Božica Jelušić i njen raj na osami

 


 

Književnica široka i raznovrsna opusa, dosad joj je objavljeno više od 50 naslova, osim što je život posvetila pisanju, prevođenju, poučavanju, već više od 20 godina uređuje i obnavlja dvor Barnagor. Ove je godine minulo točno stoljeće i pol otkako je izgrađen.

Božica Jelušić 1980-ih je na đurđevačkoj Picokijadi, lokalnoj veselici na kojoj se okupi cijeli kraj, čula da posljednja nasljednica obitelji Trezić, Jovanka, rođena Mihaljević, prodaje Barnagor, dvor u mjestu Čepelovac, nedaleko Đurđevca. Ostarjela i sama, Jovanka Terzić nadala se da će za njezinu nekretninu biti dosta zainteresiranih. No, kurija je bila sasvim zapuštena, njome se htjela baviti, iz čista entuzijazma, u nakani da očuva povijesnu ostavštinu, jedino tada novinarka i profesorica u đurđevačkoj gimnaziji, pjesnikinja Božica Jelušić.



 

Suprug i ona prodali su dvije kuće i kupili Barnagor. U ruke im je došlo u potpunosti zapušteno zdanje, nekadašnja vlasnica živjela je u samo jednoj sobi, vlaga je odavna zavladala interijerom, kutovi i, kako kaže Jelušić, “budžaci”, bili su zatrpani koječime, fasada oronula, stolarija propala, pokućstvo od neodržavanja uništeno ili podijeljeno po selu. Od pet nekadašnjih salona bilo je namještaja tek za namjestiti jedan, ostala su, među ostalim, dva bidermajer kamina i masivni pisaći stol… drži se za čelo Jelušić, pokušavajući, sklopljenih vjeđa, vizualizirati, kako je to zdanje izgledalo kad su krenuli u ono što je njezin otac tad nazvao “kopnenim Titanicom”, rekavši kćeri i njezinu suprugu da su “zanesenjaci, dvije budale”.

 

- I moja i suprugova obitelj su negodovale. Nitko nije vjerovao da je to obnovljivo, kako ćemo mi s naše dvije plaće, profesorskom i inženjerskom, uspjeti to urediti. Gledajte, od Orahovice u Slavoniji do Štrigove na slovenskoj granici ima raznih zapuštenih dvorova, u to ni država niti lokalne uprave neće ulagati, jer to mnogo traži i riskantno je; kamoli da će se netko poput nas toga prihvatiti, govori vlasnica Barnagora.

 

More knjiga i austrijske novine

 

Odluku da kuriju kupi donijela je naglo, spontano i emotivno, kad je nasred, danas gostinjske, sobe vidjela piramidu razbacanih knjiga:

 

- Prva koje sam se primila bila je vojni priručnik iz 1808. Vidjela sam, prema tipu uveza, da su to izdanja od 1912. do 1925., u stilu art décoa. Barnagor mi se učinio vrijednim obnove i kao dokaz da se na gornjohrvatskom prostoru živjelo napredno, uljuđeno, prosvijećeno, a sve to na primjeru obitelji Trezić, čiji je predak stekao vojničko, viteško plemstvo u bici kod Solferina, kao običan desetnik, seoski dečko iz Podravine, s desetero braće u tom bilogorskom selu.

 

Knjižnica koju su njegovi potomci sakupili, uglavnom od 1890. do 1925., ima djela njemačkih, engleskih, talijanskih i francuskih klasika te mađarskih autora, zato što su se u dvoru govorili i ti jezici. Ima memoara, putopisa, filozofskih djela od Spinoze do Krishnamurtija, mnogo romansiranih biografija, poezije, u širokom rasponu: Mallarme, Rilke, Juhasz, Valery, Goethe, Schiller, Heine. Imali su ukusa i stila, to je sigurno. Primali su troje austrijske novine u pretplati, koje su uredno stizale na bilogorski brijeg, usprkos turbulentnim vremenima.

 

Na upit kako je uspjela obnoviti zdanje, dok nas vodi kroz kuriju, sliježući ramenima kaže: - Načelo sinergije!



 

Doda cjepanicu, dvije bukovine u peć, pa nastavlja: - Pozvala sam ovdašnjeg, lokalnog majstora, dovela ga u ruševnu štalu, hambar i pitala što bi se tu dalo učiniti za 10.000 kuna. Bile su to situacije kad bih, primjerice, dobila kakvu nagradu - bilo nagradu za životno djelo ili skupila nešto novca od otkupa knjiga ili od neke stipendije… Na to bi majstor kazao: “Evo, dalo bi se povezati u jednu prostoriju štalu, štagalj i hambar”. I tako su, polagano, nastali današnja galerija i atelje. Drvo smo dovukli iz šume, za daske za pod i lamperiju, kupili staru ciglu od srušene kuće, a sve ostalo je majstor napravio svojim rukama. Onda se srušila jedna klet na susjednom brijegu, stara 350 godina, pa mi je vlasnik, moj prijatelj Kruno Heidler, darovao prekrasnu hrastovinu, rukom tesanu građu kojom sam zatvorila i dovršila dvije prostorije u rustikalnom stilu.

 

No, kurija je i dalje otužno zjapila prazna, manjkao je veći dio namještaja.

 

Jelušić je potom organizirala prva događanja - tradicijski Božić, proslavu Dana zemlje, ljudi su dolazili, počeli spontano donositi i darovati stvari koje su sami odavna čuvali po tavanima “krasnu drvenu klupu, otoman kakve su nekad imali po ladanjskim kućama i ljetnikovcima… i tako se prostor, postupno, i na razne načine popunjavao”, govori.


Još u prvim mjesecima, kad su čistili Barnagor, po desetljećima netaknutim, zatrpanim kutovima dvora pronalazili bi razne stvari nekadašnjih stanara i nasljednika; pronašla je tako i vojnu sablju, operni dalekozor obučen u sedef, pokoju damsku haljinu…


Jelušić jedino zimu ne provodi u Barnagoru, u ovo doba navraća, ali ovdje ne boravi.

Proljeće, ljeto i jesen Barnagor joj je dom.Kako je ovdje usnuti sam, daleko od susjeda i svijeta?

 

Kozmopolitkinja i lutalica

 

- Ja sam thoreauovac, mislim da je Henry Thoreau prije 150 godina ostavio naputak o zdravom i intelektualno poticajnom životu, kad se preselio u Walden, u okolici Bostona, u kuću koju je vlastitim rukama napravio. Taj thoreauovski nazor danas je potrebniji negoli ikad prije - izloženi smo razornim energijama, buci, koja je uvreda za uši, ljudima koji nas opsjedaju svojim trivijalnostima i kiču koji je sveprisutan, od načina života do načina izražavanja. Mi smo zarobljenici koji žive u zoni buke, kiča i trivijalnosti. Osamljivanje nije više znak čudaštva, to je nužan obrambeni mehanizam da čovjek pribere vlastite misli i da živi prema nekadašnjem načelu suglasja s prirodom. Jer, ako hoćemo mijenjati svijet, moramo prije toga imati fazu izolacije, naučiti biti sami.



 

U radnoj sobi Božice Jelušić 3000 je knjiga, na katu je još jedna, manja, biblioteka s naslovima koje rjeđe koristi. - Većina knjiga je na gotici, jer je to bilo razdoblje u kojem je biblioteka formirana, a ja imam sreću pripadati posljednjoj generaciji koja je učila gotiku.

 

Diplomirala je engleski, govori i njemački, a čita francuski i talijanski. Ipak, Jelušić nije tip kontemplativne osobe koja bi se ovdje jedino ušuškala i izolirala od svijeta, dapače - hiperaktivna je, kad ne piše, organizira razne radionice u dvoru, a i na imanju je uvijek čeka razni posao, ne zna čega bi se prije prihvatila: - Događa se da dođem ovdje, ne skinem ni kaput ili zaboravim da sam si pristavila vodu za čaj, jer odem u vrt i ostanem tamo četiri sata.

 

Za sebe kaže da je kozmopolitkinja, snažno ukorijenjena u vlastitu zavičaju. - Dobro poznavanje ovog kraja otkud sam potekla, pomoglo mi je i otvoriti se svijetu. Vedra sam putnica, lutalica. Kad odlazim odavde, idem s uvjerenjem da mi se na putu ništa ne može dogoditi, i uvijek se kući vraćam jedino bogatija. No, ovdje, u Podravini mi je najljepše.

U nezimska doba u Barnagoru posjetitelji nisu rijetkost. - Suvlasnik je moj unuk Leo Filip, koji mi pomaže oko okoliša. Imao je atelier, galeriju, malo kazalište u šumi, vrt, park, mnogo drveća koje sustavno sadimo, šumu, ljekovito bilje. Dolaze nam djeca i učitelji na terensku nastavu, imamo kreativne radionice, ekološke akcije, kazališne predstave u prirodnom okolišu. Najvažnija aktivnost je druženje s umjetnicima, likovne kolonije, izložbe, književne večeri, seminari. Htjeli smo da Barnagor ne bude “spomenik”, već živo učilište i žarište, gdje će djelovati kreativne energije i vladati načelo sinergije. O povijesti Dvora pisala sam u romanu “Čišćenje globusa”, to je jedna mala obiteljska priča o sudbinama tri generacije Trezićevih, od kojih jedna postiže vrh u doba pada Monarhije, a ostali dotrajavaju između ratova, pokušavajući održati to svoje naslijeđe na okupu.



 

Pisanjem protiv melankolije

 

Šezdeset i šest joj je, lanjske joj je godine, kad je slavila 45 godina književnoga rada, izašlo petoknjižje izabranih djela, u nakladi kuće Tonimir iz Varaždinskih Toplica. Opisuje ga kao “osobni presjek i pregled žanrova kojima sam se najviše posvetila. Dakle, kajkavska poezija, poezija na standardu, eseji, putopisi, književne i likovne kritike te poezija za djecu. Dali su mi prigodu da se ‘nacrtam’ u riječima kako samu sebe vidim, na čemu im zahvaljujem”.

 

Pisanje ju je, kaže, možda izvuklo iz melankolije i osame u koju kreativna bića često padaju: - Pisanje mi je instrument samoostvarenja, a istodobno i moj način “priključka” na stvarnost i vrijeme u kojima živim. Ne znam, možda se na kraju puta pokaže da je bilo i nekakva spasilačka misija, da mi život ne potone u sivilo, prosječnost, dosadu. Riječi su me odvele daleko, u druge prostore, k drugim ljudima, jezicima i kulturama.

Božićno je doba, i u Barnagoru je božićna ikonografija. Premda će blagdane provesti u Đurđevcu, s obitelji, potaknute atmosferom kurije razgovaramo o Božiću u samoći. Može li Božić u samoći biti lijep?

 

- Može to biti - najljepši Božić. Zato što si tada u društvu onih koje u mislima prizivaš za svoj blagdanski stol, koji su možda već otišli, otputovali s onu stranu, tada misliš na njih, upućuješ im one riječi koje si im zaboravio za života kazati. Tada vidiš sebe od mladosti do točke na kojoj se upravo sada nalaziš. Znači, nisi sam. Imaš društvo, imaš sebe za društvo, a “ja” nikada nije samo. Ja ima mnogo lica, mnogo razvojnih faza, pa za Božić pozoveš sve te svoje “ja” za stol. Ili kako su Židovi poslije rata i holokausta imali običaj prije no što će pristupiti blagovanju stavljati tanjure za stol za one koji više nisu živi, ostavili su i tanjure za one koji više nisu tu, znači i oni su bili tu.

 

Moć sinergije

 

Neko je vrijeme provela u Americi, bila je i na Fulbrightovoj stipendiji, često putovala i, među ostalim, pisala i putopise. Što je u životu najbitnije naučila?

 

“Načelo postupnosti, nepreskakanja koraka, već ‘postupno razvijanje ubrzanja’, kako veli Mandeljštam. Potom, važnost nezavisnosti, da se ne staviš ni pod koji barjak, da ti je istina važnija od uspjeha, a svaki kolektivni zanos da podvrgneš skeptičkoj provjeri. Naučila sam o ogromnoj moći sinergije i o važnosti da možeš ostati sam i biti ispunjen do vrha, u dobrom društvu. I naravno, da je odlično ‘sjediti na bundevi, osjećajući se kraljem, umjesto na plišanoj fotelji u strahu da će ti je netko oteti ako ustaneš’”.


------------------------

 

Napisala: Karmela Devčić. Foto: Boris Kovačev / CROPIX


Preuzeto s adrese: https://www.jutarnji.hr/




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.



8 knjiga koje bi svaka žena morala pročitati!



 

Knjiga je sjajan poklon, a dolaze praznici i rođendani ! Vi naravno dotičnoj dami želite pokloniti nešto vrijedno po čemu ćete ostati upamćeni. Zato i za sebe i za svoju drage prijateljicu ili damu odaberite neku od 8 knjiga koje bi svaka žena trebala pročitati, bar jednom u životu!

 

No, muškarci bi prilikom kupnje poklona trebali biti oprezni i točno znati čita li dotična dama knjige. U suprotnom bi im se moglo dogoditi da dotična dama kaže svojoj najboljoj prijateljici: Vidi onog idiota! Umjesto zlatnog lančića, prstena s dijamantom ili bisernih naušnica kupio mi je knjigu! I to meni koja ne čitam ni reklame na ambalaži Mc Donaldsovog hamburgera.

 

No, dobro da ne kažete da pretjerujem predstaviti ćemo vam 8 knjiga koje bi svaka žena trebala pročitati, bar jednom u životu:


----------------



 

1. Mala Žena (Louisa May Alcott)

 

Ovaj klasik iz 19. stoljeća još uvijek obožavaju sve žene svijeta! Roman govori o odrastanju četiri sestre, porodičnoj ljubavi, rođačkoj konkurenciji, potrazi za identitetom, ljubavi, moći, bogatstvu, prioritetima u životu i ženskoj nezavisnosti. U to vrijeme, žene nisu smjele da se takmiče sa muškarcima, pa je ova knjiga razbila sve stereotipe.


----------------



 

2. Gordost i predrasude (Jane Austen)

 

Sigurno ste od mnogo žena čuli da ova knjiga ima njihovu preporuku! U pitanju je jedna od najpoznatijih knjiga Jane Austen, koja nas uči dvije najvažnije lekcije u životu jedne žene, a to su - da prvi dojam nije uvijek dobar i ispravan i da je svakome potrebna druga šansa. Ova knjiga nas uči da tamo gdje ima ljubavi, nema mjesta ponosu, a predrasude moraju da nestanu.


----------------



 

3. Matilda (Ronald Dahl)

 

Matilda je priča o djevojčici koja odrasta potpuno zapostavljena od strane svojih roditelja. Ona je pametna i talentirana, a kasnije otkriva se i da posjeduje magične moći. Matilda preuzima kontrolu nad svojim životom i odlučuje o svojoj sudbini. Za odraslu ženu je važno da pročita ovaj roman, jer će je naučiti koliko vrijedi, bez obzira na to kako je drugi vide.


----------------


 

4. Ubiti pticu rugalicu (Harper Lee)

 

Predivan klasik, sa šestogodišnjakinjom u glavnoj ulozi, koja je postala ikona svih feministica. Ona odbija prihvatiti društvene standarde i bori se za jednakost između rasa i spolova. Iako je pisana početkom šezdesetih, ideje iz ove knjige primjenjive su i dan danas.


----------------

 


5. Dnevnik Anne Frank (Anne Frank)

 

Anna Frank bila je Židovka i autorica Dnevnika, u kojem je neposredno i iskreno posvjedočila o drami svakodnevice i odrastanja u izolaciji, strahu i skrivanju. Pisala je i o patnjama Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata. Jedan od razloga zašto žene širom sveta vole ovu knjigu jeste to što ju je Ana pisala dok se skrivala. Najpoznatiji dnevnik na svetu otkriva nam sve detalje odrastanja jedne djevojke - savjest, prijateljstva, prve ljubavi, ali i emocionalnu nestabilnost i samoću.


----------------



 

6. Znam zašto ptica u kavezu pjeva (Maya Angelou)

 

U pitanju je autobiografska knjiga napisana 1969. godine i predstavlja primjer kako žena može da ostane jaka i dosljedna sebi usprkos društvenim i osobnim nepravdama. Kroz borbu protiv rasizma, seksizma i ličnu traumu, ova knjiga pokazuje kako je lako popustiti pred ovim negativnim silama i koliko je žena moćna kada uspije da im se suprotstavi.


----------------




7. Sluškinjina priča (Margaret Atvud)

 

Radnja priče je smještena u blisku budućnost, u zamišljenu republiku Galad. Nakon političkog prevrata, u Republici Galad uspostavljen je nov režim, nimalo naklonjen ženama. To je vrijeme posle nekoliko nuklearnih i drugih ekoloških katastrofa, kada zbog raznih otrova mnogi ljudi postaju neplodni ili rađaju deformiranu djecu. Glavna ženska uloga je rađanje, bez obzira na to želi li žena dijete i želi li ga s muškarcem kome je dodijeljena. Zvaničina politika je da su svi muškarci plodni - ako bebe nema, krivica je do žene. "Sluškinjina priča" je roman o pokušaju da se i usred beznađa i potpune bespomoćnosti preživi, da se makar u sitnicama pronađe zračak radosti. I varate se tu knjigu nisu napisali, ni gospođa Markić, ni njeni sponzori Ustaški svećenici iz Hercegovine, iako su im osnovne ideje o ženi kao stroju za rađanje vrlo slične. U biti ne zna se tko je koga kopirao, oni pisca knjige ili pisac knjige njih.

 

----------------




8. Madam Bovari (Gustave Flaubert)

 

"Madame Bovary, c’est moi", govorio je zagonetno Flaubert. Ali, s njim ili bez njega, gospođa Bovari se, makar i zaluđena lošom lektirom, odvažila na "romantičnu ludost" koja opravdava ljudsko postojanje. I krenula u jednu hrabru vožnju kočijom, vožnju koja još traje.




Preveo, obradio i ponešto pridodao: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.


J.R.R. Tolkin: 15 savjeta uz koje ćete postati gospodari svog života!



 

Prošlo je 126 godina od rođenja slavnog engleskog pisca J.R.R. Tolkiena. Otac modernog "fantasy" žanra iza sebe je ostavio svjetski poznata štiva poput trilogije "Gospodar prstenova" i "Hobit", pa je tako i na neki način svaku generaciju svojih čitatelja riječima obilježio za čitav život.

 

J.R.R. Tolkin svoje je misli pretvorio u djela koja su mnoge od nas vodila kroz mnoga putovanja i pustolovine njegovih književnih likova. Ali u njegovim napisanim riječima krije se i univerzalna istina. Nismo likovi iz knjiga, ali svakako bismo trebali da dopustimo Tolkinu da nas vodi kroz naša životna putovanja.


-------------------------------


15 savjeta J.R.R. Tolkina

 

1. Nisu svi koji lutaju izgubljeni.

 

2. Čovjek koji bježi od svog straha mogao bi da shvati da je samo pokušao pronaći prečicu u suočavanju s njime.

 

3. Gdje ima života ima i nade.

 

4. Često se nada rodi onda kada je sve napušteno.

 

5. Nije važna snaga tijela, već snaga duha.

 

6. Sve što trebamo odlučiti je; što ćemo s vremenom koje nam je dano.

 

7. Na ovome svijetu ima dobrote i vrijedi boriti se za nju.

 

8. Malo po malo, čovjek otputuje daleko.

 

9. Lažne nade su opasnije od strahova.

 

10. Mudri govore samo o onome što znaju.

 

11. Svi imaju svoju vrijednost pa svi i doprinose vrijednostima drugih.

 

12. I najmanja osoba može promijeniti tok budućnosti.

 

13. Nije loša stvar slaviti jednostavan život.

 

14. Kada bi većina nas cijenila hranu, slavlje i pjesmu više od nagomilanog zlata, svet bi bio veselije mjesto.

 

15. Nikad je preduga riječ.

 

------------------------------


Bilješka o piscu: John Ronald Reuel Tolkien



 

John Ronald Reuel Tolkien rođen je 3. marta 1892. godine, a preminuo je 2. rujna 1973. godine. Iako je rođen u Južnoj Africi, život je proveo u Engleskoj. U novembru 1911. započeo je da studij klasicizama na Oksfordu, ali se već 1913. godine prebacio na studij za engleski jezik i literaturu. Diplomirao je 1915.

 

Tijekom Prvog svjetskog rata borio se u Francuskoj, a nakon što je 1920. otišao iz vojske radio je za "Oxford English Dictionary". Tamo je proučavao povijest i etimologiju riječi germanskog porijekla koje su počinjale sa slovom W. Ubrzo nakon toga postaje najmlađi profesor engleske književnosti na Univerzitetu u Lidsu.

 

Vratio se na Oksford 1925. godine kao profesor Anglosaksonskog na "Pembroke" koledžu, i tada počinje da piše "Hobita". Osim toga, Tolkien je tada završio i s pisanjem prva dva nastavka "Gospodara prstenova".

 

Kraljica Elizabeta II. je imenovala Tolkiena zapovjednikom Reda Britanskog Carstva, 28. ožujka 1972.

 

John Ronald Reuel Tolkien preminuo je 31. kolovoza 1973. 

 

Nakon Tolkienove smrti, njegov sin Christopher je objavio niz radova na temelju opsežnih bilješka i neobjavljenih rukopisa svoga oca, uključujući i Silmarillion koji se zajedno sa Hobitom i Gospodarom prstenova čini spojenu strukturu priča, pjesama, fiktivne povijesti te izumljenog jezika i književnih eseja o svjetovima zvanim Međuzemlje i Arda. Između 1951. i 1955. godine, Tolkien primjenjuje naziv legendarium za veći dio tih spisa.

 

Iako su mnogi drugi autori objavljivali radove iz područja fantazije prije Tolkiena, veliki uspjeh Hobita i Gospodara prstenova je dovelo do izravnog populariziranja ovog žanra . Prema tome Tolkien se popularno identificira kao "otac modernog fantastičke literature.

 

Godine 2008, prema listu The Times rangiran je kao šesti na popisu "50 najvećih britanskih pisaca od 1945. godine".



 

Preveo i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.

Intervju s Darkom Cvijetićem: Izgleda da se prosvjetiteljstvo nije ni dogodilo



 

Kada pred sobom imate pjesnika čije su zbirke poezije prevedene na niz svjetskih jezika, kada je pritom uspješan i kao pozorišni režiser i glumac, onda možete samo da konstatujete da boljeg sagovorinika u Prijedoru o poeziji, pozorišnoj umjetnosti, stanju u društvu i odnosu društva prema umjetnosti od Darka Cvijetića ne možete naći. Njegova zbirka poezije „Emotikoni u Viberu“, objavljena 2016. godine, a u koju su, pored poezije, uključeni njegovi komentari, osvrti i zapažanja stvarnosti, dobila je bezbroj pohvala književnih krtitičara i, što je još važnije, samih čitalaca. U osvrtu na ovu zbirku Maja Abadžija nazvala je Cvijetića neumornim crnoriscem ratne kataklizme, hroničarem zločinjenja i kartografom masovnih grobnica, ocijenivši da je jedinstven u svom poetskom bdijenju nad istorijskim užasom. Onima kojima je nepoznat termin crnorizac reći ćemo samo da se radi o monasima iz srednjeg vijeka koji su autori prvih filoloških radova o vrijednosti slovenskog jezika i pisma.

 

--------------------------

 

Možeš li nakon višedecenijskog posvećenja poeziji odrediti šta je ona tebi i za tebe?

 

Poezija je moja vokacija. Ona je zapravo temelj na osnovu kojeg funkcioniram u svim drugim smjerovima. Smatram da je moje bavljenje pozorišnom režijom prije svega na poetskom nivou, tako da je meni poezija sve. Bavljenje riječima je za mene zapravo disanje. Ne bih mogao da podnosim ovaj svijet, ako ga ne bih zapisivao i na taj ga način preoblikovao kako mislim da treba da bude.

 

Uvijek si se jasno i glasno određivao prema svemu što te okružuje, a u posljednjih 25 godina postao si žestoki kritičar sadašnjosti, posebno na bosanskohercegovačkim prostorima.

 

Živimo u svijetu koji je toliko žestok da mu je žestinom bilo koje vrste teško uzvratiti. Teško je na ovoliku količinu ludosti, na ovoliku količinu zla koje nam se sručilo na glavu, dati bilo kakav adekvatan odgovor normalnog čovjeka, a kamoli nekakav liričan. Takav odgovor danas je gotovo nemoguć i zbog toga mi se čini da je danas lirska poezija nemoguća, ali je moguće ponovo tražiti u čovjeku onu finu ljudsku toplinu i ponovo možda stvarati svijet. Mudri su rekli ako spasite jednog čovjeka, spasili ste svijet i od te mudrosti možda krenuti i na taj način ponovo pokušati, mada mislim da za našeg bivstvovanja on neće biti spasen.

 

Konstatacija na kraju rečenice navodi na zaključak da si pesimista.

 

Poetske istine su vječite istine i one nemaju svoj odraz u određenom vremenu, već imaju svoju svevremenost. Doći će ljudi poslije nas i doći će ljudi i nakon tih ljudi koji će istraživati šta se događalo u ovom vremenu, kakvi smo mi bili ljudi, da li je među nama bilo doista iskrene komunikacije, da li je ona bila moguća, zbog čega nije. Vagon zla je prešao preko nas. Ja mislim da je nakon torture ludila koje smo mi prošli, nacionalizma 25 godina, jako teško govoriti o mentalnoj uravnoteženosti bilo čega.

 

Većina onih koji su sa tobom bili dio pjesničkog svijeta bivše države, po izbijanju ludila velikom brzinom su se otisnuli u nacionalne, bolje reći u nacionalističke torove.

 

Pisanje po sebi nije sve stvaralačko. Pisanje po sebi vas odvaja od svijeta i čini vas samim. Ta tačka samosti daje bolju poziciju, prednost u odnosu na ono što se zbiva. Zbog toga i mene čudi kako je moguće da ljudi upadaju u taj trik i svojim pisanjem počinju bivati sluge začaranog kruga. Ja razumijem da postoji srpska poezija, ali ne mogu shvatiti da ste srpski pjesnik. Vi ste pjesnik, pa ste onda i srpski pjesnik. Ako ste pjesnik, vas zanimaju univerzalne, ljudske teme, a ne isključivo nacionalne, jer bi to bila devetnaestostoljetna priča koja se u vrijeme emancipacije u nacionalnom smislu davno odigrala. Prema tome, tu nema šta da traže. Treba upravo da ukazuju na pogubnost one vrste nacionalizma koji nije emancipatorski, već kalustrofobičan, zatvoren u sebe i samodovoljan. Mi se stalno vraćamo u prošlost i nikako ne možemo da iziđemo iz vječite sadašnjosti koja je zapravo multiplicirana prošlost.

 

Nije nikakva tajna da tvoje mišljenje o proteklih četvrt vijeka mnogi smatraju čistom jeresi. Da li si imao problema zbog toga?

 

Mislim da ljudi svi sve znaju. Dovoljno vam je da imate nekoga u bolnici i da mu morate odnijeti hranu, da mu morate odnijeti pidžamu, da morate platiti parking pred bolnicom i već ste kao čovjek toliko poniženi da svaka priča o patriotizmu pada u vodu. Gdje god uprete prstom vidite da sistem ne funkcioniše odnosno sistem se sam trudi da ne funkcioniše. Ne možete doći pa mi reći zbog čega tvoja poezija ukazuje na to. Za boga miloga, na šta bi trebalo da ukazuje? Ja sam 25 godina živio u jednoj zemlji, u jednom sistemu vrijednosti, pa sam prethodnih 25 godina živio u drugoj zemlji i drugačijem sistemu, a između tih sistema imali smo rat kao potpuno razaranje. I onda ste vidjeli da taj novi sistem vrijednosti, u kojem i dalje živimo, sam sebe sabotira i ne pokušava nešto da napravi. Kako da ga poštujete?

 

Mnogi razmišljaju poput tebe, ali nema otpora postojećem stanju, niti organizovanih zahtijeva za boljim, uređenijim, funkcionalnijim i efikasnijim sistemom.

 

To je potpuno nevjerovatno. Naš sistem obrazovanja u četvrt stoljeća potrudio se da nas totalno zaglupi. Danas smo jedno krdo u kojem je vrlo teško pronaći samomisleće biće, pa se to krdo naprosto povija kako oni na vlasti žele. Mladi ljudi odlaze odavde jer su shvatili da ne postoji legalna borba protiv ovog sistema. Oni su shvatili da ljudi koji vode ovu zemlju ne žele da ovoj zemlji bude dobro. Svake godine njoj nestane jedan grad i niko se ne zapita zbog čega. Ovdje za 200 godina nas neće biti i mi se sami trudimo da nestanemo. Kad pogledate sa strane, vidite da je ta količina samoubilačke energije tako strastvena da vas to plaši.

 

Gdje se u takvom sistemu nalazi umjetnost?

 

Potreba za umjetnošću je nestala i ljudi nemaju potrebu za njom. Ljudi danas imaju fingiranu potrebu da odu u crkvu i smatraju da je to kultura, smatraju da je folklor kultura. Ne razumiju da je to tradicija. Održavanje tradicije i formiranje kulture su dvije potpuno različite stvari. Međutim, kod nas su pobrkani lončići, tako da je sve moguće. Vratili smo se u jedno društvo koje je prožeto religioznošću i lažnom religioznošću, pa izgleda da se prosvjetiteljstvo nije ni dogodilo.

 

Treba podsjetiti da se u bivšem sistemu kroz književno, filmsko, pozorišno i televizijsko stvaralaštvo ukazivalo na anomalije sistema, da su neki autori platili veliki ceh, ali je isto tako poznato da se sredstvima tog sistema finansiralo štampanje književnih djela i snimanje filmova koji nisu bili po volji tadašnjih nosilaca vlasti. Sada toga nema. Zašto?

 

Sistem bi morao da njeguje one koji su njegovi kritičari, jer oni nisu protiv njega, već žele da ga unaprijede, poboljšaju. Onaj koji kritikuje sistem nije destruktor, on je konstruktor. On želi na nešto da ukaže.

 

Preko televizije, na koju je upućen najveći broj stanovištva kroz sapunice sa svih meridijana, osrednje filmove, a posebno rijaliti programe, a ni izdavaštvo nije nešto bolje, nude se površnost i zaglupljivanje.

 

Očito je da se nešto zbiva na nekom širem planu. Da li je to regresija ne samo kulture na svim poljima, već i intelektualnosti u nekom širem smislu, veliko je pitanje. Kad vidite predsjednika SAD, najmoćnijeg čovjeka svijeta, koji izgleda kao da je izletio iz neke igrice, onda se ne možete ničemu čuditi. Treba, naravno, imati na umu da je neobrazovanijim, tupljim, zaostalijim i primitivnijim narodom lakše vladati. Sve vrijednosti su polomljne i očito je da smo u nekom prelaznom dobu kada će se te vrijednosti morati nanovo stvarati.

 

Kad je riječ o umjetnosti, tvoja druga ljubav je teatar. I tu si se kroz razna priznanja ostvario i kao režiser i kao glumac. U kakvoj je poziciji pozorišna umjetnost na ovim prostorima?

 

Mi najmanje 25 godina kasnimo u svemu, pa tako i u pozorišnoj umjetnosti. Mi proizvodimo predstave kakve su se, na primjer, u Njemačkoj ili Španiji radile prije četvrt stoljeća, samo nam to još niko nije saopštio. Nismo u prilici da gledamo njihove i predstave iz drugih evropskih i svjetskih zemalja niti imamo dovoljno informacija o novim pristupima u pozorišnom stvaralaštvu. Ipak, imamo režisera sa balkanskih prostora, a to je Oliver Frljić, koji je uspio gotovo nevjerovatno. On je u stvaralačkom smislu pozorišni tektonski razvaljivač i ono što on radi čak i Nijemce šokira i u njihovim pozorištima pravi nove pomake u ovoj umjetnosti. On toliko radi javno upozoravajuće stvari da zvoni. Njemu je teško raditi na balkanskim prostorima, jer nema ljudi koji su spremni da ga podrže i razumiju i koji su dovoljno hrabri da ga prate.

 

Razgovarala: Božica Radić


Ovaj intervju je prenesen s adrese: http://zamisli.ba/intervju-s-darkom-cvijeticem/


-----------------------------------------


Darko Cvijetić




Živi i radi u Prijedoru, u Pozorištu. Pjesnik.

Napisao zbirku kratkih priča MANIFEST MLADE BOSNE i nekoliko knjiga pjesama NOĆNI GORBAČOV, HIMENICA, PASSPORT FOR SFORLAND, MASOVNE RAZGLEDNICE IZ BOSNE.

Osnivač nepostojećeg teatra A PRO PO PRIJEDOR, Dramskog studija LIJEVI TEATAR DESNICA i lažne organizacije URBA CULT 92.

Pjesme su mu prevođene na francuski, njemački, engleski, slovenački, mađarski i poljski jezik.

Knjigu pjesama "Konpci s otiskom vrata" objavio je u suradnji s portalom Tačno.net - http://www.tacno.net/ i na portalu digitalne-knjige.com - www.digitalne-knjige.com

-----------------------------------------

Preuzmite knjigu - "Konopci s otiskom vrata", Darka Cvijetića




Knjigu "Konopci s otiskom vrata", Darka Cvijetića, moći ćete preuzeti tako da 

svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/cvijetic.php 

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.


Frik iz kvarta - Piromanova pobjeda





„Časni sude, mom klijentu nije dobro dok promatra šumu koja ne gori“, obraća se sucu odvjetnik piromana optuženog za podmetanje požara na jednom hrvatskom otoku.

 

„Hm, hm, kako to mislite, nije mu dobro?“ nervozno priupita sudac.

 

„Steže ga u prsima kad ugleda šumu nezahvaćenu vatrom. On zapravo nema želju paliti visoko raslinje, samo ga ne može podnijeti nezapaljenog. Obuzme ga tahikardija i jako preznojavanje, katkad čak i od same pomisli na drveće koje ne guta plamen. Toliko se znoji da bi mogao gasiti manje požare.“

 

Optuženi piroman nato se prvi put oglasi: „E, da sam to znao, ni kap znoja ne bih prolio dok sam potpaljivao.“

 

„Šuti budalo, sudac će misliti da se sprdaš s njim“, diskretnim šaptom na njega zareži odvjetnik.

 

„Pa ti si prvi počeo s forom o znoju, kretenu odvjetnički!“ uzvrati mu piroman, ne mareći previše za volumen svog glasa.

 

„Ma to je drugo“, pomirljivo će odvjetnik, „poznajem dobro ovog suca. Pred mirovinom je. Puna mu je kapa ovog posla i sklon je izricanju blažih kazni kad ga se tijekom suđenja malko nasmijava.“

 

„Molim uvaženi sud za dopuštenje da se branim sam“, obrati se piroman mjerodavnom arbitru.               

„S kojim to razlogom zahtijevate?“ rutinirano priupita sudac.

 

„Nisam zadovoljan svojim odvjetnikom. Uvjeren je u svoju stručnu superiornost, ali svojim istupima samo još više kompromitira moj već ionako nezavidan položaj.“

 

U poroti se sa svojeg mjesta demonstrativno podiže plećati Dalmatinac uz povik prema okrivljenom:

 

„Ajde Neron ne seri! Sidi dole i muči!“

 

U poroti počne komešanje. Iznenadni muževni istup kolege ostavlja snažan dojam na jednu porotnicu. Prigušenim kašljem pokušava izbaciti netom nastalu grudicu sline u grlu, rukom prolazi kroz kosu i ravna nabore na suknji.

 

„Vaša posljednja rečenica ide i vas, uvaženi porotniče“, mirno dometnu sudac muževnom kolegi, ne dopuštajući daljnje rasplamsavanje već započetog žamora. Mačo porotnik se uz mrštenje, prekriženih ruku zavali nazad u stolac. Bijesno se nagne prema dlakavom uhu jednog kolege i u njega šapne kako mu se pravni sustav ove države gadi.

 

„Što se tiče zahtjeva optuženog da se brani sam, uvažava se“, nadometne sudac.

 

Lice odvjetnika poprimilo je boju zida koji se nalazio iza njega. Stao se tresti i uz golemu muku svladavati potrebu da suca pošalje u tri... ma šta u tri... najmanje u četiri... Ipak, šutke je skupio svoje papire sa stola, pospremio ih u crnu aktovku, prezirnim pogledom ošinuo svog klijenta i spuštene glave napustio poprište sudske bitke.

 

Sudac se, skidajući naočale, obrati optuženiku: „Nemojte si umišljati da ste ovim potezom profitirali.“

 

Ohrabren ovim sučevim komentarom muževni porotnik opet se nije mogao suzdržati: „Sljedeće što ćeš u životu zapaliti bijedniče, bit će srce nabildanog ćelavca s kojim ćeš dijeliti zatvorsku ćeliju.“

 

„Gledaš previše filmova, seronjo!“ kontrira mu piroman.

 

„Prokletniče!“ dere se porotnik: „Ugrozija si ljudske živote, životinje pretvorio u beskućnike, sjeba tisuće hektara šume i zauvik nam iz kraja otjerao turiste! Osobno ću se pobrinut' da te u ćeliju smjeste s nekim 'ko će ti ga rado smjestit'!“

 

„Mir u sudnici! Porotniče imate opomenu pred isključenje!“ zaurla i sudac.

 

„Jebate ovo je ka' u školi! Šta će mi još i stari morat na roditeljski doć' kod vas, a?“ mangupski priupita porotnik.

 

Dok sudac zaštitarima daje nalog da muževnom lajavcu upriliče nemuževni ispraćaj iz sudnice, očarana porotnica svom kolegi - junaku u znojni dlan gura papirić sa svojim brojem mobitela. Koji trenutak kasnije sjetila se da je udana. To još više zapečati njeno uzbuđenje čitavom situacijom.

 

Prije izricanja konačne presude optuženik je u svoju obranu ponudio svoj završni iskaz:

 

„Poštovani sude, proglasite me nevinim i pred svima se svojom krvlju zaklinjem da ću umjesto šuma od sada spaljivati isključivo samo strane banke u Hrvatskoj. Dajte mi priliku da na koristan način vratim svoj dug društvu. Potpale ću vršiti isključivo noću kako bi se izbjegle ljudske žrtve.

 

Tu zausti da nastavi s izlaganjem, ali službena  procedura je nalagala prekid završnog iskaza optuženog ako se u njemu kriminalne radnje spominju u pozitivnom kontekstu.

 

Po izlasku iz sudnice, sudac se svojim sivim Passatom uobičajeno odvezao do obližnje pivnice. Odložio je sako i sjeo za svoj najdraži stol. Pripalivši cigaretu sjetio se svojeg kredita u švicarskim francima. Bacio je pogled prvo lijevo pa desno, ne bi li se uvjerio da ga nitko ne može čuti.

 

Ne mareći previše za volumen svoga glasa ispalio je: „Jebote! Pa nije ovaj ni tak lud!“

  

  


-----------------------------------------


Zlatko Majsec




Zlatko Majsec rođen je 20. prosinca 1979. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio je u Velikoj Gorici, diplomirao je filozofiju i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi u Zagrebu, živi u Velikoj Gorici.

 

Više od deset godina nastupa kao dio pjesničke scene Slam poezija. Pjesme i priče objavljivane su mu u književnim časopisima poput Zareza, Kvake, Riječi itd, a kao glazbenik, pisac i pjesnik bilježi i brojne klupske nastupe te gostovanja u raznim radio i tv emisijama.

 

Za neovisnu etiketu „Bratstvo duša" 2015. Izdaje zbirku pjesama: „Sve filozofije završe u narodnim poslovicama". S bendom Mel Camino, u kojem je kantautor i pjevač, dosad je izdao tri studijska albuma.

 

Na web portalu Kronike VG već godinu i po dana redovito objavljuje razigranu kolumnu „Frik iz kvarta", čije je kratke priče, pjesme i eseje sakupio i pretvorio u ovu knjigu.

 

 

Kontakt:

 

e-mail:  melcaminoband@gmail.com

 


-----------------------------------------


Preuzmite knjigu - "Frik iz kvarta", Zlatka Majseca



Knjigu "Frik iz kvarta", Zlatka Majseca, moći ćete preuzeti tako da 

svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/majsec.php 

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



 

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.

 

Jan 15 '18 · Oznake: frik iz kvarta - piromanova pobjeda