STRAH OD CIVILNOG DRUŠTVA I GRAĐANSKOG NEPOSLUHA

ili STRAH OD BUDUĆNOSTI KOJA PRIJETI STVARNOŠĆU 




TEŠKA BOLEST BH PRIMITIVIZMA


Strah od građanskog neposluha kakav se dogodio početkom prošle godine u Federaciji Bosne i Hercegovine i gradovima sa bošnjačkom većinom, bojazan da bi se isti mogao preliti u Repbliku Srpsku, natjerao je Milorada Dodika da u policijsku opremu uloži oko /25.000.000.00KM/ a u nepoznatom obimu poveća i angažira broj ljudi koji rade policijske, nerijetko i terorističke poslove. 

To je svakako  stvar Milorada Dodika, mada to sada u nebroj varijanti postaje neizvjestan iznos i dijelom opći problem ove Zemlje, Republike Srpske prije svega, a nije isključeno i Federacije Bosne i Hercegovine. Brzo učimo zanat, brzo se izvještimo. 


Na primjer, problem je penzioniranje policajaca. Visoki troškovi opreme i naoružanja za specijalne policijske jedinice ljude ostavljaju bez hljeba za obitelj. Prisluškivanje koje ima smisla i koje je besmisleno, koje je zakonito i protivzakonito, koje je politički proizvoljno, ljudski besmisleno i represivno, razvijeno je do apsurda. 


U ovom tekstu neprecizno i dosta proizvoljno načinjemo problem koji se tiče razvoja civilnog društva i građanskog neposluha kao oblika pritiska građanske volje, drugo nas i ne interesira. Riječ je o ograničavanju osnovnih ljudskih prava na intimu i slobodu, a tako normalnu komunikaciju i transformaciji društva građana iz represivnog i režimskog sistema, u građansko društvo koje prirodno može izraziti neposluh i protivljenje vlastodršcima koje je samo izabralo da budu društvu od koristi, a ne proizvoljni apsolutisti.


Osnovni problem i jeste u tome što režimske vođe ne prihvataju nikakvo protivljenje svojoj neograničenoj moći i svojoj umišljenosti. Napelo im se prkno do prskanja, pa im udarilo u mozak. Tako se i događa da svako poseže za onim što mu je na raspolaganju: prisluškivanjem, saslušavanjem, torturom, molotovljevim koktelima, trinitroroluolom, dokidnjem ljudskih prava i najraznovrsnijim maltretiranjem, prijetnjama i ucjenama. 


Društvo se ugroženo režimskim silama i grubim prijetnjama rasipa i destruira, napušta prvotnu ideju slobode i zajedničkog života u društvu kao organizmu koji tvori, vaspostavlja sistem sile kao dominantan metod. 


Činjenica, pa se zaključno sve svodi na nametnuto bespravlje građana da čine što čine, ne definira ni dio ovoga problema. Jer, 

režimlije ne samo da ne odustaju, već biraju još žešća sredstva, ide se na pritvore i istražne zatvore, praćenje, prisluškivanje, premlaćivanje, izdržVnje kazni, a činjenica da vas stalno slušaju – čini cijelu stvar samo ne virtualno stvarnom izvan koje funkcionirate sa svojim problemima. 


Dakle, ovdje ne izdvajamo Republiku Srpsku, Federacija nemože biti ni malo drugačija. Riječ je o tome da se vodi SPECIJALNI RAT. Dragan Lukač je prošle godine glavešina SIPE u Federaciji BiH, a 

ove godine GLAVNI u POLICIJI RS, mada mu je prošao radni vijek. Radni vijek prolazi, ali, zasluge NE.


KARDINALNA JE ČINJENICA da vam zaustavljaju razvojni put u građansko/civilno društvo kojim biste se štitili od bespravlja i režimske samovolje, njihove zlovolje, a provode svoje bjesomučne ideje do balčaka. U strahu od građanskog neposluha šupčine gomijaju tehniku i kriminalce na granici svoje volje.


Pred cijelim svijetom tvrdimo da to ne smiju činiti i nemaju pravo na to. Narodi se ne smiju tlačiti.


Stvar, dakako, ide i dalje, ali nećemo o tome ovaj put. 


Pametnima, ma na kojoj su strani i ovo je dovoljno. 


Nemamo namjeru nikoga spriječiti niti zaustaviti, neka svako izabere svoju opciju. Graditi građansko društvo i institucije je dovoljno revolucionarna stvar, kao i bilo koja revolucija.


Ovo je naša Zemlja, ovdje je naše pravo, nikakve lopuže to ne smiju učiniti drugačijim.


NAŠ NEPOSLUH JE GRAĐANSKI.

LOPUŽAMA JE MJESTO U ZATVORU.



31. siječnja, 2015.  Atif Kujundžić


Jan 30 '15 · Oznake: strah od civilnog društva

GULJENJE KRUMPIRA

 


 

Pa ja bih htio reći par riječi oko  filozofije koju je pratio nas poredak socijalizma  kroz primjer psihijatrijskoga bolesnika. Bilo je jedno vrijeme kada sam bio bez posla pa bih svo svoje  vrijeme provodio u kuhinji pripremajući ono malo obroka koje je bilo moguće zahvaljujući  umanjenim primanjima dok sam na ''čekanju''. Nikada se nije dogodilo da sam dočekao nove odluke moje radne zajednice nego sam kao i svi ostali sa promjenama režima dospio  na zavod za zapošljavanje . I jedared se tako dogodi da sam u kuhinji pilio krumpir kada   do nas navrati Ivica koji se inače liječio od kroničnoga alkoholizma. Bijaše to jako drag čovjek koji je zarađivao u fušu i tako prehranjivao svoju malu obitelj.

 

Ali istom bijaše čovjekom koji bi dosta  tih novaca zapio negdje u lokalnom bufetu pa bi ga viđali kako tetura Supilovom pijan uz znatiželjne poglede prolaznika. Ali on je također kao obiteljski prijatelj obavljao sitne poslove koje sam mu ja plaćao a ponekada se dogodilo da niti ja ne bih imao novaca za platiti njegov posao pa bi se nekako dogovorili oko naknade. I tako on  navrati  do nas u Ostovičku pa me sretne kako pilim krumpire pa veli: '' A ti sada zamišljaš da guliš ljude!!!!'' Ja se  nasmijem jer nisam sasvim shvatio poruku koju mi je uputio taj čovjek nego je trebalo dosta  vremena proći da bih shvatio da mi je iznio jednu tajnu našega socijalističkoga  poretka. Jer se cijela istina našega socijalizma mogla  svesti na tu njegovu misao.  Jer kada čovjek guli jabuku prije nego je pojede ili kada  guli  krumpir prije nego ga skuha  doista može zamišljati da  guli ljude. I ta tajna našega poretka sastojala se u jednoj filozofiji koju bismo mogli izraziti riječima: ''Guli ljude koliko možeš!!!!''

 

To je opeta bila filozofija koja se  sasvim razlikovala od moje  osobne filozofije: '' Pomogni ljudima koliko možeš!!!'' Zato sam ja unekoliko i proglašen Isusom za razliku od  tajkuna koji su shvaćeni Pilatima suvremena vremena.

 

Jer je istina da se cijeli naš poredak socijalizma mogao svesti na tu banalnu rečenicu izgovorenu od našega lokalnoga pijanca. Tako se gulilo u poduzećima, pa su to radili svi koji to mogu, pa se gulilo preko Studenstkoga servisa, pa se gulilo u političkim igrama na način da su mnogi ''otegli papke'' zahvaljujući svojim političkim ambicijama, pa se gulilo u zdravstvu na način da  zdravom čovjeku ponestaje daha, pa se gulilo u našemu školstvu  tako da su mnogi uspijevali zahvaljujući pršutima kojima se potkupljivalo nastavničko osoblje, kafama, cigaretama, njemačkim markama, plavim i bijelim kuvertama, diplomama, nekretninama, stanovima, autima i televizorima… glulilo na se na svakom koraku i svatko je to radio na svoj način vjerujući da je riječ o zdravoj i poželjnoj filozofiji.

 

A guli se i danas pa izgleda da se malo toga što promijenilo u socijalnom životu naših ljudi. Tako je  najnoviji primjer iz moga osobnoga života primjer jedna naše banke koja je za  transakciju novca iz Australije uzela krajnjem korisniku ni manje ni više nego trećinu cjelokupne uplaćene  sume iako sam ja platio u adelaideu troškove cjelokupne  transakcije. Da čovjek pukle od smijeha!!!! Hoću reći  da se malo toga promijenilo u našoj dnevnoj filozofiji pa bi za neke radikalne promjene u tome pravcu svakako trebalo ponovno govoriti o ''svjetskoj revoluciji''.

 

A meni se čini prema iskustvu kojega imamo do  danas kao i prema iskustvu kojega imamo  na svim stranama suvremenoga svijeta  da ćemo na tu revoluciju malo pričekati. Jer je istina  da je najlakše imati tu filozofiju guljenja ljudi pod  svaku cijenu kao što je nama najsvježiji najbolji primjer Josipa Broza  na kojega su se mnogi ugledali koji je gulio čitave nacije decenijama a opeta od tih istih ljudi doživljavao povike dobrodošlice, izraze ljubavi i simpatija. I opet se ništa nije promijenilo nego i dalje svijetli njegov kip kao svjetionik za stradalnike koje je more izbacilo na  obalu punu pijeska i smrdljivih algi.

  

Zlatan Gavrilović Kovač
Jan 28 '15 · Oznake: guljenje krumpira

KAKO SU PJESNICI TALENTIRANI

 

 



Ja bih htio reći par riječi oko toga kako je našoj spisateljici Dijani Jelčić pjesnik Vlado Gotovac najveći hrvatski pjesnik.

 

Oni su oboje unekoliko generacija pa onda nije čudno da postoje stanovite simpatije i iz toga razloga. Ali je Gotovac uglavnom popularan kod nas kao veliki stradalnik mada ima onih koji su zbog svojih političkih uvjerenja po zatvorima nekoliko decenija što je daleko veći broj godinica negoli što je u slučaju Gotovca. I isto su tako pjesnici i filozofi koji su zbog hrvatskoga nacionalizma po kazamatima Jugoslavije i Australije. Malo čudno za osobu koja je u zatvoru provela sveukupno 6 godina, 4 godine zatvora kao politički osudenik 71 i kasnije 2 godine zajedno sa gubitkom građanskih prava u trajanju od 4 godine.

 

 Za razliku od drugih slučajeva gdje je bilo riječi o doživotnim zatvorima samo zato jer se nekome nije sviđala titula ili je pak bilo riječi o osobnoj ljubomori i zavisti. Vlado Gotovac se spominje u famoznoj Bijeloj knjizi u nekoliko navrata a spominje se i u predgovoru Ivice Lučića gdje se osvrnuo na neka stajališta Stipe Šuvara koji je upozorio na ''odbore za zaštitu intelektualaca, potpisivanje peticija u ime slobode, denunciranje Jugoslavije kao zemlje bespravlja , kao tamnice u kojoj je sloboda misli zatrta''. I on je također izjavljivao da ''Mile Budak nije izgubio glavu zbog toga što je bio hrvatski pisac već zbog toga što je bio fašista.''

 

Isto tako ''dva hrvatska pjesnika nisu 70tih godina išla u zatvore a jedan od njih (Vlado Gotovac) onda i ponovno pred nekoliko godina zbog svoje lirike već zbog svog šovinističkoga ponašanja i djelovanja kojima se na ovim našim prostorima nažalost još mogu izazvati ne samo slijepa mržnja i narušavati društveni red već i nova ubijanja i klanja''. Tako je dakle Šuvar govorio o Gotovcu te davne 1984 godine. Međutim se ipak dogodilo da je Gotovcu podignut spomenik u Imotskome dok se danas udovica Stipe Šuvara bori za ostavštinu svoga muža koji je naglo preminuo 2004 godine.

 

Oboje su dakle pokojni a nama još uvijek živima preostaje da se prisjećamo vremena kada je komunistički malj mljeo na sve strane pa i vlastite suborce jer je Šuvar u svojoj paranoji i ljubomori vidio protivnike tamo gdje njih stvarno nije bilo ali je postojala velika doza osobnih ambicija, javašluka, podrepaštva i nasilja beskrupuloznoga kotarskoga poluinteligenta koji se nije mnogo u svome duševnome i duhovnome profilu razlikovao od Gotovčevog samo što su predznaci bili različiti. Ili su oni naizgled bili takvi.

 

Ja se sjećam kako je mene njegov osobni prijatelj Muradif Kulenović inače psihijatar Centra za mentalno zdravlje u Zagrebu ''hvatao'' na Gotovca otprilike ovakvim riječima: '' Znate vi ste jako talentiran naš student a takvih ozbiljnih studenata je jako malo u nas. A kao naš đak mi ćemo se pobrinuti da vas nekako sačuvamo. Jer talent i duhovi sadržaji to nekako nesvjesno kulja iz čovjeka , svakako treba imati kapacitet za umjetnost. Vidite na primjer kod našega Gotovca, to je jedan veliki naš pjesnik, taj duhovni sadržaj naprosto kulja iz njega, probija iz njega. Zato je on tako veliki naš pjesnik.....'' Pa bi onda nekako značajno mahnuo rukom i pogled usmjerio na fotografiju Sigmunda Freuda koja je uramljena stajala na njegovom radnom stolu. A ja sam ga slušao u uvjerenju da slušam eksperta koji mi otkriva velike tajne svoga zanata. U protivnom - trebalo je da i ja kažem pokoju lijepu riječ o Gotovcu pa da on kasnije zapiše u svoj terapeutski dnevnik da je upravo otkrio jednoga novoga nacionalistu. Da čovjek pukne od smijeha!!!

 

Međutim to se nije dogodilo nego sam ja cijelo vrijeme napuštao njegove mjesečne seanse sa Muradifovim uvjerenjem da sam ja budalast čovjek koji sa politikom nema nikakve veze i da je on vjerojatno pogriješio što mi je dao injekciju depo moditena jer ja nisam politički uopće pismen nego su me drugi ljudi zajebali. Ali neka ostane kako već jest za svaki slučaj.

 

Od onda do danas je prošlo skoro 30 godina a da se ništa nije bitnoga promijenilo u mome slučaju izuzev što su sada terapeuti malo drugačiji ali su optužbe ostale iste kakve su one bile i decenijima ranije: ''On je vrlo vjerojatno mentalno retardiran.''

 

Zlatan Gavrilović Kovač

 

 

 


Jan 26 '15 · Oznake: kako su pjesnici talentirani

HOMMAGE

KEMAL MONTENO


* * *

/kantautor i pjesnik svih naših ljubavi/

 



Danas razgovijetno znam: u svakoj pjesmi koju slušam, čujem i

KEMALA MONTENA.

 

Kemal Monteno me probudio. Čuo sam pjesmu s tranzistora koji pomalo krči zbog loših baterija dok sam ležao pored svoga plavookog mora. Napolju sve jače grijalo je Sunce i osvajalo dan. Lidija, ako sutra i ime zaboraviš moje, sanjat ćeš ove dane, dok smo lutali sami...

Ko je ovaj?, pitam plavoku, čijeg mora u očima niti jedno more nije vrijedno.

Pa,Kemal Monteno, to je sa Šlagera...

 

Uvijek je sve znala. A ja sam bezuspješno nastojao odsvirati i otpjevati i odsvirati tu pjesmu, uz svoju staru gitaru koja nije bila kriva za moje neuspjehe. Kao i ja, navikla na country. Naprosto, bio sam rođen da Keminu muziku volim, a drugačiju sviram. mada me toliko kazivala Lidija i to baš plavookom moru koje mi je izmicalo iz života i duše, srca i očiju.

 

Kemal Monteno je imao svoju tajnu koju nisam dosezao ni  svojom interpretacijom, ni sluhom, ni tugom, zbog plavooke koju očito gubim, mada je u dubini bila stvarna moja želja, da sve zauvijek ostane isto.

Beznadežno Moram Upitati:

Plavooka gdje Si?

Vraćaju li se ljubavi?

Očajno je što Nestaju.

 

Netom,

saznao sam da je tekst Lidije napisao moj prijatelj Rešad Hadrović, ar. Ko zna šta je Rešad mislio o tom tekstu dok je volio svoju Georginu? Ko zna, kažem i mislim, čak i ako je Georginu volio više od svih. Tako možda i nestajemo u sljedećoj ljepoti i nesreći, jer Georgina je bila prkrasna.

A već sam imao Rešadovu knjigu Osjećati tebe Amalija, odranije.

 

 Neko je morao voljeti sve te lijepe žene našeg vremena i one su morale voljeti nekoga.

Kad se već verzirao da gubi i dobija, Kemal Monteno volio je svoju

Branku, volio je svoga sina...

 

* * *

Tako smo rasli u svojim ljubavima i s ljubavlju u nama. Konačno, bilo je puno ljubavi u nama i za sve nas. U polju i preko dlana izvijala se crvena bulka i zreo klas.

A,

nismo mogli ni znati da je Kemal Monteno kantautor i pjesnik svih naših ljubavi.

 

* * *

24. siječnja, anno Domini 2015.                     ak

 

 

 

 

 

Jan 25 '15 · Oznake: hommage kemal monteno
Pjesma „O šnauceru“


Nadam se da će Vam se svidjeti pjesma „O šnauceru“


Lijepi pozdrav:


Zrinko


-----------------------------------------------------



 

O šnauceru


Prijatelji iz Varaždina

pokazivali su nam fotografiju svog šnaucera

međunarodnog šampiona

crno bijelu, oval - starinsku vinjetu

 

A on ozbiljan i ponosan

– bezvremen

kao hrvatski časnik, barun

podmaršal njegovog carskog, kraljevskog i ...

tako dalje ... veličanstva

 

na požutjeloj

dagerotipiji

 

Pramenovi kose

u zanosu

vijore mu niz obraze, vihore postojano

- smrznuti trenutak

 

Ah, kako romantično ...

 

Dočim šampionu

njegove guste

pseće dlake, njegove bakenbarte

kite lice

 

baš kao jednom mom davno

preminulom pretku


-------------------------------------


Napisao: Zrinko Šimunić





-----------------------------------------------------


Poštovanje,

 

Naravno da mi se sviđa. Ja sam već jedno 30-ak

godina ljubitelj svega vezanog uz tu pasminu.

 

Slutim i tko je bio vaša inspiracija.

 

Onako usput sam sebi dopustio slobodu da

pjesmu i javno objavim o čemu ćete više moći

pročitati na sljedećem linku:

 

http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/post/1837

 

Srdačan pozdrav

 

Nenad 

Jan 22 '15 · Oznake: pjesma „o šnauceru“

FRAKCIJSKA BORBA I NJENE KONZEKVENCIJE



 

Ja sam nakon sloma hrvatske  frakcije  1985 godine u Hrvatskoj pozvan od doktora Muradifa Kulenovića i uz savjete Mire Šuvar u Centar za mentalno zdravlje u Zagrebu. Tu sam dobio injekciju depo moditena od koje sam postao ovisan cijeli svoj život.

 

Na pitanje koji su motivi bili  kojima se doktor Kulenović vodio dao mi je tumačenje: ''Zato što vrijeđate kolektivnu svijest''.Pri tome je naravno mislio na to da sam ja prethodno priznao da je u  hrvatskoj partiji formirana hrvatska frakcija  sa zadacima otpora prema unitarnim i centralističkim snagama u nas. I to je dobrim dijelom bila istina jer kod nas nije bilo riječi o  frakcijskim borbama i unutarpartijskoj demokraciji od 1928 godine kada je  Tito zabranio svaku  frakcijsku borbu. Teza o frakcijama, njihovom postojanju i njihovoj međusobnoj borbi bila je skrnavljenje imena maršala i potkopavanje monolitizma  partije koja je već tada pokazivala ozbiljne manjkavosti i nesposobnost da se nosi sa aktualnim problemima vremena.

 

Da ne govorim o tome da uopće nije bila atraktivna mladoj generaciji iako se cijelo vrijeme pozivala na njihove interese. Tek nakon 1991 godine kada je objavljeno prvo britansko  izdanje knjige o Staljinu velikoga  ruskoga povjesničara Dimitrija Volkogonova pod imenom Stalin, Triumph and  tragedy bilo je moguće da vidim kako je to sporno pitanje naše partije bilo razriješavano u ruskom slučaju  pored ostalih pitanja partije o kojima je kod nas najbolje  pisao Krleža. Naravno ne uzimajući u obzir i ono mnoštvo problema koje je Tito nametao KPJ vjerujući da su osobito zanimljiva kao što je na primjer odnos stare i mlade generacije partijskih kadrova kada se Tito izborio za prvenstvo stare generacije. Pa to jest unekoliko čudno da se politički aktivizam sveo na partijske metuzaleme i da je ta filozofija ostala do dana današnjega paradigmom političkoga poduzimanja. Jest malo čudno!!!!

 

I velim Volkogonov je na stranici 218 u poglavlju 22  pod naslovom A Commanding Personality ukratko dao jedno svoje viđenje problematike  frakcijskih  borbi pa je zapisao ( prevedeno u slobodnom stilu , Op  ZGK) : '' Staljin je često  navodio ( Lenjinovu rezoluciju iz 1921 godine) kada je napadao  različite  ''opozicionare'' i ''devijante'' i često je uzimao ove pojmove  pod značenjima ''neprijatelja''. Svako mišljenje  čak i  privatna stajališta drugih rukovodećih partijskih  figura koja su bila različita  od Staljinovih  bila su smatrana  '' borbom protiv partije'' i ''neprijateljskom aktivnošću''. U borbi za jedinstvo  koju  je Staljin dogmatski shvatio on je postupno uništio  zdravu razmjenu mišljenja i stajališta, slobodno izražavanje komunista i njihovih pogleda i njihovu kritiku  visokih partijskih organa.

 

Tako je nemišljenje postala norma  partijskoga života. Pod zahtjevom stvaranja  monolitne partije  Staljin je  sistematski uništavao demokratske principe  i unutarpartijsku diskusiju. Za njega jedinstvo je značilo odanost , neupitnu poslušnost, spremnost za podršku  bilo kojoj odluci visokih organa i instalirajući ove karakteristike  Staljin je osobno  ohrabrivao   naviku dogmatskoga mišljenja  u partiji  dok je istovremeno uništavao kreativnu inicijativu masa.'' 

        

Dakle nema nikakve sumnje da je mišljenje Volkogonova bilo sasvim različito od  proklamiranih stajališta KP i to se također odnosi i na naš slučaj gdje je partija u vremenu velikih promjena pokazala zavidan stupanj rigidnosti i nesposobnosti da se nosi sa aktualnim socijalnim i političkim problemima. Ta situacija nije bila ništa bolja niti kod Rusa kao što nam  svjedoči Mihail Gorbačov u svojim Memoarima koji su  doživjeli britansko izdanje 1996 godine mada on govori o toleranciji  frakcija  u 14 poglavlju pod naslovom Političke reforme  pa na stranici 314  zapisuje: '' Moć je koruptivna  a apsolutna moć je  apsolutno koruptivna....

 

Naše vlastito iskustvo  kao i iskustvo drugih komunističkih partija pokazuje  da nema  invencija  uključujući i toleranciju  frakcija  koje bi bile sigurna garancija  protiv  birokratiziranja  i rigidnoga okoštavanja.'' Dakle i u ovome slučaju vidimo također stanovite napore da se kroz toleranciju  frakcija pokuša stvoriti jedna klima unutarpartijske demokracije koja bi svakako bila jedan korak naprijed u odnosu na staro stanje. A to je ono što Komunistička partija Jugoslavije nikako nije mogla shvatiti i nakon  više od 50 godina terora titoističke ideologije koja se pokazala totalno nesposobnom i nespremnom za radikalne promjene koje su stajale pred  cjelokupnim našim društvom.

 

Odatle je sasvim razumljivo da sam dobio injekciju depo moditena  i postao od nje zavisan cijeli svoj život  jer sam u svojoj političkoj praksi naišao na gomilu bestijalnih i primitivnih ljudi koji  su bili sposobni samo ponavljati ono što je Tito  već davno rekao a što sa suvremenim vremenom nije imalo ama baš nikakve veze.

               

Zlatan Gavrilović Kovač

PRIJEDLOG 

ZA

JUGONOSTALGIČARE

I

WWW.EXYUVOICE.COM



 

** *

Ovih se dana medijski i na terenu, čak i virtualno uzvrpoljila i uzrujala grupa jugonostalgičara kao da su sjedili na mravinjaku pa ne mogu iz gaća istresti ljutite crvene mrave. Idu slavopojke Josipu Brozu Titu, ukidaju entitete od Vardara pa do Triglava, uši im se zacrvenjele od uzbuđenja. Obnavljaju zadružne domove i domove kulture, sportske objekte, sindikalna odmarališta, idu stazama revolucije, slušaju glasove iz dubine zemlje, biraju komunjare na najviša mjesta i očekuju progres, formiraju portale.

 

I

SVI SE NADAJU DA POSTANU JOSIP BROZ TITO MARŠAL I PREDSJEDNIK BILO KAKVE JUGOSLAVIJE.

Nije to mali zabunluk i nebuloza. Uzmem to predase, mada sam ih na njihov poziv da se uključim već poslao u pm. Ali, ljudski je griješiti i humano ljudima pomoći. Jer, poznato je, najteže će biti izabrati

JOSIPA BOZA TITA.

 

A

KAD IMAŠ JOSIPA BROZA MARŠALA TITA

nema entiteta, kantoneta

i

Republike Srpske 

a

IMAŠ SVE.

 

E,

KAD NAM JE BAŠ TO,

DA NAM JE.

UMJESTO GOLOG OTOKA IMA RIBNJAK U PRNJAVORU

I

ERGELA NA SOKOCU.

NAJBOLJE JE MEĐU KONJIMA.

PA

ANDRIĆGRAD.

EH.

 

Kad čovjek zalegne pa misli, mora se nečemu dosjetiti, makar da ide u zahod ili da zaspi. Velike ideje su obično jednostavne. Ne treba tu puno vijugat. Tito je volio pojest, popit, plest i poklopit. Zavrnut bradavicu. Opsovat Majku Božju. Pa cugnut. Pogladit guzu. I trgnut. Galebovat. Helikopterisat. Voziti se u plavetnilo i brijat na Brijunima. Pa mi imamo istoga takvoga da mu dalje ne nabrajam atribute!

Eureka.

Imam prijedlog:

MILORAD DODIK!

REZOLUTAN DO DASKE!

BOLJI. MLAĐI. VIŠI RASTOM. TITO JE SPRAM NJEGA KEPEC.

 

Razmišljao sam da predložim SEBE! Volim psovat što jest – jest, ali nemam druge kvalifikacije. Jeste, mogao bih turpijat i burgijat, zavarivat elektrolučno i autogeno, ali ko će mi svirati klavir?

A inače, nisam ni pušač, a kad Dole /umilna izvedenica iz Dodikovog prezimena/ uzme mikrofon, Tito je autsajder spram

njega. Majku mu Božju!

 

I još toga ima, ali postajem dosadan, a moglo bi se dogoditi i da mi Milić von Mačva pošalje neki leteći balvan, pa šta ću onda?

Leteći trupci bili su prvi samaljoti i sputnjici.

Uglavnom, pouzdano, kad ja tamo, a ono međutim, ja sam nesposoban za tako visoku dužnost.

 

ŠTA DODIKU FALI?

TREBA MU KUPITI LULU, PA DOK DESNU RUKU DRŽI NA GOVORNICI, DA MU U LIJEVOJ BUDE LULA I DA PRESTANE U LIJEVOM DŽEPU PANTOLONA MIJEŠATI RUTAVA JAJA: SIPAJU MU DLAKE KROZ NOGAVICE NA ULAŠTENE CIPELE.

 

UGLAVNOM, PROBLEM JE RIJEŠEN I SA TOM JUGONOSTALGIJOM,

MADA ĆE NAM SVIMA HRVATI I SLOVENCI HEBATI MILU EM DRAGU MAMICU.

 

A,

Milorad Dodik, ima da bude Tito i tačka. Šta on ima da izmišlja i izvoljeva kad će to biti

SRBOSLAVIJA.

Predlagao sam ga i za predsjednika Bosne i Hercegovine, pa ništa. Kao i da nisam.

 

* * *


12. siječnja, anno Domini 2015. Atif Kujundžić

 

 

 

 

Jan 13 '15 · Oznake: prijedlog za jugonostalgičare
OBLICI RELIGIJSKOG ŽIVOTA AUSTRALSKIH ABORIĐANA



  

Ovu vrlo opsežnu i vrlo interesantnu temu posebno je obrađivao Emil Dirkem u svojoj velikoj knjizi Elementarni oblici religijskoga života koja je nastala 1912 godine i od tada do danas doživjela nekih šest izdanja. Isto tako bi valjalo napomenuti da se ništa posebno novoga nije o temi australskih Aboriđana reklo od toga vremena i da su sve suvremene studije manje više derivirane iz ove rasprave. Također bi trebalo uputiti cijenjeno čitateljstvo da ovu knjigu nikako nije moguće pronaći u slobodnoj prodaji u Australiji mada je riječ o djelu koje najkompetentnije izlaže problematiku Aboriđana pa je malo čudno da ostajemo ovdje prikraćeni za primjerak jedne fundamentalne literature.

 

Moguće je na primjer vrlo lako doći do knjige o suicidima istoga autora ili do njegovih eseja iz sociologije religije ali nikako nije dostupna u slobodnoj prodaji i ova njegova knjiga. Zato smo u ovome malome eseju pomoć potražili u hrvatskom prijevodu koji je objavljen u biblioteci Karijatida 1982 godine. I u ovom velikom i vrlo značajnome djelu Dirkem pokušava na primjeru australskih Aboriđana i njihova sistema vjerovanja pokazati kako su sve naše mentalne kategorije socijalnoga karaktera i kako je religija izrazito društvenoga karaktera: ''ako su kao sto mi mislimo kategorije u biti kolektivne predstave one prije svega ispoljavaju stanja kolektiva, zavise od načina na koji je on uspostavljen i organiziran, od njegove morfologije, od njegovih religijskih, moralnih, ekonomskih itd ustanova.'' ( str.16)

 

I u tom smislu mi bismo mogli reći da je Dirkem ovdje nastavio na svojevrstan način prethodni rad Kanta imajući pred sobom obilje sociološkoga materijala koji mu je omogućio jednu antropološku teoriju pred kojom ostajemo zadivljeni i dan danas. Tako se u ovoj njegovoj knjizi razmatraju problemi animizma, totemizma , klanske podjele aboriđanskih društava..... da bi se konačno istakla ta ideja da je religija čvrsto povezan sistem vjerovanja i običaja koji se odnosi na svete i zabranjene stvari koji sve svoje pristalice sjedinjuje u istu moralnu zajednicu zvanu Crkva. Odatle ovaj autor pokazuje da je ideja religije neodvojiva od ideje Crkve i u tom smislu daje naslutiti da religija mora biti izrazito kolektivna stvar. ( str.44)

 

Međutim za naše čitateljstvo bit će potrebito pokazati na jednome primjeru iz svakodnevnoga života australskih Aboriđana kako izgledaju kod njih religijski kultovi i religijski obredi kako bismo sačinili jasnu distinkciju od tih primordijalnih obreda prema prosvijećenim obredima primjerenim našoj stvarnosti.



 

Tako u trećem dijelu ove knjige pod naslovom Pozitivni kult imamo opise svečanih obreda pa jedan od njih izgleda otprilike ovako: klan Ilpirla a to je vrsta smole kada dođe dan intičiume okuplja se na mjestu gdje se uzdiže veliki kamen visok oko pet stopa , iznad njega se diže drugi okružen manjim kamenjem. I jedno i drugo kamenje prikazuje gomile smole. Alatunđa kopa zemlju u podnožju stijena i na svjetlo dana vadi čuringu koja je ovdje bila zakopana a i sama predstavlja nešto kao kvintesenciju smole. Uspinje se potom na vrh najviše stijene trlja se najprije čuringom a onda najmanjim kamenjem koje je rasuto unaokolo Najzad granama drveća mete prašinu koja se nakupila na površini stijene , svatko od prisutnih čini to isto kada na njega dođe red. Urođenici misle da će se prasina razvijana na taj način spustiti na drveće mulga i proizvesti smolu. I doista ove radnje prati pjesma prisutnih u kojoj je izražena spomenuta ideja. ( str.302)

 

U različitim varijantama isti obred susreće se i kod drugih aboriđanskih društava. Kod Urabana postoji stijena koja prikazuje nekoga pretka klana Guštera , od nje se odlama kamenje koje se razbacuje svuda unaokolo kako bi se dobio plodan rod guštera. Totemsko mjesto nalazi se kod dva stabla od kojih se jedno zove stablo obične uši a drugo paučje uši. Uzme se malo pijeska trlja se njime o stabla , potom se razbacuje na sve strane. Rasipanje prašine sa svetoga kamenja u plamenu Mara pripisuje se intičiumi koja je posvečena pčelama. Međutim kada je riječ o klokanu onda je obred malo drugačiji. Uzme se klokanov izmet, uvije se u neku vrstu trave , ovako uvijeno govno stavlja se na tlo između dva sloja trave pa se sve to potpali. Na vatri se također pale grane drveća kojim se potom maše tako da iskre frcaju na sve strane. One igraju ulogu kao i prašina u prethodnim slučajevima. Međutim da bi obred bio sto djelotvorniji u izvjesnim klanovima ljudi miješaju supstanciju kamena sa svojom vlastitom supstancijom. Mladići sijeku vene i puštaju da njihova krv u mlazovima curi po stijeni. To se zbiva naročito u intičiumi posvećenoj cvijetu hakea u plemenu Arunta...... ( str.303)

 

Evo to su neki primjeri svečanih obreda kod australskih Aboriđana koji danas žive jednim sasvim drugim životom urbanoga, gradskoga pučanstva kojima ove obredne svečanosti sve manje jesu stvarnost dok im je urbani život civilizacije onaj njihov izbor koji ih čini naročitom posebnošću britanske Australije. Međutim ostali su zapisi o njihovom primordijalnome životu koji i danas bude znatiželju stranaca i ljudi povedenih osobitom poviješću ovoga velikoga kontinenta.

 

 

Zlatan Gavrilović Kovač 

SVAGDA ĆE POSTOJATI SAMO JEDNA HERCEGOVINA

 



Hercegovina  je južni dio Bosne i Hercegovine. Ne postoje jasne granice  koje bi odvojile ovaj prostor od ostatka Bosne ali je općenito prihvaćeno  da je granica ovoga regiona  povezana sa granicama  Hrvatske na jugozapadu, sa Crnom Gorom na istoku, da planina Maglić jest na sjeveroistoku, Ivan planina na sjeveru. Predstavlja negdje oko 23 % totalnoga prostora  Bosne.

 

Ime je dobila prema značenju riječi ''vojvodina zemlja'' referirajući na srednjovjekovnoga  vladara Stjepana Vukčič Kosače koji je uzeo titulu Hercega Svetoga Save. Herceg je inače pojam deriviran  od njemačkoga naslova Herzog.


U modernim vremenima  Hercegovina  je podijeljena  na dva entiteta, Republiku Srpsku i Federaciju BiH. U Republici Srpskoj nalazi se ono što se još naziva Istočnom Hercegovinom ili što je kasnije nazvano Trebinjskim regionom koji je podjeljen na upravne jedinice Trebinja, Bileće, Gackog, Nevesinja, Ljubinja, Berkovića, Istočnoga Mostara i Foče. Dok je u Federaciji  Hercegovina administativno podijeljena na kantone Hercegovina-Neretva, zapadna Hercegovina uključujući municipalitet Tomislavgrada koji je dio Kantona 10.

 

Već se iz ove podjele Hercegovine vidi da je danas ona nešto sasvim drugo nego što je bila na primjer u Otomansko vrijeme kada je bila gotovo dvostruko veća a protezala se od Kotora na istoku, Podgorice, Sjenice , Foče i Sarajeva na  sjeveru do Duvna i Imotskoga na  zapadu sa tim da je  Dubrovnik cijelo vrijeme postojao kao slobodna Republika.

 

I svako je istina  da je u tome periodu Hercegovina postojala kao jedinstveni kulturni, socijalni , politički prostor i upravni prostor. Međutim je najnovije krvopriliće na Balkanu značilo i raskid sa ovom tradicijom  Hercegovine kao jedinstvenoga kulturnoga prostora pa je ona podjeljena  na Istočnu i Zapadnu Hercegovinu slijedeći blokovsku podjelu Balkana  fifty-fifty između ruskih i zapadnih saveznika.

 

Tako smo danas dobili jedan prostor u kojem na Istoku dominira pravoslavni elemenat dok na Zapadu  dominira katolički  a sve unutar  zamišljene blokovske podjele Balkana  na Istočni i Zapadni dio. Međutim ima nas koji mislimo i osjećamo da je Hercegovina uvijek bila jedinstvena  i da je bila jedinstveni prostor kao što mislimo također da će Hecegovina svagda biti samo Jedna  a ne da će ih biti više i u tom uvjerenju  prilažemo i svoj krvni izažetak ovoj dozreloj filozofiji.


Napisao: Zlatan Gavrilović Kovač

PORIJEKLO RIJEČI SLAVENI




Pa ja sam htio reći par riječi oko toga imena Slaveni budući da ima dosta nesporazuma oko toga pitanja. Tim više što smo u zadnje vrijeme svjedoci jednoga nakaradnoga mišljenja koje Slavenima oduzima podjednako i njihovo ime kao i njihovu povijest kao što je recimo slučaj sa utjecajnim rumunjskim arheologom Curtom koji je svoje teorije zasnivao na jednoj providnoj i logički i historijski sasvim neutemeljenoj tezi da Slaveni nisu Slaveni zato što su oni Slaveni nego zato što su ih drugi tako zvali. 


Tako je onda poznato da je ovaj autor doživio ovacije na sve strane posebno među Britancima mada je njegova teorija bila sasvim neutemeljena. Međutim tradicionalnim rivalima Slavena koji su još uvijek okupirani idejama o blokovskoj podjeli svijeta i sferama utjecaja dobro je dolazila ova teorija jer je vodila vodu na njihov mlin. S druge strane nama se čini da svako ono sveučilište koje ima studije klasične grčke literature i jezika a u Australiji je to svako malo veće sveučilište ili studije latinskoga jezika i kulture nužno mora imati također i slavističke katedre odnosno katedre na kojima se izučavaju slavenski jezici, književnost i slavenska kultura. 


Međutim to nije slučaj sa niti jednim australskim sveučilištem. Pa to nije niti moguće sve dotle dok se na sveučilištima naučava da je riječ Slaven latinskoga korijena od latinske riječi sclavus što prema tim naučavanjima znači ‘’roba’’. Odatle bi proizilazilo da Slaveni i nisu ništa drugo nego roblje , da posjeduju ropsku svijest i ropsko ponašanje. 


Međutim to su teške zablude na koje je uputio i naš povjesničar Miroslav Brandt koji je u svojoj opsežnoj Općoj povijesti srednjega vijeka na stranici 107 zapisao: ‘’ i ime Slaveni može se hipotetički objasniti na jednak način. U najstarije poznatom obliku toga imena Slovene sačuvan je korijen vene koji to ime vezuje s imenom Veneta. Značenje prefiksa slo koji je mogao glasiti i svo ili kako drugačije zasad se mora smatrati neobjašnjenim. 


Pa ipak takve znanstvene pretpostavke čine svako izvođenje imena Slaveni ili Sloveni od riječi slava ili slovo potpuno nepotrebnim. Osobito je besmisleno povezivanje toga imena sa latinskom riječi sclavus - rob iako je takvih asocijacija kod antičkih pisaca bilo. Njihovu opravdanost pobijaju i tekstovi samih antičkih pisaca na primjer Pseudomaurikije s kraja Vi stoljeća piše: ‘’Plemena Slavena i Anta …slobodna su i ne dopuštaju nikako da budu porobljena ili da itko nad njima vlada.’’


Nema nikakve sumnje da se mi slažemo sa ovom tvrdnjom. Samo što bi trebalo dijalektički dodati da u latinskim rječnicima nigdje ne postoji riječ sclavus, postoji riječ scitus koja znači pametnoga čovjeka i riječ scobis koja znači osjećaje a pod riječju roba latinski jezik poznaje samo riječ servus, famulus, laboro itd. Nigdje nema toga famoznoga sclavus. Odatle se čini da su sve te teorije o Slavenima i njihovome porijeklu samo čista fantazija koja sa znanstvenim činjenicama nema apsolutno nikakve veze.


Zlatan Gavrilović Kovač


Jan 6 '15 · Oznake: porijeklo riječi slaveni

AMERU, ŠTEFICI I FAŠISTIČKOJ FAKINJAŽI 




Uistinu mi je žao zbog toga što ste doživjeli, mada to vama nije prvi put. To nije fašistička provokacija, to je fašistička svinjarija i mi – ANTIFAŠISTI – moramo se tome otvoreno suprotstaviti i ne dopustiti njihovo bijedno iživljavanje naočigled svijetu ili u potaji. Oni su šugavci i mrcine i moraju to fizički i psihički doživjeti na licu mjesta makar istom mjerom.


Strah me je i kad pomislim što bih im mogao uraditi osim psovki. Pa tu bagru i bijednike niko ne dira usprkos tome što su takvi i što su im govna draga! Mi znamo da je svakome njegovo govno drago, ali se ne kvartamo u njihov ukus i miris. Pokušavamo stvoriti bolji svijet i ambijent i za njih. Eto, ambijent samo stvorili: čine što ih volja i ne videći koliko su nepromišljeni. Oni se još i nešto trse! Napinju svoje prkno pred ženom i čovjekom koji im čine: NIŠTA!


Znaju li oni kako se željezna štaka koju je proizveo DETSCHE BUNDESWEHR nabija u ždrijelo? Kako se vadi oko? Čupa jezik? Jer to su organi koji njima ne trebaju, i koje koriste ih sasvim pogrešno.


To su ljudi koji nemaju ni duha ni srca. To su zombiji koji se time još i ponose. Znaju li bijednici koliko je milona djece ubijeno Drugom svjetskom ratu upravo od fašista. I čime se oni to busaju? Ako se busaju time što nam je fašizam uznapredovao pa ni policija ne može zaštiti jednu ženu /jer, šteficu je tukla policajka Vera!/, onda su se oni prevarili i to naizvrat. Mi se znamo i boje organizirati, i bolje mlatiti, mada nismo fašisti i moramo – kad nam je već fašizirana i policija. 

Jer, da su Amer i Štefica njima nešto rekli, bili bi promptno privedeni, pritvoreni, isljeđvani, etc.


BIJEDNICI SE NE MOGU DOSJETITI DA SU U CIJELOJ LJUDSKOJ POVIJESTI UVIJEK PORAŽAVANI. PA DA SE NA VRIJEME OPAMETE. 


Riječ je o tome da je to seljakluk i da se ne znamo ponašati neovisno o tome šta ko voli i želi, šta nas briga za Tita, Čiču i Antu? Oni su svoje odigrali i završili, ali ovi će tek morati. Nisam antifašist zbog Tit, Čiče ili Ante već zbog neljudskog antifašističkog lica i sadržaja fašističke ideje.


Najteže mi padne kad vidim da smo neinteligentni i kukavice koje se toj bagri samo sklanjaju s puta. Da smo potpuno neorganizirani za takve banalne i uvredljive nastrtaje. Ovakve stvari se ne mogu dobro završiti, a moraju se završiti na nekom mjestu. To mora prestati. Toga ne smije biti. Kakav smo to mi svijet pa dopuštamo da sirova ljudska bijeda satire ono malo pameti i ljudske uspravnosti koju imamo?


Zašto jadni ne pokušate uraditi nešto pametno jer to vam neće proći.


NON PASSARAN, ŠUPLJACI.


MORAT ĆETE SE UVJERITI I VI I VAŠI IZA VAS DUPLJACI.  


04. siječnja, anno Domini 2015. Atif Kujundžić                            

KRISTINA KOREN-ZALUTALA U MAGLI



 

Draga Kristina, od srca ti hvala što si mi učinila veliko zadovoljstvo i čast, omogućivši mi da ostavim svoj trag na stranicama tvoje knjige, koja će, duboko sam uvjeren, svojim sadržajem oduševiti mnoge ljubitelje poezije, kao što će, siguran sam, još dugo to činiti svima koji će je u budućnosti čitati.

 

Kristina Koren, poetesa je vrlo profinjena, istančanog senzibiliteta, koju prije svega cijenim kao čovjeka i vrlo iskrenog, poštenog i odanoga prijatelja kakav se rijetko pronalazi u ovom našem svijetu punom svakojakih zamki i iskušenja.

 

Što reći o njoj a da ne bude premalo i preskromno?

 

Oni koji je osobno poznaju i druguju s njom, znati će zašto sam se to upitao. Svim ostalima od srca želim da je što prije upoznaju, jer takvu osobu je zbilja privilegija imati za prijatelja.

 

Nježna, osjećajna, puna ljubavi i vjere u ovaj svijet i život, koji ju je već toliko

puta išibao i razočarao, ali ju nije uspio nikada slomiti, jer ona jest nježna i

krhka, ali samo naizgled!

 

Kao i svaka prava poetska duša, satkana od ljubavi i maštanja o nedosanjanoj sreći, u njenim se stihovima ogleda iskrena čežnja za iskrenom toplinom srca, koju ona sama sa toliko žara nesebično dijeli, i na koju, ako ništa drugo, radi toga, ima i potpuno pravo dobiti zauzvrat, što, na žalost, često završi sasvim drugačije od očekivanog.

 

Evo stojim na vratima tvog srca i kucam

Ovako promrzla od života

I slomljena od ljudi.

Nisam tražila mnogo

Samo da budem voljena

I da se ljubav pored mene budi.

 

Na svaki udarac sudbine, ona će uzvratiti - Ljubavlju, kojom istovremeno i želi biti voljena.

 

I upravo kad joj se čini da izlaza nema, kada joj silni udarci sudbine poljuljaju samopouzdanje, kada bol postane toliko neizdrživa i jaka, da je napokon prisili da barem poželi učiniti nešto da patnja napokon prestane i završi se, probudi se u njoj borac, koji, do sad nepozvan, i spavao je, samo sanjajući svoje ratove, napokon dobija svoju priliku da i svojim stvarnim djelovanjem izvojeva pobjedu.

 

U trenutku rastanka, Kristina spoznaje veliku mudrost i prenosi nam životnu istinu, koja kaže da je ono što se u prvom trenutku čini kao težak poraz, u stvari velika pobjeda srca,, stavljajući na prvo mjesto ljubav, kao vrli primjer svima nama, kako se čuva samopoštovanje i dostojanstvo svoje osobnosti.


Zato kad nestanu divni trenuci

Kada jednom ti izgubiš sve

A suza ti nespretno klizne niz lice

Ne zovi me

Ne traži me

 

Šetajući svojim maštovitim putem između sna i jave, počela se u njoj buditi snaga, za koju ni svjesna nije bila da je ima. Snaga probuđena bolom, snaga života i Ljubavi, koju je toliko nesebično poklanjala drugima, da je često zaboravljala na samu sebe.

 

Stihovi Kristine Koren sadrže u sebi stvarno životno iskustvo, što dokazuje zrelost njihove autorice, dostojnu svakog poštovanja.

 

Očito je da je svako napisano slovo plod dubokog promišljanja, te savršenog razumijevanja situacija i osjećaja izazvanih realnošću proživljenih iskustava.

 

Ipak, kao i svaka poetska duša koja neumorno sanjari o sreći, ponekad se poželi vratiti u prošlost i učiniti nemoguće-opet isponova uskrsnuti trenutke za kojima toliko žudi, želeći oživjeti ono čega više nema..

 

Ne tražim mnogo,

samo minutu

Da budem tamo

gdje nitko bio nije

Želim samo vratiti trenutak

Da bude

kao što je bilo prije.

 

Ali, autorica u svojim stihovima također dokazuje svoju snagu i moć sagledavanja realnosti, spremna, usprkos čežnji za ljubavlju nekih prohujalih vremena, okrenuti leđa prošlosti i usmjeriti pogled u budućnost, znajući da je tamo čeka zaslužena sreća, koju će, osnažena takvim svojim stavom i čvrstom vjerom u sebe, zasigurno naći.

 

Jer kad vjetar oblak otjera

Na licu odjednom

ostane tuga

S neba nestane oblak

I u očima tužnim

pojavi se duga.

 

Iznad svega, važna su joj moralna načela koja poštuje i nastoji ih se držati, čak i po cijenu gubitka voljene osobe, jer shvatila je koliko je u životu važno njegovati samopoštovanje i ljubav prema sebi, kako bi, izgradila svoju osobnost, te poučena osobnim iskustvom, prenosi nam ga kroz kvalitetne, osjećajne i dubokoumne stihove.

 

Ja nisam kao ti i ti to znaš

Ne lomim nikada slabijeg od sebe

Ne želim ti priznati da si mi sve

Ali vjeruj mi, mogu bez tebe.

 

Jednom riječju, ova knjiga predstavlja izuzetno vrijedno štivo koje bih iskreno i od srca zaista svakom preporučio.

 

Knjiga koja se ne čita samo jednom, koja zaslužuje biti uvijek isponova biti predmet proučavanja i stjecanja životnog iskustva koje nam svojim stihovima autorica nesebično prenosi i poklanja.

 

Uostalom, nitko ne može bolje predstaviti pjesnika samog, kao što to mogu njegovi stihovi.

 

Zato, da više ne duljim, prepuštam Vas užitku čitanja.

 

Damir Maras, Pjesnik


-----------------------------------------



I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/koren4.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

"Tri"




Pjesnik i pisac Miroslav Pelikan i ovom prilikom odlučio nas je obradovati i nagraditi svojom novom zbirkom pjesama po imenu "Tri".


Svakog tko voli poeziju, pjesme uvrštene u zbirku poezije: "Tri" mogle bi pa i trebale zainteresirati jer donose određenu ritmičnost i smisao, koji ma koliko god to tražili, teško možemo pronaći u okviru hrvatske poezije.


Naime, pjesnik ne samo da majstorski oblikuje riječi, stvarajući stihove nego nas pomoću tih stihova uvlači u vlastite snove pripovijedajući nam neki put o stvarnim stvarima, događajima i trenucima, a neki put nas uvlači u mističnost mitologije i upoznaje s Lidijom, Omfalom i drugim likovima.


Dimenzije,sjećanja, oproštaji, brojevi, fascinacije, iluzije, nemoć, beskraj, krhotine, odlomke, sidra i brodovi sve to ćete pronaći unutar ove zanimljive i neobične zbirke pjesama.


Upravo zato i smatramo da zbirka poezije "Tri" Miroslava Pelikana zaslužuje pozornost i da bi je svi oni koji vole poeziju trebali pročitati.


U Zagrebu dana 19.12.2014. Nenad Grbac



-----------------------------------------



I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/pelikan5.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

MAGIJA POETSKOGA TREPTAJA




Damir Maras podario nas je novom knjigom pjesama pod naslovom „Ako te pjesnik ljubio nije" (ili: Da me imaš i kada me ne bude") u kojoj se - nakon već objavljenih zbirki pjesama - predstavlja u novom sjaju istoga svjetla i svojega svijeta zaljubljenosti i ljubavi.


Tematski i motivski Maras pjeva o ljubavi, i to u pojedinim primjerima ljubavi što je uzvraćena istim žarom, intenzitetom, a li onda i o neuzvraćenoj ljubavi. Ove potonje pjesnika/zaljubljenika u ljubav čine ranjivijim pa su mu i stihovi prožeti emocijama što će više pobuditi empatiju (Opraštam se noćas), dok su u onima u kojima je njegova ljubav uzvraćena stihovi ispunjeni osjećajima što potiču na stvaranje slike o stanju blagosti, romantičarske zanesenosti i blagosti oboje protagonista.


Damir Maras pjeva i o neuzvraćenoj ljubavi, i to na više planova - od žene, ali i od ljudi. Jer, na obje razine, intimne i samotničke, kada pjeva o ljubavi prema ženi, te u primjerima o neuzvraćenoj ljubavi/prijateljskoj ljubavi prema ljudima, pjesnik to doživljava kao nepravdu. No, on osjeća više gorčinu i tugu, nego gnjev i ljutnju. Prije će ustuknuti nego uzvratiti istom mjerom, a kamoli se osvećivati.


Stječe se dojam da je pjesnik za sretne epiloge osjetio potrebu da te emocije prenese u stihove i podijeli s prijateljima, da ih zabilježi radi toga da bi ostale trajno sačuvane. Da budu primjeri drugima koji su možda u ovom svijetu i u svijetu neuzvraćenih ljubavi doživjeli češće samo razočaranja. To su Marasovi svjetionici ljubavi!

Neuzvraćenim ljubavima Damir Maras svojim stihovima podiže spomenike ljubavi! I dalje ih nosi u sebi i - oprašta!


O svemu ovome govore pjesme poput one što nosi naslov Dogodi se, ili - na određen način programatska - ujedno i naslovna: Ako te pjesnik ljubio nije. Tu su i pjesme Dosta mi je, majko i Vrata u vječnost…


Pjesnik, također, daruje i nosi u sebi ljubav i kada su epilozi neželjeni, bilo zbog kojih razloga, pa ustrajno osjeća i usprkos svemu i dalje ljubi onu koja ne razumije, pa stoga i ne uzvraća tu ljubav. Ili, kada ljubavi više nema, pjesnik ne odustaje - želi ju vratiti, i to opet ljubavlju! (Čuvam svoju ljubav mrtvu)


Stanovit broj Marasovih pjesama je elegična ugođaja, a poneke su izrazitog ozračja balade, pa bi se mogle lako uglazbiti, što je odraz, pa i izraz i autorove glazbene darovitosti.

Odatle u Marasovim stihovima i ritmičnost i melodičnost.


Kada se spoje ritam i glazba riječi i stiha, osjeti se magija poetskog treptaja, a toj osobitosti Marasova izraza i njegovoj tankoćutnosti teško je odoljeti! Lakše je prepustiti joj se i uživati u toj poeziji.


Marasove pjesme strukturirane su raznoliko. Ne robuje rimi po svaku cijenu ali ju - voli! Najradije piše, zapravo pjeva, upravo u rimi, premda ju koristi - ili se ona spontano događa - tako da je raspoređena na načine svojstvene kanconijerima iz ranijih pa i davnih vremena (ABAB, AABB, ABBA).


Glavnina pjesama u zbirci Damira Marasa „Ako te pjesnik ljubio nije", prema formi, može se ubrojiti u kraće pjesničke uratke, ali ima i duljih (Dnevnik jedne ljubavi, Badnja večer).


Dulje forme zastupljene su u manjem broju pjesama (Dnevnik jedne ljubavi, Badnja večer)…Ili, u izrazito šansonijerski intoniranima, sadržajno i ugođajno, poput onih - Živjet ću i Rastanka je čas.


Maras pjeva s lakoćom, a kada ispjeva pjesmu - takav se dojam može steći kod čitatelja - vrelo novih motiva kao da je nepresušno: on poseže za novim pjevanjem o istoj ljubavi, ali na nov način! Ostaje dobroćudna enigma: pjeva li pjesnik sve svoje pjesme - i one prepune sjete, te druge ispunjene srećom - jednoj te istoj ženi?


Ženi koja je stvarna, ili ženi koja živi u njegovom pjesničkom snoviđenju? Ženi koju je ljubio pa je više nema, ili onoj koja je uvijek tu jer je u njemu, pjesniku, a kako ju je volio toliko intenzivno i predano da ta ljubav nikako i nikada ne može oslabjeti a kamoli ugasiti se!


Odgovore na ta pitanja najbolje je potražiti u stihovima ove zbirke Damira Marasa, ali ne bi se trebalo začuditi ako bi se i kada bi se (u)vidjelo kako i pjesnik Maras na te dvojbe još traži odgovore! Stoga će i dalje pjevati, pisati i objavljivati svoje nove uspješnice. 


Nek` mu je sa srećom! U tom neprekinutom čovjekovu traganju - traganju pitanjima za odgovorima o ljubavi i sreći. Jer, sreća nije dolazak na cilj, nego traganje za njom, za srećom! A bolje je znati neka, pa i mnoga pitanja, nego sve odgovore!


Franjo DERANJA, prof.


-----------------------------------------



I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/maras.php te pažljivo slijedite daljnje 

upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



Zašto klinci sve manje čitaju i da li je to pogrešno?



 

Kako znanstvenici objašnjavaju nezainteresiranost djece za knjigu?

 

Znanstvenici kažu da je jedan od razloga za nezainteresiranost djece za knjigu i taj što roditelji sve rjeđe čitaju knjige djeci, te da u skladu s današnjim vremenima djeca sve više vremena provode pred ekranima. Naravno to i ne mora biti loše jer upravo im digitalno doba može ponuditi mnogo toga što je u knjižnicama nemoguće naći. 

 

Jasno je stoga da dolaze i neke nove generacije koja ne smatraju da je čitanje knjige neophodno jer budimo realni danas postoje i medij koji im može ponuditi znatno više i znanja i informacija.

 

Priče za laku noć postaju stvar prošlosti!

 

Kako se mijenjaju djeca tako se mijenjaju i roditelji pa su najnovije istraživanje pokazala  da roditelji sve rjeđe čitaju djeci i da se djeca sve teže uživljavaju u priče iz prošlosti poput Crvenkapice ili današnjih slikovnica čija vrijednost je krajnje upitna. Logično je i da će klinci radije potražiti sadržaj koji ih zanima nego slušati priče nastale prije više stotina godina. Možemo im li to zamjeriti. Naravno da ne.

 

Utjecaj države na obrazovanje djece

 

Budimo realni i recimo da je utjecaj države na obrazovanje djece gotovo siguran put u katastrofu što je lako zapaziti i kod nas. Naime državu uz političare vode i bankari i razne korporacije a svima njima zapravo i nije u interesu da djeca znaju logično razmišljati i zaključivati.

 

Trebaju li državi porezni obveznici koji će shvatiti da je sve velika prevara?

 

Trebaju li jednom bankaru klijenti koji će u tren oka izračunati kamatu na kredit i shvatiti da će potpisom na ugovor biti prevareni i da će im banka za godinu ili dvije ovrhom oteti kuću ili stan? Naravno da ne! Njima trebaju neuki i neškolovani ljudi. Trebaju li vlasniku luksuznog supermarketa kupci koji će vidjevši njegovu robu zaključiti da je sve to roba iz Kine i da je isplativije kupiti je direktno putem Interneta po 5, 7, 10 ili 15 puta nižoj cijeni. Naravno da ne! Njima trebaju neuki i neškolovani ljudi. Trebaju li državi glasači i porezni obveznici koji će shvatiti da je sve to što političari rade jedna velika prevara, te kroz neko vrijeme pokrenuti promjenu ili revoluciju? ? Naravno da ne! Njima trebaju neuki i neškolovani ljudi.

 

Zašto država sve manje ulaže u školstvo?

 

Upravo zato država sve manje ulaže u školstvo i lošim nastavnim programima nastoji većini djece ogaditi i pomisao na daljnje školovanje. A, one koje ustraju čekaju raznorazne zamke poput državne mature ili plaćanje daljnjeg školovanja. Svim tim postupcima država selekcionira djecu kako bi samo djeca bogatih roditelja mogla nastaviti školovanje ili prikupila dovoljno znanja da bi kad odrastu mogli zamijeniti svoje roditelje. Tko ne vjeruje u ovu tvrdnju neka samo pogleda tko i što su bili roditelji današnjih hrvatskih političara. Cilj današnjeg školstva je jednostavan: djeca bogatih postaju još bogatija, a djeca siromašnih još siromašnija.

 

Kako na sve to reagiraju djeca?

 

Logično je da u takvom okruženju djeca nalaze spas u kompjuterima ili internetu a ne knjizi. Knjiga im nažalost postaje omržen predmet. Tko u to ne vjeruje neka samo pokuša pročitati spisak obaveznih knjiga iz lektire. Sigurno je da te i takve knjige ne mogu klince zainteresirati i navući na daljnje čitanje.


No, da bavljenje kompjuterima ne mora nužno biti loše ili da knjige nisu baš sve na svijetu govore nam i promjene, koje ta navodno nenačitana djeca uvode. Naime pojava free ili nevlasničkog softvera najveća je revoluciju u zadnjih 100 godina usporediva s Oktobarskom revolucijom u Rusiji. Da nije toga svi mi bismo danas koristili vrlo skupa računala i mobitele.


Isti ti nekadašnji klinci omogućili su nam i besplatno čitanje knjiga, slušanje glazbe, gledanje filmova, rad na računalu, stotine i tisuće free programa i operacijskih sustava i još mnogo toga što se političarima, bankarima i korporacijama nimalo ne dopada.


Zaboga pa gdje je tu profit i uživanje u vlastitoj pohlepi! Upravo zbog toga novine nas gotovo svakodnevno izvještavaju o napadima i hapšenjima navodno zlih hakera, koji jednostavno ne žele raditi ono što im političari, bankari i korporacije narede.  

 

Kako to vidimo mi odrasli?

 

Kad odrasteš postaješ malo prevrtljiv i naučiš izbjegavati istinu da se kojim slučajem ne bi zamjerio nekom tko ti može upropastiti život. I zato ćemo često pročitati tvrdnje da su današnja djeca drugačija, da imaju smanjenu sposobnost koncentracije, te da ih nimalo ne zanimaju povijesne priče o ustašama i partizanima. Krivnju ćemo svaliti na roditelje, nastavnike poslodavce, ured za nezaposlene, no nitko neće priznati da je za neznanje i nesnalaženje te djece krivo društvo koje ih je takvim stvorilo.

 

Nitko neće priznati da političari, bankari i kojekakve korporacije i djecu oblikuju prema svojim potrebama, Nitko se ne usuđuje reći dosta nam je bankara i njihovih sluga političara. Djeci treba omogućiti da se školuju i razvijaju bez interesa kapitala. Njihove karijere mora određivati njihov talent, a ne bogatstvo roditelja ili pripadnost plemenu ili kasti.

 

Jer bez obzira što mi mislili o tome njima ovaj svijet ostaje i nadam se da će ga učiniti boljim i plemenitijim od ovog nakaznog koji smo mi (ili samo neki od nas) odrasli stvorili. 


Napisao: Nenad Grbac


----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Jan 1 '15