Knjiga kao kulturno dobro




Knjiga je umjetnička tvorevina koja je ujedno i „sredstvo zvučnog izraza (jer se zvukovi mogu kombinirati kao glazba bez značenja) i sredstvo kombinacije (jer se zvuk može percipirati i nezavisno o izvornoj shemi, kao što to biva kad čitamo prijevod).


“Veliku ulogu u izradi tih umjetničkih djela imaju tjelesni i umni rad. To znači da je pri izradi neke umjetničke tvorevine, odnosno knjige potrebno uložiti mnogo vremena u stvaranje na taj način da se promišljanjem dolazi do zaključaka i misli koje se zatim zapisuju kako bi ostale trajno zabilježene. 


Knjiga kao kulturno dobro služi kako bi obogatila kulturu i svijest neke zajednice ili pojedinca. Kao takva, knjiga na mnoštvo načina utječe na svakodnevni život i obogaćuje čovječanstvo. U današnje vrijeme kada smo okruženi brojnim tehnologijama koje pomažu razvitku knjige, kulturni i tehnički napredci pomažu kod naglašavanja da je knjiga sredstvo intelektualnog uzdizanja ljudi. Razvoj tehnologija omogućuje lakši pristup knjigama i njihovom sadržaju.


U prošlosti kada su se knjige proizvodile pisanjem rukom, a nakon toga štampanjem, knjige nisu bile lako dostupne kao danas, no početkom masovne proizvodnje knjiga, znanje i informacije postale su pristupačno javno dobro. 


Prema Escarpitu „zahvaljujući izumu štamparije, zatim razvoju industrije knjige, uzmaku nepismenosti i kasnije razradi audio-vizualnih tehnika, ono što je bio karakteristični privilegij aristokracije prosvijećenih postao je kulturno zanimanje relativno otvorene građanske elite.


“U današnje vrijeme knjige su najrasprostranjenije nego ikad. One su dostupne u brojnim oblicima. Osim u tiskanom obliku, postoje i elektroničke i audio knjige koje se mogu kupiti preko interneta. One se mogu koristiti posredstvom računala, prijenosnih računala, ali i mobitela, takozvanih smartphone, iPad-a i Kindle-a. Takav razvitak tehnologija i njihovih mogućnosti u području knjiga, pokazuje da su one potrebno kulturno dobro koje se upotrebljava svakodnevno u različite svrhe. Knjige kao kulturno dobro nužne su za razvitak čovječanstva jer prenose znanja i informacije prijeko potrebne za stvaranje pojedinca koji može preživjeti u informacijskom dobu. 


Primjeri knjiga koje se smatraju kulturnim dobrom Republike Hrvatske su Misal po zakonu rimskoga dvora, Judita Marka Marulića, Gundulićev Osman, Vinodolski zakonik, Evangelistarium i brojne druge. Primjer knjiga koje su kulturno dobro Hrvatske, a ne nalaze se u Hrvatskoj su Suze sina razmetnoga Ivana Gundulića čiji se jedini primjerak prvoga izdanja nalazi u pariškoj Nacionalnoj knjižnici, The New York Missal koji je nastao ili u okolici Zadra ili na Ličko – krbavskom području, Misal kneza Novaka koji se nalazi u austrijskoj nacionalnoj knjižnici, Mavrov brevijar, pisan u Vrbniku na otoku Krku, a danas se nalazi u Arhivu sv. Petra u Rimu26 i druge. 


Nadalje, knjige koje su mijenjale svijet i koje igraju veliku ulogu u svjetskoj povijesti su Biblija, Philosophiae Naturalis Principia Mathematica Isaaca Newtona, Galilejeva kniga Discorsi e dimonstrazioni matematiche intorno a due nuove scienze attenenti alla meccanica itd. 




--------------------


Napisao i objavio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Jan 30 '13

KRALJ SE VRATIO KUĆI 

PETAR II. KARAĐORĐEVIĆ 

/OSVRT S POVODOM/




Možda vijest i ne zavrijeđuje neku naročitu/toliku pažnju. Ali i zašto da ne? Kralj je kralj. Pa i Petar II Karađorđević koji se vratio kući. U Srbiju. Avionom i u mrtvačkom kovčegu. Bio je Kralj /1923. – 1970./ ali ne baš neke naročite i kraljevske sreće. Kralj Jugoslavije /1934. – 1945./ kao sin Aleksandra I, u vrijeme aprilskoga rata i kapitulacije jugoslavenske vojske 1941. godine, napustio zemlju sa Vladom i državnom Blagajnom. 


AVNOJ – Antifašističko Vijeće Naroda Jugoslavije mu je 1943. godine zabranilo povratak u zemlju sve dok Narodno predstavništvo ne odluči o državnom uređenju. Tako je, 28. studenog, 1945. godine Ustavotvorna skupština Jugoslavije ukinula monarhiju, a Petra Karađorđervića II, jugoslavenskog kralja /Beograd, 06. 09. 1923. – Los Anđeles, 03. 11. 1970. godine / sin Aleksandra, prvi kralj od 1934. do 1945. godine razvlastila idruge članove dinastije Karađorđevića lišila svih kraljevskih prerogativa. 


Isprva je pod skrbništvom kneza Pavla Karađrđevića, Prevratom od 27. ožujka 1941. godine, preuzeo obnašanje kraljevske vlasti. Nakon kapitulacije jugoslavenske vojske u travnju, 1941. izbjegao u London gdje ustrojava Vladu u izbjeglištvu. Oslanjao se na vladu Slobodana Jovanovića koja je nastavljala provoditi velikosrpsku politiku i tijekom cijelog Drugog svjetskog rata, te pružala potporu ratnom zločincu – četničkom vojvodi Dragoslavu Mihailoviću Draži – zapovjedniku Kraljeve vojske u otadžbini. Cijeloga rata i potom podržavao je pročetničke udruge u Srbiji i svijetu. 


Nakon što je 29. studenog 1945. Jugoslavija proglašena Republikom, Kralj – Petar Karađorđević II – ostaje trajno u inozemstvu, nepomiren s novonastalim prilikama. 


Od tada, kad se uvjetno počelo višestranački odlučivati sa gumenim kuglicama, kako se ne bi čulo u koju kutiju je pao glas, pa do 1990. godine – dakle 45 godina, išlo je ono: hej – haj, brigade... Nije išlo čak ni lošo – kako reče drug nam Mošo – moj omiljeni lik koji je bio dobar slikar, vispren političar i novinar, a pisao Fočanske propise i umro 15. ožujka, 1957. godine. O Blajburgu i bolnijim temama se šutilo, na Golom otoku su izučavani umjetnički zanati. 

Karađorđevići su napuštajući rodnu grudu odnijeli i egar – državnu blagajnu i državno zlato. Ni lošo nije bilo ni u tom Londonu. Družili su se sa istaknutim jugoslavenskim kulturnjacima i disidentima /kojima je bila čast/ kao što su Borislav Pekić, Miloš Crnjanski i brojni slikari. 


Jugoslavenski rezidencijalni teritorij zakupili su na katu jednog hotela /tamo postoji i danas/. Živjeli uljudno, maženo i paženo, ne dižući buku. Čak su se i razmnožavali. Školovali. Loše i jedva da govore srpski jezik, ali vole – vino iz Topole.


Mi smo ovdje rokali tunele, kamenolome i rudarske jame, pravili željezničke pruge i mostove, poneki aerodrom kad napravimo dovoljno veliku lopatu Sirotanoviću da pobijedi Stahanova, pjevali istu pjesmu od Vardara pa do Triglava, oštrili noževe i spremali krvoloke, vježbali lopove i pljačkaše, patološku fašističku mržnju i silovatelje: druže tito mi ti se kunemo, oca ćemo svoga da jebemo, a o svome jadu i olimpijadu. 


Onda smo napravili prve prave višestranačke izbore i sve nabili u pizdu materinu. Od jednog naroda, od jedne partije i jednoga vođe, svaki je narod napravio svoga jahača apokalipse i nebo se zamračilo, kako bi svijet na crnom ekranu vidio: Miloševića, Tuđmana, Izetbegovića i Janšu i sve nas, kako im pušimo, a oni se guše u dimu od zadovoljstva. 


Danas računaju, kako će cijela dinastija Karađorđevića, najdalje do 2030. doći u svoju domovinu u mrtvačkim kovčezima. Mi ćemo i tada tražiti svoje po rupčagama razbacane žrtve genocida, sa čim, nažalost Karađorđevići nemaju nikakve veze. Koga ćemo okriviti kad su oni otišli prije, a vraćaju se poslije... Hajde, neka neko sada kaže kako su Srbi za sve krivi! Da vidimo tu pamet na kraju u raju... Sada, kada ni đeneral Kraljeve vojske u Otadžbini – Dragoslav Mihailović Draža u narodu omiljen kao Čiča /stric/, zvanično nije rehabilitiran!?


Kakvi smo, prije će biti da ne bude nikoga od nas da se muči takvim mislima. Možda će nas biti taman toliko, da svako od nas ima po jednu crkvu i jednu džamiju za sebe i čeka svoju smrt. Djeca nam ionko odoše u bijeli svijet što je i bio jedan od prevashodnih ciljeva tranzicije i globalizacije.


Danas ne postoji niko na prostoru ex-YU ko bi mogao nabrojati sve lupeže koji su iz ljubljene nam pobjegli ili u miru otišli s mnogo većim parama od onih koje je svojim avionom odnijela dinastija Karađorđevića. Sve dinastije lupeža su veće od kraljevske dinastije Krađorđevića. Ni kad bismo svi uzeli brojati, ne bismo izbrojali Jelaviće, Šaćirbeje, Miškoviće, Sanadere, Bendere, Pedere, Kerume, Serume, Keljmendije, Šariće... /ustvari, to je stvar u koju se uopće ne razumijem i nisam ja tu da bih brojao tuđe pogreške i ništa to ne znam pouzdano, osim da je opći haos/ i da Sanadera džaba mučimo. 


Pouzdano znam, po osnovu dva ostvarena kriterijuma: radni staž i godine starosti – koje sam ispunio – čekam mirovinu duže od godinu dana. Znam da se ne mogu izjasniti ni kao Bosanac, ni kao Hercegovac i da bih morao biti autokefalac pod turskim imenom Bosniak! E, evo im ga na! Pa neka pišu, makar atrofira svaki dan!


Dobro došla dinastijo Karađorđevića! Makar posthumno! Vi ste Kraljevi, Kraljice, Princeze, Prinčevi – mada, od monarhije nema ništa. Već su izumrli i rojalisti! Niste VI bili nikakvi sveci, ali niste bili ni lupeži kakve imamo na grbači, imali ste dostojanstva! Svaka čast! Moj skromni i iskreni NAKLON kraljevskoj obitelji. 


Da. Jer ovo što imamo – liči samo na onu stvar.


Siječnja, anno Domini, 2013.                                         


Atif Kujundžić

 


Jan 26 '13 · Oznake: petar ii. karađorđević

BISTAR POGLED NA SVIJET KNJIGE



                                

Denis Kožljan: MOJ POGLED NA NJIHOV SVIJET, Kritike, osvrti i intervjui, Digitalna knjiga, Zagreb, 2012.


Umjetnost je odvajkada djelotvoran lijek za dušu. U to su se uvjerili naši praoci i pramajke prije milijun i više godina, a u to nas danas gotovo svakodnevno uvjeravaju mnogi znani i neznani stvaraoci i promicatelji dobra i ljepote. Među njima je i Denis Kožljan spisateljica i slikarica iz Pule.

Za Denis Kožljan prije neku godinu skoro da nitko nije znao osim, dakako, njezini najbliži i uži krug znanaca i prijatelja. Životne tegobe i ljudska ljubav i zloba pratili su je kao i mnoge druge suputnike i smrtnike koji se bore za ugodno danas i još bolje sutra. Mobing na radnom mjestu u tolikoj joj je mjeri ugrozio zdravlje da je morala otići u prijevremenu mirovinu.


U tom prijelomnom razdoblju života spasonosno rješenje pronašla je u čitanju i pisanju. Druženje s knjigom, uz neizmjernu obiteljsku ljubav pomogli su joj da izađe iz začaranog kruga ljudske kvarnosti i pasjaluka s kojim se, za života, susreo ili susreće ne mali broj pripadnika naše vrste.


Prolazeći raznolikim svijetom književne imaginacije kod Denis se, za razliku od mnogih pasivnih čitača, javila želja i potreba da zabilježi  vlastite opservacije i proživljaje te da ih tako sačuva od zaborava i podijeli s onima sličnih pogleda na današnje vrijeme. Na tome časnom putu otkrivanja i prezentacije vlastitih pogleda i misli pomogli su joj suvremena tehnika i brojne društvene mreže. Tako je iz zatvorene tjeskobne intime izašla na širom otvorenu internetsku scenu koja današnjem čovjeku donosi svekoliku radost i nova saznanja, ali i stanovitu nelagodu i razočarenja uzrokovanu različitošću pogleda na pojave i događaje koji nas okružuju.


Središnji medij koji joj je ponudio obilje bogatoga roda na književnom polju bile su „Digitalne knjige“ koje priprema i uređuje istinski literarni poklonik i zaljubljenik Nenad Grbac. Na tom iznimno vrijednom i društveno korisnom portalu objavljeni su deseci knjiga cijenjih, priznatih i manje poznatih pisaca s našega govornog područja. Među njima su velikani poput Ivana Gundulića, Augusta Šenoe, Tina Ujevića, Miroslava Krleže,  A. G. Matoša, S. S. Kranjčevića, I. B. Mažuranić, Vladimira Nazora, Vesne Parun, A. B. Šimića, I. G. Kovačića, Vesne Krmpotić, ali i književna imena manje poznatih autora koji su aktivno prisutni na literarnoj sceni u posljednih trideset i više godina kakvi su A. Kujundžić, M. Stojić, F. Lovrić, Z. Lukić, M. Gjerek R. Glibo, A. Horvat i dr.


Čitajući njihova kao i druga djela, Denis Kožljan je  ostvarila tri važna i, nadasve, plemenita cilja. Najprije, vratila je izgubljeni unutarnji mir i životni sklad kojeg je pomutio mobing na poslu kao čin ljudskog nerazuma. Zatim, javila joj se želja iz mladosti da i sama piše poeziju i objavljuje knjige potpisane vlastitim imenom. I na kraju, osjetila je potrebu da čitateljsku ljubav dopuni bilješkama i osvrtima na pričitana djela drugih autora. Tako je nastala zbirka kritika i osvrta koja je u ediciji „Digitalne knjige“ objavljena pod naslovom Moj pogled na njihov svijet.


Riječ je, zapravo, o emotivnim zapisima impresija koje su nastajale tijekom čitanja i nakon apsolviranja pročitanog književnog štiva. Koristeći vlastito čitateljsko znanje i iskustvo kao primarna sredstva za razlikovanje dobrog od lošega štiva, Denis je napisala više desetaka osvrta i prikaza koji su kvalitetan i lijep most za uspostavu komunikacije između djela i pisca na jednoj i čitatelja na drugoj strani. Tim mostom se uspostavlja neposredna veza koja otvara mogućnosti ljubiteljima lijepe pisane riječi da, uz malo napora i bez dodatnih troškova, dođu do zanimljivih naslova i pobliže upoznaju njihove autore. Digitalna knjiga pruža svima njima priliku kakvu do pojave interneta nisu imali a koju će, vjerujem, ubuduće sve više koristiti.


Iako je u svijet knjige ušla oprezno i sa malim ambicijama, Denis Kožljan je s vremenom u svojim prikazima i osvrtima otkrila mnoge nepoznate prirodne predjele i životna područja koja nam pisci prezentiraju u svojim djelima. Time je, na osebujan način, preporučila određene knjige čitateljima, ostavljajući im mogućnost da se sami uvjere u vrijednost njezinih zapažanja, prosudbi i ocjena. Dakako, pritom je bila svjesna istine da se sudovi čitatelja ne moraju u svemu podudarati i da u nekim stvarima mogu biti čak i oprečni. No, to je u ovom slučaju manje važno jer izrečeno mišljenje o knjizi ionako nikoga ne obavezuje, osim što mu pokazuje put prema određenom autoru i temi kojom se on bavi. Pa, tko što voli, neka izvoli.


Svoju dobrovoljno preuzetu zadaću prikazivača književnih djela Denis Kožljan obavlja s najboljim namjerama i u općem interesu. Ona je u potpunosti svjesna ograničenja svojih teorijskih književnih znanja, pa se uglavnom zadržava na opisu sadržaja književnog djela i naznačavanju osnovnih piščevih poruka. Za tu vrstu prikazivačkog rada dovoljna je čitačeva volja i želja da svoju radost čitanja podijeli s drugima. Na tome joj trebaju biti zahvalni i pisci i čitatelji, ali i oni kojima knjiga nije ni na kraju pameti. Možda će se i kod njih u ova teška vremena probuditi želja za čitanjem i možda će im knjige pomoći da premoste tegobne životne brige.


Baš onako kako su pomogle vrijednoj Denis Kožljan kada se, zbog mobinga usputnog zlostavljača, našla na putu bezizlaza. Taj put je prokrčila zahvaljujući upornosti i želji da ružnu stranu života okrene prema lijepoj. Onako kako se okreće stranica svake pročitane knjige.


Na tome joj hvala kao i na Pogledu na njihov svijet.


 

Napisao: Ivo Mijo Andrić 



----------------------------------------




I tu knjigu, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: 

http://www.digitalne-knjige.com/kozljan5.php te pažljivo slijedite 

daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



----------------------------------------




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

Jan 25 '13

Knjige kao inspiracija za sjajne filmove


Mnogi su režiseri i scenaristi pronašli inspiraciju u knjigama koje su im ponudile formulirane likove i gotove priče.




Naslovnica knjige Fight Club.


Mnogi scenaristi i režiseri posežu za već gotovim idejama koje nude napisane knjige. Onima koje smatraju dovoljno zanimljivim i živopisnim udahnut će novi život na dugometražnom filmu. Možda su knjige o malom čarobnjaku Harryju Potteru autorice J.K. Rowling najpoznatiji primjer. Filmova koji su inspirirani knjigom ima jako mnogo pa ćemo spomenuti samo neke.


Sada već kultni film ''Trainspotting'' najprije je bio tek prva novela škotskog autora Irvinea Welsha pisana u prvom licu kroz mnogo malih poglavlja. Radnja prati nekolicinu prijatelja u Edinburghu koji imaju nekog doticaja s heroinom tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća. Welsh je 2002. godine napisao i nastavak knjige nazvan ''Porno''. Godine 1994. prvu knjigu ''Trainspotting'', kao predložak za film uzima redatelj Danny Boyle. Snima sjajan film koji je oduševio i publiku i kritiku. 


U film se teško mogu ugurati sve zgode junaka iz romana


Roman ''Fight Club'' autora Chucka Palahniuka objavljen je 1996. godine i odmah je dobio pozitivne ocjene, ali nije bio jako popularan. No, sve se mijenja kada ga je 1999. godine ekranizirao redatelj David Fincher. Kritike su bile različite, a film do DVD izdanja nije bio naročito gledan. Nakon nekog vremena ipak je postao kultno filmsko ostvarenje u kojemu su glavne uloge ostvarili Brad Pitt, Edward Norton i Helena Bonham Carter. S popularnošću filma porasla je i prodaja knjige i popularnost njezina autora koji je inspiraciju za svoj roman pronašao u svojim prijateljima koji su, baš kao i on, članovi grupe ''Cacophony Society'' koji izvode razne ludorije u javnosti.



Naslovnica knjige Charlie and the Chocolat Factory.


Dobitnik Oskara za najbolji film 1994. godine, drama ''Forrest Gump'', je film snimljen prema istoimenoj noveli autora Winstona Grooma iz 1986. godine. Forrest Gump je glavni lik knjige i filma kojeg pratimo od njegova djetinjstva kroz mnoge velike događaje njegova života. On je čovjek sa IQ 75 koji, među ostalim, upoznaje predsjednika Amerike, odlazi u rat, zaradi na dionicama Apple Maca, igra američki nogomet i još štošta. U knjizi glavni junak doživljava mnogo više toga nego što je bilo moguće prikazati na filmu zbog vremenskog ograničenja.


U planu i film Alisa u zemlji čudesa


''Charlie and the Chocolate Factory'' sjajna je dječja knjiga autora Roalda Dahla u čijoj je priči glavna zvijezda luckasti čokolader Willy Wonka. U njoj je inspiraciju pronašao genijalni režiser Tim Burton koji je lik Wonke oživio u istoimenom filmu. Neobičnog glavnog junaka glumi neponovljivi Johnny Depp koji je i ovom prilikom odigrao sjajnu ulogu. U knjizi, kao i na filmu, Wonka je samozatajni vlasnik tvornice čokolade i slatkiša koji odluči samo na jedan dan otvoriti vrata svoje, za javnost zatvorene, tvornice. Prilika se pruži dvjema djevojčicama i dvojici dječaka koji su u čokoladici pronašli zlatnu kartu za ulazak u tvornicu iz mašte...


Spomenuti režiser Tim Burton upravo je dogovorio snimanje filma koji će također snimati prema knjižnom predlošku ''Alice in Wonderland'' autorice Lewis Carroll.


Sedam fantastičnih novela ''The Chronicles of Narnia'' autora C. S. Lewis smatraju se najboljim dječjim književnim djelom i autorovim najboljim radom, prodanim u 120 milijuna primjeraka na 41 jeziku. Ovo je djelo adaptirano kao radiodrama, kao televizijska serija, kao predstava i kao film ''The Chronicles of Narnia: The Lion, the Witch and the Wardrobe'' u režiji Andrewa Adamsona, te njegov nastavak ''The Chronicles of Narnia: Prince Caspian''. U planu je i nastavak, ali i adaptacija svih sedam knjiga, iako ne nužno redom kojim su pisane.




Naslovnica knjige How Grinh stole Christmas.


Jedna od najpoznatijih dječjih knjiga je zasigurno ''How the Grinch Stole Christmas!'' autora Dr. Seussa iz 1957. godine. Knjiga je napisana u rimi i ima mnoštvo ilustracija koje je nacrtao sam autor. Bila je inspiracija za sjajan crtić koji smo imali prilike gledati na televiziji u vrijeme božićnih blagdana. Redatelj Ron Howard je 2000. godine snimio istoimeni film u kojem je Grincha glumio sjajni američki glumac Jim Carey.



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


 

Hrvatski pjesnici u borbi za čitatelje




Prostor kafića U dvorištu u subotu navečer, na predstavljanju novog broja časopisa Poezija u sklopu festivala “Zagreb, grad poezije”, bio je premalen da primi sve zainteresirane, kako pjesnike starijih generacija tako i publiku u 20-ima.


Otvoren četvrti festival 'Zagreb, grad poezije'


U kojoj je mjeri taj interes u nesrazmjeru s dijagnozama o marginaliziranosti poezije, statistikama prema kojima se zbirke, pa čak i one poznatih autora, prodaju u dvoznamenkastim brojkama, ali i analizama suvremenog čovjeka koji baš i nema snage za čitateljski angažman kakav poezija zahtijeva? - S poezijom je situacija vrlo jednostavna, postoje oni koje je čitaju i oni koji je ne čitaju, oni kojima treba i oni kojima ne treba - ističe Ivica Prtenjača.


Posebna niša


Slično razmišlja i Ivan Herceg, izvršni urednik časopisa Poezija. - ‘Sumrak poezije’ je izvan nje same kad je riječ o institucionalnoj potpori. Ona sama izvrsno funkcionira. Poezija je uvijek bila posebna književna niša, za uzak krug ljudi.


To ne znači, dodaje, da problema nema.


- U medijima općenito nedostaje prostora za književnost, a posebice za poeziju. Usto, treba istaknuti problem financiranja pjesničkih knjiga, književnih časopisa, distribucije, otkupa Ministarstva kulture za knjižnice koji je postao mizeran, dostupnosti pjesničke knjige, pa i pokušaje da se poezija stjera u kut, na neki način dodatno marginalizira i potezima samoga Ministarstva kulture. Zašto je, primjerice, Ministarstvo u 2012. dalo potpore samo autorima najboljih romana, a ne i autorima najboljih zbirki poezije? Što se time poručuje i kada će se to promijeniti - objašnjava Herceg i napominje da situacija nije tako crna kao što se čini na prvi pogled.


U rezervatu


Branko Čegec, bitno je kritičniji. A glavnog krivca vidi u medijima koji su, smatra, marginalizirali poeziju.


- Nemamo više, primjerice, kolumni kakva je bila kolumna o novim pjesničkim zbirkama Krešimira Bagića. Šira publika ne dobiva informacije o novim zbirkama. Tko je primijetio prijevod Celana ili Bukowskog? To se ne odnosi samo na velike medije, nego i na specijalizirane emisije ili časopise koji se poezije sjete jednom godišnje. Tako se i dovodimo u situaciju da mladi ljudi, pa čak i mladi pjesnici, ne znaju tko je Ivan Slamnig - kaže Čegec.


Drago Glamuzina,, smatra da poezija više nikada neće imati društveni status koji je imala do prije samo dvadesetak godina. - To je činjenica s kojom se oni koji pišu moraju pomiriti. Važnost koju su, na primjer, Majakovski, Mandeljštam ili Pasternak imali u ruskom društvu, pa i u nas, više se ne može ponoviti. Pjesnici više nisu glasovi koji kataliziraju cijele slojeve društva. Masovni mediji potisnuli su poeziju u rezervat. Obrazovni sustav ne odgaja nove čitatelje. Mislim da je s time zauvijek gotovo, ali nije mi žao zbog toga. Ta situacija oslobađa - pišu samo oni koji to vole, žele, moraju...


Mjesto razlike


Nameće se pitanje i ima li pjesnička zbirka danas još uvijek potencijal da bude tema razgovora za kavom ili je to vrijeme nepovratno prošlo?


Prtenjača smatra da itekako ima. - Puno je amaterskih zbirki, ali je i razmjerno dosta dobrih, uzbudljivih zbirki. Problema je puno, ali kad se podvuče crta, ne mislim da je tretman poezije kod nas bitno drugačiji nego u svijetu. Mjesto razlike je to što kod nas nedostaje skrb o poeziji kao nacionalnoj vrijednosti: što se izdašnije ne pomažu dobri festivali, pjesnici, prijevodi i što se pozicija poezije zadnjih 20-ak godina sustavno zanemarivala.


Autor: Adriana Piteša

 

FERAL TRIBUNE VISOKA ŠKOLA HEREZE




Objavljeno od Atif Kujundžić dana Siječanj 20, 2013 u Kolumna, Slideshow


 

MONUMENT SATIRE JUŽNOSLAVENSKIH JEZIKA


/SADA JE TO TACNO.NET SA VIKTOROM, HENI. BORISOM…/


* * *


Od vremena do vremena pojavljuju se tekstovi koji poduže ne silaze sa prvog mjesta čitanja Kulturalnog propitivanja i duhovnog odobravanja. S razlogom. Sasvim izlišno je pitanje postajemo li ironično, cinično i sarkastično društvo?! Ili, definitivno počinjemo razumijevat sami sebe i adekvatno nominirati svoje probleme, mada u nevjerojatnoj zbrci i haosu koji nekarakterima pogoduju.


Da nemamo te sjajne ljude/autore – kakav je u ovom primjeru Viktor Ivančić, ljudi moji, pa mi ne bi ni znali niti reći na kojoj smo planeti, a nekmoli u kojoj zemlji i gradu, kulturi i vjeri, u kojem stoljeću, niti koja je godina, mjesec i koliko je sati! A sad i koja je korist što nam takav čovjek kaže pa sve to znamo?! Može li mjera neprilika koje proizvodi svojim radom sebi, biti mjera našeg boljitka općenito? Svakako, ne može. Njegovo prisustvo u svakom primjeru budi učmalost i tjera na promišljanje i sve je više ljudi živih duhom, makar je stepen opće pometnje u porastu.


 Šta smo dobili kad nas je nabrijao svojom jetkom mišlju, ironijom, persiflažom, šta smo dobili kad je kroz nas protutnjala ta strašna energija britke misli koja nesmiljeno i čudesno pretvara pasivnost naše pojave u

RAZBJEŠNJELOG LAVA NASPRAM RAZBOKORENIH MEDIOKRITETA U SVIM OBLICIMA LAGODE I UŽIVANJA U SAMIMA SEBI I SVOJOJ DRUŠTVENOJ POZICIJI.


To zaista nije potrebno tumačiti i razjašnjavati čak ni konstatiranjem da se društvo od krajnje inferiornog i pasivnog mijenja u aktivno,


Viktor Ivančić 


žestoko i jetko razobličava stvari jezikom samim i njegovom snagom do krajnjih granica pojave i jezičnog smisla. Jezik je nemilosrdan i bez ograda, jezik je moćan do neslućenog, jezik je tačan do potpunog poraza, u jeziku je sve. Viktor Ivančić ima tu vrstu nesumnjivo pjesničkog dara /jer to što zovemo: rad u jeziku – pjesnicima je dato – a to što Viktor ne piše stihove i rime, svakako je njegova mjera stvari i izbora da piše satiru/. Svoj rad Ivančuć je razvio hipersenzibiliteta kojemu ne promiče niti grafema, niti slutnja o smislu i istini, a nekmoli problem. Uvjet, pa se Viktor Ivančić bavi istinom kao predloškom osobnog govora i tako prije svega problemom osobnog izričaja, doseže nivo i kvalitet njegove ljudske dobrote i postaje uvjetom, pa je uz sva negodovanja njegov tekst prihvatljiv jer je jezično korektan, u biti istinit i tačan, a svi smislovi i značenja izvedeni su bespogovorno zasnovano i konzekventno, etimološki i morfološki, ali i intelektualno i jezično vrlo suvremeno i precizno.


Nevjerojatno!


Sjajni čovjek koji je svojevremeno stvarao i uređivao Feral tribune, zna kako treba prodrmati svoju i tuđu inteligentnu pihtiju/moždanu masu i, njegova se u svakom slučaju broji! Kako da se ne broji kad on napravi i ima svoju riječ: vođostaj! Pazite to molim vas: VOĐOSTAJ! Pri tome uočava da je stanje vođostaja da naručenim jsvnim istraživanjem prema toj istoj javnosti, ustvari, vođostaj izražava najdublji osobni prijezir! Činjenica pa Viktor Ivančić cijeli smisao izvodi iz jezika koji stvara i rastvara, govori sjajnim dokazom da je Viktor Ivančić intimno i u najdubljm ljudskom smislu snažno talentirana osoba. To što Viktor radi, umijemo li čitati? Znamo li ko je taj čovjek kome izrastaju sijede vlasi dok piše svoje briljantne tekstove? Znamo li zašto to čini? Zbog sebe ili zbog nas? Zebe li ga čelo dok mu hladan vjetar juri kroz kosu i odlazi u nedogled iznad kamenih krovova Mostara a on stoji zagledaan u sivo nebo?


Njegov profil i tršava prosijeda kosa koju raščešljava južni vjetar naspram starodrevne arhitekture mostarskog Starog mosta u objektivu fotoaparata izvrsne Štefice Galić, sve nas čine stvarnim ovovremenim ljudima, akterima i sudionicima, a tekstovi Heni Erceg, čine nas važnim akterima ne samo njezine visprene misli /koju su još prije minulog rata htjeli ubiti/, već žestine sa kojom živimo život ili – odustajemo od svega, a puštamo mediokritete da nam kroje gaće i iscrtavaju slike na nadgrobnicima.


Zašto je to tako?


Pa zato jer se na mediokritete oslanjamo kao na statističku srednju vrijednost koja je u svoj kal povukla sve ono što najviše imamo i iz najdubljeg smrdljivog blata izvukla najveće zlo u taj


LAŽNI PROSJEK KOJIM SVAKODNEVNO BARATAMO I LAŽEMO SAMI SEBE.


JEDINSTVENO ČUDO SU LJUDI.

ČISTO ČUDO KOJEM SE MORATE DIVITI.


Nije isključeno kako bih želio misliti i biti kao oni, pomenuti. Biti stamen i pouzdan u sebi i viđenju svijeta koji nas čini na najgori način i unaprijed bivšim ljudima. A njihova misao nas uspravlja nevjerojatnom snagom njihove riječi koja je naslonjena na puno toga o čemu uopće ne znam. Ali, njih dvoje znaju. Sjajna Heni Erceg i blistavi Viktor Ivančić. U Heni Erceg se kunem zbog njezine istinoljubivosti i britkosti. Viktoru Ivančiću se divim zbog hrabrosti i jetke satire koja nikoga ne štedi.


* * *


Pripadam generaciji koja je usvojila stihove Duška Trifunovića kao svoj credo:

/…/

Shvatili smo, shvatili smo.

Shvatit ćemo ako nismo.

Odmah čim se smjeni straža.

Smrad je vječan gospodine,

miris niko ne opaža.

/…/


* * *


U biti, možda je dobro i nešto znati o ironiji, paradoksu, persiflaži kao stilskim figurama satirične književne umjetnosti, ali razumjeti književni žanr koji određujemo nazivom satira – sasvim druga je stvar koja nam migolji iz razuma.


Viktor Ivančić piše satiru u novinama, Feral Tribunu, Novossti, na TACNO.NET ili drugdje. Satira je umjetnička književna vrsta za satiru se ne može tužiti i suditi kao za bilo kakav banalni tekst smišljen kao uvreda i rugalica koja banalizira činjenice. Satira je umjetnost viđenja stvarnosti na način koji podrazumijeva i nepomenute, čak i onda kada su pomenuti konkretni ljudi i njihova imena.


Duhovito /ali i opravdano podrugljivo/ Viktor Ivančić prži svojom satirom kao bacačem plamena. Nikad neopravdano, uvijek razložno i zasnovano na pravednom odnosu prema  drugom čovjeku i društvu, prema čovječanstvu. Ustvari, Ivančićevi kriteriji i mjerila su kozmički i skoro pa ne možemo naći ni sličnu, ni blisku kozmopolitsku ličnost sa kojom bismo ga uporedili. /Dakako, takve usporedbe uvijek su neprikladne i nezahvalne./ Osim svega Viktor Ivančić nikako nije samo vješt pisac  podrugljivih/satiričnih tekstova spram političkih i drugih moćnika, spram sile i nepravde, svojih kolega i javnih djelatnika zalažući se za najvrijednije kriterijume ljudskog društva, političke, novinarske, književničke i umjetničke profesije. Ivančić je duboko intimno izgradio optiku i mehanizme, kriterije i mjerila mimo kojih ne gleda svijet niti u jednom trenutku i nikakve nevolje na koje je naišao nisu mogle pomjeriti elemente njegove kritičke recepcije događaja koje u svojim tekstovima opservira. Ustvari, svi događaji i nasrtaji na njegovu osobu i njegovo djelo, samo su mu davali za pravo i učvršćivali ga u njegovome stavu da dosljedno i bez odstupanja i podešavanja radi to što čini. Tako i vidimo kako nasuprot svim očiglednostima koje na nas nasrću, uistinu postoji paralelan svijet u kojem savršeno funkcionira osoba koju znamo iza imena


VIKTOR IVANČIĆ.


* * *


Razvoj satire kao književne vrste/žanra u europskim razmjerama možemo pratiti od antičkih vremena. Ogroman je broj ljudi koji su željeli biti ubojita pera. Najčešće su uspijevali postati čangrizala koja su se u pogodnom trenutku prodavala moćnicima i budzašto. Moćnici su se lišavali stalno prisutnog zanovijetanja a ubojita pera su nalazila smiraj prije nego što su od nekog zadrtog glavešine dobili poštene batine. Nisu rijetki primjeri da su satiričari gubili glavu, jer su nekom moćniku postali nepodnošljivi, a njemu se dalo da može činiti što hoće, pa i naručiti ubojstvo ili platiti ako nije skupo. Viktor Ivančić nema cijenu jer je drugačiji ljudski i filosofski sklop. Riječ je o čovjeku koji je usvojio i izgradio sasvim drugačiji sistem humanih vrijednosti u koji može provjerljivo i bezrezervno, dosljedno vjerovati do kraja svijeta i osobnog života. Ivančić nije čovjek koji bi loveći tuđe greške izgrađivao osobni sistem reagiranja na ljudske postupke. Ivančić u podlozi svoga stava ima duboko humanističku filosofiju, etiku zasnovanu na ljudskim vrijednostima i neporecivo snažnu inteligenciju, a kao preduvjet svoga praktično teorijskog odnosa prema svijetu ima snažnu invenciju. Viktor Ivančić je snažno darovit čovjek.


* * *


Zato, glupavo zvuči epitaf koji su Stari Grci urezali na nadgrobni spomenik Arhilohu /7. stoljeća pne./ u to vrijeme uglednom satiričaru: Putniče, tiho prolazi kraj groba Arhilohova da ne razbudiš ose što u njemu spavaju. Dakako, ovaj epitaf je više dokazom kako su ljudi doživljavali i shvatali jednog satiričara kao pokretni osinjak, nego li o tome kakav je strukturalni, smisaoni i formalni sadržaj u to vrijeme imala satira. Arhiloh je očigledno shvaćan i viđen kao zabadalo i čangrizalo  – ljutita osa koja ubada na svaku riječ koja mu se ne dopada, a ne kao čovjek koji ima svoj pogled na svijet i taj svijet želi učiniti boljim za sve ljude – što kod Ivančića zapažamo kao vrhunaravan zahtjev u svakom tekstu.


* * *


Da nam potraje taj sjajni um i oštro pero.


* * *


Siječnja, anno Domini, 2013.


-------------------------------


Preuzeto s adrese: 

... Više
Jan 22 '13 · Oznake: feral tribune visoka škola hereze

Sjećanje na hrvatske velikane - Fran Mažuranić 




Fran Mažuranić (1859. – 1928.) najuspješniji je pisac kraćih proznih vrsta, tzv. crtica, u doba hrvatskog realizma. 


Rođen u Novom Vinodolskom, taj je autor intriganta životopisa i nemirna duha – u stalnom sukobu s propisima, otpušten iz vojske nakon 22 godine službovanja,  znao je na duga razdoblja nestati – ostavio iza sebe prozne knjige Lišće (1887.), Lišće i druga djela (1916.) te Od zore do mraka (1927.). 


Potvrdio se kao pisac koji u svojim minijaturama vješto vlada zgusnutom kompozicijom teksta, koji zna zapaziti, fokusirati, opisati i poentirati, pružajući humano i lirsko objašnjenje onoga o čemu je pisao. 


Njegove su proze pisane istančanim osjećajem za jezik. 


Mažuranić je pisac ″tajni što ih skrivaju male stvari″. To se nadasve zrcali u zbirci crtica Lišće, koju je kritika proglasila jednom od najljepših hrvatskih pojedinačnih knjiga uopće.


--------------------------


Sjećanje na Frana Frana Mažuranića 


Je li umro netko tko je živ, a ne zna se gdje? 


Upravo se to pitanje odnosi na pisca jednog od najljepših književnih ostvarenja u hrvatskoj književnosti, pjesama u prozi Lišće, 1887. Frana Mažuranića (1859.-1928.). "Plemićkoga podrijetla, imućan, bistrouman, poliglot, k tome stasit i privlačne vanjštine", biva 1900. godine otpušten iz austro-ugarske vojske zbog "povrede časničkoga dostojanstva" i netragom nestaje. 


Otada živi kao "mit u nadahnućima hrvatskih književnika, kao povremena vijest na novinskim stupcima, kao iseljenička legenda u razgovorima". Pisac pogovora knjizi Lišće i druga djela, Matica hrvatska, Zagreb 1916. vjeruje da je Fran mrtav. 


Tek slučajni susret Frana s nećakinjom u podzemnoj željeznici u Berlinu 1912. otkriva najužoj rodbini da je živ. Gdje je točno proveo 12 godina, nikad se neće saznati. Slutilo se da je obilazio kockarnice, saznalo se da je obučavao vojsku u Africi u borbi protiv europskih kolonizatora, a sam je priznao da je obišao sve kontinente osim Australije. 


Je li boravio u Švicarskoj ne može se utvrditi sa sigurnošću. 


Njegova kratka novela U lavskoj jami čija je radnja smještena u Zürich i u kojoj se iznose detalji iz susreta s ruskim emigrantima, kasnijim vođama ruske revolucije, upućuje na takav zaključak. 


Zbog nesretnih političkih okolnosti i neslobode njegova naroda, nikad se nije htio vratiti u domovinu. Umro je u Berlinu 1928., a posmrtni ostatci su mu 1971. preneseni u Hrvatsku.


---------------------------------


Nekoliko crtica iz knjige "Lišće"


-----------------


ŠTO SAM MISLIO UMIRUĆI?


     Čto ja budu dumat' togda kogda mnje

     pridetsja umirat' - jesli ja toljko

     budu v sostojaniji togda dumat'?

     Turgenjev, Stihotvorenija v prozje


Bilo mi je osam godina kad se je novljanska luka gradila. U toj dobi znade većina primorske djece plivati - ja još nisam znao.


Igrajuć se po luci, padnem u more. Potonem. - Voda me digne. Vidim na zidu, vrh sebe, djece - - Pružam ruke - hoću da vičem - - ne mogu! Gutam more, tonem. - - Izgubljen sam!


Taj tren proletjeh sav svoj život. Svi grijesi mlađanog vijeka došli mi na pamet: slador sam uzimao, brata tukao, lagao, na voću bio. - - - Zadnja misao mi bijaše: Idem u pakao!" - te se onesvijestih. - -


Izvukoše me - a čemu?


------------------


SVEMIR


     Vrh sonca sije soncov cela čreda.10

       Prešeren, Sonetje


Za krasnih ljetnih večeri znao sam se izvesti na pučinu morsku. Povalio bih se u čamac, pustiv valu da me po volji ljulja.


Nada mnom milijuni zvjezdica, a oko mene otajstveno more.

Gledam i slušam.


Gledajuć nebo i trepet zvjezdica, ćutim kako narav diše.


Slušajuć šum mora, čujem kako narav govori. Svaka riječ mi se odziva u duši:

"Čovječe, čovječe! Oholi preuzetni crve! Jedan jedini dah vjetra, jedan jedini val - i nad tobom se je zaklopio ponor smrti - - - a da niti jedna zvijezda s toga ne zatrepti!"


Sa strahopočitanjem virim u nebeske visine, pitajuć se: Šta sam ja?


Što je čovjek samo prema ovomu svijetu? - A što je naša Zemlja prema svemiru?! - - - - -


Mjesec se vrti oko Zemlje, a Zemlja s Mjesecom oko Sunca. Sunce pako - kažu neki zvjezdoznanci - kreće se, sa cijelim svojim sistemom, oko još većega Sunca. A okolo čega se kreće ono drugo Sunce s milijunima svojih planeta? - - Tu prestaje zvjezdoznanstvo, tu počinje vjera.


U to neizmjernosti čovjek iščezava.


Što smo mi? Što je ovaj svijet?! - -


----------------------------


PLAĆA


    Il est trop difficile de penser noblement,

     quand on ne pense que pour vivre.

     Rousseau, Les Confessions


U duhu vidim pustu, siromašnu ulicu radničkog predgrađa. Kad pogledaš mršava lica njezinih stanovnika, kad vidiš te uboge radnike upalih trudnih očiju, kad vidiš tu sitnu dječicu kako se po ulici - u istrošenim opravicama - igraju - ne bi rekao da si u Parizu.


Dakako, to nije raskošni i rastrošni Pariz - nego gladno radničko predgrađe.

Pogledaj malo onu dječicu kako se veselo igraju, cvrkutajuć i poskakujuć kano mali vrepci. - Ta vrebac i jest gamin među pticama!


Ta dječica još ne ćute i ne slute bijede koja ih čeka. Kako su sretna!


Majčica ih s prozora gleda, ljuljajuć djetešce na ruci, te je i ona sretna, bar za časak!


Kako mil je onaj mali veseli deran koji nasred ulice stojeć - "bebici" dobacuje poljupce!


- - - Iznenada štropot kočije - - konji lete - poplašili se!


Kočijaš viče, majka vrisne - dijete stoji sred ulice, kano kamen. Izgubljeno je! - -


Taj tren skoči čovjek k djetetu i baci ga na stran. Njega gurne konj, pade, i kolo mu prijeđe preko ruke. Slomljena je.


Susjedi se slete. Majka dijete ogleda. - Čitavo je!


A osloboditelj?


Siromašni radnik, ide u bolnicu - -


Radnici ga sažaljuju. "A šta će mi ruke?" - osmjehnu se trpko - "tjedan dana sam već bez posla - od jučer bez jela" - -


- - - U romanima se takova šta uvijek sretnije svršava. Oslobođeno dijete je ili grofovsko, ili bar izgubljeni sin onoga bogataša komu su se konji poplašili. - osloboditelj bude opskrbljen za cijeli vijek.


A u životu? Čim da ga sirota plati, koja sama gladuje da djecu nahrani? - -


Plačuć mu se zahvaljuje. I suze su plaća...



------------------------


Napisao i odabrao: Nenad Grbac



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Jan 21 '13
Godina u znaku šegrta Hlapića




Roman “Čudnovate zgode šegrta Hlapića” preveden je na sedamnaest jezik, među ostalim i na japanski, bengalski, vjetnamski i kineski


Početkom lipnja 2013. navršit će se stotinu godina od prvoga objavljivanja dječjeg romana 'Čudnovate zgode šegrta Hlapića' hrvatske književnice Ivane Brlić-Mažuranić, a za obilježavanje te značajne obljetnice Hrvatska udruga istraživača dječje književnosti (HIDK) najavila je manifestaciju HLAPIĆ 2013. u sklopu koje će se održati niz znanstvenih i kulturnih događanja diljem Hrvatske


U obilježavanju će, kako najavljuje HIDK, sudjelovati djeca školske i predškolske dobi, knjižničari, istraživači, znanstvenici, književnici, učitelji, odgojitelji, studenti, roditelji, kulturni djelatnici, kustosi, sakupljači zbirki, antikvari, novinari i sva zainteresirana javnost.

Cilj manifestacije je ukazati na roman 'Čudnovate zgode šegrta Hlapića' kao nedovoljno prepoznat temelj hrvatske kulture, potaknuti daljnja znanstvena istraživanja tog djela i njegovih konteksta, te pobuditi interes za takva istraživanja u međunarodnoj javnosti.

Središnji dio manifestacije bit će međunarodna znanstvena konferencija 'Od čudnovatog do čudesnog', koja će se održati u Slavonskom Brodu od 18. do 20. travnja. Konferencija će se baviti temama kao što su književni, povijesni i kulturološki aspekti 'Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića', život, opus i društveni kontekst u doba Ivane Brlić-Mažuranić i slično.

Uz međunarodnu konferenciju, cjelogodišnji program događanja predviđa raznolike kulturne i znanstvene aktivnosti poput stručnog skupa za učitelje, te niza popratnih aktivnosti kao što su književne i likovne radionice i natječaji, intenzivnija obrada djela Ivane Brlić-Mažuranić u školama i slično.

Diljem Hrvatske bit će organizirane izložbe, među kojima 'Kao Hlapić i Gita: siročad u Hrvatskoj na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće', ostvarena u partnerstvu s Hrvatskim školskim muzejom, 'Riječke vedute Ivane Brlić Mažuranić', 'Moj Hlapić' ili izložba izdvojenog fonda 'Djelo Ivane Brlić-Mažuranić' koje je partner Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu.  


-------------




Uz sve to naravno treba dodati i da je digitalna knjiga "Čudnovate zgode šegrta Hlapića" nedavno objavljena i na našem portalu te da je besplatno i bez ikakvih ograničenja možete preuzeti http://www.digitalne-knjige.com/ibmazuranic2.php na adresi. 


-----------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora

Jan 19 '13

Knjiga kao lijek




Biblioterapija je izražajna terapija koja koristi odnos između pojedinca i sadržaja knjige, poezije i drugih oblika pisanih riječi. Biblioterapija najčešće ide uz terapiju pisanja. Takav oblik terapije je najučinkovitiji.

 

Još su stari Grci vjerovali u ljekovitu moć čitanja, stoga su uvijek iznad vrata knjižnica stavljali natpis ”ljekovito mjesto za duše”. Osnovni koncept biblioterapije je da je čitanje ljekovito iskustvo. Književni izvori mogu pomoći u rješavanju složenih problema.

 

U većini slučajeva, biblioterapija se koristi kao dodatak tradicionalnoj psihoterapiji. Kod onih koji se liječe kognitivno – bihevioralnom terapijom biblioterapija svakom pacijentu pristupa na poseban, individualan način. Primjerice, osoba koja pati od bulimije će najvjerojatnije dobiti za čitanje knjige koje opisuju njeno stanje. Takve informacije pomažu pacijentima da bolje razumiju razloge liječenja te da porade na promjenama u ponašanju.

 

Biblioterapija najvjerojatnije neće biti učinkovita kod ljudi koji pate od poremećaja misli, psihoze, ograničene intelektualne sposobnosti, disleksije ili aktivnog otpora na liječenje.

 

Tri faze biblioterapije

 

Iako ne postoji mnogo istraživanja o biblioterapiji, ona se pokazala učinkovitom pri rješavanju mnogih slučajeva.

 

Biblioterapija ima tri priznate faze:

 

Identifikacija – kada se čitatelj pronalazi i poistovjećuje s likom

 

Katarza – kada čitatelj s likom u književnom djelu dijeli mnoge misli i osjećaje

 

Uvid – kada čitatelj pomoću lika shvati kako se nositi sa svojim problemima i pitanjima

 

Cilj biblioterapije je proširiti i produbiti razmišljanje pojedinca kako bi uspio riješiti trenutni problem. Primjenjuje se kod mnogih vrsta psihičkih problema. Stručnjaci su ustanovili da je odlična za liječenje poremećaja prehrane, poremećaja raspoloženja, straha od otvorenog prostora, alkohola i ovisnosti, stresa i anksioznosti.

 

Za razliku od mnogih standardnih oblika psihoterapije, biblioterapeut ima pristup koji najčešće uključuje konkretne primjere s kojima se pacijent može poistovijetiti. Primjenjuje se za mnoge vrste psihičkih problema, uključujući poremećaje prehrane, anksioznost, poremećaje raspoloženja i zlouporabe opojnih droga.

 

Ljudi koji samostalno, odnosno bez stručnog vodstva, uzimaju literaturu u svrhu liječenja mogu pogriješiti u terapiji. Kao i bilo koji drugi oblik liječenja, biblioterapija je djelotvorna samo ako se njome pacijent aktivno bavi i ako ima jaku želju za oporavkom. Za ljude koji nemaju dosta vremena ili novaca da bi pohađali ovakvu vrstu terapije, postoje mnoge knjige koje se mogu koristiti samostalno, bez nadzora stručne osobe. Trenutna istraživanja pokazuju da biblioterapija može biti vrlo učinkovita u liječenju agorafobije.

 

Učinkovitost biblioterapije

 

Većina istraživanja pokazuje različite rezultate učinkovitosti biblioterapije. Naime, biblioterapija, kao što smo već rekli, ne može pomoći svima. Pokazala se najučinkovitijom kod oslobađanja od stresa. Međutim, znanstvenici su zaključili da sve više ljudi želi takav oblik terapije, naročito zbog užurbanog načina života i problema s kojima se susreću kao što su razvodi, obiteljski problemi, alkohol, droga itd.

 

Biblioterapija se može koristiti kod razvijanja svijesti pojedinca, povećanja motivacije, povećanja razumijevanja ljudskog ponašanja, poticanja iskrene procjene vlastite osobnosti, povećanja interesa za okolinu, ublažavanja emocionalnih i mentalnih opterećenja, pokazivanja pojedincu da postoji više od jednog rješenja problema, kod razvijanja kvalitete razgovora o problemu, kao i kod konstruktivnog pristupa problemu.



------------------


Obradio i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Jan 18 '13 · Oznake: knjiga kao lijek

IZMEĐU FAŠIZMA I ANTIFAŠIZMA  LJUDSKOG STRAHA, ŽRTAVA I PATNJI  IZBOR JE SAMO AKTIVNI ANTFAŠIZAM 





FAŠISTI RAČUNAJU I ZLORABE NAŠU ETIČKU UMJERENOST I TOLERANCIJU/


* * *

Duh i stil palanke u kojoj živimo uvjetom su fašizacije koja nas nemilosrdno prati, gazi, melje, ignorira, satire ovisno o interesima aktera i, ovisno o tome kako i šta joj u nekom trenutku treba, naumpane i odgovara i kako joj dođe u domet, na nogu ili naruku, direkt, lijevi i li desni kroše, a da ne govorimo o genitalijama ako je riječ o kick boxu. To su i najčešće prilike u kojima se hvatamo za donji stomak, plexus i teško udišemo zrak. O tome nužno mislimo, jer osim svega, nismo baš skloni promišljanju ni sebe ni osobne pozicije u svijetu. Možda nikad nismo promislili niti razumjeli kako ne postoji neutralna opcija između fašizma i antifašizma. Nasuprot 

FAŠIZMU – postoji samo – ANTIFAŠIZAM. 


Naime, ako smo još ikoliko mentalno zdrave i intelektualno uspravne osobe i ljudi, ako imamo kičmu i misao koja je čini uspravnom, moramo pomisliti na žrtve i osjetiti potrebu za otporom zlu, moramo se dosjetiti koječemu. Naprimjer, tome da ipak imamo /33/ tridesettri kičmena pršljena koji se ne produžavaju u rep. To je kičma, dakle, genetika, biografija i egzistencija nam je antifašistička.


Fašisti se nama zlurado poigravaju, jer /trenutno!/ ne mogu da nas likvidiraju. Pomislimo kako je naš antifašizam jedino uporište naše slobode i uvjet bilo kakve oslobođenosti uopće, a kako bismo s tim i mogli i svakako trebali učiniti nešto i mnogo više, zaštititi se i zaštiri druge ljude koji nemajusnage, a imaju iste potrebe. 


* * *


Čovjek najčešće nesvjesno i neosjetno postaje robom i neslobodnom osobom, a kad to već postane, tada je u osobnom začaranom krugu iz kojega je vrlo komplicirano izaći. Iz nebroj razloga. Jednako iz vlastitih obzira prema drugim ljudima i prihvaćenom ćudoređu u krugu u koji smo stjecajem uvjeta ušli/pristupili/zakoračili, kao i osobnom strahu kako ćemo ostati sami, prokazani, okuženi, prezreni, izloženi i optuženi – prema cijelom svijetu. Fašizam i antifašizam su pdefinitivna podjela na dobro i zlo. 

Naime, ulazak u određene krugove podrazumijeva u jednakoj mjeri prihvatanje drugog, drugačijeg i nepoznatog, kao i odricanje dijela sebe dugo izgrađivanog, razgovijetnog, dobrog i poznatog. 

  

* * *


Nerijetko, nezapaženi i zaneseni sobom prolazimo svijetom nikoga niti primjećujući, niti obavezujući na bilo što, a taljigaši nas gaze i poništavaju u našim najboljim namjerama i poduhvatima, u najvećoj snazi i poletu. Nismo li sami krivi? Pouzdano, jesmo. Oni to čine prema nekom imaginarnom projektu kojemu su se predali bez ostataka sa sviješću o uspjehu i ne misleći o tome kako je riječ o bezuvjetnom i 100%tnom fašizmu. 


VELIKOSRPSKI FAŠIZAM BIO JE UVJEREN, KAKO GA 

U SFRJ NEMA KO NAPASTi, NITI MU SE SUPROTSTAVIT. 

Samo usijana i zaošijana fašistička glava može tako misliti i misli.

/U jednom trenutku to je bilo apsolutno tačno! Pa kako ćemo napasti narod koji je najbrojnija populacija naše slavne SFRJ?! Svoje sugrađane? Svoje prijatelje? Kumove? Radne kolege? Drugove? Racionalno i duboko nemoralno, nema šta!/


* * *


Ako skontamo, u nama se refleksivno, poput opruge javlja otpor i podozrivost. Ponekad i meditativno, kontemplativno, refleksivno reagiranje kao: inat. Pa ko su oni uopće, a da bi nam priječili najnormalniji život koji zagovara slobodu i prakticira antifašizam? Inat postaje otpor. E, nećete i ne možete!  Ama, da ste još toliki. Razložno pomislimo kako je ta fašistička bulumenta i opcija agresivna i nepravedna bez ikakvog pokrića. Čisti voluntarizam zla, koje i nema drugi, a pogotovo humanistički sadržaj. A mjesto toj bulumenti definitivno je samo na đubrištu čovječanstva kojemu je suprotstavljena u svakoj Ljudskoj Dobroti. 

 

Uplaši nas i zabrine pomisao da bi to dijelom bilo fašistički s naše strane, tj. njihovom ponašanju blizak gest ili upravo ono što oni nama čine, a mi nikako nećemo da se uplićemo u njihovu fašističku djelatnost i metodologiju. Dakako, riječ je o zabludi, zamci koju postavljamo sami sebi čuvajući svoju etičku umjerenost na koju fašisti računaju! 


Na ovome mjestu moramo se prisjetiti fenomena žrtve koji je proizvela fašistička bezobzirnost prema drugačijem životu i slobodi drugih. Holokaust. Masovne egzekucije. Genocid. Nezamislivo i sasvim bezrezložno nasilje. Pljačka. Mržnja prema dobroti i ljudskom dostojanstvu. Godine ljudskog poniženja.


* * *


/Osim svega, dobro je imati na umu da ljudi nisu strojevi, pa ni kada su pokvareni, ne mogu se popravljati. Nerijetko prevarimo se baš u tome, a oni sa tim računaju dok im ni na pamet ne pada da se promijene. Svako nastojanje samo je gubljenje našeg vremena i dovođenje sebe u smiješno stanje. Njima se naprosto ne smije dopustiti da čine to što im se sviđa, a što nama udara na razum, obraz, volju, poštenje, slobodu i pretvara nas u žrtve./ 


* * *


Na drugoj strani. Nikakvi pokušaji da pokrenemo antifašiste, zbijemo redove i formiramo front nasuprot ništavilu fašizma kao ogoljenoj pošasti – nisu dosad – dali rezultate. Antifašistički odnos je inferioran sve do trenutka repetiranja naoružanja – pištolja ili puške iznad iskopane grobne jame, odšrafljivanja bombe i njezinog ubacivanja u stan dok obitelj objeduje, u kancelariju – dok ljudi rade, u automobile koji čekaju zeleno svjetlo na semaforu, ili, kopanja zaklona i ispaljivanja višecijevnog bacača raketa na urbano naselje.


Čudo Smo Jedno Jadno Mi Antifašisti. 


Sve do trenutka kada smo prisiljeni boriti se na život i smrt. Tada prevlada razum, naraste hrabrost i nepopustljivost, što je nerijetko kasno paljenje do sovetoljubivosti i represije. A to nije dobro jer proizvodi istu reakciju! Fašiste ne možete ubijediti kako nisu upravu! Svoj poraz doživljavaju kao povod i opravdan razlog za osvetu. I, priča se nastavlja!


Zato je dobro kada stvar shvatimo na vrijema. U ovome trentku nevladinu organizaciju Srpske dveri koa ima i bezrezervnu podršku Srpske pravoslavne crkve mediji zovu Srpske zveri i izlažu ih podsmijehu i sprdačini. To je sjajan modalitet, ali nikad ne smijemo zaboraviti njihov fašistički karakter!


Naime, ne znamo ništa dok nam ne zakrenu glavom, zariju nož u vrat ili srce, isprazne šaržer u grudi, rafal u obitelj, ubace bombu u spavaću sobu ili trpezariju. 


Nevjerojatno. 


Do tog trenutka radimo za fašiste kao dobra i poslušna stoka koju fašisti vode na klanicu, mada oni nemaju niti najmanji smisao za naše uvažavanje, humor ili šalu ili osobnu odgovornost.


* * * 


Antifašisti su /kao što rekosmo/ takvi, niti o kakvom zlu misle, niti zlo bilo kome smišljaju i čine, niti im takvo što pada na jadnu pamet. Legnu potrbuške i dumaju kao Rusi u davnoj carskoj Rusiji. Oko njih trava leluja, lete maslačci, a oni imaju sve vrijeme do kraja svijeta na svojoj strani. Ako zatreba još jedna kofa votke, dosjete se da nisu formirali Dumu! E, jebite ga sada ko će odlučiti o tome i koga ćemo poslati do destilerije?! Toliko su inertni da fašizam pred njihovim očima može egzibicionirati do mile volje ismijavajući indolentne antifašiste koji će na kraju od tvornice traktora napraviti i proizvodnju tenkova T-34, a od Josifa Visarionoviča Staljina Džugašvilija – antifašistu. Što jest – jest. 


Zakazuje Svijest.


Tada se ne najžedniji i kaže: E, jebem vas, otići ću ja! Onda se javi još jedan, koji je pomislio kako će ovaj koji se javio, u povratku piti votke koliko mu drago! Zato će ići i on da koji put potegne! Ali javi se i treći koji otvoreno kaže: E, dok se vi vratite, popit ćete polovinu! Ako ti sa njima kreneš, svi zajedno nećete donijeti ni četvrtinu! Idem i ja! – reče četvrti! I ja! – javi se peti! Evo vam ga na! Javi se šesti i odskoči kao na opruzi! Ohoho, kaže sedmi i ustade na livadi pod jasenom! Nećete vi bez mene! – reče osmi! I, konačno, cijela antifašistička gomilica, krenu u pravcu destilerije votkine matuške.


Kad stigoše, a fašsiti uveli potpuni red! U njih nema labavo! Ulaštene čizme! Podmazani i nategnuti nagani. Uglačane kožne jakne. Blistave naočari. Ulašteni kukasti križevi i kokarde. Lomače i gasne komore plamsaju. Šišaju zlatne kose. Oduzimaju  nakit. Vade zlatne zube, skidaju prestenje i ogrlice... 


E, baš ste dobro došli, nestalo nam je goriva – kažu i počinju ložiti antifašiste kao cjepanice. 


Priča je duža, ali koja fajda, kad se sirovina dimi i puši. Antifašisti nisu dobri ni za lomaču. Nisu ni za koji kurac. Inače, moraju upravo fašistima dokazati da su drugačiji.


 

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

 

Atif Kujundžić, književnik. 75 300 Lukavac. Ulica Patriotske lige, broj: 4/1.

Telefon: +387 61 734 977, +387 35 570 180.

E-mail: kujundzic@gmail.com

_________  BOSNA i HERCEGOVINA   _________

______________________________________________________________




INTERVIEW: MARIN FRANIČEVIĆ




Iz knjige Razgovori, Zlatana Gavrilovića Kovača, koju možete preuzeti na sljedećoj adresi:  http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic11.php


„Ovogodišnje „Goranovo proljeće“, ugledna pjesnička manifestacija, dodijelila Vam je u svojoj jubilarnoj godini veliki Goranov vijenac za pjesničko djelo. To najnovije priznanje Vama kao pjesniku, nakon što su kritika i publika odavno potvrdile Vašu poeziju, čine nas slobodnim upravo Vas upitati za mišljenje o nekim trajno aktualnim, rijetko dobro riješenim pitanjima pjesničkog zanata u hrvatskoj poeziji. Jednom ste prilikom rekli da se nadate kako će Vaše životno djelo ostati trajno zapamćeno ponajprije po „desetak pjesama“. Kritika u Vašem pjesništvu, dakako,nalazi veći broj vrijednih. Što Vam je u tom poslu, kao pjesniku, značilo više: duhovno iskustvo stoljetne tradicije rodnoga kraja i naroda ili formalna strana pjesničkog zanata,  iskustvo vrsnog poznavatelja versifikacije? Nije li možda domaći korijen obaju polova (forme i sadržaja), urodio sretnom sintezom? Kad kažete „desetak pjesama“, možete li nam otkriti što pjesniku pjesmu čini dobrom, kako ju takvom osjećate?


U Vašem, kasnije dosta raspravljanom eseju „O nekim negativnim pojavama u suvremenoj poeziji“, kritici zbirke V.Parun iz 1948. govorili ste dijelom i o pitanjima pjesništva, pa i općenito o ulozi pjesnika.


Zamolili bismo Vas za jedno sažeto historijsko viđenje tih pitanja kroz Vaše djelo iz Vaše današnje perspektive priznatog i uglednog pjesnika, izuzetnog poznavatelja versifikacije i znanstvenika s iskustvom raščlambe brojnih estetskih pitanja.


FRANIČEVIĆ: „Prvo vaše pitanje načinje dvije teme koje se račvaju u nekoliko posebnih. Pokušat ću tako i odgovoriti. Da pođemo od tih „desetak pjesama“, koje sam u jednom improviziranom govoru zaista spomenuo, ali sam ih spomenuo u određenom kontekstu. Rečeno je prije toga da je „Povijest hrvatske renesansne književnosti“ moje životno djelo. Htio sam naglasiti, međutim, da nisam samo esejist i književni historičar, nego i pjesnik. Kao pjesnik sam se javio daleke 1935. godine i od tada kontinuirano objavljujem stihove, a kao esejist tek 1946. Goranov vijenac je moja šesta nagrada za poeziju (za esejističko znanstveni rad nagrađen sam četiri puta). Kao pjesnik sam prije dvadeset i dvije godine postao član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Moja prva zbirka pjesama objavlejna je 1937. („Nautu za novi Grad“), moj prvi znanstveni rad u Radu JAZU 1958. godine, dvadeset i jednu godinu kasnije. „Deset pjesama“ je bila zapravo metafora.


Htio sam reći da sam i pjesnik i da se nadam da će nešto od moje poezije i ostati. Govorio sam to iz vlastite perspektive i moglo bi se reći iskustva. Moja je poezija na standardnom književnom jeziku mnogo godina bila zasjenjena čakavskom, posebno „Govorenjem Mikule Trudnega“, koje je od početka prihvaćeno. No, odnos prema štokavskoj poeziji, čini mi se, posljednjeg se desetljeća (a i nešto prije), temeljito mijenja. U tom mi se trenutku učinilo da to valja reći i u svom sam kratkom govoru i rekao.


Odnos forme i sadržaja prastara je tema. O tome je napisano mnogo studija i traktata, izrečeno mnogo usputnih napomena. Taj me problem nije kao pisca nikada odviše mučio pa čak ni sama versifikacija kojom ću se poslije toliko baviti. Čitati sam naučio u petoj godini i prvih mjeseci šeste. Sam uz djedovu i očevu pomoć. Moja je „početnica“ bio Kačićev „razgovor ugodni“. Djed je govorio pjesmu, a ja bih je pratio u knjizi. Najprije sam „prepoznavao“ riječi, a onda tek slova. Učitelj me, videći da znam čitati svaki tekst, u jesen primio u školu (pet godina sam navršio u maju). Romane sam čitao već u sedmoj godini.


To su bila izdanja Društva Sv. Jeronima na koja me djed pretplatio, kad sam se rodio. Ali, Kačićeva „Korabljica“ i posebno „Razgovor ugodni“ bila je moja glavna lektira. Kao dječak sam s lakoćom pravio „deseterce“, najčešće za šalu i ne znajući da su to „deseterci“. Mogao sam tako reći i govoriti u desetercu. Kasnije sam slagao i neke „pjesme“ kojima su se odrasli smijali, a ja sam ih zato i sricao. Kad sam pošao u gimnaziju, sve je to zaboravljeno. Opet sam se vratio stihu, ali ne više desetercu, u sedamnaestoj godini. Prva đačka ljubav, kako je to u ono vrijeme bivalo, na distancu, i prvi ljubavni stihovi, koje sam brižljivo skrivao od svih, a kad su ih otkrili u stidu i srdžbi sam ih uništio. Sjećam se tek nekih fragmenata. Sačuvan je jedan sonet u jampskim jedanaestercima. Naravno, tada nisam imao pojma ni što je jamb ni što je jedanaesterac, nisam znao ni za cezuru, ni gdje ona dolazi. Pisao sam po sluhu. 


Nisam o tome ništa više znao ni 1933. kad sam „ozbiljno“ počeo pisati. Pisao sam i trohejskim dvanaestercem u kojem je prva moja tiskana pjesma, no već druga je u slobodnom stihu. Nisam, dakle, imao nikakvog problema s formom. Pisao sam, kako je dolazilo. A „utuvivši“ u djetinjstvu Kačićev (nenarodni) deseterac „utuvio“ sam tako reći svaki drugi vezani stih. Bilo mi je nejasno još i zašto se jedan isti stih po intonaciji razlikuje od drugog. Naravno, bio sam već pročitao mnogo pjesama, počevši od Tresića Pavičića koji je bio prvi rođak moje bake, pa sam neke njegove knjige našao kod djeda, do Nazora i Ujevića. 


Ali, nisam mogao dokučiti ni onda kad sam već znao razlikovati jedanaesterac od dvanaesterca, zašto im se intonacija razlikuje. A čitao sam i Krležine stihove. Počeo sam slučajno od „Pana“, ali su mi se njegovi stihovi i po zvuku činili posve drugačijim. Kad sam objavio prvu zbirku, Nazor me je jednom prilikom u Splitu pozvao na razgovor i upozorio me da u njoj ima i pjesama koje podsjećaju na Krležu, odnosno Ujevića (o sebi nije govorio), a onda mi održao prodiku o tome kako moram ići svojim vlastitim putem, i odbaciti i njegove i Krležine i Ujevićeve utjecaje, kojih ja do tada nisam bio svjestan.

Forma se i sadržaj ne mogu odvojiti. Mi ih možemo samo razmatrati odvojeno. No, tu gdje počinje „razdvajanje“, tu prestaje poezija. A zanat je drugo, zanat, dakako, treba ispeći. Ali, to nije lekcija koju možeš naučiti, a kad ga i svladaš, valja se znati obraniti od rutinskog stihotvorstva.


Kad sam 1941. napisao poemu „Govorenje Mikule Trudnega“, kao pjesmu u prozi, nisam imao ni pojma da pišem u osmercu. Kad me Ranko Marinković upozorio da su to zapravo osmerci, bio sam očajan, jer mi se osmerac činio monotonim, naročito u duljim pjesmama. No, svi koji su čitali ili slušali poemu, hvalili su je i tu „monotoniju“ nisu osjetili. Tek nakon dva desetljeća ću otkriti „tajnu“. Ustanovit ću da sam zapravo stvorio novi tip osmerca koji u našoj versifikaciji nije postojao. Nazvao sam ga poeonskim prema staroj grčkoj metrici i spoznao zašto nije monoton. A sve se dogodilo po intuiciji. I poslije kad sam već dobrano zašao u versifikaciju, pisao sam stihove, ali sam je morao zaboraviti potpuno, izbrisati iz svijesti, jer sam pisao pjesme, a ne jambe i daktile.


Kad sam 1948. na Aktivu kulturnih radnika Zagreba govorio o nekim negativnim pojavama u suvremenoj poeziji, palo mi je na pamet kako sam slijedeći Krležu i Ujevića unosio i njihove atmosfere u svoju poeziju. Bez Ujevićeve snage i sugestivnosti te će atmosfere, mislio sam, zaista biti dekadentne i to sam htio naglasiti. Ni mnogo poslije nisam volio kad mladi dijalektalni pjesnici pokušavaju u svoje stihove unijeti atmosferu djedovskih ognjišta kojih više nema i koje oni znaju samo po pričanju tako da zvuči blijedo i neuvjerljivo, nedoživljeno. No, na taj ću se referat morati još vraćati.

Moja poezija „angažirana“ od početka, ona je bila „Prožeta“ tom „Pozitivnom tendencijom“. Moj je otac izrazito lijevo orijentiran, pa sam i ja tim putem pošao već u djetinjstvu. Poezija je „angažirana“, ne zato što sam ja to „htio“, nego zato što sam „bio“ takav.


Historijsko „viđenje“ posebno je pitanje. Riječ je ne samo o meni, nego i o čitavoj mojoj generaciji lijevih pisaca. Imali smo sreću, pred nama su bili Krleža i Cesarec. „Plamen“ i „Književna republika“ . Imali smo, dakle, za uzor angažiranu književnost najvećeg dometa. S druge strane Krleža je bio takav pisac, da se s njim nije moglo boriti, pogotovo na „njegovom terenu“. Bili smo prisiljeni tražiti sebe, krenuti „za svojom zvijezdom“. Da, imali smo pred sobom i Tinove „Hrpe“ i Cesarićevu socijalnu liriku. Ali, 'ko zna kako bi nam se priviđala angažirana socijalna književnost i kako  bismo tretirali „veličinu malenih“ da nije bilo Krleže. Stvari su nam se činile jasne sve do „sukoba na ljevici“. Sukob nas je i osobno pogodio. Neki su već bili partijci, drugi „izgrađeni“ simpatizeri. I nije nam bilo lako.


U Partiju smo vjerovali i znali smo da se ona mora suprotstaviti nadolazećem fašizmu, suprotstaviti jedinstvena i čvrsta u temeljima. A Krleža je branio baš tu angažiranu literaturu od „poetskih“ i „ideoloških“ vulgarizacija. On je htio da angažirana književnost bude prije svega književnost dostojna velike ideje za koju se bori. Borili smo se kako smo znali. Ja sam bio „na čistu“, smatrajući da partija ima pravo u politici, a Krleža u literaturi. Ili mi se činilo da sam „na čistu“. Ali sam bio uvjeren. Kad sam se u ljeto 1941. u Splitu stavio Pokretu na raspolaganje preko Vjekoslava Cvrlje, odgovorio mi je poslije tri, četiri dana da me prihvaćaju, ali da me neki smatraju krležijancem, pa da moram početi iz početka. Začudio sam se, jer se nisam smatrao krležijancem, no nisam bio ni „antikrležijanac“. Ipak su mi dali važne funkcije u Narodnoj pomoći i Aktivu intelektualaca Splita, ali partijski nisam povezan (to će doći tek 1942. na intervenciju člana Pokrajinskog komiteta Andrije Božanića).  Tako sam ušao u borbu. Drugi su ulazili na druge načine. Ali nas nije bilo malo.


U samoj se borbi nisu otvarali nikakvi naročiti teoretski problemi. Sudjelovanjem u pokretu, a zatim i u borbi, bili smo angažirani, da tako kažem, krvlju, angažirano smo i pisali, bez ikakvih pritisaka. Iz vlastitih dubina. „Govorenje Mikule Trudnega“ napisano je prije početka oružane borbe, pa ipak je to partizanska poema. Veći je problem to što je nekima od nas literatura ostala na periferiji. Bio je rat, a mi smo bili borci. Muze su i šutjele, ali nisu sasvim zašutjele. Ni prvih poslijeratnih godina 1945. i 1946. još nije bilo „ideoloških problema“ na liniji socrealizma. Socrealizam kao metoda javlja se tek 1947. godine i to više kao teorija nego kao praksa.  Istina, pisale su se i agitke. Ja sam ih pokušao pisati već 1941. u Splitu, ali smo ih smatrali bolje „sročenim“ lecima, a ne „pjesmama“. Na toj sam liniji pisao neke stihove i u 1942, a u 1943. i dva skeča. Neke sam takve agitke i objavio, ali ih nikada nisam smatrao uzorcima valjane poezije. Jer, poezija, mislim ona prava, izlazi iz čovjekove unutarnje potrebe, a ne iz dobrih namjera. 


Socrealizam do nas stiže, kao što rekoh, 1947. kao  „neocarinjena importna roba“. Početkom 1947. putovao sam s grupom književnika u Sovjetski Savez. Vrlo brzo sam otkrio da stvari između njih i nas ne idu kako bi trebalo i kako sam ja to zamišljao. I ne samo da sam se iznenadio nego zbunio. Otkrio sam da oni na našu revoluciju gledaju s izvjesnom dozom sumnje. Tada, naravno, nisam ni slutio da je ta sumnja „dirigirana“. U meni se javila prva spontana reakcija. Moramo im pokazati da i mi znamo što je to socrealizam (prostor me prisiljava da govorim u „formulama“), iako nam nije potreban, jer imamo Krležu, Cesarca, Gorana i druge koji su i bez njega napisali velika djela, i ne samo velika, nego i izrazito angažirana. Naročito me bilo uvrijedilo što su u  nekim momentima potcjenjivali našu borbu, ali to sam u svojoj naivnosti pripisivao pojedincima izvan „vladajuće linije“. 


I kad sam dobio zadatak da pišem referat za Aktiv kulturnih radnika: „o nekim negativnim pojavama u suvremenoj poeziji“, nisam baš bio oduševljen (pristao sam poslije dugog nagovaranja). Organizatorima aktiva postavio sam uvjete. Pisat ću kako mislim da teorija socijalističkog realizma zahtijeva, makar ponegdje i protiv svog osjećanja, ali po svojoj savjesti ne mogu odustati od toga da naglasim da je Vesna Parun „daroviti pjesnik“ i da nije nikakv neprijatelj socijalizma. Tražio sam i to da se zbog moje kritike ne smije prema njoj i njezinoj poeziji zauzeti negativan stav (kao urednik „Republike“ štampao sam i prije i poslije toga). Moja kritika koja je bila više racionalno nego emotivno „sročena“, bila je preoštra i suviše „ideološka“, a premalo „estetska“. No, bilo je onih koji su mislili da sam preblag, pala je čak i riječ „oportunist“ na koju sam se bio uvrijedio. Drugi, koji su bili mnogo bliže istini, govorili su da je preoštra i pretjerana. Ne znam je li ona djelovala i na Vesnu Parun, ali su njezine „Pjesme“ iz 1948. bile mnogo bliže angažmanu koji se tražio, ali zato poetski slabije. Bio mi je eto još jedan dokaz da nikakvi pritisci pjesniku ne mogu pomoći. Vesna Parun je to potvrdila knjigom „Crna maslina“ (1955), kojom je definitivno ušla među velike pjesnike. Uskoro će doći rezolucija Informbiroa koja će nas vratiti vlastitom doživljaju poezije. Boreći se protiv neistina staljinske rezolucije opredijelio sam se i ja za poeziju s unutarnjim angažmanom kojeg ne sputavaju nikakvi pritisci. Prvi otklon od socrealističkih teorija, u „aranžmanu“ partijskog aktiva književnika, imamo već na Zagrebačkom kongresu 1949. godine. Ljubljanski kongres, i opet na inicijativu partijskog aktiva književnika, to je definitivno proklamirao. 


„Poeziju pišete i čakavskim jezikom, da tako nazovemo idiom kojim se služite u takozvanoj „dijalektalnoj poeziji“, ne bismo li izbjegli vezati pojam dijalekta uz regionalni karakter. Kao znanstvenik pisali ste kako su naši stari imali razvijen osjećaj čakavskog jezika (ne govora pojedinog kraja), a i inače nam se čini da je Vaša čakavska poezija jedan nositelj, ili čak izvorniji, semantičkih naboja kao štokavska. U svojoj studiji o dijalektalnoj poeziji kazali ste kako „naučene riječi su uvijek nekako apstraktnije od onih (doživljenih) iz djetinjstva.“ 


Je li Vas isključivo taj motiv neposrednog izražaja na izvorniku djetinjstva ponukao na stvaranje u čakavskom? Pjesničku poemu „Govorenje Mikule Trudnega“, bez izuzetka priznatu dragocjenim djelom naše novije literature, za koju Krleža kaže „...Regionalni elementi rastu tu do čistog pjesničkog zanosa...“, stvorili ste kao „govorenje“, naravno čakavski. Osjećate li svoju sudbinu čakavskom kao Vaš Mikula, je li Vaša jezična svijest čakavska?


U vezi s pitanjem o jezičnim korijenima, zanimali bi nas i Vaši duhovni literarni korijeni. U hvarskoj obitelji Franičevića ponavlja se ne rijedak slučaj iz hrvatske knjiške povijesti, naime da više članova jedne obitelji postanu priznati književnici. Vi i Vaš brat Jure Franičević Pločar potekli ste, naravno, iz istog obiteljsko zavičajno jezičnog kruga, imali sličan životni put (revolucionarni), ponešto različit literarni razvoj. Vaš brat je postao uglavnom prozaik, Vi pjesnik – ostali ste čvršće vezani za hvarsku tradiciju jezikom i oblikom govora. Vaše je djelo izdržalo izrastanje u toj tradiciji. Doživljavate li svoje čakavsko pjesničko djelo kroz definitiv generacijski uvid, neće li novi, pretpostavimo ga, hvarski pjesnički naraštaj biti bliži trasi štokavštine, kojoj ste se Vi dijelom posvetili, Pločar gotovo potpuno.


FRANIČEVIĆ: Dijalektalna se poezija u početku nazivala regionalnom po Gričanima koji međutim nisu pisali u dijalektu. Danas je svakomu jasno da „Balade Petrice Kerempuha“ ili „Galiotova pesan“ nisu regionalna literatura. Štoviše, Davičo je 1967. napisao „I Petrica Kerempuh i Govorenje Mikule Trudnega nisu dijalektalni samo u znak protesta protiv monarhističko-buržoaskog unitarizma, te su dvije knjige nošene takvim jezičkim zanosom i tako izuzetnom sugestivnošću, da su se i nama štokavcima, od prvog kontakta s njima u njihovoj punoj opčinjujućoj izuzetnoj vrijednosti. Šteta! pomislili su mnogi među nama, što ta Krležina kajkavština, što ta Franičevićeva čakavština nisu i danas živi književni jezici“. 


No, Vaša su pitanja takova da bi se pravi odgovori mogli dati u nekoliko opširnih rasprava. Reći ću ono što u ovom okviru mogu. Počeo sam pisati na standardnom književnom jeziku. Ali, čakavska je riječ bila u  meni tako reći od rođenja. Kad sam počeo pisati već sam znao „Bodulske pisme“ Pere Ljubića iz dva kilometra udaljenog sela Varbanja. Ali, na ideju da i ja mogu pisati pjesme na govornom jeziku došao sam „slučajno“. Prve čakavske stihove napisao sam kao pismo prijatelju. I tako otkrio neslućene mogućnosti. U prilog mi je išla  već poznata i priznata čakavska poezija. Motiv je bio to: prići bliže zemlji, izraziti otočkog čovjeka njegovim autentičnim, a ne „knjiškim“ govorom. I tradicija. Hvar ima veliku buntovnu tradiciju. Matija Ivanić je još živio u ljudima. A ja pamtim i oštre borbe za agrarnu reformu. Bio sam još dječak kad su žandari odveli devet ljudi iz mog sela u Split u zatvor, gdje su bili osuđeni, a neki i premlaćeni. Među njima je bila i jedna žena. Još je živ čovjek koji je primljen u Partiju kad je meni bilo 31 godina. 


Moj otac je bio antiklerikalac od izbora 1967. godine, a komunista je od mojih prvih zapamćenja. No, ni kulturna tradicija nije bila manja. Ta mi je tradicija pomogla u mom nastojanju da me pošalje u školu, a i pisati sam, čini mi se, počeo po unutarnjem impulsu, ali i pod utjecajem te tradicije. Pjesnika Tresića Pavičića gledao sam kao dječak u djedovoj i našoj kući. Vidio knjige koje je on napisao. No, ne znam je li to baš slučaj što od roda hvarskih Franičevića, po muškoj i ženskoj lozi, vuče korijen sedam priznatih pjesnika. Osim nas dvojice braće tu je Dako Anđelinović, Živko Jeličić, čika Andra Franičević, srpski dječji pjesnik, kojemu su preci iz Sućurja, odakle su i moji stari Zvonimir Mrkonjić i Neven Jeličić. A stihove su pisali i moja braća Dinko i Stipe koji su bili novinari. Stipe je nešto stihova i objavio. Stihove je objavljivao i brat Danka Anđelinovića, Berislav.


Djetinjstvo je važan period u životu svakoga čovjeka, posebno pjesnika. No, njima „životni put“ tek počinje. Ono živi i u mojoj i u Jurinoj poeziji, samo na drugi način. A Jure je svoj pripovjedački dar „naslijedio“, čini mi se od djeda po majci, ja sam „više“ Franičević. Uostalom, stihovi nisu bili dovoljni, ni meni, ni Juri. On je krenuo prema romanu, ja prema esejistici i znanstvenom radu.


Sudbina bi dijalektalnog pjesničkog izraza morala biti predmet posebne studije. Suviše je to suptilno pitanje da bi se moglo „apsolvirati“ s nekoliko rečenica. Svakako se može reći da „prežvakavati djedovsku slamu“ zaista nema ni poetskog rezona, a ni mogućnosti. A što u tom pogledu sadašnjim dječacima nudi njihovo djetinjstvo u Varbanju ili Vrisniku, nije lako reći. No, Mikule Trudnega više nema. On još živi samo u mojoj poemi. Uostalom, zavisit će i od toga hoće li se uskoro roditi – pjesnik.


„Nekako je običaj posebno gledati na Vašu štokavsku poeziju, valjda već i potrebe Vašeg stavljanja u generacijski odnos unutar hrvatske književnosti s pjesnicima kojima ste tom poezijom jezično bliži. Niste li kao izvoran čakavac, dakle pjesnik koji je „naučio“ svoj drugi pjesnički izraz (štokavski) bili u trajnoj prednosti zbog sustavnog obogaćivanja, ispreplitanja dvaju srodnih izraza u jedan nedjeljivi pjesnički i živući jezik? Vaša prva poratna, štokavska pjesnička zbirka !Zvijezda nad planinom“, izašla je u Zagrebu 1946. Možete li se prisjetiti okolnosti izlaska te zbirke, te Vašeg doživljavanja štokavskog izraza kao nositelja Vaše pjesničke misli u to vrijeme?


FRANIČEVIĆ: Izraz „naučio svoj drugi pjesnički izraz“ nije potpuno adekvatan. Kao što sam već rekao, čitati sam naučio već u petoj godini iz knjige na – štokavskom! U školu u kojoj se govorilo štokavski pošao sam u šestoj, u crkvu u kojoj je sve što nije na latinskom bilo na štokavskom još i prije. A ipak, jezik se uči. A pisac ga uči cijeli život. Sve što se zna, osjeća i može u jeziku je. Drugo je što je danas jezik prilično zanemaren, zaturen i to se polupismenost nametnula, gotovo bi se moglo reći izborila pravo „koegstistencije“. No, vi me pitate o primatu mog štokavskog ili čakavskog izraza. Ne bih dao „primat“ ni jednome ni drugome, jer se to ni ne može. Vrijeme će to možda i učiniti, ali autoru samom to nikad neće biti moguće. 


Ciklus „Zvijezda nad planinom“ nastaje po istoimenoj pjesmi koja je napisana 1940, a napisan je u ljeto 1943, u Pojicima na Hvaru kao neka vrsta fragmenata ratnog lirskog dnevnika dok sam čekao vezu za Korčulu, kamo sam išao kao delegat Oblasnog NOO-a Dalmacije na konferenciju Kotarskog NOO-a. Sama knjiga o kojoj govorite sastoji se zapravo od dvije zbirke. Prva, „Zapisi radosti i gorčine“ sadrži izbor iz predratnih, u prvoj zbirci neobjavljenih pjesama. Druga su te kratke pjesme, zapisi na koljenima, pisani u polju iza međa i gomila u dva prijepodneva. Prvo je izdanje rasprodano brzo, pa je izašlo i drugo nešto prošireno. Trebalo bi jedno treće, pravo. Štokavski mi se izraz nametnuo sam od sebe, jer sam o sebi ili bolje iz sebe, iz svog, a ne Mikulinog doživljaja i govorio. Nisam ni pomišljao da bi to u tom momentu trebalo objavljivati. Jedan prijepis sam već tada dao Juri Kaštelanu. Ni on nije došao na misao objavljivanja. Pa ipak će, 1945. kad je rat već završio i to postati partizanskom poezijom.


Značajan dio svog životnog djela posvetili ste i posvećujete proučavanju starije hrvatske književnosti. Na tom znanstvenom polju u hrvatskoj književnoj historiografiji učinili ste značajan korak u sustavnom okretanju domaćoj tradiciji. Od Vašeg u neku ruku programatskog članka „Marko Marulić i naša književna historija“1946. do opsežne sinteze „Povijest hrvatske renesansne književnosti“ 1983. Prošlo je trideset i pet godina temeljitog znanstvenog rada, brojnih studija i knjiga. Vaša je sinteza pokazala (dokazala) visoko mjesto hrvatske renesansne književnosti u evropskom kontekstu. Vi ste u svom znanstvenom postupku, međutim, u nekoliko odstupili od značajnog prethodnika M. Kombola, upravo u napuštanju posuđenih estetskih mjerila. Mislite li da takva orijentacija, Vaša i Vašim pogledima bliskih pripadnika hrvatske književne historiografije, može doprinijeti ne samo sustavnijem promatranju naše književne prošlosti, već i buđenju književne suvremenosti? U kojoj mjeri dobra književna povijest i kritika doprinose suvremenom književnom trenutku? Koliko je Vaš pjesnički status utjecao na zanimanje za književnu prošlost?


FRANIČEVIĆ: Ako izuzmemo Kombolova predavanja i relativno kratko pripremanje za ispit, proučavanjem starije hrvatske književnosti počeo sam se baviti krajem 1945. Malo čudno! A ipak je bilo tako. Prva je moja rasprava „Marko Marulić i naša književna historija“ objavljena u ljeto 1946. u Krležinoj „Republici“. Pisao sam je, gotovo bih mogao reći, iz pragmatičkih razloga, jer sam osjetio da među nama postoji sve glasnija linija omalovažavanja naše književne baštine. A ja sam već kao Kombolov student osjetio njezinu vrijednost. Kombol je bio izvrstan predavač i veliki znalac renesansne Evrope. To je više, rekao bih, dolazilo do izražaja u njegovim predavanjima nego u knjizi. Imao je i osjetilo za poetsko. Iako se nisam već tada s njim potpuno slagao, fascinirao me nekim stvarima. 


Čudan je bio i moj ispit kod njega. Zakazao mi je sastanak pred sveučilištem. Malo smo šetali i razgovarali, a onda smo pošli u Medulićevu na ispit. Izvadio sam indeks i stavio na kraj stola. Ali je on nastavljao razgovor. Činilo mi se da Kombol prenaglašava talijanske utjecaje, a premalo istražuje izvorno, naše, nastalo na našem nemirnom i ugroženom tlu. Nisam se usudio da mu to direktno kažem. Rekao sam da bih se volio malo baviti tom starijom, naročito renesansnom književnošću (imao sam za sobom već dvije zbirke pjesama), ali da bih ja glavnu pažnju posvetio autohtonom, našem. Shvatio je. I skrenuo razgovor na tada aktualni „sukob na ljevici“. A onda je neočekivano rekao: „Sad bismo mogli i poći.“ „A ispit“, rekao sam. „Da“, izustio je. „Dajte mi indeks.“ I upisao, naravno, odličan. Kad sam 1945. čuo „Marulića u ropotarnicu“, zgrozio sam se i poslije kraćeg razmišljanja odlučio napisati ono što sam već i prije mislio, da našu kritiku i književnu historiju, često površnu a ponekad i gluhu, a uz to i konzervativnu, konvencionalno faktografsku, pa i klerikalno natražnu treba u koš, a otkriti prave vrijednosti i samoniklost, uza sve zaista velika, a ponekad i plodne talijanske utjecaje, autohtonost, vezanost za domaće tlo i vlastitu povijest u svjetlu našeg vremena.


I kad sam u Lucićevoj proslavi u Hvaru morao govoriti o Luciću, pokušao sam otkriti svoga Lucića. Pošao sam od njega samog. I njegovi su mi stihovi zazvonili kao jučer „arecitirani“ uz leut. Bilo je slično i s Hektorovićem, Zoranićem i ostalima, koji su dolazili na red. Otkrivao sam i njihove veze s prostorom i vremenom u kojemu su živjeli, s domaćom literaturom, koja im je prethodila. Vraćao sam se i Maruliću. Plod toga mog novog „čitanja“ tih Splićana i Hvarana i Zadrana bila je knjiga „Čakavski pjesnici renesanse“. Da, bio sam čakavac, a usuđujem se reći i pjesnik i čuo sam, čini mi se, autentični zvuk njihova leuta, uhvatio njihovu riječ, i ne samo riječ, nego i sklad njihova stiha. I već sam se kod obrane doktorske disertacije razišao s nekim profesorima. Da bi „čuli“ autentičnog Marulića, oni su studirali splitski govorni jezik druge polovice XV i prve četvrtine XVI stoljeća, a ja sam studirao vers. Moj se, Marulićev dvostrukorimovani dvanaesterac, znatno razlikovao od Skokova „aleksandrinca“ sročena po izgovoru u Jurkovu selu, i Hrastine filologije. No, na obrani dizertacije još nisam bio dozreo za obranu tog sasvim novog otkrića. Ostalo mi je da radim dalje. Dogodilo se i to da je Gavella, veliki Gavella, pokušao interpretirati Lucića štokavskim akcentom. Uništio ga, istina, nije, ali ga je prilično „oštetio“. Na starigradskoj proslavi, Hektorovića je ipak uspio  - uništiti. Koje čudo da je Velimir Gaj, koji očito nije umio čitati i stihove našeg najskladnijeg leutaša Hanibala Lucića, čuo kao „jarče poskakivanje“, a totalno „gluhi“ Maretić napisao da Marulićeva „pjesnička vrijednost“ ne stoji „baš visoko iznad ništice“. I tako sam pomalo otkrivao da Marulićev književni jezik nije samo splitski govor i da je Lucić bliži štokavštini nego njegov dvije godine mlađi rođak Petar Hektorović, iako su se kretali u istom krugu. I počeo sam sve intenzivnije ulaziti u tu našu dragocjenu baštinu, znajući da nema iole kulturnog naroda koji bi je prezreo.


Krleže već dvije godine nema. Čini nam se kako se naša kulturna javnost, pa i književna historiografija teško na to privikavaju, a što ostavlja mnogo prostora za pogrešne, nerijetko i namjerno izvitoperene interpretacije Krležina djela i života. Vi ste u književnost, recimo tako, ozbiljno ušli zbirkom „Na putu za novi Grad“ 1937, u vrijeme kada je već afirmirani Krleža vodio žestoke rasprave. Od tada ste gotovo pola stoljeća djelovali u istom krugu s Krležom. Novi „Forum“ donosi Vašu, za pristup Krležinu djelu, značajnu studiju „Miroslav Krleža u svom i budućem vremenu“: „...I bit će ponosni da je Krleža bio i da je trajao ovdje na ovom našem prostoru i u najtežem razdoblju naše povijesti i ljudskog postojanja uopće. Bit će to Krleža koji jest. Za sva vremena...Krleža po svojoj i općeljudskoj mjeri za sva razdoblja i sve naraštaje.“


Zamolili bismo Vas da nam kažete kako ste doživljavali Krležu kao mlad pisac, kako kao pjesnik i kulturni radnik iz bliskog mu poslijeratnog generacijskog kruga, te kako ga vidite danas, poslije Njega, kad nam je ostalo samo djelo. Možete li se, i je li to uopće potrebno, u svojim razmišljanjima o piscu distancirati od njegove osobe, „čitati“ ga samo kroz djelo?


FRANIČEVIĆ: Krležino sam djelo upoznao prilično rano, već kao srednjoškolac u Šibeniku. S nekim sam kolegama, koji su Krležu čitali kao i ja, pošao profesoru književnosti moliti da nam govori o Krleži. Jedva smo se spasili od ukora koji je automatski donosio nižu ocjenu u ponašanju i gubitak stipendije. A Krležu sam osobno upoznao tek 1945. godine. Bio sam prisutan i na nekim važnim sastancima 1945. i 1946.godine. Ali, ne pripradam onima koji se usuđuju Krležu prepričavati na svoj način. A za njegov se način mora imati „kompjutorsku“ memoriju, koju ja nemam. To što se nerijetko javljaju i „namjerno izvitoperene interpretacije Krležina djela i života“ pojava je posve obična. Već sam na komemoraciji u JAZU rekao „Veliki je nestao sa scene. Riječ imaju zvani, ali i  nezvani. Oni koji su negdje nekada dodirnuli skute njegova kaputa i oni kojima je zasmetala njegova veličina i nedostižnost. Ili njegovo prkosno „eppur si mouve“.


Proces je taj sasvim normalan. U malim je sredinama obično rabijatniji i groteskniji, ali očekivan i dovoljno jasan. Na kome ćeš postati poznat, ako ne na Krležinom djelu i „susretima“ s njim. Na Krležin sam poziv došao u Leksikografski zavod i kao redaktor za jugoslavenske književnosti u sedam sam godina imao mnogo službenih, poluslužbenih i neslužbenih susreta i mogao sam ga upoznati i kao ličnost. Mogu sa sigurnošću ustvrditi da je i kao čovjek bio mnogo bolji, nego što su oni koji ga nisu poznavali ili su ga poznavali, površno mislili. Ni to moje poznanstvo nije izmijenilo moj način čitanja njegova djela, moj odnos prema Krleži piscu. U krajnjoj je konsekvenci uvijek najvažnije djelo. 


Dobro sam poznavao i Tina Ujevića. S njim sam se i družio neko vrijeme prije rata u Splitu i Zagrebu. Kao ličnost mi se u nekim stvarima nije sviđao, ali mi to nije smetalo da prihvatim njegovu poeziju i da ga od početka smatram vrhunskim pjesnikom.


Pisac je situiran u svom vremenu – svaka njegova riječ ima odjeka. I svaka šutnja. Ne može pisac ostati ravnodušan prema revoluciji – na nama je da to ustvrdimo! Dakle, pred piscem se postavljaju izvjesni zadaci implicirani socijalnim ili političkim sukobima.Govorimo o angažiranoj književnosti i neka nam sada Vaše poimanje bude osnovom iz koje bismo mogli izvući praktične zaključke u pogledu angažirane književnosti.


FRANIČEVIĆ: Govoriti o angažiranosti u književnosti danas, i nešto reći što već nije rečeno, gotovo je nemoguće. Za sobom imamo mnoge relevantne tekstove od „Plamena“ i „Književne republike“, od „Predgovora podravskim motivima“ preko „sukoba na ljevici“ i „Dijalektičnog antibarbarusa“ i „Književnih svezaka“ do materijala s Ljubljanskog kongresa a i mnoštva drugih poznatih i manje poznatih rasprava. No, ima i stvari koje možda nije na odmet još jednom ponoviti. Prije svega, u  nas se uobičajilo da kad govorimo o angažiranoj umjetnosti, mislimo isključivo na lijevo usmjerenu umjetnost. Potpuno se zaboravlja da je postojala i još uvijek postoji i desno angažirana, posebno literatura. To je ona klerikalna i profašistička, s kojom je obračunavao Krleža. Ona postoji i danas, u novije se vrijeme sve češće javlja novim metaforama. Uostalom, u krajnoj je konzekvenci svaka umjetnost „angažirana“. 


Pjesnik piše svoje stihove, romanopisac svoje romane, dramatičar svoje drame, da bi nekome nešto rekao, inače ne bi ni pisao, a kamoli objavljivao, pogotovu u nas gdje je književni rad valoriziran na najnižoj ljestvici ljudskog rada. Ali, umjetnost, i književnost posebno, da bi bila zaista angažirana, mora prije svega biti umjetnost. I Krleža se za takvu angažiranost borio cijeloga života. Književnu riječ ne treba precjenjivati, ali ni potcjenjivati (u ovom njezinom društvenom značenju). Svaka pisana riječ ima bar nekog odjeka. A šutnja? Šutnja ima različitih. Ja sam, npr. zašutio na čakavskom dijalektu prije više od dva desetljeća. Ta moja „šutnja“  je rezultat saznanja da je razdoblje mojih izvornih pobuda prošlo i došlo doba rutinske versifikacije. Mogao sam, recimo, sa svojim poznavanjem čakavske riječi i mnoštvom motiva koje sam još nosio u sebi iskoristiti vještinu versifikacije i napisati dvije-tri knjige čakavskih stihova, ali bez mnogo nade da ću dostići Govorenje ili Srida dneva. I što je tu još najvažnije, nisam više „morao“ pisati. 


No, šutnja o kojoj Vi govorite, ima druge izvore. Ona može biti i demonstrativna i ona zaista nešto govori. Ali, može biti i prisilna: onda zaista nešto govori. Pisac je čovjek kao i svaki drugi. I ne može biti ravnodušan, ali ima svoje padove i svoje strahove i svoja trenutna prilagođavanja stvarima kakve jesu, a pravi je tek u svojim uzletima, pobunama, vizijama i otporima. Zaista, ne može biti ravnodušan prema revoluciji. No, ima li svaki dovoljno snage da je pokuša i „reći“. „Pred piscem se postavljaju zadaci“. No, mora ih i on osjetiti kao svoje. Zadaci se o kojima govorite, postavljaju pred svakim čovjekom kao pred ljudskim bićem, a kad je takvo ljudsko biće i pjesnik, onda i pred pjesnikom kao ljudskim bićem i kao čovjekom. Ali iznutra. Nikako samo izvana. Naprosto zato što je to premalo da bi se uspjelo. Iskustvo dovoljno uči. Da, zaista „ne treba smetnuti s uma količinu negativnog iskustva koje nam je namrlo posljednje stoljeće“ što je rekao Krleža. Štoviše, pjesnik ni sam sebi ne može uspješno, nametnuti zadatak, ako nije u „skladu“ s čitavim njegovim bićem. Da bismo „mijenjali“ pjesnika, moramo promijeniti čovjeka. Ja sam lijevo angažiran od početka. 


Moja prva zbirka pjesama nosi simboličan naslov „Na putu za novi Grad“ (s velikim „G“). Moja druga objavljena pjesma iz 1935. završava poantom „i spojit ćemo milijarde duša ljudskih/i gradit ćemo zajedno novi veliki Grad“. Govorenje Mikule Trudnega napisao sam, tako reći, bez primisli na angažman u lipnju 1941. I to je prije partizana bila partizanska poema. Ali, kad sam pokušao pisati „agitke“ (pjesme-leci), nisam uspijevao ni kao ilegalac u Splitu ni kao rukovodilac Kotarskog NOO-a na Hvaru. Praktičan zadatak? Recimo, da bismo imali angažirane književnike, moramo imati angažirane ljude, ali slobodne od pritiska.


Nije sporna tvrdnja da socijalistička umjetnost nema izgrađene baze i da u njoj govor nije moguć. Posve je drugačije s „umjetnosti revolucije“. Ne, nije riječ o novoj umjetnosti, riječ je o borbi za novu kulturu, nov način osjećanja i gledanja stvarnosti. Kakva je u tom pogledu, recimo to tako, „zadaća“ književnosti, pjesništva, i je li se uopće pred književnošću mogu postavljati zadaci? 


FRANIČEVIĆ: Govoriti se o „zadaći“ književnosti može samo uvjetno, preciziravši značenje te riječi. Još prije rata, 1940. objavio sam u Splitu feljton pod naslovom „Što očekujemo od čakavske poezije“, ne „Zadaci čakavske poezije“, nego to, „što očekujemo“. Jer zadaci se u poeziji u pravilu ne mogu postavljati. Rijetko se dogodi da pjesnik po narudžbi napiše dobru pjesmu, kao što sam rekao, ni onda kad se sam s narudžbom slaže. Meni se samo jednom dogodilo. Poemu „Teatar farski“ napisao sam uoči Drugog zasjedanja AVNOJ-a ujutro za večernju priredbu u starom Hvarskom kazalištu, koje smo tom priredbom i otvorili. Ali, tražio se govor. A unutar govora rodila se i pjesma.


Svaki bi drugi tretman, čini mi se, vodio prema ždanovizmu. Već sam govorio o našem pokušaju prihvaćanja teorije socrealizma. Namjerno nisam spominjao ždanovizam, iako oni slabije upućeni to poistovjećuju. Ždanovizma, (pravog) naime, bez administrativno-političke prinude , ni bez stroge idejne cenzure i predcenzure nema. U vrijeme našeg pokušaja da u „interesu“ socijalizma prihvatimo socrealizam nije bilo ni jednog slučaja ždanovskog pristupa. Nitko nije zbog literarnog djela bio proganjan. Naše su kritike bile oštre, često i bezobzirne pa i pretjerane, ali nisu išle ad hominem nego ad rem. Osim toga, ni jedno vrijedno djelo u tom razdoblju nije ostalo neobjavljeno. I pisce koji su bili kritizirani, štampali smo prije i poslije kritike, čak i ona djela za koja smo znali da će biti tretirana kao „dekadentna“. Mogao bih navesti prilično mnogo konkretnih primjera, ali u ovom okviru to nije moguće. Istina, događalo se da su te naše na svoj način ipak makar i naivno dobronamjerne kritike dobivale težinu koju im nismo željeli dati. Uostalom, bili smo i sami kritizirani, ali smo prema administrativnim metodama i predcenzuri koja bi dovela do zabrane štampanja bili posve određeni.


Umjetnost revolucije nije nastala ni iz čega, a niti je završila s 1945. Ona u nas počinje s „Plamenom“ i traje još i danas. Uloga književnosti? Tko da na to odgovori? Ona potiče i razvija kulturu, a bez kulture nema i ne može biti ni razvijene privrede. Ali, ona i zavisi od kulture. Na nekulturne i manje kulturne ne može ni djelovati, jer do njih ne stiže.


Pitanje odnosa umjetnosti i politike je složeno i vjerojatno u propitivanju karaktera tog odnosa ne bi valjalo ići putem shematskog pojednostavljivanja.

Istina je da sektor, područje umjetnosti nije takvo u koje je politika, ili određenije, partija pozvana da komandira. Ali, koliko ima razloga da (partijskim ili) političkim ljudima oduzimamo pravo da o umjetnosti govore i djela prosuđuju na politički način?   


FRANIČEVIĆ: Odnos književnosti i politike? I to bi tražilo studiju. Politika želi imati „svoju“ književnost. No, književnost nije nikada uspjela potpuno apsorbirati nijedna. Uostalom to ne bi bilo dobro ni za književnost, ni za politiku. No, isto tako i pisac je kao i svaki drugi čovjek, ovako ili onako i politički opredijeljen. Neki od njih svim svojim bićem pripadaju svojim partijama i na toj se liniji bore cijeloga života. No, to ne znači da su podvojene ličnosti. Pogotovo ako je riječ o revolucionarnoj partiji. Pjesnik i revolucionar su u mnogočemu slični ne samo što jedan i drugi gledaju naprijed nego i zato što su u svakom trenutku svjesni da od dalekog ima još dalje. Građanski je političar po prirodi stvari uvjeren da je najbolje ono stanje u kojemu je na vlasti, te isto tako prirodno teži „ovladati“ i umjetnošću bez izvanjskih pritisaka na druge načine. On također zna da je sve u krajnjoj konzekvenci politika, pa i književnost.


O književnom djelu kao političkom činu u slobodnoj zemlji mogu raspravljati svi, pa i političari kao što i književnici o politici. Naravno, politika, posebno politika dana ne može biti isključivo jedino mjerilo za umjetničko djelo. Ona u pravilu treba u određenim slučajevima kazati i svoju riječ, ali ne da vrši administrativni pritisak. Ali,  ima i takvih „književnih“ djela koja su više političko nego književno djelo. I kakva bi to bila sloboda kad bi se političarima oduzelo pravo intervencije? No, isključivo pragmatičko gledanje na književnost postaje opasnim za samu politiku koja tako gleda. To se obično prije ili poslije i pokaže. U tome smo baš mi iz borbe protiv staljinističkih koncepcija izvukli veliko iskustvo. Krajnosti su na tom osjetljivom tlu uvijek štetne. No, sve su to vrlo složene teme, koje bi tražile mnogo duže razgovore. 


Kada ispitujemo odnos inteligencije prema komunističkom pokretu i partiji u međuratnom razdoblju, zapaža se da taj odnos nije lišen napetosti i protuslovlja. Pa, čak i kada je riječ o inteligenciji koja je bliska, ili se samo smatra bliskom radničkom pokretu. Kao paradigma uzima se tek „sukob na ljevici“. Mi vrlo često čitamo različite interpretacije tog sukoba, nekada tako oštro suprostavljene, da jedna drugu isključuju. Bilo bi dobro kada biste iznijeli i vlastito viđenje toga sukoba.

 

FRANIČEVIĆ: Znamo što je inteligencija kao društveni sloj. No, ne tako sigurno kad govorimo o tome što ona obuhvaća. U širem bi smislu obuhvaćale sve visokoobrazovane građane, ali u užem smislu „samo oni koji kreativno razvijaju znanstvenu, umjetničku, ili općekulturnu djelatnost“. Pripadaju li inteligenciji i oni koji nemaju formalne kvalifikacije, ali mnogo znaju i umiju misliti svojom glavom? Znao sam mnoge koji su završili fakultete, ali de facto nisu bili intelektualci, pa makar bili i sposobni stručnjaci, a znao sam isto tako i prilično veliki broj radnika i seljaka koji su i po znanju i po shvaćanju to bili. Napetost i protuslovlja? Pa, intelektualci su i Marx i Engels i Lenjin. Inteligencija je i u nas i prije rata i u vrijeme revolucije široko predstavljena u vrhovima pokreta. Od Moše Pijade i Kardelja i Kidriča i Bakarića i mnogih drugih. I postotak je intelektualaca koji su sudjelovali u NOB visok. Sjetimo se samo koliko je književnika, likovnih umjetnika, muzičara i glumaca iz Hrvatske bilo u partizanima. Uostalom, znamo i to da je buržoazija, gdje je god došla na vlast „sa svih dotadašnjih dostojanstvenih profesija na koje se gledalo sa strahopoštovanjem skinula svetačku aureolu. Ona je liječnika, pravnika, svećenika, pjesnika pretvorila u svoje plaćene „najamne radnike“. To su rekli Marx i Engels.


Međutim, istina je i to da je inteligencija kao „međuklada“ raslojena i da su pojedinci često dolazili u protuslovlje sami sa sobom. Sukob na ljevici nije bio to. Jedan je dio inteligencije i to važan dio inteligencije, dio radničke partije, drugi joj je dio bio stvarno blizak, treći je smatrao da je blizak pokretu. No, dio je inteligencije angažirano u protivnom taboru, a i oni posve pasivni (koji su „stajali po strani“) svojom pasivnošću su ponekad održavali okupatorsku fasadu. No, i na drugoj strani je bilo i seljaka, pa i radnika. No, ne radi se o klasnom.


I sukob na ljevici nije sukob inteligencije s Partijom. U prvoj su fazi i na partijskoj strani glavnu riječ vodili intelektualci, naravno, u ime Partije, radničke partije. U komemorativnom sam govoru povodom Krležine smrti u Jugoslavenskoj akademiji rekao nešto i o tome. „Krleža nije ni tu mogao pobjeći sebi. Kao dosljedni protivnik svih dogmatizama ondašnjih i budućih nije to ni htio. On je dosljedno branio angažiranu umjetnost, koja nije ni simulacija ni šmira, ni vulgarizacija ni konvencija. No, očito je do Antibarbarusa kao i do Književnih svezaka moralo doći. Zato što je Krleža bio Krleža, koji nije mogao iznevjeriti svoju usmjerenost, pa čak ni svoju kontroverznost i zato što je Partija već čvrsta, svjesna svoje moći i potrebe da oluju koja se spremala, dočeka jedinstvena i dobro pripremljena u svemu. 


Krleža vjeruje da brani književnost od neknjiževnosti, ali i Partiju od „angažirane“ pseudoliterature i drugih prizemljivanja kao što Partija brani ugroženo jedinstvo svojih redova, neophodno pred kataklizmu koja je dolazila. Činjenica da je do sukoba na ljevici u predvečerje velikoga požara moglo doći bez težih posljedica, govori o izuzetnoj snazi već titovske Partije, ali i o čvrstini Krležine životne opredjeljenosti, koju nikakv sukob nije mogao skrenuti s osnovne putanje. To se ne odnosi samo na velikoga Krležu, nego i na tisuće mladih „krležijanaca“, koje taj sukob nije pokolebao i koji će se tri-četiri godine kasnije naći na svim bojištima širom naše zemlje, da bi mnogi od njih dali i svoje živote“.


Za razliku od djela Krleže, Cesarčevo književno djelo nije, sve do nedavno, pobuđivalo neki poseban interes književnih historičara i teoretičara. Studijom o Cesarcu Zorica Stipetić otvara jednu istraživačku temu otkrivši nam da književno djelo Augusta Cesarca tek treba vrednovati.


FRANIČEVIĆ: Pretjerano je reći da Cesarčevo djelo sve do nedavno nije pobuđivalo poseban interes književnih historičara i teoretičara. Poslije Oslobođenja je pisano relativno mnogo, a i objavljen je veći broj knjiga. Samo u biblioteci „Pet stoljeća hrvatske književnosti“, u kojoj je Cesarec zastupan s dvije knjige od 1945. do 1966. nalazimo 42 jedinice među kojima je nekoliko značajnih imena. Ušao je 1964. i u biblioteku Srpski i Hrvatski pisci XX veka (bio sam jedan od urednika). Vice Zaninović je o njemu napisao i knjigu. Ne možemo ovdje nabrajati, ali spomenimo Fincija, Vučetića, Popovića, Flakera, Selakovića, Gligorića, Matkovića, Frangeša, Lasića. I ja sam pisao u više navrata. Održao sam 1967. i predavanje na međunarodnom simpoziju u Moskvi. 


No, to ne znači da je Cesarčevo djelo sasvim proučeno. Ono još nije ni vrednovano kako treba. No, rekao bih da djelo dok još literarno živi i ne može biti proučeno i vrednovano do kraja. A Cesarčevo će djelo živjeti i svaka će generacija u njemu ponešto naći. Istina je i to da do sada pravog izdanja nismo imali. Z. Stipetić je postavila nove temelje kompleksnijem proučavanju i ličnosti i djela. Dovršenje kritičkog izdanja otvorit će i nove puteve prema estetskom u Cesarčevom djelu. No, Cesarec neće biti, niti može biti zaboravljen. Njegovim susretom s Krležom buknuo je Plamen, koji se više nije mogao ugasiti i koji gori još i danas. 


Interview vodio: Zlatan Gavrilović Kovač


Jan 17 '13 · Oznake: interview: marin franičević

Italija je država farse, ne dajte da se to i vama dogodi ulaskom u EU




Jedan od najutjecajnijih talijanskih intelektualaca, slikar, dramatičar, glumac, scenograf, dobitnik Nobelove nagrade za književnost Dario Fo, ujedno i oštar kritičar talijanske i svjetske politike, održao je kazališnu radionicu na slobodnoj umjetničkoj akademiji Alcatraz u Italiji.


Ovaj vitalni osamdesetšestogodišnjak zajedno sa svojom suprugom, poznatom talijanskom glumicom Francom Rame, vodi niz kazališnih trupa i još uvijek aktivno nastupa diljem svijeta. Održani seminar bio je izvrsna prilika za razgovor o kazalištu, socijalnoj i državnoj politici te problemima s kojima su suočeni građani moderne Europe.


Godine 1997. dobili ste Nobelovu nagradu za književnost, ali Vi ste prvenstveno slikar i glumac, kako je išao Vaš put?


- U mojoj mladosti Piccolo teatro u Milanu bio je središte kazališnog života, i tamo sam još kao student slikarstva na prestižnoj akademiji Brera skrivećki prisustvovao svim probama koje su se odvijale te sam na taj način učio ne samo o glumi i režiji već i o kostimima, scenografiji i svemu što čini jednu predstavu.


Međutim, osim dobrih učitelja koje možemo imati u životu potrebno se dodatno informirati, pitati, a danas to mladi ne rade dovoljno. Poznata je izreka koju smo često koristili krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća - onome tko ne postavlja pitanja nije dopušteno govoriti. Učiti znači iskusti stvari, vidjeti ih i kada nisu na najboljem nivou.


Kada ste primali Nobela, u obrazloženju je rečeno da ste slijedeći tradiciju sredovjekovnih pjevača ismijavali moć vraćajući dostojanstvo potlačenima. I danas su satira i ironija Vaša sredstva u kazališnom izričaju.


- Satira je sredstvo kojim se pokazuje drugima gdje se nalazi istina. Pojašnjava se kakva je društvena situacija. Skidaju se sve maske i tada kralj postaje gol. Kralju se to ne sviđa, potom se naljuti i nastoji kazniti one koji su ga ogolili. Po tom principu funkcionira većina vladajućih sustava današnjeg svijeta, ali ja ne posustajem i inzistiram na tome da mladima prenesem važnost društvene kritike i želje za promjenama.


Početkom šezdesetih godina na talijanskoj nacionalnoj televiziji RAI zajedno sa svojom suprugom vodili ste emisiju ‘Canzonissima’ u kojoj ste osim o glazbi razgovarali i o tadašnjoj političkoj situaciji, što se nije svidjelo vodstvu televizije.


- Vodili smo taj program svega osam emisija i potom smo odlučili napustiti projekt jer nismo htjeli sudjelovati u nečemu što je bio rezultat velike cenzure. Prvi smo progovorili o mafiji, o radnicima koji su pogibali zbog nedovoljne sigurnosti u tvornicama, o apsurdnosti postojanja odvojenih škola za bogate i siromašne, o poslovima koje mogu raditi samo oni iz dobrostojećih obitelji...


Televizija je sve kontrolirala i na kraju smo samo najavljivali pjesme, što nije imalo smisla, pa smo odlučili otići zadržavšidostojanstvo. U kasnijim godinama to nam je donijelo brojne probleme, ja sam završio u zatvoru, a moju su ženu silovali, i to sve pod zaštitom tadašnje policije.


U Europi je danas turbulentno političko stanje, ljudi su ogorčeni, nema novca... Kako Vi gledate na sadašnju situaciju?


- Ljudi su razočarani. Primjerice, u Italiji imamo Montija koje je doslovno napravio užasne stvari, lagao je i Talijani mu to neće lako oprostiti. Ovo je trebao biti trenutak žrtvovanja za sve, bez iznimki, a Monti je omogućio disbalans zdrave politike koja je podrazumijevala da oni koji imaju više, plaćaju više poreze, oni koji imaju manje manje, a oni koji nemaju ništa, ne trebaju platiti ništa.


Međutim, dogodile su se velike krađe, ljudi koji svakodnevno gube poslove, kuće, svu imovinu, a sve zbog velikih poreza. Što reći vlastitoj djeci kakva ih budućnost čeka ako već sada nemaju osnova za normalno školovanje i društveni razvoj. To se, naravno, ne smije oprostiti.


Govori se i o mogućem povratku Berlusconija?


- Tko želi da se Berlusconi vrati? Narod sigurno ne. Naravno, to žele banke, velike tvrtke i vlasnici industrije, jer je on financijski iznimno moćan čovjek, što svakako pomaže razvoju individualnih biznisa na štetu naroda, a nitko, nažalost, neće riješiti probleme očajnih i ogorčenih građana. Italija je postali država farse i velikih dvojbi. Berlusconi koji dvoji oko toga vraća li se ili ne, te Monti koji se premišlja ostaje li ili ne...


Ne zvučite nimalo optimistično?


- Istina je, nisam optimističan jer vidim krizu u kojoj smo do grla, a koju su stvorili političari zbog vlastite gramzivosti. Uzimali su više no što je realno moguće ili čak oprostivo. Bolje biti pesimist i reći predvidio sam da će tako biti nego se čuditi i reći u kakvu smo se zamku to dali uhvatiti.


Sa svojom ste suprugom u braku dugom šezdeset godina i još uvijek aktivno izvodite predstave diljem svijeta. Čime privlačite publiku?


- Teško je ne govoriti o politici. Proizišli smo iz kazališta koje je bilo socijalno osjetljivo i htjeli smo ga približiti ljudima, i na kritički se način osvrtati na nepravilnosti u društvu, a tome pritom davati i umjetničku notu. Kazalište je u jednom trenutku postalo privilegij bogatih, što se na neki način događa i danas.


Ljudi nemaju za ulaznice, neki su prisiljeni živjeti na rubnim dijelovima grada i nije im ni jednostavno doći do kazališta, zato ga mi nastojimo donijeti na različita mjesta, u mjesnim odborima, sportskim vježbaonicama, dvoranama... i na taj smo način obišli tisuće gradova, putujuću u kamionu, sami montirajući scenu, bili smo umorni, ali nismo odustajali i stvorili smo važan teatar koji je ima odjeka i izvan granica Italije...


To, naravno, nije odgovaralo političkom establišmentu Italije, pa su nas sabotirali na sve moguće načine, ali vjerujem kako se stvari ipak malo pokreću jer iako se ne djeluje dovoljno, barem se promišlja o problemima.


Nobelovac zajedno sa suprugom, glumicom Francom Rame, vodi niz kazališnih trupa i još uvijek aktivno nastupa diljem svijetaImate zavidno kazališno i životno iskustvo. Što uočavate danas kao najveći problem mladih?


- Društvo smo neznanja, i to ne samo onog literarnog, činjeničnog. Povijest svijeta, napose Italije, prekrasna je, puna bogatstava, ali ljudi ne znaju o tome dovoljno, ne zato što ih to ne zanima već zato što im se to ne nudi.


Svakodnevno oko sebe mladi gledaju primjere needuciranih ljudi koji uspijevaju i na taj način shvaćaju da im njihova znanja ne pomažu i da je lakše uspjeti ako imate nekakvo zaleđe, a ne vlastita znanja i vještine. Društvo danas korumpira ljude, uči ih takvim načinima i nudi im nove poroke poput kockanja. Svi znaju da je to potencijalna ovisnost, ali države toleriraju takav marketing jer tu se obrću veliki novci.


Hrvatska će sljedeće godine postati punopravna članica EU-a. Što nas čeka u europskoj obitelji?


- Svi problemi s kojima se suočava EU, a time i Italija, mogu se pronaći i u vašem društvu. Neće biti lako, ali ne treba se ni prestrašiti. Zajedno možemo biti jači, ako su nam ideje ispravne. Svi se moramo upregnuti da se nešto promijeni.


Ja bih mogao stajati kući i uživati u zasluženoj mirovini, međutim, želim se kretati dok mogu tako da uvijek držim predavanja na prstižnim svjetskim sveučilištima, ali i običnim dvoranama, tvornicama... Sada sam na turneji sa svojom izložbom slika koje želim da vidi što veći broj ljudi, da ih opipaju i osjete moje poruke i preko boja.


Ponosni ste vlasnik Nobelove nagrade koja je ove godine uručena i Europskoj uniji. Što mislite o tome?


- Riječ je o diskutabilnoj odluci. Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine. Europa je imala svoje prste i u nekim akcijama koje nisu potpuno mirotvorne jer ako želite posredovati da se negdje održi mir, onda to znači da ćete za nekoga uvijek biti i onaj koji je na suprotnoj strani, a to je dvojbeno.


Europa, koliko god bila ujedinjena, i dalje pokazuje veliku neslogu. Kada bi političari zaista voljeli Europu, onda bi djeca umjesto engleskog jezika učila esperanto.


Koja bi bila Vaša želja za 2013. godinu?


- Bilo bi lijepo kada bi se svi oni moćnici koji nam ne rade dobro jednostavno povukli i ostavili prostor za pozitivne mogućnosti.


IVO PERKUŠIĆ


Preuzeto s adrese: http://www.slobodnadalmacija.hr

Sjećanje na hrvatske velikane - Antun Branko Šimić 




Jedan od najistaknutijih hrvatskih pjesnika modernizma, zaslužan za sve veću raširenost slobodnog stiha i novih kompozicijskih načela, zasigurno je Antun Branko Šimić koji je najveći doprinos novoj hrvatskoj književnosti, a prije svega pjesništvu dao svojom kratkom zbirkom pjesama poznatijoj kao “Preobraženja”. 


Rodio se u Drinovcima kod Gruda u Hercegovini, 18. studenog 1898. godine u obitelji Vide i Martina Šimića, gdje akademski život započinje u pučkoj školi u rodnim Grudama, nakon čega tri razreda franjevačke klasične gimnazije završava u Širokom Brijegu. Četvrti razred upisuje u Vinkovcima nakon čega školovanje nastavlja u zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji, gdje u osmom razredu napušta školovanje zbog objavljivanja književnog časopisa Vijavica 1917. godine.


Nakon što je prekinuo svoje školovanje, pokreće književni časopis Juriš pod utjecajem ekspresionističkog lista Der Sturm. Godine 1923. pokreće i treći časopis poznatiji kao Književnik. 


Možemo reći kako je svoju karijeru odlučio posvetiti kreativnom i umjetničkom izražavanju što je pokazao pored časopisa i svojim brojnim djelima.


Prvu zbirku pjesama pod nazivom “Zimska pjesma”, objavio je 1913. godine u časopisu Luč. U Vinkovcima je napisao zbirku pjesama “Cibaliana”. Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata te je uz to započeo roman “Dvostruko lice”. Puno kasnije obajvljena su djela kao “Tijelo i mi”, Croatica i Vinkovci.


Godine 1920.g. objavio je svoju jedinu kratku zbirku pjesama „Preobraženja“. Upravo time daje najveći doprinos novoj hrvatskoj književnosti, posebno pjesništvu. Sastoji se od 48, uglavnom kratkih pjesama. Neke su objavljene prethodnih godina, ali ih je Šimić preradio pa se „Preobraženja“ smatraju zasebnom („kanonskom“) fazom. Pjesme u knjizi odlikuju se posebnim grafičkim aranžmanom (tzv. središnja os), što ga je Šimić preuzeo od njemačkog pjesnika A. Holza (Phantasus, 1898.-1899.), a i u ostalim slojevima zbirke simetrija je temeljno organizacijsko načelo. 


Uvodeći velike teme kao što su „Bog“, „ljubav“, „smrt“ (tijelo) i „poezija“ (umjetnost), Šimić ih koncentriranim i pomno dotjeranim diskursom uklapa u sliku svijeta koji prolazi bezbrojne preobrazbe u različitim tipskim personama (bolesnik, zavodnik, zavedena, mjesečar, mučenik) ili pojavama, da bi se onkraj vremena i prostora sve životne forme na kraju vratile panteistički zamišljenu apsolutnu („Otkupljenje“, „Budući“). Depatetizirani izlaz, stilizirana (nemimetička) uporaba kolorita, vizualnost pjesničkoga znaka, dubinska eufonija i funkcionalno upošljavanje praznine (bjeline) samo su neke od inovacija koje su postale trajnjim naslijeđem hrvatske moderne lirike. 


Poezija nakon „Preobraženja“ označuje novi zaokret u smjeru „neoklasičnog“ izraza, pa slobodni stih katkad ustupa mjesto obnovljenoj strofičkoj formi i vezanomu stihu. U okviru kasne Šimićeve poezije daju se uočiti i tekstovi koji u Baudelaireovu duhu osciliraju između odsutne transendencije i unutrašnjeg ideala („Prazno nebo“ i „Nađeni bog“), a u pjesmi „Smrt i ja“ („Smrt nije izvan mene. Ona je u meni/od najprvog početka: sa mnom raste/u svakome času“) Šimić se poput R.M.Rilkea, približava shvaćanjima o nerazlučivom jedinstvu života i smrti. Približivši se i poetici „nove stvarnosti“ (Neue Sachlichkeit), spjevao je cijenjeni ciklus Siromasi.


Potrebno je spomenuti kako je velik dio djela ostao neobjavljen do 1950-ih i 1960-ih, među koje treba ubrojiti i nekoliko dramskih fragmenata te započeti roman “Dvostruko lice”, kada su mu objavljena “Sabrana djela”, 1960. godine. Uz Tina Ujevića smatra se najistaknutijim hrvatskim pjesnikom modernizma. Njemu u čast pokrenuta je kulturna manifestacija pod nazivom Šimićevi susreti, prvi put održana 30. i 31. svibnja 1970. godine, u Grudama i Drinovcima.


Svoj život završio je od teške bolesti tuberkuloze u Zagrebu 2. svibnja 1925. godine.


---------------------

Smrt i ja


Smrt nije izvan mene. Ona je u meni

od najprvog početka: sa mnom raste

u svakom času

Jednog dana

ja zastanem

a ona raste dalje

u meni dok me cijelog ne proraste

i stigne na rub mene. Moj svršetak

njen pravi je početak:

kad kraljuje dalje sama


Moja preobraženja


Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći

iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro

i pogledima plivam preko polja livada i voda


Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta

i bezbroj puta uskrsnem


O bože daj me umorna od mijena

preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenljivu i vječnu zvijezdu

što s dalekog će neba noću sjati

u crne muke noćnih očajnika


PJESNICI


Pjesnici su čuđenje u svijetu


Oni idu zemljom i njihove oči

velike i nijeme rastu pored stvari


Naslonivši uho

na ćutanje što ih okružuje i muči

pjesnici su vječno treptanje u svijetu


Opomena


Čovječe pazi

da ne ideš malen

ispod zvijezda!


Pusti

da cijelog tebe prođe

blaga svjetlost zvijezda!


Da ni za čim ne žališ

kad se budeš zadnjim pogledima

rastajo od zvijezda!


Na svom koncu

mjesto u prah

prijeđi sav u zvijezde!


-----------------------------------


Digitalnu knjigu "Preobraženje", A,B. Šimića, pronaći ćete na našem multimedijskom CD-u "klasici hrvatske književnosti"


Više o tom CD-u saznati ćete na adresi:


http://www.digitalne-knjige.com/multimedijski-cd/index.php


A, ukoliko se želite uvjeriti u izgled i funkcionalnost sučelja CD-a, odnosno knjiga koje se na njemu nalaze, tad predlažemo da svojim mišem kliknete na sljedeći link: http://www.digitalne-knjige.com/multimedijski-cd/video/


------------------------


 Da bi vas podsjetili i na važnost Antuna Branka Šimića  kao jednog od najistaknutijih hrvatskih pjesnika modernizma prilažemo vam  nekoliko video zapisa.







.

.


-

-

----------------------

Napisao i odabrao: Nenad Grbac

-----------------------

-

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora. 

Jan 13 '13

MUDRE MISLI – O KNJIGAMA





---------------------



Čovjek koji ne čita dobre knjige, nema nikakve prednosti u odnosu na onoga koji ih uopće ne zna čitati. – Mark Tven



---------------------



Raj sam oduvijek zamišljao kao svojevrsnu biblioteku. – Horhe Luis Borhes



---------------------



Više vrijednih ideja se može naći u najmanjoj knjižari nego u čitavoj povijesti televizije. – Endrju Ros



---------------------



Knjige mogu biti opasne. Na najbolje bi trebalo staviti upozorenje : “Mogu promijeniti vaš život!” – Helen Eksli



---------------------



Čovjek koji ima biblioteku i vrt ne treba mu ništa više. – Ciceron

 


---------------------



Dobri prijatelji, dobre knjige i čista savjest: to je idealan život. – Mark Tven



---------------------



Kad god dođem do nešto novca ja kupim neke knjige; a ako nešto novca ostane, ja kupim nešto hrane i odjeće. – Erazmo Roterdamski



---------------------



Nema šarmantnijeg namještaja od knjiga. – Sidni Smit



---------------------



Moj dom je tamo gdje su moje knjige. – Elen Tompson



---------------------



Napraviti biblioteku u kući, znači podariti joj dušu. – Ciceron


---------------------


Knjiga je jedinstvena, prenosiva magija. – Stiven King



---------------------



Smatram da je televizija veoma poučna. Svaki put kad neko uključi TV ja odem u drugu sobu da čitam. – Gručo Marks



---------------------



Gete je nekom prilikom rekao: “On je dosadan čovjek. Da je knjiga, ja ga ne bih čitao.” – Džejms Brajs 

 


---------------------



Dobru knjigu čini dobar čitalac. – Ralf Voldo Emerson



---------------------



Književnost otkriva ono što stvarnost skriva. -Džesmin Vest



---------------------



Što je drugo čitanje do razgovor u tišini. – Volter Sevidž Lendor



---------------------



Postoji i veći grijeh od spaljivanja knjiga. A to je ne čitati knjige. – Josif Brodski



---------------------



Nikada ne sudi o knjizi po filmu. – Dž. V. Igan



---------------------



Svijet je pun trećerazrednih pisaca, ali i trećerazrednih čitalaca. – Sten Barstou



---------------------



Čitaj da bi živio. -Gistav Flober



---------------------


Biblioteke se ne prave; one rastu. – Agustin Birel



---------------------



Birajte pisca, kao što biste birali prijatelja. – Ventvort Dilon



---------------------


Nije poenta umjeti čitati, već znati šta da čitate. – Žak Elul


---------------------



I samo saznanje da te na kraju dana čeka dobra knjiga čini dan veselijim. – Ketlin Noris



---------------------



Odabrao i obradio: Nenad Grbac



------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 

Jan 12 '13 · Oznake: mudre misli – o knjigama

Apsolutno najprodavanija knjiga ovogodišnjeg Sajma knjige u Sarajevu je “Ja sam Zlatan Ibrahimović”




Sajamsko okupljanje pisaca i prevodilaca iz BiH dijaspore 


U Sarajevu je od 18 – 23 aprila održan Sajam knjiga i učila, a na njemu su se po osmi put okupili i Bosanski pisci po svijetu razasuti. Ovaj, više nego bilo koji drugi sajam je pokazao sav raskoš nastupa ogromne kulturološke snage koju ovaj prostor dobija sa ljudima od knjige koji, sticajem nama poznatih razloga, žive daleko od Bosne. Oko desetak knjiga svjetskih autora donešeno je na ovaj sajam prevedenih na naš jezik, oplemenjivajući i prostor ali i dajući krila tim autorima da sa nama dolete i do Balkana. 


Goran Sarić iz Holandije je donio, ali lino doveo Geert Maka i njegovu svjetski poznatu knjigu “U Evropi”, Moja malenkost sa onima koji su u prevodu u zadnji čas pripomogli (i hvala im) dovela je senzaciju i najprodavaniju knjigu sajma, “Ja sam Zlatan Ibrahimović”, Osman Arnautović je preveo Marc Levyia i njegov roman “Eh, kad bi to bila istina”. Bilo je još prevoda i sa drugih jezka i drugih pisaca, ali i sa našeg jezika na druge, kojima ovdje više mjesta nećemo dati, ali hoćemo dvjelam publikacijama koje su u korice knjige sabrale, skupile književnike i njihova djela. Jedna je ponovljena i dopunjena publikacija: “KO je ko u BiH dijaspori – pisci” a druga zbirka pripovjetki “Vrijeme protiče otključano”. Prvu je priredilo i objavilo MInistarstvo za ljudska prava i izbjeglice u koju je skupilo 178 onih koji su ovom ministarstvu poslali svoje prezentacije o književnom stvaralaštvu. Čitam imena: Midhat Ajanović, Tanja Aličković, Mustafa Cico Arnautović, Osman Arnautović….Vinko Grubišić, Ante Matić, Enes Topalović, Zlatko Lukić, Igor Divković…. i tako sve dobroja gore spomenutog. 


Vrijedni Osman Arnautović je po drugi put,priredio zbirku pripovjetki bosanskih pisaca i u nju uknjižio 39 pripovjetki Arifa Ključanina, Edina Sarača, Zlatka Lukića, Safete Obhođaš, Velje Bosnića, Idriza Saltagića, Asime Ćosić Smajić, Linije Pavlović-Grgić, Denisa Dželića, Loris Gutić…. 


Od onih koji su se na Sajmu prestavili novim djelima idimo redoslijedom: Hadina Tahirović – Sijerčić sa roman “Rom ko grom”, dječiji pjesnici sa knjigom izabrane poezije, Šimo Ešić, Ismet Bekrić, Rajko Joličić, Jagoda Iličić, Šefik Husagić. Asima Smajić – Ćosić iz Francuske se predstavila sa knjigom “Oči od kristala”, Denis Dželić iz Danske sa romanom “Astralni letovi”, Edhem Trako iz Norveške sa romanom “Svjetlo povratka”, malenkost potpisanog je po prvi put na sajmu promovirala roman “Farbanje neba”, Predrag Finci sa knjigom “Osobno kao tekst”, Vladimir Pištalo je predstavio knjigu “Tesla, portret među maskama” u prevodu na češki jezik. Valerija Škrinjar – Tvrz je predstavila zbirku poezije “Bliskosti/iskanje blizine”, Zlatko Lukić iz Hrvatske je predstavio novu knjigu pripovjetki “Izgubljen ageneracija”, Safeta Osmičić iz Holandije zbirku poezije “Samačka soba u velegradu”, Saima Višić iz Švicarske knjigu “Tuđinci”, Ismet Bekrić je sa ekipom saradnika predstavio 14-ti broj Banjalučkih žubora, ali knjige Banjalučanina Sadika Beglerovića “Čaršija u Gornjem Šeheru” i Mehmeda Hadžiavdaka “Banjalučki golubovi”, Rifet i Nerma Bahrijagić i Alma Omeragić su sa engleskogpreveli i predstavili knjigu “Svjetska politička nauka neubijanja”, “Preporod” iz Hrvatske je predstavio sjajnu zagubljenu knjigu srpskog komediografa Branislava Nušića “Ramazanske večeri”, knjigu Filipa Mursel Begovića “Izbor iz mlađeg bošnjačkog pjesništva”, “Multimonolog” Senada Nanića, “Vtoglavica duše” Esada Jogića te su promovirani časopisi “Behar” i “Jurnal”, Milena Letić, Zeničanka iz Novog Sada se predstavila romanom “A kozna kosmo mi?” Vezuv Bašić iz Danske je predstavio knjige “Izbjeglička soba” i “U predvorju smrti”, Midhat Hodžić iz SDA-a se predstavio sa knjigom “Jedna mala noćna (banjalučka) muzika, a Svebor Delić iz Holandije sa poezijom “Buket srcoruža za Melidu”. 


Na kraju ovog javljanja nije moguće prikačiti sve ono što se dešavalo između promocija, dogovaranje, druženje, duhovno oplemenjivanje koje će se između dva sajma pretočiti u trag, paponovo promovirati nekom prigodom, nekim okupljanjem. Spas naših razasutih duša, ovog prostora pa i svijeta u cjelini, čini mi se da je upravo u tome, knjizi i istini u njoj zaključanoj koju treba otključavati, čitati.


Preuzeto s adrese: www.tacno.net



Jan 11 '13

Intervu s Atifom Kujundžićem




Pjesnik Atif Kujundžić, koji se posljednja tri desetljeća osim esejistikom i publicistikom bavi i pisanjem knjiga za djecu, prošlog mjeseca je nagrađen Godišnjom nagradom Društva pisaca BiH za književno stvaralaštvo za djecu i mlade za knjigu “Priče iz predgrađa”, precizno napisan roman o grupi mladih ljudi koji žive na rubu egzistencije. Njegove knjige su uvrštene u školske lektire.  


Prvi put nakon skoro četiri desetljeća dodijeljena je nagrada Društva pisaca BiH za dječju književnost. Što ona za Vas znači?


- Ova nagrada za mene znači vrlo mnogo, neprocjenljiva je za mene kao pisca za djecu. Knjiga za djecu nije imala odgovarajuću pažnju u ovim prilikama kakve smo mi proživljavali u posljednjih 20 godina. To je naravno bilo na štetu same knjige, a najviše na štetu naše budućnosti, jer je to knjiga za mlade. Društvo pisaca BiH je imalo tu vrstu osjećaja, spoznaje, i moć i snagu da uz pomoć Ministarstva za kulturu ocijeni da knjizi za djecu i mlade ljude treba dati poticaj, da joj treba dati stimulans i ukazati na mogućnosti da se knjiga drukčije formulira, etički, estetički, narativno, i da knjiga postane djeci interesantna. 


Što donosi nagrađena knjiga “Priče iz predgrađa”, s obzirom da svjedoči o jednom vremenu?


- Knjiga “Priče iz predgrađa”je ustvari precizno napisan roman o grupi mladih ljudi koji žive u predgrađu industrijskog mjesta na rubu egzistencije, opstaju tako što skidaju ugljen s vagona da bi ugrijali svoje obitelji. Na taj način neki od njih ostaju bez noge i ne mogu dobiti odštetu jer se to dogodilo u uvjetima nelegalnog postupanja. To su ljudi na rubu egzistencije, delikvencije i svega što nije dobro. Ali, na čudesan način oni odrastaju kao sjajni ljudi.


Ima li u knjizi događaja iz Vašeg djetinjstva?


- Devedesetpet posto tih priča su istinite priče, a pet posto priča je možda fikcija. Uvijek mi se činilo da su najbolje one knjige koje govore o životu i koje su životu najsličnije. I uvjerio sam se da život na isti način može biti dobra literatura. Čitajući neke knjige koje su namijenjene djeci shvatio sam da je naš odgovor i naš odnos prema djeci vrlo autoritaran i da je potrebno naći neki model u kome će djeca sasvim normalno sve ono što mi znamo i što oni znaju prihvatiti kao nužnost, kao dio života, dio odgoja i dio principa kojima se opstaje.


Koja je univerzalna poruka knjige?


- Poruka knjige je da uvijek treba biti na strani dobra, jer to znači uvijek pobijediti. Ako je netko bio na strani dobra pa i poginuo, on je pobjednik, jer se borio na strani dobra. Neke od mojih knjiga su uvrštene u lektiru za škole. Mene posebno raduje činjenica što ćemo konačno početi čitati naše pisce za djecu, te što ćemo na taj način promijeniti školske programe i književnost za djecu, i otvoriti mogućnost talentiranim ljudima. Mislim da imamo puno nepročitanih domaćih pisaca. 


Što Vas je motiviralo da pišete knjige za djecu?


- Krajem osamdesetih godina prošlog vijeka s mojim sam sinom, koji je tada imao osam godina, čitao neke knjige. Čitali smo neke knjige stranih dječjih pisaca, i tada sam shvatio da smo strašno prema djeci nepravedni, što me je i motiviralo da počnem pisati knjige za djecu. Inače sam pjesnik, moju prvu knjigu “Lira u predgrađu” je objavila sarajevska Svjetlost 1976. Od tada, objavio sam više od 50 naslova poezije, proze, publicistike, od toga 15 knjiga za djecu. Pisao sam pjesme do kraja osamdesetih godina, a onda se u meni sve transformiralo u želji da budem bliže tom najboljem dijelu svijeta - djeci. Ratovima koji su se dogodili u našoj zemlji, mi stariji smo uništili budućnost našoj djeci i više se ne možemo dogovoriti ni oko čega što bi njima napravilo bolji život. A oni bi to htjeli drukčije.


Preneseno s adrese: http://www.dnevni-list.ba

Jan 9 '13

E-čitači vs. tableti - manje je važno kako (ili na čemu) već koliko se čita




Ako u prvim danima nove godine posjetite web stranice koje se bave analizama i vijestima iz najrazvijenijih svjetskih tržišta knjige naći ćete brojne analize kakva je bila prodaja tijekom prosinačke šoping groznice, koje su knjige i formati "pobijedili" a koji "podbacili", a ako vas zanima i tehnologija tada možete pronaći podatke o povećanju prodaje e-čitača i tableta i za 45% u odnosu na prethodnu godinu, i tada  tek materijala za uspoređivanje imate na pretek.


Jer, logično je da masovnijeg čitanja e-knjiga nema bez masovnije prodaje uređaja koji to omogućuju, koji to čitanje čine lakim i ugodnim, i prije svega praktičnim, od samog čina nabavke e-knjige pa do njezinog iščitavanja.


Pa iako neki pokazatelji za prošlu 2012. godinu pokazuju da se u svijetu dogodio pad prodaje e-čitača (ako vas zanimaju konkretnije brojke, upućujem na informativni tekst "E-čitači idu u zaborav?" objavljen u časopisu Banka, a za izvorni tekst kliknite na The Wall Street Journal) dok istovremeno raste prodaja tableta, koji iako (za sada) ne nude oku toliko ugodan čin čitanja kao kvalitetni "klasični" e-čitači (iako potonji postaju sve bolji i sve jeftiniji, a o trajanju baterije da ne govorim) ipak nude veću funkcionalnost, u sebi preklapaju više funkcija, i na kraju krajeva, upotrebljivi su za gotovo sve za što je veći broj korisnika još do jučer upotrebljavao isključivo klasične kompjutore ili prijenosna računala. Surfati internetom, koristiti društvene mreže, pročitati kakav tabletima posebno prilagođen magazin, obavljati prepisku mailom, pisati i uređivati tekst... sve to tableti omogućuju, a oni najbolji sve se više i kvalitetom prikaza teksta približavaju najboljim e-čitačima. 


Na kraju krajeva, i vodeći igrači na tržištu e-knjige (Amazon, Barnes & Noble, Kobo...) usporedno sa svojm brendiranim e-čitačima namijenjenima onim najzahtjevnijim konzumentima e-knjiga lansirali su i nove uređaje od kojih neki dostižu tehnološke standarde punokrvnih tableta vodećih svjetskih proizvođača.


Dakle, dilema hoće li se u godinama koje su pred nama e-knjige više čitati na e-čitačima ili na tabletima i nije prava dilema, jer s druge strane brojke već i danas pokazuju da se broj onih koji e-knjige čitaju u ukupnom broju konstantno povećava, kao što će se već u najbližoj budućnosti mijenjati i odnosi najprodavanijih / najčitanijih žanrova i tipova knjižnih izdanja u e-formatu. Kao što ni prava dilema nije hoće li se više čitati e-knjige ili tiskane knjige, jer u fokusu nam moraju biti ukupni podaci o rastu ili padu čitanja, ali pri čemu ne treba zanemariti koliko baš e-knjiga može biti važna za poticanje čitanja u mlađih generacija, dok pitanje što se čita ovom prilikom namjerno ostavljam po strani.

 

Na žalost, potrebno je po n-ti put ponavljati kako prodaja e-knjige većim ili manjim koracima raste praktično svuda u svijetu, i kako se malo po malo lome sva moguća ograničenja koja bi tome mogla stati na put (npr. sve je jača svijest i učestaliji su zahtjevi o potrebi izjednačavanja PDV-a na tiskanu knjigu s onim na e-knjige koji je u nekim zemljama i dalje znatno viši), no u svijetu, posebno na većim tržištima, čak i tamo gdje e-knjiga tek počinje rasti riječ je o znatnim finacijskim iznosima (što se za hrvatsko tržište knjiga nipošto ne može reći), pa je donekle i razumljiva nevoljkost inozemnih poreznika kojima se teže odreći sasvim konkretnih poreznih prihoda koje donosi i (pre)visoko oporezivanje elektroničkih knjiga.


No, u Hrvatskoj je inzistiranje na 25% PDV-a na e-knjige (pa makar još "samo" do 1. srpnja 2013. kada bi se, navodno, napokon trebale izjednačiti stopa PDV-a za tiskanu i za e-knjigu) tim nerazumljivije ima li se na umu da je e-knjiga u nas doslovno u povojima, i umjesto da joj se omogući što brži rast tj. veća prisutnost po što povoljnijim cijenama na tržištu čini se upravo suprotno. Pa iako hrvatski malobrojni e-dućani iz donekle razumljivih razloga podatke o prodaji u posljednje dvije godine zapravo drže poslovnom tajnom, iz razgovora s pojedinim nakladnicima koji su dio svojih knjiga učinili dostupnim i u e-formatu jasno je da se još uvijek radi o izuzetno maloj prodaji, i da ne treba biti posebno veliki matematičar i zaključiti da godišnje prikupljeni PDV od prodaje e-knjiga u Hrvatskoj teško da prelazi stotinjak tisuća kuna.


Nekome se sada na početku 2013. taj period od šest mjeseci možda čini nebitan i kratak, no podsjećam da je nepotrebno izgubljeno vrijeme i negativne nuspojave jako teško povratiti i popraviti. Pa unatoč najavama da treba samo još malo pričekati da PDV na e-knjigu padne sa sadašnjih 25 na "podnošljivijih" (iako neželjenih) 5% za tiskanu knjigu, ono što postaje sve očitije jest da do neke zajedničke strategije i knjižnog ceha i države tj. resornih ministarstava oko (ne)perspektive hrvatske knjige (pa tako i e-knjige) nećemo tako skoro doći, jer dojam je da u tom pravcu nismo, barem ne koordinirano, niti krenuli. 


Nenad Bartolčić, 

INTERVIEW: DR ZORICA STIPETIĆ 




Iz knjige "Razgovori" Zlatana Gavrilovića Kovača


„Drugarice Stipetić, zanima nas problem znanstvenog pristupa djelu Augusta Cesarca. Naime, u Vašim „Argumentima za revoluciju“, u radu koji nazivate „biografskim i društvenim istraživanjem“, Vi slijedite temeljno dijalektičko načelo da se problemi prate u njihovu povijesnonu razvoju, drugim riječima, da je spoznaja društvene zbilje moguća tek ukoliko se činjenice društvenog života, kao momenti povijesnog razvoja, uklapaju u totalitet. I u tome vidimo veliku važnost toga Vašega posla.“


Z. STIPETIĆ: „Moja osnovna teza jest da je revolucionarnost bit Cesarčeva ukupna djela, odnosno da je to djelo, svo u promišljanju argumenata za revoluciju, determinirano svojim povijesnim vremenom anticipirajući buduće. Time je i metodološki pristup gotovo zadan: to je istraživanje društvene zbilje i ideoloških refleksija, te njihovih povijesnih relevantnosti. Dakako, i tu su prisutna ograničenja, jer je istraživanje „društvene zbilje“ moguće samo na izvjesnom stupnju apstrakcije, a ovdje se najčešće svodi na bitne esocio-političke oznake i osnovna društvena kretanja i unutar toga na problematiku komunističkog pokreta, te posebno društvene funkcije intelektualaca. Ali, među istraživanjima, ili još češće, interpretacijama, gdje se ideje, odnosno duhovna proizvodnja izvlači iz društveno-povijesnog konteksta i nezavisno od toga promatraju i vrednuju, takve interpretacije, po mom sudu, zaobilaze bitno, a ponekad na kraju i nužno krivotvore. Jer, što je društvo manje razvijeno i jače u krizi, to je snažnija društveno-politička determiniranost duhovne proizvodnje, a upravo je to jedna od temeljnih značajki međuratnog jugoslavenskog društva.


Istražujući determinante koje su odredile sadržaj i funkciju Cesarčeva djela, vjerujem da sam istraživala bitno, ali ne i sveukupnost. Naravno, imala sam na umu opasnost da se u toj šumi društvenog obzora ne izgubi hrast koji istražujem... Studija obuhvaća vrijeme od tri desetljeća (1910 – 1941) Cesarčeva djelovanja – razdoblje prijelomne povijesne kvalitete. Valjalo je, dakle, istaknuti ono povijesno u tom vremenu i Cesarčev odnos prema njemu: kao i svim interpretiranjima djelatnosti revolucionara nemoguće je odvojiti biografsko od društvenoga. Koncipirajući ono što sam smatrala temeljnim kod Cesarca – obrazlaganje argumenta za radikalnu društvenu promjenu – usredotočila sam se na njegove eksplicitne iskaze, te je tako ostala po strani iscrpna analiza književnosti, koja je tu argumentaciju dosljedno posredovala.


Cesarčevo književno djelo tek treba vrednovati: ono se, dakako, ne iscrpljuje u književnoj poruci – ali i ta poruka historičarima i sociolozima ima još mnogo toga reći o svojem dobu. Zastrašujuća slika vremena sugestivnija je i mračnija u Cesarčevoj književnosti nego u publicistici. To je otvorena velika istraživačka tema: bilo bi nužno za našu spoznaju o tom vremenu znati što o njemu govori umjetnost.“


„O odnosu Augusta Cesarca i Miroslava Krleže nemamo znanstvenih radova koji bi adekvatno ocijenili njihov zajednički revolucionarni rad. Ličnosti Cesarca i Krleže i njihova djela uglavnom zaokupljaju književne historičare i kritičare, pa čitava problematika ostaje na razini literarno-estetičkog tumačenja.

 

Odatle sve one mistifikacije, zbrke i nesporazumi, koje prate jednog istraživača kad prelazi na razinu „političke historiografije“, kao što je to slučaj sa Stankom Lasićem i njegovom interpretacijom sukoba na književnoj ljevici. Osnovno je da toj interpretaciji nedostaje idejna i politička dimenzija „sukoba“.


Uzmimo kao primjer Lasićevu tvrdnju da Tito nije znao da se pripremaju „Krležine književne sveske“ ili onu pak stvarno proizvoljnu procjenu da je Krleža provocirao, kako Lasić kaže, „Cesarčevu discipliniranu partijsko-vojničku svijest“, koja je naposljetku dovelo do sloma njihova prijateljstva. Dakako, te mistifikacije nisu samo rezultat metodološke nedosljednosti nego su i rezultat karakteristične predodžbe da se navodno staljiniziranoj Partiji sučeljavala „književna ljevica“ svojom slobodnom koncepcijom revolucije. Čitav problem, dignut na viši stupanj apstrakcije, poprima obilježje neizlječivog sukoba Umjetnosti i Politike i postaje gotovo metafizičko pitanje.“


Z.STIPETIĆ: “Rekli ste nekoliko pitanja i tvrdnji, pa bi valjalo odgovoriti po redu. Prvo, konstatacija da nema znanstvenih radova o zajedničkom revolucionarnom radu Cesarca i Krleže. Pisalo se o tome, ali ne mnogo, ne osobito iscrpno i u cijelosti.


Međutim, to i nije bio, strogo uzevši, zajednički revolucionarni rad, jer se radilo o individualnom izrazu snažnih kreativnih ličnosti. U časopisu „Plamen“, a zatim i u „Književnoj republici“, područja su podijeljena vjerojatno dogovorno: Cesarcu je pripao veći udio i u idejnim i u političkim analizama – osobito u „Plamenu“ – dok je Krleža dominantno zaokupljen sferom umjetničke kreativnosti. U tom smislu, do po prilici 1927. ili čak 1929. godine, vidljivi su i međusobni utjecaji...No, uglavnom se govori o Krležinom utjecaju na Cesarca, zapostavljajući Cesarčev utjecaj na Krležu – očit u kritičkom promišljanju vidovdanske ideologije, Radića, Pribičevića, Meštrovića...


Slažem se s Vašom drugom konstatacijom da su neprilike neizbježne kada književni historičari, teoretičari i kritičari izolirano promatraju duhovne tvorbe, a onda se zbog historijskog toka, prema kojem se ipak moraju relativirati, suoče s realitetom čiji sadržaj ne poznaju, ili možda, ne žele uzeti u obzir. Tada nastaje sudar imaginarnog problema s historijskim problemom, teorijske konstrukcije s konkretnom zbiljom – i nastrada povijesna istina. „Revolucija“ i „Umjetnost“ promatrane kao „apsoluti“, nadhistorijska su kategorija, pa i ne mogu govoriti bitno o historijskom problemu. Činjenice kao izvor teorije prilično se zapostavljaju, a zamjenjuje ih mnoštvo pretpostavki, neprovjerenih anegdota, pojedinačne situacije istrgnute iz pripadajućeg konteksta, površne analogije. Ma, kako naspram naizgled uvjerljivih konstrukcija historiografska istraživanja bila suhoparna i svakako manje dopadljiva, ona su sve više potrebna. Ali, također bi bilo nužno da se i historiografija uzdigne iznad pukog pozitivizma i postane kritička samosvijest.


Smatram da je bitni propust mnogih interpretacija tzv. sukoba na ljevici i Krleže, što se eminentno povijesnom oduzima njihova povijesna specifičnost, suština povijesnog. Naravno, svođenje intelektualnih dilema isključivo na političko, nikad nisam apsolutizirala – premda mi se spočitava – ali sam obrazlagala zbog čega to jest bitno. Dimenziju političnosti također ima i ono što se i zbog čega se nešto iz historijskog problema danas reaktualizira. Bilo bi zanimljivo analizirati ključne pojmove i relevantnim interepretacijama, što bi pridonijelo spoznaji naših današnjih proturječnosti, ali ne uvijek i povijesnoj rekonstrukciji. Jedna je stvar učiniti (ili nastojati) problem suvremenim, a druga je njegovo znanstveno ispitivanje objektivno provjerljivim kriterijima koji su – barem za marksiste – također povijesna kategorija. I recepcija pojedinih interpretacija također očitava politički stav. Jer, politika nam je još uvijek (neugodna) sudbina...“


-„U teorijskoj literaturi postoje brojne definicije inteligencije, njenog odnosa prema komunističkom pokretu i Partiji, o njenom društvenom položaju i ulozi. Ali, bez obzira na svu raznolikost ovih definicija, kad iz cjeline društva prosuđujemo o inteligenciji, nalazimo da je njena društvena djelatnost izrazito politička. Općenito govoreći, razlikujemo tako građansku inteligenciju kojoj politička funkcija nije sporna upravo zato što je na pozicijama očuvanja postojećeg, ali teškoće nailaze kad je riječ o onoj marksističkoj, dakle onoj bez čijeg se udjela organizirani komunistički pokret ne može zamisliti i koja je kadra shvatiti perspektive radničke klase, prihvaćajući stavove koji odgovaraju historijskoj težnji proletarijata. U čemu se, zapravo, sastoje te teškoće i koliko je teza o vječnom sporu Komunističke partije i intelektualaca stvarno povijesno održiva? Naravno, govorimo o KPJ i intelektualcima koji su djelovali u ovim našim prostorima.“


Z. STIPETIĆ: „Moram ponoviti....Unatoč općepoznatim razlozima koji inteligenciju, odnosno intelektualce, sudbinski upućuju na radnički pokret – odnosno radnički pokret na inteligenciju – taj odnos nije teorijska konstrukcija, nego realan odnos koji proizlazi iz povijesnih uvjeta. 


U Hrvatskoj je taj historijski susret zapravo dugotrajan proces proturječnosti i napetosti; proces u kojem je dinamika prilaženja tradicionalne ili stvaranja organske inteligencije različitog intenziteta, motivacija, značenja... O tom procesu ne mogu ovdje govoriti, a on u biti znači sintezu međuratne povijesti. Međutim, postoji jedan prostor koji otvara mogućnosti „imanentne“ napetosti između Komunističke partije i intelektualaca, a to je po definiciji obostrana funkcija društvene kritike. Ali, hoće li se i kako će se ta napetost realizirati, ovisi o ukupnoj društvenoj situaciji.


U najvećem dijelu međuratnog razdoblja (isključujem „sukob na ljevici“ kao specifičan problem), taj konkurentski odnos nije se očitovao, jer je zbog prirode društvene kritike odlučujući idejno-politički stav koji je u potpunosti određivao međusobne relacije. Stoga, kad je riječ o međuratnom razdoblju i sukobu KPJ s inteligencijom, ponajprije valja pitati: kojem sukobu, s kojom inteligencijom? Treba imati na umu da je izuzetna važnost inteligencije tog razdoblja u tome što je ona nastavila i razvila u do tad neslućenim granicama tradicionalnu ulogu inteligencije, artikulirala sve društvene probleme, vodila i reprezentirala politiku, stvarala javnost...


Društveno-politička kriza u koju je Jugoslavija ušla od svojega početka i koja se trajno razvijala – što  i jest bilo autentično područje djelatnosti KPJ – učinila je da je žestoka idejno-politička borba najizraženiji oblik krize. Tu borbu vodi inteligencija kao političko vodstvo ili ideološki aparati stranaka, također i u komunističkom pokretu. A kako se u većem dijelu svoje politike (izuzev u razdoblju Narodne fronte) KPJ suprotstavlja SVIM VRIJEDNOSTIMA građanskog društva, obrazlažući NOVE VRIJEDNOSTI i nove povijesne obzore, potreba za intelektualnom djelatnošću bila je u Partiji još mnogo veća i sudbonosnija,  nego u ostalim građanskim i građansko-seljačkim strankama. U svojoj povijesti KPJ je imala takve izuzetne kreativne intelektualce koji, dakako, u većini i nisu imali građanski status inteligencije, nego su kao intelektualci funkcionirali.


Bez tih intelektualaca povijest KPJ je nezamisliva: oni su stvarali i organizirali pokret, obrazlagali novu etiku, novo društvo, vodili politiku i formulirali stavove o najbitnijim pitanjima vremena i trajno, bespoštedno vodili bitku s građanskom, desnom inteligencijom, odnosno politikom. Dakle, o kojoj je inteligenciji, sukobljenoj s Partijom, riječ? O desnoj, građanskoj? Valjda se to ne pita. Vjerojatno se misli na „sukob na ljevici“. I evo zašto je i pri formulaciji pitanja potrebno uvažavati povijesne činjenice: da bi se znalo da KPJ ulazi u sukob s inteligencijom tek 1939. godine zbog političkih razloga i u odsutnom političkom trenutku. Sukob nadrealista i socijalne literature, Krleže i socijalne literature, jest sukob grupa koje se smatraju bliske radničkom pokretu, ali to nije Partija, ni izravno ni posredno. Upravo se to danas hoće nametnuti, s dosjetljivošću, ali bez obaveze da se to i dokaže.


Zanimljivo će biti, kako će se, ako će se – pokušati argumentirati najnovija teza o 1925. godini... A sve to nije tek tako, jer 1939. godina nije baš sjajan izbor, da bi se dokazala „vječna“ ili barem neizbježna sukobljenost Komunističke partije i inteligencije.


To je godina početka ratne kataklizme i godina kad se izrađuju koncepcije za revoluciju i kad se ne može braniti kao dalekovidno i slobodoljubivo otklanjanje revolucije, koju je provodio dio inteligencije u „sukobu na ljevici“. Nasuprot tome, pomicanje sukoba preko literarnih polemika na početke tridesetih godina, pa i prije, znači proglašavati tu inteligenciju borcem protiv boljševizacije Partije, a uistinu protiv osposobljenosti za revoluciju. Još je jedna neprilika tih interpretacija u tome što ne mogu pokazati kakva je druga zaokružena koncepcija revolucije, ili društvene promjene, ili barem realne solucije bila domišljena od te inteligencije – izuzev građanskog rješenja.


Ili beznađa, što povijesno-politički ima posve jasno značenje. Neprijeporna je činjenica da je Partija polemike unutar grupa lijeve inteligencije tridesetih godina nastojala smiriti, jer su oslabljivale ono što se nazivalo „lijevi front“, na koji je računala i željela računati. Ali, taj „lijevi front“ nije Partija! I kad se praktično-politički valjalo izjašnjavati za Partiju i revoluciju, neki su posve razumljivo, otpali. A neki su otpali na iznenađenje mnogih, jer su dotad propovijedali revoluciju, doduše, tek kao daleku perspektivu, pa ih je ova historijska zatekla.


Je li u tom slučaju riječ o sukobu utopijskog i historijskog? Vjerojatno, samo što su motivacije i posljedice ipak političke. To je problem 1939. godine i „sukoba na ljevici“. 


„Jedna od najznačajnijih aktivnosti Partije tridesetih godina u Hrvatskoj bila je borba za idejno osvajanje tradicionalnih intelektualaca i stvaranje svojih organskih intelektualaca. Međutim, među mnogim našim publicistima postoji uvjerenje da je društveni sloj inteligencije, tzv. „lijeva inteligencija“ toga vremena, bila sudbinski vezana za radnički pokret. Vi, opet, smatrate čistom konstrukcijom poistovjećivanje „lijeve inteligencije“ s nositeljima radikalne kritike društva i povijesti, s komunističkom inteligencijom.“


Z. STIPETIĆ: „Treba razlikovati pojam „lijeva inteligencija“ od pojma „lijevi intelektualci“. Osobno nisam zastupnik tih termina, jer se zalažem za što egzaktnija, a ne proizvoljna i metaforična, a u ovom slučaju – za to da se inteligencija i intelektualci označe pripadnošću onom idejom ili politikom, koju su zastupali. Pojam „lijevi“ izvorno znači radikalan stav, čija je suština revolucionarno opredjeljenje, a ja prihvaćam Lukacsevu definiciju o ljevici kao negaciji fundamentalnih vrijednosti građanskog društva, koja se ostvaruje u praksi radničkog pokreta. To je u međuratnom jugoslavenskom društvu bila samo Komunistička partija, odnosno komunistički intelektualci. Taj kriterij vrednovanja ne dozvoljava da se – kao što je uobičajeno u nas – pod „Lijevim“ podvodi „Lijeva“ građanska inteligencija, to jest ona koja je u višem ili nižem stupnju bila opozicijska režimskoj politici, a ne temeljima sistema. Njena većina nije bila spremna na egzistencijalni rizik do kojega je dovodio izravni dodir s komunistima.


Ta „lijeva“ građanska inteligencija zapravo je građansko - liberalna, odnosno, bolje reći, demokratska inteligencija u koju ulaze i pristaše tzv. seljačkih stranaka. Ali, to ipak nije tako jednostavno, jer dio te inteligencije, u nedostatku snažnije istinske lijeve inteligencije, a u situaciji jakog pritiska desnice, u određenom povijesnom trenutku funkcionira kao lijeva. Zbog toga, uvjetno govoreći, lijevih intelektualaca, to jest komunista, bilo je i u dvadesetim godinama, dok je lijeva inteligencija fenomen tridesetih. Ovdje ne mogu analizirati njezinu iznijansiranost, motive i dinamiku formiranja koja obuhvaća različite grupe društveno-kritičke literature, socijalne umjetnosti i nadrealista, te humanističkih intelektualaca s početka tridesetih godina, do značajnih grupa u gotovo svim profilacijama inteligencija potkraj toga desetljeća.


S komunističkim ih pokretom vezuju različiti stupnjevi simpatija, savezništva i suputništva, ali ne uvijek i stvarnih političko-organizacijskih veza. I motivi su im različiti, ali svi su utemeljeni u svijesti da je potrebno izmijeniti društvenu situaciju. To nije značilo i mijenjanje društva u temelju – kao što su zahtijevali komunisti – ali bila je dobrodošao saveznik i posrednik. Jer, sredinom tridesetih godina, kad se lijeva inteligencija osjeća kao snažan činitelj u društvu, komunistička je politika nova politika, narodnofrontovska, utemeljena za obranu svih demokratskih građanskih vrednota protiv nadirućeg fašizma i različitih fašisoidnih i profašističkih tendencija u jugoslavenskoj politici. Ta politika ne nastupa eksplicitno protiv građanskog sistema, pa velikom dijelu lijeve inteligencije upravo to omogućuje savezništvo s KPJ.


Ali, iako jednake inspiracije, komunistička se politika različito očitovala u različitim krajevima Jugoslavije, odgovarajući tako na različite akutne političke situacije. Zbog toga je, zastupajući radikalno rješenje nacionalnog pitanja, u Hrvatskoj nužno morala voditi računa o Hrvatskoj seljačkoj stranci, najmasovnijem opozicijskom pokretu u Jugoslaviji. KPJ je tražila savezništvo i nastojala pridobiti haesesovsko članstvo. Taj pokret za rješenje hrvatskog pitanja okupio je predominantan dio inteligencije, ali svojom idejnom konzervativnošću i duhovnim siromaštvom nije mogao zadovoljiti potrebe znatnog dijela inteligencije, pogotovo kreativnih intelektualaca.


Politika narodne fronte činila se spasonosna toj inteligenciji, jer joj je davala osjećaj da zastupa „nacionalnu“ politiku slabeći – barem ne izričito – haesesovski „nacionalni pokret“, a da istodobno participira preko Narodne fronte sa svjetski najprogresivnijim kretanjima. Tako motivirana inteligencija činila je veliki dio lijeve inteligencije, ali to nije bila sva. Postojale su i grupe koje su, izvan orbite HSS-a ili marginalno vezane uz nju, prihvaćale marksističku orijentaciju, ali tek teorijski, na razini ideje, ne smatrajući da je neposredno moguća niti potrebna revolucija.


Dalje, lijevoj inteligenciji pripadali su brojni pojedinci kojima je to bio logičan put da postanu komunisti. Dakle, osim približavanja demokratske inteligencije revolucionarnom radničkom pokretu, na djelu je bio također – govoreći Gramscijevim jezikom – i proces transformacije tradicionalne inteligencije u organsku inteligenciju radničkog pokreta... Diferencijacija se akutno očitovala u zaoštrenoj političkoj situaciji potkraj 1938. i u tijeku 1939. godine, kad se trebalo distancirati od Mačekove politike (koja od kolovoza postaje vladajuća politika) i prakticirati radikalniju politiku, koja je iznova uključivala revolucionarne zahtjeve. Svojevrsni javni izraz te diferencijacije je i „sukob na ljevici“.


„Kakva je bila „lijeva inteligencija u klasnom definiranju nacionalnog pitanja?“  


Z. STIPETIĆ:   „Lijeva inteligencija značajno je pripomogla da se mnogi komunistički stavovi posreduju u javnosti, ali je također ostavila i stanovitu hipoteku na klasnom definiranju nacionalnog pitanja i za komunističke intelektualce sve do, po prilici, 1940. godine ( izuzimam, dakako, raspravu o nacionalnom pitanju u KPJ 1923.) Iako sa zakašnjenjem u odnosu na društvene potrebe, klasno određenje nacionalnog pitanja u potpunosti i isključivo djelo je komunista. Rekla bih, usprkos dijelu lijeve inteligencije.“


„Na stranici 213. u Vašoj prijašnjoj knjizi „Komunistički pokret i inteligencija“, pišete o     nehomogenosti i specifičnosti jugoslavenske lijeve inteligencije, osvrćete se na Cesarca i navodite: „Indikativna je činjenica za jugoslavensku lijevu inteligenciju što takav autoritet, kakav je bio August Cesarec, nije mogao – osim u časopisu „Danas“ – ostvariti suradnju u beogradskom krugu“. U čemu je bit ove nehomogenosti?“


Z. STIPETIĆ: Lijeva inteligencija je autentični produkt svojega društvenog ambijenta, ma koliko – što je, i opet, svojevrsno – bila vezana za adekvatne svjetske tokove. Unutar jugoslavenske lijeve inteligencije (samo strogo uvjetan termin), grupe socijalne literature najviše su povezane međusobno, ali je Cesarec, iako u krugu socijalne literature, u Hrvatskoj smatran pretečom, stajao po strani od njega. I generacijski, i iskustveno, i u nekim političkim nijansama, a posebno u nacionalnom pitanju, postojale su stanovite razlike: Cesarec je više radikalizirao politički trenutak. Bio je član Redakcijskog komiteta časopisa „Nova literatura“ (Beograd 1928-29), gdje su bila u počasnoj funkciji i mnoga značajna građansko-demokratska ili komunistički orijentirana imena u svijetu i u Jugoslaviji, ali u tom časopisu nije ništa objavio.


U tom trenutku zaoštrenih političkih prilika (prvo vrijeme šestojanuarske diktature i svježe sjećanje na atentat u Skupštini), Cesarec je surađivao u časopisima tzv. hrvatske koncentracije, koja je okupljala najznačajnije hrvatske ličnosti. Kad su se ubrzo zablude oko te koncentracije razjasnile, pokazujući premoć i odlučnost desnice, od njega su otpali komunisti i demokratski orijentirani duhovi, a tad u Beogradu više nije bilo lijevih časopisa. Kad su snažno probrujali,  Cesarec je bio u Sovjetskom Savezu, Španjolskoj i Francuskoj. Na povratku, svim svojim autoritetom, borio se u Hrvatskoj protiv desnice: za tu presudnu i zadnju svoju bitku želio je ponovno biti na samom poprištu.“


„Kakvo je bilo Cesarčevo shvaćanje nacionalnog pitanja?“


Z. STIPETIĆ: Cesarčev razvojni put u shvaćanju nacionalnog pitanja paradigmatičan je za KPJ. Ulazi u javni život i politiku kao sedamnaestogodišnjak, ogorčen pozicijom Hrvatske u Austro-Ugarskoj. Pripada „nacionalno-revolucionarnoj“ omladini, koja je zastupala svojevrsnu nacionalno-unitarističku jugoslavensku ideju, koja je trebala biti sinteza specifičnosti jugoslavenskih naroda (tada se smatralo da je riječ o Srbima, Hrvatima i Slovencima). Nakon što je omladinski pokret ušao u ekstremni i ekstatični nacionalizam, zapostavljajući sve ostale dimenzije „nacionalnog oslobođenja“, koje je isprva taj pokret u sebi nosio, Cesarec se distancira i ponovno se (jer je tako i započeo) inspirira socijalističkom idejom. Stvaranje Jugoslavije, on, organizirani komunist, pozdravlja kao historijski progresivan čin, bolje reći kao povijesni dug, smatrajući da je to tek put k potpunom oslobođenju, koje može provesti jedino socijalistička revolucija.


Upravo činjenica što je smatrao da je povijesno aktualna svjetska revolucija, a ne „nacionalna“, Cesarec je pripremi svjetske revolucije (kao i mnogi drugi komunisti) podredio sva ostala politička pitanja jugoslavenskog društva tog trenutka. Već za godinu-dvije, to se pokazalo pogrešnim, jer se epohalna vizija svjetske revolucije ponovno vraća u sferu utopije, a nacionalni se problemi ogoljuju u svoj svojoj kompleksnoj i akutnoj stvarnosti. To gorko iskustvo trajno je ostalo u svijesti ove prve generacije komunista, koje nije ispravno generalizirati kao unitariste zbog unitarističkog stava u partijskim deklaracijama do 1923. godine.


U tom prvom razdoblju Komunističke partije sasvim sigurno velik broj istaknutih komunista (slovenski, hrvatski, pa i nekolicina srpskih protagonista) nisu bili unitaristi, premda nisu praktično-politički inzistirali na opasnostima od unitarizma koje su naslućivali, pa na njih i upozoravali, kao Cesarec, već prvih dana prosinca 1918. godine. Radikalna autokritika, korekcija zanemarivanja ili pogrešnih stavova o nacionalnom pitanju već je 1923. godine izvršena, pri čemu se Cesarec ističe kao jedan od najradikalnijih i najprogresivnijih komunističkih mislilaca. Tada je izgrađena podloga za sva kasnija definiranja Jugoslavije kao višenacionalne zemlje, u kojoj je prisutno nacionalno ugnjetavanje. Također je artikuliran klasni sadržaj nacionalnog pitanja. Ali, KPJ nije tada imala snage politički prakticirati takve stavove. Njena slabost i frakcijske borbe, snaženje i transformacija utjecaja Kominterne, dominacija građanskih (građansko-seljačkih) nacionalnih pokreta, uzrokovali su izvjestan diskontinuitet i „zaboravljanje“ svojih izvora. Cesarec ih čuva, pa i kad podliježe Kominerninom zahtjevu o razbijanju Jugoslavije (što je kod njega moguće uočiti 1928. i 1929. godine), uvijek slijedi viziju stvaranja nacionalno ravnopravne Jugoslavije. Kad je u politici Narodne fronte pronađena formula da se zahtijeva preustrojstvo države rješenjem nacionalnog pitanja u sklopu Jugoslavije, takvu politiku komunisti su s oduševljenjem prihvatili, ona je omogućila daljnje širenje i snaženje pokreta. 


Jedan od najoduševljenijih propagatora je i Cesarec. On mu niti tada, u razdoblju najvećeg pritiska HSS-a i „nacionalnog pokreta“, nije popustio, ne prihvativši zbog političke taktike onu narodnjačku retoriku kojoj nije izbjegao rijetko koji intelektualac, pa i komunist u Hrvatskoj, u toj sferi i u tom vremenu. Uočavajući strahotu ljudske regresije u svim oblicima nacionalizma, upozoravao je gotovo dva desetljeća na „arenu mržnje“ kojoj mora voditi unitarizam. Viziju oslobođenja vidio je u komunizmu, ostao je pjesnik propovijedajući da je „nova civilizacija“ komunistička suština. To je ono što još pripada budućnosti.“


Razgovor vodio: ZLATAN GAVRILOVIĆ KOVAČ


Jan 8 '13 · Oznake: interview: dr zorica stipetić
Filmovi koji su zasjenili književne predloške


U rijetkim prilikama film uspijeva nadmašiti književni original. U sljedećim slučajevima to se ipak dogodilo.


-----------------------------


'Psiho': Jedan od najslavnijih trilera Alfreda Hitchcocka, a u kojem su glavne uloge ostvarili Anthony Perkins i Janet Leigh. Film je snimljen prema scenariju Josepha Stefana koji se temelji na istoimenom romanu iz 1959. autora Roberta Blocha.







---------------


'Kum': kriminalistički roman američkog pisca Maria Puza, koji je prvi put izdan 1969. godine, obuhvaća razdoblje od 1945. do 1955. Veliki dio romana baziran je na istinitim događajima mafijaških obitelji u New Yorku, a filmska trilogija iz 1972. u režiji Francisa Forda Coppole stekla je kultni status. 







------------------------


Bestseler 'Ralje' Petera Benchleyja, prenesen na veliko platnu postao je ključna noćna mora brojnih generacija koje nakon gledanja Spielbergove horror verzije o dijaboličnoj morskoj psini, nikad više nisu potpuno neopterećeno skakale u more.




-

-

-------------------------

'Diplomac', prvi roman Charlesa Webba, ubrzo nakon objavljivanja stekao je status kultnog ostvarenja te je iskorišten kao osnova scenarija za istoimeni holivudski film u režiji Mikea Nicholsa, koji je proslavio i Dustina Hoffmana u glavnoj ulozi.

-

-




-----------------------------

Adaptacija novele Williama Goldmana 'Princeza nevjesta' iz 1973. započinje u sobi bolesnog dječaka kojeg posjećuje djed. Knjiga kombinira komediju, ljubavnu dramu i fantastiku, a istoimenu filmsku adaptaciju napravio je Rob Reiner 1987. godine.







---------------------------



'Iskupljenje u Shawshanku' zatvorska je drama redatelja i scenarista Franka Darabonta iz 1994. s Timom Robbinsom i Morganom Freemanom u glavnim ulogama. Film je nastao kao adaptacija romana Stephena Kinga 'Rita Hayworth i iskupljenje u Shawshanku'.








----------------------


'Priču o prvaku' režirao je John Lee Hancock koji je također napisao i scenarij, i to prema knjiziMichaela Lewisa 'The Blind Side: Evolution of a Game'. Knjiga opisuje nevjerojatnu, ali istinitu priču o Michaelu Oheru, zvijezdi američkog nogometa.








------------------


Vožnja je priča o vrhunskom vozaču, holivudskom kaskaderu (Ryan Gosling) koji radi kao vozač za bijeg odrađujući prljave poslove za kriminalno podzemlje. Novi film danskog redateljaNicolasa Windinga Refna dobio je Zlatnu palmu za najbolju režiju u Cannesu, a napravljen je prema romanu Jamesa Sallisa iz 2005. godine.








------------------------


Forrest Gump', dobitnik brojnih Oscara, film vještog holivudskog zanatlije Roberta Zemeckisa iz 1994., adaptacija je satiričnog romana Winstona Grooma o avanturama mentalno zaostalog junaka iz naslova čiji život teče nepredvidljivim smjerovima te u nizu slučajnih situacija upoznaje brojne slavne ličnosti i time mijenja tijek povijesti.





Uvođenje pdv-a na knjige ili još jedna velika prevara hrvatskih političara




U skladu s uobičajeno promašenim postupcima nesposobnih i korumpiranih hrvatskih političara početak 2013. godine označio je i povratak PDV-a na knjige u Hrvatsku. 


Već sam podatak da porez na tiskane knjige iznosi pet posto, a na one digitalne  - 25 posto govori nam da tu nešto nije u redu i da je i to još jedan od poreza, kojim će lukavi političari i izdavači  ponovno pokušati prevariti narod.


Sigurno ste se pročitavši ovaj podatak upitali kako je moguće da se porez između običnih tiskanih i digitalnih izdanja razlikuje čak za 15 posto? Kao i svugdje i ovdje je riječ  o računici, naime lukavi političari i izdavači su se vrlo brzo dogovorili da porez na tiskana izdanja bude što manji posto kako bi se što manje ugrozili interesi onih izdavača, koji uplaćuju novac u SDP-ovu, HDZ-ovu, SNS-ovu stranačku blagajnu.


Povišenu cijenu knjiga će naravno i opet plaćati samo kupci, a izdavači i država će i tu pronaći interes, odnosno tako otuđen novac preraspodijeliti na privatne ili stranačke račune.


Velikodušna država će državni potporu privatnim izdavačima povećati (znam da nećete vjerovati), upravo za deset posto.


Zanimljivo je i to da povećanje poreza na digitalne knjige u visini od 25% nitko zapravo neće ni osjetiti jer prodaja digitalnih knjiga u hrvatskoj zapravo ni ne postoji. Njome se bavi tek nekoliko korporacija poput T-coma i Vipa. Oni jednim djelom zbog neuobičajno visoke cijene knjige, a drugim zbog svog monopolističkog  položaja ukupno prodaju svega nekoliko desetaka knjiga godišnje, pa razliku u PDV-u gotovo da neće ni osjetiti. Naravno ako je i bude onda će im hrvatski političari sve to nadoknaditi izglasavanjem nekog novog zakona, koji će im omogućiti da još više opljačkaju obične građane.


No, dugoročno gledano hrvatska vlast i njeni prijatelji vlasnici privatnih izdavačkih kuća su na taj način i takvim visokim porezom na digitalne knjige vrlo lukavo, ne samo onemogućili, nego i upropastili bilo kakve pokušaje izrade ili prodaje digitalnih knjiga. 


Lako je pretpostaviti i da ćemo već kroz nekoliko godina doživjeti situaciju da djeca širom svijeta u nastavi koristiti tablete, e-book čitače i digitalne udžbenike i knjige, a da će djeca u hrvatskoj i dalje biti osuđena na jeftine i loše tiskane knjige, školsku ploču i jeftinu kredu.    


Mogućnost kupnje prenosnog računala bit će im naravno dostupna, no većina ili gotovo sve knjige bit će na Engleskom, upravo zato jer je SDP-ova vlada svojom priglupom politikom i uvođenjem kojekakvih poreza uništila bilo kakav pokušaj digitalizacije medija u Hrvatskoj.


A kad jednom dođe vrijeme za digitalizaciju u hrvatskoj ona će naravno biti prepuštena nekoj velikoj stranoj korporaciji. I kao što to i inače bude sve račune platiti će obični građani ili još jednostavnije rečeno obični porezni obveznici.


O kakvim političarima i kakvim sposobnim ljudima se tu uopće radi govori nam i činjenica da im je za informatizaciju sabora, osim uloženih nekoliko milijuna dolara, trebalo ni manje ni više nego samo dvije godine. Nekoliko mjeseci nakon što je taj sustav napokon proradio netko u vlasti je zaključio da je zastario, te nas sad ponovno očekuje modernizacija informatičkog sustava sabora, dvije godine radova i nekoliko novih milijuna dolara ulaganja otetih naravno jadnim poreznim obveznicima.


No, na kraju dodat ćemo i dobru vijest. Bez obzira na povećanje PDV-a, digitalne knjige na našem portalu neće poskupjeti. Proračun za takvu tvrdnju je vrlo jednostavan. Cijena knjige od 0 kuna + PDV od 25 posto = 0 kuna za jednu ili više digitalnih knjiga.


No sve to naravno ne znači da odobravamo odluke hrvatskih političara i da se vrlo često ne upitamo: Kad će se već netko sjetiti zaustaviti te idiote i oduzeti im mogućnost da raspolažu životima nesretnih hrvatskih građana.


-----------


 Napisao: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

 


Digitalne knjige postaju sve popularnije 





Čitanje knjiga na tabletima i mobilnim telefonima postaje sve popularnije u Sjedinjenim Američkim Državama gdje gotovo jedna četvrtina knjigoljubaca koristi digitalne knjige.


Broj osoba koje čitaju e-knjige starijih od 16 godina porastao je u protekloj godini sa 16 na 23 posto, dok je čitanost tiskanih izdanja pala sa 72 na 67 posto objavio je Pew Research Centar.


"Broj čitača e-knjiga raste usporedo s rastom broja raznih elektronskih uređaja. E-knjige najčešće čitaju obrazovani između 30 i 49 godina starosti koji godišnje zarađuju 75.000 dolara i više. Broj čitatelja pada kako raste broj godina," rezultati su istraživanja.


Zanimljiv je i podatak kako je broj tableta ili čitača E-knjiga u SAD porastao sa 18 na 33 posto. Iako su mnogi dolaskom na tržište tableta već otpisali čitače e-knjiga, nedavno je istraživanje pokazalo da se broj korisnika e-book readera u SAD-u u razdoblju od studenog 2010. do svibnja ove godine udvostručio sa šest na dvanaest posto.


Očekuje se da će prihodi od prodaje digitalnih knjiga u cijelom svijetu doseći 9,7 milijardi dolara u 2016. godini, što je tri puta više nego ove godine.


I da ne zaboravimo jedan važan detalj. Ovi podaci odnose se na SAD gdje političari još uvijek nisu uveli PDV . Vrlo je vjerojatno da su podaci o prodaji digitalnih knjiga u zemljama Evropske unije puno manji upravo zbog kojekakvih poreza i nameta.  


Napisao Nenad Grbac

Jan 5 '13
ZLOČIN BEZ KAZNE



 

Iako je prošlo dvadesetak godina kako su snage JNA uz pomoć četnika i srpskih dobrovoljaca osvojile Vukovar i pritom uz razne druge zločine izvršile i mnogobrojna silovanja žena kako u Veleprometu tako i na raznim drugim mjestima kao i u logorima u Srbiji, sve je ovo praktički  prošlo bez kazne. Mada su u Domovinskom ratu silovanja okarakterizirana kao ratni zločin, za te zločine pravomoćno su osuđene samo dvije osobe iako je veći broj počinitelja izveden pred sud i svoj čin su priznali no sud ih je oslobodio jer su optuženi tvrdili da se žene nisu opirale ovom gnusnom aktu što je vjerojatno i istina. A nisu se opirale jer su im prijetili da će u tom slučaju biti namrtvo isprebijane, a djecu će im poubijati što bi ti zločinci sigurno i učinili. Stoga je uistinu teško shvatiti oslobađajuće presude koje je sud donio sa ovakvim opravdanjem. Kako se sad osjećaju ove žene kada se  u Vukovaru sretnu sa svojim silovateljima koji im se trijumfalno smiju u lice, nije teško zamisliti.

Kako se o ovim zločinima nad ženama dugo šutjelo a ni ženama sigurno nije bilo lako o tome govoriti, a neke od njih morale su čak pet, šest puta istražnim organima o tome iznositi mučne i bolne činjenice i pritom sve to morale ponovo proživljavati, a nakon toga zlikovci su ostali bez kazne i sva ta saslušavanja ostala su bez ikakvih posljedica za zločince.

Kada su ove žene vidjele da od njihovih prijava nema ništa, odlučile su o svojim patnjama javno progovoriti i objaviti sve strahote koje su proživjele u knjizi: Sunčica. Knjiga je nazvana po imenu djeteta koje je ležalo pored majke dok su je ovi monstrumi silovali. Da ne bi slušali plač djeteta, zločinci su na dijete bacali svoje teške šinjele, a majka je strijepila da se dijete ne uguši pod težinom grubih šinjela i manje je mislila na vlastitu muku.

Žalosno je ali istinito da su u istragama  i kažnjavanju ovih zločinaca zatajili i državni istražni organi, sudovi, razne organizacije za istraživanje i dokumentaciju ratnih sukoba u kojima su vrlo aktivni razni Pusići, Teršelićke i sl. , jer ih ovi problemi očito nisu posebno zanimali. Zanimljivo je primjerice da je Zoran Pusić veliki borac za ljudska prava krajem listopada 2012. izjavio na televiziji da za silovanja vukovarskih žena nije ni znao jer se vjerojatno danonoćno bavio istraživanjima zločina koje su počinili Hrvati. Naravno da i te zločine treba kazniti ali se ne smiju zaboraviti ni zločini koji su počinjeni nad Hrvatima.

Isto tako treba odati priznanje i Srbima koji su se borili protiv osvajača Hrvatske koju su osjećali kao svoju domovinu, a poznat je i slučaj silovanja Srpkinje koju je trebalo kazniti samo zato što se udala za Hrvata. U pogledu nekažnjavanja ovih masovnih silovanja žena posebno iznenađuje nedostatak solidarnosti žena za potrebom kažnjavanja počinitelja ovih zločina. Činjenica je naime  da su u proteklih petnaestak godina žene bile na mnogim ključnim  položajima bez obzira na nacionalnost i stranačku pripadnost i da su mogle mnogo više učiniti u smislu kažnjavanja ovih zločina. Bilo ih je na ministarskim, predsjedničkim, i važnim stranačkim položajima kako u HDZ-u, SDP-u, HNS-u, HSS- .... u Tužilaštvu, Vrhovnom i Ustavnom sudu, komisijama za istraživanje zločina i sl. no nisu pokazale poseban interes za zločine silovanja.

Prilično je neobična izjava Ministrice vanjskih i europskih poslova da bi se ove žene trebale nalaziti na prvim mjestima na raznim Pride manifestacijama koje su za ovu gospođu očito važnije od istraživanja i kažnjavanja ljudi koji su silovali žene. Kada je riječ o silovanjima u Domovinskom ratu zanimljivo je da su tu strahotu doživjeli i mnogi muškarci ali oni o tome nerado govore i nisu imali hrabrosti da to iznesu u javnost.

Treba ipak o svim tim zlodjelima otvoreno govoriti i za sve počinitelje zahtijevati kaznu. Uza sve užase koje su doživjele silovane žene, situacija im se pogoršala činjenicom da su ih njihovi zlotvori često držali zatvorenim da ne bi mogle izvršiti pobačaj i tek tada ih puštali na slobodu. To je očito bio vrhunac sadizma kojeg je njihov zločinački um mogao smisliti na zadovoljstvo njihovih vođa.

20.12.2012. Zlatko Šporer, Zagreb

Jan 4 '13 · Oznake: zločin bez kazne