Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:


-----------

Jadranka Varga

-----------



-----------

Bilješka o pjesnikinji


Jadranka Varga, rođena 5.5.1957. u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu, gimnaziju općeg smjera i Ekonomski fakultet, stečena stručna sprema VŠS. Od 1976. godine je zaposlena, živi i radi u Zagrebu, udana, bez djece. Poeziju piše od 1969. godine kad je napisala svoje prve 3 pjesme i od tad se nije zaustavila.


Zbirka pjesama, «Sjena duše» nastajala je u razdoblju od 2003. do 2011. godine i prožima 7 godina njenog života, okrećući je njoj samoj u njen jedinstven izričaj refleksivno-ljubavne poezije, čije objavljivanje je krenulo na internetu, odnosno na web stranici http://shadowofsoul.blog.hr da bi se nastavilo pisanjem i izvan gore navedene web stranice.

-----------

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com: 


"Sjena duše"; digitalne-knjige.com 2011.


http://www.digitalne-knjige.com/varga.php

"Predvorje bijele tišine"; digitalne-knjige.com 2012.

http://www.digitalne-knjige.com/varga2.php

"Gola žena"; digitalne-knjige.com 2013.

http://www.digitalne-knjige.com/varga3.php

"Plesač na žici"; digitalne-knjige.com 2013.

http://www.digitalne-knjige.com/varga4.php

"Na trgu ptica"; digitalne-knjige.com 2013.

http://www.digitalne-knjige.com/varga5.php

"Duša anđela"; digitalne-knjige.com 2014.

http://www.digitalne-knjige.com/varga6.php

"Izbrisano lice"; digitalne-knjige.com 2014.

http://www.digitalne-knjige.com/varga7.php

"Moj tajni svijet"; digitalne-knjige.com 2015.

http://www.digitalne-knjige.com/varga8.php

"Kamen nije sam"; digitalne-knjige.com 2016.

http://www.digitalne-knjige.com/varga9.php

"Oči pune zvijezda"; digitalne-knjige.com 2017.

http://www.digitalne-knjige.com/varga10.php

"Tajna bijelih snova"; digitalne-knjige.com 2017.

http://www.digitalne-knjige.com/varga11.php

-----------

Naslovnice knjiga:

---------





---------

Kritike:

Poezija Jadranke Varge riječima stvara impresionističke slike, sklada ljubavne balade i simfonije snova.

Ne postoje riječi kojima se može ocijeniti i procijeniti njeno pjesništvo, njene pjesme treba čitati jer one nam same govore. Poezija je u svom praobliku, u svom izvornom stadiju odraz uzvišene duhovnosti i neodvojiva je od pjesnikove duše.

 Zdenko Jelčić

 Poezija Jadranke Varga je nepredvidljiva u naletima snažnih emocionalnih vrtloga, nepredvidljiva u vrtlozima osjećajnih virova što izranjaju iz dubina njenog duševnog podmorja, ali je predvidljiva u vječnom vraćanju u ljubav, tu bezvremenu rijeku kojom neumorna, nesalomljiva i nezaustavljiva plovi njena životna galija.

 Dijana Jelčić

-----------


R E C E N Z I J A


Dragi čitatelji,


velika mi je čast i vrlo me veseli što sam dobio priliku napisati osvrt na knjigu Jadranke Varga „Predvorje bijele tišine"  i od srca joj zahvaljujem na povjerenju.


Ova knjiga, satkana od djela pisanih u poeziji i prozi, ostavlja duboki utisak i govori nam da ruka, koja je pisala redove u njoj otisnute, pripada osobi koja dubokoumno promišlja život, donoseći zaključke i odgovore na svoja, često vrlo zagonetna pitanja, nakon vrlo temeljitog i dubokog promišljanja, koja bih se čak usudio usporediti sa meditacijama, što se može uočiti već pri prvom pogledu na njene stihove:


Tamo gdje Zemlja sa Nebom se spaja,a na straži vječnosti stoji moje srceotvaraju se nova vrata beskrajai svjetlost obasjava moje tužno lice.


Vrata beskraja i vječnosti može otvoriti jedino tužno lice, srca ispunjenog bolom, tim savršenim, neumoljivo strogim učiteljem, koji nas, u trenutku kad postane nesnosno jak, natjera da se pokrenemo i potražimo odgovore na postavljena pitanja, koja se uporno ponavljaju sve dok na njih ne odgovorimo.

Na isti način na koji promatra ovozemaljski svijet, ne propuštajući ni najmanju priliku iz njega naučiti lekcije životne mudrosti koje joj pruža, autorica, na isti način, ni jednog trena ne zanemaruje ni onaj drugi, onostrani život, neraskidivo spojen i utkan u ovu našu zemaljsku realnost, bez kojeg ni mi, kao ni zemaljska realnost, ne bismo mogli postojati.


U delti života, koja se tako fino razdijelila ovog jutra, astralni svijet moje duše nije uzburkan niti uznemiren...


Poruke njenih pjesama su vrlo upečatljive i duboke, prodiru duboko u našu suštinu, dodirujući ono najljudskije u nama, često puta, na žalost, duboko potisnuto i skriveno, što djeluje vrlo moćno na dušu čitatelja, uspavanu monotonijom svakodnevnice, utopljene u sivilo ovog našeg licemjernog, u laži ogrezlog pokvarenog svijeta, donoseći novu nadu, istovremeno učvršćujući, kod mnogih već poprilično uzdrmanu vjeru da ljubav nikad ne umire, što vrlo nedvosmisleno i jasno, bez uvijanja iskazuje, postavljajući sebi vrlo težak, ali i iznimno plemenit zadatak:Moj život je kao orao u letušto se vine pod nebo i kružiti stanedonoseći mir ovom čudnom svijetuda zemaljska suza iz oceana ne kane. Prozirna stvarnost ne vidi krajaonome što je tako vidljivo i jasnokad se dotaknu usne pakla i Raja za neke radost, a za druge kasno.


Mora se priznati, s dubokim poštovanjem, toliko je mudrosti izrečeno u ovim i još nekim njenim minijaturama, da bi se, proučavajući ih i o njima razmišljajući, mogla napisati cijela knjiga.
Svaka stranica i svako slovo ove knjige, željom njene autorice, odiše čarobnim ritmom magičnog plesa pitanja i odgovora, koji iz trenutka u trenutak zamjenjuju mjesta, provocirajući jedni druge, navodeći na duboko razmišljanje, poistovjećuje nas sa samom sobom, što u konačnici svi mi to i jesmo - jedno, jedinstveno jedno, razdvojeni okovima tijela, kao kapi kiše koje lutaju nebom, svaka u oblaku svom, dok se jednom ne stope sa bezbrojem ostalih kapi i zajedno sa njima ne postanu more.


Dubina Duše je tamno more,i kao aura obavija moj liksa zlatnim sjajem rane zoreuči me kako da pišem života stih.


Ljubav, kao imperativ njezine životne stvarnosti i pogleda na svijet, vrlo je jasno naglašena u svakoj rečenici u knjizi zapisanoj. Ljubav kao čežnja, ljubav kao nada, ljubav kao vjera u bolje i sretnije sutra, u kojem će napokon pronaći sreću u zagrljaju srodne duše, jer svjesna je da srodnu dušu nije tako lako naći, pogotovo kad u srcu nosi tako visoke i plemenite ideale, koje srdačno želi podijeliti s nama, kroz izražaj mudrosti u svojim uretcima.


Isto tako ona vrlo dobro zna da sreća, kao ni nesreća, nikad ne dolazi sama, ali ni kao plod puke slučajnosti.Jasno joj je da se sreća stvara, iz trena u tren, iz dana u dan, kroz uzajamno razumijevanje i nesebičnu ljubav dvoje ljudi, koji su je zajedničkim snagama odlučili ugraditi u svoj zajednički život, poštujući jedno drugo, ali i svoju osobnu slobodu, u kojoj se uzajamno potpomažu i podržavaju.

Ljubavlju smo jednom spojeniu trenu nepredvidljive sudbinekad si svoju dušu vezao uz mojuzlatnim trakama životne istine.


Zato me uvijek dušom pomiluj izdalekanek' je dodir tvoj mekan kao krilo anđela,jer takvog sam čovjeka oduvijek željelai takvu sam ljubav oduvijek ja htjela
Proživjevši mnoga životna iskustva, shvatila je dragocjenu istinu o tome koliko je važno unutar sebe pronaći mir, tu nepobjedivu snagu, koja je temelj srećom ispunjenog života, gdje prepreke i problemi postaju tek zanimljiva igra u kojoj je neprekidno svjesna da će svaki put na kraju iz nje izaći kao pobjednik.


Na kraju, otkriva nam nesebično, zašto su svi pjesnici sanjari, zašto vjeruju u svoje snove, zašto su snovi njihova najveća ljubav i ponos te zašto se nikad iz njih ne žele probuditi:

Snovi su Božja pisma neotvorenai zato ih uvijek čitati trebamo,jer će nam njegova poruka pomoćida svoju Dušu nikome ubiti ne damo.


Lutajući bespućima tame neznanja ovoga svijeta, dižući se uporno i još odlučnije nakon svakog novog pada, naučila je hodati, ne saplićući se. Naučila je najveću mudrost života.
Jer, znati biti i ostati svoj, čak i onda kad se ne zna kako, a ni kamo dalje, odlika je hrabrih, odlučnih i mudrih, koji vjeruju u sebe i svoju sposobnost da pronađu svoj put i odgovore na sva postavljena pitanja, što potvrđuju slijedeće Jadrankine riječi:


Otići ću opet putem Mjeseca, zatvorit ću srce u predvorje bijele tišine i neću se bojati te istine, jer me srebrni Mjesečev sjaj vodi u apstraktnu stvarnost gdje se ne snalazim kao nekad, ali iz podzemlja mojih želja progovara Vestalka što se javlja uvijek kad sam najtiša i najčudnija. Pri tome nikad ne zaboravlja na svoje bližnje. Ma koliko joj bilo teško, oni su, bez obzira na sve teškoće i probleme, uvijek prisutni, kao što će uvijek biti, u njenom srcu, mislima i molitvama. Na raskrižju kod predvorja tišine i bijele neistine, zaustavit ću se, sa nemirom u duši i blagoslovom za tebe.


Kad napokon dođe kraj, kad se čini da propada svijet, da nema više dalje, da će preostala postavljena pitanja ostati bez odgovora, izgubljena putem kroz bespuća tame, ona je pronašla izlaz, želeći nam dokazati, u čemu je svakako i uspjela, da je moguće naći rješenje, čak i za naizgled nemoguće probleme:


Nema me, opet me nema, odlutala sam u moju čudnu poeziju, zatvorila sam stari svijet, razvezala savez Neba i Zemlje i opet načinila gordijski čvor snova gdje na predvorju bijele tišine pokušavam odgonetnuti put za dalje.


Čitajući njenu knjigu, pokušavajući proniknuti u suštinu njenih misli, shvatio sam da Jadranka u ovom periodu svog života, iako misli da ne vidi put, ona ipak sigurno i čvrsto korača njime. Stoga sam siguran da će joj, najzad, što joj od srca želim, na kraju tunela zasjati svjetlo, za kojim toliko teži i žudi, svjetlo koje je svakako svojim radom i nastojanjima i više, nego zaslužila.

Možda je i moja malenkost, ako dopusti, na kraju, može podsjetiti na veliku istinu, koju ona sigurno već zna, ali je ponekad, kao i većina nas, jednostavno na trenutak zaboravi, da svjetlo na kraju tunela za kojim svi toliko očajnički tragamo i žudimo, nije ništa drugo do mi sami.

Zato, dušo moja srodna, ma koja jesi,dobro došla u život moj,znam da se nikad ne pitam gdje sijer u zrcalu života vidim odraz tvoj

                                        

Damir Maras


------------------------


MALA RAZMIŠLJANJA O POEZIJI GOSPOĐE VARGA


Baš je nedavno gospođa Jadranka Varga štampala svoju drugu zbirku poezije pod imenom Predvorje bijele tišine.To je dakle njena druga zbirka poezije mada nekako to začudno djeluje s obzirom da je riječ o jako poznatoj spisateljici koja je svoje poetske priloge pisala u najboljim zagrebačkim portalima za suvremenu hrvatsku poeziju. 


Za razliku od onih spisatelja koji imaju opsežan spisateljski opus i kojima je bilo dostupno štampati knjige bez obzira na političke i socijalne prilike u Hrvatskoj. Zato ja mislim da bi Ministarstvo kulture Hrvatske trebalo ozbiljno porazmisliti o donacijama kada je riječ o talentiranim mladim pjesnicima pogotovo kada imamo u vidu da se radi o njihovim prvim zbirkama. Jer je malo neobično da se prominentni pisci nagrađuju sa tisućama kuna za objavljenu zbirku dok talentirani mladi pjesnici moraju čekati ''bolja vremena'' kako bi štampali svoje prve radove.


Predgovor ovoj drugoj zbirci poezije napisao je jako nadahnuto gospodin Maras. I on je u tom predgovoru dao jednu optimističku ocjenu poezije o kojoj je riječ posebno stavljajući akcent na dva fundamentalna pojma koji tvore poetsku sliku gospođeVarga a to su duševna bol i alternativa njoj-ljubav. Međutim ja nisam siguran da se ovim pojmovima iscrpljuje sva filozofija gospođe Varga. Mislim da je poetska slika daleko složenija i dublja. 


Prvi problem vidim kao problem ritma njene poezije. Što mislimo kada kažemo da čitamo poeziju gospođe Varga? Najprije moram ovdje spomenuti da u čitanje kod ovoga razmatranja ja ne računam na razumijevanje smisla onoga što je pročitano nego je čitanje ovdje djelatnost pretvaranja u zvukove onoga što je napisano ili naštampano kao što je to slučaj recimo kod sviranja po notama. Čitanje i upotreba ove riječi u uvjetima našega svakodnevnoga života nama je naravno prilično dobro poznata. Međutim bilo bi neobično teško da se makar i u grubim crtama opiše uloga koju u našem životu ima ta riječ kada je pretvaramo u zvukove. 


I to se čitanje onda može događati glasno kao recimo kod recitiranja ili pak u sebi. Ako je pak čitanje izvjestan doživljaj prelaza od znaka ka izgovorenom glasu onda svakako ima smisla govoriti o riječima koje su pročitane ili o riječima koje su izazvale izvjesno osjećanje onoga što je pročitano . Naravno postoji mnoštvo osjeta koji su manje ili više karakteristični za čitanje jedne štampane rečenice ili stiha: postoji osjet kada zastajemo u čitanju, kada bolje pogledamo stih, kada pogrešno pročitamo, kada čitamo manje ili više tečno....A isto tako ima karakterističnih osjeta kada se izgovara nešto naučeno napamet. Međutim ima osjeta i kod prepoznavanja smisla ili značenja onoga što je pročitano kao i ritma onoga što se čita ili pak onoga što ima dublje značenje prepoznatljivo iz sintakse i semantike stiha o kojem je riječ. 


Nema nikakove sumnje da ovaj stih gospođe Varga u meni izaziva duboke osjećaje: '' Što je vječnost prema meni, koja plovi ovim Svemirom, i poput zvijezde lutalice, zaogrnuta sam najtišim nemirom?'' A taj osjećaj istovremeno govori o ritmu te poezije. Taj ritam mora biti skladan, on mora pronaći rezonaciju u mojoj duši, on mora biti unekoliko harmonija u kojoj subjekat osjeća jedinstvo sa Kozmosom. I ja općenito mogu reći da je poezija gospođe Varga uspjela u tome da nam približi to jedinstvo ritma, osjećaja i harmonije stiha pa će prema tome ova druga zbirka poezije biti pamćena kao literarni doprinos posebne vrste. I ja se osobno posebno radujemo tome. 


Hvala! 


Zlatan Gavrilović Kovač


-------------------------------


RECENZIJA ZBIRKE POEZIJE  "MOJ TAJNI SVIJET" HRVATSKE PJESNIKINJE JADRANKE VARGE

 

Poetski doživljaj oživljuje u činu duševnosti.

 

To, međutim, ne znači da se takav čin dešava u usamljenosti  doživljavanja čovjeka.

 

Mogli bismo reći, da se ta usamljenost ništi već po karakteristikama estetskog doživljavanja, koje je prema svoje bivstvu uvijek okrenuto prema drugom čovjeku.

 

I ako je estetski doživljaj usmjeren na duševnost, on se upravo osvještava u duševnsoti, koja je usmjerena na drugog čovjeka, a odatle slijedi naša žed za duševnim dodirom, odatle slijedi naša čežnja, u kojoj se rađaju odnosi između duša.

 

I, s obzirom na ove momente, dolazi do uzdizanja ili pada ljudskog bića, ostvarenje i razaranje čovjeka i njegovog dostojanstva, samoostvarenje i samorazaranje čovjekove osobnosti, kao i drugarstva i prijateljstva, ali i dušmanstva.

Jer tamo gdje je ljubav, tamo je i gnjev i mržnja, tamo je i ljubavnog gnjeva i ljubavne mržnje, tamo je osjećanje ili čuvstvovanje, vrednovanje sudbinskih stanja, u kojima se odražava sva bivstvenost čovjeka i istina je, da poetsko djelo nastaje u samoći.

 

Tako je i poetska zbirka pjesama hrvatske pjesnikinje Jadranke Varga nastala u samoći.

 

Ali koliko god ovaj estetski ili poetski doživljaj bio u samoći pojedinog pjesnika, umjetničko odnosno poetsko djelo prevladava tu samotnost, nadilazi je i razbija, jer je poetsko djelo usmjereno na drugo ljudsko biće, ono pretpostavlja ljudsko bice, koje mu se odaziva ili ga  tjera i nagovara.

 

I po tome se onda i razlikuju pjesnici, po tome jesu li uspjeli svojim razumijevanjem i doživljavanjem svijeta nagovoriti ili primjereno odgovoriti ili odnositi se prema drugima, kako i odgovarati mogućnostima pjesničke djelatnosti.

 

U tom smislu svakako može biti govora, da je poetsko djelo u bitnosti socijalna pojava i da je svaka umjetnina socijalno uvjetovana upravo zato, jer je ljudska i jer je okrenuta samom drugom čovjeku, inače ne bi imalo smisla baviti se poezijom.

 

Upravo je činjenica prema kojoj je umjetnost na određeni način usidrena u prijateljstvu te kao svojevrstan duhovni objektivitet, već pretpostavlja društvo ili društvo prijatelja, odnosno, mogućnost zajednice i zajedničkog života, koji je prvotno mišljen na duhovan način, da je to prijateljstvo prvo duhovne naravi i da je sama zajednica kao zajednica prijatelja također duhovne naravi.

 

Odatle toliko značenje imaju riječi, koje postaju presudne u našem saobraćanju sa drugim ljudima, međutim, nisu samo naše riječi važne.

 

Važno je i značenje, koje one podrazumijevaju i to oboje u sebi predstavlja bivstven nosilac estetske vrijednosti pa se može ono što uistinu nosi estetsko značenje, smatrati pravom osnovom poetske umjetnosti.

 

Tako pada i svjetlo na umjetnost Jadranke Varga i na njeno stvaranje, jer se ovdje u poetskom doživljaju otkrivaju i bitne znnačajke umjetničke stvaralačke osobnosti, značajke koje su uvjet pod kojim tek biva mogućim ostvarenje poetskog djela kao estetskog dobra i sredstva, odnosno, posredništva estetske komunikacije.

 

I ovdje se čini pjesnikinji, da je cijeli njen život satkan kao jedan veliki nedostatak te komunikacije, koja se upravo poetskim djelom hoće ostvariti kao prijateljstvo ili kao druženje, kako bi se konačno stalo na kraj besmislenoj egzistenciji, koju je jedino moguće prevladati poezijom, odnosno, onim što poezija doista znači, a to je smisleno sredstvo komunikacije između prijatelja ili drugova.

 

Tako stoji, da je duševnost iskonski nosilac estetske vrednote, koja je istovremeno istinski predmet i jedina prava jezgra poetskog djela, ali je ono također nosiocem i prenosiocem estetskog doživljaja i posrednikom estetske komunikacije, koja je posebna, jer je riječ o posebnom i specifičnom ljudskom doživljavanju u kojem se oslikavaju bitna svojstva umjetnika kao svojevrsne stvaralačke, a time i socijalno utjecajne osobnosti.

 

Svi ovi momenti: doživljavanje, čuvstvovanje, značenje, komunikacija, prijateljstvo..., sve je to toliko prisutno i živo u pjesničkom izrazu naše pjesnikinje, da se slobodno može reći kako predstavlja iznimnu novinu suvremene hrvatske lirike, koju ćemo pamtiti po svojoj darežljivoj toplini, koja zrači i izvan granica njene domovine, ali i izvan granica cehovski etablirane poezije, koja je suvereno vladala našim prostorima decenijama.

 

Valja svakako istaknuti naročitu osjetljivost pjesnikinje za očitovanje duševnosti, za skretanja duševnoga bivanja i bivstvovanja, za doživljavanje i doživljaje sudbine duše.

 

Ovdje osjetljivost zna ići do same ranjivosti i na njezinu se temelju izgrađuju, oblikuju i na svoj način povezuju osobna iskustva, koja nisu izvještačena, nego su primjerena stvaralačkim očitovanjima i potrebama komunikacije, jer je ovdje riječ o pjesničkoj riječi, jer je uvjerljiva, jer je moguća, jer je bivstovanje suvislo bez obzira koliko bilo teško i jer je sudbina vjerojatna bez obzira koliko bila gorka, mukotrpna...

 

Ne valja, dakle, gubiti iz vida, da se u slučaju Jadranke Varga poetsko djelo ne obraća, dakle, samo pojedincu, nego upravo u svojoj izvornosti još više socijalnoj skupini prijatelja pa i jest činitelj, koji ne utječe samo na doživljaj pojedinca, već jednako sudjeluje u izgradnji zajedničke svijesti pa se iznad ljudske zabrinutosti za sebe razbuđuje kod čitatelja jedan osjećaj vezanosti za zajednicu i konzekventno tome za osjećaj odgovornosti, koji je upravo svojevrsno svojstvo, kojim se odlikuje ljudsko biće.

 

I ja osobno mislim, da je to i najveća vrijednost ovog djela, a to je upravo ta sposobnost autorice, da nam postavi pitanje odgovornosti naših vlastitih djela, kako bi se zadovoljila ljudska načela u svijetu, u kojem jedino poezija ima nositi smislenost našega bitisanja.

 

              Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač, Adelaide, 26.7.2015.

 

 

------------------------


OSVRT ZA 11. ZBIRKU "TAJNA BIJELIH SNOVA" JADRANKE VARGA


„Kad se ljudska duša probudi iz dubokog sna u kojem spava čovječanstvo, postane svjesna sebe i svoje veličanstvenosti u sveukupnoj kolektivnoj svijesti planeta. Duša počinje tada vibrirati najvišim vibracijama božanskog, onog praiskonskog u sebi i shvati da je nedjelivi dio njega. 


Bog je prvi sa kojim počne komunicirati na otvoren, iskren i istinoljubiv način. Tu veličanstvenost nam predstavlja i jedanaesta knjiga naše hrvatske pjesnikinje Jadranka Varga. 


Duboka povezanost božanskog u čovjeku, čovječanstvu i kozmosu, spajaju se u nedjeljivu cjelinu. Jednota i istina zavladaju cijelom ljudskom dušom i ona jednostavno voli različito, slično ili isto.


Ta ljubav izvire kao bistar planinski izvor i teče zrakom, vodom i zemljom, a vatra božanske ljubavi velikodušno je raspiruje od bića do bića. 


Poezija Jadranke Varga baš upravo tako djeluje na mene dok je čitam, čista, praiskonska istina zrcali se kroz duh koji jeste sada i ovdje svjedočeći ono što svaki čovjek nosi u svojoj duši. Boga u svoj svojoj objavi, koga nastoji shvatiti mislima, izraziti riječima i ovekovječiti djelima.


Anđa Jotanović, pjesnikinja, Rijeka, 24.4.2017.




Uredio i obradio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Prethodni post     
     Sljedeći post
     Blog

Zid

ShadowOfSoul Apr 20 '12
hvala na lijepoj prezentaciji moje knjige poezije "Sjena duše"... ovom prilikom se želim zahvaliti gđi. Dijani Jelčić i njenom suprugu gsp. Jelčić Zdenku, našem proslavljenom filmskom i kazališnom glumcu na lijepim recenzijama ove knjige poezije
Morate se prijaviti na komentar