Prodaja knjiga u godinu dana pala je 50 %





Vrlo zanimljiv članak u kojem nas neuki novinari, lukavi izdavači i priglupi političari pokušavaju uvjeriti da je jedini spas za knjigu u Hrvata (i izdavače naravno), još izdašnije financiranje privatnih izdavačkih kuća novcem sve siromašnijih poreznih obveznika. 


Nitko od njih se naravno nije ni sjetio ni pomislio na to da postoje i druge alternative, te da je upravo uplitanje države u izdavaštvo, pohlepa i bezumno trošenje novca poreznih obveznika na privatne izdavačke kuće jedan od osnovnih razloga krize u izdavaštvu.

A, knjige... one se i dalje čitaju, no ne u oblicima i po cijeni koju nam političari i privatni izdavači nastoje nametnuti.

Kulturu ili nekulturu jednog naroda nemoguće je ograničiti privatnim interesima vladajuće elite ili zbrojem uzaludno potrošenog novca poreznih obveznika, no to je lekcija koju će i političari i izdavaći tek morati shvatiti.


Nenad Grbac


-------------------------------------


Prodaja knjiga u godinu dana pala je 50 %


Knjige poezije u Hrvatskoj se prodaju u 10 primjeraka, romani u 200-300, a ako su ‘teški’ bestseleri, u 1000 primjeraka godišnje. Prodaja knjiga u posljednjih godinu dana u Hrvatskoj, u odnosu na 2016., pala je za pedeset posto.


Čitaju, ali ne kupuju


Sagledamo li i druge zaplete koji su snašli izdavaštvo, a nisu vezani za Ministarstvo kulture, valja reći da je velike izdavače pokosio izostanak potpore za izdavanje udžbenika, u trenutku kad su se već zadužili za prostore knjižara, pa sad nema ni udžbenika, ni novca da se plate knjige malim izdavačima koji, pak, bez velikih i njihovih knjižara više ne bi imali gdje prodavati, osim možda putem interneta. U svemu tome kupac knjiga, hrvatski građanin koji ima sve manje keša i živaca, nikad nije bio, a sad je ponajmanje, dobar potrošač u knjižarama: radije u recesiji ide po sajmovima, gdje jednom godišnje ganja sniženja i pokupuje neku siću. No, to opet ne znači da ništa ne čita jer su knjižnice relativno dobro opremljene i posjećene.


Krizna strategija: financirajmo samo 50 naslova godišnje


Stanje u izdavaštvu nije moguće gledati izolirano od ekonomskih neprilika u zemlji, na koje Linić reagira potezima provincijskog knjigovođe, dakle mehanički, ne uzimajući u obzir uzroke i kontekst krize. Bez ozbiljnih ulaganja nije moguće premostiti godinama stvarane provalije. Kad je o knjizi riječ, bez kupaca se ne mogu pokrenuti mehanizmi distribucije i prodaje. Da sam kojom nesrećom ja danas pomoćnik ministra za knjigu i izdavaštvo, nastojao bih uspostaviti kratkoročnu, kriznu strategiju. Država sada ne smije rasipati novac na tisuće projekata. Nužno je uspostaviti rigorozan sustav kriterija, formulirati ih u natječaju i reći: trenutno možemo financirati 50, 100 ili 300 projekata. U tim bi projektima trebalo pokrivati minimalno 50 posto produkcijskih troškova. Ne mislim da se pritom financiraju monumenti, nego umjetnički i stručni vrhunci, poezija, proza, esejistika ili drama. To vrijedi i za časopise: ozbiljne zemlje sufinanciraju desetak časopisa, a oni moraju biti dostupni. A za to već morate imati knjižarsku mrežu, koja razlikuje i ponešto više od 50 nijansi sive.


Branko Čegec


Država treba intervenirati u cijenu knjiga i pojačati sajmove


Tko će odlučiti koje su to knjige koje u krizi financiramo? Koja petorica ljudi imaju kulturnu moć i moral u očima zajednice? Ima nas četiri milijuna i dvjesto i mi se oko toga ne možemo dogovoriti. Jer treba i voljeti hrvatsku kulturu, a ne samo svojih 14 do 17 tisuća kuna plaće. Ali, pomake od dva milimetra možemo raditi. Recimo, ako država već sufinancira, zašto ne bi odredila gornji plafon cijene za knjigu kojoj je dala novac? Recimo 80 kuna bi bila gornja granica za poeziju. Za domaću prozu, po meni, 200 kuna tvrdi uvez, 150 meki. Što se tiče stranih klasika, tu bi država trebala financirati samo prvi prijevod nekog djela, ne i treći u zadnjih deset godina. Dakle, za prvi prijevod stranog klasika: 300 kuna tvrdi, 200 kuna meki uvez. Govorim o knjigama od oko 400 stranica. Druga stvar, knjiga u podrumu nikome ne znači ništa. Pojačajmo sajmove. Ta galama pogodovala bi knjizi. Isto tako, i neki outlet knjiga u centru Zagreba. Koji bi bio i društveni događaj, organiziran uz svirku. Uz više programa, i više bismo ljudi zaposlili. 


Autor: Ivana Mikuličin 


Preuzeto s adrese: http://www.jutarnji.hr/


-------------------------------



Komentirao, uredio i obradio,: Nenad Grbac

------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 



POŽAREVAC, VUK DRAŠKOVIĆ, DRAGOSLAV DRAŽA MIHAILOVIĆ ČIČA ili ČIČA MIČA i GOTOVA PRIČA




Naime, u neko doba kao i uvijek tačno na tacno.net javi se Boris Dezulović i, mada sam mislio o grafikama i kenotafu – Srebrenica Mersada Berbera, po običaju koji osobno i ne volim, ali zbog kojega odlijepim: trgnem se! Ustvari, volim Borisovu satiru, makar me zajedno sa njim satrli! Ama, neka rade što žele! Ionako to čine. Sa nama dvojicom to nema blage veze. Zato, ili nam puca ili nas boli krastavac.


A toga dana, dogodila se još jedna stvar! Sud u Republici Srbiji donio je odluku kako Vojska u Otadžbini i njezin Đenerala Dragoslav Mihailović – nisu bili antifašisti, niti na strani antifašističke koalice u Drugom svjetskom ratu.

/Izdata je naredba DVERIma! Što više ne mogu fašisti, antifašisti MORAJU!/


* * *


Ranih osamdesetih prošloga stoljeća događalo se više  stvari koje ne umijem i neću zaboraviti. U bilo kakvom poretku, one izgledaju opako, pa ih i mnogi drugi živi dosta dobro moraju pamtiti. Ustvari, zato, više vjerujem njihovoj pameti nego li svojoj, pa ću tek natuknuti i kliknuti, a bespogovorno se predajem Sudu pravde i javnog mišljenja.   


Suđeno je Aliji Izetbegoviću radi Islamske deklaracije, ali i njegovim obožavateljima iliti vrijednim čitateljima budalaština koje bi u tom pamfletu željele pokrenuti svijet u drugom pravcu,    ali, svakako u svoju korist i kontekst koji im se priviđa kao naslijeđena moć halifata... Kako bi stvar ČETNIČKI UOZBILJIO – sve ih je branio ČETNIČKI VOJVODA VOJISLAV ŠEŠELJ.


U beogradskom časopisu Književnst pisao je inteligentni i britki Taras Kermauner u nastavcima od po dvadesetak strana: Kako su Slovenci sačuvali svoju naciju u kulturi i jeziku, te, kako su o tome imali visoku svijest, a još 1918. godine, kad su na ulici čuli prvog jugoslavenskog žandarma u Ljubaljani kako kaže: Ku'š, bre! – shvatili, kako Kraljevina SHS nije njihova država. Naime, oni ne žele ničiju, a nekmoli srpsku hegemoniju. Slično je bilo i s Gradišćanskim Hrvatima u Austriji! A pitanje jest: Shvata li iko kod nas nacionalno pitanje?/


* * *


Vuk Drašković, tada još ovlaš pismen i slabo čitmen, napisao i objavio roman: Nož. Komunisti su se užasnuli i rekli  svašta. Odgovorio je romanom Sudija. Ustvari, bila je to studija! Znači i programpolitičkih namjera. Pokazao se slabim političarem, jer, već je bio potanak pisac koji je umislio da je Vaclav Havel! No, valja ga neizostavno pomenuti, jer je već bio bolji od Dobrice Ćosića, ne samo zbog prisustva, već zbog ljudske  dosljednosti i na krivom putu...


* * *


Onda, polovinom osamdesetih, kao svojevrsno čudo, dogodilo se hapšenje Požarevca! Četnika koji je u Drugom svjetskom ratu i neko vrijeme poslije njega, radio kao član trojke, uobičajene i uhodane četničke formacije ili izvrsne formule za likvidaciju nepoželjnih. Dakako, kamama. Trojke uđu noću s nekoliko strana u selo. Niko živ ništa ne čuje. Niko živ ništa ne zna i ne sazna. Niko živ ne ostane. Požarevac je otkrio veliku četničku vojnu i formacijsku tajnu!


O tome više zna samo Ljubomir Simović koji je pisao Pesmu o nošenju odsečene glave Dušana Radovića Kondora kroz sela i preko planina zapadne Srbije: Dušan Radović Kondor je zaklan / jer je klao. // Na pragu komande, na pragu sammog pakla / brat ga zaklane žrtve nožem zakla. // Zaklan Kondor pade u jesenju travu / osvetnik dopade i odseče mu glavu. // Diže je na motku i razvi zastavu /pa s glavom odjaha niz šumu hrastovu. // I jaše kroz jelove, brezove šume i bukove, / kroz bežanije, kroz razbijene pukove, // kasom i galopom, niz poljane, // dižući uvis prepelice i vrane, // noćevajući na mesečini kraj žara, / na konju jedući, budeći dobošara, // s Lima i Uvca na Povlen na Maljen, //kroz poštu srušenu, kroz mlin do temelja spaljen, // svakoj pijaci, svakoj crkvi, svakoj kući, /odsečenu glavu pokazujući. // A odsečena je glava, kose plave, / više od žive govorila glave: // da se nismo odmakli od pakla / ako je strelac streljan, ako je koljač zaklan./ Ljubomir Simović je anatemisan, ali je okuražio Gojka Đoga da u svojoj knjizi Vunena vremena i književnoj reviji Književna reč, pomene medveđu šapu na Dedinju...


Da. A Požarevac na televiziji, iskreno priča, otvoreno i bezosjećajno, da i ne trepne – o likvidacijama. Kao da je kiselio kupus. Čovjek u godinama. Bio je dijelom Kraljeve vojske u Otadžbini. Izvršavao naređenja i zadatke dobijene od đenerala Dragoslava Mihailovića, u Srbiji omiljenog kao Draža i Čiča.

Imenice i Draža i Čiča, izražavaju posebnu ljubav srpskog pravoslavnog svijeta prema najdražima. Draža – draži od dragog i izvedeno iz Dragoslav, a Čiča – očev brat i stric. Srbi to zaista znaju! Dragomir je Gidra! Šatrovački, ali Srbi znaju šta je sabor, vašar, kirbaj... Sve to iz milošte. Milan jeLane... Etc. Uvijek, malo pretjerane dragosti uz osobno ime. Uz jednu osobu. I to kakvu. Đeneralsku, u Otadžbini, dakako. Danas, moraju gatljati sa tim kroz život!

Pošto je najdraži čovjek u mome životu bio moj amidža, stariji brat moga oca, inače poznatog partizana, ar – Zijo ar, uvijek me na njega podsjećala ta imenica Čiča.


Srbija je lijepa zemlja. Bio sam tamo puno puta. Srbi su dragi ljudi. /Četništvo im je možda bugarsko!/ Srbi svoje stričeve, tj. drage ljude u obitelji zovu čiča. Čiča je, dakle, očev brat, kao moj najdraži i jedini amidža Zijo, kojemu je jedna granata u Sarajevu, u Jukićevoj 132., u srpnju 1992. godine, i to u podrumu, ubila pet članova obitelji. Dakle, njihov Čiča – mome Čiči, koji je stjecajem uvjeta ostao živ, jer je iz podruma otišao u stan na sprat kako bi na radiju čuo najnovije vijesti, granata je u podrumu ubila suprugu, kćerku, unučiće – djecu kćerke i sina...


Stvar je, dakako, počela puno ranije /nećemo o Drugom svjetskom ratu i bjekstvu/napuštanju zemlje od strane Kralja, Vlade i dinastije, bilo bi predugačko.../ pođimo od stavljanja pisca Vuka Draškovića na čelo Srpskog pokreta obnove i obnavljanja Ravnogorskog četničkog pokreta, mada su sudeći prema njegovim knjigama, njegovi razlozi bili negdje oko Avtovca, Gacka, Nevesinja, Crnog vrha i sukoba četnika sa ustašama u Bosni i Hercegovini. Srpski pokret obnove i Ravnogorski četnički pokret doživjeli su prvi poraz od koga, već od Slovenaca. Naime, njihovu najavu da će doći i mitingovati u Ljubljani zajedno sa Mihaljom Kertesom, Slovenci su arogantno sikterisali i poslali im jogurt kaomleko z bregov da nastave revoluciju u Srbiji.      

Stvar je ipak opaka. Srbi su to uzeli osobno, a ne osjećaju nikakvu odogovornost spram razvaljivanja SFRJ! Ništa balvan revolucija, ništa Vukovar, Ravno, Dubrovnik, Bosna i Hercegovina...Muči ih prostata i teško mokrenje...


Niko ne može biti nedosljedan kao pisac. Makar i ako satiru shvatimo kao književni žanr koji je to postao zahvaljujući upravo nedosljednosti pisca.

* * *

Ako je o Vuku Draškoviću riječ, on s puno ljubavi i vrlo dosljedeno piše o istrazi i posljednjim danima svoga Čiče – Dragoslava Mihailovića/Mihajlovića Draže – kao i suđenju istoj osobi i njegovojmučeničkoj smrti u kojoj mu se ni za grob ne zna.


Slobodan Penezić Krcun, partizansko-komunistički isljednik, kao ni brojni komunisti, baš nije ni imao milosti. Njegova ljubavnica, inače medicinska sestra između ostaloga, bila je zadužena da Čiči daje injekcije mescalina, kako bi mu uništila i potencijalnu mogućnost koncentracije mišljenja. /Čiča je, baš kao i četnički vojevoda Vojislav Šešelj u Hagu, želio  da se na Sudu brani sam. /Prema Draškovićevoj knjizi Noć Đenerala/.


Drašković je nadživio Slobodana Miloševića, usprkos Slobodanovim pokušajima atentata na njegovu osobu tokom vožnje na Ibarskoj magistrali, etc. Zato je, čuvan od crnogorske policije u Budvi/njegove riječi u emisiji na tvBN od 12. 10. 20012. kada je čak ustvrdio kako je Slobodan Milošević amoralni autist i Ludi Murat! – o čemu, kasnije, u drugom tekstu!/ - on u Budvi piše programcrnogorske nezavisnosti i Program DOSa sasvim blisko željama Zorana Đinđića, a čuva ga crnogorska policija.


* * *


Sada je Drašković malo osuput Presudom da čiča i četnici nisu bili antifašisti. No, četnici vaskrsavaju! Gdje bi, već u udruzi građana DVERI i ideji da se Vojvođanima ukine autonomija u interesu jačanja Sjeverne Srbije! DVERI su motikama i grabljama izravnale i ispeglale ravnu Vojvodinu. Nasadile vrijedne Vojvođane da rade i domaćinski stječu. A rata dugo nije bilo i ukazala se potreba za dobrom pljačkom. Vrhunaravni četnički motiv plasiran preko udruge građana/političke stranke DVERI i pod patronatom SPC!

Srbija ima razvijene centre za razvoj terorističkih vještina, upotrebe eksploziva, etc. Dakako i paravojne formacije koje vježbaju na stadionima, novosadskim, beogradskim i ulicama drugih gradova.


/Kasnije su to vješto preselili u Maoču, u BiH, ali i Sandžak kako bi afirmirali selefije i vehabije... Razvili su organizacijski, medijski, edukacijski i kadrovski sektor za tu eksplikaciju velikosrpskih ambicija,  žandarmerijskih i vojnih efektiva i potencijala. U svemu su vrlo iskusni i vješti/.

* * *

Nedavno, sedmoga ovoga mjeseca, Milorad Dodik je obiteljski izašao na izbore da učvrsti svoj poraz objavljuje uz fotografiju Oca, Majke i Sina Slobodna Bosna. Izgleda, Srbi ne mogu podnijeti ni svoje idiote. To što nije izabran Dragan Kalebić, nije smijurija, to je Circus Columbia od kandidature i negativne selekcije u SNSD koja i najbanalnije brbljivce kandidira /kako bi opstala/.


Na njihovu žalost, nisu se prisjetili predložiti filmskog redatelja Emira Kusturicu. Koja bi to katastrofa bila u Republici Srpskoj i Republici Srbiji. Mokra gora propala bi do jaja!


* * *


No, jadni Tihić se džaba raduje! Nije shvatio osnovnu stvar. I, nećemo mu reći. Tek, nije u stanju ni da bude zapamćen kao fašist! Jer, po prirodi nije borac! Mada, borcima ne treba fašizam. Tihić će tiho /šuteći/ postati dijelom fašističkog režima! Taj čovjek, od intelignetnog političara SDA, metamorfozirao je do fašista koji šutke pristaje na fašističke opcije i protiv samoga sebe! Daj mu malo vlasti, ne treba mu časti! Mada, isto bi se moglo reći i za Zlatka Lagumdžiju!


* * *


Poštovanje i pozdrav Borisu Dežuloviću!


-----------------------

Napisao: Atif Kujundžić

Ilustrirao; Nenad Grbac

Prenijeto s portala Tacno.net: http://tacno.net/

------------------------------

A sve što o Draži Mihajloviću kažu oni koji ne misle poput Vuka i Dobrice moći ćete vidjeti u video zapisu "Izdajnici i ratni zločinci".




FAŠIZAM JE IDEOLOGIJA NIŠTAVILA UNAPRIJED OSUĐENA NA PROPAST 

  




U ovom primjeru možemo uzeti kao apsolutno tačnu staru latinsku sentencu historia est magistra vitae, tj. historija kao iskustvo minulog života koje nas uči u suvremenosti. U životu koji živimo historia nam nedvosmisleno sugerira kako je fašizam kao ideologija ništavila, bez daljnjeg i bezuvjetno osuđen na propast. Sasvim je očigledno i nesporno kako do sada u povijesno poznatom vremenu, osim sjećanja na ruglo osobnoga prisustva i djelovanja fašizam nije uspio stvoriti išta što bi opstalo kao pozitivan primjer života i ljudskog razuma. I sve što se zna o pogubnoj fašističkoj ideologiji samo je ništavilo, kako god uznastojali razumjeti taj bizarni i morbidni fenomen – pojavu.

I svi poznati fašisti, u kakav god ih poredak postavili, vidimo kako su na najotužniji i neslavan način završili u ništavilu, kako god da shvatimo i ništavilo. Za Parmenida, bitak jeste, nebitak nije. A jedna od osnovnih premisa fašističkog djelovanja i opstojnosti upravo u nebitku JEST. U ništavilu. Kod Platona i Plotina uz pojam ništa – ništavilo, nalazimo i relativno ništa! Dakle, STVARNO NIŠTA!

Vremenski nam neusporedivo bliži Martin Heideger reći će kako je ništa – ništa bića! Fenomenologijski gledano, dakle, ništa je bezdan ništavila – bespovratan put i odlazak u svoj kraj, izlazak iz bivstvovanja, u NEPOSTOJANJE!

Pomenute fraze su stare, općepoznate i izlizane od ponavljanja, no, fašizam se zanavlja, ideologija fašizma oživljava kao impuls savim živog i suvremenog užasa, a riječ užas znači strah na ruskom jeziku, što dođe sasvim podudarno s osnovnim ciljevima fašizma: ispred fašističke pošasti trebala bi i trava umirati od straha!

Tačno, Josif Visarionovič Staljin bio je duboko impresioniran Hitlerovim javnim nastupima, a u SSSRu je okalemio najužasniji od svih vidova fašizma: gulag – koncentracione logore u Sibiru. Prije će biti decidno – izričito tačno – kako je ubio više od 30.000.000 ljudi. Tačno je, imali smo Hirošimu i Nagasaki. Bleiburg. Goli otok. Etc.

Ruski eksperimenti na ljudima i životinjama, sasvim su na istoj matrici sa Mengeleovim na djeci blizancima i ljudima u Hitlerovim koncentracionim logorima, kao i engeleski i amereički eksperimenti sa smrtonosnim otrovnim i nervnim plinovima i biološkim sredstvima za neizlječive zarazne bolesti.

Uostalom, nije nepoznato, da su Englesaka i SAD već bile formirale koncentracione logore za Jevreje – Semite, Kineze, Japance – žuta rasa i Indijance – crvena rasa... Sve je, dakle i uvijek je: počinjalo tek segregacijom, odvajanjem od drugih i drugačijih.

To i sve drugo bi trebalo poslužiti kao dokaz da toga neće nikad više biti. Sve što vidimo, opet, sugerira crnu fašisitčku budućnost i beskraj jada čijem nastajanju nazočimo.

 * * *

Kime i čime su impresionirani i pokrenuti današnji mladi ljudi, sljedbenici šovinističkih – fašističkih ideja o naciji i rasi, društvu i budućnosti svih nas, pa i njih samih? Nema sumnje kako jest riječ o mladim ljudima koji bi po svemu, u svome iskustvu, znanju morali imati puno više od naprijed rečenoga u ovom tekstu? Fašističko divljanje na stadionima u navijačkim grupama kao paravojnim formacijama moćnih, korištenje grafita kao objava, najava i negiranja pozitivnih tradicija čovječanstva i njegove kulture, osobnog nacionalnog iskustva i rezultata antifašističke borbe, razbijanje automobila, premlaćivanje ljudi koji su sinonimima drugačijih uvjerenja – nedvojbeno govori kako je o mladim ljudima riječ.

Kome to, zbog čega, pošto i zašto – svoju mladost i humanističku budućnost prodaju mladi ljudi danas?! Jesu li ostali neobrazovani u dvije škole pod istim krovom? Jesu li fašistički ideali koji su tako neslavno završili u vlastitom govnu, zaista tako snažni da bi ih slijedili svojim životima i nedjelima u svome narodu i svojoj Zemlji /u svojoj vjeri!/? Žele li da budu obješeni za noge i ubijeni kao Duče Musolini?! Žele li da budu likvidirani u najbezbjednijem objektu koji je fašizam izgradio kao Hitler?! Žele li završiti s publicitetom i ugledom Miloševića, Karadžića, Mladića i njihovih sljedbenika?!

  * * *

U više put ponovljenom orgijanju mladih fašista na partizanskom Spomen groblju – umjetničkom djelu arhitekte Bogdana Bogdanovića u Mostaru i sada na antifašističkom obilježju na mostarskom Bulevaru, krivnja i odgovornost je višestruka i duboka. Duboka do mjere da je valja najozbiljnije procjenjivati! Počinjeno je skrnavljenje svetinja antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu, ali je prethodno izvršeno smišljanje zlodjela, organiziranje i nagovaranje ljudi da to počine. Nijedan fašist i sudionik nije i ne može biti nedužan. Mi se definitivno samo i dijelimo prema tome jesmo li fašisti ili antifašisti.

Mladi ljudi morali bi biti pametniji od nas starih i istrošenih. Morali bi makar brže misliti! I eksplicitno to nikako nisu! Oni ne misle uopće! Oni su najjeftinija, najjadnija i najbijednija najamna zavrbovana radna fašistička snaga na svijetu. Možda tek: piće u kafiću... Jesu li neinteligentni u tolikoj mjeri da se daju napujdati kao psi?! Jesu li glupavi, pa ne znaju što rade? Jesu li nehumani do mjere da odriču i krvavu borbu svojih roditelja protiv fašizma? Jesu li naivni, pa ih radi svoga fašističkog interesa mogu navesti i podjarmiti stari, isluženi i neiživljeni fašisti? Jesu li ostali društveno nezaštićeni i nevakcinirani – usprkos povijesnim iskustvima? Jesu li, baš, toliko glupavi da sami sebi kompliciraju život i uništavaju osobnu perspektivu? Jesu! Te avetinje su proklete i tupave neznalice, a odsustvo invencije nadoknađuju svojim primitivnim iživljavanjem na nedužnima /ubiju navijača sa kojim su bili na utakmici!/, na odvratan način išaraju ljepotu, nadgrobnike, spomen-obilježja, imena zaslužnih ljudi, da sruše spomenik na Maklenu – spomenik najhumanijoj BICI ZA RANJENIKE na svijetu / Kada je rekao Most da leti / Modra se pod njim čudila rijeka / Ko je taj ratnik što se sjeti / Da mrtvim mostom spasi čovjeka? – Mišo Marić, povodom odluke Josipa Broza Tita da sruši željeznički most preko Neretve, kako bi zavarao neprijatelja... /, etc., etc.

Nevjerojatno je što misle kako ih mladost i neznanje štite od odgovornosti! Njihova nesumnjiva namjera je da antifašistima odrede i profiliraju život do samoga kraja. Da zavedu svoj bezumni ubilački sistem vrijednosti i bezumlja, općenito.

  * * *

Ovdje je riječ i o tome kako smo kao većina antifašisti samo po osobnom uvjerenju i deklarativno. Za to vrijeme, fašisti su u neusporedivo manjem broju, ali u stalnom aktivitetu i svima zagorčavaju život. Nikako nije riječ samo o glupavom i nepismenom šaranju antifašističkih grafita preko spomen obilježja.

Riječ je o vrlo širokoj paleti aktivnosti u suvremenom političkom životu. Ništa fašističko, ni na kakav način, nije spojivo sa Dobrotom i Ljudskošću Življenja. Fašisti ne dopuštaju da se pomjerimo naprijed ni za milimetar. Kaljaju svoj obraz, obraz nacije kojoj pripadaju i domovine u kojoj su rođeni i žive.

Riječ je  o tome, da antifašisti moraju imati odgovor na fašistička nedjela i poteze. Antifašisti se ponašaju kao da je bitka protiv fašizma dobijena jedanput zauvijek u Drugom svjetskom ratu! I kao da su fašisti tek utvare i avetinje u kišnoj i tamnoj noći! Kao da nije riječ o živim ljudima! Taman posla!

Antifašizam mora biti borba neprestana do kraja života i svijeta! Ne smije mu se dopustiti metamorfoza i mimikrija u ambijentu koji stvaramo svojim radom i odricanjem, a oni samo smišljaju i u okrilju tame vrše ZLO.

 * * *

U tom smislu, zalažem se za intenzivno organiziranje antifašista i sasvim konkretan

PROGRAM ANTIFAŠISTIČKE BORBE.

Smrt fašizmu – sloboda narod

-----------------------

Napisao: Atif Kujundžić

Prenijeto s portala Tacno.net: http://tacno.net/

------------------------------

A svim mladima ili onim koji ne znaju što je to fašizam i kuda ih može odvesti prilažemo i film koji prikazuje mučenja ispod Aifelovog tornja u parizu.


BITI NA STRANI DOBRA ZNAČI POBIJEDITI




Intervju s pjesnikom i književnikom Atifom Kujunžićem dobitnikom nagrade Društva pisaca BiH za dječju književnost za knjigu "Priče iz predgrađa" koju uskoro objavljujemo na portalu digitalne-knjige.com


Pjesnik Atif Kujundžić, koji se posljednja tri desetljeća osim esejistikom i publicistikom bavi i pisanjem knjiga za djecu, prošlog mjeseca je nagrađen Godišnjom nagradom Društva pisaca BiH za književno stvaralaštvo za djecu i mlade za knjigu “Priče iz predgrađa”, precizno napisan roman o grupi mladih ljudi koji žive na rubu egzistencije. Njegove knjige su uvrštene u školske lektire.  


Prvi put nakon skoro četiri desetljeća dodijeljena je nagrada Društva pisaca BiH za dječju književnost. Što ona za Vas znači?


- Ova nagrada za mene znači vrlo mnogo, neprocjenljiva je za mene kao pisca za djecu. Knjiga za djecu nije imala odgovarajuću pažnju u ovim prilikama kakve smo mi proživljavali u posljednjih 20 godina. To je naravno bilo na štetu same knjige, a najviše na štetu naše budućnosti, jer je to knjiga za mlade. Društvo pisaca BiH je imalo tu vrstu osjećaja, spoznaje, i moć i snagu da uz pomoć Ministarstva za kulturu ocijeni da knjizi za djecu i mlade ljude treba dati poticaj, da joj treba dati stimulans i ukazati na mogućnosti da se knjiga drukčije formulira, etički, estetički, narativno, i da knjiga postane djeci interesantna. 


Što donosi nagrađena knjiga “Priče iz predgrađa”, s obzirom da svjedoči o jednom vremenu?


- Knjiga “Priče iz predgrađa”je ustvari precizno napisan roman o grupi mladih ljudi koji žive u predgrađu industrijskog mjesta na rubu egzistencije, opstaju tako što skidaju ugljen s vagona da bi ugrijali svoje obitelji. Na taj način neki od njih ostaju bez noge i ne mogu dobiti odštetu jer se to dogodilo u uvjetima nelegalnog postupanja. To su ljudi na rubu egzistencije, delikvencije i svega što nije dobro. Ali, na čudesan način oni odrastaju kao sjajni ljudi.


Ima li u knjizi događaja iz Vašeg djetinjstva?


- Devedesetpet posto tih priča su istinite priče, a pet posto priča je možda fikcija. Uvijek mi se činilo da su najbolje one knjige koje govore o životu i koje su životu najsličnije. I uvjerio sam se da život na isti način može biti dobra literatura. Čitajući neke knjige koje su namijenjene djeci shvatio sam da je naš odgovor i naš odnos prema djeci vrlo autoritaran i da je potrebno naći neki model u kome će djeca sasvim normalno sve ono što mi znamo i što oni znaju prihvatiti kao nužnost, kao dio života, dio odgoja i dio principa kojima se opstaje.


Koja je univerzalna poruka knjige?


- Poruka knjige je da uvijek treba biti na strani dobra, jer to znači uvijek pobijediti. Ako je netko bio na strani dobra pa i poginuo, on je pobjednik, jer se borio na strani dobra. Neke od mojih knjiga su uvrštene u lektiru za škole. Mene posebno raduje činjenica što ćemo konačno početi čitati naše pisce za djecu, te što ćemo na taj način promijeniti školske programe i književnost za djecu, i otvoriti mogućnost talentiranim ljudima. Mislim da imamo puno nepročitanih domaćih pisaca. 


Što Vas je motiviralo da pišete knjige za djecu?


- Krajem osamdesetih godina prošlog vijeka s mojim sam sinom, koji je tada imao osam godina, čitao neke knjige. Čitali smo neke knjige stranih dječjih pisaca, i tada sam shvatio da smo strašno prema djeci nepravedni, što me je i motiviralo da počnem pisati knjige za djecu. Inače sam pjesnik, moju prvu knjigu “Lira u predgrađu” je objavila sarajevska Svjetlost 1976. Od tada, objavio sam više od 50 naslova poezije, proze, publicistike, od toga 15 knjiga za djecu. Pisao sam pjesme do kraja osamdesetih godina, a onda se u meni sve transformiralo u želji da budem bliže tom najboljem dijelu svijeta - djeci. Ratovima koji su se dogodili u našoj zemlji, mi stariji smo uništili budućnost našoj djeci i više se ne možemo dogovoriti ni oko čega što bi njima napravilo bolji život. A oni bi to htjeli drukčije.

 

Razgovarala: Dina Zahirović


Preuzeto s adrese: http://www.dnevni-list.ba/



Stare Horvatske regule lepog ponašanja




Jedna od rijetkih stvari u kojima se ja i Gospodin Milanović, predsjednik Vlade Republike Hrvatske, slažemo je to da su Hrvati narod, koji razdvajaju različite kulture i običaji. 


Žalosno je i to što mnogi svoju kulturu prenose i na mjesta u koja se doseljavaju pa se vrlo često možemo susresti s pojavom kojekakvog primitivizma. 


I stoga bi bilo dobro da se podsjetimo kako su se ponašali naši predci i kakve su regule ponašanja na ovim prostorima vrijedile prije stotinu ili više godina.


Regule su naravno napisana na kajkavskom jeziku koji danas smeta mnogima, no vjerovali oni u to ili ne kajkavski je nekad davno prije nego što su nas «pohrvatili» bio jezik kojim su pričali i gospoda i plemstvo i običan narod i na kojem je na koncu konca najveći hrvatski pisac Miroslav Krlež napisao neka od najvećih djela hrvatske književnosti.


P.S. Ako ste česti posjetitelj Thompsonovih koncerata ili klubova u kojim se svira narodna muzika istočnog melosa i razbijaju čaše onda se ove regule nikako ne odnose na vas pa ih se niste dužni ni pridržavati.


U Zagrebu 03. 10. 2012. Nenad Grbac 


---------------------------------------


Stare Horvatske regule lepog ponašanja



1.Hodeć, z rukami se ne dopušća lamatati niti sedeč z nogami klatariti i zvoniti a niti se preveč zritavati.


2. Pri stolu ni lepo s persti bubnjati, zubmi škripati ili zehajuč kakti vuk zavijati a niti kak prostak s celim se telom rastezati i pri tom zdehavati i puhati kak nadušlivec.


3. Ak se hoče kašlati ili pak kehnuti, pošteno je gubec na stran obrnuti i z ropcom ga pokriti a pri tem robec ne sme bit zasran z stvrdnutim šmrkli i drugim nesnagama od prošlotedng kehanja i kašlajna.


4. Ak negdoga sili hračkati ili se seknuti, naj se zropcem pokrije i obrne na stran a hrački naj ostaneju v ropcu a ne okoli po stolu, ljudem po oblekama i goloj koži špricati- Pri seknjavanju ni treba trubiti kak osel kad je srdit.


5. Pri stolu roke, zubi i škrbe moraju biti čisti. A ak se je od jela med škrbama kaj zavleklo i ostalo - gerdo je videti će se to z nožom, vilicom ili pak noktima vun vleće i trebi. Zemi lepo dreveni zubotrebec ( če je zubotrebce domačin del na stol! ) pokri z rokom gubec i skopaj to po skrivečki i ne pluvaj to po celom svetu nego po skrivečki lepo pod stol po tiho i kulturno pluni.


6. Med ljudem i v društvu, nofte obrezavati ili još gorše ogrizavati - ni lepo videti. Hudo je i odurno po nosu s persti dupsti i po njemu črve iskati.


7. Če se z nekim spominaš - ni lepo pajdašu pred nosom z rokami lamatati i mahati, natreskavati ga, za opravu ga natezati, z rokami ga poguravati ili z laktom vu rebra drukati.


8. Na silu se smejuč dodvoravati se i šmajhlati nekomu, ne služi ti na čast. Isto tak smejati se tak da se ni gromovi i strele ne čujeju a i tak da zevaš kak som i sve ščrbe svima pokazivaš, ni lepo.


9. Ak pri stolu nešči spelava norije i za šalu norija i tebe dotakne, treba je z smehom sprejeti i ne kvariti veselo raspoloženje pajdašije.


10. Ak pri stolu nešči još po malo nekaj jede - ni treba spovedavati kakvi odurni vic gde je dreka iili kakve druge gnjusobe, kaj se nebi siromak onaj jedec tu zbljuval. Ni spametno pripovedati ni kakav politički vic jerbo moreš dojti v rešt.


11. Pri stolu se hlačnjak ne popravla niti kopča šlic. Isto tak nit gače na dretu ( svitnjak ) nebuš tu popravlal i natezal a nebuš se ni po jajcima ili riti čohal makar te fest svrbelo. Stisnul buš zube i junački to zdržal za kaznu kaj si jajca ne pereš.



12. Pri stolu se ne loviju i trebiju buhe, vuši i drugi puzeči i grizeči gadi. A če se na nekom drugom kaj je blizu tebe nakaj takvoga jako vidi - ne početi kričati, vriskati ili nekak drugče noreti, nego se tiho i po skrivečki z ancuga ili las gada zeme i med prstima zdrobi i pod stol hiti da nihče niš ne čuti nit ne vidi.


13. Ak su kuharice malo zavlekle pa se na jelo malo dulje čeka - ni treba zubmi škripati, z očma kolutati, glasno pridihavati, spitavati: kaj bu kaj za jesti?... i davati druge znake po kojima bi se moglo videti da si lakoten gladuš.


14. Če je juha kipuča, ni treba vu nju preveč puhati kak bik kad vidi kravu pa da se sve z tanjura okoli preleva - treba je po male v žlicu pripuhavati. A onda, ni lepo vu se z žlice vleči hlapljivo kak živina i srkati da se čuje kak struganje kravskog vagira ili škripanje kotača na zdencu.

15. Ak se v tanjuru najde kakakav smrad ili nekaj odurnoga , ne početi kričati i zderavati se na domačiju. To se s persti po skrivečki zvadi i pak hiti pod stol. A če si to prekesno primetil pa ti se najde v gupcu i na jeziku - gubec pokri z rokom i takaj po skrivečki obrni se na stran i malo pod stol i tam to po tiho pluni.


16. Isto tak če si bil preveč lakoten pa si v gubec del kipoču juhu ili nekaj drugo - nebuš to spošprical po stolu ili po ancugima susedov a ni dobro to plunuti ni vu svoju ruku jer kam buš posle s tim? I to treba ležerno kak da ni niš bilo, plunuti pod stol i onda se malo kakti nakašlati kaj bi se gubec čim predi ohladil.


17. Smrdeče štrunfe i obojke na nogah nebuš donesel vu fino društvo. To ti je za po doma. Za stolom ni dopuščeno pezdenje. Lepo se vdigneš i prejdeš nekam drugam v hiže i tam ga spezdiš po tiho da se pezdec ne čuje do ljudeh a nebu se ni čutil jer se bu zmešal z drugim domačim hižnim smrdočinama.


18. Ak je na stol došlo meso s koščicama, njih buš kulturno oglobal a ne po pesje shrskal. Koščice buš lepo isto tak kulturno pridržaval v levoj ruki a ne rashitaval okolo ili z njima okolo streljal. Posle bu ti neko od domačih donesel nekakvu posudu kam buš kosti del.


19. Celo vreme pri jelu, gerdo je videti i čuti ak negdo z čubami kak prasica cmokoče, ak mu se scejava po bradi i anjcugu a persti su mu masni kak da je z rokom napoja mešal. Ni treba roke brisati vu stolnjak tak da se to tam vidi.


20. Tuđu žensku pri stolu ne ščipati i pod stolom s kolenima smicati ili joj z rukom oko gač prčkati.


21. Ak su tu mužikaši, onda se bu i tancalo. Pri tancu tuđu babu nesmeš preveč stiskati tak da bi to videl njezin muž a još menje da bi se videlo kak ju s nečim "tvrdim" po malo žuglaš i na greh vlečeš.


To su najvažnejše regule kojih se treba držati jer smo mi Hrvati kulturni evropejski narod. A ima još regula za druge kojekakve prilike. Domoljublje i kultura su na prvom mestu!




---------------------------


Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Stare Horvatske regule lepog ponašanja




Jedna od rijetkih stvari u kojima se ja i Gospodin Milanović, predsjednik Vlade Republike Hrvatske, slažemo je to da su Hrvati narod, koji razdvajaju različite kulture i običaji.

 

Žalosno je i to što mnogi svoju kulturu prenose i na mjesta u koja se doseljavaju pa se vrlo često možemo susresti s pojavom kojekakvog primitivizma.

 

I stoga bi bilo dobro da se podsjetimo kako su se ponašali naši predci i kakve su regule ponašanja na ovim prostorima vrijedile prije stotinu ili više godina.

 

Regule su naravno napisana na kajkavskom jeziku koji danas smeta mnogima, no vjerovali oni u to ili ne kajkavski je nekad davno prije nego što su nas "pohrvatili" bio jezik kojim su pričali i gospoda i plemstvo i običan narod i na kojem je na koncu konca hrvatski pisac Miroslav Krlež napisao neka od najvećih djela hrvatske književnosti.

P.S. Ako ste česti posjetitelj Thompsonovih koncerata ili klubova u kojim se svira narodna muzika istočnog melosa i razbijaju čaše onda se ove regule nikako ne odnose na vas pa ih se niste dužni ni pridržavati.

U Zagrebu 03. 10. 2012. Nenad Grbac
 


---------------------------


Stare Horvatske regule lepog ponašanja

 

1. Hodeć, z rukami se ne dopušća lamatati niti sedeč z nogami klatariti i zvoniti a niti se preveč zritavati.

 

2. Pri stolu ni lepo s persti bubnjati, zubmi škripati ili zehajuč kakti vuk zavijati a niti kak prostak s celim se telom rastezati i pri tom zdehavati i puhati kak nadušlivec.

 

3. Ak se hoče kašlati ili pak kehnuti, pošteno je gubec na stran obrnuti i z ropcom ga pokriti a pri tem robec ne sme bit zasran z stvrdnutim šmrkli i drugim nesnagama od prošlotedng kehanja i kašlajna.

 

4. Ak negdoga sili hračkati ili se seknuti, naj se zropcem pokrije i obrne na stran a hrački naj ostaneju v ropcu a ne okoli po stolu, ljudem po oblekama i goloj koži špricati- Pri seknjavanju ni treba trubiti kak osel kad je srdit.

 

5. Pri stolu roke, zubi i škrbe moraju biti čisti. A ak se je od jela med škrbama kaj zavleklo i ostalo - gerdo je videti će se to z nožom, vilicom ili pak noktima vun vleće i trebi. Zemi lepo dreveni zubotrebec ( če je zubotrebce domačin del na stol! ) pokri z rokom gubec i skopaj to po skrivečki i ne pluvaj to po celom svetu nego po skrivečki lepo pod stol po tiho i kulturno pluni.

 

6. Med ljudem i v društvu, nofte obrezavati ili još gorše ogrizavati - ni lepo videti. Hudo je i odurno po nosu s persti dupsti i po njemu črve iskati.

 

7. Če se z nekim spominaš - ni lepo pajdašu pred nosom z rokami lamatati i mahati, natreskavati ga, za opravu ga natezati, z rokami ga poguravati ili z laktom vu rebra drukati.

 

8. Na silu se smejuč dodvoravati se i šmajhlati nekomu, ne služi ti na čast. Isto tak smejati se tak da se ni gromovi i strele ne čujeju a i tak da zevaš kak som i sve ščrbe svima pokazivaš, ni lepo.

 

9. Ak pri stolu nešči spelava norije i za šalu norija i tebe dotakne, treba je z smehom sprejeti i ne kvariti veselo raspoloženje pajdašije.

 

10. Ak pri stolu nešči još po malo nekaj jede - ni treba spovedavati kakvi odurni vic gde je dreka iili kakve druge gnjusobe, kaj se nebi siromak onaj jedec tu zbljuval. Ni spametno pripovedati ni kakav politički vic jerbo moreš dojti v rešt.

 

11. Pri stolu se hlačnjak ne popravla niti kopča šlic. Isto tak nit gače na dretu ( svitnjak ) nebuš tu popravlal i natezal a nebuš se ni po jajcima ili riti čohal makar te fest svrbelo. Stisnul buš zube i junački to zdržal za kaznu kaj si jajca ne pereš.

 

12.Pri stolu se ne loviju i trebiju buhe, vuši i drugi puzeči i grizeči gadi. A če se na nekom drugom kaj je blizu tebe nakaj takvoga jako vidi - ne početi kričati, vriskati ili nekak drugče noreti, nego se tiho i po skrivečki z ancuga ili las gada zeme i med prstima zdrobi i pod stol hiti da nihče niš ne čuti nit ne vidi.

 

13. Ak su kuharice malo zavlekle pa se na jelo malo dulje čeka - ni treba zubmi škripati, z očma kolutati, glasno pridihavati, spitavati: kaj bu kaj za jesti?... i davati druge znake po kojima bi se moglo videti da si lakoten gladuš.

 

14.Če je juha kipuča, ni treba vu nju preveč puhati kak bik kad vidi kravu pa da se sve z tanjura okoli preleva - treba je po male v žlicu pripuhavati. A onda, ni lepo vu se z žlice vleči hlapljivo kak živina i srkati da se čuje kak struganje kravskog vagira ili škripanje kotača na zdencu.

 

15.Ak se v tanjuru najde kakakav smrad ili nekaj odurnoga , ne početi kričati i zderavati se na domačiju. To se s persti po skrivečki zvadi i pak hiti pod stol. A če si to prekesno primetil pa ti se najde v gupcu i na jeziku - gubec pokri z rokom i takaj po skrivečki obrni se na stran i malo pod stol i tam to po tiho pluni.

 

16. Isto tak če si bil preveč lakoten pa si v gubec del kipoču juhu ili nekaj drugo - nebuš to spošprical po stolu ili po ancugima susedov a ni dobro to plunuti ni vu svoju ruku jer kam buš posle s tim? I to treba ležerno kak da ni niš bilo, plunuti pod stol i onda se malo kakti nakašlati kaj bi se gubec čim predi ohladil.

 

17. Smrdeče štrunfe i obojke na nogah nebuš donesel vu fino društvo. To ti je za po doma. Za stolom ni dopuščeno pezdenje. Lepo se vdigneš i prejdeš nekam drugam v hiže i tam ga spezdiš po tiho da se pezdec ne čuje do ljudeh a nebu se ni čutil jer se bu zmešal z drugim domačim hižnim smrdočinama.

 

18.Ak je na stol došlo meso s koščicama, njih buš kulturno oglobal a ne po pesje shrskal. Koščice buš lepo isto tak kulturno pridržaval v levoj ruki a ne rashitaval okolo ili z njima okolo streljal. Posle bu ti neko od domačih donesel nekakvu posudu kam buš kosti del.

 

19. Celo vreme pri jelu, gerdo je videti i čuti ak negdo z čubami kak prasica cmokoče, ak mu se scejava po bradi i anjcugu a persti su mu masni kak da je z rokom napoja mešal. Ni treba roke brisati vu stolnjak tak da se to tam vidi.

 

20. Tuđu žensku pri stolu ne ščipati i pod stolom s kolenima smicati ili joj z rukom oko gač prčkati.

 

21. Ak su tu mužikaši, onda se bu i tancalo. Pri tancu tuđu babu nesmeš preveč stiskati tak da bi to videl njezin muž a još menje da bi se videlo kak ju s nečim "tvrdim" po malo žuglaš i na greh vlečeš.

 

To su najvažnejše regule kojih se treba držati jer smo mi Hrvati kulturni evropejski narod. A ima još regula za druge kojekakve prilike. Domoljublje i kultura su na prvom mestu!

 


---------------------------


Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


U knjižnici ima oko 400 tisuća knjiga, a neke su jedinstvene u svijetu



Vrijedne knjige na policama u bivšoj crkvi još čekaju da budu smještene u prikladnije prostorije, na police Gradske biblioteke u Palermu. Tu su knjige iz alkemije, martirologije, knjige na pergameni, zbirka zakona cara Svetog Rimskog Carstva Fridrika II., ali i suvremenika – ukupno više od 400.000 knjiga. Bivša isusovačka biblioteka diči se s oko 5000 rukom pisanih knjiga s početka 12. stoljeća te 1038 inkunabula, 6000 knjiga iz 16. stoljeća, 14.000 iz 17. stoljeća, oko 6000 pisama utjecajnih osoba, oko 1000 arapskih novčića...

Kristovo rodoslovlje


Dio biblioteke je dostupan stručnjacima za izučavanje, no najveći je dio ipak zatvoren. Ulaz je zabranjen svima osim restauratorima i, dakako, direktoru Filippu Guttusu, u čijoj smo pratnji ekskluzivno mogli vidjeti ono što je nekada pripadalo isusovcima. Tu je i knjiga s početka 12. stoljeća u koju je pisar kapele Kraljevske palače u Palermu zapisivao datume rođenja i smrti normanskih kraljeva, vladara Sicilije. Vrijedan je i jedan srednjovjekovni svitak dug više od tri metra na kojem je s obje strane ispisano Kristovo rodoslovlje.

– Tehnologija nam je pomogla u konzerviranju knjiga kako bi se mogle listati i proučavati. No, za nastavak rada još nam nedostaje podosta novaca – kaže direktor Filippo Guttuso. Ministarstvo kulture pomoglo je u digitalizaciji. Među građom koja je digitalizirana i spisi su crkvenih otaca iz 14. stoljeća. Nazvani su nordijski, možda je riječ i o irskim ocima, ali to trebaju otkriti stručnjaci.

Blago alkemičara

Vrijednost pohranjena u toj biblioteci golema je i dragocjena ne samo za Siciliju i Italiju nego i cijeli svijet jer tu dolaze znanstvenici iz mnogih zemalja proučavati građu. Knjižnica ima i najveću dosad otkrivenu zbirku alkemijskih tekstova. Dragocjena je jer je takvih zbirki malo. Naime, alkemijski priručnici držali su se u laboratorijima, a alkemičari bi ih često uništavali nakon izvođenja eksperimenata, točnije palili. Mnogi zapisi i knjige alkemičara spaljivani su na lomačama zajedno s alkemičarima

Gotovo slučajno otkrivena je knjiga u kojoj su 292 crteža velikih umjetnika. To je bila knjiga oca Sebastiana Reste iz milanske plemićke obitelji, koji se kao svećenik bavio i kolekcionarstvom. – Riječ je ne o rijetkoj, već o jedinstvenoj knjizi u kojoj su crteži slikara, kipara i arhitekata koji su svojim radovima utjecali na našu povijest – govori Guttuso.


 

Preuzeto s adrese: https://www.vecernji.hr/

 

Napisao: Silvije Tomašević



-------


Uredio i obradio: Nenad Grbac

-----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.