ANDREJ TARKOVSKI




Napisao: Zlatan Gavrilović Kovač

 

Andrej Tarkovski je najveći svjetski redatelj, rođen 1932. godine, a umro je u prosincu 1986., imao je dakle svega 54 godine. Nakon sloma Sovjetskog saveza počele su kružiti glassine, da Tarkovski nije umro prirodnom smrću, nego da je otrovan od strane sovjetske tajne policije i KGB-a zbog antisovjetske propagande.

 

Evidenciju o ovoj hipotezi dao je bivši KGB agent Viktor Čerbikov, koji je izdao nalog o njegovoj smrti, a druge evidencije uključuju sjećanja nekoliko ljudi nakon sovjetskog sloma 1991. godine kao i stajalište liječnika Andreja Tarkovskoga, da se njegov karcinom nije mogao razviti prirodnim putem.

 

Kao i Andrei, njegova žena Larisa Tarkovskaja kao i glumac Andrei Solonjicin također su umrli kratko nakon njega od istog tipa karcinoma pluća. Postoje i mišljena, da su svi oni umrli zato, jer su snimali film u blizini kemijske tvornice i da su svi zato i otrovani.

 

On je otpočeo isto tako u partizanskoj tradiciji snimajući filmove o talijanskom neorealizmu, ali se od službene sovjetske kinematografije razlikovao po tome što su kod njega prevladavale teme egzistencijalnog karaktera za razliku od onih glomaznih oficijelnih filmova, koji su slavili hrabrost, junaštvo i neustrašivost ruskih vojnika, ali se razlikovao i po tome što je imao namjere ocrtati individue iz perioda velikih dramatskih događaja iz ruske povijesti i na stanoviti način dati jednu karakterologiju ruskih ljudi, koju vrijeme nije načelo i koja je uglavnom ostala nepromijenjena te u najnovijim socijalističkim uvjetima. Jer Rusija ponižena i uvrijeđena nasrtajima moćnika izvana, ali i brutalnošću ruskih gospodara i beznađem ruskog naroda razjedinjenog unutrašnjim sukobima te interesima lokalnih vojvoda. Pri tome se, dakako, imalo na umu da čitavu tu lepezu povijesnih individua nije moguće predstaviti na estetički način, a da se ne uzme u obzir i uloga pravoslavne crkve, koja je imala presudno značenje u čitavoj ruskoj povijesti.

 

Pri tom estetskom predstavljanju i sam se Tarkovski okretao prema crkvenim temama i religijskoj  filozofiji, koju je vremenom usvajao kao vlastitu. Odatle jedna izvjesna kritika zapadne kulture bez obzira što je Tarkovski pronašao u njoj neko privremeno boravište nakon odlaska iz Rusije, jer nije bio zadovoljan Europom, koja nije mogla podnijeti njegove ideje. Mada ga je slavila i častila na sve strane, on nije bio zadovoljan. Zbog njegove religioznosti, koja je dovela na danje svjetlo istinsku vitalnu religioznu ideju, jer je ovdje transecedentalno porobljeno snažnom individualnošću, koja je ograničena limitima čovjekova unutrašnjeg duhovnog svijeta. Odatle toliki interes prema Rubljovu, koji nije viđen očima zapadnjaka da je, naime, rezultat povijesnog razvoja u kojem je zapad imao presudnu ulogu.

 

Sasvim suprotno, Rubljov je viđen kao rezultat teškoća starog ruskog razvoja kao nedostatka kulture ili kao culture, koja je u krizi. To je bila kriza bizantinske culture, koja je imala svoje odjeke i u ruskom religioznom životu, jer bizantinska kultura nije oslobodila ruske kreativne energije, nego ih je sasvim suprotno onemogućila. To je razlog jednim dijelom zašto možemo pronaći jednu signifikantno odupiranje bizantizmu kao jednoj karakteristici ruskoga duha, a pored dakako i onih zapadnih nastojanja, koja su kroz stoljeća pokušavala podrediti Rusiju eklezijastičkom Rimu odakle je proistekla stoljetna sumnjičavost Rusa prema Zapadu.

 

Jedan pokušaj da se oslobode ove stvaralačke energije u ruskoj crkvi, koje su davale jedno veliko svjedočanstvo o velikoj akumulaciji duhovnih i stvaralačkih energija ruskog naroda svakako je slučaj Rubljova kao i čitavog umjetničkog pokreta ruske ikonografije čiji povijesni razvoj govori da je istina kako je ona u svezama sa bizantskim ikono crtežima, ali da također svjedoči o razvoju i velikoj snazi vlastite ruske kreativne energije. I u ovoj kreaciji nalazimo toliko umjetničke dubine, koja prelazi granice religijske svijesti tako da nije moguće, a da se ne složimo sa Eugenom Trubeckojem, koji je opisao ove ikone kao “meditaciju u koloru”, a odatle interes Tarkovskog prema Rubljovu. Prema tome transcedentalne teme jesu viši ljudski aspekti, ali je Tarkovski previše realist za njih. Odatle zahtjev za nezavisnom i autonomnom moralnoću kao jednim individualnim pravom.

 

Moralni svijet nije samo bez odnosa prema realnosti, štoviše on je nasuprot realnosti zato što je nezavisna realnost. Individualne duhove potrebe, a to će reći moralne potrebe scena su estetičke slobode ili estetičkog smisla. To dakle čini limit individualnog duhovnog svijeta. Ljepota nije samo estetički užitak, nego je i odgovor na pitanje o čovjekovoj potrazi za smislom. Zato je pored svega ostalog Tarkovski i romantic, a on je takav zato što pretpostavlja estetički humanizam, koji se razlikuje od religijske istine i pravde. Odatle povratak kršćanskim temama kako bi se pronašle solucije u religijskom imanentizmu, religijskom unutrašnjem čovjeku, kojem još jedino preostaje vjera u ljepotu.

 

 

“ANDREJ TARKOVSKI



 

Preveo: Zoran Šarenac Tekst preuzet iz časopisa SVETIGORA br. 159-160


 Na slici scena iz filma "Andrej Rubljov" (1966.) Andreja Tarkovskog

 

1984. u okviru Sent Džejmskog festivala u Londonu bila je organizovana retrospektiva filmova Andreja Tarkovskog, koji se u to vreme, postavivši u teatru Kovent Garden operu “Boris Godunov” Musorskog, spremao za snimanje “Žrtvovanja”. U nekoliko auditorija on je nastupao pred gledaocima na temu “Stvaranje filma i odgovornost umetnika” i odgovarao na pitanja. U jednoj od londonskih crkvi Tarkovski je održao “Slovo o apokalipsi”.

 

Nisam baš navikao na nastupe kao što je ovaj koji nameravam da održim, na nastupe na ovakvom mestu, u crkvi. Malo se pribojavam zbog svojih svetovnih koncepcija. Ali pošto ne nameravam da držim nikakva stručna predavanja nego ću prosto pokušati da razmišljam povodom toga šta Apokalipsa znači za mene kao umetnika, mislim da će to na neki način da spasi situaciju i da objasni zašto sa na ovo odlučujem ovde.

 

Sam fakt učešća na ovom festivalu ima, po mom mišljenju, potpuno apokaliptički karakter. Tako na primer, da su mi pre nekoliko meseci rekli da je ovo moguće, ja ne bih poverovao. Međutim, u poslednje vreme sam moj život slaže se donekle apokaliptički, pa je otuda i ovaj korak sasvim prirodan i logičan.

 

Apokalipsa je možda najveće poetsko delo stvoreno na zemlji. To je fenomen koji u suštini izražava sve zakone koji su čoveku dati odozgo. Znamo da se veoma dugo vode sporovi povodom različitih tumačenja ovih ili onih odlomaka u Otkrivenju Svetog Jovana. Znači, grubo govoreći, mi smo navikli da se otkrivenje tumači, da ga tumače. To je baš ono što, po mom mišljenju ne treba raditi, zato što apokalipsu nije moguće tumačiti. Zato što u apokalipsi nema simbola. To je slika.

 

U tom smislu ako je simbol moguće interpretirati, onda sliku nije. Simvol se može dešifrovati, tačnije iz njega se može izvući određeni smisao, određena formula, dok sliku ne možemo da razumemo, nego možemo da je doživimo i primimo.jer ona ima beskonačan broj mogućnosti za tumačenje. Ona kao da izražava bezkonačan broj veza sa svetom, s apsolutnim, s beskonačnim. Apokalipsa je poslednja karika u lancu, u ovoj knjizi, poslednja karika koja završava ljudsku epopeju, u duhovnom smislu reči.

 

Mi živimo u veoma teškom vremenu i njegove složenosti se pojačavaju svake godine. Mada, ako i makar malo znamo istoriju, možemo se prisetiti da se više puta govorilo o približavanju apokaliptičnog vremena. Rečeno je: “Blažen je onaj koji čita i oni koji slušaju reči proroštva, i čuvaju ono što je napisano u njemu, jer vreme je blizu.” Pa ipak, uslovonost vremena toliko je očigledna da mi ne možemo sa tačnošžu da odredimo kada će se desiti ono o čemu piše Jovan. To može biti sutra, može za hiljadu godina.

 

Upravo u tome je smisao takvog duhovnog stanja, duhovnog stanja čoveka koji treba da oseća odgovornost pred sopstvenim životom. Nemoguće je da je Otkrivenje nastalo tada kada se naše vreme iscrpilo. Zato ne smeju da se izvode nikakvi zaključci iz teksta Apokalipse povodom vremena kao takvog. Sigurno ste primetili da u Apokalipsi ima veoma mnogo tačnih cifara, datuma. Navodi se broj žrtavai broj pravednika. Ali sa moje tačke gledišta, to uopšte ništa ne znači, to je kao nekakav slikovit sistem koji se doživljava emocionalno. Cifre, neki tačni momenti, važni su da bi se osetila čovekova sudbina, da bi se upoznala budućnost. Objasniću primerom.

 

Od malih nogu veoma sam voleo knjigu Rombinzon Kruso-uvek mi se strašno sviđalo i uzbuđivalo me nabrajanje onoga što je bilo izneseno na obalu i što je bilo Robinzonov plen. Mi živimo materijalizovano, ponavljajući o postojanju prostora i vremena. To jest, mi živimo zahvaljujući prisustvu ovog fenomena, ili dvaju fenomena, i vrlo smo osetljivi na njih zato što oni ograničavaju naše fizičke okvire. Ali, kao što je poznato čovek, čovek je stvoren po slici i prilici Božijoj, i prema tome, ima slobodu volje i sposobnost da stvara. U poslednje vreme, i ne samo poslednje nego već prilično dugo, mi često postavljamo sebi pitanje: nije li stvaralaštvo grešno?

 

Zašto se javlja takvo pitanje kada mi nesumljivo znamo da stvaralaštvo podseća na to da smo stvoreni, da nam je Otac jedan? Zašto se javlja takva, rekao bih bogohulna misao? Zato što je kulturna kriza poslednjeg veka dovela do toga da umetnik može bez bilo kakvih duhovnih koncepcija. Kad stvaranje biva neka vrsta instikta, šta li već. Pa mi znamo da neke životinje takođe imaju estetsko osećanje i da mogu da stvaraju nešto završeno u formalnom, prirodnom smislu. Eto, recimo, saće koje stvaraju pčele da bi u njega stavljale med.

 

Umetnik je počeo da se odnosi prema talentu koji mu je dat kao prema svome vlasništvu, odakle mu i pravo da smatra da ga talenat ni na šta ne obavezuje. Ovim se objašnjava ta obezduhovljenost koja vlada u savremenoj umetnosti. Umetnost se pretvara ili u nekakva formalistička traganja, ili u robu za tržište. Ne treba da vam objašnjavam da se kinematografija nalazi u samom centru ovakvog stanja, – uostalom, kao što je poznato, ona se rodila krajem prošlog veka na vašaru sa ciljem čiste zarade.

 .

Nedavno sam bio u Vatikanskom muzeju. Tamo je ogroman broj dvorana posvećenih savremenom religioznom slikarstvu. To svakako treba videti zato što je užasno. I ja ne razumem zašto se ova, oprostite mi, dela, postavljaju na zidove takvog muzeja. Kako ovo može da zadovoljava religiozne ljude i posebno crkvenu katoličku upravu. To je prosto poražavajuće.

 

O savremenoj krizi. Mi živimo u pogrešnom svetu.  Čovek je rođen slobodan i hrabar. Ali naša nevolja je u želji da se sakrijemo i zaštitimo od prirode koja nas sve više i više prisiljava da se pribijemo jedni uz druge. Mi opštimo ne zato što volimo da opštimo, ne zato da bi uživali u opštenju, nego zato da ne bi bilo toliko strašno. Ova civilizacija je pogrešna ako se naši odnosi grade na takvom principu. Sva tehnologija, sav takozvani tehnički progres koji prati istoriju, u suštini stvara proteze – on produžava naše ruke, izoštrava vid, omogućuje da se krećemo veoma brzo. I ovo ima principijelan značaj.

 

Mi se danas krećemo nekoliko puta brže nego u prošlom veku. Ali od toga nismo postali srećniji. Naša ličnost, naša da tako kažem, personaliti,  ušla je u konflikt sa društvom. Mi se ne razvijamo harmonično, naš duhovni razvoj je toliko zaostao da smo već žrtve lavinskog procesa tehnološkog rasta. Mi ne možemo da izronimo iz ove bujice čak i ako bi hteli. Na kraju krajeva, kada se kod čovečanstva stvorila potreba za novom energijom radi tehnološkog razvoja, i kad je čovečanstvo otkrilo ovu energiju, tada se ono nije pokazalo moralno spremno da je iskoristi za svoje dobro. Mi smo kao divljaci koji ne znaju šta da rade sa elektronskim mikroskopom. Možda njime zakivati eksere, rušiti zidove? U svakom slučaju, postaje jasno da smo mi robovi ovog sistema, ove mašine, koju je već nemoguće zaustaviti.

 

Zatim, na planu istorijskog razvoja mi smo toliko počeli da ne verujemo jedni drugima, da ne verujemo da jedni drugima možemo pomoći (mada se sve čini da bi se preživelo zajedno), da mi sami, svako od nas lično, zapravo ne učestvujemo u društvenom životu. Ličnost nema nikakav značaj. Kraće rečeno, mi gubimo ono što nam je bilo dato od samog početka, – slobodu izbora, slobodu volje. Eto zašto ja smatram našu civilizaciju pogrešnom. Ruski fislosof i istoričar Nikolaj Berđajev vrlo je precizno zapazio da u istoriji civilizacije postoje dve etape. Prva je istorija kulture kada je razvoj čoveka manje-više harmoničan i zasnovan na duhovnoj osnovi, i druga, kad počinje lančana reakcija koja nije potčinjena volji čoveka, kada dinamika izmiče kontroli, kada društvo gubi kulturu.

 

Šta je Apokalipsa? Kao što sam već rekao – to je slika čovekove duše sa njenom odgovornošću i obavezama. Svaki čovek proživljava ono što je tema Otkrovenja Svetog Jovana. To jest, ne može da ne proživljava. I na kraju krajeva zato, upravo zato, mi možemo reći da su smrt i stradanje u suštini jednaki ako strada i umire ličnost ili se završava ciklus istorije i umiru i stradaju milioni. Zato što čovek može da podnese jedino onu barijeru bola koja je njemu dostupna.

 

O našem konformizmu. U Otkrovenju Jovanovom rečeno je. ”Znam dela tvoja, da nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Tako, pošto si mlak, i nisi ni studen ni vruć, izbljuvaću te iz usta svojih.” To jest, ravnodušnost, neučešće, izjednačava se sa grehom, sa prestupom pred Tvorcem. S druge strane: ”Ja one koje ljubim karam i popravljam; zato revnuj, i pokaj se.” Ukratko, ovo je osećanje čoveka koji se kaje, ovo je uopšte – početak puta. Takva osećanja imaju različiti ljudi na razne načine i u različito vreme.

 

Recimo Dostojevski, postoji verzija da je to religiozni, pravoslavni pisac koji je ispričao o svojim traženjima i o osobinama vere. Meni se čini da nije sasvim tako. Dostojevski je napravio svoja velika otkrića samo zato što je bio prvi od onih koji su osetili i izrazili probleme obezduhovljenosti. Njegovi junaci pate jer ne mogu da veruju. Oni žele, ali su izgubili taj organ kojim se veruje. Atrofirala je savest. I iz godine u godinu, Dostojevski je postao nekako sve više razumljiv, čak moderan.

 

Upravo na račun što ovaj problem narasta sve više i više. Zato što je najteže – verovati. Zato što je pouzdati se u blagodat,  uopšte uzev, nemoguće. Naravno da je sretan čovek koga je posetilo ovo stanje. Ali teško da se svaki čovek može time pohvaliti. Najvažnija stvar da bi se osetio slobodan i sretan je – hrabrost.

 

Na neki čudesan način svi ovi problemi sadržani su u Apokalipsi. Apokalipsa – to je na kraju krajeva, priča o sudbini. O sudbini čoveka koji je neraskidiv između sebe kao i ličnosti i društva. Kada priroda spašava vrstu od izumiranja, tada životinje ne osećaju dramu postojanja, opstanka. Pošto čovek bira sam svoj put zahvaljujući slobodi volje, on ne može da spasi sve ljude, nego može da spasi samo sebe. Baš zato on može da spase druge. Mi ne znamo šta je to ljubav, mi se sa užasnim omalovažavanjem odnosimo prema sebi samima. Mi nepravilno shvatamo šta znači voleti samoga sebe, čak se i ustručavamo od ovog pojma. Zato što mislimo da voleti samog sebe znači biti egoista.

 

To je greška. Zato što je ljubav – žrtva. U tom smislu,  da je čovek ne oseća – ovo može da primeti sa strane treće lice. I vi, naravno znate ovo, jer je rečeno: ljubi bližnjeg svoga kao samoga sebe. To jest, voleti samoga sebe kao da je osnova osećanja, merilo. I ne samo zato što je čovek postao svestan sebe i smisla svog života nego takođe i zato što uvek treba počinjati od samog sebe.

 

Ne želim da kažem da sam ja uspeo u svemu ovome o čemu sada govorim. I, prirodno, daleko sam od toga da bih sebe postavio kao primer. Naprotiv, ja smatram da sve moje nesreće proističi upravo iz toga što ne slušam sopstvene savete. Nevolja je u tome što su okolnosti jasne, a jasan je i rezultat do koga će nas dovesti pogrešan pogled na stvari. Ali netačno bi bilo da Apokalipsa nosi u sebi samo koncepciju kazne. Možda je glavno što ona nosi – nada.  I pored toga što je vreme blizu,  – ali za sve zajedno nikad nije kasno.

 

Apokalipsa je strašna svakome zasebno, ali za sve zajedno u njoj je nada. I u ovome je smisao Otkrovenja. Na kraju krajeva, baš ta dijalektika, izražena na slikovit način,  za umetnika predstavlja takvo inspirativno, nadahnjujuće načelo, da se i nehotice čudiš koliko u njemu može da se nađe oslonac u bilo kojem stanju duše.

 

Povodom nestanka prostora i vremena, njihovog prelaska u novo stanje, rečene su zadivljujuće lepe reči. Povodom iščezavanja prostora: ”I zvezde nebeske padoše na zemlju, kao što smokva odbacuje zametke svoje kad je zaljulja veliki vetar. I nebo izmače kao svitak kada se savije, i svaka gora i ostrvo pokrenuše se s mesta svojih.”  Nebo se izmaklo savivši se kao svitak.  Ja nisam čitao ništa divnije.  A evo još o tome šta se desilo posle skidanja sedmog pečata. Šta da kaže bilo koji umetnik o načinu na koji je ovo izraženo! Kako izraziti ne samo ovu napetost, nego ovaj prag! “ I kada On (to jest Jagnje) otvori sedmi pečat, nasta tišina na nebu oko pola časa.” Kako kaže moj prijatelj, – ovde su reči izlišne. Skinut je sedmi pečat, i šta biva? Ništa. Nastupa tišina. Ovo je neverovatno! To odsustvo slike u ovom slučaju je najsnažnija slika koja se samo zamisliti može. Pravo čudo!

 

Postoji knjiga u kojoj je autor, Kastaneda, napisao priču jednog novinara, to jest svoju priču o tome kako se učio kod jednog meksičkog vrača. To je zapanjujuće interesantna knjiga. Ali stvar čak nije u tome. Pročulo se da nije bilo vrača, da to uopšte nisu beleške iz dnevnika, nego da je sve izmislio Kastaneda – način sopstvenog obučavanja pomoću kojeg on hoće da izmeni svet, i samog vrača, i njegov metod. Ali ovo ni malo ne pojednostavljuje suštinu stvari,  naprotiv usložnjava je. To jest, ako je sve ovo izmislio jedan čovek onda je to još veće čudo nego kada bi to stvarno postojalo. Kraće rečeno, moja misao se svodi na to da je umetnička slika, na kraju krajeva, uvek čudo.

 

Evo još jedan odlomak iz desete glave. Povodom vremena takođe rečeno vrlo lepo.” I anđeo kojega videh gde stoji na moru i na zemlji, podiže desnu ruku prema nebu, i zakle se Onim koji živi u vekove vekova, koji sazda nebo i što je na njemu, i zemlju i što je na njoj, i more i što je u njemu, da vremena više biti neće.”Ovo izgleda kao obećanje, kao nada, a ipak ostaje tajna. Zato što u Apokalipsi postoji jedno mesto koje izgleda sasvim neobično za Otkrovenje. “A kada progovoriše sedam gromova, htedoh da pišem, no čuh glas sa neba koji govori: Zapečati ono što govoraše sedam gromova, i to ne piši. ”Zanimljivo je šta je Jovan sakrio od nas? I zašto je rekao da je nešto sakrio?

 

Čemu ovaj čudni intermedij, ova remarka? Jesu li to peripetije odnosa između Anđela i Jovana Bogoslova? Šta je to bilo što čovek ne treba da zna? Pa smisao Otkrovenja je baš u tome da čovek zna. Možda nas samo shvatanje znanja čini nesretnima. Sećate li se: ”I znanje umnožava muku”? Zašto? Ili je trebalo sakriti od nas našu sudbinu? Neki momenat sudbine? Ja, na primer, nikako ne bih mogao da živim kad bih znao proročanstvo o sopstvenom životu. Po svoj prilici, život gubi svaki smisao kada bih znao kako će se završiti, – naravno, imam u vidu moju ličnu sudbinu. U ovom detalju postoji nekakvo neverovatno, potpuno neljudsko blagorodstvo pred kojim se čovek oseća kao malo dete, i nezaštićen i istovremeno zaštićen. Ovo je učinjeno zato da bi naše znanje bilo nepotpuno, da se ne oskrnavi beskonačnost, da se ostavi nada. U čovekovom neznanju je nada. Neznanje je – blagorodno. Znanje je vulgarno.

 

Zato takva briga koja je izražena u Apokalipsi u većoj meri mi daje nadu nego što me plaši.

I sada se ja pitam: šta treba da radim kad sam pročitao Otkrivenje? Potpuno mi je jasno da ja više ne mogu biti isti kao pre, ne samo zato što sam se promeniio nego zato što mi je rečeno: budući da znam to što sam saznao, dužan sam da se promenim. U vezi sa svim ovim počinjem da mislim da je umetnost kojom se bavim moguća jedino u tom smislu ako ona ne izražava mene samog, nego ako u sebi akumulira ono što ja mogu da uhvatim opšteći sa ljudima. Umetnost postaje grešna čim počnem da je upotrebljavam radi svojih interesa. I najvažnije je da prestajem da budem interesantan. Možda od toga i počinje moja ljubav prema samom sebi.

 

Hoću da se zahvalim onima koji su me pozvali na današnji susret, mada ja i nisam hteo ništa novo da vam otkrijem. Hteo sam – i to sam dobio – da, razmišljajući u vašem prisustvu, na taj način osetim važnost ovog momenta i procesa. Vi ste mi dali mogućnost da dođem do nekih zaključaka i da povratim neke misli, zato o ovome nije moguće razmišljati u samoći. I tako, nameravajući da radim svoj novi film, nameravajući da učinim novi korak u ovom pravcu, meni je potpuno jasno da prema njemu treba da se odnosim ne kao prema slobodnom stvaranju, nego kao postupku, kao prema prinudnom činu, kad rad više ne može da pričinjava zadovoljstvo, već dolazi kao nekakav težak i opterećujući dug.

 

Otvoreno govoreći, ja nisam mogao da shvatim da umetnik može da bude srećan u procesu svog stvaralaštva. Ili je ova reč netačna? Srećan? Ne, nikad. Čovek ne živi zato da bi bio srećan. Postoje stvari daleko važnije nego sreća.”

  

 

--------------------------------------------------





Na slici spomenik Andreju Tarkovskom na ulazu u Gerasimov Institut za kinematografiju

 

Nakon smrti Tarkovskoga sovjetska vlast mu je podigla spomenik ispred ulaza u Gerasimov institut kinematografije u Moskvi i na taj način se skromno odužila jednome čovjeku kojem je film bio to slobodno stvaranje, taj estetički užitak, ali i kao “opterećujući dug” onima, koji su mu prethodili kao i zadatak onima koji slijede.

 

Pored toga da je u nasljeđe ostavio i jedan pomen na ruskog čovjeka kojega istovremeno krasi veliko dobrodušje, ali i brutalnost ratnika, spomen na rusko-tatarske ratove i beznađe ratnog kaosa, na svireposti, bahatosti moćnika i bijedu i neimaštinu ruskog sela, koja izaziva bol, sasvim drugačiji osjećaj od podsmjeha kulturnog čovjeka Europe i konačno, jednu viziju ljepote koju nam je on pokušao predstaviti uvjeren da suvremena kinematografija nije tu radi zabave, nego radi estetskog osjećaja i da je to njen puni smisao i to danas kada najviše trpimo od zaborava autentičnog života.

 

Jan 26 '16 · Oznake: andrej tarkovski

Barbarogenijski slavopoj



 

Piše: Božica Jelušić

 

Uzmite naše slike, izvadite platna iz okvira, obrišite njima pod zamrljan zemljom one brazde s kojom su vas iz anonimnosti i zatucanosti odorali i prikazali na javnom svjetlu. Rasparajte knjige, naložite veliki oganj i ispecite volove za vaše barbarske gozbe.U kajdanke umotajte masni burek, kazališta zatvorite a njegove dekadentne histerike pošaljite na dug odmor na slabo naseljene otoke. Umotajte se u zastave, valjajte se pijani po podu, urlajte, slinite, trijumfirajte, povraćajte, po našim najboljim stranicama, najživljim trenutcima postojanja. Oduzmite nam povijest, uspomene, drugove, rad i pobjede, materinji jezik, važnost bilo koje vrste, glas koji odjekuje hodnicima, ime koje je nekada nekomu značilo.

 

Proglasite nas ološem, hereticima, neprijateljima, nedomoljubima, stokom sitnog zuba, razmaženim elitistima koji se zgražaju nam vašim “zdravljem” i “narodnom dušom” koja voli jednostavne stvari svima razumljive, proste ko pasulj, jestive ko proja, beskorisne kao sveta vodica, udobne kao neoprane čarape i znojna potkošulja. Fufljajte, mucajte, petljajte i kokodačite kad nam se obraćate, jer svijet je vaš, vlast je vaša, Bog je na vašoj strani, a ako privremeno nije, sutra ćete ga potkupiti i u svoje kolo bez crvenih i žutih vragova, dovesti, zasigurno.Pogledajte samo onu lasicu akolitsku i sakristansku, nakađenu tamjanom, kako vam to iz pozadine jamči prepredenim osmijehom!

 

U stvari, ne morate nam ništa objašnjavati, mi ne postojimo.Ako pak postojimo, nismo usredotočeni ni normalni. Nema poštene inteligencije, znamo da je to floskula. Nema kreativaca ni kulturnjaka, znamo da je to razbibriga radnoga naroda, a ne zanimanje. Molim vas, ne obraćajte pozornost, nemojte ovo čitati. Idite naprijed, smjelo i sigurno, u nove kompromise, prodaje, blamaže i nebuloze, kakvima ste nas obilato darivali posljednjih mjeseci! Što vas briga TKO TO TAMO PEVA, na nekoj glupoj ćirilici, koju normalno uho ne čuje i ne razumije!

 

Naša /vaša kolonijalna povijest upravo počinje! Budite u prvim redovima! Pišite je kako znate i umijete! Bog vam pomogao i sreća junačka! Iz svoje mišje rupe pozdravljamo vas radosnim cijukom i krčanjem sirotinjskih crijeva.

 

Gaudeamus igitur!

-------------------


Preuzeto s adrese: http://kult-portal.com/barbarogenijski-slavopoj/

Jan 25 '16 · Oznake: barbarogenijski slavopoj

POČECI RUSKE PISMENOSTI



 

Točni podaci o počecima ruske pismenosti nisu dovoljno pouzdano utvrđeni. U ''Životopisu Konstantina Filozofa'' ( Ćirila) navodi se da je Ćiril za vrijeme svoga boravka u Hersonesu na Krimu ondje pronašao evanđelje i psaltir pisan ''ruskim'' pismenima a upoznao je i čovjeka koji je tim jezikom govorio pa je od njega naučio taj jezik tj. Ruski. iz toga bi proizilazilo da je pismenost na ruskom jeziku postojala i prije Ćirilova slavenskoga alfabeta što ga je on uoči svoga puta u Moravsku 862 godine sastavio.

 

iz tekstova ljetopisa poznato je da su ruski ugovori sa Bizantom u X stoljeću bili pisani na grčkom i na ruskom jeziku. i čitav niz drugih podataka svjedoći o razvijenoj ruskoj pismenosti u prvoj polovici X stoljeća.

 

Tako je 1549 godine pronađen u Gnezdovu blizu Smolenska ( Gnezdovski kurgan) komad glinene posude iz prve četvrti X stoljeća na kojem je bio sačuvan natpis na ruskom jeziku ispisan pismenima koja su nalik na makedonsko-bugarsku ćirilicu iz početka X stoljeća. Makedonski pisac Črnorizac Hrabar koji je krajem IX stoljeća i u početku X u vrijeme cara Simeona od 893 do 927 napisao svoje polemičko djelo '' O pismenima'' svjedoči da su Slaveni prije pokrštenja imali vlastiti sistem pisanih znakova. A onda su Slaveni dobili svoje apostole Ćirila i Metodija, Konstantin-Ćiril sastavio je Slavenima alfabet od 38 slova , jedna prema grčkim pismenima a druga prema potrebama slavenskih riječi.

 

Doba upotrebe slavenskih crta i rezova dakle pripada vremenu prije sredine IX stoljeća. Vrijeme nesistematskoga primjenjivanja grčkih i latinskih slova nakon prihvaćanja krščanstva a prije Ćirilova djelovanja je vrijeme između Askoldova pokrštenja i sredine X stoljeća nakon čega slijedi doba upotrebe pisma koje je proizašlo iz Ćirilove azbuke.

 

Prema tome Ćiril je bio samo izumitelj posebnoga slavenskoga alfabeta, glagoljice, a ne osnivač slavenske pismenosti.

 

Poslije uvođenja kršćanstva u Rusiji pismenost je izvanredno ojačala. Širile su se crkvene knjige na grčkom, makedonskom i bugarskom jeziku , prevodilo se i sa makedonsko-bugarskoga i s grčkoga na ruski. Osnovane su i prve škole....

 

Najstarija do danas sačuvana knjiga na ruskom jeziku je Ostromirovo evanđelje napisano u Kijevu 1056-57 za novgorodskoga posadnika Ostromira. Najstariji poznati i sačuvani spomenik ruske originalne literature je '' Poučenie k bratii'' što ga je napisao novgorodski episkop Luka ( 1016-1060) i u tom kratkom spisu on je dao zbirku moralnih propisa i uputa za svoju redovničku braću.

 

Kijevski mitropolit ilarion sastavio je između 1037 i 1050 spis u pohvalu kneza Vladimira pod naslovom ''Slovo o zakone i blagodati'' prikazujući ga kao borca za pokrštenje Rusije , prosvjetitelja i vladara koji se zalagao za političku i vjersku nezavisnost Rusije. Plodan pisac bio je i iguman kijevsko-pečorskoga manastira Feodosij .

 

On je napisao nekoliko Pouka samostanskoj braći i nekoliko Poslanica knezu Izjaslavu . Među tim poslanicama ističe se '' Poslanie o vere latynstej'' iz 1069 kojom iguman poziva na obustavu svih veza sa katolicima imajući pred očima politički utjecaj koji se na ruske zemlje širio iz susjedne Poljske.

 

Posebno mjesto u ruskoj srednjovjekovnoj proznoj literaturi ima najstarija ruska kronika '' Poviest vremennyh let''. Nju je godine 1113 uskoro nakon smrti kijevskoga velikoga kneza Svjatopolka Izjaslavića sastavio Nestor, redovnik u Kijevsko-Pečorskom manastiru . To kroničarsko djelo nastalo je kao sinteza starijih, danas izgubljenih, spisa koji su sastavljani počevši od kraja X stoljeća u Kijevu i Novgorodu. Nestorovo djelo je kasnije po nalogu kneza Vladimira Monomaha najprije preradio Silvestar , iguman Mihajlovo-Vidubickoga manastira 1116 godine a zatim neki od ljudi bliskih novgorodskom knezu Mstislavu Vladimiroviću 1118 godine.

 

Ljetopisac Nestor napisao je pored svoje Kronike još i životopis prvih ruskih svetaca Borisa i Gljeba što ih je u borbi za vlast dao ubiti njihov brat Svjatopolk ( kanonizirani 1071 ). isto je tako veliko značenje imao složeni zakonski zbornik '' Ruska pravda''. Od njegovih sastavnih dijelova '' Najstarija ruska pravda'' ( Jaroslavova) nastala je 1036 u Novgorodu u vrijeme kada je Jaroslav dao Novgorođanima povelju o upravljanju i za kneza im postavio svoga sina Vladimira. '' Pravda Jaroslavića'' sastavljena je 1072 kada su se poslije niza ustanaka u Kijevskoj Rusiji u razdoblju od 1068-71 Jaroslavovi sinovi sastali u Višgorodu i donijeli propise o kaznama za napadaje i ubojstva knezevskih ljudi . Treći dio '' Ustav Vladimira Monomaha'' nastao je iza ustanka pučana u Kijevu godine 1113 a sadrži propise o suzbijanju lihvarstva i tlačenja seljaka

 

 

Napisao: Zlatan Gavrilović Kovač

 

  

Jan 22 '16 · Oznake: počeci ruske pismenosti

BALADA TURGENJEVA



 

Religijska svijest i duh slobode


Od prvih pisanih zapisa na ruskome jeziku do Turgenjevljeve Balade iz 1841 godine prošlo je skoro deset stoljeća ruske pismenosti ali se čini da se u socijalnome biću Rusije malo što promijenilo pa onda nije čudan taj antropocentrizam ruske filozofije koji je suvereno vladao cijelom njenom poviješću. Jer rusko filozofsko mišljenje nije teocentrično mada ima jako puno primjera ruskih filozofa koji su duboko i esencijalno religiozni. Ono također nije niti kosmocentrično iako su pitanja prirodne filozofije vrlo jasno i vrlo rano pobudila pažnju ruskih filozofa. Ono je povrh svega okupirano temama čovjeka, njegove sudbine i njegovih perspektiva i na značenje i svrhu povijesti.


To je posebno vidljivo u predominantnoj moralnoj orijentaciji čak i posve apstraktnih problema. Odatle bi panmoralizam bio jedna posebna sila filozofskoga spisateljstva koja je možda najbolje došla do izražaja u Tolstoju ali i kod gotovo svih ruskih mislilaca čak i kod onih koji nisu pisali posebno o moralnim problemima kao što je to slučaj sa Kirijevskim.


Ova moralna orijentacija uključuje vrlo intenzivan interes za socijalne probleme sa kojima su dati problemi historiosofije. Odatle proizilazi da je rusko filozofsko mišljenje uglavnom historiosofsko mišljenje koje u sebi sadrži pitanje značenja povijesti, njena kraja itd. Eshatologička koncepcija šesnaestoga stoljeća imala je svoj eho u utopijama devetnaestoga stoljeća i u historiosofskim refleksijama mnogih i posve različitih mislilaca.


Odatle su pitanja čovjeka i njegove sudbine u povijesti bila glavna preokupacija ruske filozofije i njena glavna motivacija koja nije mogla odvojiti teoretsku i praktičku sferu. To je vrlo vjerno izraženo kod Mihajlovskoga kada posebno ističe jedinstvenost ruske riječi Pravda: '' Svaki puta kada riječ pravda dolazi u moju dušu, on piše, ja ne mogu odbaciti njenu izvanrednu unutrašnju ljepotu...samo u Rusa izgleda da su istina i pravda dizajnirane kao ista riječ koje zajedno predstavljaju jednu veliku cjelinu. Pravda u ovom njenom ogromnom značenju uvijek je bila cilj mojih istraživanja.''


Stoga bismo mogli reći da je pravda osnovna filozofska riječ koja se pojavljuje sa samim počecima ruske pismenosti i da ona nije jedna stranost ruskom duhu nego da se štoviše pojavljuje vrlo često i sa vrlo rijetkim izuzecima ona je prisutna kao fundament cijeloga religijskoga pogleda na svijet.

Sva je dakle religijska svijet koju pratimo od prvih pismena okupirana duševnim energijama koje su generirale filozofsku i spiritualnu kreativnost u kojoj duh slobode nikada nije bio uklonjen iz eklezijanističke svijesti. A oboje i religijski pogleda na svijet i intelektualnu slobodu možemo pratiti od prvih pismena na ruskome tlu koje su obje korespondirale razvijajući elemente i dubinu ruskoga duha u cjelini.




BaladaTurgenjeva


Pred vojvodama šuteći on stoji

spustio glavu - sumorno traži.

 

Sa ramena mogućih zasjao baršunasti kaftan

krv teče tiho iz širokih rana.

  

Skovan po nogama, skovan po rukama:

znajte, njemu se ne tumara noću po šumama!

 

On razmišlja, misli, teško diše

slab....! vidio, vrijeme dobro je prošlo

  

''Da, uhvaćen momak? Dugo su ti hodali!

Tako mene zamka vuka ran(i)

  

Što može primorati vas? Čuo sam više puta

pjesme vi majstorski pjevate u veseli čas

 

Vi se uzrujavate danas, nevjerojatno, ali ćete dobiti

sutra ćemo čuti kako vi pjevate

 

On govori mračno: Ne čujete ne

sutra pjesme ne budu, sutra od mene traga ne

 

sutra umirat je meni smrtno poletan

sami vi ćete zapjevat sa radošću takvom

  

Meni ćete pjevati pjesme kao da su iz šume

kao trgovac sa teretom mene će u klanac veli

 

vi bi nas ovdje poslušali, hajde pjevajte mi

da dugo pjesmom tješite trgovca

 

da, više pjevate da u domu tvojem

zapjevajte pjesmu sa vinom tvojim

  

jer zaplijenila je pehar, barsku hranu

ljubakanje je slatko da, sa ženom slasnom

 

(1841 ) 


preveo sa ruskog Zlatan Gavrilović Kovač

 

 

I.S. Turgenjev, Sobranie sočinenii VI, Stihi I Prozmi, Izdateljstvo Pravda, Moskva 1968

 

Jan 19 '16 · Oznake: balada turgenjeva

SAN LJERMONTA




Zlatan Gavrilović Kovač


1.


Ljermontov je  tragičan heroj kao što je to slučaj sa svim romanticima. On je poginuo u dvoboju sa oficirom Nikolajem Martinovim kojega je poznavao odranije još iz  Kadetske škole  na planini Mashuk nadomak Pjatigorska   prethodno upozorivši sve da će on pucati u zrak. Martinov je  bio prvi na redu , pucao je I  pogodio Mihaila ravno u srce sa jednim jednim hicem. On je dakle  okončao svoj mladi život sa svega 26 godina. Kada je primila vijest o njegovoj pogibiji njegova  baka  Elizaveta Arsenjeva koja ga je odgajala doživjela je  moždani udar i umrla  četri godine kasnije 1845 godine. On je dakle poginuo na isti način  kao i Puškin kojem je povodom pogibije pjesnik ispjevao poemu koja je bila  jako popularna u visokom društvu Petrovgrada ali je dopala samome caru koji je na nju stavio primjedbu '' Poziv na revoluciju''. Ljermontov i Puškinov prijatelj Rajevski koji je dijelio primjerke pjesme odmah  su privedeni na vojni sud i osuđeni na progonstvo. Ljermonatov je tako upućen na Kavkaz u Nižegorodski dragonski puk koji je već na bojištu imao velike  gubitke pa se smatralo da je pjesnik poslan u sigurnu smrt. Ta pjesma u prevodu M. Sibinovića izgleda ovako:

 

PESNIKOVA SMRT

Pogibe pesnik! - rob poštenja –

Pade od laži što svet toči.

S metkom sred grudi i pun ogorčenja,

Zanavek gordo sklopi oči! ...

Ne podnese mu čista duša

Uvrede koje spletka krije,

Ne htede gadni svet da sluša ...

Sam je ko i pre ... i ubijen!

Ubijen je! ... Sad čemu jadovanja,

Pohvala horskih glupa skala,

Mucanje jadno opravdanja?

Presuda sudbe već je pala!

Niste l' se vi baš zlobno dali

U hajku za njim dok je sam,

Zabave radi, rasplamsali

Jedva tek prigušeni plam?

I šta sad? Radujte se ... Duša čista,

Da trpi više nije hteo:

Nesta, ko baklja, genij blistav,

Sjajni je venac njegov sveo.

 

Njegov ga krvnik, mirno uze

Na nišan kleti ... I žestoko,

U srcu miran i bez suze,

Pogodi ne trepnuvši okom.

Šta je tu čudno? ... Izdaleka,

Njega je, s mnogim koji kreću

U lov na činove i sreću,

Dovukla k nama sudbe reka;

Prezirao je s drskim smeškom

Tu tuđu zemlju kojom krenu;

Kako da štedi slavu njenu;

Kako da shvati u tom trenu

Zlodelo kakvo vrši teško! ...

 

I on je mrtav - grob ga zavi,

Pade ko onaj pesnik plavi

Što iz ljubomore se tuko,

Koga u pesmu sam već stavi, -

Pokošen, ko on, hladnom rukom.

 

Što od života mirnog, pravih prijatleja

Ode u svet taj zavidljiv i pogibeljan

Za srce slobodno, za strasti plamne, lude?

Što klevetnicima on pruži svoju ruku,

Što dade da ga lažnom pohvalom privuku,

On, koji još ko dete prozre ljude? ...

 

I mesto starog, trnov venac su mu tako

S lovorom dali, kao breme trajno:

No igle potajne su jako

Krvavile mu čelo sjajno;

Otrovaše mu zadnji čas, jer čuje svuda

Pokvaren šapat tih podsmešljivih glupaka,

I umre - osvete uzalud žudan,

Kivan što mu sve nade pokopa ta raka.

Da, gotovo je s divnom pesmom,

Umukli su sad glasi tvoji -

I pesniku je tužno, tesno,

Na ustima mu pečat stoji.

 

*

 

A vi, potomci naduveni

Otaca slavnih što u podlosti su prvi,

Koji su ropskom čizmom pogazili seni

Rodova uvređenih koje sreća smrvi!

Vi, što u rulji pohlepnoj ste pokraj cara,

O, vi, Slobode, Slave, Genija dželati!

Vi, kojima sad zakon krilom zaklon stvara,

Pred vama sud i pravda - sad će nemo stati! ...

 

Al' ima božjeg suda, razbludnosti čeda!

I on je strašan: on vas čeka;

Taj sud se zveku zlata ne da,

Unapred sud taj vidi nečoveka.

 

Pred njega ćete zalud s klevetama doći:

Jer tamo istinama samo mere,

I vašom crnom krvlju neće se nikad moći

Nevina pesnikova smrt da spere!

 

1837.


(M. S.)


Ljermontov je  imao problema  sa ljudima. Što nije čudno ukoliko se uzme u obzir da je bilo riječi o osobi izuzetne poetske osjećanosti koja se morala navići na dekadenciju visokoga petrovgradskoga društva  i brutalnost vojničkoga života u kojem se  brani podjednako i osobna hrabrost kao i čast čina koji se nosi . Odatle ti problemi sa ljudima i postoje mnoga njegova svjedočanstva  koja dokazuju da je samo pri poetskom  stvaralačkom činu bio kadar iskazati svu dramu jedne duboko podijeljene egzistencije  pjesnika i  ruskoga plemića koji lavira od prosjaka do  vojvoda i careva.  Prema tome poginuo je kao  Pečorin, njegov  lik iz romana Junak našega doba  I  tu je jedna razlika u odnosu na  Puškina  konzekventno  nihilizmu  kojega je karakterizirao njegov  stvaralački genije. Čitav život mu je dakle bio promašen ali ga je spasila literatura.

 

2.


Rat sa Napoleonom 1812 godine koji je bio poznat kao  Rat za oslobođenje kao I  rusko turski ratovi koji su se sukcesivno vodili od 16 stoljeća nadalje  dali  su snažan poticaj  na razvoj cjelokupnoga intelektualnoga I socijalnoga  života Rusije. Jedan veliki broj  Rusa tako je došao u kontakt sa europskim životom kao rezultata pokreta ruske armije prema Zapadu I ovo okretanje prema Zapadnoj Europi    bilo je sa mnogo više  uticaja  na rusku duševnost nego što je bio entuzijazam Zapada .  Tako je  ruska politička I vojna  snaga  poslužila ne samo da uveća osjećaj nacionalnoga dostojanstva  nego I da  formulira pitanje uvođenja Zapada  u ruski život koji je bio njime prilično impresioniran. Između 1812  I 1814 godine  ovaj proces je uvečao  kristalizaciju političkoga  pokreta u Rusiji  koji je kulminirao sa  pobunom Decembrista 1825 godine . U isto vrijeme  ruska kultura koju je karakterizirala  velika nezavisnost   kročila je prema novome ne samo tako što se nije htjela vratiti starome ruskome životu  kao što je često bio slučaj u 18 stoljeću  nego I  tako  što su se ''Ruska ideja'' ili  ''Ruski principi''  koji su bili  zatomljeni  u dubinama nacionalnoga duha sada  mogli  pojaviti na danje svjetlo sa novom snagom  I svježinom  otrežnjene filozofije. Odatle ono stajalište Karamzina da su Rusi previše skromni  u njihovoj ideji  vlastitoga nacionalnoga dostojanstva . Nema nikakove sumnje u to da je  period nakon  ovih ratova karakterizirao jedan fundamenatalan napor da se izrazi ta nacionalna  samosvijest. Odatle mnoga razmimoilaženja  na polju ruske literature u prvim dekadama 19 stoljeća koja su sva bila politički motivirana. Ta je politička obojanost pratila na primjer I  slučaj  grupe oko Karamzina  koji je pokušao obogatiti  ruski jezik  sa novim riječima  sposobnima  za izražavanje  novih koncepata I relacija  I grupe oko  Šiškova koji je bio njegov oponent koji je htio zadržati  razvoj u  granicama  limita starih  formi. Isto tako  glavni uticaj  tijekom prvih decenija 19 stoljeća nije dolazio samo od franskuskih  nego I od njemačkih mislilaca pa je njemačka  idealistička filozofija  postala  stimulativna  mnogim mladim ljudima.

Ljermontov međutim nije bio zadovoljan zapadnom kulturom kao što nije bio zadovoljan sa bilo kojom kulturom niti Europom kao što nije bio zadovoljan sa bilo kojom realnošću. On je u neku ruku  bio veliki nihilist I pored toga što je toliko cijenio Bayrona ili Herzena


 

NE NISAM BAJRON


Ne, nisam Bajron, ja sam drugo,
Prognanik, kakvih malo ima,
Putnik, ko on, kog svet ne prima,
Al’ ruska duša, s ruskom tugom.
Ko počne pre, taj pre i pada
Šta li ću pre do sudnjeg dana,
U duši! – groblje mojih nada
Ko tovar na dnu okeana.
Ko će da sazna tajne tvoje,
Moj okeanu? Ko će, glasan,
Da kaže svetu misli moje?
Jesam li bog ja, ili – šta sam?

1832.


(M. S.)

 

Međutim nihilizam je mišljen kao najkompletnija sloboda, nihilizam je znanost bez dogmi, bezuvjetno podnošenje iskustva I prihvaćanje  konzekvencija bez mrmljanja . Pa to je unekoliko jedna filozofija razočaranja, beznadežnosti I  nevjerovanja , romantični revolt  protiv tamne realnosti, protiv zadovoljstava trgovaca  koji prodaju zašečerenu vodicu kao eliksir, revolt kojemu još jedino preostaje  religijska svijest I gdje se može pronaći mir jedino u  Nebeskome kraljevstvu, jedino u Bogu. Herzen  bi rekao: '' Ja vas ne savjetujem da se borite sa svijetom, nego vas savjetujem da  otpočnete sa  autonomnim , nezavisnim  životom sposobnim da pronađe spas u samome sebi čak I ako cijeli okolni svijet propadne''

 

Ljermontoj  je umro primjereno I u skladu sa svojom filozofijom u dvoboju sa osobom koju je poznavao godinama jer je bio cinik, jer je bio ignorant I veliki kritik koji se stidio svoje slabosti tako da je pisao o jakim individuama, hrabrim herojima, snažnim osobnostima. On je neizmjerno uživao u bogatstvu prirode Kavkaza, okolnih sela I prostih kmetova. Ali nije mogao izdržati prazninu petrovgradske inteligencije koja je umislila da stvara velike ideje  a koja je zapravo bila  jedan veliki kupleraj nesposoban da riješi glavna pitanja  I probleme carstva pa onda nije toliko čudno  da je  primila vijesti o njegovoj pogibiji sa velikim olakšanjem  I zadovoljstvom. U njegovoj pjesmi SAN on pjeva:

 

SAN


Podnevne vrućine, klisure  Dagestana

ja još uvijek ležim sa metkom u svojim prsima

duboka rana još je uvijek crvena I topla

krv curi kap po kap

 

Ležim sam na  pijesku jaruge

na litici nadvijen  okolo nje

sunce izgori njegov žuti sjaj I ja zaspem kao mrtav

 

I ja usnem ponoćni bal

u mojoj domovini , svjetlucav sjaj

mlade djevojke sa vjencem cvijeća uplatene

govore o meni    sva je slast

 

ali jedna sjedne duboko zamišljena

nije dio veselih tema

I njena mlada duša, sam Bog zna

bijaše umoćena u najtužniji san

 

njen san, klisure su Dagestana

u klisuri njen prijatelj je mrtav

na njegovim prsima crna rana

života tok hladi krv tamna

 

 

preveo sa ruskoga Zlatan Gavrilović Kovač

Jan 18 '16 · Oznake: san ljermonta

PREDGOVOR RUSKOM IZDANJU  AL KAŠIJEVIH RADOVA U IZDANJU  GOSPODARSTVENOGA  IZDAVATELJSTVA TEHNIČKO-TEORETSKE LITERATURE  IZ MOSKVE 1956 GODINE.



 

Prevod sa ruskog: Dr. Zlatan Gavrilović Kovač

 

PREDGOVOR

 

U ovom izdanju publiciramo  ruski prevod  i  reprodukciju arapskih rukopisa dva matematička traktata izvanrednoga  iranskoga  matematičara i astronoma  XIV-XV stoljeća Džemšida Gijasadina  al-Kašija, građanina  iranskoga  grada Kašana i jednoga  rukovoditelja opservatorije  Ugulbega iz Samarkanda. To su  traktati  '' Ključ aritmetike''  ( Miftah al-hisab )  i '' Traktat o  kružnici'' ( Risala  al-muhitinija) i od njih je prvi bio  zgotovljen naporom autora u  martu 1427 godine  dok je drugi nešto  ranije . Mi smo preveli ''Ključ aritmetike'' prvim  nastojeći da vas upoznamo sa njim jer je onda  mnogo lakše čitati i izučavati ''Traktat o kružnici''.

 

U ovom priloženom prijevodu mi smo koristili također i  prevod sa francuskoga  polazeći  od sabranih djela Mariama Čelebija  '' Pravila  djelatnih i  ispravljenih tablica'' koja sadrže izlaganje osnovnih  dijelova  trećega važnoga matematičkoga  traktata  al -Kašija  '' O akordima i sinusima''.

 

Napori al Kašija  stali su  izazivati znatno zanimanje  povijesničara matematičkih  znanosti  tek nedavno  i to upravo zato  što  naznačuju  prolaz, kako je on opisan  predivnom približnom metodom  al Kašija za čisto riješenje  jednadžbe  trisekcije kuta,  koji je bio  publiciran  na  francuskom od  L. Sedinija  godine 1853 i koji je polučio  visoku ocjenu G. Gankelja. A onda je u našem stoljeću postalo izvijesno  da je al Kaši 150  godina  od  Stevina unazad  našao sistematički  primjenjive  desetne  frakcije  koje prokazuju paritet po točnosti  računanja  značenja  Pi, interes prema  tomu  glavnom  pitanju  predstavnika  samarkandske matematičke  škole.

 

Posebno je izvijesni  arabist i  povjesničar znanosti  Th. Ruska  uključio '' Ključ aritmetike'' u spisak  tehničkih  arapskih rukopisa prema  matematičkoj, astronomskoj i  kemijskoj  njenoj biti kako je  poželjno oblikovana  i prvotno   zacrtana . Osobite zasluge  u  naglašavanju matematičkoga napora al Kašija  pripadaju  pokojnome njemačkome učenjaku  Paulu  Luckeyu koji je umro 1949 godine . Godine 1948  on je publicirao  poboljšanu statiku  '' Izvlačenje korijena  s proizvoljnim prirodnim  pokazateljima  i teorem o  binomnom u matematici islama'' gdje je temeljito razabrao  prikladan odjeljak ''Ključa aritmetike'' i uspostavio  metodu  računanja  al Kašija  sa pripremljenim  prekursorima. Nakon njegov smrti  izašla je iz štampe  njegova knjiga  posvećena  aritmetičkoj  časti '' Ključa artimetike''  koja je bila bolje  uredila  neka praktična  pitanja  geometrije i algebre. U svojoj knjizi  P. Luckey  je preveo neke  izvatke iz ''Ključa'' sa arapskoga na njemački  jezik. Konačno je  P.Luckey  zgotovio  i objavio arapski tekst  i njemački prevod  '' Traktata  o kružnici'' sa objavljenim  mjestima komentara prevoditelja  iz 1953 godine . Ovi radovi P.Luckeya bili su  za nas polaznim punktom  za mnoge  odnose.

 

Ruski prevod  B.A. Rozenfelda oba traktata  al Kašija bili su  tiskani prvo 1954 godine  kao sedmi odjeljak '' Povijesno-matematičkih istraživanja'' izdanih  u redakciji   G.F.  Ribkina  i A.P.  Juškeviča i u prevodu su bili priloženi  komentari   nižepotpisanih. Prevod ''Ključa  aritmetike'' pojavio se  sa prvim izdanjem toga rada  na nekom od europskih jezika. Rad na prijevodu  bio je moguć  velikodušnom pomoći  kandidata  filoloških  znanosti   G.G. Zarine-zade.

 

''Ključ aritmetike'' je bio preveden  sa rukopisa  Lenjingradske javne knjižnice  od strane M.E. Saltjikova-Ščedrina ( kolekcija  Dorna  br. 131). Lenjingradski rukopis sadržava  bolji broj prevoda osobito  dijelova različitih tablica i crteža. Prevedeni  rukopisi   dopunjeni su  fotokopijom rukopisa  Rsp. br. 1824  iz Berlinske  javne znanstvene knjižnice  ( Pruska gospodarstvena  knjižnica). Ova fotokopija bila je  dostupna širokogrudnoj pomoći  prof.  B. Gnedenka. Pored toga  pri dopunjavanju  prevoda ispostavilo se da su citati P. Luckeya lošiji od  izvadaka  iz rukopisa  koji su pronađeni  u Berlinskom institutu  povijesti medicine i estetike ( br.1,2), Pariškoj   nacionalnoj  knjižnici ( br. 5020) i u Leidenskoj  sveučilišnoj knjižnici ( cod. or.185). Pri tome se nije udaljilo  od toga da se ispune  svi uvjeti prevoda  tako da su svi  dijelovi  bili uspostavljeni  prema smislu.

 

U ovom izdanju cijeli tekst  prevoda  bio je ponovno provjeren  i ponovno prepisan  utoliko što spomenuti  leidenski  rukopisi  predstavlja   potpuno puni i  jedinstveni  tekst koji najbolje odgovara  starome i on je  zaključen 3. srpnja 1554 godine. Među njima  je i lenjingradski  rukopis, 24 prosinca  1789 godine a berlinski  pod brojem 1824 u 1886 godini .  Međutim  tekstovi svih  spomenutih  rukopisa  su identični  iako ne broje  čitav  tisak. Publikacija našega arapskoga teksta  '' Ključa aritmetike'' jest reprodukcija  sa mikrofilma  rukopisa Leidenske  sveučilišne knjižnice. Mi smo  predstavili  objavljivanje ovoga mikrofilma  i njegovu reprodukciju  glavnome knjižničaru  te knjižnice  dru. A .Kessenu  i dru. P. Voorhoevu  iz starateljstva vlastoručnih rukopisa iste  knjižnice.

 

Pri prevodu glave IX  knjige IV  ''Ključa aritmetike'' gdje riječ imaju pitanja  povezana sa arhitekturom  nesebičnu pomoć pokazao je  kandidat arhitekture L.S.  Bretanicki  kojemu pripadaju komenatari  br 155 i crteži u  njemu.

 

Prevod  ''Traktata o kružnici''  slijedi na temelju  rukopisa  Instambulskoga  vojnoga muzeja ( br.756), i fotokopija  koje su rabljene  za njemački prijevod  P. Luckeya. Ove  fotokopije bile su pohranjene  u  Berlinskoj  javnoj znanstvenoj knjižnici  (Mss.simul.op.60). U našem izdanju  kopije tih  fotokopija  omogućene  su blagodarnošću  prof.  B. Gnedenka. Ovdje  su publicirane reprodukcije tih  rukopisa.

 

Pri  zgotovljavanju našega izdanja  svi prevodi sa arapskoga  bili  su nanovo  redigirani  poznavateljem arapskoga jezika  B.S. Segalom. Opća redakcija pripada  A.P. Juškeviču.

Polovica prevoda  s arapskoga  ukazana na paginaciji  rukopisa  reproducirana je  kao što je  postavljeno u tom izdanju a prevod naših  sastavljenih komentara    najznačajniji  su punktovi  koji su mogli biti značiteljno  slični  s komentarima  tiskanima  u '' Povijesno-matematičkim istraživanjima'' . Broj kvadratnih  zagrada  ukazuje  na broj  koji odgovara komentarima. Kvadratne zagrade  pomiješane sa slovima  dobavljene  prevodilačkim naporima  vode ka boljoj jasnosti  onoga što se izlaže.

 

Konačno mi izražavamo  našu iskrenu zahvalnost  na ukazanoj  izuzetnoj  neizmjernoj pomoći  pri  zgotovljavanju ovoga truda  Bretanickomu, Boorguveu, Gnedenku, Zarine zadeu,  Kessenu,  Ribkinu i Segalju i također redaktoru  izdanja  A.P. Razumovskom.

 

B.A. Rozenfeld, A.P.  Juškevič


---------------------------------------------

 

AL - KAŠI



 

  

puno ime Giyāt al-dīn Ğamšīd ibn Mas‘ūd al-Kāšī [ka:'ši:], perzijski je matematičar i astronom (Kašan, oko 1380 – Samarkand, 22.VI.1429). Prvi je upravitelj Ulug-begove zvjezdarnice u Samarkandu (oko 1420–29). Napisao je astronomske udžbenike Nebeske stepenice (Sullām al-samā, 1407) i Priručnik o znanstvenoj astronomiji (Mukhtaṣar dar ʿilm-i hay,ʾ 1419–11). U kratkom Traktatu o kružnici (Risāla al-muḥīṭiyya, 1424) izračunao je broj π na 17 decimala kao omjer brojeva, a u matematičkom udžbeniku Ključ aritmetike (Miftāḥ al-ḥisāb, 1427) opisao je vađenje korijena brojeva i približno rješavanje jednadžbe 3. stupnja. Sam je sastavljao astronomske tablice.

 

Što se najviše čita i posuđuje u knjižnici UN i koliko to govori o profilu, poštenju. osobnosti i namjerama pojedinih djelatnika Ujedinjenih naroda.





Knjižnica Ujedinjenih naroda, Dag Hammarskjöld Library , nazvana prema glavnom tajniku koji je poginuo 1961. godine, vrlo rijetko dospijeva u medije. Namijenjena je, naravno, svim službenicima i osoblju u sjedištu u New Yorku, a sadrži niz službenih dokumenata i publikacija UN-a kao i razne druge knjige o međunarodnom pravu, odnosima, ekonomiji i drugim temama koje bi bile relevantne ovoj međunarodnoj organizaciji.

 

Kao i svaka druga institucija, tako i UN-ova knjižnica ima svoj profil na društvenim mrežama i upravo su preko Twittera objavili koja je bila najčitanija, odnosno najposuđivanija knjiga 2016. godine, prenosi Vox .

 

Pobjednik je… ‘Immunity of Heads of State and State Officials for International Crimes’ ili ‘Imunitet državnika i državnih dužnosnika od međunarodnih kaznenih djela’.

 

Spomenuto djelo je zapravo ozbiljna analiza , točnije doktorska ugledne pravnice Ramone Pedretti o međunarodnim zakonima koji se tiču imuniteta.

 

Međutim, ono što je zapelo za oko običnim ljudima je činjenica da je UN prepun delegata koji zapravo predstavljaju najgore moguće oblike diktature, a ironično najposuđivanija knjiga u naslovu govori o tome kako steći imunitet od odgovornosti za međunarodne zločine. Kao što su neki i napisali, to možda i nije ‘za pohvaliti se’.

 

Sve to najvjerojatnije se može primijeniti i za visoku dužnosnicu UN, a danas predsjednicu Hrvatske države. Naime, narod ne kaže uzalud da društvo iz kojeg dolaziš puno više govori i o tebe nego što si sam spreman reći ili izgovoriti. 


 Preuzeto s adrese: http://www.dailymail.co.uk/


 Uredio, obradio i ponešto pridodao: Nenad Grbac

----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 


Iz knjige "Imam dvije različite čarape", Sonje Krivokapić




SILOVANJE

 

LICA: SVJETLANA, PROFESOR 1, PROFESOR 2, PROFESOR 3, PROFESORICA, 

 


(KUCANJE NA VRATA)

 

SVJETLANA: Dobar dan, profesore.

 

PROFESOR 1: Dobar dan, kolegice.

 

SVJETLANA: I vama dobar dan, profesore.

 

PROFESOR 2: Dobar dan, kolegice.

 

PROFESOR 1: Mene ste trebali?

 

SVJETLANA: Da, trebala bih vas nešto pitati u vezi seminara.

 

PROFESOR 1: Samo malo, kolegice. Dakle, nazovi Tomislava i reci mu da to donese što prije.

 

PROFESOR 2: Nije li rok petak?

 

PROFESOR 1: Ne, s obzirom na novu odluku vijeća! Reci mu da to što prije donese. Hitno nam treba!

 

PROFESOR 2: Dobro, reći ću mu. Samo moram prvo napisati predgovor knjizi.

 

PROFESOR 1: Polako, imaš vremena. Ne mora biti odmah.

 

SVJETLANA: Mogu li sada ući, profesore?

 

PROFESOR 1: Da, da, kolegice, svakako, uđite. Sjednite.

 

SVJETLANA: Može li profesor izaći da možemo nasamo razgovarati?

 

PROFESOR 1: Da, da, svakako. Hajde, nećemo dugo.

 

PROFESOR 2: Dobro, prošetat ću. Idem po kavu. Hoćeš da i tebi donesem?

 

PROFESOR 1: Može. Iz aparata?

 

PROFESOR 2: Da.

 

PROFESOR 1: Dobro, onda mi donesi običnu kavu, bez mlijeka.

 

PROFESOR 2: Važi.

 

(OTVARANJE I ZATVARANJE VRATA)

 

PROFESOR 1: Recite, kolegice, što u vezi seminara?

 

SVJETLANA: Samo polako, profesore. Ne mrdajte.

 

PROFESOR 1: Molim?

 

SVJETLANA: Ne mrdajte, kažem!

 

PROFESOR 1: Što to radite, kolegice?!

 

SVJETLANA: Stavite ruke iza leđa da vas lakše zavežem. Stavite ih iza leđa, rekla sam!

 

PROFESOR 1: Što to radite?! Pustite me, kolegice, pustite me!

 

SVJETLANA: Možda biste trebali prvo skinuti sako. Tako će biti lakše. Ali ionako ću vam sve skinuti.

 

PROFESOR: Molim?!

 

SVJETLANA: Kažem lakše će mi biti omotati traku ako skinete sako. A i manje ću trake potrošiti.

 

PROFESOR 1: Što da skinem? Što je vama, jeste li poludjeli?

 

SVJETLANA: Nemojte se opirati, profesore.

 

PROFESOR: Molim? Što je ovo, pobogu?! Pustite me, maknite se!

 

SVJETLANA: Dobro, onda ćemo drugačije. E tako. Hoćete se sada opirati?

 

PROFESOR 1: Pištolj! Imate pištolj! Odakle vam pištolj?!

 

SVJETLANA: Nije važno odakle mi pištolj. Važno je ono što je među nama. Vi se samo lijepo opustite i uživajte. I raširite malo noge, bit će i meni i vama tako lakše. I ljepše.

 

PROFESOR 1: Molim?!

 

SVJETLANA: Oh, kako ste dobri, taj trbuh, ta prsa... E tako, lijepo, mirno. Bez mrdanja. Osim kad zatreba. Mogu vam hlače odložiti na ovu stolicu? Ili hoćete na onu?

 

PROFESOR 1: Pustite me! Pustite! Zvat ću nekoga!

 

SVJETLANA: Koga ćete zvati? Nismo još ni nas dvoje ništa napravili, a vi bi već utroje. Polako, ima za to vremena. Ako ćemo oboje htjeti, jasno.

 

PROFESOR 1: Vi ste potpuno ludi. Oslobodite me!

 

SVJETLANA: Znam da vam je ovo šok. Očekivala sam da ćete ovako reagirati. Ali nešto među nama postoji, od početka prvog semestra. Onda kad sam rekla na predavanju da je Kafka najbolji njemački pisac svih vremena, pogledali ste me pogledom koji je govorio „želim vas".

 

PROFESOR 1: Molim?!

 

SVJETLANA: Ako imate potrebu da se sad pravite, pravite se. Nema veze. Razumijem vas, šok vam je ovo. Ali bit će brzo gotovo. A znam da će vam se svidjeti, htjet ćete još.

 

PROFESOR: Što ću htjeti još? Jeste li vi normalni, kolegice? Pustite me!

 

SVJETLANA: Mene ćete htjeti još. Ovo što pokušavam raditi sada. Dajte se samo malo povucite gore prema naslonu da vas lakše zavežem oko struka.

 

PROFESOR: Molim?!

 

SVJETLANA: Dobro, ne morate, mogu vas i ovako zavezati. Eto! Zavezano! Skinut ću vam naočale. Da vam bolje vidim oči dok sam na vama. E tako. Hoćete da pustim neku muziku?

 

PROFESOR: Maknite se s mene, zvat ću policiju!

 

SVJETLANA: Teško sa zavezanim rukama. Nego, muzika. Mogu nam nešto pustiti na kompjuteru. Što volite slušati tokom seksa?

 

PROFESOR: Jeste li vi normalni? Maknite se s mene, vikat ću!

 

SVJETLANA: Maknut ću se, jer moram pogledati prvo što ima na kompjuteru od muzike. Da vidimo...Ima, ovako... King Crimson, Talking Heads, Sonic Youth, Steppenwolf... Ima dobre muzike ovdje! Je li ovo vaš kompjuter?

 

PROFESOR 1: Vikat ću, zaista!

 

SVJETLANA: Je, vaš je, vidim da piše vaše ime. Ja isto volim te bendove! Vidim da imamo mnogo toga zajedničkog. Osim seksualne privlačnosti, jasno. Predviđam nam sjajnu budućnost zajedno!

 

PROFESOR 1: Kakva seksualna privlačnost?!

 

SVJETLANA: Ova među nama, koja druga.

 

PROFESOR 1: Među nama je trenutno nasilje!

 

SVJETLANA: Dajte, molim vas. Znate da me želite.

 

PROFESOR 1: Želim da me odvežete!

 

SVJETLANA: A ja želim neku muziku. Mogli bismo pustiti Born to be wild od Steppenwolf. Vidim da to imate. Ili Magic carpet ride. I bogami će vam biti magic ride kad završim s vama! Hoćete to?

 

PROFESOR 1: Vikat ću! Aaaaaaa!

 

SVJETLANA: Dobro, izgleda da ću vam morati zavezati usta. Ali me poljubite prvo.

 

PROFESOR 1: Molim?

 

SVJETLANA: Što molite? Nisam ja životinja. Treba tu biti neka predigra.

 

PROFESOR 1: Kakva predigra? Zavezali ste me i želite me silovati!

 

SVJETLANA: Pa nema veze, mora i tu biti nekakvog uvoda. Ipak sam ja žena, a ne životinja. I voljela bih da me se tako i tretira!

 

PROFESOR 1: Kakvog uvoda? Ovo je nasilje!

 

SVJETLANA: Vi želite to nasilje. I znate da želite.

 

PROFESOR 1: Ne želim! Želim da me odvežete!

 

SVJETLANA: To vi kažete, ali vaš pogled govori drugačije.

 

PROFESOR 1: Kakav pogled?

 

SVJETLANA: Pa evo, recimo, kad sam prošli tjedan išla na WC usred predavanja. Okrenuli ste se za mnom. Vidjela sam to.

 

PROFESOR 1: Nisam! Izmišljate! Pustite me, odvežite me!

 

SVJETLANA: Ili recimo kad sam vas ispitivala o Pessoi prije dva tjedna. Gledali ste me tako erotično da sam mislila da bi me potrgali nasred učionice da nije bilo drugih studenata.

 

PROFESOR 1: Nije istina! Što je vama? Vi ste ludi! Pustite me!

 

SVJETLANA: Dobro, neću inzistirati. Vidim da ste u šoku. Evo, pustit ću onda Steppenwolf. Možda vas opusti. Hoćete da ugasim svjetlo? Kako vam je draže? Iako bih ja vas radije gledala u oči.

 

PROFESOR 1: Milaneeee! Milaneeee! Aaaaaaa!

 

SVJETLANA: Dobro, zavezat ću vam usta onda. Kad se derete, inače ne bih jer imate lijepa usta. Ali kad vičete. Da se ne opirete, sve bi bilo lakše. Vjerovatno bi već bili gotovi. Ma vjerovatno bi vi mene zvali na mobitel da me pitate kad ćemo ponoviti! Dakle, ajmo zavezati usta. (ZVUK IZOLIR TRAKE) E tako. Oh kako ste dobri, ma ne moram vas ni poljubiti. Samo malo raširite noge. Evo, raširit ću vam ih ja. Tako. Da li vam se sviđaju moje tange? Obukla sam ih danas za vas, posebno za ovu priliku.

 

 (ZVUK MUMLJANJA KROZ TRAKU)

 

(OTVARANJE I ZATVARANJE VRATA)

 

 PROFESOR 2: Što to radite, kolegice?!

 

SVJETLANA: Profesore, molim vas da izađete, nismo još gotovi!

 

PROFESOR 2: S čim to niste gotovi? Nekako mi se čini da ste s konzultacijama u vezi seminara završili.

 

SVJETLANA: Molim vas, izađite, tek sam počela!

 

PROFESOR 2: Bogami neću! Odakle ovaj pištolj na stolu? Aha! Što ćete sad?

 

SVJETLANA: Nemojte pucati, molim vas!

 

PROFESOR 2: Pustite ga i neću pucati!

 

SVJETLANA: Pustite me da ga silujem, molim vas!




 



Svršetak ove drame i još neke druge drame moći ćete pročitati u knjizi  "Imam dvije različite čarape", Sonje Krivokapić, koju možete preuzeti na sljedećem linku:


http://www.digitalne-knjige.com/krivokapic.php



----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



 

PUTOVANJA MARKA POLA (Knjiga 4, Poglavlje 7 - 15)


Sada, Abaga je imao brata imenom Acomat Soldan (mlađi sin Hulakua), koji je ostao Saracen i koji je, kada je čuo za bratovu smrt, odlučio ga naslijediti osobno, vjerujući istovremeno, da je Arghun dovoljno daleko kako ga u toj namjeri ne može spriječiti i tada je organizirao moćnu vojsku te otišao direktno do dvora svog brata Abaga i uzeo svu kontrolu nad njim.

On je tu pronašao jednu ogromnu količinu blaga, da se to moglo teško povjerovati pa ga je onda masno distribuirao među Abaginim baronima i plemstvom, jer je htio zadobiti njihova srca i oni su deklarirali, da neće imati drugog gospodara, nego njega.

Povrh toga, Acomat Soldan je pokazao kako je vrlo dobar gospodar pa je postao voljen od svih, ali on nije uživao dugo u toj uzurpiranoj moći kad je do njega došla vijest, da Arghun dolazi sa vrlo velikom vojskom.

Acomat se nije pobojao, nego hrabro okružen svojim baronima i drugima za jedan tjedan organizira veliki broj konjice, koja je sva deklarirala kako je spremna marširati protiv Arghuna, uhvatiti ga i osuditi na smrt.


POGLAVLJE 7


BITKA IZMEĐU ACOMATA I ARGHUNA


Kada je Asomat Soldan sakupio šezdeset tisuća konjanika, krenuo je u susret Arghunu i na kraju desetog dana marša je saznao kako je njegov neprijatelj na pet dana marša od njega i jednak u broju vlastite vojske pa je tada Acomat utaborio svoj logor na velikoj zaravni kao pogodnom mjestu za odvijanje borbe.

Nakon što je aranžirao svoj logor,e pozvao je zajedno svoj narod pa im se obratio sljedećim riječima:

“Gospodo, vi znate dobro, da ja trebam biti gospodar svih u što je i moj brat Abaga vjerovao zato što sam ja sin njegovog oca i ja pomažem u porobljavanju sve zemlje i teritarija, koja mi posjedujemo. Neću reći ništa više zato što znam, da ste vi mudri ljudi, koji vole pravdu i da ćete vi djelovati za čast i dobro svih od nas.”

Kada je završio, svi su baroni i plemići i svi drugi, koji su bili tamo, odgovorili kako oni neće njega napustiti sve dok imaju i daha svog života u svojim tijelima.

Da se vartimo Arghunu: uskoro, nakon što je primio riječi o kretanju Acomata i budući je znao, da je on utaboren sa velikom vojskom, bio je malo zbunjen, ali je mislio kako je potrebno, da se pokaže kao mudar, hrabar i visoko motiviran pred svojim ljudima.

Pozvao je sve barone i savjetnike u svoj šator pa im se obratio sljedećim riječima:

“Braćo i prijatelji, vi znate dobro kako je nježno moj otac vas volio, dok je bio živ i da vas je on tretirao kao braću i sinove i vi znate u koliko mnogo bitaka ste bili zajedno sa njim, isto tako vi znate kako ste mu pomogli, da porobi zemlju, koju je on posjedovao. Vi znate, također, da sam ja njegov sin, koji vas jako voli i ja vas osobno toliko volim kao da je riječ o mojem osobnom tijelu. Kao što znate dalje, da je on postao Saracen, koji poštuje Muhameda pa bi bilo bolesno, da Saraceni vladaju Tatarima i svatko doista treba računati na pobjedu, jer je pravda na našoj strain, dok je naš neprijatelj u krivu. Ja neću više govoriti, nego ponovo preklinjem svakoga od vas, da učini svoju dužnost.”

Kad su baroni I plemići čuli ovaj Argunov govor, svi su bili odlučni, da radije izaberu smrt u borbi do pobjede i jedan od velikih barona se digao pa je rekao:

“Moj gospodaru, mi znamo dobro, da ono što ste nama rekli, je doista istina i ja ću, dakle, govoriti ispred svih vaših ljudi i reći vam otvoreno, da vas mi nećemo razočarati toliko dugo koliko imamo života u svojim tijelima.”

Primjereno tome rano ujutro slijedećeg dana Arghun i njegovi ljudi otpočeli su svoj marš odvažnim srcima i kad su stigli na zaravan na kojoj je Acomat imao svoj logor, oni su usporavili svoj u dobrom poretku, a onda je Arghun poslao dva glasnika na misiju svome ujaku.

Kad su ova dva glasnika stigla u logor neprijatelja, a bijahu to ljudi zrelih godina, sjahali su ispred Acomatova šatora i u namjeri, da uđu hrabro su mu salutirali.

Nakon što su sjeli kratko vrijeme iza toga jedan glasnik je ustao pa je iznio vijest na sljedeći način:

“Gospodaru Acomat, vaš nećak razmišlja o vašoj namjeri, da uzmete od njega njegov suverenitet i sad ponovo dolazi njegovo angažiranje u smrtnoj borbi, doista, to nije dobro niti ste vi djelovali tako dobro kako ujak treba djelovati prema svom nećaku i zato vas on ljubazno moli, da uspostavite njegova prava tako, da ne bude borbe među vama i on će vam pokazati svu  čast i vi ćete biti gospodar sve zemlje pod njim i to su vijesti, koje je vaš nećak poslao vama preko nas.”

Kada je Acomat Soldan čuo ove vijesti, odgovorio je sljedeće:

“Gospodine glasniče, što je rekao moj nećak ne znači ništa, jer je zemlja moja, a ne njegova. Ja sam je porobio isto toliko koliko i njegov otac pa prema tome možete reći mom nećaku, da ako on hoće, ja ću ga učiniti velikim gospodarom i dati u dovoljno zemlje i on će biti kao moj sin i najviši u rangu nakon mene. Ako on to ne želi, vi možete jamčiti, da ću ja učiniti sve što je u mojoj moći, da ga stavim na smrt. Ovo je, dakle, sada ono što ću napraviti za moga nećaka i nema drugih stvari ili aranžmana, koji bi bili sa moje strane.”

Glasnici su odmah otišli i jahali što su brže mogli prema Argunovom logoru i rekli mu sve što se dogodilo, a kad je Arghun čuo vijesti svog ujaka, bio je jako razjaren tako, da je roklamirao onima, koji su bili pored njega:

“Dok nisam primio takvu  bezobraštinu i uvredu od mog ujaka, neću moći živjeti, dok mu se ne osvetim na takav način, da će cijeli svijet pričati o tome.”

Nakon ovih riječi on je pozvao svoje barone i prinčeve:

“Sad nam ništa ne preostaje, nego da idemo dalje što brže možemo kako bismo stavili ove bezvjerne izdajice na smrt i moja je želja, da ih napadnemo sutra ujutro i da učinimo krajnji napor, da ih uništimo.”

Sljedećeg jutra Arghun je pozvao svoje naoružane ljude pa su se uputili prema neprijatelju, a Acomat je učinio isto i dvije su se vojske angažirale bez daljnjih opklada, bitka je počela sa kišom strijela nalik na kišu iz oblaka i moglo se vidjeti svugdje kako jahači padaju sa svojih konja i kako plaču i stenju oni, koji su ležali smrtno ranjeni što je bilo užasno za čuti.

Masakr je bio jako velik na obje strane, a Arghun je osobno pokazao izuzetnu hrabrost pa je postao uzor svojim ljudima, ali je to bilo uzaludno, jer se sudbina okrenula protiv njega i njegovi su ljudi bili primorani pobjeći blisko progonjeni od Acomata i njegovog ljudstva, koje je ostavilo pustoš iza njih.

Arghun je osobno bio zarobljen nakon što je potjera bila napuštena i pobjednici su se vratili u svoj logor i u svoje šatore, a Acomat je naredio, da njegov nećak bude zatvoren, ali je bio čovjek pa mu je dao zadovoljstvo, da ga vrati u njegov dvor i da uživa društvo prelijepih žena, koje su ga služile ostavljajući vojsku zapovjedniku sa strogim naređenjem, da čuvaju Arghuna blizu praćenoga i da se vrati dvoru u kratkim marševima tako, da se njegovi ljudi ne umaraju.


POGLAVLJE 8


KAKO JE ARGHUN BIO OSLOBOĐEN I KAKO JE UBIO ACOMATA


Sada, dogodilo se, da se veliki tatarski baron, koji je bio dobrim godinama, sažalio na Arghuna pa je rekao kako bi bila velika zloća i nevjerstvo, da se njihovog gospodara drži zatvorenikom i da će on učiniti sve, da ga se oslobodi pa je tako nagovorio mnoge ostale barone okolo na ista stajališta i uz pomoć svog osobnog velikog utjecaja uspio je u svojim namjerama.

Ime lidera ovoga pothvata bilo je Boga i njegovi glavni sljedbenici u ovoj konspiraciji bili su Elcidai, Togan, Tegana, Taga, Tiar Oulatai i Samagar.

Boga je sa njima otišao u Arghunov šator gdje je bio zarobljen i rekao mu, da su se pokajali u onom što su učinili protiv njega i da bi oni kao reparaciju učinili, da on postane slobodan i da ga uzmu kao svog gospodara.

Kada je Arghun čuo Bogove riječi, prvo je pomislio, da ga on hoće izmanipulirati pa je ljutito odgovorio:

“Gospodo, vi griješite jako u pokušaju, da me učinite majmunom i trebali biste biti zadovoljni s onim pogrešnim što ste već učinili zarobljavajući svog pravog gospodara. Dakle, molim vas, idite svojim putem i nemojte me više zafrkavati.”

“Moj gospodaru”, rekao je Boga, “…budite sigurni, da vas mi uopće ne želimo majmunirati, nego ono što kažemo je doista istina i mi se zaklinjemo svojom vjerom”

I onda su svi baroni prisegnuli, da oni njega smatraju svojim gospodarom, a Arghun se na svoju stranu zakleo, da on njima nikada neće praviti poteškoće za ono što je bilo u prošlosti, nego da će ih držati u ljubavi na isti način na koji je to radio njegov otac Abaga i uskoro, nakon što su uzete obostrane prisege, pustili su Arghuna iz zatvora i prihvatili ga kao svog gospodara.

Tada je Arghun rekao, da bace svoje stijele na šator gdje je bio zapovjednik vojske i oni su to učinili i tako je šef bio umoren, a ovaj šef je bio Soldan.

Kad je Arghun pronašao, da je osigurao svoj suverenitet, on je izdao naređenje vojsci da maršira prema dvoru.

Dogodilo se jedan dan, da je Acomat bio na dvoru u svojoj glavnoj palači praveći veliku gozbu kad je glasnik došao do njega i rekao:

“Gospodine, donosim vam vijesti ne kakve bih trebao, nego vrlo zle, trebate znati da su baroni oslobodili Arghuna i obnovili mu suverenitet i da je ubio Soldana, vašeg dragog prijatelja i pretpostavljam, da vas oni imaju namjeru zarobiti i ubiti. Posavjetujte se momentalno što je najbolje, da se učini.''

Kada je Acomat čuo ovo, prvo je bio prevladan čuđenjem i strahom tako, da nije znao što učiniti niti reći, ali je konačno kao hrabar i razborit čovjek rekao glasniku, da vijesti ne spominje nikome pa je onda naredio svojim najvjernijim ljudima, da se naoružaju i osedlaju svoje konje i ne govoreći nikome gdje ide, odlučio je otići do Sultana Babilona (Egipta) vjerujući, da tamo može naći izbjeglištvo.

Na kraju šestog dana stigao je u prolaz, koji nije mogao biti izbjegnut i čuvar, koji je znao kako je riječ o Acomatu, vidio ga je kako pokušava naći sigurnost u bijegu pa ga je ovaj čovjek zarobio, što je on mogao jako lako napraviti, jer je Acomat imao svega nekoliko ljudi i primjerno tome je stavio je Acomata pod strogu kontrolu i marširao sa njim prema dvoru gdje je stigao tri dana nakon što ga je Arghun zauzeo.

Kad je, dakle, Acomat doveden do njega kao zarobljenik, on je bio presretan i zapovijedio je vojsci, da bude momentalno pripravna i bez da se posavjetovao sa bilo kim, jedan čovjek je ubio njegovog ujaka i bacio njegovo tijelo na takvo mjesto, da isto nikad više neće biti viđeno.

Ova je naredba bila momentalno izvršena i tako su završili poslovi između Arguna i njegovog ujaka Acomata.

Nakon ovoga Arghun je poslao Casana (Ghazan), njegovog sina, sa punih trideset tisuća konjanika prema Arbor Secco, da zaštiti njegovu zemlju i ljude.

Arghun je, dakle, obnovio svoj suverenitet u godini 1286. i Acomat ju je držao svega dvije godine, Arghun je vladao šest godina na kraju kojih je umro kako se općenito šaputalo, od trovanja.


POGLAVLJE 9


KAKO SU KIACATU I KASNIJE BAIDU UZELI SUVERENITET


Kada je Arghun umro, njegov ujak (zapravo brat) imanom Kiacatu, uzeo je suverenitet što je on lako mogao, zato što je Casan bio u Arbor Secco.

Casan je bio jako ljut kad je čuo za akciju Kiacatua, ali on nije mogao napustiti mjesto u tom momentu zbog straha od njegovih neprijatelja i smatrao je, da će osvetiti sebe kao signal što ga je učinio njegov otac s obzirom na Acomata.

Kiacatu je držao suverenitet i svi su mu iskazivali poslušnost, osim onih, koji su bili Sa Casanom, uzeo je ženu od svog nećaka Arghuna kao svoju vlastitu i uživao je prilično sa damama, koje su mu bile ekskluzivno ponuđene za njegove užitke, Kiacatu je držao suverenitet dvije godine na kraju kojih je otrovan.

Kada je Kiacatu bio mrtav, Baidu, koji je bio njegov ujak i kršćanin, zauzeo je suverenitet i svi su ga poštovali, osim Casana i vojske, koja je bila sa njim.

Ovo se dogodilo u godini 1294. kad je Casan naučio što se dogodilo, bio je jako furiozan protiv Baidua, koji je bio protiv Kiacatua pa je momentalno učinio marš protiv njega.

Kada je Baidu saznao, da Casan dolazi protiv njega, on je priremio ogroman broj ljudi i marširao deset dana te ga onda čekao kako bi otpočela bitka.

U drugom danu se Casan pojavio i isti tren je otpočela krvava bitka, koja je završila potpunim porazom Baidua, koji je ubijen u borbi, a Casan je onda uspostavio svoj suverenitet i počeo vladati u godini 1294.

To je, dakle, kraljevstvo istočnih Tatara, koji su potomci od Hulakua do Abage i Arguna do Casana, koji sad vlada.


POGLAVLJE 10

RAZMATRANJE KRALJA TATARA, KOJI VLADA NA DALEKOM SJEVERU

Treba biti poznato, da u sjevernim dijelovima svijeta postoje i žive mnogi Tatari pod zapovjednikom imena Kaidu, koji je iz rase Genghis Khana i u bliskoj rodbinskoj vezi sa Kublajem, Velikim Khanom i nije subjekt bilo kojeg drugog princa.

Ljudi poštuju običaje i načine života svojih predaka smatrajući se istinskim Tatarima, oni su idolopoklonici i poštuju Boga, kojeg zovu Natigai, koji je bog zemlje zato što oni misle i vjeruju, da ovaj bog ima vlast nad zemljom i svim stvarima, koje su rođene iz njega i za ovog lažnog boga prave idole i skulpture od vune kao što je već opisano u ovoj knjizi.

Njihov kralj i njegove armije ne žive u zamkovima niti u jakim mjestima niti čak u gardovima, nego cijelo vrijeme ostaju na otvorenim zaravnima, dolinama i šumama, kojima obiluje ovo područje (Sibir), nemaju kukuruz bilo koje vrste, nego žive na mesu i mlijeku i žive među sobom u perfektnoj harmoniji.

Njihov kralj, kojem svi iskazuju implicitnu poslužnost, nema dražeg objekta, nego sačuvati mir i jedinstvo među svojim subjektima što je esencijalna dužnost suverena, posjeduju ogromnu količinu krda konja, krava, ovaca i ostalih domaćih životinja.

U ovom sjevernome području je pronađen i medvjed bijele boje fenomenalne veličine, koji je negdje oko dvadeset pedalja u dužinu, a postoje također i psi, kojima je krzno posve crno, divlji magarci u velikom broju i jedna mala životinja imenom rondes, koja ima najdelikatnije krzno imena zibeline ili samur kod našeg naroda.

Pored ovog postoji vrsta malih zvijeri, kao kune i lasice i one, koje nose ime faraonskoga miša, a njih ima u rojevima, da je to nevjerojatno, ali Tatari koriste izuzetne zamke kako bi ih uhvatili i nitko ne može pobjeći od njihovih ruku.

U namjeri, da se dokuči ova zemlja, nužno je izvesti putovanje od četrnaest dana kroz široku zaravan, koja je u cjelini posve nenaseljena zbog bezbrojnih jezera i ljetnih otopljenja, koje su u cijelosti močvare.

Konzekventno dugom trajanju hladne sezone, oni su posve smrznuti, osim nekoliko mjeseci na godinu kad sunce otopi led i pretvori zemlju u mulj preko koje je daleko teže putovati, nego kad je smrznuta, ali kako bi omogućili trgovcima, da osjete njihovu zemlju i kupe krzna od kojih se sastoji njihova trgovina, ovi ljudi se naprežu, da prevale ovu pustinju gradeći drvene kuće nešto poviše zemlje i tu borave na svakom kraju dana putovanja te su ovdje smještene osobe, kojima je posao primiti i akomodirati trgovce i narednog dana ih uputiti prema sljedećoj stanici.

Da bi putovali preko zaleđene površine zemlje, oni grade jednu vrstu vozila, koje se uzima od domaćih ljudi kako bi se premostile planine različite od naših u našim zemljama, kojima je ime tragula ili saonice, one nemaju kotače i ravne su na dnu te idu poviše u polukružnim oblinama sprijeda, koje su pogodne za laku vožnju po ledu.

Da bi mogle nositi male terete, oni čuvaju u spremnosti jednu životinju nalik psima, koje se mogu tako zvati, a veliki su gotovo kao veliki magarci i vrlo su jaki, šest od njih u paru vuku teret, koji se sastoji od vozača, koji upravlja psima i trgovca sa svojim paketom robe pa kad je dan putovanja izvršen, vozač se vraća, dok trgovac uzima druge saonice do sljedeće stanice, a trgovci se vraćaju sa krznima, koji eventualno nađu put za prodaju u našem dijelu svijeta.


POGLAVLJE 11

O ONIM ZEMLJAMA, KOJE SE NAZIVAJU “REGIJOM ZIMSKE TAME”

Iza najudaljenijeg dijela teritorije Tatara otkud dolazi koža o kojoj smo već govorili, postoji druga regija, koja se proteže skoro do granica sjevera i koja se zove “regija zimske tame”, jer je tijekom većine zime sunce nevidljivo i svijetlost je kao da je riječ o sumraku dana kad možemo reći, da vidimo i također, da ne  vidimo.

Ljudi u ovoj zemlji su dobro građeni i visoki, ali su blijedog tena,ujedinjeni su pod upravom kralja ili princa i žive bez utvrđenog zakona ili pravila kao životinje, njihov intelekt je budalast te imaju izraz grubosti, a Tatari često idu u pljačkaške ekspedicije protiv ovog naroda i plajčkaju njihovu stoku i robu pa zato koriste one mjesece kad prevladava tama.

Budući su nesigurni kojim pravcem se oni moraju vratiti kućama sa svojim plijenom oni, da ne bi išli pogrešnim putom, jašu kobile koje imaju mladu ždrebad i ovu ždrebad ostave iza sebe.

Kad je njihov posao mraka upotpunjen i kad se oni hoće vratiti u područje svjetlosti, polože uzde na vratove svojih kobila i dopuste im, da imaju njihov vlastiti smjer, a one vođene materinskim instinktom prave svoj put direktno do mjesta gdje je ostavljena njihova ždrebad.

Stanovnici ove regije uzimaju prednosti ljetne sezone kad uživaju kontinuiranu dnavnu svjetlost kako bi ulovili brojne hermeline, kune i pse kao i ostale životnje te vrste, čija su krzna najfinija i konzekventno tome najvrijednija, nego ona koja se mogu naći u područjima naseljenim Tatarima, a tijekom ljeta ovi ljudi nose svoja krzna u susjedne zemlje gdje ih predstavljaju na najbolji mogući način i primjreno onome što sam već rekao neki od njih se transportiraju čak i dalje od Rusije o kojoj ćemo govoriti u ovom zaključnom dijelu našeg rada.


POGLAVLJE 12

O PROVINCIJI RUSIJA I NJENIM LJUDIMA

Provincija Rusija je ogromne veličine i podijeljena je u mnogo dijelova graničeći svojim sjevernim traktom s onim što je opisano kao “regija zimske tame”.

Njeni stanovnici su kršćani, koji slijede grčki ritual u svojim crkvama, muškarci su ekstremno lijepi, visoki i svijetlog tena, žene su svijetlog tena i dobre veličine, sa svijetlom kosom naviknute je nositi dugačkom.

Zemlja plaća danak kralju zapadnih Tatara s onim područjima, koji dolaze u kontakt sa njenim istočnim granicama, tu se prikuplja veliko obilje krzna od hermelina, arcolinija (nedefinirano), sablea, kune, pasa i drugih životinja tog plemena zajedno sa mnogo voska, ona sadrži i nekoliko rudnika gdje se proizvodi velika količina srebra.

Rusija je izuzetno hladna regija i pretpostavlja se, da se proteže daleko do Sjevernog oceana gdje su, kao što sam već napomenuo u prethodnom radu, sokolovi u ogromnom broju i odakle se nose u različite dijelove svijeta.

I sad ću vam reći nešto o Tatarima Ponenta i o gospodaru, koji vlada nad njima.


 

POGLAVLJE 13


GOSPODARI TATARA NA ZAPADU


Prvi gospodar Tatara na Zadu je bio Sain, koji je bio velik i moćan kralj, koji je orobio Rusiju, Cimaniu, Alaniu, Lac, Mengiar, Zic, Guciu i Gazari.

Prije ovog porobljavanja svi su bili Comaniansi, ali nisu bili pod jednom upravom i zato što su izgubili svoju zemlju te su se raspršili, a oni koji su preostali, bili su reducirani na kmetstvo pod kraljem Sainom.

Nakon kralja Saina dolazi kralj Patu (zapravo je riječ o grešci, jer mjesto Patu treba biti Batu i Sartak dolazi poslije Saina), nakon njega kralj Barca, sljedeći kralj Mongutemur, onda kralj Tomamongu i zadnji Toctai, koji sad vlada.

Nakon što sam dao listu kraljeva Tatara na Zapadu, reći ćemo nešto o velikoj bitci između Hulakua, gospodara Istoka i Barka, gospodara Zapada.


 

POGLAVLJE 14


RAT IZMEĐU HULAKUA I BARKA


U godini 1261. narastao je veliki sukob između kralja Hulakua, gospodara Tatara na Istoku i Barka, kralja Tatara na Zapadu oko provincije, koja graniči sa njihovim teritorijama koje su obojica držali svojom i svaki odbijajući pokoriti se drugome.

Prkosili su jedan drugome deklarirajući, da će je uzeti i možete misliti tko ih se usudio zaustaviti, a kad su stvari došle do te točke, svaki je okupio svoje sljedbenike i u sljedećih šest mjeseci svaki je pripravio punih tri stotine tisuća konjanika.

Hulaku, gospodar Istoka je izašao sa svim svojim silama i konačno su dosegli veliku zaravan između Željeznih vrata (na Kavkazu) i Sarai mora (Kaspijsko jezero) gdje su se ulogorili u dobrom poretku sa mnogo bogatih paviljona i šatora i onda je Hulaku rekao kako će on čekati, da vidi koji će kurs Barak slijediti budući je ovo mjesto bilo na granici dva dominiona.

Sad, kad je kralj Barka učinio sve svoje pripreme, on je također izašao i kroz vrijeme dohvatio istu zaravan gdje ga je čekao njegov neprijatelj.

Barkov logor je bio isto tako bogato opremljen kao i onaj Hulakov i njegove vojske su bile brojnije i brojile su punih tri stotine i pedest tisuća konjanika.

Kad je bio određen dan za bitku, Hulaku je pozvao svoje ljude od oružja i kad su svi bili propisno aranžirani, on je naredio svojim trupama, da požure dok ne budu na pola puta između dva logora gdje je stao i čekao svog neprijatelja.

Sa druge strane kralj Barka je povukao svoju vojsku na isti način na koji je to Hulaku učinio i on je također pozvao i naredio svojim ljudima, da požure do pola milje od ostalih što su oni i učinili i ovdje su se nakratko zaustavili te kasnije se pokrenuli prema naprijed, dok nisu došli do otprilike dva arballesta (samostrela) pucnja jedno od drugog.

Poslije dvije vojske su ostale kratko sučelice jedna drugoj i nacars (bubnjevi) su počeli bubnjati nakon čega je na obje vojske sručena kiša strijela tako, da je bilo teško vidjeti nebo i mnogi su poginuli, ljudi i konji.

Bitka je nastavljena do sumraka kad je Barka počeo odustajati i pokušao pobjeći tako, da su se Hulakovi ljudi dali u potjeru furiozno sjekući i ubijajući bez milosti.

Sljedeće jutro Hulaku je naredio, da se tijela mrtvih spale, neprijatelji kao i prijatelji i gubitak je bio tako velik na obje strane, da je to nemoguće opisati, a nakon što je ovo učinjeno, Hulaku se vratio u svoju zemlju sa svim svojim ljudima, koji su preživjeli bitku.


 

POGLAVLJE 15


KAKO JE TOTAMANGU BIO GOSPODAR TATARA NA ZAPADU


Morate znati, da na zapadu suverenitet vodi porijeklo od Tolobuga, koji je bio mlad i neoženjen, onda je ubijen od Totamangua, čovjeka velike sile sa asistencijom drugog kralja Tatara imenom Nogai, a nakon kratkog kraljevanja, Totamangu umre i Toctai, koji je bio vrlo sposoban i razborit čovjek, bude izabran za kralja.

U međuvremenu, dva sina Tolobuga su rasla sposobna, da nose oružje i ovo dvoje je pripremilo vrlo dobro društvo pa su otišli na dvor Toctaia i predstavili mu se sa mnogo znatiželje i ljudskosti na svojim koljenima tako, da je Toctai pozdravio njih i rekao im da ustanu, a onda je stariji rekao kralju:

“Gospodaru Toctai, ja ću vam reći najbolje što mogu zašto smo mi došli na dvor. Vi znate, da smo mi sinovi Tolobuga, koji je ubijen od Totamangua i Nogaia. O Totamangu neću reći ništa zato što je on mrtav, ali mi tražimo pravdu protiv Nogaia za umorstvo našeg oca i mi molimo vas kao pravednog gospodara, da to učini za nas i to je razlog naše posjete vašem dvoru.”

Kad je Toctai čuo mladića, znao je da ono što je rekao, je istina i odgovorio je:

“Dragi prijatelju, ja ću se rado pokoriti tvom zahtjevu za pravdu u pogledu Nagaia i iz te svrhe mi ćemo ga pozvati na sud i učiniti sve, da se zadovolji pravda.”

Onda je Toctai poslao dvojicu glasnika do Nogaia i naredio mu, da dođe na dvor odgovarati sinovima Tolobuga za smrt njihova oca, ali se Nogai smijao toj poruci i rekao je glasnicima, da on neće doći.

Kada je Toctai čuo vijest Nogaia, bio je jako razjaren i rekao je svima, koji su ga mogli čuti:

“Sa Božjom pomoći ili će Nogai doći ispred mene, da učini pravdu sinovima Tolobuga ili ću ja krenuti protiv njega sa svim svojim ljudima i uništiti ga.”

Kad je Nogai saznao, da se Toctai priprema doći protiv njega, on je isto tako učinio velike pripreme, ali ne toliko velike kao Toctai zato, jer on nije bio tako velik i moćan kao drugi.

Kad je Toctaieva vojska bila spremna, on je marširao kao glava dvije stotine tisuća konjanika i tijekom vremena došao nadohvat zaravni Nerghi (negdje oko rijeke Don) gdje se utaborio i čekao svog oponenta, a sa njim su bila i dva sina Tolobuga, koji su došli sa dobrim društvom konjanika, da osvete smrt svoga oca.

Nogai je, također, bio na putu sa stotinu i pedeset tisuća konjanika, svi mladi i hrabri i mnogo bolji vojnici, nego oni Toctaia, došao je na zaravan gdje je Toctai bio utaboren i tu je ustanovio svoj logor na udaljenosti od deset milja od njega.

Sljedeći dan su se pripremali za bitku, a nakon duge i očajne bitke u kojoj su dva kralja kao i dva sina Tolobuga, koji se sebe izdigli svojom smionom hrabrošću, vojska Toctaia je bila potpuno poražena i potjerana od polja sa velikim pokoljem Nagaievih ljudi, a punih šezdeset tisuća ljudi je bilo ubijeno u ovoj bitci, ali kralj Toctai kao i dva sina Tolobuga su pobjegli.


 

ZAKLJUČAK


(Ovaj ZAKLJUČAK se pojavljuje samo u dva manuskripta ovog rada i možda se dogodilo, da je dodan od drugih prevoditelja ili prepisivača, ali je vrlo star pa ga je i  urednik Rugoff, također, stavio u svoje izdanje).

**************

I sada ste vi čuli sve što sam htio reći o Tatarima i Saracenima i njihovim običajima te isto tako o drugim zemljama svijeta tako dalekim koliko je bilo moje putovanje i koliko se protezala moja spoznaja, ali znam da nisam temeljito rekao ništa o  elikom moru i provincijama, koje leže okolo njega, jer mi se činilo nepotrebnim govoriti o onim mjestima, koja su posjećena od strane ljudi svaki dan.

Postoji mnogo onih, koji plove morem konstantno kao Venecijanci, Genoeseani, Pisianci i mnogi drugi tako, da svatko zna o njima.

S obzirom na način na koji smo mi uzeli svoje putovanje od dvora Velikog Khana, čitali ste na početku knjige u poglavlju gdje govorimo o poteškoćama, koje su Messer Maffeo, Messer Nicolo i Messer Marco imali u tome, da ih Veliki Khan pusti, da idu i u istom poglavlju oni su rekli kako su bili sa jako sretnom šansom, da pripreme svoj povratak i možete biti sasvim sigurni, da zahvaljujući toj šansi, nikad ne bi bio moguć odlazak i mi se nikada ne bismo ponovo vratili u svoju domovinu.

Međutim, ja vjerujem, da je bilo Božje zadovoljstvo što smo se mi vratili natrag sa namjerom, da ljudi mogu naučiti o stvarima, koje svijet sadržava i kako je bilo rečeno na početku knjige, nikad nije bilo čovjeka, koji je putovao toliko mnogo po svijetu kao što je to bio ugledni i čuveni građanin Venecije Messer Marco, sin Messer Nicolo Polo.

Hvala neka bude Bogu! Amen! Amen!

Jan 7 '16

PUTOVANJA MARKA POLA (Knjiga 3, Poglavlje 38 - 40), (Knjiga 4, Poglavlje 1 - 6)


S obzirom na nestašicu žita domaće stanovništvo pravi jednu vrstu kolača od velikih riba na sljedeći način: oni je usitnjavaju na vrlo male komade i navlaže tekućinom čineći ih debelima kao da su od mješavine brašna što ih čini konzistentnim kao da je riječ o nekoj kremi.

Iz ovog formiraju neku vrstu kruha, kojeg suše i otvrdnjavaju izlažući ga suncu, a zaliha ovih bikvita spremna je, da se servira za godine potrošnje.

Tamjan, o kojem smo ranije govorili, je toliko jeftin u zemlji, da ga guverner može kupiti za stopu od deset zlatnih dukata za kvintal i kasnije prodan trgovcima za četrdeset bezanata, a ovo on radi pod direkcijom Soldana iz Adena, koji je monopolizirao sve što se proizvodi u području po gornjim cijenama i koji dobiva znatan profit od njegove ponovne prodaje, tako da se ništa dalje nema reći o ovom mjestu pa ćemo sada govoriti o gradu Dufar.


POGLAVLJE 38


GRAD DUFAR


Dufar je veliki i respektabilan grad ili mjesto, koje je na udaljenosti od dvadeset milja od Esciera u južnoistočnom pravcu (zapravo je oko četiri stotine milja u sjevernoistočnom), njegovi stanovnici su muhamedanci i njegov upravnik je, također, subjekt Soldana iz Adena, ovo mjesto leži pokraj mora i ima dobru luku, koju posjećuje puno brodova.

Arapski konji se ovdje skupljaju iz unutrašnjosti zemlje i ovdje ih trgovci kupuju te prevoze u Indiju gdje ih prodaju uz znatan profit.

Tamjan se, također, ovdje proizvodi i kupuje od trgovaca, Dufar ima druge gradove i zamkove pod svojom jurisdikcijom, a mi ćemo sada govoriti o zaljevu Kalayati.


POGLAVLJE 39

GRAD KALAYATI

Kalayati je veliki grad smješten pokraj zaljeva imenom Kalatu oko otprilike šest stotina milja sjeverozapadno od Dufara (zaljev Omana).

Ljudi su sljedbenici Muhameda i njegovog zakona i subjekt su Melika iz Ormusa, koji se kada je bio napadnut i jako pritisnut drugim silama, povukao pod protekciju ovog grada, koji je toliko jak već sam po sebi i toliko sa prednostima situiran, da nikad nije bio okupiran od neprijatelja.

Okolna zemlja ne daje nikakvu vrstu žita, nego se ono uvozi iz drugih područja, njegova luka je dobra i mnogi trgovački brodovi dolaze ovdje iz Indije, ovdje prodaju svoju robu i mirodije sa velikom prednošću, jer postoje veliki zahtjevi iz gradova i zamkova iz unutrašnjosti zemlje, a oni isto tako prevoze velike terete konja, koje prodaju u Indiji.

Tvrđave su smještene na ulazu u zaljev Kalatu tako, da niti jedan brod ne može ući ili izaći iz njega bez njihove dozvole, a ponekad se događa, da Melik grada i koji je ovisan od kralja Kermana odbaci svoje vjernosti kada se zahtijeva posebni doprinos.

Nakon odbijanja zahtjeva i nakon što vojska bude poslana, da ga natjera, on napušta Ormus i dolazi u Kalayati gdje može zaustaviti brodove, da uđu ili da plove, a kralj Kermana, budući je lišen njegove dobiti, na koncu je prisiljen na rasprave sa Melikom.

Jaki zamkovi ovog mjesta konstituiraju ne samo ključ za zaljev, nego za cijelo more, jer svi brodovi, koji prolaze mogu biti viđeni odavde.

Stanovnici ove zemlje žive općenito na datuljama i ribi bilo svježoj ili usoljenoj i imaju konstantne rezerve i jednog i drugog, ali osobe od položaja i oni, koji to mogu priuštiti, dobivaju kukuruz za svoju vlastitu upotrebu iz drugih dijelova zemlje.

Nakon što se napusti Kalayati i proslijedi tri stotine milja prema sjeveroistoku, dolazite na domak otoka Ormus.


POGLAVLJE 40


ORMUS


Na otoku Ormus nalazi se veliki i blijei grad (Hormuz), koji je građen u blizini mora, njime upravlja Melik, što je titula ekvivalentna našemu lordu, on ima puno  gradova i zamkova pod svojim autoritetom.

Stanovnici su Saraceni i ispovjedaju vjeru Muhameda, ovdje je ekstremna vrućina, ali je svaka kuća opremljena ventilatorima (lijevci, koji hvataju vjetar su još uvijek ovdje u upotrebi) u smislu, da oni unesu vjetar na različite katove i u svaki apartman, jer bi bez ovog bilo nemoguće živjeti u ovom mjestu pa nećemo više govoriti o ovom gradu, jer smo u knjizi već dovoljno rekli o njemu zajedno sa Kisijem i Kermanom.

Budući smo dovoljno govorili o ovim provincijama i gradovima Velike Indije, koji su smješteni u blizini morske obale i budući smo isto to napravili sa zemljama Etiopije, koje se zovu Srednja Indija sad ću prije, nego što se cijeli rad zaključi, dati nekoliko napomena o regijama, koje leže prema sjeveru o kojima ću dakle govoriti o knjizi što dolazi.


 KNJIGA IV


O PODRUČJU ZIMSKE TAME, PROVINCIJI RUSIJA, VELIKA TURSKA I O RATU IZMEĐU TATARA NA ZAPADU I TATARA NA ISTOKU


(ovo poglavlje o mongolskoj povijesti, Rusiji i Sibiru ne pojavljuje se u prvom Marsdenovom prijevodu, nego su kasniji priređivači uključili ove odlomke kao i Yule i ostali urednici i Rugoff je, također, malo pridodao pored toga što je sažeo neke odlomke, koji su se ponavljali).


POGLAVLJE 1

VELIKA TURSKA

U velikoj Turskoj (kineski Turkestan) postoji kralj, koji se zove Kaidu i koji je nećak Velikog Khana, a koji je bio sin sina Chagataia, koji je bio brat (zapravo ujak, ne brat, Kublaia) Velikoga Khana.

On posjeduje mnogo gradova i zamkova i vrlo je veliki gospodi, Tatar je i njegovi ljudi su također Tatari, koji su vrlo dobri ratnici i nije niti čudno, da su svi oni odgojeni za ratovanje i ja bih vam rekao, da ovaj Kaidu nikada nije iskazao poslušnost Velikom Khanu, a da prvo nije pokrenuo veliki rat.

I vi morate znati, da ova velika Turska leži sjeverozapadno od Ormusa putovima, koje smo već spominjali, ona je iza rijeke Ion (rijeka Amu Darija) i proteže se sjeverno prema teritoriji Velikog Khana.

Ovaj Kaidu je već imao mnogo ratova sa narodom Velikog Khana i ja ću vam ispričati kako je došlo do borbe sa njim, a morate znati, da je Kaidu jednog dana poslao glas Velikom Khanu, da hoće svoj udio, koji su ostvarili porobljavanjem potražujući dio provincije Cathay i Manzi.

Veliki Khan mu je rekao, da je on spreman dati mu njegov udio kao što je učinio to sa drugim njegovim sinovima, ako on sa druge strane dođe na njegov dvor i posjeti njegov council onoliko često koliko je puta poslao po njega i veliki Khan je još naglasio, da će ga on poslušati kao njegove ostale sinove i barone i s obzirom na ove uvjete, Veliki Khan mu je rekao, da će mu dati njegov dio u porobljavanju Kine.

Kaidu, koji nije vjerovao svom ujaku Velikom Khanu, odbacio je njegove uvjete tvrdeći, da mu on hoće prepustiti poslušnost u njegovoj vlastitoj zemlji i da on neće doći na njegov dvor, jer se bojao kako će ga on ubiti.

Tako je počela konfrontacija između Velikog Khana i Kaidua, koja je završila velikim ratom i bilo je mnogo ratova između njih i Veliki Khan je pripremio veliku vojsku, da okruži kraljevstvo Kaidua kako bi spriječio njega i njegov narod, da čine štetu njegovim teritorijima ili njegovom narodu, ali usprkos ovim mjerama predostrožnosti, Kaidu je izvršio invaziju na njegovu zemlju pa se borio mnogo puta sa snagama, koje su poslane, da mu se odupru.

Sada je kralj Kaidu sa dosta napora doveo na bojno polje sto tisuća konjanika, svi dobri momci i dobro trenirani za rat i borbe, a također on je sa sobom imao mnogo barona podrijetlom iz vladarske loze, a to je loza Genghis Khana, koji je bio utemeljitelj cijelog carstva.

Mi ćemo sada reći nešto o borbama između Kaidua i Velikog Khana i njegovog naroda, ali ćemo prvo opisati njihov modalitet borbe.

Kad oni idu u rat, svaki je dužan nositi sa sobom šezdeset strelica, trideset koje su manje i namijenjene su za pucanje na udaljenosti i trideset dugih, koje imaju široku oštricu i te oni uzimaju za blisku borbu pa pogađaju svoje neprijatelje u lice i ruke i trgaju uzice njihovih strijela te čine veliku štetu sa njima i kad ispucaju sve svoje strelice, uzimaju svoje mačeve i buzdovane pa sa njima nanose teške udarce.


POGLAVLJE 2


O BORBAMA VOĐENIM IZMEĐU KRALJA KAIDUA PROTIV NJEGOVOG UJAKA VELIKOG KHANA


U godini 1266. ovaj kralj Kaidu sa svojim rođacima, od kojih se jedan zvao Jesudar, pripremio je ogroman broj ljudi i napao dva barona Velikog Khana, koji su također bili rođaci kralja Kaidua kroz teritorij, koji je držao Veliki Khan, jedan od njih se zvao Tibai ili Ciban, on je bio sin Chagataia, koji je primio kršćanstvo i bio je brat vladara Kublaia.

Kaidu se sa svojim narodom borio sa njima, njegova dva rođaka, koji su također imali veliku vojsku i na obje strane je bilo negdje oko stotinu tisuća konjanik, teško su se borili i mnogi su poginuli na obje strane, ali je kralj Kaidu odnio pobjedu i učinio veliku štetu drugima, a dva brata, rođaci kralja Kaidua, pobjegli su bez ozljeda sa svojim dobrim konjima, koji su se probili i brzo otišli dalje.

Budući je dobio pobjedu, Kaidin ponos i arogancija su postali jako veliki i on se vratio u svoju vlastitu zemlju gdje je ostao pune dvije godine u miru bez ikakovog neprijateljstva između njega i Velikog Khana, ali na kraju te dvije godine Kaidu je ponovo opremio veliku vojsku.

Znao je, da sin Velikog Khana, Nomogan, boravi u Karakorumu i da je sa njime Đorđe  unuk apostola Ivana i da ova dva barona, također, imaju vrlo veliku vojsku konjanika.

Kralj Kaidu, koji je pripremio svoje domaće ljude, marširao je kroz njegovu vlastitu zemlju i bez ijedne slučajnosti vrijedne spomena, stigao u susjedstvo Karakoruma gdje su dva barona, sin Velikog Khana i unuk apostola Ivana, bili sa svojim vojskama.

Kasnije, bez da su bili zastrašeni, pripremili su se za susret sa krajnjim žarom i hrabrošću i pripremajući cijelu svoju vojsku, koja je sadržavala ne manje od šezdeset tisuća konjanika, izmarširali su izvan i uspostavili logor u dobrom poretku na udaljenosti od otprilike deset milja od kralja Kaidua, koji se ulogorio sa svojim ljudima na istoj zaravni.

Svaka partija ostala je u svom kampu do trećeg dana pripremajući se za borbu na najbolji način što su mogli sa brojem ljudi, koji je bio podjednak, negdje oko šezdeset tisuća konjanika dobro naoružanih lukovima i stijelama i svaki sa mačevima, buzdovanima i štitovima.

Obje vojske su bile podijeljene u šest skvadrona po deset tisuća svaki i svaki je imao svoga zapovjetnika pa kad su obe vojske došle na bojno polje i kad su stale samo čekati na signal, koji je trebao biti dat zvukovima nacarsa (bubnja), počeli su pjevati i svirati instrumente sa glazbom na takav način, da je to bilo veličanstveno za čuti.

Za Tatare je vrlo važno, da počnu sa borbom kad čuju nacars njihovog gospodara i kad on počne svirati i to je njihov običaj, dok čekaju, pjevajući i svirajući njihov prugasti instrument vrlo slatko.

I kad čuju zvukove nacarsa počinje borba i stavljaju svoje ruke na svoje lukove, napinju svoje strijele i onda je instantno zrak napunjen sa strijelama kao da je kiša i možete vidjeti puno ljudi i konja, koji padaju mrtvi, dok odapinjanje strijela i buka borbe izgleda toliko veličanstveno, da nekome može izgledati kao da čuje Božju grmljavinu.

U stvarnosti oni se bore kao da su smrtni neprijatelji i sve dok im preostane strijela oni, koji mogu ne prestaju sa odapinjanjem, ali su mnogi već pali mrtvi i  smrtno ranjeni tako, da nitko nije u borbi polučio prednost.

Kad su potrošili sve strijele, smještaju svoje lukove u spremišta pa uzimaju mačeve i buzdovane i tada navale jedno na drugo zadavajući užasne udarce sa njima i tako oni počinju bijesnu i surovu smrtnonosnu borbu ubijajući jedni druge tako, da je zemlja uskoro puna mrtvih tijela.

Kaidu je posebno izveo veliki podvig oružja, ali s obzirom na njegovo osobno junaštvo, koje je zapalilo njegove sljedbenike, dogodilo se da su oni ipak bili nekoliko puta skoro poraženi, a sa druge strane, sin Velikog Khana i unuk apostola Ivana isto tako su se iskazali u velikoj hrabrosti.

U jednoj jedinoj riječi rečeno, ovo je bila jedna od najkrvavijih bitaka, koja se dogodila među Tatarima, trajala je do zalaska sunca i u inat njihovim nastojanjima ni jedna partija nije mogla ostvariti prednost na bojnom polju, koje je bilo prekriveno mnoštvom mrtvih tijela, da je to bilo žalosno za vidjeti i mnoge su žene tog dana postale udovice, dok su mnoga djeca postala siročad i kad je sunce zašlo, obje partije su stale sa borbama i vratile se u svoj logor, da se odmore za tu noć.

Slijedećeg jutra kralj Kaidu, koji je primio informaciju kako je Veliki Khan poslao vrlo moćnu vojsku protiv njega, probudio je svoje ljude u svitanje i svi jašući na konjima, naredio im da proslijede svojim kućama.

Njihovi oponenti su bili jako umorni od prethodnog dana borbe tako, da ih nisu imali namjeru slijediti, nego su ih pustili da odu bez miješanja, a Kaidini ljudi su nastavili svoje povlačenje, dok nisu došli do Samarcanda u Velikoj Turskoj.


POGLAVLJE 3

ŠTO JE VELIKI KHAN REKAO O RANAMA, KOJE MU JE ZADAO NJEGOV NEĆAK KAIDU

Sad je Veliki Khan bio jako razjaren protiv Kaidua, koji je uvijek činio toliko rana njegovom narodu i njegovim teritorijama i rekao je, da on nije njegov nećak, on ne bi izbjegao tamnu smrt.

Ovaj osjećaj srodstva spriječio ga je od uništavanja njega i njegove zemlje i tako je Kaidu pobjegao od ruke Velikog Khana, a mi ćemo sada napustiti ovaj predmet pa ćemo reći nešto o neobičnoj povijesti kćerke kralja Kaidua.


POGLAVLJE 4


O KĆERCI KRALJA KAIDUA I KAKO JE ONA BILA JAKA I HRABRA


Trebate znati, dakle, da je kralj Kaidu imao kćerku imenom na tatarskom jeziku Aigiarm što znači Sjajni Mjesec. Ova dama je bila toliko jaka, da nije bilo mladog muškarca u cijelom kraljevstvu, koji ju je mogao nadjačati, jer bi ona savladala sve njih.

Njen otac kralj je želio, da je uda, ali je ona to odbijala govoreći, da nikada ne bi uzela muža, dok se ne sretne sa nekim gentlemanom, koji bi je mogao svladati silom.

Iz toga razloga joj je kralj, njen otac, dao pisano obećanje, da se ona može udati za onoga, kojega ona hoće pa je ona tako upoznala različite dijelove svijeta sa tim da, ako postoji bilo koji mladi čovjek, koji bi došao i koji bi je pokušao sa svojom snagom silom oboriti, ona bi ga prihvatila kao svog muža i ova proklamacija je načinjena pa su mnogi dolazili iz svih dijelova, da okušaju svoju sreću.

Čitavo ovo iskušavanje je bilo pripremljeno kao velika svečanost, kralj je zauzeo mjesto u glavnoj dvorani palače sa velikim društvom muškaraca i žena, tada je došla kraljeva kći u odjeći od sendalovine, koja je bila jako bogato ukrašena, onda mladi čovek, koji je također bio obučen u sandalovinu.

Pogodba je bila da, ako mladi čovjek može nju baciti na pod, ona će biti njegova žena, ali ako mu to u suprotnom ne uspije, nego kraljeva kći baci njega na pod, on gubi pravo na stotinu konja, a na ovaj način je dama dobila više od deset tisuća konja, jer sve koje je srela, nisu je mogli savladati što nije čudno, jer je ona bila velika i snažno građena, može se reći da je bila gigant.

Negdje oko godine 1280. došao je sin bogatog kralja, koji je bio vrlo lijep i mlad, praćen u lijepom društvu i donio je sa sobom tisuću lijepih konja i odmah po dolasku, rekao je da želi okušati svoju snagu sa damom, kralj Kaidu ga je primio vrlo ljubazno, jer je želio da madi čovjek postane njegov zet znajući, da je on sin kralja Pamara.

Kaidu je tada privatno urgirao kod svoje kćerke, da dozvoli biti savladana, ali je ona odbila govoreći kako to ne bi napravila za ništa na svijetu. Onda su kralj i kraljica zauzeli svoja mjesta u dvorani sa velikim zborom i kraljeva se kćerka predstavila kao i obično, a isto tako i kraljev sin, koji nije bio manje lijep kao i njegova velika snaga.

Kada su dovedeni u dvoranu, bio je dogovor, da ako mladi princ bude pobijeđen, on će trebati dati tisuću konja, koje je on doveo sa sobom pa je onda počelo hrvanje i svi, koji su bili tamo uključujući kralja i kraljicu, žarko su željeli, da princ pobijedi i da postane muž princeze, ali suprotno njihovim nadanjima nakon mnogo povlačenja i hrvanja, kraljeva kćer je pobijedila i mladi princ je bio bačen na pločnik palače i izgubi njegovih tisuću konja, a nikoga nije bilo u dvorani tko nije žalio zbog njegovog gubitka, a nakon ovoga kralj je poveo svoju kćer sa sobom u mnoge bitke i nije bilo kavalira u čitavom kraljevstvu, koji je pokazao toliko mnogo hrabrosti.

Na koncu je dama nasrnula usred neprijatelja pa je bila zapljenjena od konjanika, koji ju je odnio vlastitim ljudima, a mi ćemo sada završiti s ovom epizodom i nastaviti opis velike bitke između Kaidua i Arghuna, sina Abaga, gospodara Istoka.


POGLAVLJE 5

KAKO JE ABAGA POSLAO SVOGA SINA SA VOJSKOM

Sada je Abaga, gospodar Istoka, posjedovao mnogo provincija i mnogo zemlje, koja je graničila sa teritorijom kralja Kaidua na strani, koja je prema drvetu, koje se zove u knjigama Alexandra Arbor Secco i Abaga je u konzekvenciji sa štetom, koja je napravljena rukama kralja Kaidua, poslao svog sina Arghuna sa vrlo velikim brojem konjanika u zemlju Abor Secco daleko do rijeke Ion gdje su imali namjeru zaštititi zemlju od provala Kaidua štiteći mnoge gardove i zamkove.

Odmah zatim kralj Kaidu je opremio veliki broj konjanika i izdao naredbu njegovom bratu Baracu (ne brat Kaidua, nego gospodaru Velike Turske), koji je bio pošten i hrabar čovjek, da se bori sa Arghunom.Barac je obećao, da će ispuniti njegove želje, izašao je sa svojom vojskom te išao mnogo dana, dok nije došao nadomak rijeke Ion gdje je bio samo deset milja od armije Arghuna.

Obje su se strane odmah stale pripremati za borbe i u jednom bijesnom i užasnom angažmanu, koje je uzelo svoje mjesto tri dana nakon toga, vojska Barca je bila nadjačana i potjerana uz veliko klanje preko rijeke.


POGLAVLJE 6

KAKO JE ARGHUN NASLIJEDIO SVOG OCA KAO SUVEREN

Uskoro, nakon ove pobjede, Arghun je primio vijest, da je njegov otac Abagamrtav što je njega jako ožalostilo.

Potjerao je svoje vojske prema očevom dvoru na udaljenosti od četrdeset dana putovanja u svrhu preuzimanja vlasti.


-----------------------------


Preveo i obradio: Zlatan Gavrilović Kovač

Jan 4 '16

Iz knjige "Sam svoj kreator", Anđe Jotanović



 

Od 1997. godine počela sam razmišljati o unutarnjem usklađenju. U svojim intimnim trenutcima pitala sam se je li ono uopće moguće. Nisam točno razumjela što bi to trebalo uskladiti, niti sam znala da se ono može provesti unutar sebe. Rješenja sam tražila i očekivala izvana - od obitelji, bliže okoline i društva.

 

Najveći problem koji me je mučio bilo je moje zdravstveno stanje. Dugo sam živjela s bolnim tijelom i duševnim tjeskobama. Gotovo svakodnevno sam se osjećala bolesnom, nezadovoljnom i nesretnom. Za to sam krivila svoju obitelj u kojoj sam rođena, partnera s kojim sam živjela, okolinu u kojoj sam egzistirala i društvo u cjelini. Sebe sam krivila zato što sam živa, ništa ne poduzimajući da sagledam sebe i svoje osobno ponašanje prema sebi.

 

U rijetkim trenutcima promišljanja nastojala sam postići razumijevanje situacije u kojoj sam se nalazila. Najčešće bih samo uzdahnula i nastavila živjeti po starim obrascima ponašanja. U nekim periodima, kad mi je doista bilo teško, postavila bih si pitanje: Dokle će ovo ovako?

 

Odgovor nisam niti očekivala, ili bih sama sebi rekla da to valjda tako treba biti. Bilo je trenutaka kad bi iz mene počela izvirati ljutnja i želja da napustim sve obveze koje su me pritiskale. U takvim trenucima željela sam se posvetiti sebi s ciljem da pronađem barem trunčicu zadovoljstva koje bi me učinilo sretnom.

 

S obzirom da to nisam mogla učiniti,  po mom mišljenju zbog raznih drugih obveza, samo bih se oslobodila boli i nemoći plačem. U takvim trenucima unutarnjih previranja koje nisam potiskivala i kojih sam rijetko bila svjesna, događali su se pomaci kad mi je bilo lakše. Ali i dalje sam samo gledala u teške situacije, ništa ne poduzimajući da ih odlučno počnem rješavati s ciljem da ih uklonim iz svoga bića.

 

Moje biće godinama je bilo bolesno zbog nerazumijevanja sebe, obiteljskih obveza i prirodnih procesa koji su me okruživali. O zdravlju sam gotovo potpuno prestala razmišljati. Tek u nekim blijedim naznakama kad bih vidjela zdravog i sretnog čovjeka nijemo sam se pitala: Kako mu to uspijeva: biti zdrav, sretan, veseo, nasmijan, radostan, zadovoljan? Ponekad bih dobila odgovor od svog unutarnjeg vodstva, koji sam vrlo brzo zaboravljala.

 

S vremenom, želeći i sama takvom postati, počela sam nespretno slušati svoje unutarnje vodstvo i primjenjivati njegove upute kojih sam povremeno bila svjesna. Imala sam osjećaj da komuniciram s nekim u sebi ili izvan sebe. Pomišljala sam na Intuiciju.

 

Kako nisam znala što je ona u suštini, osim da je to šesto čulo, bila sam zbunjena. Upute su stizale mislima i jasno se pretakale u osjećaje, najčešće nesreće, a rijetko sreće. Informacije koje sam dobivala doslovno su glasile: Ako hoćeš zdravlje, misli o zdravlju i kako ćeš ga postići! Odgovarala sam: Kako da mislim o zdravlju kad najčešće osjećam bol i bolest? Odgovor bi stizao: Bolest nastaje od tvojih misli, misli se pretaču u osjećaje bola, a osjećaji u riječi kojima potvrđuješ svoje stanje. Tvoja potvrda zdravstvenog stanja uvećava ili umanjuje bol. Tko tvrdi da je bolestan, to će i biti... Tvrdiš li da si zdrava, to ćeš i postati!

 

Sve više i sve češće postajala sam svjesna poruka koje su me počele gotovo opsjedati. Više ih nisam mogla, a niti željela izbjegavati osjećala sam se toliko bezizlazno da bih bila pristala gotovo na sve samo da se to promijeni. Suočila sam se s njima. Počela sam dnevno razmišljati o svojim mislima i riječima koje sam izgovarala. To me ubrzo dovelo do zaključka da najčešće nisam svjesna niti što mislim niti što govorim.

 

Postala sam svjesna poražavajuće činjenice da u osnovi samo ponavljam matrice iz svoje okoline. Upijala sam nesvjesno misli iz svoje okoline, a zatim ih prenosila usmenim putem svojoj obitelji, prijateljima i poznanicima.

 

Radila sam onako kako sam naučila od drugih ljudi. Vjerovala sam da je to ispravno djelovanje. Budući da su mi misli najvećim dijelom bile u obliku žalopojki i kritiziranja života i životnih situacija, u jednom sam se trenutku zapitala kako sam uopće živa. Svoja djela nisam provjeravala! Radila sam kako sam najbolje znala, najčešće reagirajući automatski, prema tko zna kad i gdje usvojenim obrascima koje nikada nisam preispitala. Ljutila sam se ako bi mi neko rekao da nisam u pravu, da radim neispravno. Na misli koje sam mislila nisam obraćala pažnju. Ova spoznaja me je iznenadila. A onda su se pojavile te nove misli za koje nisam mogla definirati otkuda dolaze... Zbunjeno sam si postavila pitanje: S kim ja to komuniciram?

 

Imala sam osjećaj kao da mi netko iznutra šalje informacije, ali ponekad i da dolaze izvana, ne samo od drugih ljudi, već jednostavno odnekud iz zraka, iz prirode. Tada je uslijedilo... Godine 1999. doživjela sam unutarnje viđenje koje mi je u cijelosti promijenilo život. O tom viđenju i mom unutarnjem usklađenju po njemu u ovoj će knjizi biti riječ.

 

  

 -----------------------------------




Iz knjige "Sam svoj kreator", Anđe Jotanović, koju možete preuzeti na sljedećem linku:


http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic2.php



----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.