno i prostačko sredstvo!/ ne može riješiti ni dio problema koje je kao podjelu bosanskohercegovačkih teritorija zamislila velikosrpska /a potom i velikohrvatska fašistička ideja – zamisao/. Takav i tako vođen rat, uopće nije imao u vidu pomenutu milenijsku kulturnocivilizacijsku sadržinu i patinu, njezinu kohezionu snagu.

 

Zbog pomenute činjenice o kulturalnoj sadržini države Bosne i Hercegovine, postalo je bjelodanim kako podjela teritorija ne rješava niti jednu za njihovih velikodržavnih namjera i bitnih zamisli.

Mora da su se fašisti u čudu našli.

Naš narod bi rekao: u behutu.

 

** *


NEDJELJIVOST KULTURE

 

* * *


Naime, kultura je stvar opće prirode i nije djeljiva /kultura i umjetnost postoje samo kao jednoćai tendiranje Jednoći Božjeg Postojanjau svjetskim razmjerama/, mada multikulturu nemamo pravo shvatati kao prost zbir etnija, konfesija i kultura s njihovim predznakom, posebno u u primjeru kakav u Bosni i Hercegovini imamo – kada ljudi govore istim jezikom.

 

Multikulturalnost je neusporedivo više od svakog takvog poimanja, a to je novonastalu situaciju proizvedenu velikosrpskom fašističkom agresijom koja je krajnje anahrono inzistirala na podjeli teritorija progonu, preseljavanju i uništavanju življa – po nacionalnim kriterijima i šavovima u krajnjem ishodu rezultirala Dejtonskim mirovnim sporazumom – državom sa dva entiteta i tri konstitutivna naroda i pokazala samo, kako je stvar tamo gdje i jeste – na početku bezizgledne tragedije u kojoj se bezočno nadmeću nacionalisti, šovinisti, fašisti, nasilnicikriminalci i budale – jer, ko tu htio nečiji grunt, koji su jedan put zauvijek uredile austrougarske katastarske knjige?!

 

* * *


Riječ je o tome kako je kulturnocivilizacijski amalgam stvoren milenijskim zajedničkim življenjem jači od svega što šovinistička, kleronacionalistička i fašistička mržnja i zločinci mogu smisliti radi razbijanja jednog složenog multikulturalnog društvenog organizma kakav je bosanskohercegovački. Riječ je o nesagledivoj i neprocjenjivoj snazi proteklog vremena koje se pretapalo u konkretan međuljudski, međunacionalni, međuetnijski, međukonfesijski i tako multikulturalni odnos tvrd kao mjed.

 

** *


NEKOLIKO POJEDINOSTI KOJE DOKAZUJU PRETHODNO REČENO

 

* * *


Primjerice, samo u takvim uvjetima, naspram ortodoksnog velikosrpskog fašizma mogle su se dogoditi slijedeće stvari:

 

Da samo rijetki pojedinci u najmnogoljudnijem –bosanskohercegovačkom narodu primjećuju stvarnost neposredne ratne opasnosti, dok svi drugi, uključujući i taj najmnogoljudniji narod vide izlaz u gandijevskom stavu i otporu spram potencijalnog rata, jer su kulturne veze po svojoj prirodi i sadržaju indolentne spram i agresivnih namjera, općenito.

 

Da se naočigled građana i cijeloga svijeta dopusti srednjovjekovno opsjedanje glavnoga grada i njegovo brutalno razaranje /uz beskrupuluzmo i sistematsko ubijanje građana svih uzrasta i polova/.

 

Da velikosrpska agresija naočigled pripremana i izvedena svim i nemalim raspoloživim sredstvima bude više shvaćena kao čuđenje u svijetu, nego kao povod za organiziranje oružanog otpora, do čega dolazi tek u krajnjoj instanci.

 

Da se rat razvuče na najbezočniji i najnevjerojatniji način čak na triipol /3,5/ godine, a da se Dejtonskim sporazumom agresoru nagradi i verificira pobeda.

 

Da se agresoru post festum dopusti maloumna priča o građanskom ratu, kako bi se Bosancima Muslimanima i Hrvatima obesnažilo pravo na obranu od agresije, a posebno da se zaslužni borci u obrani: Gotovina, Markač, Delić, Dudaković, Alagić – učine zločincima i tako izjednače sa agresorom.

 

Da se protivno presudi Međunarodnoga suda u Den Haagu, agresoru dopusti odricanje genocida počinjenog u Bosni i Hercegovini nad Bosancima Muslimanima i Srbima Pravoslavcima.

 

Da se sudi tupoglavim zločinačkim pojavama, umjesto Srpskoj Demokratskoj Stranci koja se organizarala, rat pokrenula i vodila  

i vodila zajedno sa Srpskim Radikalima od velikosrpski iscrtane linije: Virovitica, Karlovac, Karlobag... do Kosova i Metohije – što zatvara vrijeme od dvadeset godina agresivnog zločinačkog rata u srcu Europe.

 

Etc.

 

** *


OČEVIDNOST POJAVE

 

* * *


Da ortodoksni i šizmatični velikosrpski fašizam, slijedeći osobni ratnohuškački koncept i voluntarizam – besramno izdaje Bosnu i Hercegovinu – svoju zemlju sistematski praveći, sasvim proizvoljno svoje srpske autonomne oblasti, skupštine, plebiscite, policiju, vojsku iRepubliku Srpsku Bosnu i Hercegovinu ili braća Hrvati Hrvatsku Zajednicu Herceg Bosna, pa i predstavništva u inozemstvu – odričući međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu za koju se na Referendumu opredijelilo 64,7% građana.

 

/Riječ je o očajničkom redu poteza ortodoksnih velikosrpskih i velikohrvatskih fašista: samo da ne funkcionira Bosna i Hercegovina, a ne da funkcionira Republika Srpska ili Herceg Bosna. Narod bi rekao onu svoju: Neka u komšije crkne krava.../

 

Da Plebiscit srpskoga naroda, nasuprot Referendumu građana Republike Bosne i Hercegovine ističu kao vrhunaravn i u svakom pogledu i primjeru neprijeporan rezultat i zahtjev koji moraju ostvariti po svaku cijenu sasvim nezavisno o svim drugim građanima – narodima i njihovim interesima, kao i ovi drugi Herceg Bosnu uz konclogore Dretelj i Heliodrom i /33m/ visok križ na Humu i koji ponajviše grdi njih same. /O čemu je još na snazi i prvostupanjska presuda Tribunala/.

 

Da poruše sve mostove, prekinu sve veze i postave sve moguće zapreke prema svima koji nisu Srbi, koristeći sva moguća i posebno nedopustiva sredstva ideološke propagande i srpskih medija, sile i efektiva kadrosvski srbizirane Jugoslavenske Armije i njezinih službi, ratujući nedopustivim sredstvima: hranom, vodom, energentima – koji su samo trenutak ranije bili zajednički u sistemu odbrane od cijeloga svijeta.

 

Da kao vrhunaravne uspostave sve moguće i nemoguće institucije velikosrpstva gdje to i funkcionalno nema nikakav osim smisao i dokaz o osionosti srpskih zločinačkih namjera.

 

* * *


Da prenaoružani efektivama kadrovski srbizirane Jugoslavenske Armije, zaposjednu svaku čuku sa koje mogu tući Muslimane i Hrvate. /Kao što su sa Kape Vijenca – Rudnika krečnjaka na obronku planine Ozren, najobičnijim i starim topom poznatim kao ZIS – 76mm, mogli tući Gračanicu, Banoviće, Živinice, Lukavac, Tuzlu Vozuću, Zavidoviće, Svjetliču, i sve drugo što je u njegovom dometu od 15.700m vazdušne linije./

 

Upravo tako su, haubicom 130mm, sa Rosulja /Ozren/ pobili i iskasapili djecu na Tuzlanskoj Kapiiji 25. svibnja, 1995. godine. Očajnici su mislili da je to kraj rata! Sve je funkcioniralo prema Karadžićevoj omiljenoj poštapalici: Što gore – to bolje! Jer je ista za njega značila potpuni razdor i dokidanje bh kulturalnog bića /ako ta durmitorska budaletina uopće zna šta je kultura. Ako zna, makar će shavtiti sjajnu stvar: Kako ga je kultura pobijedila!

 

* * *


Da, tako do u beskraj lažu i fingiraju svoj narod u najrazličitijim povodima za svoja zlodjela krive druge, a svijet uvjeravaju kako Muslimani i Hrvati ubijaju sami sebe, mada su oni na vrijeme od triipol godine opkolili Sarajevo – glavni grad Bosne i Hercegovine radi razaranja, paljenja i ubijanja življa.

 

** *


NONSENS

 

* * *

 /U svojoj odbrani na Sudu, tvrde kako su u Sarajevu imali legitimne vojne ciljeve! U skladu sa ratnim pravom! To u suštini znači, da se stotine hiljada ljudi u okruženju nije smjelo i trebalo ni pokušati braniti! Jer će postati legitimni vojni ciljevi! Ili su morali nekako izaći iz Sarajeva i eventualno pokušati braniti grad i sebe odnekud drugo, izvana i izvan sebe samih...?!/

 

** *


SNAGA MILENIJSKOG MULTIKULTURALNOG BIĆA

 

* * *


NO, bosanskohercegovačko milenijsko multikulturalno biće pokazalo se jačim i otpornijim od svih dušmana. Bukvalno: neuništivo. Sve su razorili i sve što su željeli i znali za sebe su napravali, ubili, silovali, razorili, uzeli, ali Bosna i Hercegovina je opstala, bez zajedničke vojske, sudstva, policije, ekonomije, odbrane na granici – sa dva entiteta i tri konstitutivna naroda i jedini evidentan rezultat rata, krvoprolića i genocida je to što su Muslimani i Hrvati ostali bez jednoga broja Srba, a Srbi bez Muslimana, Hrvata i najboljeg dijela srpskoga nacionalnog korpusa.

 

Svaki korak koji ljudi učine, uvijek je istodobno i kazna i nagrada.

 

** *


FENOMEN FAŠIZACIJE NA BOSANSKOHERCEGOVAČKOM TLU

/ali i u ex-YU i inače/

 

* * *


Imamo pravo pomisliti kako je kulturalna milenijska opstojnost ne samo jača od svake loše ljudske namjere, već i najbolja mjera izdržljivosti naspram ljudskih života i nakaradnih ljudskih ideologija i zamisli, a kultura najjače naoružanje za odbranu slobode!?


Nema sumnje, opstojnost Bosne i Hercegovine u osnovi je istrajnost umnih, intelektualnih, sklonih miru i suživotu. Nasuprot fašističkoj psihologiji, koja je život radi borbekultura izgradnje mirnog življenja je neprihvatljiva opcija. Gering je imao otvoren stav: Kad čujem reč kultura, mašim se za pištolj! Fašisti su vrlo često koristili izraze kao: degenerisani intelektualac, jajoglavci, jalovi snobovi, univerziteti su gnijezda crvenih... i nisu prihvatali stilsku formaciju u životu i umjetnosti moderna koja je baš u to vrijeme bila intenzivno na uzlaznoj liniji, a ispoljavali su težnju tradicionalnim vrijednostima i njihovom zanavljanju u svim oblastima rada, života i umjetnosti./

 

* * *


Naime, fašizam je na tradicionalizmu gradio kult fašističke akcije, kao i fašističke kulture, tako ponekad akcijenisu ni imale drugi smisao osim da demonstriraju suglasje i jedinstvo. Svako neslaganje s fašizmom je izdaja. Strah od različitog brižljivo se održava i njeguje upravo apsolutinim suglasjem oko tradicionalnog.

 

Fašizam nastaje iz individualne ili socijalne frustracije– reći će Umberto Eco govoreći o Fašizmu kao zlu u jedanaest tačaka*. Upravo to, fašizmu je omogućavalo i omogućava tzv. spasilačko obraćanje socijalno ugroženoj, frustriranoj i poniženoj srednjoj klasi. U naše vrijeme, reći će Umberto Eco, kada su stari proleteri postali malograđani, fašizam sutrašnjice naći će svoje uporište i u njihovoj većini.


Dakle, zbivanja u bitnom dijelu fašizacije moramo razumjeti i kao zakonmjernost idaološki usmjerenog/oktroiranog razvoja društvenih odnosa.

 

** *


PRIMJER

 

* * *

Duboko fašizirani na matrici velikosrpstva i intenzivno podsticani od Radikalne i Srpske demokratske Stranke, Srpske Akademije Nauka i Umetnosti,te istaknutih srpskih fašista i profašističkih medija i kadrovski srbizirane Jugoslavenske Armije i njeznih efektiva stavljenih u njihovu službu, Srbi su se povukli iz svih društvenih institucija duboko ufurani u svoju iluziju i fikciju kako će se samim njihovim odlaskom i bez njihovoga učešća i prisustva u Bosni i Hercegovini – sve samo od sebe srušiti kao kula od karata.


Ali, kako se to nije dogodilo, krenuli su u krvavi obračun i genocid protiv svih i svega, pa i protiv sebe samih /primjer: Smoluća...., Atif Kujundžić. Digitalne knjige. Zagreb, 2013./


Fašizam je jednako nemilosrdan i prema antifašistima i fašistima, nedužnima i dužnima, svojima i drugima, jer to mu je jedina metodološka mogućnost i opcija na putu do cilja.

  

** *


FAŠIZIRANI I KORUPTIVNI KOŠMAR

 

* * *


Fašizam općenito, pa i konkretno ovaj ortodoksni velikosrpski, nužno generira odgovore na svoje prisustvo u drugim korpusima koji u najrazličitijim aspektima moraju makar na prvi pogled i nezamjetljivo imati elemente fašiziranosti. /što je, nažalost, nerijetko dobijalo identičan odgovor i u okruženju.

 

U uvjetima iskidanih veza i odnosa, doslovno razmrvljene države i njezinog aparata u svim pojedinostima nekontrolirano narastaju najrazličiti animoziteti, narasta voluntarizam, intenzivno se fašiziraju i pojedinci i institucije. To se događa u ranije neviđenim modalitetima. Na neshvatljiv način, osnovno načelo i odnos postaje korupcija /pokvarenost, neprincipijelnost, sklonost ostvarivanju lahke koristi i koristoljubivosti, podmitljivost, potkupljivost, povodljivost radi stjecanja bilo kakve osobne koristi, pa i ugleda u narodnim masama – populizam, ili profesiji, jeftino stjecanje što višeg rejtinga/srozavanje ugleda profesije, omalovažavanje i odricanje autoriteta, etc./

 

* * *


Tako, u odsustvu principijelnog i organiziranog pristupa izgradnji novog sistema vlasti i vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, jer, riječ je i o promjeni društvenoekonomske formacije, upravo do punog izražaja dolaze kvazislobode i nakazni modeli koji ne mogu donijeti ništa pozitivno, pogotovo u općoj zbuni koja je uzela maha.

 

Ustvari, vrag je pušten iz vreće još u vrijeme koje je prethodilo ratu na prostorima ex-YU i to upravo u formi ilegalne/kriminalne trgovine naoružanjem na najrazličitije načine. Prvo krijumičarenjem naoružanja iz susjednih zemalja, a potom i trgovinom naoružanja snaga Teritorijalne odbrane ex – Yugoslavije. Bilo je to možda /mada je vrlo prljavo/ i prvo stvaranje velikih bogataša i tajkuna iza visokih kriteterijakoje najčešće nazivamo patriotizam. Potom je došlo svakovrsno, tzv. ratno profiterstvo, puka pljačka i otimačina svake vrste svega što ima bilo kakvu, a naročito finansijsku vrijednost.

 

** *


FAŠISTIČKA PRETVORBA

 

* * *


Dolaskom mira, otimačina je doživjela svojevrstan rafinman i kulminirala. Sada se radilo u složenijim okolnostima i pojavama koje još uvijek traju: tragovi prethodnih i djelomično izgrađenih institucija i struktura kao paravan za prljave poslove, sada su zaklon za odbranu u vršenju prljavih poslova i otimačine, obaranja vrijednosti, formalne kupnje i prodaje svega i svačega budzašto. Treba biti blizak politički moćnim ljudima i strankama, uništiti manje moćne, dotući kočoperne i one koji se nastoje intelektualno i idejno uspraviti i suprotstaviti, učvrstiti državu i podržati pozicije legaliteta.

 

Ući u strukture vlasti na bilo koji način i ugurati što više svojih, a sužiti prostor za njihove. Potom dolazi na red pravo razvijanje poslova. Radi što efikasnije pljačke državne imovine formiraju se preduzeća, banke, hipoteke i najrazličitija tijela i finansijske institucije, izmišljaju natječaji/tenderi i organiziraju ranije neviđena čudesa koja će donijeti novac najbogatijima, a sve češće se operira i rasprodajom državnih resursa.


Okrupnjavanje kapitala je vrhunaravno interesantna stvar za sve.

 

Svi problemi rješavaju se promptnom fašizacijom života općenito, od paralelnih sistema vlasti i moći, do prijetećih intonacija u komuniciranju, fizičkih obračuna i likvidacija onih koje fašizirani moćnici smatraju nepoželjnima. Broj neriješenih/nerješivih kriminalnih situacija i ubojstva raste nevjerojatnom brzinom.

 

* * *


Dakako,stvari su izgubile svaki kompas i orijentaciju.


Bosna i Hercegovina je /konkretno/ u svim aspektima duboko i u svim pojedinostima u korumpiranoj i fašiziranoj društvenoj stvarnosti koja više ne vidi ni izlaz za samu sebe tone na dno života.

 

U sportskim dvoranam, na stadionima i ulicama, fašistički se podstiču i odgajaju kadrovi za najprljavije poslovo i eventualno stvaranje paravojnih formacija za potencijalne oružane sukobe. U pravilu, niko ne bude procesuiran za uništavanje imovine, dvorana, automobila, autobusa, trgovina i ubojstva na ulici. To postaje način i model fašističkog življenja i utjerivanja straha u kosti masama, dokazivanja moći sivih eminencija.


I kada postane sve čitko i razvidno, ne možete biti sigurni ko stoji iza kojega projekta i ko za koga zdušno radi, u za čiju korist i dobrobit.

 

** *


FAŠIZACIJA I KORUPCIJA MEĐUSOBNO SE PODUPIRU

 

* * *


Sve vrste segregacije/podjela od nacionalnih, konfesionalnih i kulturalnih prethodile su općoj korupciji i nepotizmu zahvatajući sve segmente društava od obdaništa do visokoškolskih ustanova i mjesne zajednice do državnog, parlamenta, policiju, pravosuđe, medije i do stvaranja opće slike aparthejda u obrazovanju – sa dvije škole pod istim krovom.


Jedina i uistinu fašistička pozicija poravnanja jeste, što fašizam ljudima za uskraćeni socijalni identitet i status – priznaje kako su svi rođeni u istoj zemlji – i upravo u tome jeste stvarnost i neporeciva  bliskost fašističke floskule o krvi i tlu, kojoj se može dodati sturm und drangmunja i grom, tj. rat po volji.

 

* * *


Naime, fašizacija i korupcija se međusobno podupiru, skoro pa bismo mogli argumentirano ustvrditi kako svaka korupcija ima svoj fašistički poticaj, ideološki okvir, realitet, cilj i fašistički rezultat. Jednako, fašizam nije uopće moguć bez koruptivne podrške, makar se radilo i o malim i osobnim fašističkim poduhvatima. Riječ je o tome, da je fašistički rezultat porazna pojava za svaku društvenu stvarnost koja se nastoji elitistički izdvojiti i razviti.


Stvar se događa pod okriljem svemoćnih pojedinaca, uz njihovu podršku i logistiku, nerijetko u cijelosti u njihovoj organizaciji, a sasvim sljedstveno već dugo poznatom i uhodanom principu: jedan narod, jedna stranka, jedan vođa – čija moć seže do u beskraj njegove volje i moći da sve odobri i sve zaustavi – pa i život.

 

/Tu se više ne radi ni o kakvim proizvoljnostima već o 100%tnom bezizlazu koji je stvoren učestalim prakticiranjem fašističke zlovolje, kao metodom./

 

Dakle, jedino što je potrebno: sjediti uz vođino koljeno, tada ma šta činili – činimo to u interesu naroda, stranke i vođe i tada, uz njegovu naredbu i instrukciju – sve je dopušteno jer ima elitističku oznaku porijekla, a izvršitelji nemaju nikakve odgovornosti za počinjena nedjela.

 

** *


PARALELNI SISTEMI VLASTI, KLANOVI, MAFIJE, KRUGOVI, HALKE

 

* * *

Riječ je o tome kako se baš na taj način i formiraju klanovi, mafije, krugovi, halke – svemoćni, zatvoreni i neosporivi lanci moći strogo usmjereni na osobne interese elita koje su ih organizirale, prije svega radi osobnog i nezakonitog bogaćenja u najrazličitijim vidovima. Neuhvatljivi i neraskidivi, jer, riječ je o paralenim svjetovima moći koji međusobno i ne komuniciraju.

 

Prema prirodi njihovoga interesovanja i organiziranja može se govoriti o zemljišnim, građevinskim, finansijskim, auto, narko i drugim mafijama koje svojim utjecajima korumpiraju/razaraju odgovarajuće institucije sistema ostvarivanjem svojih namjera i ciljeva.

 

 Tako postupno, cjelokupno društvo postaje kriminogeno, porozno i sklono padu, pretvara se u zajednicu u kojoj je interes i mišljenje poštenih građana izlišno i nepoželjno naspram tendencija moćnih.

 

* * *


S mnogo razloga može se reći, kako u piramidi oligarhijske moći idući prema vrhu, za učesnike najprirodnije raste prostor izvan svake društvene kontrole i društvene odgovornosti, ali i njihova moć manipuliranja institucijama, funkcijama, ljudima koje su  postaju samo tobožnje i tako, jedino moguća podrška osobnom bogaćenju.

 

To biva uzrokom i krucijalnom činjenicom obesmišljavanja ljudskih prava u njihovom temelju, dakle općenito, pa čak i bilo kakvog racionalnog progovora o njima s namjerom da se poprave stvari /jer više, u novostvorenim uvjetima drugačiji ne odgovaraju/.

 

Dakako, fašistički intonirana globalizacija svijeta i intenzivirani tranzicijski procesi, velika svjetska /recesijska/ kriza – veoma pogoduju svim vidovima fašiziranja i korumpiranja društva u cijelosti, jer, svojim prisustvom uveliko ih oslobađaju odgovornosti za činjenje i nečinjenje – što u biti ima isto zanačenje i ulogu u njihovoj namjeri.

 

** *


VRIJEME KULTURALNE PROMJENE

 

* * *

Primjereno kulturalnoj prirodi, kulturalnom i povijesnom porijeklu artikuliranja bosanskohercegovačkog društva, jedini izlaz iz smrtonosnog fašističkog i korupcijskog zahvata, škripca i samrtnog društvenog ropca – jeste u kulturnoj promjeni koju treba unijeti ili izvesti dosljednim otvaranjem pomenutih zatvorenih društvenih oblika, organiziranjem i institucionaliziranjem društva u skladu s pozitivnim iskustvima, zakonodavstvom i tekovinama prije svega zapadnih zemalja i u kojem god je društvenom segmentu i ključu to prirodno moguće.

 

/Ovo se ponajprije odnosi na konstitutivni bosanskohercegovački narod – Muslimane, koji su europski Muslimani i ne samo hanefijski, već po prirodi stvari i kulturalnom ključu oblikovanja i europski mesheb. Kakvi Šiiti i kakvi Suniti!? Selefije?  O kojima se govori u posljednje vrijeme! Vehabije! Mudžahedini! Jesu li to uopće inteligentni ljudi koji u zalogu za svoj nerazumni, ostrašćeni i neinteligentni stav, stavljaju cijeli svoj narod iz kojega potječu?!

 

* * *


Jesu li naši ljudi uopće svjesni u kojoj mjeri govorimo pravoslavnim i katoličkim jezikom nastojeći razumijevati svijet i svoju vjeru Islam? I ko ih uz sve to priječi da budu mumini? Da budu Selefije? Da budu Vehabije? Ko može/smije tvrditi kako su kratke hlače i duga brada uvjet islamskog vjerovanja?! Zar postoje i takvi ljudi, kojima niko neće braniti da i goli do pojasa vjeruju Stvoritelja Svega i Njegovu Jednoću Postojanja, što su i dužni ako tvrde kako im je vjera Islam!? Ali neka se zovu svojim imenom, a ne nekom fašiziranom varijantom istoga!

 

Zar samo zato što su neki ljudi Hrvati katolici iz Zapadne Hercegovine moraju biti ustaše u tradiciji Jure Francetića?


I, ko su to i šta su nama Turci uopće? Dakako, ništa! Samo oni koji su u svim povijesnim varijantama našim bićem bezočno trgovali o našem trošku!

 

Odisej sa planine i u digitalnoj verziji



Roman Ševke Kadrića "Odisej sa planine" do sada je imao dva svoja izdanja, jedno na bosanskom jeziku 2006 godine, drugo na švedskom 2013. godine pod nazivom "Mellis hemlighet" i od ponedjeljaka (28 Oktobra 2013) u izdanju Digitalne knjige Nenada Grbca, pojaviće se u digitalnom izdanju.


LOVE STORY


Esad Bajtal 





Osvrt na knjigu


ODISEJ S PLANINE Ševke Kadrića


Jedna ljubavna priča dramatizirana na dva narativna plana (personalnom i društvenom), izvrće odisejsku logiku zbivanja utoliko što Penelopa prepoznaje Odiseja odmah, ali on sam sebe (Erol) mora, ne prepoznati, nego s-poznati i kao Odiseja i kao oca vlastitog djeteta koje je Penelopin (Melli) dvostruki: i moralni i materinski – teret.


To samopoznavanje je ovdje psihološki adekvatum Itake: mjesto vraćanja glavnog junaka sebi samom. Na sceni je jedna psihogeografija Kadrićevog glavnog lika koji u sferi potisnutog i samo nehajem produciranog samozaborava, i ne htijući to, atakuje na dostojanstvo Drugog, koji se, kako priča ide ka svom srećnom kraju, pokazuje, zapravo, kao onaj Jedini s kojim je još moguć izvorno smislen život. 


Riječ je o ljubavi koju ni vrijeme ni događaji, puni obrata i moralnih izazova, ne samo da nisu ugasili, nego su, čini se (gustativno-metaforički govoreći), postali so života bez koje bi ovaj izgubio svoj prepoznatljivi okus, ostavši blistavo sterilan i čist, ali, upravo zato – bljutav i nedorečen.


I to je ono što realističkom deskriptu Kadrićevih junaka (dat kroz priču kao omanji niz sporednih, ovlaš ocrtanih avanturističkih epizoda), daje životnu uvjerljivost koja se potvrđuje u izbjegavanju uobičajene zamke sentimentalnog idealiziranja jedne i crno-bijelog odslikavanja druge strane.


Kadrićevi junaci su naprosto živi ljudi koje život nemilosrdno valja između personalnih nesporazuma i ratne bosanske kaljuže u kojoj, za njih, nema drugog mjesta, izuzev onog u radijskim i TV vijestima o kolonama ognjem i mačem nasilno obeskućenih nesretnika.


Baš kao i antičkom junaku Odiseju, ni Kadrićevim junacima bogovi sudbine nisu naklonjeni. Pušteni iz Eolove mješine, svi opaki vjetrovi, izuzev spasonosnog i željno očekivanog Zefira, su tu. Klimavi splav života se opasno ljulja nemirnom pučinom fatumske udesnosti i potresa, da bi konačno uplovio u luku spasa, gdje metaforom bračnog prstenja kojim romantičarski dosljedno zaokružuje svoju skasku, nakon svih potresa, krug sudbinski preodređenih lutanja Kadrićevih junaka, biva konačno, i idilično zatvoren.


To je najkraća priča o Kadrićevoj priči Odisej s planine, ostalo o njoj treba da kaže književna kritika sredine kojoj je namijenjena.


Tek, ono što nije za izostaviti u ovom kroki prikazu, je onaj nostalgičarski naboj koji prati Kadrićevo kazivanje od početka do kraja, prepoznatljiv ne samo toponimski, nego i u onim verbalizacijama gdje pojam Bosne još uvijek, i uprkos svemu što se zbilo, figurira kao topos htijenja da se nastavi ljudski. A to znači na način koji autor sugerira tradicionalnom bosanskom sentencom po kojoj je «komšija kao rod», a koja drugima (zet Oskar, Šveđanin), još uvijek zagovarana i nakon svega što se dogodilo, ostaje potpuno nejasna i neshvatljiva. «Ja Balkan neću nikada razumjeti», kaže on, «odmahujući rukom i vrteći glavom».


Upravo zato, nama ostaje samo to da sami sebe (iznutra, i bez vanjske pomoći) razumijemo i da vraćajući život u kolotečinu iskustveno provjerenih vrijednosti, pokušamo iznova naći njegov izgubljeni smisao.


Samokritičko promišljanje sebe, onako kako je plodonosno ocrtano kod Kadrićevih junaka, možda bi moglo biti taj putokaz spasa za kojim tragamo. Kritika Drugih je rekla svoje i zatvorivši puteve dijaloga donijela je ono što je donijela. Niko u tom nanosu poricanja i blaćenja Drugog nije našao svoje zrnce sreće.


Zato, baš kao i u bračnoj, valja u pretince prošlosti potisnu povijesnu avanturu nedavnog ratnog dogoda i, naučivši ono bitno iz njega, vratiti se neizbježnom zajedništvu Bosne koje pamtimo po – dobrom i lijepom. Vrati se prepoznatljivoj etici i estetici Bosne s kojom smo svi bili, i bićemo, na dobitku. Potražiti smisao u ljubavi i dostojanstvu, bez malodušnog naklapanja i kopanja po vlastitim ranama, kojih, nažalost, ima u izobilju. Na sve strane i u različitoj mjeri. O tome, u ime zdravog, poučnog nezaborava, neka stručno i znanstveno fundirana povijest, sasvim objektivno kaže sve što ima. Samo takva (istini okrenuta) historija povijesti, biće od koristi svima.


To je, iako ne jedina, najvažnija poruka Odiseja koji je, nakon samokritičkog sagledavanja već napuštenog zajedništva, vlastitim primjerom vraćanja «domu i akrebi» (A. Šantić), praktički-uzorno svjedoči kao samorazumljiv modus vivendi bolje sutrašnjice.


Sociološki čitana Kadrićeva priča poručuje nam kratko i jasno: tek kad svako «dođe sam sebi», kad se «dozove» iz letargije i ponora ideološke pomrčine u koju je nasilno bačen, ili dobrovoljno dospio, doći će i Drugima, iznutra katarzički pročišćen i moralno sasvim čist za jedan potpuno novi početak.


A taj novi Odisejev početak, počinje pričom o kafi i pruženim usnama kojima stara priča – završava.


__________________________



ODISEJ U ZEMLJI ŠVEDSKOJ 




Senad Duran


Kad padne noć

Na stepeniku osluškujem,

Zvijezde se u vrtu roje

A ja vani u mraku stojim.

Čuj, jedna zvijezda je tupo pala!

Ne idi bos u travu;

Vrt mi je krhotina pun.

Zvijezde, Edith Sodergran



Svaka istinska i velika umjetnost je Kentaur. Između mnogih uvoda koji su mi se nametali nakon čitanja nedavno objavljenog romana 'Odisej sa planine' autora Ševke Kadrića odlučio sam se za onaj koji je u naslovu. Da li pisac tananog i zamršenog bosanskog mentaliteta, koji već više od trinaest godina snatri pod švedskim nebom, u sjenci zlatne krune jednog nesumnjivo bogatijeg svijeta, može ostati isti? Da li se iko može tome oduprijeti i da li to uopšte vrijedi, ako prava vrijednost nije ono što je učinio Ševko Kadrić, to jest, da se strasno prepusti novim uticajima kao dahu novog proljeća. U tom pogledu, roman 'Odisej sa planine, jednostavna i topla ljubavna priča, neporecivo je prožet proplamsajima švedske životne aurore, mada je na jedan prost način o tome nemoguće govoriti. 


Glavnu protagonistkinju romana , Melli Sorensen, davno je pogodila Amorova strela, u opojnoj ljepoti balkanskih vrleti. Roman je neka vrsta njene ispovijesti koja počinje dvadeset pet godina od tog događaja čije posljedice život obilno ponavlja u vidu novih lijepih i neponovljivih ljudskih bića i starih, ružnih i otrcanih nesporazuma. Velika mladalačka ljubav sa neporecivim dokazom koji će dobiti ime Tina okončana je onako kako to samo mladost čini. Ali, velikim ljubavima nije suđeno da se mogu okončati, iako često nije prijatno vidjeti šta mogu učiniti onda kada nije suđeno da se mogu kontrolisati. Romeo, u liku šarmantnog i duhovitog Erola, neće biti u prilici da sazna kako je postao otac. Barem će na to morati sačekati. I to ne samo on, nego i njegova kćerka kojoj je majka izmislila oca, imenujući ga Odisejem. Na ovaj ili onaj način, bio je to sudbinski i proročki čin. Od svih svjetskih avanturista za Odiseja se barem sigurno zna da se vratio svojoj Penelopi.


Svevremena i obična priča o ljudskoj potraži za srećom postavljena kao tematski okvir u velikoj mjeri odslikava i samog autora kao Odiseja sa perom koji sve zrelije promišlja svoje pisane avanture u koje se upušta. I ovoga puta on pokazuje da su mu bliski ženski likovi i da mu putovanje kroz njihove emotivne svjetove počesto pruža veći izazov i motiv da oblikuje svoje književne ideje i poruke do kojih mu je stalo. Romaneskna saga razlijeva se preko oštrih i sumornih hridi jednog suludog vremena, upijajući u sebe patnju i nesreću onoliko koliko je nužno da bi se iskoristilo jedno važno umjetničko iskustvo po kojem modernost sadržaja ne može biti sama sebi cilj.

U magiji kazivanja autor gradi jedan suptilan odnos između prošlosti i sadašnjosti, fascinantan amalgam u kojem ne titraju samo trenuci neke doživljene i idilične ljepote i draži, nego i trenuci u kojima se hvataju teški i bolni fakti življenja. Upravo u toj literarnoj zoni Ševko Kadrić svjesno se upravlja prema meridijanu zemlje Švedske opredjeljujući se za sudare i prožimanje duhovnih svjetova i kultura kako bi se doprlo do onog ljudskog i univerzalnog. U tom smislu, kada se svaka od pojedinačnih ljudskih putanja do kraja sagleda uočava se neodoljiva spoznaja da je istinski Odisej cijele priče sama Melli Sorensen, koja se mladalački hrabro upustila u avanturu traženja mjesta pod švedskim suncem. Način na koji je Ševko Kadrić ocrtao tu životnu priču samohrane majke i žene koja koja je ostala u tajnoj vezi sa prekinutim korijenom prvotne sreće, u neku ruku već je prepoznatljiv po lepršavom, sočnom, na mahove nadahnutom jeziku, koji poseže za svim što je izazovno i u isti mah autentično i prirodno.


Neporecivo je da je autoru katkada stalo da čitaoca diskretno podsjeća da on nije u stanju niti želi odvojiti tok kazivanja od matice nekog apriornog Dobra, mada je to refleksija svega propuštenog i izgubljenog na balkanskim 'Orkanskim visovima'. Sljedstveno tome, nemoguće je zamisliti je Ševko Kadrić autor koji bi bio voljan da do krajnjih granica relativizira svoj duhovni kod i da napiše drugačiji završetak od onoga što je čitaocu ponuđeno, kao neko dugo sazrijevano i napokon ubrano voće sreće, kao ponovo nađena stara šerpa u mislima jednako božanski blistava i vrijedna kao vinski pehar od najčistijeg srebra. Da li je to onaj novi tanani švedski uticaj nemoguće je sa sigurnošću tvrditi, ali je izvjesno da je 'Odisej sa planine' knjiga u kojoj će bosanski, švedski ili bilo koji drugi čitalac otkriti snagu nekog zdravog zavještanja da nema nesretnih ljubavnih staza do sreće, nego samo nesretnih i pogrešnih kompasa koje nosimo u srcu.


Preuzeto s adrese: http://luteriorlovic.blogger.ba/


Barok u hrvatskoj književnosti




Caravaggio, Pozivanje Svetog Mateja, oko 1600., ulje na platnu, Kapela Contarelli u crkvi San Luigi dei Francesi u Rimu. Ova slika se smatra prvom baroknom slikom i ujedno prvim baroknim djelom uopće.


Barokom se naziva književna epoha između renesanse i klasicizma koja otprilike obuhvaća razdoblje od sredine 16. do sredine, odnosno kraja 17. stoljeća. Ovo književno razdoblje ime je dobilo prema portugalskoj riječi barocco, odnosno španjolskoj baruecco, kojoj odgovara značenje nepravilnog, neobrađenog bisera. Glavna su obilježja baroka pridavanje veće važnosti stilskim negoli tematskim vrijednostima (česta uporaba figura poput metafore, kontrasta, paradoksa, hiperbole, concetta i sl.), zastupljenost religijske duhovnosti naspram svjetovnosti, sklonost protuslovljima i moralizmu. 


U baroku se često sukobljavaju antička mitska simbolika u oblikovanju književnog djela te strogo određena kršćanska poruka. Zastupljeni su svi književni rodovi, unutar kojih se uvode određene novine, a posebno popularni postaju lirski oblici te sklonost lirskom izrazu u svim žanrovima. Zbog raznolikosti stilskih obilježja u različitim europskim metropolama, razvijaju se samostalne stilski odredive pojave kao što je marinizam u Italiji, gongorizam u Španjolskoj ili precioznost u Francuskoj. Glavnim predstavnicima ovog književnog razdoblja smatraju se Torquato Tasso, Giambattista Marino, Lope de Vega, Tirso de Molina, Pedro Calderón de la Barca i Luis de Góngora y Argote. 


Uz barok često se vezuje i pojam ‘manirizam’ o kojemu postoje oprečna mišljenja i različite definicije. Stoga, manirizam ćemo definirati kao prijelaznu stilsko-idejnu razinu između dvaju suprotstavljenih književnih razdoblja, renesanse i baroka. Manirizam teži neprirodnom izražavanju, izazivanju čuđenja i poentiranoj misaonosti.


Barok u hrvatskoj književnosti omeđujemo dvama književnim djelima, riječ je o Barakovićevoj Vili Slovinki (1613.) i Kanižlićevoj Svetoj Rožaliji (1780.). Ovo se književno razdoblje veže direktno uz protureformaciju koja se u to vrijeme javlja kao reakcija na protestantsku reformaciju. Barok je nositelj novih pogleda na cjelokupni život, pri čemu veliku ulogu ima Družba Isusova koja uspostavlja temelje baroknog stvaralaštva u Hrvatskoj. Isusovci se zalažu za organiziranost školstva i misijsko djelovanje, propovijedaju i stvaraju književne tekstove. 





Ivan Gundulić, hrvatski barokni pjesnik, epik, lirik i dramatik


Hrvatska je tada bila podijeljena između nekoliko suverenih država (Austrije, Mletačke Republike i Otomanskog Carstva), a samo je Dubrovačka Republika bila slobodna. Zbog takvih političkih, društvenih, ali i kulturnih prilika, u baroku jača slavenski patriotizam. Razvija se nekoliko vrlo jakih regionalnih književnih krugova. To su dubrovačko-dalmatinski, kajkavski, slavonski i ozaljski krug.


A) Dubrovačko-dalmatinski krug


Bez obzira na to što regionalna književna razvijenost jača u baroku, Dubrovnik i dalje ostaje najjače književno središte. Najvećim hrvatskim baroknim piscem smatra se Ivan Gundulić (1589. – 1638.). Gundulić je živio, školovao se i stvarao u Dubrovniku. U mladosti je pisao melodrame od kojih su sačuvane samo četiri, a kasnije objavljuje parafraze psalama Pjesni pokorne kralja Davida te u zrelim godinama poemu Suze sina razmetnoga s uobičajenom religijskom tematikom grijeha i pokajanja, a koja postaje uzorom baroknih plačeva u hrvatskoj književnosti. Pastoralna drama Dubravka, uz Osmana, smatra se jednim od najvažnijih Gundulićevih djela, pisana je s elementima barokne tragikomedije i naglašenom alegorijom. Nedovršeni ep Osman vrhunsko je ostvarenje cjelokupne starije hrvatske književnosti. Smatra se kako je pisan po uzoru na Tassov Oslobođeni Jeruzalem, iako se tematika i kompozicija ova dva djela razlikuju.




Junije Palmotić, najuspješniji dramatičar hrvatskog baroka 


Drugi Dubrovčanin kojega svakako treba spomenuti je Junije Palmotić (1607. – 1657.), najuspješniji dramatičar hrvatskog baroka. Njegova najpoznatija drama je Pavlimir, dramatizacija mitskog osnutka Dubrovnika.


Ivanu Buniću Vučiću (1592. – 1658.), također rođenom Dubrovčaninu, najvažnije djelo je kanconijer Plandovanja u kojemu se nalaze ljubavne, pastirske i duhovne pjesme. Kasnije objavljuje i religioznu poemu Mandalijena pokornica.


Ignjat Đurđević (1675. – 1737.) pisao je svjetovnu i religioznu liriku na hrvatskom i latinskom jeziku. Najpoznatije su mu Pjesni razlike, pisane hrvatskim jezikom i sačuvane u rukopisu, satirična poema Suze Marunkove i religijska poema Uzdasi Mandalijene pokornice.


B) Kajkavski krug


Za kajkavski krug, najvažniji je bio isusovac Juraj Habdelić (1609 – 1678.). Njegova važnija djela su Zrcalo Mariansko, djelo religiozne i moralističke tematike, crkvena propovijed Prvi oca našega Adama greh te kajkavsko-latinski rječnik Dictionar.


C) Ozaljski krug


Područje ozaljskog kruga specifično je jer je riječ o kraju u kojemu se isprepliću sva tri narječja hrvatskog jezika. Potrebno je istaknuti Katarinu Zrinsku (1625. – 1673.) koja je sastavila i u Veneciji izdala molitvenik preveden s njemačkog Putni tovaruš te Fran Krstu Frankopana (1643.? – 1671.) čiju jezgru književnog stvaralaštva dijelimo u tri skupine, zbirku Gartlic za čas kratiti, 18 nabožnih pjesama i ciklus Dijačke junačke. F. K. Frankopan preveo je direktno s francuskog jezika dio Moliérove komedije Georges Dandin.


D) Slavonski krug


Antun Kanižlić (1699. – 1777.), pjesnik i redovnik iz Požege napisao je Svetu Rožaliju, stihovanu pripovijest o svetici Rozaliji iz Palerma, uz to pisao je crkvene pjesme i pjesme iz vjerskih knjiga. Sveta Rožalija razlikuje se od dubrovačkih religioznih poema jer je opširnija, kompozicijski kompleksnija i sklonija alegoriji.


U vrijeme baroka u Hrvatskoj su djelovala tri vjerska reda. To su bili isusovci, pavlini i franjevci. Uz već spomenute isusovce Jurja Habdelića, Ignjata Đurđevića i Antuna Kanižlića, treba spomenuti i Bartola Kašića (1575. – 1650.). Kašić je, između ostalog, sastavio prvu hrvatsku gramatiku Institutiones linguae Illyricae, preveo Vulgatu na hrvatski jezik, kao i Ritual rimski u kojem se zalaže za štokavski jezik i reformu grafije. Pavlini 1582. godine u sklopu svoga samostana u Lepoglavi utemeljuju filozofsko-teološki studij koji 1671. godine postaje visokoškolska ustanova. Među lepoglavskim pavlinima u rukopisu je nastao Pavlinski zbornik koji sadrži kajkavske liturgijske tekstove i crkvene pjesme. Pjesme su uglavnom prevedene s latinskog jezika. Franjevci književnu i kulturnu djelatnost najviše razvijaju u Bosni. Najpoznatiji bosanski franjevac je Matija Divković (1563. – 1613.). Svoja djela pisao je za širok krug ljudi, tako su nastali katekizmi tzv. veliki i mali Nauk krstjanski. Osim katehetičkog dijela, Divković je poznat i po zbirci popularnih homilija Besjede.


Napisala: Petra Uremović



Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Oct 22 '13 · Oznake: barok u hrvatskoj književnosti

Knjiga koju tek treba pročitati!




Misteriozna knjiga 

    

Djelo je napisano nepoznatim jezikom i ilustrirano brojnim ilustracijama nepoznatih biljaka, sadrži nepoznate kozmičke i astrološke prikaze, kao i slike nagih žena koje se kupaju u malim posudama. Prilikom restauracije jezuitskog manastira Vila Mondragone, trgovac antiknim knjigama Vilfred Vojnić nailazi na knjigu napisanu nepoznatim jezikom i ilustrirana biljkama nepoznatim suvremenoj botanici.

 

S obzirom da je restauracija manastira iziskivala novac, trgovac se lako dokopao knjige koja do dan danas intrigira javnost, a dešifrante ostavlja zbunjenima.

 

Vojnić je uz knjigu dobio i listu prethodnih vlasnika, koja zalazi u 17. vijek i vezuje se za važnije ljude tog doba. U listi stoji sljedeći tekst:

 

Ovaj kodeks pripadao je Rudolfu II, caru Svetog rimskog carstva (1576-1612) koji ju je platio sa 600 zlatnih dukata i vjeruje se da je djelo franjevačkog filozofa i izumitelja Rodžera Bejkona iz 13. vijeka.

 

Vrlo je vjerojatno da je knjiga do cara Rudolfa II došla od velškog astrologa Džona Dija koji ju je imao uz ostale Bejkonove rukopise.

 

Knjiga je bila u Vojnićevom vlasništvu od 1912. do 1969. godine, kada je ušla u zbirku univerziteta Yale.



 

Osim što je napisana nepoznatim jezikom i ilustrirana brojnim ilustracijama nepoznatih biljaka, knjiga sadrži nepoznate kozmičke i astrološke prikaze, kao i slike nagih žena koje se kupaju u malim posudama.

 

Ovo je navelo neke tumače da knjigu razvrstaju u nekoliko poglavlja kao što su: botanika, astrologija, medicina, kozmologija, i farmacija.

 

Usprkos nekoliko pokušaja da se knjiga dešifrira, značenje teksta ili simpatičnih nagih kupačica, ostaje zagonetno.

 

Godinama su mnogi smatrali i da je knjiga najobičnija prevara i djelo upravo Vojnića, jer je on posjedovao potrebno znanje da sačini takvu knjigu s obzirom na to da je čitavog života bio okružen antiknim knjigama.

 

Te sumnje osporava dr Marčelo Montemuro sa univerziteta u Mančesteru i dr Damijan Zanete iz centra Balseiro u Argentini. Oni su semantičkom analizom rukopisa došli do zaključka da tekst ima strukturalnu logiku, koju posjeduju i poznati jezici.

 

Ove cjeline u velikoj mjeri osporavaju sumnju da su kao takve namjerno umetnute u tekst kako bi prevara bila vjernija pravom jeziku. Tim prije što ovakve analize jezika nisu bile poznate u doba kada je knjiga nastala.


Stil pisanja


Knjiga je pisana ptičjim perom, a osnovne boje dodane su naknadno na ilustracije.


Tekst je pisan s lijeva na desno, a duži dijelovi su raspoređeni u paragrafe. Dodatnom analizom kvalitete pisanja (brzina, trud i krivulje) potvrđeno je da je autor pisao tekst s lakoćom.


Ovaj detalj je značajan, jer upućuje na to da je autor bio dobar poznavaoc pisma - tj. nije koristio nikakve reference za pisanje. Ovo također pokazuje da je misteriozno pismo autoru bilo itekako poznato – u istoj mjeri kao i nama naša abeceda.


Ukupan broj znakova u knjizi je oko 170.000. Većina znakova napisana je u jednom ili u dva poteza. U konačnici, analizirajući rukopis, možemo potvrditi kako je autor koristio abecedu koja je imala 20 – 30 distinktivnih znakova, slično kao i naša.


Kao i u našem modernom pismu riječi su razdvojene malim razmakom. Cijela knjiga sadrži oko 35,000 riječi.


Statistička analiza pokazuje da tekst slijedi Zipfov zakon i entropiju ( u prosjeku 10 znakova po riječi ) koja je ponovno jako slična današnjim modernim jezicima.


Također je zanimljivo kako se neka slova nalaze samo na početcima ili krajevima riječi.


U cijeloj knjizi nalazimo tek mali dio latinskog jezika – u sekciji o astronomiji imena mjeseci ispisana su na staro-latinskom. Stil ovakvog staro-latinskog upućuje na srednjovjekovnu Francusku, ali nije dokazano da je ovaj mali dio latinskog zapravo dio originala ili je možda dodan naknadno od nekoga.


Čudnovate ilustracije




Gotovo svaka stranica ima ilustracije – one nam donekle objašnjavaju tematske cjeline, ali i kompliciraju opće shvaćanje.


Prema ilustracijama možemo knjigu podijeliti na 6 sekcija:


Herbalna - svaka stranica ima ilustraciju jedne ili dvije biljke s nekoliko paragrafa teksta. Ovo je klasičan primjer sličan mnogim herbalnim knjigama iz srednjeg vijeka.


Biljke su ilustrirane s svim detaljima – korijen, listovi, stabljike.


Ipak ono što najviše zbunjuje u ovoj sekciji je činjenica da nijedna biljka nije prepoznatljiva !


Astronomska - sadrži brojne dijagrame s zvijezdama, suncima i mjesecima. Mnoge ilustracije u ovom dijelu otkrivaju da se radi ohoroskopskim znakovima - dvije ribe, bik, lovac s strijelom.


Biološka - velik broj ilustracija prikazuje žene u bazenima. Bazeni su nadalje povezani složenom mrežom kanala i cijevi – očito je da neke od ovih ilustracija prikazuju ljudske organe. Na pojedinim ilustracijama žene su prikazivane s krunom na glavi.


Kozmološka - velik broj kružnih tajnovitih dijagrama. Neke stranice sadrže dijagrame na „rasklapanje“, neki su i do 6 stranica veliki. Dijagrami nalikuju geografskim kartama.


Astronomski dijagrami


Neke ilustracije prikazuju 9 ostrva koji su međusobno povezani s putevima, dvorcima i planinama (najvjerojatnije vulkanima).


Farmaceutska - označene ilustracije odvojenih biljnih dijelova (listovi, korijeni itd). Objekti koji izgledaju kao apotekarske posude. Ilustracije su popraćene s malo teksta.


Nepoznata - zadnja sekcija sadrži samo tekst i nemoguće je znati o kojoj je tematici posvećena.


Povijest i putovanje rukopisa


Lociranje rukopisa kroz povijest je težak zadatak, ponajviše zbog vremenskih „rupa“ u kojima ne znamo tko je bio njegov vlasnik.


Prema načinu crtanja ilustracija, prije svega ilustracija ljudi i dvoraca, sa sigurnošću možemo tvrditi da je rukopis nastao negdje u srednjovjekovnoj Europi.

 

Knjiga sadrži oko 170 hiljada pisanih znakova koji su najčešće međusobno razmaknuti kosim proredima. Izdvojeno je između 20 i 30 znakova, sa nekoliko izuzetaka gdje se pojedini znakova pojavljuju jednom ili tek po dva puta.

 

Zahvaljujući internetu, Vojnićev rukopis je postao dostupan čitavoj javnosti, a time i jedno od najzanimljivijih iskušenje za šifrante i ljubitelje misterija. Sa druge strane neki ostaju skeptični, nakon što su mnogi briljantni umovi ostali nijemi pred rukopisom. Kako smatra dr Montemuro, iza ovog rukopisa stoji priča koju nikada nećemo saznati.


-------------------------------


Članak je preuzet sa sljedeće adrese: http://luteriorlovic.blogger.ba/arhiva/2013/10/11/3597298


Obradio i uredio: Nenad Grbac

Oct 21 '13 · Oznake: knjiga koju tek treba pročitati!

Priča o Sergeju Aleksandroviču Jesenjinu (četvrti dio)


 


Pjesnik siromašnih, potlačenih i osuđenih.

 

Fantastični život Jesenjinovih pjesama otkrio je u svojim „Pričama sa Kolime“ pisac i robijaš Varlam Šalamov, koji je živio u progonstvu preko dvadeset godina.

 

U to vrijeme progonstva, piše on, Jesenjinove knjige su bile najomiljenije u logorima u Sibiru. Kad su, ubrzo poslije Jesenjinove sahrane, bile zvanično zabranjene, njegove pjesme su sačuvane usmenom predajom osuđenika.

 

On je bio jedini pjesnik koga su osuđenici prihvatili, a zna se da oni uopće ne mare za stihove, piše Šalamov. Duši besprizornih najviše je bio prisan prizvuk prkosa i protesta, a naročito tuge u Jesenjinovim pjesmama.

 

Našli su to u stihovima „Kavanske Moskve“ i o životinjama – kuji, kravi i lisici, koje su logoraši posebno voljeli.

 

Kriminalcima nije do duboke čovječnosti, do uzvišene lirike u Jesenjinovim pjesmama, već u njima traže drugo – „ton čovjeka kojeg je svijet uvrijedio i ojadio“. Kriminalac prezire ženu, ali gaji kult majke – ona mu je svetica, i zato Jesenjinovo „Pismo majci“ zna svako od njih.

 

U mračnom stradanju logora, Jesenjinovo stradanje nije utjecalo na popularnost njegovih stihova, jer „profesionalni kriminalci ne znaju za samoubojstvo“.

 

Jesenjinovo tragičnu smrt, pisao je Šalamov, „najpismeniji lopovi objašnjavali su činjenicom da pjesnik ipak nije bio pravi lopov, da je bio nešto kao ’diletant’, ’polufrajer’, od koga se, što kažu, svašta može očekivati. Ali će vam svaki kriminalac, pismen ili nepismen, reći da je Jesenjin imao kap ’lupeške krvi’“

 

 

---------------------------------------

 

Majčina molitva

 

U kući kraj sela, u dubokoj boli,

pred ikonom kleči starica i moli.

I molitva njena govori o sinu,

sin negdje daleko brani domovinu.

Starica se moli, suza se ne stidi

i očima trudnim strašnu sliku vidi.

Ona vidi polje, polje poslije boja

i na zemlji mrtva svog sina heroja.

Teče krv iz grudi, svuda mrtvi leže,

a on hladnom rukom stijeg dušmana steže.

Sva se skamenila od sreće i muke

i sijedu je glavu spustila na ruke.

Obrve joj rijetke sijede vlasi kriju

ko biserje suze teku iz očiju.

 

---------------------------------------

 

Odlomak

  

Kada s drugim budeš jedne noći,

U ljubavi stojeći na cesti,

Možda i ja onuda ću proći,

I ponovo mi ćemo se sresti.

 

Okrenuvši drugom bliže pleći

Ti ćeš glavom klimnuti mi lako,

"Dobro veče" tiho ćeš mi reći,

"Dobro veče, draga" i ja ću tako.

 

I ništa nam srca neće ganut,

Duše bit će smirene posvema,

Tko izgori taj ne može planut

Tko ljubljaše taj ljubavi nema

 

---------------------------------------

 

O, probudi me ...

 

O, probudi me rano sutra,

strpljiva, brižna moja mati!

Poći ću iza humke puta

dragoga gosta dočekati.

 

Ja vidjeh danas kraj gušćaka

širokih kola trag u lugu.

Vjetar ispod šatre oblaka

vije njegovu zlatnu dugu.

 

Proći će sutra u ranoj zori,

kaput-mjesec prignut pod granom,

a kobila će da vijori

crvenim repom nad poljanom.

 

O, probudi me rano, mati,

osvijetli naš sobičak uski.

Govore da ću ja postati

uskoro slavni pjesnik ruski.

 

Tebe i gosta ću opjevati,

našu peć, krov i pijevca, brava...

Na pjesme će se prolijevati

mlijeko tvojih riđih krava.

 

 

---------------------------------------

 

Šalamov, Varlam Tihonovič, 




 

ruski pisac, sibirski logoraš (Vologda, 1.VII. 1907 – Tušino, kraj Moskve, 17. I. 1982). Iz obitelji pravoslavnoga svećenika, nakon gimnazije studirao pravo. Pod optužbom za širenje “trockizma”, 1929. osuđen na 3 g. teškog rada u Krasnovišersku (sjeverni Ural; tu mu je 2007. podignut spomenik). Po povratku u Moskvu (1932) radi kao novinar i objavljuje prve priče. Već 1937. ponovno je osuđen na 5 g. i ekstradiran u Kolimsku oblast, čime započinje njegovo sibirsko zatočeništvo. Kad mu je 1943. objavljena priča o ruskom klasiku Ivanu Bunjinu, osuđen je na dodatnih 10 g. Kaznu je izdržavao u ekstremno teškim uvjetima u rudnicima i posebnim zonama izolacije. Otpušten 1951. nastavlja s tim priučenim poslom u Magadanu, dok mu 1953, nakon Staljinove smrti, nije dopušten povratak u Moskvu. Od 1950-ih ponovno objavljuje. Ističu se zbirke poezije (Kresivo; Moskovski oblaci i dr.), a njegove se priče počinju pojavljivati i u inozemstvu. Po glavnom djelu Kolimske priče Šalamova se drži jednim od ponajboljih ruskih pisaca XX. st.



Obradio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Tamo gdje je vrijednost "mi", "oni" su neprijatelji


Razgovarao: Dušan Komarčević


Bolnice se raspadaju.Groblja mirišu. Građana nema. Samo neka drhteća bića što u kućama čekaju da ih se popiše, svrsta, razbroji. Čak i ideje o bogu svode im se na broj prstiju pri molitvi.




Darko Cvijetić: Popis je kao regrutacijsko razvrstavanje po vojnim rodovima


- Pisanje barata opsesijama, i samo je zato trauma. Pisanje je narušavanje univerzuma, vaseljenski incident, ili nije ništa. Ako svakom pjesmom ne mislite uzvraćati nebesima na ispraznosti, ne pišite. U mojem slučaju rat i poraće su kontekst, pozadina koju nisam mogao izbjeći bilo da pjevam o cvijeću ili božjim izrazima lica. Ovdje je rat prvobitni grijeh, iako mislim da je isto beščovječje i u haustorima i u rovovima - kaže u intervjuu za Kontrapress Darko Cvijetić, pesnik iz Prijedora i član pozorišnog ansambla u tom gradu.


Cvijetićeva poetika nosi u sebi, kako je to primetio pisac i književni kritičar Alan Pejković, "pedset nijansi crnog". U svojim stihovima - neretko oneobičenim iščašenim stapanjima različitih reči, poput "slovomuk" ili "caligulag" - pesnik stvara slike koje čitaoca istovremeno očaravaju i uznemiruju. Jer, Cvijetićev poetski svet obitava na temeljima (ili ruševinama) ostalim iza rata u Bosni i Hercegovini, uprkos tome što je prvu zbirku poezije "Noćni Gorbačov" objavio još 1990. godine. No, sve ono što će se dogoditi tokom poslednje dekade 20. veka - ratovi, etničko čišćenje, genocid, logori, entiteti, nacionalni identiteti ... - Cvijetić će utkati u pesme koje su do sada objavljene u pet zbirki. Naslednica prethodne knjige "Masovne razgeldnice iz Bosne" (2012) je zbirka "Konopci s otiskom vrata", koja se, umesto na knjižarskim policama, nedavno pojavila na internetu u elektronskom formatu.


Bio je to povod da sa Darkom Cvijetićem porazgovaramo o novoj knjizi, svakodnevici u Bosni i Hercegovini, aktuelnom popisu stanovništva, kao i o tome ima li smisla pisati poeziju nakon logora i zločina. Razgovor počinjemo upravo tim pitanjem.


KONTRA: Teodor Adorno je rekao da je pisanje poezije posle Auschwitza varvarstvo. Vi, međutim, dovodite u pitanje tu njegovu tezu?


Cvijetić: Poezija i jest barbarstvo, reprogramiranje doživljenog, ponovna uspostava već progutanih emocija. Auschwitz je konstanta, on nikada i nije prestao postojati, pa da bi poezija došla Poslije. Ideja o sustavnom ubijanju ljudi, mora da je duboko ukopana u nama, ljudima, u našu srž. Uvijek će ljudi ubijati i biti ubijani. Auschwitz je uvijek moguć i to je ono što ga čini vitalnim, živim i stalnim. Čak i poezija može posustati, stati, ugušiti se. On ne. Ništa mu ne može pjevanje. Ničije. Pa niti moje, dakako.


KONTRA: Početkom godine je u Beogradu održana debata “Kako pisati poeziju posle rata?” S obzirom na to da je, iako najavljeno, izostalo Vaše prisustvo, voleo bih da sa našim čitaocima podelite odgovor na pitanje iz naziva debate.


Cvijetić: Mora se ispjevati, ispjevavati zlo, tako pažljivo slagano u nama već četvrt stoljeća. I to u svjetlu istovjetnosti etike i estetike (Oliver Frljić sjajno govori i djeluje po toj matrici) to pjevanje ima smisla u pokušaju da domislimo, shvatimo silinu zlog.


Iduće godine je stotinu godina od Prvoga rata. Te godine, 1914. ova zemlja, BiH dakle, ovaj isti teritorij, imao je šest gimnazija! U sto godina dogodila su se tri rata - i to kakva tri rata. Od šest gimnazija, preko tri rata, do kozmetoloških fakulteta, sesija nezavisnih intelektualaca i zakovanih muzeja. Ne postoji kuća, obitelj, njiva, šuma, grad, seoce a da nije potpuno zgaženo u jednom od ta tri rata. Iz svake kuće nestajale su glave (muške, ženske, dječije) u jednom od tri pokoljišta.
U stotinu godina...U JEDAN život! Ovdje ne postoji stanje "poslije rata", ili je zanemarivo malo vremena, ništa se ne oporavi a već dođe novo stradanje, nova guernica. Kakvo smo društvo mogli postati u tih stotinu godina? Pa primarno - ratničko! Militantno u svakome smislu.


Pjevati ovdje jest uvijek udaranje u doboš, onaj ratno napadni ili onaj s trga koji nosi zle vijesti - svejedno je.


KONTRA: U "Konopcima" se pojavljuje nekoliko pesama, poput "Mačića" i "Volandove godišnjice", čije ste priče prethodno ispričali u proznoj zbirci "Manifest Mlade Bosne". Posebno je upečatljiva i jezovita priča o smrti devojčice u liftu, koju ste opisali u formi stiha u "Volandu". Osetili ste potrebu da ih još jednom proživite i na taj način?


Cvijetić: Ta vraćanja govore mi o nedogađanju ičega nakon obrade tih tema (i užasa zbog toga). O nezadovoljstvu i nedovoljnosti pjevanja. "I dalje idem tim liftom." Ovo je možda i stih, koji bi valjalo ponoviti svaki dan nekoliko puta po ulasku u lift, to mjesto djetetove smrti, koje razvozi žive ljude.
Vjerujem da je svako novo čitanje iste pjesme - potpuno novo iskustvo; otud neke slike, stihove, teme opetujem, kao da u nekom novom kontekstu sve biva posve drukčije. Niti bolje, niti lošije, naprosto nov sloj, nova olupina, nov isti kesten od dogodine. I taj Voland, živ je iznova, u istom iznošenom kaputu od prošli put.


KONTRA: Kada smo već kod toga, je li za Vas težak proces pisanja, s obzirom na mračnu i mučnu tematiku u koju zaranjate?


Cvijetić: Književnost ne rješava ništa. Proces pisanja je kulminacijska točka unutarnjih katastrofa, koja prerasta, širi se u neku - nulu. Ništa pjesma ne može mračnosti ovoga doba. Jezik je u potrebi da se kreće, da pomiče svoje tijelo naprijed. Iskrenje pri tome kretanju jest poezijom. To što se naš jezik (SHBCG) kretao unatrag, rušeći pri tome samoga sebe, samopovrjeđujući se - rezultirao je, u mojem slučaju, poezijom koja je prisiljena sijevati po toj prošlosti. Ja nisam birao tematiku svojeg pjevanja. Bit će da je ona odabrala mene. Radi se o dobro uhodanom moranju.


KONTRA: Neretko u poeziji posežete za slivenicama i različitim oneobičavanjima reči. Čini se kao da tim novim, iščašenim rečnikom nasatojite da ovekovečite iskrivljenu stvarnost?


Cvijetić: Nastojim da je što manji moj udio u rađanju slivenica, kako rekoste, tih neologičnih zidina. Jezik sam govori. Bruj, to strujanje smislova i zvukova zbiva se u jeziku koji mi navire pri pjevanju.Vremenom naučite komunicirati na toj dubini; i među tišinama ima oneobičavanja, a kamoli unutar pjesnikovanja. Ja ne mislim da poezija ovjekovječuje, kao što i ne očovječuje, ona nema zadatak, njoj je svejedno što je stvarnost iskrivljena. Unutar tih kovanica, novouspostavljenosti, također je toplo i govorivo. Sebe vidim slugom te moći. Riječi također stare, također imaju unutarnji život, mogu biti žedne, kao što i umiru - od ustiju!


KONTRA: Jednu od tih oneobičenih kovanica nalazimo u naslovu pesme "Grobograđanska". Jesu li "grobograditelji" trijumfovali na ovom području?


Cvijetić: To je očito. Bolnice se raspadaju.Groblja mirišu. Građana nema. Samo neka drhteća bića što u kućama čekaju da ih se popiše, svrsta, razbroji. Čak i ideje o bogu svode im se na broj prstiju pri molitvi ili na obuvenost.


KONTRA: I u ovoj, kao i u prethodnim zbirkama, pojavljuje se ćićo? Ko je ćićo?


Cvijetić: Jedermann. Bilotko. Brat. Otac. Onaj što pjeva. Onaj što je strijeljan. Onaj koji se smije. Onaj koji strijelja. Onaj-koji-je-ovdje. Koji jest ovo. Kojeg ovo čini, gužva, uništava ili uzdiže. Ćićo je imenovana rana svijeta, ovdje nanesena.


Ćićo su moja pitanja za Čovjekoljuba.


KONTRA: Čest je i motiv angela. Nailazeći na njega, nisam mogao da se ne prisetim stihova Faruka Šehića koji u jednoj pesmi kaže: "Anđeli uglavnom poziraju / i smrzavaju se goli na freskama". Izgleda da su danas i oni izgubili krila?


Cvijetić: Ćićo je angeo. Kojem su krila ostala u materinoj utrobi. Ima u mojem angelu i rilkeovskodevinske ljepote ali ima i svjetlosti koju vide oni koje je granata raznosila. Moj je angeo sjedih krila. Neletač nad Auschwitzom.


Netko tko bi naposljetku morao da nas pomiluje po kosi, da nam da koricu kruha i ćebe.Na putu u zemlju.


KONTRA: Čak ni deca u Vašoj poeziji nisu imuna na zlo. Kao primer možemo navesti pesmu "Šaptačica vučjaku" u kojoj klinci palicama do smrti tuku štence.


Cvijetić: Naša je stvarnost dostojevskijevska, svo naše siromaštvo, bijednost, ukopanost u privatna ludila, otuđenost, nerazgovor. Djetinjstva se zbivaju sva u poratnosti, u kasarnovanom svijetu krutog i brzog militantnog odgoja za opstanak. "Šaptačica vučjaku" je odličan primer brutalnosti po sebi, bez gotovo ikakvog razloga. Onaj Krležin fatum kerempuhovski - "ni med cvetjem ni pravice".


Djeca su nam podijeljena u FA i ANTIFA odrede, s tim da su po bogomoljama i po kladionicama neraspoznatljivi. Potom prerastaju u partijske podmlatke ili bježe odavde glavom bez obzira.
"Konopci" su i tako pjevanje djece - Dražena (Erdemovića), Srđana (Aleksića) i Alexandera (Cvijetića) - daleki odjek leleka nečije matere na Balkanu.


KONTRA: U jednoj od pesama "Antigona ekshumira, ne zatrpava". Da li je to uloga umetnika i umetnosti?


Cvijetić: Danas mislim da ne postoji nikakva uloga umjetnika i umjetnosti. Postoji ono što Frljić naziva distribuiranjem identiteta, pa u toj podjeli postoji umjetnik kao i rukometaš, general, pop, ministar... Dobra, velika umjetnost i jest zato rijetka - jer izmiče distribuiranoj ulozi i progovara svoju autentičnost, svoje sopstvo, svoju originalnost, bez obzira i na mjesto i na vrijeme kojem se zbiva.


KONTRA: U poetici često preplićete mitsko/antičko/uzvišeno i brutalnu ratnu svakodnevicu. Kao da poručujete da je taj užas nemoguće izbeći?


Cvijetić: Uzmimo evo tu Antigonu. Prenesimo za tren cijelu priču, sav siže ovdje, u Prijedor, recimo. U borbi za vladanje gradom (svaki je trebao vladati godinu dana na smjenu) dva rođena brata vode rat. Imaju rođenu sestru, Antigonu. Međusobno se pobiju, ali jedan je pobjednik, i u gradu su njegovi spomenici. Drugoga leš leži pored grada, i po zakonu, nitko ga ne smije pokopati. Nestat će nepokopan. Na suncu. To je Sofoklova priča.


Ovdje, Polinik nije nepokopan, nego prepokopan - sakriven zemljom. Pobjednika opet zanima leš. Prepokopani leševi, sada već kosti.


Sad slijedi pitanje - a (t)ko je onda ovdašnja Antigona? Koja krši nepisani zakon, i traži da se i njegovo tijelo dostojno oplače i ukopa? Ona udara u zakon opće šutnje. Ona bi da skine sramnu zemlju s brata i pokopa ga šakom svoje prašine. Sofoklova Antigona stavlja šaku zemlje na brata, ovdašnja je skida.


Antička matematičnost i naša zlokobna skora prošlost u "vječitom vraćanju istog"...


KONTRA: Pesma "U srcu smrtovođe vlaga ide po ćoškove" tematizuje snimanje filma "Sveti Georgije ubiva aždahu" koje se pre nekoliko godina odvijalo u Omarskoj na prostoru nekadašnjeg logora. Jedna od upečatljivijih slika je ona u kojoj ratni invalidi iz prošlog rata glume - ratne invalide i na patrljke im stavljaju zavoje s lažnom krvlju. Je li to odnos koji većinska Srbija neguje prema prošlom ratu u BiH?


Cvijetić: Milovanje patrljaka, koje u nekom pervetiranom ludilu od stvarnosti - možemo prodavati za rane u bilo kojem našem pokolju u ovih naših sto godina. Prava krv, i ona za koju se pjeva i gine, lažni i pravi zavoji, municija koja se zvala Crvena zastava, snajperisti koji su nekada bili brigadiri na Omladinskim radnim akcijama (ORA Đerdap, Kozara, Pešter, Vukovar...), odgajanje rana... Količina nevjerojatnosti slika svuda oko nas, njihove očitosti koja počinje bivati - normalnost! (Recimo, starac koji prevrće po kanti za smeđe između solitera, koji je prljav, poderan, unezvijeren, očajan, bolestan, gladan, nepomilovan već trideset godina. On na glavi ima biciklističku kacigu. Jer je nekome palo na pamet da uvodi europske zakone po selendrama, pa policija zaustavlja i kažnjava biciliste bez opreme na glavi. Taj, nečiji djed, nečiji otac, još vjeruje u red, još poštuje državu, zakone njezine, iako ga je ona učinila ravnim orangutanu.)


Razmjenjivost i konstantnost naših patrljaka, naših kontejnerskih identiteta. Većinski... Pećinski.





KONTRA: Nedavno je kod Prijedora pronađena jedna od najvećih masovnih grobnica. Jedna od mnogih do sada lociranih. Koliko se o takvim vestima govori u Prijedoru? Kakav je odnos društva prema žrtvama u tom gradu i šta Prijedoru danas znače Omarska, Keraterm, Trnopolje?


Cvijetić: Prošlo je dvadeset godina. Prijedor je i formalno grad. U gradu bi po definiciji trebalo da žive – građani. Ili se varam, kao i uvijek... O čemu se u Gradu govori, o čemu se u Državi govori? Pa o naslovnicama dnevnih novina, o rezultatima Rudara ili Hadersfilda, o novim tržnim centrima, o sinoćnjim sudbinama mladih hanuma u turskim serijama. O svemu drugome se šuti, o grobnicama velikim kao olimpijsko selo, o masovnim pokopima u najvruće mjesece. "Razglednice" u sandučićima postaju slike u lijesovima/sanducima.


Veliko uznemirenje, o kojem govori Camus, još čeka jednu Antigonu. Ljude se ubijalo, tuklo, ponižavalo. Pisati ovdje zato ima nešto od primarne ljudskosti, pjesnikovanje u ovoj domovini u crnoj je kajdanci.


Ali, da parafraziram Ciorana, ja nemam toliki smisao za humor da uzdižem sebe u pjesnika.


KONTRA: Poslednjih dana aktuelan je prvi posleratni popis u BiH. Da li bi popis, i sve što ga prati, mogla biti još jedna “masovna razglednica”? Šta biste na njoj “naslikali”?


Cvijetić: Popis, upisnica u tor, za sve te drhteće male etničare posakrivane u svoje nacijske legitimacije. Ono što je u "normalnom" društvu statistika, kod nas je ontološka nadmisao. Smiješno je (a to je sam kraj strašnog, kao što mu je ljepota početak, još od Rilkea) vidjeti sve te građane u silnom zakoprcaju da ih plemenske vođe uvaže kao pripadnike njihovog krda.


Dijete koje plače, majka koja je gladna, starac bez nade, otac koji nadniči za litar mlijeka, baka koja umire - svi oni su - srpsko dijete koje plače, bošnjačka majka koja je gladna, hrvatski starac bez nade, romski otac koji nadniči ili već kako želite ispremećite.


Popis je kao regrutacijsko razvrstavanje po rodovima vojnim i regruti presretni što će biti u poziciji da služe.Gdje nema ljudi ima podanika i podanički savitljivih koljena. Gdje nema JA, ima odnjegovano MI.


A tamo gdje je MI vrijednost po sebi, ONI su već neprijatelji, JA je otpadnost a TI si već zamrznut u našoj mržnji na ne-MI...


Zato se popišimo. Unesimo se u NJIH...



----------------------------------


Intervju je preuzet sa sljedeće adrese: http://www.kontrapress.com/clanak.php?rub=Razgovori&url=Tamo-gdje-je-vrijednost-mi-oni-su-neprijatelji


----------------------------------


Zbirku poezije "Konopci s otiskom vrata", Darka Cvijetića možete  preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/cvijetic.php te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga. 





----------------------------------


A, da biste stekli osjećaj o čemu to piše ili kako on sam to navodi pjeva pjesnik Darko Cvijetić, samo za vas smo odabrali i nekoliko pjesama iz knjige "Konopci s otiskom vrata".


Volandova obljetnica


Kada je lift u crvenom soliteru odsjekao glavu šestogodišnje Stojanke K. 

bio je srpanj 1992. i rat.

Struje nije bilo već danima.

Potom je došla na četiri sata.

 

I dvije su se djevojčice igrale na stubištu 

drugoga kata.

Treća se vozila liftom i začuvši glasove

Ukočila ga  na drugome.

Na kojem je razbijeno staklo na teškim vratima.

Stojanka K. nije otvarala vrata lifta.

Provukla je glavu kroz razbijeni otvor i dozivala frendice.

 

Netko je pozvao lift.

Stojanka K. je bila prelaka za prikazivanje težine.

Lampice su se na katovima pogasile.

 

Dekapitirano tijelo još se treslo u kabini

Kada je taj (netko) otvorio vrata 

s namjerom da uđe.

 

Za dva će dana biti 19 godina od tada.

Još uvijek nitko nije oprao krv

Koja je i sada ogromna crvena mrlja.

Neprepoznatljiva u općoj prljavosti 

međukatnog zida.

 

A on.

Koji ispipava presušena jaja i mrvi u njima

Bivše angele.

Sjedi na krovu lifta i drži ulje u bočici.

Nasmiješen mašući repom gleda njih dvije

Sada mlade žene.

Kako se došminkavaju u liftu.

Pred izlazak u grad.



Mačići


Prvo zarobiš pet pacova

I ubaciš ih u prazno bure.

 

 Ne daješ im hrane i vode

 Barem četiri dana.

 

Jedan će preživjeti i potom ga

Pustiš u rov.

Taj sada jede samo pacove

 I sve će ih istrijebiti za dva dana.

 

 Tada se i njega ubije.

 

Više nema pacova

U rovovima i

Može se puno mirnije pucati.

 

Kada su zarobili

Nas petoricu iz rova.

 Donijeli su veliko bure.



Pismo Alexanderu Cvijetiću 


U ovoj zemlji


Aco

Komšije strijeljaju pred zgradom.


Bivšim snajperistima

Suši se

(posve izmirisana)

Ruža iz tetovaže na ruci.


Na nenađena minska polja

 Pada kiša.

A krticama se ne ide

Po gliste napolju.


Tako kad

Aco moj


Tvojoj kćeri

Babaroga bude


Noću dolazila.

(namigni joj)

Goloj joj dodaj košulju.


Jaja u pticama

Aco

Reci joj


Rastu od crva.

Oct 15 '13 · Oznake: dobro uhodano moranje

Renesansa u hrvatskoj književnosti




(Rafael, Atenska škola, 1509.-11., freska u Vatikanu, 7,92 x 5,49 m. Prekrasan primjer renesansne povezanosti umjetnosti, znanosti i života. Centralni lik Platona rađen je kao portret Leonarda.)

 

Renesansu u hrvatskoj književnosti možemo odrediti kao stilsku formaciju koja traje od sredine 14. do kraja 16. stoljeća te preuzima naslijeđe humanizma, razvijajući se pod sve snažnijim utjecajem talijanske književnosti. Iako se renesansno doba često poistovjećuje sa sveopćim optimizmom i antropocentrizmom, treba imati na umu da je renesansa mnogo kompleksnije razdoblje koje ima i svoju mističnu i hermetičnu stranu. Također, s jedne su strane u naših najvećih renesansnih pisaca vidljivi iz humanizma preuzeti antički uzori, kako u imitaciji klasičnih autora, tako u prevođenju antičke tragedije, dok se s druge strane u renesansnim djelima očituje velik utjecaj folklorne književnosti, posebice u komediji. Istovremeno, u hrvatskoj renesansi nastaju djela srednjovjekovnih poetičkih obilježja, ali se rađaju i novi književni oblici, od lirskih žanrova ljubavno pjesništvo, pjesničke poslanice, satirička lirika, maskerate, od epskih povijesni i biblijski ep te od dramskih eruditna komedija, pastirska drama, tragedija i mitološka igra. Stoga se ne smije zaboraviti da renesansa nije razdoblje jedne jedinstvene poetike, već preplitanje različitih te ponekad ambivalentnih svjetonazora i književnih stilova, što ovaj kratki pregled važnijih djela može i pokazati.

 

U doba renesanse hrvatske zemlje još uvijek pripadaju različitim državno-političkim entitetima. Početkom 16. stoljeća velik dio dalmatinskoga zaleđa zapada pod tursku vlast, obalna Dalmacija sve do 1797. godine ostaje u sastavu Mletačke Republike, Banska je Hrvatska (ostaci ostataka) u sklopu Habsburške Monarhije, kojoj će pripasti i Slavonija nakon habsburško-turskoga rata, a Dubrovačka Republika zadržava status vazalne države Osmanskoga Carstva sve do pada pod francusku vlast 1808. godine. Takvo je stanje imalo velik utjecaj na razvoj književne kulture, pa tako slobodna Dubrovačka Republika zajedno s razvijenijim gradovima mletačke Dalmacije i dalje ostaje središte književnoga i kulturnoga života, dok krajevi pod turskom vlašću teže razvijaju književnu kulturu.

 

Hrvatsku je renesansu ponajviše obilježila nova lirika koja je nastajala pod utjecajem talijanskoga petrarkističkog pjesništva, često samo kao imitacija Petrarkinih ljubavnih pjesama, no ponekad se javljaju i primjeri autentične proživljenosti i istinskoga nadahnuća autora. Prvi se ljubavni kanconijeri pojavljuju u Dubrovniku, od čega nam je sačuvan zbornik mladoga dubrovačkog vlastelina Nikše Ranjine, koji je 1507. godine počeo sakupljati prve ljubavne pjesme svoga vremena. U njemu najviše pjesama pripada Šišku Menčetiću Vlahoviću (1457. – 1527.) i Džori Držiću (1461. – 1501.), autorima koji su u hrvatsku književnost unijeli sasvim nov tematski sloj, opjevavši različite faze ljubavnoga procesa, od slavljenja ljepote svoje ljubljene do odvraćanja od ovozemaljske ljubavi i okretanja onostranosti. Kada se uspoređuje ova dva autora, u kritici se najčešće ističe spiritualnost i diskretnost Držićeve lirike te njegova pjesma Odiljam se u tugaljivome tonu bugarštica te veća lascivnost Menčetićevih pjesama i kraće pjesme u duhu tadašnjih strambotta.

 


---------------------------





Džore Držić

 

Ljubavne će pjesme pod utjecajem Petrarke i Bemba pisati još Hvaranin Hanibal Lucić (1485. – 1558.), čija nam je najpoznatija pjesma osmeračka Jur nijedna na svit vila, prožeta divljenjem idealnoj ženskoj ljepoti. Sačuvana nam je i malena zbirka ljubavnih pjesama iz rane faze opusa Marina Držića (1508. –1567.), tiskana zajedno s njegovom Tirenom, Venerom i Stancem. Najplodniji su pak liričari mlađe generacije Dinko Ranjina (1536. – 1607.), čija zbirka Pjesni razlike (Firenca, 1563.) osim ljubavnih stihova sadrži duhovne, satiričke i bukoličke pjesme te Dominko Zlatarić (oko 1555. – ?) čija je lirika zbog vjernosti dvanaestercu i odsutnosti senzualnosti konzervativnija.

 

Kao najplodniji se hrvatski stihotvorac svojega doba istakao Dubrovčanin Mavro Vetranović Čavčić (1482./1483. – 1576.). Vetranović je pisao religiozne pjesme, u kojima prevladavaju teme i vrste ustaljenih oblika, poput rođenja i muke Isusove, Gospina plača, pjesme o smrti i slično. Također, ističu se i njegove pjesme koje se bave motivom želje da se dovrši vlastito pjesničko stvaranje te napusti zemaljski život, koje odlikuje, za Vetranovića karakterističan, subjektivni ton. Vetranović se istakao i satiričkim pjesništvom u kojemu moralna satira često prelazi u političku, izazvanu suvremenim događanjima (primjerice, Pjesanca gospodi krstjanskoj i Pjesanca u vrijeme od pošljice). Najbliži je srednjovjekovnoj poetici u svojemu religioznom pjesništvu ostao Marko Marulić (1450. – 1524.) koji svojim pjesmama nastoji učvrstiti čitatelja u vjeri. Marulić je pisao i satiričke i političke pjesme, pa je tako, primjerice, njegova pjesma Molitva suprotiva Turkom poznata po veoma izraženome antiturskom tonu. Sačuvano nam je i nešto manje važno Vetranovićevo pokladno pjesništvo, dok nam je Mikša Pelegrinović (1500. – 1562.) ostavio pokladnu pjesmu Jeđupku u duhu talijanske cingareske.

 

Treba napomenuti da, unatoč uskoj povezanosti hrvatske renesanse književnosti s talijanskom književnošću na idejnoj, tematskoj i stilskoj razini, u starijoj hrvatskoj ljubavnoj lirici izostaje sonetni oblik, koji se ustalio u svim europskim književnostima. Naime, naša je ljubavna lirika pisana najčešće u dvostruko rimovanome dvanaestercu, simetričnome osmercu i petnaestercu. Zanimljivo je da su hrvatski autori, kada su pisali na talijanskome jeziku, rado posezali za sonetom, dok je u hrvatskoj književnosti sačuvano tek nekoliko soneta nepoznatih autora te soneti iz Barakoviće Vile Slovinke, poslije kojih neće biti soneta u hrvatskoj književnosti sve do 19. stoljeća. Mnogi su se autori bavili tim zanimljivim problemom izostanka soneta u hrvatskoj renesansnoj književnosti, a Svetozar Petrović nudi objašnjenje kako su naši pjesnici sonet smatrali specifičnim talijanskim oblikom te su svoje pjesme željeli pisati u formi iz vlastite tradicije. Ako se priklonimo Petrovićevu shvaćanju problema soneta, možemo istovremeno dobiti uvid u novu renesansnu svijest o pripadnosti vlastitoj nacionalnoj književnosti te individualnome stvaralaštvu, kakva nije postojala u srednjovjekovnoj kulturi.

 

O visoko razvijenoj svijesti renesansne kulture svjedoče i različiti paratekstovi u obliku predgovora te metatekstualne poslanice u kojima naši autori opisuju svoja poetološka načela. Primjerice, Marulićev predgovor Juditi, Zoranićev predgovor Planinama te Hektorovićeve i Vetranovićeve poslanice opisuju autorova shvaćanja umjetničkoga stvaranja, funkcije književnosti te razloge njihova pisanja. Kao i u razvijenijoj talijanskoj književnosti, hrvatskim je autorima dominantno načelo imitacije u književnome stvaranju (imitatio), zatim nadvisivanje kanonskih autora te oponašanje prirode. Renesansno djelo teži harmoničnosti i skladnoj kompoziciji te slijedi antičke retoričke i stilističke nauke o primjerenosti ukrašavanja djela njegovu predmetno-tematskom svijetu.

 

U hrvatskoj renesansnoj književnosti postoje sljedeći epski žanrovi: biblijsko-vergilijevski ep, povijesno-vergilijevski ep, povijesno-kronički spjev, alegorijsko-peregrinacijski spjev, stihovna ljubavna pripovijetka, putopisni spjev, opisno-narativne pjesme, pastoralno-idilični roman te kraće epske pjesme. Biblija i politička povijest (suvremeni ratovi) najvažnije su teme hrvatske renesansne naracije. Kanonsko mjesto stoga zauzima Marulićeva Judita (napisana 1501., tiskana 1521.), biblijsko-vergilijevski ep koji u dvostruko rimovanim dvanaestercima opjevava starozavjetnu priču o udovici Juditi. Kao što je već napomenuto, Marulićev je predgovor, posveta djela Dujmu Balistriliću, jedan od prvih autopoetičkih, metatekstualnih zapisa u hrvatskoj književnosti. Autor progovara o svome odabiru hrvatskoga jezika za neuki puk, o svojim uzorima (antika i začinjavci) te pokazuje visoku svijest o svome umjetničkom zadatku.

 

Nadalje, Brne Karnarutić (1515./20. – 1573.) piše povijesno-vergilijevski ep Vazetje Sigeta grada (Mleci, 1584.) o kršćansko-turskome sukobu kod Sigeta (1566.), a Antun Bratosaljić Sasin (1525. – 1595.) Razboje od Turaka o prvim trima godinama habsburško-turskoga rata (1593. – 1606.), epsko djelo u devet dijelova folklorno-pučkoga karaktera. Jedno je od najkontroverznijih djela hrvatske renesansne književnosti alegorijsko-religiozni ep Piligrin već spomenutoga Dubrovčanina Mavra Vetranovića. Djelo sadrži mnogobrojne fantastične i groteskne elemente te u dvostruko rimovanim dvanaestercima opjevava čišćenje duše hodočasnika po uzoru na peregrinacijsku viziju i danteskno putovanje duše. Zadranin Jure Baraković također koncipira alegorijski svoju Vilu slovinku (Venecija, 1614.), peregrinacijsko-domoljubni ep.

 

 

---------------------------

 




Hanibal Lucić

 

Planine (napisane 1536., tiskane 1569.) Petra Zoranića (1508. – prije 1569.) smatraju se prvim romanom hrvatske književnosti, i to pastirskim romanom nastalim pod utjecajem Arcadie Jacopa Sannazzara. U Planinama se izmjenjuju proza i stih te djelo sadrži mnogobrojne marginalne bilješke, stoga malo nalikuje našoj suvremenoj predodžbi o romanu. No, strukturirano je kao uokvirena priča. Pastir Zoran kreće na putovanje kako bi se oslobodio ljubavne boli i okrenuo duhovnosti, u čemu se može prepoznati utjecaj Danteove Božanstvene komedije, te tijekom putovanja susreće pastire, veliča vlastiti zavičaj, opominje na tursku opasnost. Planine po uzoru na Ovidija sadrže mnoge metamorfoze („pritvore“), priče u kojima se ljudi preobražavaju u biljke, životinje ili krajolike, što svjedoči o viđenju prirode kao oplemenjene, oduhovljene. U Perivoju od slave, 20. poglavlju djela, Zoran susreće vile Latinku, Grkinju, Kaldejku i Hrvaticu kako čuvaju zlatne jabuke koje predstavljaju književna djela te se alegorijski otvara problem književne produkcije na hrvatskome jeziku.

 

Hvaranin Petar Hektorović (1487. – 1572.) piše narativno djelo u stihu Ribanje i ribarsko prigovaranje (Venecija, 1568.), u kojemu se opjevava autorov trodnevni boravak na moru s ribarima Paskojem Debeljom i Nikolom Zetom. Budući da opisuje konkretne ljepote zavičaja po kojemu ribari putuju te banalne detalje ribarske svakodnevice, Ribanje i ribarsko prigovaranje u književnoj se historiografiji određivalo kao ribarska ekloga i putopisni spjev te je žanrovska je pripadnost djela još uvijek problematična. Ono je također poslanica upućena Jeronimu Bartučeviću te se zbog toga može žanrovski odrediti i kao pjesnička poslanica. Hektorovićevo djelo sadrži bugarštice o Kraljeviću Marku i bratu mu Andrijašu i Radosavu Siverincu te je tako jedno od najranijih izvora folklornoga pjesništva.

 

U hrvatskoj su renesansnoj književnosti najproširenije dramske vrste komedija, dramska pastorala i tragedija, a gotovo su svi dramski onodobni modeli zastupljeni u Dubrovniku. Renesansne se komedije pišu po uzoru na antičku komediju, odnosno Plauta i Terencija, te preuzimaju likove-tipove poput škrtoga starca, hvalisavoga vojnika, lukavoga sluge, i dr. Glavni je predstavnik eruditne komedije Marin Držić sa svojim djelima Skup, Dundo Maroje, Tripče de Utolče i Arkulin, a poznat je i njegov prijevod Euripidove tragedije Hekube. U predgovoru se komedije Dundo Maroje Držić bavi egzistencijalnim problemima ljudi te društvenim poretkom, progovarajući o ljudima nahvao i ljudima nazbilj. Držićeva pak komedijica Novela od Stanca tematizira odnos starih i mladih, sela i grada, realnoga i fantastičnoga.

 


---------------------------





Marin Držić

 

Pastorale, omiljene u doba poklada i na pirovima, pišu uz Marina Držića (Venera i Adon, Tirena, Grižula) Džore Držić (Radmio i Ljubmir), Nikola Nalješković (oko 1500. – 1587.) i Dominko Zlatarić (Ljubmir, prijevod Tassove pastorale Aminte). Nikola Nalješković proslavio se i žanrom farse, naslijeđenim iz srednjega vijeka, u svojim djelima Komedija V i Komedija VI. Također iz srednjega vijeka preuzeti, nadasve su plodni bili različiti oblici religiozne drame. Crkvena je prikazanja pisao Mavro Vetranović (Uskrsnutje Isukrstovo, Od poroda Jezusova, Kako bratja prodaše Jozefa, Posvetilište Abramovo), a treba spomenuti i njegovu biblijsku dramu Suzana Čista. U renesansi nastaje i prva svjetovna drama na hrvatskome jeziku: Lucićeva Robinja.

 


Napisala: Kristina Špiranec


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Oct 13 '13 · Oznake: hrvatska renesansa

Priča o Sergeju Aleksandroviču Jesenjinu (treči dio)


 


Ljubav sa Isadorom Duncan

 

U Jesenjinovom životu žene su igrale velik ulogu.

 

On je uvijek za sobom vukao bezbroj velikih ljubavi. No, najviše se pričalo o njegovoj vezi sa poznatom američkom plesačicom Isadorom Duncan. Po nekima upravo ova veza s neobičnom strankinjom bila je kobna za Jesenjina i odredila njegov kasniji živo, pa i kraj.

 

Prije susreta sa Isidorom, Jesenjin se u rastao sa svojom prvom ženom Zinaidom Nikolajevnom Rajh sa kojom je imao kćerku Tatjanu i sina Konstantina. Taj prvi boemski brak bio mu je kažu dosadan i on se pobrinuo da ga raskine.

 

Uskoro se pojavljuje Isadora Duncan. Jesenjinova veza sa njom je dovela do braka kojim se u početku puno bavila  ruska, a zatim evropska i američka javnost. Za one koji su pratili život velike umjetnice i talentiranog pjesnika to je bio ne samo brak već cijeli niz interesantnih senzacija.

 

Odmah nakon upoznavanja balerine i pjesnika po Moskvi se počelo pričati o ljubavi Jesenjina, koji nije znao nijedan jezik osim ruskog i Isadore, koja na tom jeziku zna nekoliko riječi.

 

Javno se pričalo o njima i kada se Jesenjin sasvim preselio u palatu Balašova; kada u školi počinju orgije i tuče; i kada zaslijepljena Isadora juri Jesenjina po Moskvi. Običnim ljudima smiješni su odnosi žene, na zalasku ljepote i strasti, i pjesnika u punom sjaju mladosti.

 

I dok malograđani povodom 26  naprema 46 godina prave šale, ljubavnicima je sve jasnije da jedno bez drugog ne mogu.

 

Tako je stvarno došlo i do jedinstva dvaju duša, te na kraju i do tragike umornih putnika. Sirovi seoski pjesnik, talentiran i željan slave, uspjeha i ljubavi našao se kraj žene koja je bila oličenje vjekovne kulture Zapada. Začaran on gleda kao u čudo, ne znajući što da radi "sa svojim rukama i nogama", u ženu u čijem svakom pokretu se ogleda "ljepota antičke harmonije".

 

I tek onda kad prvi put vidi njen ples on  počinje osjećati strast, koja ubrzo zatim okuje i Isadoru. Da ga odvoji od noćnih lokala, drugih žena, pijanih drugova koji su ga nagovarali da bježi u Iran; da bi ga spasila za književnost i sebe, pristaje da se vjenčaju.

 

Sutradan Isadora i Jesenjin su na moskovskom aerodromu i njihova lica blistaju od dječje radosti. Oni se gledaju sa "puno nježnosti i ljubavi" očekujući u "budućnosti nešto novo nešto lijepo i neobično". Ne znajući što će sa rukama, pjesnik za trenutak nekako nesvjesno ovija oko ruke Isadorin šal. Kao da vezuje suprotna svijeta i dva ista kraja. I tek kad polete poput Ikarovih snova, postaju svjesni da za njima ostaje zemlja mladosti i revolucije, puna nevolja i briga, sa problemima oskudice, gladi, epidemije.

 

Sve to se može pročitati u Jesenjinovom djelu, i knjizi stihova "Ispovijest mangupa", sa tužnim motivima građanina i boema.

 

11.maja 1922. Jesenjin i Dunkan stižu u Berlin i izgleda im da nitko nije sretniji od njih.

 

Ali taj san u luksuznom hotelu Adlon ne traje dugo.

 

Počinju nesporazumi, onda sukobi i skandali koje štampa pretvara u senzacije.


 

--------------------------

  

HALJINA MODRA I PLAVE OČI

 

Haljina modra i plave oči.

Lagao sam dragoj jedne noći.

 

Draga pitala:"Mećava vije?

Spremit ću postelju, peć se grije."

 

Odgovorih dragoj:"Netko sa visine

cvjetovima bijelim pokriva daljine.

 

Postelju spremi peć se grije,

bez tebe u srcu mečeva vije.



------------------------

 

 

ŠTO SAM?

 

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,

čiji pogled gasne u magli i memli,

živio sam usput, ko da sanjam,

kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

 

I tebe sad ljubim po navici, dijete,

zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,

zato usput, ko što palim cigarete,

govorim i šapćem zaljubljene riječi.

 

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",

a u duši vazda ista pustoš zrači;

ako dirneš strast u čovjekovu biću,

istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

 

Zato moja duša ne zna što je jeza

odbijenih želja, neshvaćene tuge.

Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,

stvorena i za me i za mnoge druge.

 

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.

vezan protiv želje, utonem u sjeti,

nikad neću da te ljubomorom gušim,

nikad neću tebe grditi ni kleti.

 

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,

čiji pogled gasne u magli i memli,

i volim te usput, ko da sanjam,

kao mnoge druge na toj zemlji



------------------------


 

O GLUPO SRCE

 

O, glupo srce, ne tuci!

Sve nas je varala sreca,

tek prosjak se kobi sjeca...

O, glupo srce, ne tuci!

 

Mjeseca žute šare

krošnjama kestena teku.

Lali skrivam u šalvare

glavu pod koprenu meku.

 

O, glupo srce, ne tuci!

Nekad smo prava djeca,

i plac i smijeh odjednom:

dok neki vječito jeca,

radost je suđena jednom.

O glupo srce, ne tuci!

 

Života varka ne uspi.

Nove se napijmo snage.

Srce bar sada usni,

ovdje, u krilu drage.

Života varka ne uspi.

 

Možda že i nas otkriti

usuda lavinska struja,

na našu ljubav odvratiti

pjesmom k'o u slavuja.

O, glupo srce, ne tuci.



------------------------

 

 

TI NE VOLIŠ I NE ŽALIŠ MENE

 

 

Ti ne voliš i ne žališ mene,

nisam više mio srcu tvom?

Gledajuć u stranu strast ti vene

sa rukama na ramenu mom.

 

Smiješak ti je mio, ti si mlada,

riječi moje ni nježne, ni grube.

Kolike si voljela do sada?

Koje ruke pamtiš? Koje zube?

 

Prošli su ko sjena kraj tvog tijela

ne srevši se sa plamenom tvojim.

Mnogima si na koljena sjela,

sada sjediš na nogama mojim.

 

Oči su ti poluzatvorene

i ti sanjaš o drugome nekom,

ali ljubav prošla je i mene,

pa tonem u dragom i dalekom.

 

Ovaj plamen sudbinom ne želi,

plahovita bješe ljubav vruća--

i ko što smo slučajno se sreli,

rastanak će biti bez ganuća.

 

Ti ćeš proći putem pored mene

da prokockaš sve te tužne zore.

Tek ne diraj one neljubljene

i ne mami one što ne gore.

 

I kad s drugim budeš jedne noći

u ljubavi, stojeći na cesti,

možda i ja onuda ću proći

i ponovo mi ćemo se sresti.

 

Okrenuvši drugom bliže pleći

ti ćeš glavom kimnuti mi lako.

"Dobro veće",tiho ćeš mi reći.

"Dobro veće, miss", i ja ću tako.

 

I ništa nam srca neće ganut,

duše bit će smirene posvema 

tko izgori, taj ne može planut,

tko ljubljaše, taj ljubavi nema


--------------------------------------------


Isadora Duncan


Rođena je kao Angela Isadora Duncan u San Franciscu, Californiji. Isadoru Duncan smatraju majkom modernog plesa. Unatoč popularnosti diljem Europe, u SAD-u je bila poznata samo u New Yorku u kasnijoj fazi karijere.


Isadora je bila najmlađa od četvero djece bankara Josepha Charlesa Duncana i Mary Dore Gray, najmlađe kćerke kalifornijskog senatora Thomasa Greya. Druga djeca su se zvala: Elizabeth, Augustin i Raymond.


Više puta je boravila kao gošća, u njezino vrijeme jednom od najmondenijih turističkih mjesta - Opatiji. Boravila je u Villi Amalia, danas depandansi najstarijeg opatijskog hotela Kvarner. U parku ispred Ville Amalia je postavljen i spomenik njoj u čast. U Opatiji je boravila sa drugim suprugom, poznatim ruskim pjesnikom Sergejem Jesenjinom.


Preminula je tragično, 1927. godine, tijekom vožnje automobilom kada joj se šal koji je nosila oko vrata zapleo u kotač automobila i ugušio je.




Napisao, uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Oct 11 '13
Pisanje započnite emocijom. Pretvorite je u prozu




Koliko ste puta završili čitanje romana i rekli: "Mogao sam i ja da napisati tu knjigu" U pravu ste. Svi mi nosimo bar jedan roman u našim glavama i našim srcima. Romanopisac Toni Morrison je rekao: "Ako knjiga koju bi ste željeli da pročitate još nije napisana, onda vi morate biti taj koji će je napisati."


No, ne zaboravite da pisanje knjiga nije nimalo lak posao. Ipak, svaki dan nova knjiga biva objavljena. Broj knjiga objavljenih u 2012 godini samo u SAD-e je bio 140.000. Dakle, zašto ne?


Šta vam je potrebno:


Vjerujem da znate pisati jednostavne rečenice (uostalom, tako je pisao Ernest Hemingvej), i želite da napišete roman - zaista želite, a ne samo "onako" želite - onda to možete i da uradite. Ne vjerujte da je itko ikada postao pisac odlaskom u radionici, čitanjem knjiga, ili čitanjem ovog članka.

 

Pisanje dolazi iz nečega što se nalazi u Vama samima. Međutim, ovaj članak će vam uštedjeti vrijeme, uputiti Vas u pravom smjeru, i pomoći da napišete roman.

 

Da li je to moguće?


Definitivno da. 


Možete li  izdvojiti sat ili dva u toku dana (ili noći) za pisanje. Nije lako pisati roman, kada imate puno radno vrijeme, porodicu i odgovornosti. Većina pisaca, u stvari, vodilo je dva života, dok su pisali svoje romane. Ali kada i napišete svoju prvu knjigu, postoji mogućnost da će vam pisanje postati glavni posao i puno radno vrijeme ćete moći koristiti isključivo za pisanje.

 

Veliki pisci su to uradili...


Imate posai. Imate porodicu. Ništa od toga nije spriječilo velike pisce. Pjesnik Wallace Stevens je bio generalni direktor za osiguranje i ekspert na tržištu obveznica. Mladi T.S. Eliot je bio bankar. William Carlos Williams je bio pedijatar. Robert Frost je farmer. Hart Kran je pakirao bombone u skladištu svog oca, a kasnije je napisao knjigu iz oblasti marketinga. Stephen Crane je bio ratni dopisnik. Marijana Mur je radila u New Yorku u javnoj biblioteci. James Dickey je radio za reklamne agencije. Archibald MacLeish je direktor ustanove po imenu "Činjenice i podaci iz Drugog svjetskog rata"...

 

Pisanje potiče iz čiste emocije...


Što čini pisca? Jedan manji događaj iz prošlosti može probuditi pisca u Vama- jedan koji se desio naprimjer ranije u vapem životu i oblikovao Vašu samosvijest i emociju za pisanje.


Uzmimo slučaj José Saramago, prvog portugalskog pisca koji je primio Nobelovu nagradu za književnost. Sin oca seljaka i nepismene majke, odrastao je u kući bez knjiga. Bio je potreban period od 40 godina da od običnog limara počne da radi u civilnoj službi, zatim kao urednik u izdavačkoj kući i na kraju da postane generalni urednik poznatih portugalskih novina. Imao je već preko 60 godina kad je dobio priznanje za svoj rad u zemlji i inozemstvu.

Kao dijete proveo je ljeto sa svojom bakom i djedom u selu po imenu Azinhaga. U trenutku kada je njegov djed pretrpio moždani udar i bilo je potrebno da se uputi u Lisabon na liječenje, Saramago se prisjeća, "On je otišao u dvorište svoje kuće, gdje se nalazilo nekoliko stabala, smokava, maslina i ode. Grlio je jedno po jedno stablo i plakao, govoreći im zbogom, jer je znao da se više neće vratiti. Kada vidite i doživite ovako nešto, ako Vas to ne označi za cijelio život, onda ste bezosjećajni", kaže Saramago.


Zato pisanje započnite emocijom. Pretvorite je u prozu.


Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 


Oct 9 '13

Hrvatski humanizam




Na slici: Hrvatski grb iz knjige Marka Marulića Evangelistariuma, koja je objavljena 1655 u Madridu.


Kao prvo, stručni se termin humanizam u književnoj historiografiji upotrebljava na dva osnovna načina. Prvo, koristi se kao oznaka ključnoga idejnog aspekta renesanse te je u tome smislu podređen pojmu renesanse, a drugo, kao oznaka književno periodizacijskoga termina kojime se pokriva latinska književnost 15. stoljeća koja prethodi renesansi. Iako istraživanja idu u prilog prvome, povijesti hrvatske književnosti najčešće upotrebljavaju humanizam u drugome značenju, odnosno tim terminom obuhvaćaju latinsku književnost hrvatskih pisaca nastalu u 15. i 16. stoljeću. Humanizam još u svakidašnjoj komunikaciji predstavlja stručnu istoznačnicu za pohvalnu osobinu ljudskosti, a u 15. je stoljeću riječ humanist označavala studenta ljudskih nauka (studia humanitatis), odnosno studenta latinskoga te grčkoga jezika.

 

Doba je humanizma bilo doba velikoga ugleda latinskoga jezika te se latinski jezik, u srednjemu vijeku jezik crkve i učenosti, učvrstio od 15. stoljeća kao jezik historiografije i učenih rasprava, na štetu hrvatske proze, koja će se sačuvati kao područje nabožne književnosti, uz neke grane beletristike (komedija, roman). Hrvatski su latinisti toga vremena dali značajan doprinos europskome humanizmu, produktivnome oduševljenju za klasične jezike te oživljavanju antičke književnosti. Uglavnom su se školovali u Italiji i za svoga života prebivali izvan domovine. Talijanski je jezik također zadobio značenje svjetskoga jezika, obećavajući našim piscima europski publicitet. Na talijanskome je jeziku pisao Nikola Gučetić, pisac dijaloga o Ljubavi i Ljepoti, čiji je sudionik lik Cvijete Zuzorić.

 

Veći je odmak od srednjovjekovlja u hrvatskoj književnosti vidljiv tek u 15. stoljeću kada hrvatska književnost podliježe sve većemu utjecaju visoko razvijene talijanske renesansne književnosti. Jedan je od važnijih preduvjeta za razvoj književnosti visokoga stila bilo postojanje kulturno razvijenijih gradskih sredina, pa je utjecaj talijanske renesanse naišao na plodno tlo u mletačkim gradovima na istočnoj obali Jadrana te u Dubrovniku, koji od 1358. godine postaje nezavisnom republikom. Kulturni uspon tako doživljavaju Split, Hvar, Zadar, Šibenik i Dubrovnik, koji će još dugo ostati kulturna središta Hrvatske. U isto vrijeme kada našu književnost predstavljaju začinjavci, za koje se pretpostavlja da su bili pisci nabožnih drama i kompilatori legenda, počinju djelovati u Šibeniku Juraj Šižgorić, u Splitu Marko Marulić, a u Dubrovniku Ilija Crijević.

 

U humanizmu raste interes za otkrivanje i skupljanje starih zbornika i rukopisa te otvaranje knjižnica. Najviše podataka ima iz Dubrovnika, gdje su osim brojnih privatnih zbirki u dominikanskome i franjevačkome samostanu postojale javne knjižnice, a bogatu je knjižnicu imao i benediktinski samostan sv. Jakova na Višnjici, gdje je do 1527. godine živio poznati povjesničar Alojzije Crijević Tubero, a kasnije živio i radio Ignjat Đurđević. Humanistima zahvaljujemo i prve životopise znamenitih osoba (Marka Marulića, Petra Berislavića, Antuna Vrančića) te razvoj epistolografije. Vrlo je cijenjeno bilo u to doba i govorništvo te su nam sačuvani brojni govori Ilije Crijevića. 

 

Šibenčanin je Juraj Šižgorić (1445. – 1509.?) autor prve tiskane knjige latinskih pjesama, Elegiarum et carminum libri III (Tri knjige elegija i lirskih pjesama, Venecija, 1477.). Njegov prozni spis o povijesti i zemljopisu vlastitoga zavičaja, u kojemu se pohvaljuju narodni običaji, De situ Illyriae et civitate Sibenici (O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku), ostao je pak u rukopisu do 1899. godine. Iz Šibenika potječe i latinski pjesnik, gramatičar, historičar i filozof Ivan Polikarp Severitan, pisac religioznoga spjeva o stvaranju svijeta, Solimaidos libri tres (Rim, 1509) i povijesti Dalmacije (Historia Dalmatiae). Latinske pjesme (Otia, Krakov, 1542) te historijske i geografske spise piše Šibenčanin Antun Vrančić (1504. – 1573.), a njegov je sinovac Faust Vrančić (1551. – 1617.) autor prvoga hrvatskog rječnika,Dictionarium quinque nobilissimarum Euroapae linguarum: Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae (Venecija, 1595.) i nabožnoga djela Život nikoliko izabranih divic (Rim, 1606.).

 

Važnija su latinska djela Marka Marulića (1450. – 1524.) De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (Venecija, 1506.) i Evangelistarium (Venecija, 1516.) s izraženom moralnodidaktičkom tendencijom, Quinquaginta parabolae (1510.), zbirka pričica u stilu evanđeoskih parabola, te Dialogus de laudibus Herculis (1524.), dijalog pjesnika i bogoslovca o Herkulovim junačkim djelima i kršćanskoj kreposti. Nažalost, od njegova nam je religioznoga spjeva Davidijade (Davidiados liber I) sačuvano samo prvo pjevanje. U Splitu djeluje i Marulićev životopisac Franjo Božićević-Natalis, autor preko sedamdeset latinskih pjesama koje su ostale u rukopisu, te Toma Niger, kojemu je Marulić posvetio svoje parabole.




Na slici: Marko Marulić De institutione bene vivendi per exempla sanctorum. Venetiis: Franciscus Lucensis de Consortibus et Bernardinus de Vitalibus, 1506.


Iz Dubrovnika potječe Ilija Crijević (Aelius Lampridius Cerva, 1463. – 1520.), naš najznačajniji humanistički lirski pjesnik, koji je u Rimu 1484. za svoje latinske ljubavne stihove primio lovorov vijenac. Njegove su mladenačke ljubavne pjesme povezane s boravkom u Rimu i ljubavi prema djevojci Flaviji. Knjižica Elegiarum libellus de laudibus Gnesae (Knjižica elegija o pohvalama djevojke Gneze, Vicenza, vjerojatno 1499.) Dubrovčanina Karla Pucića važan je spomenik ljubavne lirike koja govori o preobraćenju zemaljske ljubavi u nebesku ljubav. Jedan je od važnijih latinista i Damjan Benešić (1477. – 1539.), pisac latinskih epigrama, oda, elegija i ekloga te poznatoga spjeva De morte Christi. Dubrovački vlastelin iz doba cvata republike Jakov Bunić 1500. godine izdaje važno književno djelo De raptu Cerberi, koje nas uvodi u svijet mitskih priča prikazom Herkulova silaska u podzemlje i zarobljivanja psa Kerbera. Njegovo je drugo važno djelo De vita et gestis Christi pak kršćanske inspiracije. U Dubrovniku djeluju još Ivan Gučetić, autor nepoznatoga nam djela Delphin, historičar Ludovik Crijević te filozof Juraj Dragišić.

 

Jedan je od najznačajnijih hrvatskih latinista i Jan Panonije (Ianus Pannonius, Ivan Česmički, Ivan Kestenski 1434. – 1472.) iz Česmice, koji je na latinskome jeziku pisao poeme, elegije, epigrame, prozne govore i pisma. Najuspjelijim mu se radom smatraju elegije iz kasnijega vremena, među kojima je elegija u smrt majke, Ad animam suam.


Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 

Oct 7 '13 · Oznake: hrvatski humanizam

PREDGOVOR UZ MANUSKRIPTE KOZMOLOGIJE DIJANE JELČIĆ



  

Ime gospođe Dijane Jelčić Starčević nije nepoznato široj čitateljskoj publici Hrvatske. Godine 2006 ona je u Zagrebu objavila knjigu Umijeće svakodnevnog pokreta a znatno ranije 1987 i knjigu poezije kojoj je predgovor napisao Jure Kaštelan. Sada pak imamo prilike upoznati se sa Kozmologijom nebeskoga vretena gdje su svi ovi aspekti autoričinoga spisateljskoga rada sustavno predstavljeni u sinetičkoj kozmološkoj teoriji koja unekoliko na jednom mjestu sabire višedecenijsko iskustvo. Autorica je otpočela u Zagrebu prije gotovo 4 decenije. 


Autorica se Zagrebu i vratila nakon dugih putovanja bespućima kozmološke problematike. Bilo je međutim mnogih nesporazuma u pogledu ove kozmologije s obzirom da mnogi nisu vidjeli ili znali proniknuti u sve tajne teorije o kojoj je riječ zahvaljujući prije svega našoj dominantnoj kurentnoj filozofskoj teoriji koja je suvereno vladala hrvatskim prostorima kojoj je bila strana svaka pomisao na neku kozmologiju koja je različita ili drugačija od proklamirane. Tako se dogodilo da je Kozmologija nebeskoga vretena dugo cekala ''bolja vremena'' u kojima će nepristrani čitatelj otkriti sustavnu sintetičku filozofiju ljudskoga bivstva i drame suvremenoga čovjeka u općem evolucionom kretanju kozmosa kao cjeline. Odatle se nadaje prvi pojam ove kozmologije a taj je ''dinamika'', jer kozmos kao i cjelina bića u njemu nisu statični pojmovi nego više ukazuju na proces događaja kojima smo izloženi u općoj dinamici cjeline kojoj smo mi tvarnosni dio. 


Iz procesualnosti svijeta i kozmosa slijedi ''spiralna dinamika ljubavi'', zapravo igra sjene i svjetlosti u postornovremenskoj skali univerzuma. I taj prostor kao i to vrijeme nisu matematički pojmovi. Nipošto! To su više subjektivne psihološke kategorije kojima ''osjećam'' jedinstvo sa cjelinom svijeta. Odatle filozofija osjećanja osjećaja, zapravo jedna metaznanost koja proniče našu emotivnu dramu u našoj dinamici sa drugim bićima i sa svijetom u cjelini. Što je to centralno u ovoj metaznanosti? Pa centralan je zakon ''zlatnoga reza''. Sa filozofske točke gledišta za ovaj zakon važno je da ga shvatimo kao univerzalnu proporciju svih stvari na svijetu a to će reći i čovjeka. Čovjek s obzirom na zakon zlatnoga reza jest savršena mjera ili omjer ili ukoliko gledamo kao stari Grci, savršena ljepota i savršeni poredak. Blisko ovome pojmu stoji grčki pojam logosa. Da je unekoliko sve na svijetu prema logosu znali su već predsokratici. 


Odatle je istina da gospođa Dijana Jelčić na svojevrstan način obnavlja problematiku stare grčke filozofije prema kojoj upravo po logosu, po nusu, osjećamo svu ljepotu i uzvišenost kozmosa i čovjeka u njemu. Ali taj logos nije racionalna kategorija. I inače je velika zabluda logos poistovjećivati sa racionalnom znanošću. To je i kod starih Grka još uvijek mutno osjećanje životnih sila u prirodnom i povijesnom bitku. Odatle više više sklonost poeziji i glazbi nego racionalnoj znanosti. Slično se dogodilo i Nietzcsheu na početku naše epohe. Ili izraženo stajalištima naše autorice logos se razlaže na ''pokret'', ''disanje'' i ''smijeh''. S tim da je autorica pokretu pridala najviše pažnje. Ako je u Umijeću svakodnevnoga pokreta razmatrala pokret ljudskoga tijela u svakodnevnici ljudskoga života na način da joj niti problemi suvremene robotike nisu ostali strani to je u ostalim njenim radovima primjetan jedan iskorak na način da je pokret razumijevan znakom ili ljudskim svjedočanstvom općeg kretanja kozmosa. 


To da je pokret postao centralnom kozmološkom problematikom svakako je novost suvremene hrvatske filozofije. Isto kao što kozmičke simetrije i asimetrije nisu matematičke kategorije koje se pripisuju Heisenbergu i Abdul Selamu nego su psihološki pojmovi. Dakle novost je u tome da je ovdje filozofija unekoliko prisiljena da odstupi od uvriježenih poimanja i krutih shvaćanja prema onome što bismo mogli nazvati '' mekoj znanosti'' koja ne trpi kruta ograničenja. U tom smislu ovdje i jest riječ o jednoj fundamentalnoj kritici Descartesove slike znanosti za koju je vrijedilo načelo Mislim dakle jesam. U ovoj slici moderne znanosti racionalni uvidi bili su alfa i omega znanosti uopće. Riječ je međutim o tome da se prirodnom i povijesnom bitku pristupi sa stajališta znanosti koju vodi načelo Osjećam dakle jesam. Naravno onda su mogući prigovori za jedan vehementni emocionalizam. I dok suvremena racionalna znanost vidi u stvarnosti logičke relacije dotle je autorica zadovoljna da simetrije i asimetrije u prirodi podvede pod dovoljno načelo parnoga ili neparnoga. I ja se slažem da je to sasvim dovoljno.


I konačno metaznanost o kojoj smo govorili razlaže se na emocije, ljubav i dušu u jednom stupnjevanju bitka ili slojevima bitka od jednostavnijega prema složenom. Konačno čitava kozmološka zgrada biva prožeta svjetskom dušom u kojoj otpočinje i u kojoj se vraća čitav naš svijet. Tako je u panpsihizmu ili deizmu satkana čitava zgrada kozmologije nebeskoga vretena možda na isti način na koji pauk prede svoju mrežu između malih grančica na stablu nekoga staroga hrasta.


Nema nikakve sumnje da Kozmologija nebeskoga vretena predstavlja novost suvremene hrvatske filozofije. I po toj novosti kao i po poetičnosti izraza ona predstavlja vrhunce literarne riječi na hrvatskom jeziku i ja osobno mislim da je Jure Kaštelan bio u pravu kada je za gospođu Dijanu Jelčić rekao da njena poezija jest njena ''pokora''. Tako bih i ja rekao da je njena kozmologija ''proviđenje'' koje nas cijeli život vodi nepoznatim putovima realnosti.

 

Napisao:Zlatan Gavrilović Kovač

 

u Adelaideu 31. 8. 2012.  

Francuzi smanjili troškove za 40% prelaskom na Linux i programe otvorenog koda 




Francuzi u svojoj žandarmeriji već godinama koriste programe otvorenog koda i Ubuntu. Sve je počelo 2004. kada su u žandarmeriji odlučili da umjesto Microsoftova Officea počnu koristiti OpenOffice i odf. OpenOffice je tada instaliran na 90 000 računala, a 20 000 licenci za MS Office odjednom je postalo nepotrebno. Sve je proteklo u najboljem redu pa su se 2006. godine odlučili da za pregledavanje interneta koriste Firefox, a za pregledavanje mailova Thunderbird. 2007. na računala su instalirani GIMP i VLC.


Kako je taj prelaz protekao jako lijepo, a uštede su bile značajne, 2008. godine u francuskoj policiji su se odlučili da neka računala instaliraju Ubuntu. S početnih 5 000 računala, brojka se popela na njih 37 000 koliko ih trenutno koristi Ubuntu. Taj broj će se još povećavati jer sljedeće godine u žandarmeriji namjeravaju instalirati Ubuntu na 72 000 računala.


I sve to im donosi značajnu uštedu. Francuzi su izračunali da im je ovaj prijelaz smanjio troškove za 40%. Nemala cifra s obzirom na to da se radi o uštedi na skoro četrdeset tisuća računala. Stvarne brojke Francuzi su prošli tjedan predstavili na Evento konferenciji u Lisabonu.


Prelazak na otvoreni softver kod Francuza je tekao postupno. Prije zamjene operativnog sustava, svoje su korisnike navikli na programe poput Firefoxa, Thunderbirda i OpenOfficea koje su pokretali u njima poznatom okruženju. Nakon nekoliko godina navikavanja na te slobodne alate, prelazak na Ubuntu je prešao bezbolno jer je novi operativni sustav sa sobom donosio poznate i pouzdane alate koje su francuski policajci godinama koristili.


Eto, tako se to radi u civiliziranom dijelu svijeta. Kod nas se najvjerojatnije lopovski političari pripremaju za znatnu financijsku korist potpisivanjem novog dugogodišnjeg ugovora s jednom svjetskom softverskom megatvrtkom, koja će im u skladu s značajnim novčanim uplatama na stranačke i privatne račune i dalje garantirati najpovoljnije uredske pakete i operativne sustave.


Glupi i naivni porezni obveznici će sve to platiti... 


Izvor:geek.com


Nekoliko sitnica koje niste znali o linuxu:


------------------------------------


Linus Torvalds je za vrijeme studija na Univerzitetu Helsinki koristio varijantu UNIX operativnog sistema nazvanu 'Minix'. Linus i drugi korisnici tog sistema su tražili od prof. Andrew Tanenbaum-a, kreatora Minix-a, određene modifikacije i poboljšanja, da bi čitav sistem bio upotrebljiv u svakodnevnom radu. Prof. Tanenbaum, koji je 'Minix' koristio na predmetu "Operativni sistemi" (na Vrije univerzitetu u Amsterdamu), odbio je zahtjeve smatrajući da bi u tom slučaju Minix postao prekomplikovan za potrebe njegovih studenata.


Tada je Linus odlučio kreirati sopstveni operativni sistem, koji će omogućiti korisnicima da uključe poboljšanja, ukoliko misle da su potrebna. Ta otvorena razvojna politika doprinijela je velikoj popularnosti Linux-a. Hiljade i hiljade ljudi širom svijeta je bilo u mogućnosti prilagoditi Linux svojim potrebama i te svoje preinake dati na raspolaganje drugim ljudima.


A momentum je došao sa prvom Linux "killer" aplikacijom, Apache web serverom. Možda niste znali, ali najveći dio Internet buma sredinom 1990-tih na svojim plećima je iznijela Linux + Apache platforma. U svom domenu, Apache je najuspješniji komad free softvera ikada napravljen (trenutno drži oko 70% tržišta). Konačno ste imali razlog da instalirate Linux na vaše Web servere. Naravno, većina Internet Service Provider-a je to i učinila. Ali to je bio samo početak dugog puta, puta do desktopa običnog korisnika.


---------------------------------


Linux je besplatan


Za razliku od Windowsa, Linux je (u većini slučajeva) besplatan operativni sustav kojeg možete besplatno koristiti bez ikakvih pravnih posljedica ili ‘hakiranja’. Ovo je mnogima teško shvatiti, zašto bi netko svoj proizvod samo tako ponudio za besplatno korištenje? Razlog tome leži u činjenici da iza Windowsa stoji tvrtka koja od toga živi i normalno je očekivati da takav proizvod košta. S druge strane, na Linuxu radi mnogo dobrovoljaca iz cijelog svijeta koji za to odvajaju svoje slobodno vrijeme i vjeruju da software treba biti besplatan i dostupan svima. O ovome bi se moglo još raspravljati, no o tome više nekom drugom prilikom. No, činjenica da je Linux besplatan za sve je definitivno plus.


Linux je otporan na viruse


Savršeno, zar ne? Ne morate više brinuti imate li najnoviji antivirusni program i da li je web stranica kojom surfate sigurna. Linux je otporan na veliku većinu poznatih virusa što je po meni jedna od glavnih prednosti. No, zbog čega je to tako? Naime, većina današnjih virusa napravljena je kako bi naštetili Windows operativnim sustavima. Razlog tome je vrlo jednostavan, Windows je još uvjek najzastupljeniji operativni sustav i koristi ga najviše ljudi. Samim time, šteta će biti mnogo veća, a mogućnost širenja virusa brža i efikasnija. Linux je pak otporan na sve te napasti, što ga čini mnogo sigurnijim i pouzdanijim za korištenje. Nema antivirusa, čišćenja sustava i česte reinstalacije zbog nekog trojanca. Savršeno, zar ne?


Linux vam daje više slobode


Ovo je također razlog zbog kojeg se netko može odlučiti za korištenje upravo Linuxa. Naime, većina Linux distribucija omogućava vam mnogo veće slobode u korištenju i uređenju sustava ‘po svom’. Ovo je vrlo važno naprednijim korisnicima koji mogu sustav u potpunosti prilagoditi sebi i svojim potrebama, od samog izgleda pa do načina reagiranja na određene upite. Također, većina distribucija je otvorenog koda pa ih možete u potpunosti izmijeniti i prilagoditi vlastitim željama.


Veća mogućnost izbora


Za razliku od Windowsa gdje birate između nekoliko verzija sa minimalnom razlikom, Linux ima na stotine distribucija od kojih je svaka prilagođena određenom zadatku ili ideji. Kod Linuxa imate veću mogućnost izbora, ovisno o vašim potrebama i željama. A ako niste zadovoljni, u svakom trenutku možete sustav potpuno prilagoditi sebi ili izabrati neku drugu distribuciju. Pa tako možete birati Linux s obzirom na vaše računalo (za mobitele, za netbook računala, za prijenosna računala, za stolna računala ili za servere) ili s obzirom na vaše potrebe (za rad sa multimedijalnim sadržajima, za rad većinom na internetu ili pak neku od klasičnih verzija).


---------------------------------


Niste se dosad susretali s Linuxom, no imate telefon s Androidom


Znači imate linux, jer je Android mobilna platforma otvorenog koda bazirana na Linux kernelu.


------------------------------


Niste sigurni da se unutar Linuxa mogu pokrenuti vaše digitalne knjige


Bez problema dovoljno je samo instalirati program koji se zove Wine.


------------------------------


Niste sigurni da to radi


Radi li stranica na kojoj sad čitate ovaj tekst? Naravno da radi samim tim što je čitate.

No možda niste ni svjesni da njen rad osigurava upravo linux, odnosno Apache web server.


------------------------------


Ne znate nikog tko to koristi


Sve više ljudi koristi linux. I radakcija ovog portala osim Windovs platforme koristi distribucije linuxa koje se zovu Ubuntu i Pupy linux. Pupy linux pripada distribucijama koje pokrečemo s CD-a ili USB sticka, a koje su zbog te svoje odlike i jednostavnosti upravo idealne za upoznavanje s Linuxom.


------------------------------


Obradio, prilagodio i napisao: Nenad Grbac



Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 


Priča o Sergeju Aleksandroviču Jesenjinu (drugi dio)




Kažu da je Jesenjinu najdraža i najbliža osoba bila majka Tatjana Fjodorovna: kad mu je bilo najteže, vraćao se njoj – i mislima, i stihom, a uvijek srcem.

 

Sestra Šura je pisala u svojim uspomenama: njihova majka je bila nepismena, čitav život je provela u selu, ali je divno razumjela i duboko osjećala pjesme svoga sina. Kad je dolazio u selo, Sergej joj je rado čitao nove pjesme, a s njegovim zbirkama u ruci sestre Kaća i Šura provodile su večeri.


Zagledana u sina i kćerke široko otvorenih očiju, smireno je slušala nove stihove i tako ih pamtila, učila napamet. Njih tri su i pjevale njegove pjesme, „komponirajući“ kako su umjele i znale, najčešće prema melodijama na stihove Puškina i Ljermontova.


Pismo majci


Jesi l živa, staričice moja?

Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.

Nek uvečer nad kolibom tvojom

Ona čudna svjetlost sja i dalje.


Pišu mi da viđaju te često

Zbog mene veoma zabrinutu

I da ideš svaki čas na cestu

U svom trošnom starinskom kaputu.


U sutonu plavom da te često

Uvijek isto priviđenje muči:

Kako su u krčmi finski nož

U srce mi zaboli u tuči.


Nemaj straha! Umiri se, draga!

Od utvare to ti srce zebe.

Tako ipak propio se nisam

Da bih umro ne vidjevši tebe.


Kao nekad, i sada sam nježan,

I srce mi živi samo snom,

Da što prije pobjegnem od jada

I vratim se u naš niski dom.


Vratit ću se kad u našem vrtu

Rašire se grane pune cvijeta.

Samo nemoj da u ranu zoru

Budiš me ko prije osam ljeta.


Nemoj budit odsanjane snove,

Nek miruje ono čega ne bi:

Odveć rano zamoren životom,

Samo čemer osjećam u sebi.


I ne uči da se molim. Pusti!

Nema više vraćanja ka starom.

Ti jedina utjeha si moja,

Svjetlo što mi sija istim žarom.


Umiri se! Nemoj da te često

Viđaju onako zabrinutu,

I ne idi svaki čas na cestu

U svom trošnom starinskom kaputu.


1924. (Prijevod: Dobriša Cesarić)



---------------------------------


U video prilogu omogućiti ćemo vam da poslušate Jesenjinovu pjesmu Pismo majci u izvedbi Rade Šerbedžije.






Obradio i uredioNenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Pisci traže zaštitu od intelektualne krađe




Za svoj rad na udžbeniku uredno su plaćeni ilustratori, metodičari i sastavljači, a o nakladnicima da ne govorim. Samo pisci nisu


ZAGREB   Književnica Silvija Šesto, koja već nekoliko godina glasno istupa protiv izdavača koji bez dopuštenja pisaca uvrštavaju njihove tekstove u čitanke i udžbenike, odlučila je poduzeti još jedan korak prema dokidanju samovoljnog intelektualnog okradanja domaćih autora – u dogovoru s Nacionalnom sveučilišnom knjižnicom (NSK) proći će kroz sadržaj svakog udžbenika objavljenog u Hrvatskoj od ranih devedesetih naovamo i popisati autore koji su u njima zastupljeni.


Sudeći prema dosadašnjim prigovorima pisaca, koji masovno svjedoče o tome da ih nakladnici neovlašteno umeću u udžbenike, mimo njihova znanja i bez honorara, rezultati njezina istraživanja pokazat će da je posrijedi sustavno izrabljivanje autora. 


O kaubojskoj otimačini autorskih djela, koje provode izdavači udžbenika – na kojima se, usput, ostvaruju goleme zarade, što izdavače ne sprečava u kuknjavi o tegobnome poslu kojim se bave – pisali smo i početkom rujna prošle godine, kad su se na početku školske godine lektirni pisci na Facebooku žalili kako im prijatelji i poznanici javljaju da su im djela u čitankama hrvatske književnosti. 


Tužiti nakladnike


Ovako se prošle godine javila Silvija Šesto, autorica romana za djecu koji su uvršteni u lektiru za osnovne škole: 


   – Evo, dijete mi veli: »Mama, u čitanci si!«. Velim ja djetetu: »Haha, ne samo u ovoj, drago dijete, ne samo u ovoj«. Velik je ponos nas hrvatskih spisatelja, u svim smo čitankama. Toliko smo slavni da nas o tome nitko ni ne zvrcne, kamo li pošalje primjerak, da ne govorimo da nas plati. 


   Neočekivano velik broj lektirnih pisaca tada je posvjedočio da se i njima događa isto: na dnu su hranidbenog lanca, potpuno ignorirani, potpuno obespravljeni. Netko je tada gorljivo predložio da se pisci okupe i tuže nakladnike. 


   – Izdavači su toliko bahati da je to nevjerojatno. Čitanke na kojima masno zarađuju koncipirane su tako da se »zgrabe« dijelovi teksta autora i da se to onda većma nemušto složi i prodaje. Vrlo je lako izračunati kolika je vrijednost te »robe«. Mnogi autori se ne usuđuju javno protestirati protiv ovoga jer su ucijenjeni. Vele mi: pusti, ako se buniš, neće te više uvrstiti, kaže Šesto.   


   Godinu dana kasnije, na početku nove školske godine, sve se još jednom ponovilo – samo, ovaj put, sudska tužba zaista kreće. Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade podiže tužbu protiv nakladnika, ali i države koja njihov problem zanemaruje, ne radeći na tome da piscima omogući naknadu za knjige posuđene u knjižnicama, na što se prije nekoliko godina obvezalo Ministarstvo kulture u dogovorima s Društvom hrvatskih književnika. 

  

Nevažna čeljad


Za neke druge kategorije umjetnika – primjerice, glazbenike, ZAMP se pobrinuo bespoštednim sustavom naplate reproduciranja autorskih djela. Osnova za tužbu je Zakon o autorskom i srodnim pravima koji, nebrigom nadležnih institucija, uporno zaobilazi književnike. U tom zakonu, osnovno načelo o pravima autora glasi: »Autor ima isključivo pravo sa svojim autorskim djelom i koristima od njega činiti što ga je volja.« 


   – To znači da nitko bez pisanog odobrenja autora ne smije iskorištavati autorsko djelo ni na koji način, apostrofira Katja Šare iz Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo. 


   Društvo je prozvalo i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta koje daje dopuštenje za udžbenike čak i ako nakladnici ne dostave suglasnost pisaca. 


   Sanja Vučković daje piscima besplatne pravne savjete u Društvu hrvatskih književnika i rado će pomoći autorima koji su godinama sustavno oštećivani. 


   – Za svoj rad na udžbeniku uredno su plaćeni ilustratori, metodičari i sastavljači, a o nakladnicima da ne govorim. Samo pisci nisu. To je zato jer pisci u ovom društvu nisu ni organizirani kako treba, niti su ikakva važna čeljad. A pogotovo pisci za djecu, kaže Sanja Pilić, najčitanija lektirna autorica.


Autor: Maja Hrgović

Oct 4 '13
Hrvatska srednjovjekovna književnost




Na slici: Valunska ploča

Kulturno povijesni period hrvatskoga srednjeg vijeka seže od početka same pismenosti u 8. stoljeću do humanističkoga pokreta u drugoj polovici 15. stoljeća. Pismenost je iz starijih stoljeća slabije sačuvana, a o njezinim latiničnim počecima možemo samo spekulirati. Važnije razdoblje hrvatske srednjovjekovne književnosti počinje tek dolaskom u dodir s Ćirilovom i Metodovom djelatnošću, koji 863. godine po sporazumu kneza Rastislava i bizantskoga cara Mihajla stižu u Moravsku i ondje organiziraju crkveni i kulturni život. Preko njihovih su učenika Hrvati upoznati s glagoljicom i staroslavenskim jezikom, koji s vremenom dobiva obilježja hrvatskoga jezika. Treće pismo kojim se Hrvati služe, hrvatska ćirilica ili bosančica (bosanica), nastaje u 9. stoljeću kada slavenski narodi prevode s grčkoga jezika te zamjenjuju glagoljicu grčkim unicijalnim pismom, a za specifične slavenske glasove čuvaju određena slova iz glagoljskoga alfabeta. Hrvatska tropismenost traje sve do 19. stoljeća, no od 15. se stoljeća hrvatski narod počinje sve više koristiti latinicom.


Najstariji su glagoljski epigrafski spomenici u Hrvatskoj Plominski natpis i Krčki natpis iz 11. stoljeća te Baščanska ploča s prijelaza u 12. st. 14. i 15. st. možemo nazvati zlatnim dobom glagoljske pismenosti na području od okolice Kopra u Istri do okolice Splita, u Lici i Krbavi, te u Pounju u Pokuplju. 


U tome je razdoblju tiskana i prva hrvatska glagoljska knjiga, Misal po zakonu rimskoga dvora (1483.). Važniji su spomenici pisani ćirilicom: Povaljska listina iz Povlja na Braču, sastavljena 1184., a prepisana 1250. godine, stihovi uklesani na Povljanskome pragu u 12. st. te Poljički statut. Njome je pisan i dubrovački zbornik Libro od mnozijeh razloga te Rumanac trojski, roman o Aleksandru Velikome. Spomenici su latinične pismenosti sačuvani tek iz 14. st, a važniji latinicom pisani jesu Red i Zakon za primanje redovnica iz 1345. godine te Šibenska molitva iz 14. stoljeća.





Na slici: Baščanska ploča


Najstarija se hrvatska pismenost tako s jedne strane tiče epigrafike, diplomatike, statuta i regula te povijesnih tekstova, što su sve važni spomenici najstarije hrvatske kulture, no ne pripadaju domeni lijepe književnosti. Oni tekstovi koje možemo svrstati u književnost u užemu smislu, a ujedno govore više o kontaktu hrvatske književnosti s razvijenijom europskom književnošću, žanrovski se mogu podijeliti na:


• srednjovjekovno pjesništvo (stihove)
• apokrife
• vizije
• Marijina čudesa
• svetačke legende
• dijaloške pjesme i crkvena prikazanja
• svjetovne pripovijesti i romane

U proučavanju je hrvatske srednjovjekovne književnosti na početku potrebno osvijestiti razliku suvremenoga i tadašnjega razumijevanja književnosti i njezine uloge. Stoga je važno naglasiti kako u srednjemu vijeku još nema razvijene institucije autorstva (tekstovi ostaju anonimni) ni autonomije književnosti kao danas. 

Sačuvani su tekstovi najčešće fragmentarni te sakupljeni u različitim zbornicima. Usko su povezani s usmenom i pučkom književnošću s jedne strane, a s druge strane svojom funkcijom vezani za Crkvu, zbog čega će prevladavati religioznost tema, nizak stil i jednostavnost tekstova. Tekstovi su, dakle, usmjereni na samu poruku, pišu ih najčešće klerici ili ljudi koji imaju veze s crkvenim životom. U početku je najvažnija svrha književnosti srednjega vijeka bila prenijeti crkveni kanon u narodni jezik te su tekstovi morali biti didaktični i komunikativni, kako bi se poučilo manje obrazovan sloj pučanstva.

Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 


Noam Chomsky: SAD može diktirati Europi, ali Latinskoj Americi više ne



 

Autor/izvor: Noam Chomsky, In These Times

 

KOMENTAR - Devetog srpnja, Organizacija američkih država (OAD) održala je izvanredno zasjedanje na temu šokantnog ponašanja europskih država koje nisu dozvolile vladinom avionu bolivijskog predsednika Eva Moralesa da uđe u njihov zračni prostor.

Morales se vraćao sa summita u Moskvi 3. srpnja. Tamo je u jednom intervjuu rekao da je otvoren za ideju da ponudi politički azil Edwardu Snowdenu, bivšem suradniku američke špijunske agencije, koga Washington traži po optužbi za špijunažu i koji se nalazio na moskovskom aerodromu.

OAD je izrazila solidarnost sa Moralesom, osuđujući „postupke koji narušavaju osnovna pravila i principe međunarodnog prava, kao što je nepovredivost šefova država“ i „odlučno“ je zatražila od europskih vlada – Francuske, Italije, Portugala i Španjolske – da objasne svoje postupke i da se ispričaju. Na izvanrednom sastanku UNASUR-a – Ujedinjenih nacija Južne Amerike – osuđeno je „flagrantno kršenje međunarodnih sporazuma“ od strane europskih sila.

I latinoamerički državnici su se uključili. Predsjednica Brazila Dilma Rousseff izrazila je „indignaciju i osudu situacije koju neke europske zemlje nameću predsjedniku Evu Moralesu“ i upozorila da ovakvo „ozbiljno nepoštovanje zakona… narušava dijalog dva kontinenta i njihove moguće pregovore“.

Komentatori nisu bili tako rezervirani. Argentinski politolog Atilio Boron nazvao je Evropu „babilonskom bludnicom“ koja cvili pred silom. S praktično identičnom rezerviranošću, dvije države su odbile potpisati rezoluciju OAD: Sjedinjene Američke Države i Kanada. Njihova rastuća izolacija u hemisferi, dok se Latinska Amerika oslobađa imperijalnog jarma poslije 500 godina, od povijesnog je značaja.

Moralesov avion, koji je prijavio tehničke probleme, dobio je dozvolu da sleti u Austriji. Bolivija tvrdi da je avion pretražen da se vidi je li unutra Snowden. Austrija odgovara da „nije bilo formalnog pregleda“. Što god da se dogodilio, usledilo je posle upozorenja iz Vašingtona. Nakon toga, priča je maglovita.

Washington je jasno stavio do znanja da svaku državu koja odbije da izruči Snowdena čekaju ozbiljne posljedice. Sjedinjene Države će ga „goniti do na kraj svijeta“, upozorio je senator Lindsay Graham. 

Međutim, glasnogovornik vlade SAD-a uvjerava svijet da će Snowdenu biti omogućena puna zaštita američkog zakona – misleći na isti onaj zakon pod kojim je američki vojnik Bradley Manning (koji je objavio ogromnu arhivu američkih vojnih i diplomatskih dokumenata) držan u zatvoru tri godine, dobar dio tog vremena u samici i u ponižavajućim uvjetima. Davno je zaboravljena arhaična ideja o brzom suđenju pred porotom sugrađana. Tridesetog srpnja je vojna sutkinja proglasila Manninga krivim za optužbe za koje je propisana maksimalna kazna od 136 godina.

Poput Snowdena, Manning je počinio zločin otkrivanja Amerikancima – i drugima – što njihova država radi. To je ozbiljno narušavanje „sigurnosti“ u operativnom smislu riječi, poznatom svakome tko je čitao deklasificirane dokumente. „Sigurnost“ obično znači sigurnost državnih dužnosnika od radoznalih očiju građana kojima oni, teoretski, podnose račun. Države se uvijek pozivaju na sigurnost – u Snowdenovom slučaju, sigurnost od terorističkog napada. Ovaj izgovor nudi administracija koja provodi zamašnu međunarodnu terorističku kampanju s bespilotnim bombarderima i specijalnim jedinicama vojske, generirajući potencijalne teroriste na svakom koraku.

Njihovom bijesu nema kraja na pomisao da bi netko koga Sjedinjene Države traže mogao dobiti azil u Boliviji, koja ima sporazum o izručivanju sa SAD-om. Zanimljiva stvar je činjenica da izručivanje ide u oba smjera – opet, teoretski.

Prošlog rujna, SAD su odbile zahtjev Bolivije da izruče bivšeg predsednika Gonzala Sancheza de Lozadu – „Gonija“ – optuženog za genocid i zločine protiv čovječnosti. Bilo bi, međutim, pogrešno usporediti bolivijski zahtjev sa vašingtonskim, čak i kad bismo pretpostavili da ova dva slučaja imaju usporedivu težinu. Zašto je to tako govori nam Sveti Augustin u priči o gusaru, kojega je Aleksandar Veliki pitao:

„S kojim pravom mora uznemiravaš?“ Gusar mu je odgovorio: „S kojim pravom ti svijet uznemiravaš? Kad ja to malom lađom činim, zovu me lopovom; tebe koji to velikom vojskom činiš zovu carem.“

Sveti Augustin kaže da je gusarov odgovor „elegantan i odličan“. Ali stari filozof, biskup u rimskoj Africi, samo je glas svjetskog juga, koji je lako ignorirati. Današnji mislioci razumiju da car ima prava kojima mali narodi poput Bolivijaca ne mogu težiti. Goni je samo jedan od mnogih koje je car odlučio da ne izruči. Drugi slučaj se tiče Luisa Posade Carillesa, koga analitičar latinoameričkog terora Peter Cornbluh opisuje kao „jednog od naopasnijih terorista novije povijesti“.

Posadu traže Venecuela i Kuba zbog njegove uloge u bombaškom napadu na kubanski putnički avion, kada je ubijeno 73 ljudi. CIA i FBI su ga identificirali kao osumnjičenog. Ali ni Kubanci ni Venecuelanci nemaju prerogative cara, koji je organizirao i podržavao terorizam koji Kubanci trpe od oslobođenja.

Pokojni Orlando Bosch, Posadin ortak u terorizmu, također je uživao carevu blagonaklonost. Američko ministarstvo pravosuđa i FBI su zahtijevali da bude deportiran jer je predstavljao pretnju za američku sigurnost, tereteći ga za desetine terorističkih napada. Pošto je 1990. predsednik George W. Bush poništio nalog za izručenje, Bosch je ostatak života mirno proveo u Miamiju, neopterećen zahtjevima za izručenje Kube i Kostarike, dva obična gusara. Još jedan beznačajni gusar je Italija, koja sada traži izručenje 23 operativca CIA-e, optuženih za otmicu Hasana Mustafe Osama Nasera, egipatskog svećenika u Milanu, kojega su izvanredno predali Egiptu na mučenje (kasnije je dokazano da nije kriv). Sretno, Italijo.

Ima i drugih slučajeva, ali zločin izvanredne predaje vraća nas na pitanje latinoameričke nezavisnosti. Institut za otvoreno društvo nedavno je objavio studiju pod nazivom „Globaliziranje torture: Tajno pritvaranje i izvanredna predaja CIA-e“.  U njoj se razmatra globalno sudjelovanje u zločinu, koje je bilo vrlo rasprostranjeno i obuhvaćalo neke europske zemlje.

Stručnjak za Latinsku Ameriku Greg Grandin ukazao je na činjenicu da se jedna regija ne nalazi na tom sramnom popisu: Latinska Amerika. Ovo je dvostruko značajno. Latinska Amerika je godinama bila pouzdano „dvorište“ Sjedinjenih Država. Čim bi se neki tamošnji drznik usudio podići glavu, ona mu je odrubljivana terorom ili vojnim udarom. A budući da je bila pod kontrolom SAD-a, čitave druge polovine proteklog stoljeća, Latinska Amerika je bila jedno od glavnih svjetskih mučilišta.

To više nije tako, a Sjedinjene Države i Kanada su praktično protjerane iz hemisfere.



---------------------------------


Avram Noam Chomsky (7. prosinca, 1928) je američki lingvist, filozof, kognitivni znanstvenik, politički aktivist, pisac i predavač. On je profesor emeritus lingvistike na Massachusetts Institute of Technology.Chomskya se smatra odgovornim za stvaranje teorije generativne gramatike, koja je smatrana jednim od najvećih doprinosa lingvistici u 20. stoljeću. Usto je pomogao započeti kognitivnu revoluciju u psihologiji svojom recenzijom knjige Verbal Behaviour B.F. Skinnera gdje je kritizirao bihevioristički pristup proučavanju ljudskog ponašanja i jezika dominantnog u 50-ima. 

Njegov naturalistički pristup jeziku je utjecao na filozofiju jezika i uma. Smatra ga se i zaslužnim za Chomskyevu hijerarhiju, klasifikaciju formalnih jezika prema njihovoj generativnoj moći. Prema Arts and Humanities Citation Indeks 1992. godine, Chomsky je bio citiran kao izvor više nego bilo koji drugi živući učenjak u razdoblju 1980 – 1992 a bio je osmi najcitiraniji učenjak u bilo kojem razdoblju.


Započevši sa svojom kritikom Vijetnamskog rata u 60-ima, Chomsky je postao poznatiji – osobito međunarodno – za svoju kritiku medija i politike. Općenito se smatra ključnom intelektualnom figurom unutar ljevice SAD-a. Chomsky je široko poznat po svom političkom aktivizmu i kritici vanjske politike SAD-a i ostalih vlada.


-------------------------------


Na portalu digitalne-knjige.com objavili smo članak Noama Chomskog "Kako vladajuće elite manipuliraju javnim mišljenjem?" koji možete pročitati na sljedećoj adresi: http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/post/1024


Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.