NEKOLIKO RIJEČI O JEDNOJ BESMISLICI



 

Pa ja sam htio reći par riječi o romanopisanju Dubravke Ugrešić bez  neke velike ambicije da gradim neku veliku estetiku. Riječ je o našoj proslavljenoj autorici koja se šetala svijetom od Harvarda i Bostona do Amsterdama  svagda sa idejom da je Balkan hrpa primitivnih i zatucanih ljudi opterećenih patrijalhalnim modelima življenja a u bitnome ograničenih i neadekvatno akomodiranih u strukture suvremenoga društva .

 

Tim povodom kao i povodom njene nove knjige ja sam se obratio gospodinu Velimiru Viskoviću ovim komentarom:

 

Poštovani gospodine Viskoviću, ja sam pročitao ovaj tekst kojega vi objavljujete u svojoj biblioteci ali mi nije posve jasno što je autorica htjela reci, da su ti ljudi primitivne horde polupijane braće koji ne znaju sto govore, patrijalhalnih manira, vucibatine i probisvjeti, nije mi jasno što je htjela reći i što je to što autorica vidi na našim ljudima u stranome svijetu nakon kalvarije balkana u bratoubilačkom ratu nezapamćenom na našim prostorima , da je malo vise ljudskosti kada se misli o sebi ne bi škodilo.........

 

A onda sam u drugom komentaru koji je izbrisan sa facebooka napomenuo da je gospođa Ugrešić krivo zapazila kao i njena prijateljica Rada Iveković u svojoj knjizi Dei autopisa Balkani da naši ljudi sa Balkana nisu zombiji netom izašli iz svojih grobnica kako nas se već decenijama krsti po kulturnome svijetu nego da bi trebali biti predmet literature ljudskoga lica i da se sva vještina pisca sastoji upravo u njegovoj sposobnosti da vidi naše osebujne karaktere i psihologije koje su Rada Iveković i njeni puleni proglasili ‘’mrtvim tijelom’’ za razliku od takve životnosti , od takve biofilije kakva je ona na primjer u Hoolywodu , da čovjek pukne od smijeha. Pa sam tim povodom apelirao da se autorice nakon decenija njihove diktature po Hrvatskoj i drugim zemljama Balkana napokon sa dva prsta obraza povuku u zasluženu penziju. Ne znam da li je taj moj apel dobro primljen i da li ga je Dubravka Ugrešić  proslijedila do svojih  idejnih trabanata. Bilo kako bilo njena literature još uvijek perzistira na rubovima sa izgledom da konačno bude i zaboravljena kao jedan jako ružan naš san u kojem se jako loše i nemirno spavalo.

 

Kao primjer ja ću navesti par zapisa iz njene najnovije knjige :

 

Često idem u kupovinu u amsterdamski tržni centar Ostdorp, jer usput uživam u dužoj vožnji biciklom kroz park. Nije samo vožnja biciklom razlog mojih odlazaka u Ostdorp. Tamo sjedam u kafić ́okružen sivim stambenim zgradama i trgovinama, i upravljam pogled prema ružnoj kamenoj gvalji koja simulira skulpturu pljusnutu u vječno suhu fontanu. Kružim pogledom po prostoru koji se bezuspješno upinje da izgleda kao trg. Tako izgledaju mnoga holandska stambena naselja građena u šezdesetima. Danas su naseljena emigrantima i ostarjelim Nizozemcima koji su davno bili povjerovali u priču o zdravom i funkcionalnom socijalnom stanovanju i tu ostali. Čovjek s vremenom

zavoli vlastite krive izbore, pogotovo ako njihovo ispravljanje zahtijeva preveliki napor.

 

Sjedam, dakle, u kafić́ s deprimirajuć́im pogledom, odvratnom kavom i konobarima kakvih više nema ni u Crnoj Gori (Sorry, Crnogorci!). Odličan kafić́ sa smirujuć́im pogledom na jezero udaljen je jedva stotinjak metara odavde. Zašto onda sjedam u ovaj? Zbog njih trojice, četvorice ili petorice, zavisi već́ od istraživačke srećee. Umišljam da sam ovdje na tajnom antropološkom zadatku, svračam ovamo s vremena na vrijeme da bih potvrdila rezultate. Muškarci su otprilike moji vršnjaci i moji zemljaci (uvijek se lecnem kada izgovorim tu riječ). Svakoga jutra ateriraju iz svojih stanova iz obližnjih stambenih zgrada u ovaj kafić kao padobranci. Moje uho, precizni lovac na svaku nijansu u govoru, začudo ostaje gluhim, i ja nisam u stanju odrediti iz kojeg su kraja. Možda i zato jer su suviše odatle, iz neke bivše jugoslavenske provincije. Njihova jarka i tvrdoglava tipologija briše jezičko-etničke specifičnosti, oni su naprosto sinovi kulture u kojoj su izrasli u takve kakvi već́ jesu.

 

Odaje ih odjeć́a i hod. Odjeveni su mahom u traperice i kratke kožne jakne, ili pak skijaške vjetrovke. Jakne dopiru do struka. Kada hodaju izbacuju trbuhe i bokove malko prema naprijed. Takvo držanje usvojili su kod kuć́e kao autoritarno, muško, “gazdinsko”. Ruke drže čvrsto zabijene u džepove vjetrovki, ne znaju kamo bi s rukama. Kreč́u se u formacijama, po dvojica, trojica, četvorica. Usamljeni primjerak izaziva u promatraču

nejasan osjeć́aj invalidnosti promatranog objekta. Kreč́u se u formacijama, jedan drugome služi kao potporanj, kao nevidljiva štaka. Odaju ih mimika i geste. Njihova lica su bugačice koje su upile lica muškaraca s kojima su rasli, jedno se preslikava u drugome. Na njihovima su preslikana lica djedova i očeva, ujaka i stričeva, muškaraca iz najbliže okoline, iz vojske, iz kavana, s radnih mjesta, lica zemljaka, prijatelja, lica muškaraca iz novina, s televizijskih ekrana, lica političara, generala, vojnika, ubojica, kriminalaca, lopova, lica svih onih koji su ih i doveli ovamo, u amsterdamsko naselje Ostdorp, gdje se svaki dan spuštaju iz svojih socijalnih stanova kao padobranci, da bi sa svojima popili jutarnju kavu, jer nikoga drugoga osim svojih i nemaju. Ovo je teren koji su im dodijelili, rijetko kada potežu do centra grada, ne žele dalje, radoznalost nije njihova jača strana. Zato sjede na stolicama raširenih nogu, s licima koja odaju puno pravo na osvojeni teritorij, s tijelima koja sugeriraju da su ovdje zaboli svoju zastavu. Tako “historijski” uglavljeni oslobađaju ruke iz džepova i živahno gestikuliraju. Rijetko se smiju, ali se zato često cerekaju. Cerek je njihova obrana, cerekom nadmudruju jedni druge, skrivaju trenutni poraz, nisu sposobni, niti su to ikada naučili, da vode duže i udubljenije razgovore, čak ni sa svojima. Cerek je predah, cerek je gumica kojom brišu izrečeno, i svoje i sugovornikovo, cerekom sve okreću na šegu. Često ispuštaju glasove – eee-he-hee, hee-eeh-heee – kojima bodre jedni druge, odobravaju ili osporavaju, glasovima se uzajamno tapšaju i tješe. Ehee-heee.

 

Sve znaju, sve su oduvijek znali, nitko im ne treba ništa objašnjavati, sve to oni i predobro znaju. Pričaju o novcu, politici i sportu. Rijetko spominju žene, ako ih i spomenu, onda zadirkuju jedni druge, kao nedozreli dječaci. Eee-he-hee, hee-eeh-heee. Ne znaju zašto su ovdje, ali vratit će se dolje, ima se nešto kućice, nešto stana, nešto zemlje, bit će dosta da se preživi, Nizozemska će im već dati neku crkavicu, imaju na to puno pravo već samim time što su je počastili svojim dolaskom.

 

Piju kavu ili potežu pivo iz boce, razmjenjuju to što su pročitali u novinama dolje, prevrću po kostima, Milošević, Tuđman, po sadašnjosti, Karadžić, Mladić, po budućnosti. Kad će već oni dolje u Europu? (Šta te boli briga, ti si već u Europi?!) Oni su prave žrtve rata, i još su se zeznuli kod izbora zemlje, iz male su došli u još manju, ovdje ne vide ni sunca ni mjeseca. Poljaci se ovdje snalaze bolje od njih. (Pa jasno, Poljaci su kao Židovi.) Čak se i Bugari snalaze bolje. (Da, ali samo bugarski Turci, ovdje radi turska mafija, nisi znao?!) Jer, samo Bugari i mogu prati holandske zahode, oni sami to ne bi radili ni mrtvi. Oni su ti koji su popušili, drežde ovdje ni sami ne znaju zašto, dok oni dolje kradu, sve su pokrali, sve su rasprodali, stranci su pokupovali obalu, divljaju, partijaju, zagađuju naše more. (Čije “naše”, čovječe?! Bivše “naše”.) Stranaca se dolje nakotilo kao Cigana, tako im i treba kada nisu znali cijeniti svoje, a sad se drugi baškare. Eee-hee, cijeli svijet je poludio, a i pedera se nakotilo ko u priči, ne znaš više tko je muško, a tko žensko. (Niti ko je Srbin, a ko Hrvat! Ko mali s Heminih plakata. Koji mali?! Eno ti ga pred nosom, tamo, na Hemi. Mali peder iz Tuzle! Paić! Nije nego Pajić! E, nije, nego je Pejić! Da sam takvog rodio, zadavio bi ga vlastitim rukama.)

 

Trojica mojih zemljaka ne bi čuli za “pedera iz Tuzle” da se ovaj nije pojavio na glamuroznim plakatima popularnog holandskog trgovinskog lanca “Hema”, reklamirajući push-up grudnjake. Zaista, tko je Andrej Pejić? Andrej Pejić rođen je u Bosni iste godine kada se raspala Jugoslavija i kada je započeo mužjačko- pljačkaški rat. Andrej Pejić, dijete Srpkinje i Hrvata, egzilant (u Australiji), izašao je iz masnog balkanskog mraka kao nova ljudska vrsta, kao blistavi jednorog, kao božanstveni ljiljan, bog i boginja u jednome tijelu, čudesna metamorfoza, zamamna dvospolna ljepota za koju se otimaju najslavnije modne piste na svijetu. Pejić je spektakularna simbolička figa uperena prema geografskoj točci u kojoj je rođen, božanska greška od koje zastaje dah, figa balkanskim muškarcima, ali i balkanskim ženama. Pejić je simbolička figura koja u ovom času razara krute rodne odnose brže i efikasnije od akademskih rodnih studija, aktivističkih organizacija i medijskih zagovornika. Pejić je figa katoličanstvu, pravoslavlju i islamu, on je figa balkanskome junaštvu, mačo mučenicima i ženama, koje su tu tek da im vidaju rane, figa vladajućim oficirskim, policijskim, lopovskim i političarskim njuškama – mladić s grudima ili djevojka s penisom (ili još bolnije: Hrvatica s penisom i Srbin s grudima, sve u jednom tijelu!). Pejić je, otišavši najdalje, postao glamurozno svjetlo za desetine tisuća jugoslavenske djece koja su se s ratom rasula po svi- jetu. Putujući često nalijećem na njih: na mladu pametnu djevojku iz Pirota, koja gura znanstvenu karijeru u Berlinu, lezbijku; na mladića filigranske građe (sina zadrtoga Srbina, vozača teških kamiona, i pomirljive Hrvatice), koji marljivo studira na Harvardu, homoseksualca; na mladog Banjalučanina, recepcionara u hotelu Hilton u Londonu, strastvenog čitaoca Hannah Arendt i tajlandskoga zeta; na mnoge, mnoge druge.

 

A ova moja trojica iz kafić́a u amsterdamskom kupovnom centru Ostdorp (kao i njihovi brojni muški zemljaci tamo dolje) i dalje drve o politici, brbljaju, ispijaju svoje dopodnevne kave ili pive, cerekaju se, a onda ustaju, isturuju bokove, dugo se opraštaju, ispuštaju svoje – eee-he-hee, hee-eeh-heee – ne bi li zvukovima urezali svoje ime u ravnodušan betonski prostor, ne bi li ostavili bilo kakav trag o svome postojanju. A onda se konačno razilaze, vrijeme je za ručak. Odlaze ne shvaćajući da su već odavno mrtvi, da je dopodnevni susret sa svojima bio tek kratak izlazak iz groba.

 

Eto to je tih par redaka te velike naše literature, te velike naše estetike koja je dobro primljena još jedino kod neobrazovanih Amerikanaca kojima se sva mudrost sastoji u vegemateu i pop cornu. Za takvu sredinu ova literature je dobro došla i drži se jako vrijednim našim literarnim doprinosom svjetskoj obrazovanosti. A za sve druge ljude normalne pameti to su litanije piljarica sa placa koje dobro prodaju svoj glavati kupus i luk onome tko bolje plati i čiji se talenti uglavnom iscrpljuju time da se na vagi zakine za koji deku.

 

Zlatan gavrilović kovač

 

 

Jan 29 '14

Mogu li knjige bar malo popraviti i promijeniti svijet?


Prije tri godinu 01. 03. 2015 u Lukavcu u 68. godini je iznenada preminuo, kulturni djelatnik, književnik, pisac, pjesnik, humanista i moj dragi prijatelj Atif Kujundžić. Umjesto ispraznih priča o životu i smrti podsjetiti ćemo se na Atifa pomoću članka "Mogu li knjige bar malo popraviti i promijeniti svijet?" koji sadrži našu prepisku nastalu prilikom reakcija na Atifovu knjigu "SMOLUĆA, selo koje je imalo smolu"...


 

Da objava i izdavanje knjiga nije uzaludan posao, da te knjige imaju svoje čitatelje i da pomoću njih u nekoj maloj mjeri ipak možemo bar malo mijenjati svijet dokazalo nam je i ovo pismo Atifa Kujundžića koje je jučer stiglo na našu adresu.


--------------------------

  

Poštovani gospodine Grbac, 

 

Možda Vam neće značiti bogzna što, ali da Vas obavijestim:

 

U postupku koji se vodi u vezi s ratnim zločinima na Višem sudu u Tuzli, knjiga koju ste Vi objavili: SMOLUĆA, selo koje je imalo smolu SDSe pa ga sada nema - u više fragmenata korištena je kao dokaz o naoružavanju Smolućana, djelovanju Srpske demokratske stranke u političkom, vojnom i terorističkom smislu i značenju, kao i o zločinačkoj ulozi Svetomira Ilića - predsjednika, etc. 

 

U tom smislu obratili su se i meni kao autoru, pa sam dao izjavu istražiteljima. Tom prilikom sam objašnjavao /koliko znam/ šta je to digitalna knjiga, kakav značaj ima ISBN broj koji dajete posredstvom Sveučilišne knjižnice Zagreb, o tome kako se može preuzimati u neograničenom tiražu, itd. 

 

Poštovanje i pozdrav Vama i Schnautziki, 

 

Atif Kujundžić

 

--------------------------


Poštovanje,

Sve to čini mi se kao velika stvar i za vas kao autora i za portal digitalne knjige.

Drago mi je ako smo ovako neposrednim putem uspjeli bar nešto pokrenuti i bar nekog natjerati da se zamisli.

Naravno ne treba biti preveliki optimist i očekivati da oni koji su za ta događanja krivi biti osuđeni, no veseli činjenica da smo pokušali, pa možda i uspjeli pokrenuti nešto.

Ipak mislim da bi pravedno bilo kazniti i osuditi i one koji su započeli rat, no i one koji su spalili to selo i stotine ljudi ostavili bez domova.

No, uglavnom kao što rekoh nisam baš preveliki optimist.

Srdačan pozdrav

Nenad


--------------------------


Poštovani gospodine Grbac, 

 

Upravo je tako kako kažete. 

 

Samo mi je milo, što smo i Vi i moja malenkost imali korektan odnos spram istih pitanja: ratne stvarnosti i digitalne knjige, kojoj na ovaj način snažimo legitimitet i dignitet. 

 

Hvala Vam.

 

Atif


--------------------------


A, više o Atifu kao piscu i njegovom odnosu sa portalom digitalne-knjige.com i sa mnom kao urednikom reći će vam i članak "U spomen: Atifu Kujundžiću" napisan isti dan kad sam saznao da je Atif preminuo.


Taj članak moći ćete pročitati ako svojim mišem kliknete na sljedeči link:


http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/1853




------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

NAJVEĆI JUGOSLAVENSKI FILOZOF I PITANJE SUPSTANCIJE



 

1985 godine u biblioteci Znaci zagrebačkog izdavača CEKADE kojem je urednik bio Slobodan Šnajder objavljeni su radovi njemačkoga filozofa F.W.J Schellinga pod imenom O bitstvu slobode a u prijevodu Branka Despota.

 

Ja doista mislim da je lijepo da je CEKADE objavio ovaj prijevod Schellinga i da mi danas imamo jednu tako lijepu knjigu o Schellingovoj filozofiji. Isto tako je lijepo da je Branko Despot na jedan indirektan način začepio gubicu našem najvećem filozofu Milanu Kangrgi i to baš prijevodima Schellingovih rasprava o bitstvu čovječje slobode, njegovoga filozofskoga sistema o konstituciji kršćanstva i o odnosu filozofije i religije.


Jer do tada nije u našoj filozofiji niti bilo tako otvorenih raspravljanja o nekim fundamentalnim pitanjima koja su za praksisovce bila zatvorena jednom za svagda dubokoumnim raspravama o mladome Marxu i kako je stari Marx duboki pad ispod tražene razine.

 

I u tim filozofskim istraživanjima Schellinga koja su nastala 1809 godine dakle punih 174 godine ranije mi smo se mogli osvjedočiti o zabludama Kangrge koja su kulturnoj Europi bila poznata od gotovo dva stoljeća ranije. I Schelling tu i kaže da je došlo vrijeme da se ispita ta opreka nužnosti i slobode koja unekoliko predstavlja najunutrašnije središte filozofskoga razmatranja nasuprot plitkih brbljarija kojima je opsjednuta današnja filozofija i u Nijemaca i kod drugih u Europi.

 

On kaže da je potrebno da se ispita sveza pojma slobode sa cjelinom pogleda na svijet i da je to takoreći nužan zadatak bez čijeg bi rješenja sam pojam slobode bio kolebljiv a filozofija posve bez vrijednosti. I on napominje da je veliki zadatak upravo to više htijenje da živimo bez proturječja između nužnosti i slobode ukoliko ne želimo potonuti u smrt koja je svojstvena onim znanostima koji sa ovim pitanjima nemaju ama baš nikakve veze.

 

Tako se onda događa da mnogi okreću leđa slobodi da bi se bacili u naručje nužnosti ili se pak odriču nužnosti da bi se bacili u naručje slobodi a da niti na jednoj niti na drugoj strani ne bi bilo uzroka za trijumf. I onda Schelling raspravlja pitanja panteizma koji je neizbježno fatalizam pa unekoliko pogađa diskusiju koju je kod nas pokrenuo Milan Kangrga svojim razmatranjima Spinoze i Leibniza. I Schelling kaže da je ovaj mehanicizam u filozofiji znatno pogodio i Nijemce pa oni bivaju razapeti nad bezdanom da je svaka filozofija koja je čisto primjerena umu naprosto spinozizam.

 

To je izazvalo veliku krizu u Nijemaca i njih zaplašilo pogubnom filozofijom uopće da je sve takoreći po nužnosti što ih je na koncu odvelo natrag k srcu, unutrašnjem osjećaju i vjeri . I tu je jedna razlika spram Spinoze jer ovaj njegov fatalizam nije zato što on ostavlja stvari sadržane u Bogu jer panteizam ne čini slobodu nemogućom , nego je on fatalist u tome da on stvari stavlja u Boga, u tome da su to stvari , da dakle stvarima dadne kvalitete beskonačne supstancije koja je po njemu također stvar.

 

I onda je Kangrga dubokoumno zapazio da je najveći nedostatak Spinozina sistema u tome da tu nigdje nema čovjeka, da tu nigdje nema subjekta nego da je sve rastvoreno u supstanciji i da je Spinozu izjela supstancija kao što ga je izjela i sušica. Odatle je Kangrga zaključio da niti Marx nije adekvatan suvremenome vremenu jer je i kod Marxa sve supstancija koja izjeda čovjeka pa je od njega danas najvrjednije ono što je on napisao u svojim ranim radovima .

 

Kako je praksisovština bila državnom ideologijom to onda nije čudno da se u bivšoj državi nije mogao čitati Marxov Kapital jer je on pored svega bio i Marxovo djelo daleko ispod tražene razine filozofskoga mišljenja. Pa onda nije čudno da su studenti koji su ozbiljno naučavali Marxov Kapital bili sankcionirani, proganjani i konačno zatvarani u socijalističkim zatvorima na isti način na koji su to bili komunisti u doba monarhofašističke diktature.



                             


Friedrich Wilhelm Joseph von Schelling (1775-1854)                                 Milan Kangrga (1.5.1923.- 25. 4 2008.)           


I to sve zbog toga jer je ovdje riječ o supstanciji dok je proklamirano stajalište bila sloboda samosvjesnoga pojedinca koji je samostvaralačko biće u duhu i po duhu...Odatle je postojala jedna intencija glorifikacije mladoga Marxa kojega se htjelo prikazati genuinim filozofskim mišljenjem za razliku od devijacija i devalvacija koje su tako očigledne kod starijega Marxa. Da čovjek pukne od smijeha!!!!

 

Zašto? Pa zato jer na koncu nitko na našim sveučilištima nije poznavao Kapital mada je tu riječ o posebnim ekonomskim formulama koje su neobično bitne kada je riječ o monetarizmu i monetarnoj politici zemlje. Odatle nam sada postaje jasnije što to zapravo Schelling kani reći kada kaže da ‘’božanskost pripada prirodi’’ i da ne postoji proturječnosti između nužnosti i slobode. I on kaže tako si malo proturječje imanencije u Bogu i sloboda da upravo samo ono slobodno i ukoliko je slobodno jest u Bogu, ono neslobodno i ukoliko je neslobodno nužno je izvan Boga.

 

Tako i Kapital raspravlja o onome nužnom i onome božanskom uzimajući u obzir ekonomske kategorije ne proturječivši time našim zahtjevima za slobodom nego otkrivajući uvjete za nju.

 

Međutim to Kangrgi i njegovim pajdašima nije bilo jasno pa su se kod nas događale neobične stvari a te su da ekonomisti zbog pomanjkanja literature ne poznaju ono što je Marx nazvao teološkim mušicama novca i robe jer nama nije bio poznat zakon ekvivalencije novčane mase i zlatnih pologa u državnoj banci Jugoslavije.


Drugim riječima nije se znalo što je to novac i da papirnati novac mora imati pokriće u zlatnim polozima u državnoj banci i to prema točno definiranim formulama. Ali se kod nas na primjer jako dobro znalo da je subjekt stvaralačko biće prakse. To se jako dobro znalo!!!

 

Drugim riječima nije se znalo da Bog i sloboda ne moraju nužno biti u proturječju i konačno da nužnost i sloboda ne moraju biti dvije suprotstavljene filozofije koje žive zahvaljujući svome vječnome antagonizmu. Međutim nama je trebala totalna kalvarija naroda da bismo došli do ove banalne istine .

 

Zato smo danas zahvalni prevodiocu Branku Despotu i uredniku CEKADEa Slobodanu Šnajderu na ovom izdanju Schellinga koji predstavlja vjeran dokaz dilema sa kojima smo se decenijima nosili u našim potragama za autentičnim filozofskim mišljenjem.

 

Zlatan Gavrilović kovač

 

HRVATSKI PRAVOPIS U ADELAIDEU




Evo i mi u dalekom Adelaideu u Australiji imamo priliku upoznati se sa novim Pravopisom hrvatskoga jezika kojega je nedavno štampao Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu. Hrvatski pravopis ovoga Instituta nastao je iz želje da se načini jedinstven i općeprihvaćen pravopis hrvatskoga jezika te da se nakon višegodišnjih prijepora pomire različite pravopisne norme jer je jedinstvenost hrvatskoga pravopisnoga standarda jedan od osnovnih preduvjeta lakšeg usvajanja pravopisnih pravila i jednostavnijeg ovladavanja hrvatskim jezikom. Ovo se posebno važno u zemljama migracije gdje se hrvatskim jezikom ovladava pored jezika države u kojoj živimo kao novonastala hrvatska migracija dakle u iseljeništvu gdje naša djeca imaju dodir sa hrvatskim jezikom samo u svome domu i eventualno na kursevima hrvatskoga jezika u australskim srednjim školama.


Prema najavama i odjecima koji ga prate i u Australiji pravopis je pokušaj da se jezik i pravopisanje konačno odvoje od politike i jezikoslovlje prepusti stručnjacima. To je važna novost, jer je u hrvatskoj tradiciji politika uvijek utjecala na jezik, ponekad i presudno. 


Koliko je politička situacija u Hrvatskoj bila važna s obzirom na pitanja jezika možda najbolje svjedoči istina da su Hrvati koji su stoljećima živjeli pod tuđinskom vlašću imali svoj jezik i pravopisanje kao zamjenu i nadomjestak za vlastitu državu. Pa je u jeziku čuvana nacionalna samobitnost, jednako u Austro-Ugarskoj kao i u dvije Jugoslavije. Nema stoga nikakve sumnje da je stvaranje nove hrvatske države stvorilo i mogućnost da se i jezik uskladi s hrvatskom jezičnom tradicijom i potrebama moderniteta.


Ovaj pravopis možda bi trebalo shvatiti kao pokušaj da lingvističko pitanje u Hrvatskoj više ne bude i političko pitanje. s obzirom da je politika u prošlosti svagda utjecala na hrvatski jezik. Počev od hrvatskih vukovaca, Ivana Broza, Franje Ivekovića i Tome Maretića, koji su pod utjecajem politike južnoslavenskoga okupljanja potkraj 19. stoljeća i hrvatski jezik učinili faktorom te politike. Tako je bilo i 1939. kada je stvorena Banovina Hrvatska, a hrvatski jezikoslovci Petar Guberina i Kruno Krstić, na uzgonu narasle hrvatske nacionalne svijesti, načinili razlikovni rječnik između hrvatskog i srpskog jezika.
Još pri kraju Drugog svjetskog rata, hrvatski književnik i predsjednik ZAVNOH-a Vladimir Nazor vodi i rat za hrvatski jezik. Njegova \"grmljavina\" na šefa press biroa nove Jugoslavije da neće dopustiti da se u Hrvatsku \"uvodi jezik beogradske čaršije\" bila je zapravo početak borbe i u Titovoj Jugoslaviji za samostalnost hrvatskoga jezika. Novosadskim dogovorom iz 1954. hrvatskom je jeziku prijetilo nestajanje. Vlast je smatrala, a nakon \"teorijske rasprave\" hrvatskih i srpskih jezikoslovaca, i zaključila da su hrvatski i srpski jedan jezik s dva izgovora. U Novosadskom je dogovoru, rađenom pod pokroviteljstvom šefa Udbe, Aleksandra Rankovića, stajalo: \"Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim.\" Nezadovoljni hrvatski jezikoslovci su nakon političkoga pada moćnog Rankovića, 1967. godine objavili Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. 


Čak je i sam potpis Miroslava Krleže na tekst Deklaracije bio tumačen kao stajanje Partije iza Deklaracije. Bez Krležina potpisa, toga iznimno važnoga leksičkoga i političkoga dokumenta sigurno ne bi bilo. I napadi tadašnjega republičkoga sekretara za kulturu i prosvjetu, dr. Miloša Žanka, na Deklaraciju bili su politički motivirani, izvođeni s pozicije jugoslavenskoga unitarizma. Pravopis na osnovi su Deklaracije sastavili Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš I njegov je završetak u rezalištu staroga papira nakon rušenja Savke i Tripala također sudbinski određen politikom. Njegov progon u London i tiskanje u Londonu najmanje je bio leksički problem. \"Londonac\" je bio protest i protiv nove unitarizacije jezika i politike. U dugom vremenu hrvatske šutnje pravopis je bio manje-više politička tabu tema i o njemu se nije javno mnogo razgovaralo. Ipak, u pozadini slutila se latentna opasnost vukovskoga velikosrpskog jezičnoga ekspanzionizma.


Da sve to nije bilo bez vraga, mogli smo se osvjedočiti i nedavno srpskim svojatanjem dubrovačke književnosti, a sve na temelju davne krilatice Vuka Stefanovića Karadžića: \"Svi štokavci su Srbi\". Ta velikosrpska ekspanzionistička svijest utemeljena na jeziku ostaje zabilježena u kolektivnom vukovskom pamćenju i vjerojatno je ulaskom Hrvatske u EU utihnula, ali sigurno neće i posve nestati. Novi je pravopis nedvojbeno vezan i s hrvatskim ulaskom u EU i potrebom da se napokon zna kako se nešto hrvatski piše.


No nema nikakove sumnje da je novi Hrvatski pravopis vrijedan napor naših jezičkih stručnjaka pa njegovo stampanje unekoliko doživljavamo kao kulturni događaj u protekloj godini koji svakako ima znatne reperkusije na iseljeničku jezičku politiku izvan matice domovine .

Zlatan Gavrilović Kovač

Jan 10 '14 · Oznake: hrvatski pravopis u adelaideu