Osvrt na knjigu: ''Sjena duše'', Jadranke Varge




Zbirka poezije '' Sjena duše'' doživljava svoje drugo izdanje nakon jako lijepe recepcije ove zbirke kroz proteklih 5 godina. 


I to je jedna ''velika'' knjiga i to ne samo zbog svoga opsega, jer je doista riječ o zahtjevnom sadržaju, nego i zbog svog unutrašnjeg jedinstva , poetskog, jezičnog, izražajnog, tako da je autorica u pravu kada kaže, da nije moguće uništiti to jedinstvo, jer je ono kao i njena duša- cjelovito i Jedno. 


Međutim, ova je zbirka poezije velika i zbog svog osebujnog načina doživljavanja stvarnosti i samog života tako, da slobodno možemo reći kako predstavlja jedinstveni primjer suvremene hrvatske lirike.  


Vuk Pavlović je negdje zapisao : ''Živjeti - sudbina je svega rođenog. Doživjeti i doživljavati - dosuđeno je, napose, čovjeku.'' 


Istina je, dakle, da se u ''Sjeni duše'' život uzvio do neke prilične jasnoće, koja se zna prikazati u različitim očitovanjima ili doživljajima, zapravo, čudesnim događanjem, koje nekako stoji zajedno sa autoričinim življenjem. 


To nije nešto što je dodano životu ili što stoji pored samog njenog života, nego je takoreći esencija, koja iskrsava iz samog životnog toka i gdje se iz njega na zapažen način izdiže i razotkriva kao čovječje bivstvo ili kao ljudsko bivstvo. 


I po toj ljudskosti, dakako i po toj dubini doživljenog  i proživljenog života, ''Sjena duše'' predstavlja jedan izniman pjesnički pothvat, koji će zasigurno ostati trajna tečevina novije hrvatske literature.


Po ovim doživljajima ljudski se životi, dakle, odvijaju ne samo u različitim dubinama, nego i u svojevrsnim rasponima. 


I pri tome je bitno, da se život u toku našeg življenja razvijao postupno, u mnoštvo izdiferenciranih i mnogolikih doživljaja po kojima se, u stvari, i razlikuju individualni subjekti. 


Čovjek u svojoj ljudskosti upravo na temelju doživljavanja samog surovog i oporog, gorkog života živi u stanju i bivstvuje prema sposobnosti, da uspoređuje i ocjenjuje i koliko mu je duša dozrela do uvida njegova općeg životnog stanja i njenih danih mogućnosti, može čovjek razvijajući se doseći i svoju duševnu zrelost, koja se u svome najbitnijem vidu očituje u činjenici, da se doživljavanje svijeta naposljetku otkriva kao nedostatno bivstvo i čitav se život očituje kao takvo nedostatno bivstvo. 


Iz ovog osjećaja nedostatnosti ili oskudice, koja je kod Sartea fundamentalna duševna struktura suvremenog čovjeka, moguće je da autorica kaže:


''...A ti još nisi naučio slijediti svoju sjenu života'' (str. 295, Sjena života). 


Kao da se čovjek može jedino upoznati i osjetiti u ovoj nedostatnosti kada mu u duši zasja njegova stvarna slika ogoljenog čovjeka, ali u bitnom određena ljudskošću, ali čovjek se upoznaje i osjeća prema svom magičnom svijetu, kojega gradi gdje život dolazi do svoje potpune jasnoće, ondje dakle gdje je doživljavanje prožeto dušom pa je tako onda čitav život produševljen i tumači se tako. 


Tu, sve što se može iskazati vidljivim dodirom sa svojom bližom ili daljom okolinom, zahvaljuje živototvornoj moći i pokretnoj snazi naše duše.


I tako se, bez obzira na to, je li i i koliko je magično shvaćanje naše autorice, njezina svijeta i njezine moći primjereno, opravdano, prihvatljivo ili ne, može se svakako utvrditi, da se duša i duševni svijet otkrivaju u svom zornom vidu, da se naziru intuitivno u magičnoj formi Jadrankina doživljavanja svijeta, ljudi i života u cjelini. 


A to je velika novina suvremene  hrvatske lirike, koja je izgrađujući jedan sinestetički svijet poezije razvila literaturu, koja je razlikuje, koja je značajno razlikuje od generacija, koje su joj neposredno prethodile. 


Odatle, dakako, Jadrankina duševnost i duševnost te poezije, koja se zna očitovati, uz sve što se može nadati doživljaju, bilo to zamijećeno, predočeno, izmaštano, zamišljeno, vrednovano, naslućeno. 


Ova poezija prianja uz pojave prirodne i duhovne objektivitete, uz predmete ljudske čežnje i žudnje, skrovite nade i odvažna stvaranja. Ona, takoreći, obavija čitavu duševnu zbiljnost i žigoše dahom ugođaja stjecaje ljudske sudbine. 


Dakle, doživljavanje svijeta i života dopušta utvrđivanje, da zbiljski svijet, ako se smije slikom ili riječju izreći, naprosto znači duševnost i da je drugim riječima sva upravo natopljena njome.

 

A takva je poezija Jadranke Varga i kao takva sigurno predstavlja rijedak primjer nadahnutog poetskog kazivanja.


Dr. Zlatan Gavrilović Kovač



Prethodni post     
     Sljedeći post
     Blog

Zid

Nema komentara
Morate se prijaviti na komentar